Kineska konvergencija

BY: N. S. Lyons; 03.08.2023.

(Samo kratka napomena prije čitanja: Ovaj tekst bi trebao biti neka vrsta obvezne literature. Uživajte.)

Razlike i napetosti između Sjedinjenih Država i Kine nikada nisu bile veće. Cijeli svijet se dijeli između blokova ove dvije suprotstavljene supersile. Sviće novi Hladni rat, zajedno s globalnom ideološkom "bitkom između demokracije i autokracije". Sloboda nije na redu. Budućnost globalnog upravljanja odrediti će pobjednik ovog proširenog natjecanja između dva temeljno suprotstavljena politička i ekonomska sustava – osim ako vrući rat ranije ne riješi pitanje kataklizmičkom borbom do smrti, slično kao što se liberalna demokracija nekoć borila protiv fašizma.

Ovo je jednostavna i lagana pripovijest o našem sadašnjem trenutku. Na neki način to je točno: geopolitičko natjecanje doista je u procesu ključanja prema otvorenoj konfrontaciji. Ali, također je fundamentalno plitko i pogrešno: kada je riječ o najosnovnijim političkim pitanjima, Kina i Sjedinjene Države se ne razilaze, već se približavaju kako bi postale što sličnije.

Zapravo, već sada mogu predvidjeti i opisati pobjednika koji će prevladati u ovom epohalnom natjecanju između ova dva žestoko suprotstavljena nacionalna sustava. U ovom sustavu koji će uskoro biti trijumfalan...

Unatoč retoričkom opredjeljenju za egalitarizam i "demokraciju", elitna klasa duboko ne vjeruje i boji se ljudi kojima vlada. Te su se elite koncentrirale u zasebno oligarhijsko političko tijelo, usredotočeno na davanje prioriteta i očuvanje vlastite vladavine i vlastitog skupa zajedničkih interesa koji se preklapaju. Razbijeni tjeskobom, oni neprestano nastoje maksimalno povećati svoju kontrolu nad masama, racionalizirajući potrebu za snažnim održavanjem stabilnosti pred opasnim prijetnjama, stranim i domaćim. Sve se vodi kao hitno. “Sigurnost” i “sigurnost” postale su krilatice države, ali i društva općenito.

Ovu elitnu opsjednutost kontrolom ubrzava vjera u "znanstveno upravljanje", odnosno sposobnost razumijevanja, organiziranja i pokretanja svih složenih sustava društva poput stroja, putem znanstvenih principa i tehnologija. Stručno znanje o tome kako to učiniti smatra se jedinstvenim i vlasničkim posjedom elitne avangarde. Ideološki, ova je elita duboko materijalistička i otvoreno neprijateljski raspoložena prema organiziranoj religiji, koja koči i opire se državnoj kontroli. Oni sama ljudska bića vide kao strojeve koje treba programirati i, vjerujući da je običan čovjek nepredvidljivo stvorenje koje je previše glupo, iracionalno i nasilno da bi vladao sam sobom, nastoje ga postojano uvjetovati i zamijeniti boljim modelom kroz inženjering, bilo društveni ili biološki. Složeni sustavi nadzora, propagande i prisile provode se kako bi se čvrsto gurnulo (ili prisililo) običnog čovjeka u red. Zajednice i kulturne tradicije koje se opiru ovom projektu su demontirane. Štetno suprotne ideje sustavno se cenzuriraju kako ne bi dovele do opasnog razotkrivanja. Upravljačka moć se stalno uzdizala, centralizirala i distribuirala tehnokratskoj birokraciji, nesputanoj bilo kakvom odgovornošću prema javnosti.

Sve se to opravdava utopističkom ideološkom dijalektikom povijesnog progresa i neizbježnosti. Oni koji su više u skladu s plimom povijesti (tj. interesi elite), smatraju se moralno i intelektualno superiornijima, kao klasa, u odnosu na nazadne reakcionarne elemente. Samo su određena stajališta označena kao "znanstvena" i "ispravna", iako se ona mogu promijeniti na temelju političkog hira. Ekonomizam cijeni samo ono što je lako mjerljivo i vlada kao jedina moralna zvijezda putokaz, a neometana učinkovitost se drži kao najviše opće dobro; pojedinca se potiče da ispuni svoju dodijeljenu ulogu poslušnog potrošača i kotačića u režimskom stroju, a ne samoupravljajućeg građanina. Država redovito djeluje na poticanje i upravljanje potražnjom potrošača, te na strateško reguliranje i usmjeravanje industrijske proizvodnje, a korporativni sektor se u velikoj mjeri stopio s državom. Kronizam je raširen.

Nemilosrdno slanje političkih poruka i ideološki narativ zahvatili su sve sfere života, a neslaganje je pod nadzorom. Kultura uglavnom stagnira. Iskorijenjeni, satjerani i proganjani, ljudi su atomizirani, a socijalno povjerenje vrlo nisko. Sama se stvarnost često čini nejasnom i nesigurnom. Demoralizirani, neki sa zahvalnošću prihvaćaju svaku sigurnost koju država nudi kao blagoslov. Istovremeno, mnogi građani automatski sve što režim kaže smatraju lažima. Činovništvo je općenito kafkijanska tragikomedija apsurda, nešto što samo normalni ljudi mogu stoički podnijeti. Ipak, iz godine u godinu, pritisak za usklađivanjem samo je sve veći...

Koju državu ovo opisuje? Ako ne možete točno reći, pa, to je poanta. Za mnoge građane Zapada, sustavi upravljanja pod kojima živimo. sve su više neugodno slični onome što se čini u ponudi u Narodnoj Republici Kini.

Naravno, postoje granice ove sličnosti: Kineska komunistička partija brutalni je režim, koji je u prošlosti ubio desetke milijuna svojih ljudi i još uvijek vlada njima željeznom rukom. Bilo bi smiješno reći kako su Sjedinjene Države, ili bilo koja druga zapadna zemlja, po prirodi identične Kini.

Pa ipak, tvrditi ću kako sličnosti doista rastu i da to nije iluzija, slučajnost ili zavjera, već proizvod istih dubokih sistemskih sila i temeljnih ideoloških korijena. Tvrditi da smo isti kao Kina, ili čak samo da se pretvaramo u Kinu (kao što sam doduše implicirao naslovom), zapravo bi bio samo politički mamac za klikove. Stvarnost je kompliciranija, ali ne manje uznemirujuća: i Kina i Zapad, na svoje načine i vlastitim tempom, ali iz istih razloga, približavaju se iz različitih smjerova na istoj točki – istoj, još ne potpuno -ostvarenom sustavu totalitarnog tehno-administrativnog upravljanja. Iako su ostali različiti, njihova se razlika više ne razlikuje u vrsti, već samo u stupnju. Kina je samo već malo dalje na putu prema istoj budućnosti.

Ali, kako bismo trebali opisati ovaj oblik vlasti koji je već danas počeo motati svoje pipke diljem svijeta, uključujući i ovdje u Sjedinjenim Državama? Mnogi od nas do sada su prepoznali da u čemu god sada živimo, to sigurno nije "liberalna demokracija". Pa što je to? Da bismo počeli odgovoriti na to pitanje i da bismo stvarno objasnili kinesku konvergenciju, morat ćemo započeti ubrzanim tečajem o usponu i prirodi tehnokratskog menadžerskog režima na Zapadu.

Dio I: Upravljački režim

“Kako biste vidjeli što vam je pred nosom, potrebna je stalna borba.”

(George Orwell)

Negdje oko druge polovice 19. stoljeća počela se događati revolucija u ljudskim poslovima, koja se odvijala paralelno s industrijskom revolucijom, te ju je nadograđivala. Bila je to revolucija masovnih razmjera, koja je preokrenula gotovo svako područje ljudske djelatnosti i brzo reorganizirala civilizaciju, prvo na Zapadu, a potom i diljem svijeta: granice vremena i prostora koje je prirodno proizvela geografija, uklonjene su novim tehnologijama komunikacije i prijevoza; znatno uvećana populacija pritjecala je i preplavila golema urbana središta; mase radnika počele su se mučiti u ogromnim tvornicama, a potom i u uredima, kroz beskrajni trag papira pokušavajući pratiti sve to; u politici su se pojavile nove mogućnosti za one koji su mogli iskoristiti rastuću moć masa i njihove glasove, zajedno s novim izazovima u zadovoljavanju njihovih rastućih potreba i želja. U vladi, u poslovanju, u obrazovanju i u gotovo svakoj drugoj sferi života - pojavile su se nove metode i tehnike organizacije kako bi se upravljalo rastućom složenošću mase i razmjera: masovna birokratska država, masovna stajaća vojska, masovna korporacija , masovni mediji, masovno javno obrazovanje i tako dalje. To je bila menadžerska revolucija.

Ubrzavajući u 20. stoljeću, menadžerska revolucija ubrzo je počela poticati još jednu transformaciju društva na Zapadu: rodila je novu menadžersku elitu. Nova društvena klasa nastala je iz rastućeg opsega i složenosti masovnih organizacija, jer su te organizacije počele otkrivati ​​da se, kako bi funkcionirale, moraju oslanjati na veliki broj ljudi koji posjeduju potrebne visoko tehničke i specijalizirane kognitivne vještine i znanje; uključujući nove tehnike organizacijskog planiranja i upravljanja na posebnoj razini. Takvi ljudi postali su profesionalna menadžerska klasa, koja se brzo proširila, kako bi zadovoljila sve veću potražnju za njihovim uslugama. Dok su bogate obitelji stare zemljoposjedničke aristokratske elite isprva nastavile posjedovati mnoge od tih novih masovnih organizacija, uskoro više nisu bile sposobne njima upravljati, jer su osobine koje su dugo definirale ovladavanje njihovom ulogom i statusom – vlasništvo nad zemljom, naslijeđene. ratničke vrline, klasično liberalno obrazovanje, formalna retorika, osobna karizma, opsežan kodeks društvenih manira, itd. – više nisu bili dovoljno dobri, ili relevantni. To je značilo da je menadžerska klasa ubrzo preuzela de facto kontrolu nad svim masovnim organizacijama društva.

Ovo menadžersko preuzimanje je ubrzano onim što ja nazivam menadžerskom petljom propasti: što veća i složenija organizacija raste, eksponencijalno je potrebno više menadžera; menadžeri stoga imaju snažan poticaj osigurati neka njihova organizacija i dalje nastavi rasti i biti složenija, što rezultira većom relativnom moći za menadžere; veći rast znači kako se mora zaposliti više menadžera, koji zatim guraju dalje širenje, uključujući racionalizaciju potrebe da njihova kancerogena birokracija preuzme sve više funkcija šireg gospodarstva i društva; kako se sve više teritorija prepušta birokratskom upravljanju, potrebno je obrazovati više menadžera, što zahtijeva više menadžera...

U svakom slučaju, ubrzo je postalo neizbježno razračunavanje i obračun oko toga koja klasa sada zaista čini vladajuću elitu. Ponegdje je kraj stare aristokracije bio brz i krvav. Ali, u većem dijelu Zapada oni nisu bili iskorijenjeni, već preuzeti i apsorbirani, pri čemu su djeca, čak i najbogatijih aristokratskih obitelji, na kraju bila prisiljena sama steći obrazovanje u istim vještinama, idejama i manirima kao menadžerska klasa, kako bi preuzela bilo kakvu istaknutu ulogu, od izvršnog direktora do političara, ili filantropa. Oni koji to nisu učinili polako su nestali. Menadžerska klasa proizvela je menadžersku elitu.

To, međutim, nije značilo kako se širenje novog upravljačkog poretka nije suočilo s otporom starog poretka koji je gušio. Taj prethodni poredak, koji su znanstvenici menadžerske revolucije nazivali buržoaskim poretkom, nije predstavljala velika buržoazija (bogati zemljoposjednički aristokrati i rani kapitalistički industrijalci), već sitna buržoazija, ili ono što bi se moglo opisati kao neovisna srednja klasa. Poduzetnički vlasnik malog poduzeća, višegeneracijski vlasnici obiteljskih trgovina, mali poljoprivrednici ili posjednici; vjerski ili privatni odgojitelj zajednice; čak i relativno dobrostojeći lokalni liječnik: ovi i drugi slični njima činili su okosnicu velike društvene i ekonomske klase koja se našla u egzistencijalnom sukobu s interesima menadžerske revolucije. Ali, suprotno onome što su izvorno predviđali marksisti, ovoj je buržoaziji smrtno prijetio ne radnički proletarijat bez zemlje, već odozgo: novi poredak upravljačke elite i njihove rastuće legije profesionalaca koji guraju papire. Sukob između tih klasa, kako je upravljački poredak postojano zadirao, razgrađivao i subsumirao sve više i više buržoaskog poretka srednje klase i njegove tradicionalne kulture, te sve očajniji otpor koji je ovaj proces generirao iz njegovih ostataka, definirati će mnogo toga u političkoj drami Zapada. Ta drama traje u raznim oblicima sve do danas.

Neprijateljstvo ove klasne borbe bilo je naglašeno posebno antagonističkom ideologijom, koja se udružila kao ujedinjujuća sila, za upravljačku elitu. Dok se ova menadžerska ideologija, u svojim različitim okusima, predstavljala uzvišenim jezikom moralnih vrijednosti, filozofskih načela i društvenih dobara, slučajno je i racionalizirala i opravdavala kontinuirano širenje upravljačke kontrole na sva područja države, gospodarstva i kulture - uzdižući upravljačku klasu na položaj, ne samo utilitarne nego i moralne superiornosti nad ostatkom društva – a posebno nad srednjom i radničkom klasom. To služi kao obrazloženje za legitimitet upravljačke elite kako vlada predstavlja ujedinjenje i koordinaciju različitih grana te elite.

Menadžerska ideologija, relativno izravni potomak prosvjetiteljskog liberalno-modernističkog projekta, formula je koja se sastoji od nekoliko temeljnih uvjerenja, ili onoga što bi se moglo nazvati temeljnim menadžerskim vrijednostima. Barem na Zapadu, to se može destilirati u:

1. Tehnokratski scijentizam: Uvjerenje kako se sve, uključujući društvo i ljudsku prirodu, može i treba u potpunosti razumjeti i kontrolirati znanstvenim i tehničkim sredstvima. U ovom pogledu, sve se sastoji od sustava koji funkcioniraju (kao u stroju), na temelju znanstvenih zakona, koji se mogu racionalno objasniti razumom. Ljudi i njihovo ponašanje proizvod su sustava u koje su ugrađeni. “Društvene znanosti” funkcioniraju na isti način kao fizičke znanosti. Ovi se sustavi stoga mogu društveno projektirati - kako bi se poboljšali. Dobro i loše, kao i sve drugo, znanstveno su mjerljivi. Oni s vrhunskim znanstvenim i tehničkim znanjem stoga su u najboljoj poziciji da razumiju uzrok i posljedicu koji upravljaju društvom, a time i da njime upravljaju. Nasuprot tome, neznanje i neznalica su, u konačnici, uzrok svih disfunkcija i štete.

2. Utopizam: Uvjerenje kako je savršeno društvo moguće – u ovom slučaju: savršenom primjenom savršenog znanstvenog i tehničkog znanja. Stroj se u konačnici može podesiti neka radi besprijekorno. U tom trenutku, svi će biti potpuno osigurani i stoga potpuno jednaki, a sam čovjek će biti potpuno racionalan, potpuno slobodan i savršeno produktivan. Ovo stanje savršenstva je Telos, ili predodređena krajnja točka, ljudskog razvoja (kroz znanost, fizički i društveni). To stvara ideju napretka,  ili približavanja ovom konačnom kraju. Posljedično, povijest ima teleologiju: ona se savija prema utopiji. To također znači kako je budućnost nužno uvijek bolja od prošlosti, jer je bliža utopiji. Povijest sada poprima moralnu vrijednost; "ići unatrag" je nemoralno. Čak je i aktivno očuvanje statusa quo nemoralno; vladanje je moralno samo onoliko koliko utječe na promjenu, vodeći nas tako uvijek naprijed, prema utopiji.

3. Meliorizam: Uvjerenje kako su sve mane i sukobi ljudskog društva, i samih ljudskih bića, problemi koji se mogu i trebaju izravno ublažiti dovoljnom menadžerskom tehnikom. Siromaštvo, rat, bolest, kriminal, neznanje, patnja, nesreća, smrt... ništa nije primjer ljudskog stanja koje će uvijek biti s nama, ali sve su to problemi koje treba riješiti. Uloga je upravljačke elite identificirati i riješiti takve probleme primjenom svog stručnog znanja za poboljšanje ljudskih institucija i odnosa, kao i prirodnog svijeta. Na kraju nema kompromisa, samo rješenja.

4. Liberalizam: Uvjerenje kako pojedince i društvo koče napredak pravila, ograničenja, relacijske veze, povijesne zajednice, naslijeđene tradicije i ograničavajuće institucije prošlosti, a sve su to lanci lažnog autoriteta od kojih se moramo osloboditi, biti oslobođeni kako bi mogli krenuti naprijed. Stare ideje, stara kultura, stari običaji i stare navike, moraju se demontirati kako bi se riješili ljudski problemi, budući da su stari sustavi i načini života nužno neuki, manjkavi i ugnjetavački. Novija – i stoga superiorna – znanstvena znanja mogu iz temelja redizajnirati nove sustave i načine života, koji će onda funkcionirati učinkovitije i moralnije.

5. Hedonistički materijalizam: Uvjerenje kako se potpuna ljudska sreća i blagostanje temeljno sastoji, te da ju je moguće ostvariti,  kroz ispunjenje dovoljnog broja materijalnih potreba i psiholoških želja. Prisutnost bilo koje neispunjene želje ili nelagode,  ukazuje na sustavnu neučinkovitost neosiguranog dobra, koje se može i treba zadovoljiti, kako bi se ljudsko biće približilo savršenom stanju. Znanstveno upravljanje stoga može i treba u najvećoj mogućoj mjeri maksimizirati ispunjenje želja. Za pojedinca je potrošnja koja ublažava želju moralni čin. Nasuprot tome, potiskivanje (uključujući samosuzbijanje) želja i njihovo ispunjenje stoji na putu ljudskog napretka i nemoralno je, signalizirajući potrebu za menadžerskim oslobađanjem.

6. Homogenizirajući kozmopolitski univerzalizam: Uvjerenje kako su: a) sva ljudska bića u osnovi međusobno zamjenjiva i članovi jedinstvene univerzalne zajednice; b) da su sustavne “najbolje prakse” koje je otkrio znanstveni menadžment univerzalno primjenjive na svim mjestima i za sve ljude u svim vremenima, te da stoga isti optimalni sustav treba racionalno prevladavati posvuda; c) da je, iako možda čudna i zabavna, svaka nepovršna posebnost ili raznolikost mjesta, kulture, običaja, nacije ili vladine strukture bilo gdje, dokaz neučinkovitog neuspjeha u uspješnom približavanju idealnom sustavu; i d) da svaki oblik lokalizma, partikularizma ili federalizma, stoga nije samo neučinkovit i nazadan, već predstavlja prepreku ljudskom napretku, pa je opasan i nemoralan. Napredak će uvijek prirodno podrazumijevati centralizaciju i homogenizaciju.

7. Apstrakcija i dematerijalizacija: Uvjerenje, ili češće instinkt, da su apstraktne i virtualne stvari bolje od fizičkih stvari, jer su manje vezane za ono što su ljudi i njihove aktivnosti u neurednom fizičkom svijetu, to će postati oslobođeniji i sposobniji za čistu intelektualnu racionalnost i nesputanu moralnost. Praktično, dematerijalizacija, poput digitalizacije ili financijalizacije, moćno je otapalo koje može pomoći u uklanjanju represivnih barijera stvorenih vezanošću za posebnosti mjesta i ljudi, zamjenjujući ih fluidnošću i univerzalnošću kozmopolitskog. Dematerijalizacija čini imovinu lakšom za trgovanje i može učinkovitije proizvesti homogenizaciju i ispuniti želje u velikom obimu. Doista, u teoriji, dematerijalizacija bi mogla dopustiti da se gotovo sve preuzme i da se njime upravlja u znatno većoj, čak beskonačnoj masi i razmjeru, nadajući se potpunoj učinkovitosti: stanje čiste nesamostalnosti, u kojem će promjena (napredak) biti bez napora i bez granica . Konačno, dematerijalizacija također najšire predstavlja ideološko uvjerenje kako je svijet taj koji bi se trebao prilagoditi apstraktnoj teoriji, a ne teorija ta koja se mora prilagoditi svijetu.

U kombinaciji, promicanje ovih sedam menadžerskih vrijednosti, poslužilo je kao pogodno ideološko sredstvo za menadžerski sustav, kako bi izazovali postojeću etiku i vrijednosti buržoaskog poretka srednje klase, koji mu je prethodio. Te buržoaske vrijednosti sastojale su se od mješavine konzervativnih i klasičnih liberalnih vrijednosti. Nigdje te vrijednosti nisu bile toliko jasno definirane kao u Americi, gdje su se razvile u prepoznatljivu mješavinu, koja je uključivala: snažnu sklonost lokalnoj upravi, temeljnu demokraciju i averziju prema kontroli odozgo prema dolje; prihvaćenu raznolikost regionalnih, lokalnih običaja i tradicija; opći mitski ideal produhovljenog individualizma i energičnog samopouzdanja; protutežna tradicija uskog obiteljskog života i izuzetno raširenog sudjelovanja u proliferaciji gustih vjerskih, društvenih i građanskih udruženja i afilijacija (kao što je najpoznatiji opisao Alexis de Tocqueville); “protestantska radna etika” i pozornost na štedljivost i samodisciplinu kao moralne vrline; intimna veza sa zemljom i vrlo snažna privrženost vlasništvu srednje klase, kao središnjem dijelu republičke samouprave i nacionalnog karaktera; politički realizam i konzervativna odbojnost prema prebrzim i radikalnim promjenama.

Kontrastne vrijednosti menadžerske ideologije bile su savršeno strukturirane kako bi preokrenule, potkopale, marginalizirale, poremetile i demontirale svaku od ovih buržoaskih vrijednosti istovremeno; postojano intelektualno, moralno i politički subverzivno, podrivajući ideološku osnovu buržoaskog legitimiteta - čime se raščišćava put za opravdavanje i uspostavljanje alternativnog političkog sustava - vladavine nove upravljačke elite.

Sustav upravljanja

Ovaj upravljački sustav razvio se u nekoliko preklapajućih, međusobno povezanih sektora, koji se mogu grubo podijeliti i kategorizirati kao: upravljačka država, upravljačka ekonomija, menadžerska inteligencija, menadžerski masovni mediji i menadžerska filantropija. Svaki od ovih pet sektora ima svoju pomalo jedinstvenu vrstu upravljačke elite, od kojih svaki ima svoje vlastite uloge i interese. Ali, svaki od njih obično djeluje iz vlastitog interesa, kako bi ojačao i zaštitio interese drugih sektora i sustava u cjelini. Svi su sektori povezani zajedničkim interesom za širenje tehničkih i masovnih organizacija, proliferaciju menadžera i marginalizaciju nemenadžerskih elemenata.

Upravljačka država, koju karakterizira proliferirajuća administrativna birokracija i žeđ za centraliziranom tehnokratskom kontrolom, ima snažan poticaj za pokretanje utopističkih i meliorističkih shema za "oslobađanje" i reorganiziranje sve više i više dijelova društva (teorijske osnove za koje pumpa menadžerske inteligencije), što zahtijeva potpuno nove slojeve birokratskog upravljanja (i potpuno nove kategorije "stručnjaka"). Masovne korporacije, koje čine menadžersku ekonomiju, zainteresirane su za provedbu ovih shema, dijelom zato što novi slojevi regulatornog opterećenja koje neizbježno proizvode (više odvjetnika, više menadžera ljudskih resursa, itd.) sustavno daju prednost velikim oligopolističkim tvrtkama poput njih samih, nad onim manjim poduzećima i poduzetničkim početnicima, koji su im i potencijalni konkurenti, ali i stara buržoaska baza moći. Upravljačka država prirodno također želi slomiti tu suparničku bazu moći. Masovne korporacije posebno su vješte u tome, posebice promicanjem dematerijalizacije poslovanja i vlasništva nad imovinom ("nećeš posjedovati ništa i bit ćeš sretan"), što povećava ovisnost srednje klase i koncentrira veće bogatstvo i moć u upravljanju u njihovim rukama. Upravljačka država također djeluje kako bi izravno stimulirala agregatnu potrošačku potražnju i ojačala financijaliziranu imovinu putem monetarne i fiskalne politike, između ostalih alata, kao što su državni ugovori i subvencije; ova upravljana potražnja izravno potiče rast menadžerskih korporacija, koje imaju sve poticaje stopiti se što je moguće tješnje s državom - kako za poticanje poticaja, tako i za preuzimanje regulatorne politike. Rast masovnih korporacija zauzvrat racionalizira daljnji rast regulatorne države. Formalno i neformalno, “javno-privatno partnerstvo” između korporacije i države, lako služi interesima i jednih i drugih.

U međuvremenu, menadžerska korporacija također može mnogo dobiti od projekta masovne homogenizacije, koji omogućuje veći opseg i učinkovitost (Walmart u svakom gradu, Starbucks na svakom uglu, Netflix i Amazon dostupni na iPhoneu u svakom džepu), putem rušeći diferencijacije starog poretka. Država, koja se iznad svega boji i prezire lokalnu kontrolu opravdanu diferencijacijom, rado ovdje pomaže. Upravljačka ekonomija također izravno profitira od poticanja veće potrošačke potražnje,  proizvedene oslobađanjem masa od represivnih normi starog buržoaskog moralnog kodeksa i poticanjem hedonističkih alternativa – kako ih je zamislila inteligencija, reklamirali masovni mediji, a zakonski olakšana od države. Masovni mediji također imaju interes u homogenizaciji, dopuštajući zabavi i narativima koje prodaju neka se prošire i dosegnu veću i uniformniju publiku. Masovni mediji, koji su već izdanak integracije novinarstva s masovnom korporacijom, također imaju poticaj da se integriraju i s inteligencijom i s državom kako bi dobili privilegirani pristup informacijama; inteligencija se u međuvremenu oslanja na medije kako bi potvrdila svoj prestiž, dok prirodno država ima poticaj da se stopi s medijima kako bi učinkovito distribuirala odabrane informacije i narative, za koje žele da stignu do masa.

Dok je stara mreža proširenih obitelji (odozdo prema gore), društvenih udruga, vjerskih kongregacija, dobrotvornih društava u susjedstvu i drugih institucija lokalnog buržoaskog života u zajednici, razbijena upravljačkim sustavom, menadžerska filantropija – financirana bogatstvom proizvedenim u upravljačkoj ekonomiji i nuđenjem eliti sredstava za pretvaranje tog bogatstva u društvenu moć bez poreza – želi ispuniti prazninu grubim simulakrumom, nudeći filantropske inicijative odozgo prema dolje, menadžerske neprofitne prijevare i astroturfizirane aktivističke pokrete - umjesto njih. Oni neizbježno rade na širenju menadžerske ideologije i utopističkih kampanja društvenog inženjeringa države, dodatno remeteći buržoaski poredak. Slom tog poretka tada neizbježno samo proizvodi više društvenih problema, koji zauzvrat pružaju nove prilike menadžerskoj filantropiji neka ponudi "rješenja". Upravljačka država, masovni mediji i masovne korporacije željni su sudjelovati u ovim napadima, dok inteligencija osigurava i ideje i gotove menadžerske dobročinitelje za popunjavanje prvih linija fronte.

Konačno, menadžerska inteligencija funkcionira kao avangarda cijelog menadžerskog sustava, osiguravajući i objedinjujući ideološki okvir koji služi kao intelektualni temelj sustava, obrazloženje i izvor moralnog legitimiteta. Ideološke izjave inteligencije, koje upravljački masovni mediji prenose u javnost kao otkrivenu istinu (npr. "znanost"), služe normalizaciji i opravdanju shema države, koja zauzvrat zahvalno podupire inteligenciju javnim novcem i programima masovnog javnog obrazovanja (koje usmjerava potražnju u institucije inteligencije), također pomaže u financiranju istraživanja i razvoja novih tehnologija i organizacijskih tehnika, koje mogu dalje širiti upravljačku kontrolu. Inteligencija, naravno, također pruža ključnu uslugu svakom drugom menadžerskom sektoru, zadovoljavajući potrebu za formiranjem više profesionalnih članova menadžerske klase putem masovnog obrazovanja – što također pomaže unapređivanju društvene homogenizacije i daljnjoj kulturnoj hegemoniji elite. Menadžerska inteligencija stoga funkcionira kao kamen temeljac širokog i otpornog jedinstva i dominacije menadžerske elite (što je ono što ih definira kao elitu).

Ovaj hegemonijski, samoojačavajući sustav preklapajućih interesa upravljačke elite – javnih i privatnih, ekonomskih, kulturnih, društvenih i državnih – može se zajedno opisati kao upravljački režim. Identificirati ili opisati ovaj režim jednostavno kao "državu", bilo bi potpuno nedovoljno. Kao što ćemo vidjeti, evolucija ovog šireg režima danas je središnji čimbenik kineske konvergencije.

Ali, prvo postoji jedna važna povijesna razlika u tome kako su se menadžerski režimi pojavili i razvili, s kojom se moramo pozabaviti.

Menadžerski pristup: Tvrdo protiv mekog

Ono što je gore opisano jest menadžerski režim kakav se pojavio u Sjedinjenim Državama i nizu drugih zapadnih zemalja u 20. stoljeću. Međutim, to nije jedina vrsta upravljačkog režima koja se razvila u to vrijeme.

Kada je Komunistička partija preuzela kontrolu nad Kinom, buržoazija i stara aristokracija nisu bili nježno uključeni u upravljačku elitu. Umjesto toga, kao i kod Kulaka (seljaka srednje klase) Lenjinovog i Staljinovog SSSR-a, oni su bili praktički istrijebljeni. Beskrajni niz krvavih “kampanja”, koje je u ime oslobođenja pokrenuo Mao Zedong protiv “bogatih seljaka”, “desničara”, “kontrarevolucionara” i “buržoaskih elemenata”, imali su isti cilj. Nemilosrdnim kolektivnim progonom, oduzimanjem imovine i masovnim mučenjima, silovanjima i ubojstvima - buržoaska srednja klasa, koja se počela javljati tijekom kineskog republikanskog razdoblja - sustavno je uništavana.

Ovo je imalo jasnu svrhu. Politički teoretičari, još od Aristotela, priznaju kako je "brojna srednja klasa koja stoji između bogatih i siromašnih" prirodna podloga svakog stabilnog republikanskog sustava vlasti, koji se odupire dominaciji plutokratske oligarhije i tiranskim revolucionarnim zahtjevima najsiromašnijih. Eliminirajući ovu klasu, koja je bila baza moći njegovih nacionalističkih suparnika, Mao je otvorio put svojoj marksističko-lenjinističkoj revoluciji, koju je predvodila inteligencija da demontira sve preostale ostatke republikanske vlade, zamijeni staru elitu novom i preuzme potpunu kontrolu kineskog društva.

Rezultat, naravno, nije bio egalitarni radnički raj, već razvoj striktno dvoslojnog društva partijske oligarhije i svih ostalih. Uništene su sve moguće orijentacijske i organizacijske snage izvan Partije; obiteljske mreže su namjerno poremećene; pojedinci izolirani i atomizirani. U međuvremenu, oligarhija će uskoro prerasti u gigantsku birokratsku partijsku državu, kojom upravljaju legije odanih aparatčika KPK. Bez preostalih posredničkih institucija između naroda i države, i s neizdiferenciranim masama, koje su stoga u potpunosti obuzdane neospornom moći jednostranačke države, Mao je uspio u biti proizvesti Hobbesova Levijatana u Kini. On i njegovi drugovi tada su bili slobodni provoditi svoje utopijske planove kako bi preuredili zemlju prema "znanstvenim" socijalističkim linijama (ubijajući pritom desetke milijuna Kineza). I dok je današnja Kina poprilično mekša, nego tijekom Maove ere, njezin režim nije bitno drugačiji u svojoj srži. Njime još uvijek upravlja marksističko-lenjinistička stranka, koja nikada nije zaboravila Maovo uvjerenje kako moć izrasta iz puščane cijevi.

Brutalna povijest i karakter kineskog komunističkog režima stoga su vrlo različiti od onoga što je većina Zapada iskusila (izvan istočne i srednje Europe). Pa ipak - ako ste do sada pratili - Kina, sa svojom ogromnom tehno-birokratskom socijalističkom državom, još uvijek je prepoznatljivo menadžerski režim. Točnije, Kina je tvrdi menadžerski režim.

Otkako je politički filozof James Burnham, objavio svoju bazičnu knjigu, "The Manageral Revolution" (1941.), teoretičari menadžerskog režima primijetili su snažne temeljne sličnosti između svih glavnih modernih državnih sustava, koji su se pojavili u 20. stoljeću, uključujući sustav liberalno-progresivne uprave (kakvu je u to vrijeme predstavljala FDR-ova Amerika), fašistički sustav koji je uveo Mussolini i komunistički sustav koji se prvo pojavio u Rusiji, a zatim se proširio na Kinu i drugdje. Obilježje  svih ovih sustava bio je fundamentalno menadžerskog karaktera. Pa ipak, svaki je također odmah pokazao neko, uh, sasvim drugačije ponašanje. Ta se razlika, međutim, uvelike može objasniti ako razlikujemo ono što je politički teoretičar, Sam Francis, klasificirao kao meke i tvrde upravljačke režime.

Karakter mekog menadžerskog režima jest onaj opisan u prethodnom odjeljku. Nasuprot tome, tvrdi upravljački režim donekle se razlikuje u svojoj mješavini vrijednosti. Tvrdi menadžerski režimi imaju tendenciju odbacivanja dvije od sedam vrijednosti gore opisane (meke) menadžerske ideologije- oni odbacuju hedonizam i kozmopolitizam (iako homogenizacija i centralizacija ostaju prioritet). Umjesto toga, oni imaju tendenciju naglašavanja upravljanja jedinstvom kolektiva (npr. naroda, ili "naroda") i vrijednosti koju individualna odanost, snaga i samopožrtvovnost pružaju tom kolektivu.

Što je najvažnije, tvrdi i meki upravljački režimi razlikuju se i u pristupu kontroli. Tvrdi upravljački režimi, prema defaultu, koriste silu i vješti su u korištenju prijetnje silom, kako bi iznudili stabilnost i poslušnost. Država također nastoji igrati mnogo otvoreniju ulogu u usmjeravanju gospodarstva i društva u tvrdim sustavima, osnivajući državne korporacije i preuzimajući izravnu kontrolu nad masovnim medijima, na primjer, uz održavanje velikih sigurnosnih službi. To, međutim, može smanjiti povjerenje građana u državu i njezine organe.

Nasuprot tome, meki menadžerski režimi uglavnom su nesposobni i neugodni za otvorenu upotrebu sile, te umjesto toga radije održavaju kontrolu putem narativnog upravljanja, manipulacije i hegemonske kontrole kulture i ideja. Upravljačka država također umanjuje svoju moć prepuštajući određene uloge drugim sektorima upravljačkog režima, za koje tvrde da su neovisni. Oni su doista neovisni, u smislu da nisu izravno kontrolirani od strane države i mogu raditi što žele – ali, budući kako su upravljačke institucije, u kojima rade menadžerske elite, i stoga dionici u upravljačkom imperativu, oni unatoč tome djeluju gotovo potpuno sinkronizirano s državom. Takva difuzija pomaže u učinkovitom prikrivanju razmjera, jedinstva i moći mekog menadžerskog režima, kao i odvraćanju i ublažavanju svake odgovornosti. Ovaj mekši pristup održavanju dominacije upravljačkog režima može dovesti do više svakodnevnog nereda (npr. kriminala), ali nije ništa manje politički stabilan od tvrde varijante (i vjerojatno se do danas pokazao stabilnijim).

Unatoč tim razlikama, svaki oblik upravljačkog režima dijeli iste temeljne karakteristike i temeljne vrijednosti, uključujući:  privrženost tehnokratskom scijentizmu, utopizam, meliorizam, homogenizaciju, jedan ili drugi oblik liberacionizma usmjerenog na iskorjenjivanje prethodnih sustava, normi i vrijednosti. Svi oni slijede isti imperativ širenja masovnih organizacija i menadžerske elite, rasta i centralizacije svoje birokratske moći i kontrole, te sustavnog marginaliziranja neprijatelja menadžerizma. Svi oni imaju iste filozofske korijene. I sve njihove elite dijele slične duboke tjeskobe o javnosti.

Dio II: Učiniti Demos sigurnim za demokraciju

Nakon ustanka 17. VI
Tajnik Saveza književnika
Dijelio letke u Stalinalee
Navodeći da je narod
Izgubio je povjerenje vlade
I mogao ga je samo vratiti
Udvostručenim naporima. Ne bi li bilo lakše
U tom slučaju za vladu
Raspustiti narod
I izabrati drugi?

(Bertolt Brecht, “Rješenje”, 1953.)

“U velikoj raspravi protekla dva desetljeća o slobodi nasuprot kontroli mreže, Kina je uglavnom bila u pravu, a Sjedinjene Države uglavnom u krivu.” Tako je izjavio neokonzervativni odvjetnik, i bivši pomoćnik glavnog državnog odvjetnika Bushove administracije, Jack Goldsmith, u visokoprofilnom eseju iz 2020. godine, o demokraciji i budućnosti slobode govora za časopis The Atlantic. "Značajno praćenje i kontrola govora neizbježne su komponente zrelog i uspješnog interneta, a vlade moraju igrati veliku ulogu u tim praksama kako bi osigurale da je internet kompatibilan s normama i vrijednostima društva", objasnio je. "Suradnja privatnog sektora s vladom u ovim nastojanjima povijesni je i vrlo javan eksperiment o tome kako će se naša ustavna kultura prilagoditi našoj digitalnoj budućnosti."

Davne 2000. godine, predsjednik Bill Clinton ismijavao je rane pokušaje kineske vlade da cenzurira slobodu govora na internetu, sugerirajući kako bi to bilo "kao pokušaj pribijanja želea uza zid". U vrijeme kada je Goldsmithov tekst objavljen u glavnom salonu američke vladajuće klase dva desetljeća kasnije, takav je prijezir bio potpuno zamijenjen otvorenim divljenjem. Počevši odmah nakon izbora Donalda Trumpa, 2016. godine; pa zatim eksponencijalno ubrzavajući do 2020. godine - američka elitna klasa počela je redovito tvrditi, kao i The New York Times Emily Bazelon, kako je zemlja "usred informacijske krize", koja nanosi  "katastrofalne" rizike od štete, i da zapravo: "Sloboda govora prijeti demokraciji onoliko koliko omogućuje njezin procvat." Američki narod bi morao prihvatiti da mu se prava na slobodu govora ograniče za njihovo dobro.

Kao što sada znamo, zahvaljujući otkrićima iz "Twitter Files" i drugim izvješćima, uskoro je stvoren "Cenzorsko-industrijski kompleks" - koji je trebao preuzeti kontrolu nad internetskim diskursom i upravljati američkim umovima. Milijarde dolara državnog novca tekle su u obavještajne agencije, koje su pokrenule novu misiju vođenja informacijskog rata protiv vlastitog naroda, u ime borbe protiv "dezinformacija". Američkim divovskim tvrtkama za internetsku tehnologiju bilo je potrebno samo lagano nagovaranje neka započnu provoditi, prema uputama države, masovni nadzor i cenzuru informacija, koje bi bile označene kao "štetne" (čak i one koje su priznate kao "pravi sadržaj"), jer su bile u suprotnosti s propagandom linija koju je odredio režim. Tisuće američkih intelektualaca preko noći su postali stručnjaci za "dezinformacije". U koordinaciji s tim akademicima i nevladinim organizacijama, masovni mediji su požurili uspostaviti operacije "provjere činjenica", kako bi proizvoljno proglasili što je istina, a što nije - usput prodajući javnosti bajku o stranom uplitanju i mračnim plimama online "mržnje", koja je zgodno opravdavala nakon što je njihovo rastuće neovisno natjecanje deplatformirano s interneta.

Pojava pandemije COVID-19 2020. godine je iskorištena kao razlog kako bi se udvostručio ovaj napad na javnost. Kao što je Jacob Siegel nedavno dokumentirao u glavnom izvješću o podrijetlu "rata protiv dezinformacija", upravljačka država brzo je preusmjerila sve alate, tehnike i nabrekle birokratske automate, koje je razvila za borbu protiv "Globalnog rata protiv terorizma", kako bi započela s vođenjem protupobunjeničke kampanje protiv vlastitih građana.

Nešto se promijenilo u izračunima američkih elita. Tradicionalno, barem su bili nejasno liberalni i njihov naizgled nagli zaokret prema obrani vrijednosti slobode govora i deliberativne demokracije - predstavlja paradigmatski primjer procesa, koji provodi konačnu zamjenu klasičnog liberalizma starog poretka, otvorenim prihvaćanjem potpunog tehnokratskog menadžerizma – onog koji ćemo istražiti detaljnije uskoro. Ali, što je točno potaknulo ovu iznenadnu promjenu?

Revolt javnosti, revolt elita

Najneposrednije objašnjenje zašto je upravljačka elita odlučila požuriti i odbaciti sve otrcane ostatke starih američkih vrijednosti jednostavno jest kako ih je uhvatila panika. Uspaničili su se, jer su doživjeli trenutak u kojem su osjetili da su skoro izgubili kontrolu. Taj trenutak je bio 2016. godine: kada je socijalist Bernie Sanders zamalo pobijedio Hillary Clinton na predizborima Demokratske stranke; Britanci su odlučili kako im je dosta EU-a, a onda je, što je najčudnije od svega, pobijedio je potpuno deklasirani Donald Trump na američkim predsjedničkim izborima. Ništa od ovoga se nije trebalo dogoditi; u svakom slučaju ljudi su trebali glasati na pravi način, onako kako je elita planirala da glasaju, ali nisu. Što je još gore, činilo se da glasaju krivo,  kao dio šireg trenda populacije koja posebno reagira protiv i izaziva kontrolu upravljačke elite.

Bivši analitičar CIA-e, Martin Gurri, skovao je izraz "revolt javnosti" kako bi opisao fenomen koji je u tijeku; u kojem su, diljem svijeta, autoritet i legitimitet elitnih institucija propali, jer je digitalna revolucija potkopala sposobnost tradicionalnih elitnih vratara da u potpunosti kontroliraju pristup informacijama i monopoliziraju javne narative. Ovaj pad hijerarhijskih vratara (kao što su naslijeđeni mediji) pomogao je razotkriti osobne, institucionalne i političke promašaje elite; kao i raširenu korupciju; te  širu stvarnost kako sam upravljački sustav funkcionira, s malo ili nimalo stvarnog javnog doprinosa, ili odgovornosti . To je pomoglo u raspirivanju frustracije i bijesa javnosti zbog endemskih i rastućih problema statusa quo, mobilizirajući pobunjeničke političke pokrete neka postave demokratske izazove establišmentu.

No, za upravljačku elitu, karakter ove pobune je još više prijeteći, nego što to implicira Gurrijev sažetak. Na Zapadu, ova javna pobuna nije usmjerena samo protiv vladajuće upravljačke tehnokracije, nego su je (što je kritično), vodili upravo povijesni i klasni neprijatelji upravljačke elite: ostaci stare buržoaske srednje klase.

Za upravljačku elitu, ovo je bilo priviđenje zastrašujuće noćne more. Mislili su kako su slomili i zauvijek srušili stari poredak. Sada se činilo kako isti pokušava izaći iz groba povijesti, gdje joj je i mjesto, da se osveti i sve ih odvuče natrag u mračno doba, prije nego što je prosvijećena upravljačka vladavina donijela glas napretka u svijet. Izgledi povratka stvarne moći u ruke njihovih tradicionalnih neprijatelja činili su se smrtnom prijetnjom budućnosti menadžerske klase.

Diljem Zapada, menadžerska elita stoga je odmah pobjesnila zbog opasnosti koju navodno predstavlja “populizam” i pokrenula vlastitu pobunu, proglašavajući Schmittijevsko izvanredno stanje - u kojem se sva standardna pravila i norme demokratske politike mogu suspendirati kako bi se moglo uspješno odgovoriti na ovu egzistencijalnu "krizu". Zapravo, neki su se počeli pitati treba li sama demokracija biti suspendirana kako bi se spasila.

“Vrijeme je da se elite dignu protiv neukih masa”, grmio je novinar New York Time Magazinea, James Traub, kultnim člankom iz 2016. godine, u časopisu Foreign Policy. To je brzo postalo stajalište otvoreno i ponosno prihvaćeno među upravljačkom elitom, koja više nije oklijevala izraziti svoju frustraciju demokracijom i njezinim biračima. “Jesam li rekao 'neznalica'? Da, jesam. Potrebno je reći da su ljudi u zabludi i da je zadatak vodstva razotkriti ih od obmane,” izjavio je Traub. “Previše demokracije ubija demokraciju,” tako stoji u članku iz 2019. godine, koji je objavio neokonzervativac The Bulwark, zalažući se da zapadne nacije uzmu svoj “gorki tehnokratski lijek” i uspostave “politički, društveni i kulturni dogovor koji sudjelovanje mnogih čini nepotrebnim”.

Taj se bunt elite protiv demokracije ipak ne može u potpunosti shvatiti kao reakcija samo na bliske događaje – koliko god oni bili nečuveno narančasti i grubi. Umjesto toga, populističke pobune, koje su se pojavile 2016. godine, potaknule su tako intenzivnu, otvoreno antidemokratsku reakciju, jer su izravno zahvatile mnogo dublji kompleks menadžerskih tjeskoba, snova i opsesija -  koji imaju korijene, koji sežu dublje od samo jednog stoljeća.

Demokracija i "Demokracija"

Bila je 1887. godina i Woodrow Wilson je smatrao kako Amerika ima problem: previše demokracije. Ono što je Amerika trebala,  umjesto demokracije, bila je "znanost o administraciji". “Demokratska država tek treba biti opremljena za nošenje tih ogromnih tereta administracije koje potrebe ovog industrijskog i trgovačkog doba tako brzo gomilaju”, napisao je tada mladi profesor političkih znanosti u svom najutjecajnijem akademskom radu: “Studij administracije.”

Pod dubokim utjecajem socijalnog darvinizma i eugenike, glasan u svom prijeziru prema ideji da se “veže doktrinama potpisnika Deklaracije o neovisnosti” (“puno gluposti... o neotuđivim pravima pojedinca” ), a posebno nestrpljiv s inzistiranjem Ustava na ideji "kontrole i ravnoteže" - Wilson je vjerovao kako američka država mora evoluirati, ili će izumrijeti. Predugo je bila “opterećena navikama” konstitucionalizma i deliberativne politike; sada je složenost svijeta postajala prevelika za takve zastarjele principe, koji "nisu više bili neposredniji praktični trenutak od pitanja uprave."

Potvrdom hitne potrebe za "komparativnim studijama u vladi", potaknuo je američku rukovodeću klasu neka pogleda po svijetu i vidi kako "Administracija posvuda stavlja svoje ruke na nove pothvate" i "Ideja države i posljedični ideal njegove dužnosti prolaze kroz značajne promjene.” Amerika se morala promijeniti. “Gledajući svaki dan nove stvari koje bi država trebala učiniti, sljedeća stvar je jasno vidjeti kako bi ih trebala učiniti”, napisao je. Jednostavno kao?!

Ali, što je Wilson uopće mislio pod "upravom"? “Administracija je izvan prave sfere politike”, napisao je. “Administrativna pitanja nisu politička pitanja.” Time je mislio kako se svi poslovi moderne države, sve “nove stvari koje bi država trebala činiti,” trebaju postaviti iznad svakog vulgarnog uplitanja politike – tj. iznad svake demokratske rasprave, izbora ili odgovornosti – i umjesto toga predao uzvišenoj klasi obrazovanih ljudi, čija bi "profesija" s punim radnim vremenom bila vladanje ruljom. Ono što je Wilson izričito predložio bila je vladavina "univerzalne klase" koju je opisao Hegel: sveznajuća, svedobrotvorna klasa stručnih "državnih službenika", koji su, koristeći svoje velike mozgove i djelujući na univerzalnim principima izvedenim iz Razuma, mogli jedinstveno odrediti i djelovati u univerzalnom interesu društva s mnogo više točnosti od neukih, nerafiniranih masa.

Prema Wilsonovom mišljenju, mišljenje stvarne javnosti nije bilo ništa drugo nego "nespretna smetnja, rustikalno rukovanje osjetljivim strojevima". Općenito, administracija je doista značila upravljanje vladom kao strojem, a javnosti se nije smjelo dopustiti neka opterećuje te zupčanike. Štoviše, strojevi trebaju inženjere, što je značilo kako će "biti potrebno organizirati demokraciju slanjem u... državnu službu ljudi koji su definitivno spremni za podnošenje liberalnih testova tehničkog znanja." Uskoro će "tehnički obrazovana državna služba sada postati neophodna", sugerirao je, opisujući učvršćivanje vladavine upravljačke klase.

Dijelom, ono za što se Wilson zapravo zalagao, bio je njegov osobni - njemački fetiš. Točnije, želio je da Amerika uveze politički model koji ga je najviše impresionirao tijekom njegovih vlastitih “komparativnih studija u vladi”: prusku administrativnu državu “željeznog kancelara” Otta van Bismarcka. Za Wilsona je pruski sustav predstavljao najbolji mogući model za maksimiziranje u maršu napretka. Parlamentaran, ali autoritaran, kombinirao je najprosvijećenije ekonomske i društvene napretke tog vremena – prvu socijalnu državu, programe masovnog obrazovanja i državni Kulturkampf (“Kulturni rat”) protiv Katoličke crkve, i svih ostalih nazadnih reakcionarnih sila  – uz političku sigurnost, stabilnost i učinkovitost. Što je najvažnije, razvila je profesionalnu birokraciju (tj. "upravu") menadžera, koji su dobili moć i slobodu neka vode razvoj zemlje u skladu s racionalnim, "znanstvenim" linijama. Wilson će, dva desetljeća kasnije, imati priliku započeti Americi nametati nešto poput ovog modela.

Vodeći kampanju, dijelom na obećanju kako će iskoristiti moć vlade u ime onoga što je reklamirao kao "Novu slobodu" univerzalne društvene pravde, Wilson se probio na vlast 1912. godine, kao prvi i na sreću jedini, profesor političkih znanosti ikada izabran za predsjednika Sjedinjenih Država. Dostojno je dojahao na dužnost na čelu novog američkog progresivnog pokreta, koji se željno ugledao na tada modernu naprednu stranku Njemačke. Inovativni politički savez, nova stranka lukavo je spojila njemačke korporativne moćne igrače s državnim birokratima i akademskom inteligencijom (zajedno pod nadimkom Kathedersozialisten, ili "socijalisti dodijeljene stolice"), ujedinivši ih, kako bi pogurali naprijed vrstu top-down socijalne i ekonomske reforme, od koje bi svi oni mogli imati koristi. Wilsonova nada kako će Amerika potražiti nadahnuće u njemačkom modelu tako se ispunila.

Tijekom svog predsjedničkog mandata (1913.-1921.), posebno je iskoristio priliku koju je pružila kriza Prvog svjetskog rata.  Wilson će nadgledati prvi veliki centralizirajući val američke menadžerske revolucije, uspostavljajući veći dio početne osnove za modernu birokratsku upravu zemlje, uključujući: nametanje prvog saveznog poreza na dohodak i stvaranje Sustava saveznih pričuva, Savezne komisije za trgovinu i Ministarstva rada.

Također je vladao kao možda najautoritarnija izvršna vlast u američkoj povijesti, kriminalizirajući govor svojim djelima špijunaže i pobune, provodeći masovnu cenzuru putem pošte, uspostavljajući namjensko ministarstvo propagande (Odbor za javno informiranje) i koristeći svog državnog odvjetnika neka naširoko goni i zatvara njegove političke protivnike. Više disidenata uhićeno je ili zatvoreno, u dvije godine rata pod Wilsonom, nego u Italiji pod Mussolinijem tijekom cijelih 1920-ih godina.

Ali, Wilsonovo najvažnije nasljeđe bio je započeti proces "organiziranja demokracije" u Americi, baš kao ono što je sanjao kao akademik: "univerzalna klasa" menadžera od sada će određivati ​​i upravljati u ime prave volje ljudi; demokracija više ne bi bila zbrkana, već bi postajala sve upravljanijom, predvidljivijom i znanstvenom. Od ove točke nadalje, definicija same demokracije počela bi se mijenjati: “demokracija” više nije značila samoupravu demosa – naroda – koja se ostvaruje putem glasovanja i izbora; umjesto toga to bi značilo institucije, procese i progresivne ciljeve, same upravljačke državne službe. Zauzvrat, stvarna demokracija postala je "populizam". Zaštita svetosti “demokracije” sada je zahtijevala zaštitu upravljačke države od demona - tako što bi vladanje bilo manje demokratsko.

Danas je ova vizija "upravljane demokracije" (također poznata kao "vođena demokracija") oblik vladavine za kojim žude elite diljem svijeta, nakon što je uspjela (u svojim dobronamjernijim inkarnacijama) uspostaviti uređene režime u zemljama poput Singapura i Njemačke, gdje ljudi još uvijek mogu glasovati, ali se stvarno protivljenje parnom valjku državnog dnevnog reda - ne tolerira. U takvom sustavu, ljudima se nudi zadovoljstvo što je njihove stavove "poslušala" njihova političko-administrativna klasa, ali se ti stavovi uvijek mogu promijetiti i odbaciti ako predstavljaju opasnost za "demokraciju" i njezine interese. Čini se kako je ovdje Wilsonovo staro pitanje o tome kako "javno mnijenje učiniti učinkovitim, a da se ne miješa" našlo rješenje.

Narodna Republika Kina već je dovela ovaj logički slijed do kraja. Narodno glasovanje možda je ukinuto u Kini, ali i ona je još uvijek demokracija (tako piše u njezinom ustavu!). Umjesto izbora, Partija (koja postoji isključivo da predstavlja narod, zauvijek), rigorozno procjenjuje volju i interese masa - kroz proces internih konzultacija i deliberacije, koji naziva “demokracijom cjelokupnog procesa naroda” – također poznatom kao “konzultativna demokracija”, skraćeno.

Konzultativna demokracija ima ozbiljne prednosti u odnosu na tradicionalnu vrstu, u smislu maksimiziranja upravljačke učinkovitosti, zbog čega joj se zapadnjačke elite već dugo toliko dive. "Postoji razina divljenja koju zapravo gajim prema Kini, jer im njihova temeljna diktatura dopušta da zapravo preokrenu svoje gospodarstvo na sitniš i kažu da moramo postati zeleni", objasnio je  kanadski Justin Trudeau (iako se obično spotiče o svoje riječi i zaboravlja označiti Kinu demokracijom, umjesto diktaturom). Ili, kao što je to jednom rekao Thomas Friedman, elitni šaptač The New York Timesa, ako bismo mogli biti "Kina na samo jedan dan", onda bi država mogla "znate, odobriti prava rješenja... za sve, od gospodarstva do okoliša.” Sveukupno, biti sličniji Kini barem neko vrijeme bilo bi super zgodno jer, kao što je Friedman uslužno elaborirao u svojoj knjizi "Hot, Flat, and Crowded": “...jednom kada upute budu dane odozgo, prevladati ćemo najgori dio naše demokracije (nemogućnost donošenja velikih odluka u mirnodopskim uvjetima), a već sljedećeg dana bismo mogli uživati ​​u najboljem dijelu naše demokracije (moć našeg građanskog društva da učini da se vladina pravila drže i moć naših tržišta da iskoriste te prednosti)."

Moć moćnih donositelja odluka da unaprijede napredak, forsirajući velike promjene: “građansko društvo” sposobno učvrstiti i provoditi državne direktive odozgo, tržišta sposobna simbiotski ostvariti čistu zaradu na promjenama odozgo prema dolje - baš kao što Friedman ukazuje, savjetodavna demokracija nudi sve najbolje dijelove "demokracije", bez nekakve gnjavaže. Nema rizika da će se populistički propalice ikada dočepati bilo koje osjetljive mašinerije ovdje! Ne bi zato trebalo biti čudno kako su zapadne upravljačke elite bile očarane ovom vizijom i brojnim prednostima koje ona nudi (samima sebi), te su posvuda požurile sa rastućim žarom da je prilagode i provedu kod kuće, što brže i u najvećoj mogućoj mjeri. Wilson bi bio ponosan.

Oni također razumiju, međutim, kako čak niti ovo strukturalno organiziranje, u konačnici, nikada neće biti dovoljno da zaštiti "demokraciju" samo po sebi. Uvijek iznova nailazeći na nepopustljivost ljudske tvrdoglave prirode, davno su došli do još jednog implicitnog zaključka - temeljni izazov “demokraciji” nisu strukture vlasti, već demos – sam običan čovjek. On je problem koji zahtijeva rješenje na jednoj posve dubljoj razini. Učiniti demonstracije sigurnima za "demokraciju", zahtijevalo bi zamjenu potpuno novim i sigurnijim čovjekom.

Gdin. znanost i novi čovjek

Psiholog, instrumentalistički filozof i vodeći američki progresivni pedagog, John Dewey, iskrcao se u Kini, 01. svibnja 1919. godine. Bilo je to tri dana prije izbijanja Pokreta četvrtog svibnja, antitradicionalističkog vala koji će izrasti iz studentskih prosvjeda u Pekingu i postati križarskim ratom za radikalnu transformaciju nacije. To će iznjedriti Kinesku komunističku partiju, dvije godine kasnije. 1921. godine, slogan studentskog pokreta pozivao je Kinu neka prigrli “Mr. Znanost” i “Ms. Demokraciju”, a s Deweyjevom pojavom činilo se kako je g. Znanost stigao. Chen Duxiu, suosnivač KPK, rekao je kako misli da Dewey utjelovljuje cijeli duh pokreta. Mao Zedong je smatrao kako je njegova obrazovna teorija "i te kako vrijedna proučavanja." Obožavan kao progresivni i modernizacijski heroj, Dewey će ostati u Kini na turneji koja će potrajati više od dvije godine, održavši više od dvije stotine predavanja pred mnoštvom tisuća obožavatelja. Mnoga od tih predavanja potom su prepisana u najprodavanije knjige, distribuirane diljem zemlje. Hvaljen je kao "drugi Konfucije", te je dobio nadimak Dewey Du Wei ili Dewey Veliki.

Dewey Veliki već je pomogao transformirati Ameriku. Vodeća zvijezda američkog progresivnog obrazovnog pokreta u usponu, uspješno je vodio misiju potpunog preoblikovanja američkog obrazovnog sustava - preuređenjem povijesnih koledža slobodnih umjetnosti u zemlji u kopiju modernih njemačkih novih "istraživačkih sveučilišta" - kojima se upravlja, kao i općenito reviziju svrhe i pedagogije javnog obrazovanja. Dok su se zapadne obrazovne institucije stoljećima uglavnom fokusirale na kulturni prijenos i formiranje karaktera učenika, za koje su zadužene kroz proučavanje humanističkih znanosti i klasičnih vrlina, Dewey je vjerovao kako je ovaj pristup zastario i zapravo nemoralan. Pod utjecajem nove filozofije logičkog pozitivizma, smatrao je da je poučavanje učenika bilo kakvom vjerovanju u objektivnu istinu i autoritativne predodžbe o dobru i zlu štetno, budući da je čovjek sam taj koji se bavi "konstrukcijom dobra". Obrazovni sustav stoga je morao napustiti svoju prastaru misiju i umjesto toga se usredotočiti na podučavanje učenika tehničkim vještinama, kako bi napredovali u modernom industrijskom društvu – uključujući, ono što je najvažnije: “kako razmišljati” u racionalnim, znanstvenim terminima.

Ali, naravno, Dewey i njegovi istomišljenici htjeli su oblikovati karakter američke djece, samo na drugačiji način od starog poretka. Za Deweya, koji je vjerovao kako demokracija nije oblik vladavine već etički projekt, spajanje upravljanja sa znanstvenom metodom bio je jedini mogući put za postizanje političkog i ljudskog napretka. Ali, za to bi prvo bilo potrebno promijeniti demokratske glasače. 

Dewey je vjerovao kako je javno obrazovanje "temeljna metoda društvenog napretka i reforme", upravo zato što je, kako je napisao: "jedina sigurna metoda društvene rekonstrukcije". Društvena rekonstrukcija značila je reinženjering društva. Frank Lester Ward, Deweyev učitelj i mentor (i prvi predsjednik Američke sociološke udruge), bio je još manje sramežljiv: rekao je kako je svrha formalnog obrazovanja sada transformirati "sustavan proces za proizvodnju ispravnih mišljenja" u javni um. Stoga bi, dodao je, obrazovanje trebalo biti stavljeno pod isključivu kontrolu vlade, budući kako je "rezultat koji želi država potpuno drugačiji od onoga koji žele roditelji, skrbnici i učenici".

Preuređenje društva prema znanstvenim linijama zahtijevalo bi preoblikovanje ljudi kako bi odgovarali njihovom novom stroju. Rekonstruirano društvo moralo bi se izgraditi na leđima rekonstruiranog pojedinca: Novi čovjek, oslobođen svih grubih praznovjerja iz svoje prošlosti i neurednih iracionalnosti svoje prijašnje prirode. Ovaj antropološki projekt bio je prava svrha Deweyja i njegovog pokreta progresivnog obrazovanja: oni su bili uvjetovatelji. Uzdignuti do vrhunca mogućih utjecaja, od strane Wilsonovog predsjedništva (koji je izrazio svoju vlastitu želju da "mladu gospodu generacije u usponu učini što drugačijim od svojih očeva"), Dewey i njegovi kolege imali su priliku započeti ovaj proces tako što su prvo revolucionirali obrazovanje sustava, kako bi buduće generacije mogli učiniti savitljivijim - sustavnim odvajanjem od prošlosti, tradicionalnih lojalnosti i dekonstrukcijom cjelokupnog načina na koji su vidjeli svijet.

Mao bi se, u međuvremenu, s posebnim guštom prihvatio istog projekta. Progresivni Amerikanci s početka 20. stoljeća, poput Deweyja i Wilsona, razvili su naviku nazivati ​​Kinu i kineski narod nevjerojatno "plastičnim" - posebno prikladnim da ih po želji oblikuju ruke "jakih i sposobnih zapadnjaka", kako je razmišljao Wilson 1914. godine. Zemlja bi, mislili su, mogla poslužiti kao idealan laboratorij za društveno eksperimentiranje. Mao se složio. Kineski je narod, volio je govoriti, bio "prije svega siromašan, a zatim prazan" - tj. savršeno platno za njegovu komunističku viziju. To, naravno, nije bila istina: Kinezi su posjedovali tisućljeća bogate povijesti i tradicionalne kulture. Tako da je Mao uložio priličnu količinu posla kako bi umove ljudi odvojio i ispraznio,  koliko god je to bilo poželjeno.

To je namjeravao postići kroz proces koji je nazvao "Reforma mišljenja". Prvo suđenje u izoliranom komunističkom baznom logoru Yan'an (1942.-43.), a potom nametnuto cijeloj Kini 1950-ih, nakon preuzimanja vlasti od strane KPK - Reforma mišljenja bila je proces korištenja indoktrinacije, javnog pritiska i terora za proizvodnju potpuno podložnih i lako kontroliranih pojedinaca. Izričito temeljena na novim teorijama Pavlovljevog psihološkog uvjetovanja, uvezenim iz SSSR-a i kojima se Mao jako divio, uvijek je slijedila istu posebnu metodu: beskrajni sati grupa za "proučavanje" i "diskusiju" gdje šutnja nije bila opcija; opetovana „samokritika“ i pisanje ispovijedi, navodno kako bi se „položilo srce na stol“ u ime dobronamjernog kolektivnog samousavršavanja i obrazovanja; poticanje susjeda i kolega neka međusobno prijavljuju navodne štetne greške, nedjela i pogrešne ideje; podjela ljudi na “dobre” i “loše” klase ili skupine; izolacija jedne po jedne mete i "nagovaranje" bivših prijatelja i saveznika neka se pridruže u simultanom napadu; masovni “borbeni” sastanci osmišljeni da preplave i ponize metu, te da čistku pretvore u javni spektakl i lekciju; prisilne ljigave isprike, nakon kojih slijedi "velikodušna" privremena milost i iskupljenje, ili odbacivanje i uništenje pojedinca kao upozorenje drugima; cikličko ponavljanje s progonom uvijek novih ciljeva.

Da li je ciljani pojedinac bio kriv ili nevin za bilo što, ili čak lojalan ili nelojalan, bilo je potpuno nevažno. Niti je svrha bila u tome bilo koga uvjeriti ili nagovoriti. Nije to bila poanta. Kao što je jedan svjedok zabilježio, nakon što je vidio nemilosrdno progon entuzijastično lojalnog kadra KPK: “Tek sam kasnije primijetio da su komunisti bili potpuno svjesni [njegove] lojalnosti svojoj stvari i bili su jednako svjesni kako je nakon 'reforme' bio nezadovoljan. Uspjeli su ga, međutim, tako temeljito terorizirati da je od sada, bez obzira što mislio, u svakom trenutku govorio i djelovao baš onako kako su komunisti htjeli. U takvom su se stanju komunisti uz njega osjećali sigurnije i bolje.”

Ova metoda uvjetovanja, kombinirana je s nastojanjem da se stvori potpuno kontrolirano i potpuno fluidno informacijsko okruženje, gdje nitko ne može biti sasvim siguran što je istina ili "točno", u bilo kojem trenutku. Novinarstvo i književnost bili su strogo cenzurirani; satira je bila zabranjena. Znanstvenici i edukatori morali su opetovano revidirati djela kako bi ih uskladili s najnovijom ortodoksijom; neki su desetke puta prepravljali vlastite članke i knjige, ili bi ih se u potpunosti odrekli. Knjige su općenito bile izvori informacija, previše stabilne kako bi bili dopuštene, i uništavane su – zajedno s ogromnim spremištima kineskih povijesnih zapisa i znanja – u gotovo nezamislivim razmjerima. U Šangaju je, npr. samo u dva mjeseca, 1951. godine,  uništeno 237 tona knjiga. U Shantouu je, u svibnju 1953. godine, bila potrebna ogromna lomača, koja je trajala tri dana, kako bi se spalilo oko 300 000 svezaka, koji su predstavljali “ostatke feudalne prošlosti”. Partijski sloganski promidžbeni organi postali su jedini dopušteni izvor informacija i svi su uskoro uvidjeli kako, zbog osobne sigurnosti, nemaju drugog izbora nego ih pomno pratiti, kako bi pokušali ostati u tijeku s stalnim mijenjanjem “stranačke linije”.

Ovaj proces potpune ideološke indoktrinacije i kontrole - također, kolokvijalno poznat kao: xinao (洗脑, doslovno: "ispirati mozgove") - biti će najpoznatiji tijekom kasnije kineske Kulturne revolucije, ali je zapravo bio cijeli temelj maoizma od samog početka. To je bilo zato što je djelovalo. Strani novinari, kojima je 1944. godine, bilo dopušteno posjetiti Yan'an primijetili su kako je "ozračje nervoznog intenziteta" bilo konstantno i "zagušljivo"; te kako, dok je "većina ljudi imala vrlo iskrena lica i ozbiljne izraze", nitko osim najviših vođa, poput Maoa, nikada nije smio provalio vic. “Ako postavite isto pitanje dvadeset-tridesetorici ljudi, od intelektualaca do radnika, njihovi odgovori uvijek su više-manje isti”, čudio se jedan. “Čak i kada je riječ o ljubavi, čini se kako postoji gledište o kojem se odlučuje na sastancima.” S vremenom će cijela zemlja biti svedena na isto stanje gušećeg konformizma.

Reforma mišljenja bila je možda najopsežniji i najdramatičniji proces ideološke indoktrinacije ikada pokušan. Također je bio nevjerojatno nasilan i destabilizirajuć, s milijunima ubijenih samo tijekom Maovih ranih reformi i kampanja "ispravljanja". Stvarnost toga bi stoga nedvojbeno trebala užasnuti Deweya i njegov istančani progresivni intelektualni senzibilitet. Ali, partijska temeljna svrha bila je potpuno ista kao i njegova: tako potpuno razbiti stare načine života i razmišljanja ljudi - kao bi  se ljudska priroda mogla ukinuti, te novi čovjek i novo društvo izgraditi na vrhu tih ruševina. Ova totalitarna utopijska vizija, tako potpuno sastavni dio komunizma, jednostavno je krajnji izraz nemilosrdne ideološke prisile cjelokupnog menadžerizma, kako bi "racionalno" redizajnirali i kontrolirali cijeli svijet, i sve u njemu, kako bi što više izgledali kao stroj.

Ipak, istina je kako je Maova metoda grube sile bila posebno gruba. U mekom menadžerskom režimu Zapada, nastojanje da se izgradi politički sigurniji Novi čovjek s ispravnijim mišljenjem, usvojilo bi mnogo suptilnije, sofisticiranije i nježnije metode za ispiranje mozgova.

Terapeutsko stanje i unutarnja prijetnja

Njemačka i Japan predali su se 1945. godine, ali Drugi svjetski rat nikada nije završio. Upravljački liberalizam upustio se u svoj prvi globalni ideološki rat, i kada je pucnjava prestala, ideološka borba je tek počela. Europa, pa čak i sama američka domovina, tek su trebale biti istinski oslobođene. Problem je bio: fašizam je nastavio vrebati u umovima posvuda. Njegovo iskorjenjivanje zahtijevalo bi ništa manje od psihološke transformacije cijele populacije.

To je barem bio zaključak političko-psihoanalitičkog pokreta, predvođenog njemačkim samoopisanim freudomarksistom Wilhelmom Reichom, koji je postao uvjeren kako su Nijemci iz radničke klase podložni autoritarizmu, zbog svoje nezdravo "potisnute" seksualnosti i privrženosti tradicionalnim rodnim ulogama. Samo njihovim oslobađanjem od seksualne stege (Reich je skovao frazu “seksualna revolucija”), a posebno uništavanjem zauvijek krute strukture obitelji i autoriteta njezine patrijarhalne očinske figure – tj. Fuhrera – mogli su se reformirati, a njihova psiha učiniti sigurnom za liberalnu demokraciju.

Kao što je Matthew Crawford vješto objasnio, identificirajući strukturu društva kao, ne samo politički ili ekonomski nepravednu nego psihološki "bolesnu", Reich i njegovi freudo-marksistički kolege došli su do "političkog programa koji bi zahtijevao ništa manje od moralne revolucije , radeći na najdubljoj razini pojedinca.” Istinsku i trajnu marksističku revoluciju neće izvršiti markantni proleter, već profesionalni psihoterapeut.

Tijekom rata, Reichove ideje stekle su značajnu privlačnost među obrazovanom liberalnom menadžerskom elitom, koja je bila na vrhu američkih sigurnosnih službi, posebno unutar OSS-a (preteča CIA-e). Njegov freudovski političko-terapijski projekt ubrzo je preuzelo Visoko savezničko povjereništvo, predvođeno SAD-om, kao ključni dio ekspanzivne "denacifikacije" okupirane Njemačke od strane svemoćne vojne vlade. Odjeli za psihologiju i sociologiju njemačkih sveučilišta bili su popunjeni znanstvenicima povratnicima iz emigracije, često biranima između freudo-marksista i intelektualno bliskih kritičkih teoretičara Frankfurtske škole, i transformirani u sredstva za promicanje masovnog preodgoja Nijemaca. Cilj je bio ništa manje nego:  "mentalna transformacija njemačkog ljudskog bića", kako je predložio plan koji je sastavio vođa Frankfurtske škole Max Horkheimer.

Ovaj projekt je zatim odmah ponovno uvezen u Ameriku. Prije nego što je rat uopće završio, američka vlada počela je financirati novi val psiholoških istraživanja, vođen od strane izbjeglih europskih psihoanalitičara. Ministarstvo rata, na primjer, provelo je studije o otpuštenim vojnicima, povjeravajući to istraživanje psihoanalitičarima - koji za psihološke slomove u borbi ne okrivljuju akutni stres, već represiju njihovog konzervativnog obiteljskog života iz djetinjstva. Daleko najutjecajniji rad, međutim, proveo je Theodore Adorno iz Frankfurtske škole, koji je proizveo novi model za psihološku procjenu nazvan: "F-skala" (F je kratica za Fašist).

Ljestvica F, koju je Adorno izvukao ravno iz dupeta, bila je upitnik koji je procjenjivao slaganje ispitanika sa standardnim konzervativnim ili desničarskim uvjerenjima i osobinama (kao što su religioznost, uvjerenje u inherentne rodne razlike, ili opći "konvencionalizam", tj. “konformizam s tradicionalnim društvenim normama i vrijednostima srednje klase”) i označio ih kao dokaz latentnih fašističkih simpatija. Budući kako su Adorno i njegovi učenici bili marksisti, istraživanje je prvotno rangiralo subjekte na autoritarnoj naspram revolucionarnoj osi (protivljenje revoluciji kao "autoritarizmu"), ali kako bi se bolje svidjeli njihovim američkim sponzorima, ovo je preimenovano u autoritarno nasuprot “demokratskoj” osovini. Ovo će "istraživanje" kasnije predstavljati temelj za: "The Authoritarian Personality" (1950.), svezak koji je postao jedno od najutjecajnijih djela iz psihologije ikada napisano, strukturirajući cijeli smjer desetljeća vrijednog psihološkog istraživanja u Sjedinjenim Državama i nastavljajući se informirati o uvjerenjima ljevičarskih kontrakulturnih pokreta 1960-ih (i kasnije). Što je najvažnije, postiglo je spektakularan podvig političko-lingvističkog jujitsua: uspješno je redefinirala javno razumijevanje fašizma – zapravo same biti tvrdog tehnokratskog menadžerskog režima, opsjednutog iskorištavanjem stapanja države i poduzeća za promicanje kolektivne snage, homogene učinkovitosti i znanstvene napredak, od vrha prema dolje – kao sinonim za konzervativni demokratski populizam.

S ovom novom definicijom u ruci, dokazi o fašističkim simpatijama mogli bi se otkriti diljem Sjedinjenih Država. Kao što je Martin Bergmann, psihoanalitičar američke vojske od 1943. do 1945. godine, ispričao u BBC-jevom dokumentarcu iz 2002. godine: "The Century of the Self", procjeniteljska putovanja vladinih psihologa po srednjoj Americi, provedena kako bi se otkrilo “što se događa u svim tim malim gradovima” između obala, otkrio je "mnogo problematičniju zemlju" nego što su ikad zamišljali, ispunjenu  normalnim obiteljima srednje klase, koje odgajaju nadobudne male ljubitelje Fuhrera.

Vlada SAD-a je krenula u akciju kako bi pitala stručnjake kako kontrolirati ovog opasnog unutarnjeg neprijatelja. Odgovor je, kako Bergmann kaže, bio sljedeći: "Ono što je potrebno jest ljudsko biće koje može internalizirati demokratske vrijednosti." Novi liberalno-demokratski čovjek. “Psihoanaliza je u sebi nosila obećanje da se može učiniti”, priča on. "Otvorilo je nove vidike kako se unutarnja struktura ljudskog bića može promijeniti tako da ono postane vitalniji, slobodniji podržavatelj i održavatelj demokracije."

Američka vlada je stoga “preuzela antifašizam kao širi mandat moralne i društvene transformacije”, kako kaže Crawford. Odjednom:  “Unutarnji životi Amerikanaca sada su bili nešto čime je trebalo upravljati. Antifašizam u Sjedinjenim Državama bio bi znanost o društvenoj prilagodbi koja djeluje na dubokoj razini psihe, po uzoru na paralelne napore okupacijske vlade u Njemačkoj.”

1946. godine je predsjednik Truman proglasio krizu mentalnog zdravlja u Sjedinjenim Državama, a Kongres je donio Nacionalni zakon o mentalnom zdravlju, osnažujući ogranak administrativne države – Nacionalne institute za zdravlje – s misijom upravljanja psihološkim stanjem Amerikanaca. Stotine novih psihoanalitičara obučeno je i raspršeno neka uspostave nove "centre za psihološko usmjeravanje" u gradovima diljem Amerike. Terapeuti, savjetnici i socijalni radnici počeli su ulaziti u svaki aspekt obiteljskog, školskog i poslovnog života.

Rođeno je terapeutsko stanje. Od sada će upravljanje mentalnim i emocionalnim životima Amerikanaca biti dužnost države i njezina "civilnog društva", a ne samo pojedinca i njegove, ili njezine, neposredne društvene zajednice. Deweyev projekt uvjetovanja proširio se s djeteta na cijelu odraslu populaciju. To se naravno savršeno uklapalo u temeljni imperativ menadžerskog režima, koji neprestano nastoji privući sve više i više aspekata postojanja u nježni zagrljaj svoje uzburkane stručnosti. Ali, razvoj terapeutske države također je pogodno omogućio menadžerskoj eliti da dodatno marginalizira, i zapravo patologizira, svoje neprijatelje iz srednje američke klase. Obitelji nisu samo bile nazadne, bile su psihički slomljene i nestabilne. Samo pranjem svoje psihe i usvajanjem istih misli, uvjerenja i liberalnih načina života, kao što to čini profesionalna menadžerska klasa, mogli bi se nadati kako će biti izliječeni.

Kao što je Christopher Lasch primijetio u svojoj knjizi o progresivizmu, iz 1991. godine: "The True and Only Heaven" - Adorno i njegovo terapeutsko naslijeđe tako su “medicinski zamijenili politički idiom i potisnuli široki raspon kontroverznih pitanja na kliniku – na 'znanstveno' proučavanje nasuprot na filozofsku i političku raspravu. Ovaj je postupak imao za posljedicu da je bilo nepotrebno raspravljati o moralnim i političkim pitanjima o njihovoj meritumu.” Samo bi iracionalnost ludih mogla sada eventualno objasniti neslaganje s progresivnim menadžerskim projektom. Kao i za vrijeme komunizma u Kini i Sovjetskom Savezu, neslaganje je postalo lako odbaciti kao devijaciju.

Devijantnost je značila fašizam. Dakle, s buržoazijom u jasnoj opasnosti da u svakom trenutku eksplodira u guščji korak, mogla se uspostaviti razlika prijatelj-neprijatelj: netko je ili racionalno za progresivni menadžerizam – aka “liberalna demokracija” – ili protiv njega, i stoga automatski iracionalan saveznik autoritarnosti i opasna prijetnja društvu. “Antifašizam” bi sada mogao poprimiti isto značenje i funkciju kao pod Maom: kritizirati svakog protivnika revolucionarnog projekta menadžerskog režima,  kao nekoga koga je potrebno preventivno uništiti, a ne raspravljati s njim.

Jer, ako je “cijelo postfašističko razdoblje jedno od jasnih i prisutnih opasnosti,” kao što je Herbert Marcuse iz Frankfurtske škole (koji je izravno radio za OSS od 1943.-50.), ustvrdio u svom značajnom eseju “Represivna tolerancija”, onda bi se američka tradicija građanskih sloboda i liberalna neutralnost mogle opravdano revidirati, kako bi se spriječila prijetnja ponovnog oživljavanja fašizma. Istinska “oslobađajuća tolerancija” tada bi podrazumijevala “povlačenje tolerancije iz regresivnih pokreta i diskriminirajuću toleranciju u korist progresivnih tendencija”. Napredak i pravda zapravo bi pretpostavljali “oduzimanje građanskih prava onima koji onemogućuju njihovo ostvarivanje” (tj. “desničarski pokreti”). U međuvremenu, “istinska pacifikacija [predfašista] zahtijeva povlačenje tolerancije ispred djela, u fazi komunikacije riječju, tiskom i slikom.” Takav zamišljeni režim cenzure, čiji je cilj "razbijanje tiranije javnog mnijenja", bio bi prvi korak prema njegovanju prosvijećene "demokratske obrazovne diktature", koju bi vodili oni malobrojni koji su "naučili razmišljati racionalno i autonomno". Dok bi takva "ekstremna suspenzija prava na slobodu govora i slobodnog okupljanja" bila "doista opravdana samo ako je cijelo društvo u krajnjoj opasnosti", Marcuse bi, kao i ostatak inteligencije, mogao ukazati na redefiniranje fašizma, svog kolege Adorna, i tvrditi “da je naše društvo u takvoj izvanrednoj situaciji i da je to postalo normalno stanje stvari”. Tek nekoliko desetljeća kasnije, Marcuseovi intelektualni potomci, dobiti će svoju priliku neka započnu u potpunosti kapitalizirati ovo izvanredno stanje u ime antifašizma.

Ali, razvoj terapeutske države je, u međuvremenu, imao još dublje i dugoročne posljedice za temelje američke demokracije.

Infantilizacija i kraj samoupravljanja

Suprotnost menadžerizmu je samoupravljanje. Samoupravljanje ima dva značenja. Barem za Amerikance: prvo što pada na pamet obično je i političko: sloboda "mi ljudi" da upravljamo sobom, kolektivno donoseći vlastite odluke, kao posebna lokalizirana zajednica ili nacija (o tome što bi se trebalo dogoditi unutar te zajednice ili nacije), bez prepuštanja suvereniteta u  odlučivanju nekoj dalekoj, stranoj ili kolonijalnoj vlasti. Samouprava je u tom smislu bila temeljni temeljni ideal Sjedinjenih Američkih Država. Nije samo potaknula Rat za neovisnost, koji je tražio suverenitet od britanske vladavine, već je također strukturirala saveznu republiku neovisno upravljanih država - koja je tada uspostavljena.

Ali, samoupravljanje se također može primijeniti na razinu samog pojedinca. Pojedinac koji upravlja samim sobom jest onaj koji je voljan i sposoban donositi vlastite odluke o tome što misli, čini i kako to čini; umjesto da automatski traži neki vanjski autoritet kako bi te te stvari učinili umjesto njega. Da bi to učinio, mora prvo razviti određeno povjerenje u vlastitu sposobnost i autoritet da prosuđuje istinu, odlučuje i djeluje, kao i hrabrost da prihvati i preuzme rizik. On mora imati određenu vjeru u vlastitu vještinu, djelovanje i sposobnost da postigne stvari u svijetu (uključujući suradnju s drugima), te da time utječe na vlastitu sudbinu i sudbinu svoje zajednice. U psihološkom smislu: on ima unutarnji, a ne vanjski lokus kontrole. Drugim riječima, mora posjedovati određeni stupanj samopouzdanja.

Međutim, da bi bio sposoban za to, pojedinac također prvo mora biti sposoban upotrijebiti razum kako bi podredio neposrednije ili niže porive, želje i emocije, ostvarenju viših i dugoročnih ciljeva. Mora biti sposoban podnijeti bol odgođenog zadovoljstva; bol fizičkog rada potrebnog za izgradnju nečega; frustracije i ozljede učenja novih vještina; iritaciju i zbunjenost formiranja i održavanja složenih ljudskih odnosa; emocionalnu nelagodu zbog slušanja ili izgovaranja teških, ali neophodnih istina, i tako dalje. Bez da je sposoban za ovu vrstu samoobuzdavanja, samodiscipline i samosavlađivanja, on zapravo nije sposoban djelovati s istinskom voljom. Umjesto toga, ako ne vlada nad svojim strastima, onda je – prema jednom od najstarijih i najdosljednijih uvida klasične filozofije – njima zarobljen. Istinska sloboda, u klasičnom smislu, stoga nije sloboda pojedinca da ima ili čini što god želi, kada god se osjeća prisiljenim da to želi - već sloboda od despotizma želje, koja onemogućuje suverenitet razuma i morala. Stoga, u pravom smislu, samoupravljanje prvo zahtijeva upravljanje samim sobom. Zbog toga se samoregulacija povijesno uvijek smatrala pravim znakom zrelosti – spremnosti na konstruktivno sudjelovanje u javnom životu – nedostatak samoregulacije sigurnim znakom stalne djetinjarije.

Kako dolje, tako gore: narod nesposoban za osobnu samoupravu - neće biti sposoban za samoorganiziranje i političko samoupravljanje. Umjesto toga, zauvijek će trebati – i željeti – političku majku ili oca neka vladaju nad njima, brinu za njih i donose odluke o tome što je najbolje za njih. Samo brušenjem vlastite sposobnosti za vrline samoupravljanja, biti će sposobni vladati sami sobom. Kako gore, tako i dolje: narod nad kojim se odozgo potpuno upravlja i brine, kao da su djeca, neće imati priliku razviti istinsku slobodu osobne i zajedničke samouprave, nego će zauvijek ostati ovisan, izmanipuliran i porobljen.

Za stare Grke i Rimljane, najviša moguća koncepcija slobode bila je, stoga, živjeti kao dio samoupravne države sastavljene od samoupravnih pojedinaca. Ovu staru ideju zatim su preuzeli i proširili John Locke i, između ostalih, američki osnivači. Amerikanci su postali cijenjeni kao izvanredan simbol samoupravnog naroda, upravo zbog njihove neodvojive kombinacije samopouzdanja, kolektivnog samoorganiziranja i sustava političke samoupravljanja, koji su podržavale te vrline.

Uspon menadžerizma i terapeutske države sve su to promijenili. Od obitelji naviše, čak su i najuže povezane samoorganizirane zajednice - "mali vodovi", Edmunda Burkea - postojano razbijane menadžerskim režimom i njegovom nemilosrdnom unutarnjom kolonizacijom i centralizacijom. Moć donošenja odluka i odgovornost prebačeni su s pojedinaca, obitelji i zajednica - na udaljene birokracije i ovlaštene stručnjake, djelovanje je podređeno nedokučivom šipražju apstraktnih pravila i propisa. U međuvremenu se terapeutsko stanje brzo integriralo u sve sektore menadžerskog sustava, jer se moderna terapijska koncepcija "jastva" - nekog neizrecivog unutarnjeg božanstva kojega treba neprestano promatrati, slijediti, zasititi i obožavati - neprimjetno stopila s načelima menadžerske ideologije, i materijalnim imperativima menadžerskog kapitalizma.

Kao što je Philip Rieff primijetio, u "The Triumph of the Therapeutic" (1966.), promicanje konzumerizma kroz neprestano pretvaranje želja u potrebe, pomoglo je uvjeriti većinu kako su udobnost i zabava za njega i zadovoljenje njegove želje "najveće dobro". U međuvremenu je terapeutsko stanje ocrnilo svako potiskivanje sebe (tj. samokontrolu) kao nešto štetno i ideološki opasno. Menadžerski liberacionizam je tako radio ruku pod ruku s tržištem, kako bi postupno uklonio norme i tradicije, koje su poticale samoograničenje. Sloboda je svedena na užitke dostupne za konzumaciju onim što je Rieff opisao kao "vječnu privremenu etiku oslobađanja" od društvene discipline i moralnih zabrana. Sve više i više takvih ograničenja moralo bi se pronaći i rastaviti, kako bi se uživalo u daljnjem oslobađanju.

Ali, kao što je Lasch jednom istaknuo: "atrofija neformalnih kontrola nezadrživo vodi do širenja birokratskih kontrola." Što su ljudi manje voljni i sposobni individualno i kolektivno prakticirati samoupravu, to će više formalnih pravila i sustava vanjske vlasti uskočiti da mikroupravljaju onim što ljudi žele i kako se ponašaju. Veća moralna i društvena anarhija teži proizvesti više, a ne manje, državne kontrole.

Kontrakulturna revolucija iz 1960-ih godina i njena "anti-autoritarna" potraga za "oslobađanjem" sebe od ograničenja je savršeno poslužila menadžerskom režimu. Brzo je razbio tradicionalne neformalne veze stabilnih, otpornih zajednica, koje su stoljećima pružale utočište pojedincima, te pokidao moralne norme koje su im pomogle neka strukturiraju i discipliniraju svoje živote bez pomoći države. Tako oslobođen, samoizražavajući pojedinac imenovan je kraljem, ali je u stvarnosti ostavljen mnogo izoliraniji, usamljeniji i ranjiviji. Takav atomizirani pojedinac pokazao se daleko lakšim izborom za masovnu korporaciju, koja je nasrnula ponuditi sve moguće zamjene spremne za kupnju za ono što je nekoć bilo društveno dobro; ali i za državu, koja je djelovala na zahtjev kako bi zajamčila suverenitet ovih koji su se oslobodili samih sebe, zaštitili ih od njihovih vlastitih izbora. Njihova sposobnost samoupravljanja tako je degradirana, i potaknuti da misle o sebi tako da se oslanjaju na državu za svoju slobodu, zahtjevi javnosti za upravljanjem od strane višeg autoriteta, otada su samo neumoljivo rasli.

Nije iznenađujuće kako su 1960-e proizvele veliku eksploziju birokratske administracije u Americi, s državom koja je sretno preuzela niz velikih projekata društvenog upravljanja, uključujući: Rat protiv siromaštva, Veliko društvo i zakon o građanskim pravima. Oni ne samo da su potaknuli rast administrativnog aparata, već su se također pokazali temeljnim za poticanje širenja upravljačkog sustava izvan granica države, uvelike pojačavajući upravljačku ulogu neprofitnih organizacija i potičući stvaranje takvih inovacija, kao što su: moderni ljudski resursi odjela (koji sada u biti služi kao ogranak za usklađenost upravljačke države), unutar gotovo svake tvrtke privatnog sektora.

Ali, čak su i ti utopijski projekti možda bili manje značajni za širenje menadžerizma od dublje psiho-političke transformacije Amerikanaca koju su odražavali: od naroda koji je žestoko cijenio vlastitu slobodu djelovanja i samoupravne neovisnosti, do naroda koji je željno trgovao svim bitnim slobodama u ime sigurnosti. Uspostavljen je novi de facto društveni ugovor: ljudi će biti poslušni upravljačima; zauzvrat će im upravljački režim pružiti veću udobnost i sigurnost, ne samo fizičku nego i psihičku.

Danas Amerika jedva da je sama u tom pogledu. Kada se COVID-19 prvi put pojavio, kineski upravljački režim odmah je uveo drakonske mjere obuzdavanja u ime javne sigurnosti, zaključavajući ljude cijelih gradova u njihove domove, zatvarajući čitave gospodarske sektore, razdvajajući obitelji odvlačeći pojedince u karantenske kampove. Nastavila je s ovom samodestruktivnom nacionalnom politikom tri godine nakon što je postalo znanstveno jasno kako je virus relativno blag i ne predstavlja zdravstveni rizik niti blizu da bi zahtijevao takvu razinu odgovora. Ali, kako se virus počeo širiti svijetom, upravljačke države na Zapadu gledale su na Kinu: ne s užasom, već s divljenjem. Ipak, u početku su pretpostavili kako ljudi Zapada nikada neće prihvatiti takvu razinu upravljačke kontrole putem svojih režima. Kao što je profesor Neil Ferguson (koji je vodio rani britanski odgovor na COVID-19), priznao u intervjuu 2020. godine, birokrati za javno zdravstvo željeli su usvojiti kinesku "inovativnu intervenciju", ali su je u početku odbacili kao nešto što zapadnjaci jednostavno ne bi tolerirali. Ali, bili su u zabludi: “To je komunistička jednostranačka država, rekli smo. Ne možemo se izvući s tim u Europi, mislili smo... a onda je to učinila Italija. I shvatili smo da možemo - likovao je Ferguson. Većina Britanaca zapravo je tražila sigurnost upravljanog života pod karantenom (i još uvijek to čini). I tako se osjećaj onoga što je moguće u smislu kontrole dramatično promijenio na Zapadu", objasnio je Ferguson. Ubrzo su i zemlje zapadnog svijeta usvojile i nametnule kineski model.

Ovo nije trebalo biti iznenađenje. Safetyism je potpuno tipološki za menadžerska društva posvuda, mekana ili tvrda, u Sacramentu ili Šangaju, svejedno je. Na vrhu, upravljačka elita prirodno je opsjednuta potpunom kontrolom – upravljanjem društvom kao njihovim zamišljenim strojem – i iskorenjivanjem svake nepredvidljivosti, nenadzirane aktivnosti ili namjernog otpora. Za profesionalnu menadžersku sredinu sumnjati ili odstupati od pravila i procedura birokratskog stroja, nije toliko nezamislivo koliko je nezamislivo postalo nemoralno i deklasirano: za pobožnog aparatčika, prilagođavanje stroju i njegovim stručnim modelima srž je dobrog građanstva i osobnog napredovanja, dok je samostalno donošenje odluka prepuno rizika; “kompjuter kaže ne” praktički je odgađanje svetog zakona. Odozdo, društvena atomizacija, isprazni relativistički nihilizam i naučena bespomoćnost, koju proizvodi menadžerizam u masama, njeguju stalno stanje tjeskobe; u pokušaju da se oslobode te tjeskobe, mnogi među njima tada sami zahtijevaju sve veću i veću upravljačku kontrolu nad životom, koja se provodi odozgo. Stvara se krug suovisnosti, koji se ubrzava kako upravljački režim otkriva da može neprestano postavljati nove objekte straha,  od kojih velikodušno štiti javnost. Režim postaje majka koja proždire, projicira slabost na svoju djecu, kako bi ih zadržala vezanima i pod svojom vlašću.

“Novi čovjek” kojeg želi menadžerizam uopće nije čovjek, nego dojenče: ovisno i nesposobno za samoupravljanje; potrebit i konzumerist; prazna ploča, savitljiva i sugestibilna; pun ljubavi i povjerenja prema skrbnicima, za koje pretpostavlja kako su svemoćni i suosjećajni – savršen subjekt za upravljanje. Očuvanje takvog stanja nezrelosti omogućuje povijesno novu, sveprožimajuću vrstu režima.

Ogromna skrbnička moć

Kada je Alexis de Tocqueville pisao o svojim iskustvima putovanja Amerikom 1830-ih, trudio se imenovati i upozoriti na mračnu budućnost za koju je predviđao kako će vjerojatno ugroziti mladu zemlju, jer "vrsta ugnjetavanja kojom su ugrožene demokratske nacije razlikuje se od bilo čega što je ikada prije postojao u svijetu.” On je "uzalud tražio izraz koji će točno prenijeti cijelu ideju", jer su "stare riječi, despotizam i tiranija, neprikladne" za opis, napisao je. U svojoj je viziji vidio "bezbrojno mnoštvo ljudi, svi jednaki i jednaki", i svi "neprestano nastoje pribaviti sićušna i beznačajna zadovoljstva kojima zasiću svoje živote". I, "Svaki od njih, živeći odvojeno, kao stranac je sudbini svih ostalih", pri čemu svaki čovjek postoji "samo u sebi i samo za sebe." U ovoj atomiziranoj i neorganiziranoj državi, čak i "ako mu rod još ostane, može se reći kako je u svakom slučaju izgubio svoju zemlju", jer:

"Iznad ove rase ljudi stoji ogromna i skrbnička moć, koja sama na sebe preuzima da osigura njihova zadovoljstva i da bdi nad njihovom sudbinom. Ta moć je apsolutna, sićušna, pravilna, providna i blaga. To bi bilo poput autoriteta roditelja kada bi, poput tog autoriteta, njegov cilj bio pripremiti muškarce za muškost; ali, naprotiv, nastoji ih zadržati u trajnom djetinjstvu: dobro je da se ljudi raduju, pod uvjetom da ne misle ni na što drugo osim na veselje. Za njihovu sreću takva vlada rado radi, ali bira biti jedini posrednik i jedini arbitar te sreće; osigurava njihovu sigurnost, predviđa i opskrbljuje njihove potrebe, olakšava njihove užitke, upravlja njihovim glavnim brigama, usmjerava njihovu djelatnost, regulira pad vlasništva i dijeli njihova nasljedstva: ono što ostaje, ali da ih poštedi svake brige o razmišljanju i svemu nevolja življenja?

Stoga svakim danom čini korištenje slobode djelovanja čovjeka manje korisnim i rjeđim; ono ograničava volju unutar užeg raspona i postupno lišava čovjeka svih njegovih koristi. Načelo jednakosti pripremilo je ljude za te stvari; to je muškarce predisponiralo da ih podnose i često na njih gledaju kao na dobrobit.

Nakon što je tako uzastopno uzela svakog člana zajednice u svoj moćni zahvat i oblikovala ga po svojoj volji, vrhovna vlast zatim pruža svoju ruku nad cijelom zajednicom. Prekriva površinu društva mrežom malih kompliciranih pravila, sićušnih i uniformiranih, kroz koje najoriginalniji umovi i najenergičniji karakteri ne mogu prodrijeti, izdići se iznad gomile. Volja čovjeka nije slomljena, već omekšana, savijena i vođena; ljude to rijetko prisiljava na djelovanje, ali ih stalno sputava da djeluju. Takva moć ne uništava, ali onemogućuje postojanje; ne tiranizira, ali sabija, iscrpljuje, gasi i zaglupljuje narod, sve dok se svaki narod ne svede na ništa bolje od stada plašljivih i marljivih životinja, čiji je vlada pastir."

Dio III: Održavanje stabilnosti

“Stranka, vlada, vojska, civil, akademik; istok, zapad, jug, sjever i centar, Partija vodi sve.”

(Glavni tajnik KPK, Xi Jinping)

Menadžerska tehnokracija ima veliki problem: zapravo ne funkcionira. Izgradnja Babilonske kule nikada ne uspijeva, jer se ljudskom pameti ne može sve u potpunosti kontrolirati. Što veći i sveobuhvatniji sustav kontrole raste, to postaje sve složeniji. Što postaje složeniji, eksponencijalno ga je teže i kontrolirati. Entropija i disfunkcija neumitno se uvlače u sustav; rješavanje jednog problema samo stvara više novih, neočekivanih problema; toranj se počinje klatiti.

Naravno, sustav sa sve većom žestinom nastoji sve takve pukotine prekriti novim slojevima upravljanja, koji naravno samo povećavaju kompleksnost, i s vremenom počinju odvajati sustav od stvarnosti. Ljudi koji žive u takvom sustavu imaju naviku s vremenom primijetiti proturječja između ustrajnih službenih tvrdnji o stabilnosti i činjenice kako mogu osjetiti kako se kula njiše pod njihovim nogama; s vremenom ovaj jaz u stvarnosti pomaže stvoriti uvrnuti osjećaj apsurda, koji je uobičajen za život u takvim režimima. Proliferacija ovog apsurda nipošto ne smeta upravljačkom režimu. Međutim, neizbježno se režim počinje suočavati s produženom krizom legitimiteta. To ne može riješiti ovu krizu, jer to nije nešto što se može riješiti primjenom više upravljanja. Jedina tvrdnja režima o legitimnosti jest posebna stručnost u stvaranju beskrajnog napretka, uključujući sve veću materijalnu učinkovitost i potpunije ispunjenje želja. Ali, želje su beskonačne, dok sam menadžerizam postaje neprijatelj čak i učinkovitosti. Jedini pravi cilj i metoda menadžerizma jest proširiti menadžment, a sam menadžment ne proizvodi ništa osim daljnje umjetne složenosti. Dakle, u nekom trenutku samoposlužna ekspanzija upravljačke birokracije nadmašuje sve dobitke, u organizacijskoj učinkovitosti, proizvedene primjenom menadžerskih tehnika.

Unatoč tome, upravljački režim sposoban je samo za jedan odgovor na pojavu takve nestabilnosti, a to je udvostručenje: više kontrole odozgo prema dolje; više slojeva upravljanja; ustrajnije tvrdnje o stručnom znanju; više napora da se ljudi poštede “sve brige razmišljanja i svih nevolja življenja”; više uklanjanja svakog percipiranog otpora utopiji. Ovo se može označiti kao progresivna i modernizirajuća reforma. Istinska učinkovita reforma – smanjivanje centralizacije i upravljanja, ublažavanje univerzalizma, oslobađanje i prijenos kontrole, kako bi se omogućila lokalna diferencijacija i prilagodba stvarnosti, kao i općenito usvajanje barem malo poniznosti – jest, naravno - nemoguća, jer bi to značilo „natrag“, priznajući pogrešivost i prihvaćajući ograničenja menadžerizma.

Međutim, to nikako ne znači kako su upravljački režimi nesposobni za sofisticirane prilagodbe za učinkovito (iako privremeno) suzbijanje nestabilnosti, ili su nužno kratkotrajni. Pretpostaviti da je bilo koji režim slab ili na rubu kolapsa, bila bi pogreška; masovni upravljački režim uglavnom je moderna pojava, a do sada je samo jedan (SSSR), propao bez vojne intervencije. Dakle, zapravo ne znamo koliko dugo može izdržati posebno pametan sustav upravljanja, čak i ako znamo kako neće upravljati  zauvijek. Ono što možemo pretpostaviti jest kako će svaki režim djelovati automatski kako bi obranio sebe i svoje interese od sve većih prijetnji. Vjerojatno neće oklijevati razvijati se i usvajati nove metode kako bi to učinio, baš kao što se više puta razvijao u prošlosti. Nova sredstva svakodnevne represije, ili ono što režim KPK voli zvati "održavanje stabilnosti", brzo će se pronaći, isprobati i upotrijebiti.

Danas ovaj imperativ održavanja stabilnosti pokreće brzu i obostrano produktivnu konvergenciju između tvrdih i mekih upravljačkih režima u svijetu, pri čemu tvrdi postaju mekši (to jest, suptilniji i pametniji, ne i manje okrutni), a meki postaju tvrđi (više snažno, prisilno i nesramežljivo).

Permanentna revolucija

Prvi korak prema stabilnosti jest razbijanje stvari. Za upravljački režim, stabilnost naravno znači bespogovorno javno poštivanje upravljačkih ovlasti. Blokiranje potpune upravljačke moći, kao i uvijek, sve one sfere vlasti koje bi se mogle natjecati s režimom: tj. sve preostale stabilne institucije, zajednice, neovisne ekonomske mreže, religije, norme, tradicije i načini života koji omogućuju i potiču samoupravljanje – ili barem organiziranje i odlučivanje izvan i neovisno o upravljačkom Borgu. Ove prepreke, ovi neposlušni ostaci starog poretka, stoje na putu promjene, konsolidacije, rekonstrukcije, napretka... pa moraju otići; moraju se razbiti!

To niveliranje bilo kojeg izvora oporbene moći stalni je imperativ svakog upravljačkog režima. Kao što je francuski politički filozof, Bertrand de Jouvenel, objasnio u svom bezvremenom djelu o usponu upravljačkih nacionalnih država: "On Power: The Natural History of Its Growth" (1948) - moć (režim) otkriva kako,  po svojoj prirodi, ne može, ali nastoji nemilosrdno srušiti sve podjele i barijere na svom putu, te okupiti sve druge moguće čvorove i izvore moći u sebe, ili ih uništiti. "Svaka zapovijed, osim one vlastite, to je ono što smeta Moći", kako je napisao. U međuvremenu: “Sva [ljudska proizvodna] energija, gdje god se nalazila, to je ono što je hrani.” Režim se "nalazi ponukanim" razbiti uspostavljene i neovisne zajednice, kako bi potrošio njihovu moć u "prirodnoj tendenciji, poput one koja uzrokuje da medvjed u potrazi za medom razbija ćelije košnice".

To znači kako je konzervativno očuvanje starih običaja i oblika, te pravnih struktura, uvijek krajnje protivno ciljevima i prirodi upravljačkog režima. Iako može govoriti o nekoj fiksnoj i besprijekornoj utopijskoj budućnosti, napreduje i raste na snazi, ​​ne kroz red i očuvanje, već kroz opetovano protresanje stvari i razbijanje više od nekoliko jaja na putu. Da prilagodimo Marxa: menadžerska je klasa ili revolucionarna, ili nije ništa. Doista, upravljački režim inherentno podržava Hegelov i Maov program "kontinuirane" ili "permanentne revolucije".

Menadžerska revolucija nije bila pojedinačni događaj koji se dogodio samo jednom u povijesti; umjesto toga, to je proces koji se dogodio – događa se – opetovano, i u relativno različitim valovima. Zapravo, čini se kako se u Americi ti valovi ponavljaju po prilično redovitom rasporedu: otprilike jednom svakih 20-25 godina, ili otprilike, jednom po generaciji. Nakon Wilsonove progresivne ere 1910-ih godine, uslijedilo je doba FDR-ovog New Deala i mobilizacija iz Drugog svjetskog rata koja je započela 30-ih, što je onda nastavljeno erom Velikog društva/građanskih prava 60-ih. Zatim je došlo Regan-Clintonovo neoliberalno doba koje je počelo 80-ih, koje je – bojim se kako će to mnogim konzervativcima biti teško čuti – postiglo briljantan, iako suptilniji, revolucionarni uspjeh, korištenjem privatizacije za ekonomsku i društvenu destabilizaciju i raspad, uz preživljavanje usko povezanih, samoupravnih zajednica i institucija u zamjenu samo za iluzorno smanjenje upravljačke državne moći (proizvedeno predajom te moći upravljačkim korporacijama umjesto toga). Nakon svakog od tih razdoblja revolucije uslijedilo je tiše, iluzorno "konzervativno" razdoblje konsolidacije, samo da bi revolucija ponovno eksplodirala nekoliko desetljeća kasnije.

Što nas dovodi do petog i najambicioznijeg vala menadžerske revolucije, koju danas proživljavamo u 2010-im i 2020-im godinama: Veliko buđenje.

“Wokeism” je ideologija/radikalni vjerski kult, izveden iz marksizma, koji nastoji uspostaviti raj na zemlji (utopija univerzalne “društvene pravde”), kroz istovremeno i potpuno oslobađanje svih onih koji su “potlačeni”. Ovo se treba postići stvaranjem Novog Probuđenog Čovjeka (oni/njih), probuđenog kroz proces ponovnog odgoja u novu svijest o potlačenosti, naknadnim otimanjem i preraspodjelom sve moći od grupa "tlačitelja", i brisanjem ili inverzijom svih uspostavljenih hijerarhija, moralnih normi i drugih "društvenih konstrukata" prošlosti, koji postavljaju bilo kakva ograničenja na beskonačno samostvaranje identiteta i šire stvarnosti. Apsolutno je revolucionaran u svojoj srži.

Stoga bi se, na prvi pogled, moglo činiti kako je čudan izbor ideologije koju bi sve institucije establišmenta entuzijastično i istovremeno usvojile i promicale, kao što su brzo i učinile, nakon 2016. godine. Ne želi li država red i kontrolu, a ne revoluciju? Ne žele li korporacije cvjetajuće okruženje za kapitalizam slobodnog tržišta, a ne marksističko nezadovoljstvo i ulično nasilje? Ne žele li akademici sačuvati mir svoje bjelokosne kule, kako bi tragali za istinom (haha)? Ne želi li elita općenito, inherentno održati status quo svoje vladavine, a ne zagovarati njezino rušenje? Nema sumnje kako bi mnogi slučajni promatrači mogli biti zbunjeni idejom revolucionarnog režima.

Ali, ovo ne bi trebala biti tolika misterija. Vokeizam ne predstavlja nikakvu prijetnju osnovici menadžerskog režima – upravo suprotno. Prije svega, to je radikalno, ali izravno, proširenje meke menadžerske ideologije. Održava i unapređuje sva ista temeljna načela (sjećate li ih se?): scijentizam, utopizam, meliorizam, liberacionizam, hedonizam, kozmopolitizam i dematerijalizaciju (kojima bismo nesumnjivo mogli dodati safetyizam, kao što je ranije opisano). Drugo, njegov cilj instaliranja nove viktimološke svijesti i rekonstrukcije ljudske prirode savršeno je u skladu s ciljevima i metodama terapijskog stanja.

Što je najvažnije, vokeizam pruža režimu idealnu priliku neka ispune revolucionarnu dijalektiku. Što je to? Ne pokušavajući objasniti sve pojedinosti dijalektičkog materijalizma, recimo samo kako je (poput Hegela), Mao smatrao da revolucija nikada ne smije završiti, jer je sav napredak (prema novom socijalističkom čovjeku i komunizmu, ali uglavnom prema većoj moći) bio proizvod preobrazbe, proizvedene borbom između suprotstavljenih snaga u društvu. Da nije bilo borbe, ne bi moglo biti niti  napretka, jer je sav napredak proizveden kroz isti dijalektički proces: jedinstvo -> nejedinstvo -> jedinstvo.

Drugim riječima, kroz kaos nereda proizvodi se novi, čvršći poredak; razbijate stvari kako biste ih mogli zamijeniti novima, opet  po svom izboru. Ili, kako je to Mao rekao u pismu svojoj supruzi, 1966. godine, kada je odlučio započeti kinesku iznimno destruktivnu kulturnu revoluciju (uglavnom kako bi učvrstio vlastitu sve slabiju osobnu moć) - metoda je bila izazvati "veliki nered pod nebom" u svrhu stvaranja "velikog reda pod nebom". Samo kroz nuždu kaosa i masovnog poremećaja mogao je pronaći slobodu da poduzme hrabre akcije, napravi sveobuhvatne promjene, eliminira suparnike, promijeni red odanosti i preuzme kontrolu nad novim centrima moći na načine koji bi prije bili nemogući. (Otuda se smatra kako je na vrhuncu krvavog ludila primijetio: "Sve pod nebom je u potpunom kaosu; situacija je izvrsna.")

Ova dijalektika može djelovati na bilo kojoj razini. Kao jednostavan hipotetski primjer, recimo da ste politički birokrat i želite preuzeti kontrolu nad frakcijama u policijskom odjelu, kako biste ih držali kao svoje osobne razbojnike u čizmama. To bi inače moglo biti prilično teško, budući da bi se javnost bunila, sam odjel je uspostavljena institucija s pravilima i već je ispunjen iskusnim ljudima odanim postojećoj hijerarhiji, koji su ujedinjeni u tome da te ne vole ili ti ne vjeruju, ti mali psihopate. Ali,  postoji način: nađete razlog za uskraćivanje sredstava odjelu, prisiljavajući većinu tih neugodnih ljudi neka odu i pronađu drugi posao tijekom ove teške fiskalne krize; sada su ulice preplavljene kriminalom i sve je kaos pod nebom, pa javnost bijesno zahtijeva neka ponovno financirate policiju i provedete malo zakona i reda; vi ljubazno pristajete i financirate odjel – zapravo, vi, prvak naroda, udvostručite njihov proračun, zapošljavajući sve svoje odabrane lupeže, i to uz velikodušne plaće. Odjel se vratio veći nego ikad, ali sada odan vašem pokroviteljstvu. Kroz nejedinstvo je nastalo novo jedinstvo.

Općenito govoreći, uspostavljanje novog, centraliziranijeg i čvršćeg poretka, cijeli je cilj svake revolucije. Tiranija željezne ruke Maoa, Staljina ili Napoleona, nije neka nesretna slučajnost dobronamjerne revolucije koja je pošla po zlu, to je bit.

Cilj revolucije Woke nije "dekonstrukcija", bezakonje i društveni kaos zauvijek; to je snažno ponovno utemeljenje novog i daleko goreg totalitarnog poretka. Upravljački režim brzo je naslutio kako ta ideologija, koju je pronašao kako leži u bijednom kutu akademske zajednice (njezino specifično podrijetlo zapravo nije puno važno), predstavlja idealno oruđe za uništavanje neprijatelja i daljnje proširenje moći i kontrole, i tako ga je oportunistički podigao i usvojio, kao čekić kojim razbija stvari.

Vokeizam je prihvaćen od strane menadžerskog režima – bez kojega ne bi niti krenuo nikamo – jer se izravno poziva na osobni interes svakog menadžerskog sektora. Za menadžersku inteligenciju nudi potpuno nova polja politike, u kojima se svatko mora povinovati kodiranom znanju i posebnoj stručnosti. Za menadžerske medije, sasvim nova civilizacijska misija stalnog informiranja masa, koliko su nazadne i ispravljanja na svakom koraku. Za menadžersku filantropiju, beskrajni novi križarski ratovi za ublažavanje beskonačnih ugnjetavanja. Za menadžerske korporacije, nove granice hedonističkog oslobođenja, sa potpuno novim navikama, koje se prodaju kao potrebe potrošača ("rodno afirmirana skrb" je vrlo isplativa!) I što je najbolje, za menadžersku državu, nabujali dio stanovništva, koji sa novim, ekspanzivnim tvrdnjama o infantilnoj žrtvi, neprestano mole tehnokratsku državu i njezine opunomoćenike, neka uskoče kako bi proveli "pravdu" i upravljali hitnim slučajevima njihova individualnog prava na "sigurnost" u svim okolnostima, u svakoj sferi života i u svakoj ljudskoj interakciji: od radnog mjesta, preko romantičnih i obiteljskih odnosa, sve do njihovog emocionalnog stanja, kao i svake riječi koju čuju izgovorenu, ili pročitanu na internetu.

Tu su zatim i Crne kategorije: reakcionarna buržoazija, fašisti radničke i srednje klase - koji se sada također mogu žigosati kao bijeli suprematisti i svakakvi drugi fobiji, a zatim biti pravedno premlaćivani, mučeni, izolirani, nadzirani i ponovno lišeni svojih posjeda - zbog svoje žalosne netrpeljivosti i mržnje. Oh, kako je umorna stara klasna borba ponovno oživljena da pruži tako ukusne nove moralne užitke!

Režim na ovu ideologiju gleda kao na prikladan novi izvor legitimiteta, u vrijeme kada je taj legitimitet ugrožen: sada je svaki sektor režima neophodan kako bi se osigurala "pravednost" (jednakost ishoda) između pojedinaca u svim pogledima (socijalna pravda), te da ih zaštiti od zla (protivljenja socijalnoj pravdi, tj. režimu). Štoviše, to moralno opravdava potpuno napuštanje službene institucionalne neutralnosti prema režimskoj oporbi i njihovim političkim pravima, čiju je barem pojavu prije zahtijevala danas potisnuta filozofija liberalizma. Da, to ljuti opoziciju, ali opozicija je slaba i plašljiva, a njezini se postupci uvijek mogu iskriviti, kako bi se uklopili u odabrani narativ i iskoristiti za njihovu daljnju izolaciju. U kombinaciji s mogućnošću da se unaprijedi njegov temeljni revolucionarni pogon, ove prednosti su Wokeizam učinile potencijalno najkorisnijom konceptualnom evolucijom, koju je ikada prihvatio zapadni menadžerizam.

Struktura novog jedinstva, koje Woke menadžerizam namjerava uspostaviti, ako uspije u ovoj fazi revolucije, prilično je jasna. Njegovi su obrisi očiti, npr. u prijedlogu jednog od najslavnijih američkih teoretičara Wokea, Ibrama X. Kendija, za usvajanje “antirasističkog ustavnog amandmana” koji bi učinio protuustavnim “rasnu nejednakost” i “rasističke ideje javnih službenika” i “uspostaviti i trajno financirati [odjel za borbu protiv rasizma (DOA) sastavljen od formalno obučenih stručnjaka za rasizam i bez političkih imenovanja.” Ovaj DOA bi bio “odgovoran za prethodno pročišćavanje svih lokalnih, državnih i saveznih javnih politika kako bi se osiguralo da one neće dovesti do rasne nejednakosti, nadgledanje tih politika, istraživanje privatnih rasističkih politika kada rasna nejednakost ispliva na površinu i praćenje javnih dužnosnika zbog izražavanja rasističkih ideja. DOA bi bila opunomoćena disciplinskim alatima za borbu protiv kreatora politike i javnih službenika koji dobrovoljno ne promijene svoju rasističku politiku i ideje.” Drugim riječima: sveobuhvatni novi poredak potpune upravljačke kontrole, koji nadzire čak i naše najintimnije poslove i najprivatnije pogrešne misli, a nadzire ga trajna neizabrana i neodgovorna nadgradnja "formalno obučenih stručnjaka".

Da li bi ijedna zapadna vlada otišla toliko daleko? Naravno da bi, ako mogu, jer medvjed je gladan tog slatkog, slatkog meda. Zapravo, s wokeizmom, koji se brzo proširio i izvan Amerike, drugi upravljački režimi na Zapadu, poput Irske (i cijele EU), već žure ispred Sjedinjenih Država da počnu kodificirati slične dalekosežne planove u zakone. Ovo nas ne treba čuditi; to je jednostavno telos menadžerizma - čak i meke, liberalne vrste menadžerizma. Poput de Tocquevillea, de Jouvenel je isto predvidio smjer kojim je krenuo život pod menadžerizmom:

"Kamo sve to vodi, ovaj beskrajni rat, koji Moć vodi protiv drugih autoriteta, koje društvo pokreće? Hoće li se čeljusti velikog udava ljudske energije ikada prestati zatvarati na sve one koji zauzvrat koriste te energije? Gdje će završiti? U rušenju svih drugih zapovijedi za dobrobit samo jedne – države. U apsolutnoj slobodi svakog čovjeka od svake obiteljske i društvene vlasti, slobodi čija je cijena potpuna podložnost državi. U potpunoj međusobnoj ravnopravnosti svih građana, plaćenoj njihovim jednakim poniženjem pred moći svog apsolutnog gospodara – države. U nestajanju svake stege koja ne proizlazi iz države i u nijekanju svake prevage koju država ne odobrava. Jednom riječju, završava atomizacijom društva i kidanjem svake privatne spone koja povezuje čovjeka i čovjeka, čija je jedina veza sada njihovo zajedničko ropstvo državi. Susreću se krajnosti individualizma i socijalizma: to je bio njihov predodređeni smjer."

Iako gospodar naših atomiziranih masa ne bi bio potpuno prepoznatljiv samo kao "država", njegovo upozorenje ipak stoji: krajnja točka revolucionarne gladi menadžerizma za potpunom kontrolom, nužno je totalitarna: sve unutar režima, ništa izvan režima, ništa protiv režima.

Ekstremni centar, sekuritizacija svega i vladavina prava

Dakle, suočene s krizom narodnog legitimiteta, upravljačke elite diljem Zapada su, u ime otpora "fašizmu", spašavanja "demokracije" i postizanja univerzalne sigurnosti i socijalne pravde - počele primjenjivati ​​val revolucionarnih metoda, za transformaciju svojih režima u još veće hobbesovske monstruoznosti pokornosti i kontrole. Nikakva posebna spletka ili zavjera nije nužno potrebna kako bi se ovo objasnilo; samo priroda menadžerizma.

Srećom, ovaj projekt još nije u potpunosti uspio. Naišao je na neočekivani demokratski otpor "populističke" srednje klase, koji je barem donekle usporio njezin transformacijski marš. Niti još može otvoreno djelovati izvan okvira starog demokratskog poretka i dugotrajnog moralnog legitimiteta, koji joj još uvijek pruža pljesnivi pokrov. Režim mora nastaviti napredovati uglavnom kroz postojeće mehanizme pravne i građanske vlasti. Otuda naopaki svijet našeg sadašnjeg tranzicijskog razdoblja, u kojem novi poredak stalno i glasno inzistira na tome kako je njegova misija braniti stari poredak, iako ga razgrađuje.

Ovom poigravanju pomaže činjenica da je – budući da je u biti nihilistički – moderni menadžerizam teško smjestiti u tradicionalni lijevo-desni politički spektar, barem kako ga većina ljudi shvaća. Svakako je ljevica, u smislu što je progresivna i revolucionarna, samim tim i definitivno antikonzervativna. Ali, to zapravo nije egalitarno ili komunitarno, što mnogi pretpostavljaju da ljevica mora utjeloviti. Iako režim može trubiti o ovim načelima u retorici, u stvarnosti je njegova vizija tehnokratske vladavine čvrsto oligarhijska, svrstavajući nekolicinu protiv većine. Sigurno nije antiimperijalna, niti antiratna. Niti je antikapitalistička, barem u smislu da potiče tržišnu aktivnost i olakšava akumulaciju golemog privatnog bogatstva nekolicini. Ali, teško da je i libertarijanski: najpouzdaniji put do bogatstva jest patronažni odnos s državom, i bez obzira na to koliko bogati ili neovisni bili, pojedinačni tajkun ili korporacija ostaju zapleteni pipcima administrativne države, i šireg birokratskog upravljačkog režima. I, prezirući ljudsku vrlinu, izvrsnost i djelovanje, odlučno odbacuje hijerarhijske, aristokratske vrline desnice u korist infantilnog, radikalnog individualizma kojim se lako upravlja – čineći to, u biti, stvara potkovu natrag prema kolektivizmu. Na kraju, menadžerizam kombinira, kako je rekao de Jouvenel, "krajnosti individualizma i socijalizma" podjednako. To pomaže da se zbuni i prikrije njegova radikalna priroda, te mu se dopušta neka dosljedno ogrne svjetlucavim plaštom razumne, umjerene, reprezentativne sredine, bilo “lijevog centra” ili “desnog centra”. Naravno kako zapravo nije ništa od toga, osim centra moći.

“Ekstremni centar” jest stoga ovdje potencijalno koristan opisni izraz. Izraz identificira koncentraciju moći u jedan "establišment", ili vladajuću klasu, koju ujedinjuju zajednički interesi (bez obzira koliko formalnih političkih stranaka to može uključivati), a koja se prikazuje kao nepristrasni glas umjerenosti i razuma, koji se suočava s “ekstremima” (svaka opozicija izvan ovog bloka). U ovoj situaciji, politika postaje borba ne između dvije ili više stranaka ili frakcija, koje raspravljaju o tome koju specifičnu politiku vlade provesti, već obrana unutarnjeg protiv vanjskog, centra protiv periferije. Središte definira prozor "normalnih", "legitimnih" ili prihvatljivih politika i mišljenja, dok su periferija i njezini pogledi oslikani kao opasni, nelegitimni i neprihvatljivi za razmatranje ili kompromis (bez obzira na to koliku podršku javnosti mogu utjeloviti) . Ideološka jasnoća ili postojanost ovdje je malo važna; jedini ujedinjujući cilj bloka centra jest zaštititi svoju ugodnu monopolizaciju odlučivanja i statusa, isključivanjem, ili podčinjavanjem, svakoga tko bi mogao osporiti njegove kolektivne interese.

Centar, preobrazivši tako politiku u psihodramu svoje civilizirane borbe protiv okolnih barbara, postaje spreman na radikalne akcije kako bi održao stabilnost svoje kontrole, ma koliko ona pritom stvari poremetila i uništila. To uključuje aktivno antidemokratske, izvanustavne radnje ili radnje koje na neki drugi način krše norme, koje su opravdane kao nužne za obranu normi (čitaj: norma kontrole uspostavljanja). Poput tijela s autoimunim poremećajem, s vremenom centar postaje ekstreman u svom samozaštitnom ponašanju, potencijalno potkopavajući vlastiti legitimitet i društvenu stabilnost u procesu. Ovo ga naravno samo čini još paranoičnijim u pogledu potrebe za održavanjem stroge kontrole moći.

Ova paranoja rađa osjećaj kao da ste pod opsadom, zajedno s povratnom spregom koja proizvodi postojano klizanje u sve više i više sumnje, ali i percipiranu potrebu za većom sigurnošću (ovo se savršeno slaže s procesima birokratizacije i sigurnosnog ponašanja o kojima smo ranije govorili). Ubrzo sve postaje pitanje sigurnosti. A kada nešto postane pitanje sigurnosti, postaje pitanje egzistencijalne nužnosti, a time i prikladno za izuzeće od uspostavljenih procesa i pravila kolektivnog odlučivanja i odgovornosti (demokratske ili druge), obzirom na to da je u hitnim slučajevima opravdano obustaviti normalne postupke, radi svrsishodnosti. Ali, naravno, kada je sve pitanje sigurnosti, sve postaje hitan slučaj, pa je sve opravdano – trajni hitni slučaj postaje proceduralnom osnovom za upravljanje.

Koliko god bilo neobično razmišljati o tome na ovaj način, danas je Komunistička partija Kine, u određenom smislu, ekstremni primjer režima ekstremnog centra, uključujući njihovu paranoju i sekuritizaciju. Unatoč onome što je napisano na limenci, čini se kako se KPK ne žuri osobito postići obećani raj komunizma. Uostalom, desetljećima se bavila kapitalističkim reformama, kako bi se obogatila. Recimo samo kako se njihova ideološka interpretacija pokazala fleksibilnom tijekom vremena. Ako ste, npr.  danas dio marksističke studentske grupe u Kini, i dovoljno ste naivni da pokušate organizirati nezadovoljne lokalne radnike u samostalnim sindikatima, kao što tamošnji budalasti studenti čine tu i tamo, biti ćete uhićeni brže nego što stignete uzviknuti  “Radnici svijeta ujedinite se!” To je zato što, baš kao što bi de Jouvenel predvidio, jedina stvar oko koje KPK apsolutno nije nimalo  fleksibilna jest njena potpuna i vječna kontrola nad svom moći u zemlji.

U Kini je vrtlog ekstremnog centra progutao sav raspoloživi politički i građanski prostor. Samo Partiji i njezinim članovima može se dopustiti bilo kakva moć organiziranja ili donošenja odluka, a sve ključne institucije zemlje – kao što je vojska (Narodnooslobodilačka vojska) – moraju obećati svoju apsolutnu lojalnost posebno Partiji, a ne državi ili naciji (narodu). Ovaj instinkt da se sva moć zadrži koncentriranom u rukama partijskog centra svojstven je lenjinističkim korijenima KPK, ali je također sastavnim dijelom njenog ekstremnog centrizma i šire upravljačke prirode.

Jednako tako i njihova opsjednutost održavanjem onoga što glavni tajnik Xi Jinping opisuje kao "potpunu sigurnost". U trenutku pisanja, ovaj kineski "koncept nacionalne sigurnosti" obuhvaća najmanje 16 različitih, službeno proglašenih prioritetnih područja, u kojima sigurnost treba strogo održavati kao prioritet, uključujući: "vojnu sigurnost", "ekonomsku sigurnost", "tehnološku sigurnost", "informacijsku sigurnost". sigurnost”, “kulturna sigurnost”, “ekološka sigurnost”, “zdravstvena sigurnost” i tako dalje. Na vrhu popisa je "politička sigurnost", koja se opisuje kao "kamen temeljac" Partije, države i cijelog kineskog društva. Politička sigurnost znači kako nitko nikada ne može ugroziti moć Centra.

Sada, također pod vlašću ekstremnog centra, Sjedinjene Države su proteklih desetljeća neočekivano počele razvijati vlastiti blaži slučaj ove "sekuritizacije svega". Ovo je ozbiljno započelo nakon 11. rujna i ubrzalo se nakon 2016. godine, proizvedenom panikom zbog “stranog” uplitanja u izbore i “dezinformacija” (Kina također vrlo brzo optužuje “neprijateljske strane sile” kako stoje iza svake sramote i nazadovanja režima). Zatim je došlo Veliko buđenje, izborna 2020. godina i COVID. Sekuritizacija je počela dosezati sve višlje "ukupne" razine. Agencija za kibernetičku sigurnost i sigurnost infrastrukture (CISA), novo vladino tijelo, toliko je opsjednuto sigurnošću da njegovo ime dvaput uključuje istu riječ, prihvatilo je, primjerice, kao svoju misiju, potrebu korištenja masovne cenzure javnih i privatnih komunikacija, kako bi osigurala ne samo američku mrežu infrastruktura, nego i  "političku infrastrukturu", pa čak i "kognitivnu infrastrukturu" - tj. umove svakog Amerikanca. Terapeutsko stanje počelo se spajati sa stanjem sigurnosti.

Ova sekuritizacija svega bila je učinkovita. Pozivajući se na strah, režim je uspio barem privremeno staviti svoju krizu legitimiteta u stanje suspendirane animacije, odvraćajući pozornost od vlastitih grešaka i neuspjeha i opravdavajući svoje vlastito okretanje sve ekstremnijem ponašanju. Poticaj za naglašavanje stranih prijetnji posebno je jak, jer dopušta da se domaći protivnici povežu sa stranim neprijateljima, potencijalno do te mjere da se razlika može zamagliti, a njihova prava kao građana potom učinkovito opozvati.

Što je najvažnije, sekuritizacija svega od strane ekstremnog centra, olakšala je tranziciju Amerike u sustav vladavine zakonima. Ne smije se brkati s vladavinom prava, jer je vladavina pravima (zakonima) još jedan koristan koncept CCP-a. Na jednoj razini, vladavina zakona jednostavno je priznanje kako za održavanje stabilnosti i "harmoničnog" (sukladnog) društva moraju postojati zakoni u knjigama, a ljude općenito treba natjerati neka ih slijede. To se naziva "upravljanje utemeljeno na zakonu", a Xi Jinping je njegovo jačanje, kroz veću profesionalizaciju pravno-administrativnog sustava, učinio ključnim prioritetom za razvoj Kine. U isto vrijeme, međutim, koncept vladavine zakona eksplicitno odbacuje "pogrešnu zapadnjačku misao" sadržanu u izrazu "nitko nije iznad zakona". Kako išta može biti iznad vladavine KPK? Ne može biti vladavine prava nad stranačkim centrom, jer je zakon samo skup procedura, alat upravljanja. “U potpunosti upravljati zemljom prema zakonu”, objasnio je Xi, znači “jačati i poboljšati partijsko vodstvo” i “osigurati učinkovitu provedbu stranačke linije, načela i politike putem vladavine zakona”. Cijeli smisao zakona je olakšati vladavinu Partije, tako da je naravno rukovodstvo Partije iznad zakona.

To je jedino logično: ako je zakon alat ljudskog upravljanja, kako može ograničiti i vladati nad upraviteljima koji ga stvaraju? Zakoni postoje da vladaju onima kojima se vlada; ako se vladari odluče izuzeti od pravila to nije "licemjerje", samo moć. Uostalom, suveren je onaj koji odlučuje o iznimci. Pozivanje na nadmoć “zakona” (ili kako “nitko nije iznad zakona”) je, kada bolje razmislite, prilično čudna ideja: to je jedino zamislivo,jedino ako čak i najviše zemaljske sile prihvaćaju da postoji neka čak viša sila (bilo Bog ili neki drugi transcendentni, nepromjenjivi i pravedni poredak koji sam zakon odražava) - koja ih može i hoće smatrati odgovornima, u ovom ili sljedećem životu, za oskvrnjivanje duha zakona (pravde). Bez takve moći, vladavina prava je besmislena i ostaje samo vladavina zakonima. Menadžerijalizam naravno ne može dopustiti, ili čak zamisliti, bilo kakvu moć višu od sebe; njegov cijeli raison d'être je preurediti i kontrolirati cjelokupno postojanje društva, i prihvatiti kako bi bilo što izvan njegovog dosega potkopalo cijelu njegovu osnovu. Stoga, menadžerizam i pravna država ne mogu koegzistirati.

Dakle, u Americi koja bi vladala zakonom, zakoni (njih velika džungla) bi i dalje bili u knjigama, ali bi njihovo tumačenje i primjena neizbježno jako varirali, onako kako bi najbolje odgovarali upravljačkom režimu, u bilo kojoj situaciji. Budući kako bi, baš kao i u Kini, njihova svrha bila "osigurati učinkovitu provedbu partijske linije, načela i politike kroz vladavinu zakona", kada bi se i na koga se zakoni primjenjuju, uvelike bi se određivalo istim unutar kontra izvana, što je osnovica koja definira krajnji centar. Subjektivno tumačenje zakona – kao da jedan dan znači jedno, a drugi dan drugo – bilo bi ne samo prihvatljivo, nego i apsolutno neophodno sve dok bi svrha zakona (zaštititi središte i napredovati njegov projekt upravljanja), ostala fiksiranom kao vodeći princip. Ugradnja nejasnog i ekspanzivnog jezika u zakon, kako bi se to olakšalo upravljanje postala bi norma, baš kao što kineski režim redovito koristi zakone protiv tako loše definiranih zločina, kao što su "širenje glasina" ili "raspirivanje nevolja", kako bi se fleksibilno riješio problematičnih ljudi prema potrebi. Selektivna uporaba zakona kao frakcijskog oružja (poznatog kao "zakon"), za potkopavanje ili uništavanje vanjskih političkih i klasnih neprijatelja, dok se skrivaju unutarnji saveznici, postala bi ne samo etički dopuštena, već i praktički građanska odgovornost vladajuće elite centra.

Tako bi zakon postao samo rukom revolucionarne dijalektike upravljačkog režima. To bi, možda više nego bilo koji drugi simptom, potvrdilo i učvrstilo prijelaz iz predstavničke višestranačke demokracije u jednostranačku državu.

Jednostranačka država i Ujedinjena fronta

Kina je jednostranačka država. Samo članovima jedne političke stranke, Komunističke partije Kine, dopušteno je obnašati bilo kakve položaje na vlasti (iako postoji niz malih "neovisnih" stranaka za pokazivanje). Ovakvo stanje stvari jest korak dalje od ekstremnog centrizma, ako nije i njegov logičan zaključak.

Ali, kakva je zapravo priroda jednostranačke države? Shvaćanje toga zahtijeva je razumijevanje, ne samo jednopartijske, nego i stranačke države. Partija-država, spontana značajka gotovo svakog revolucionarnog režima u povijesti, jedinstven je oblik vladavine. Ponekad se opisuje kao sustav u kojem jedna dominantna politička skupina funkcionira kao "država u državi". Ali, u slučaju potpuno zrele stranačke države poput kineske, ovaj bi opis bio pogrešan, jer je kineski režim više poput političke stranke sjedinjene s državom.

Narodna Republika Kina djeluje kroz ono što je ponekad poznato kao sustav režima "dvostrukog kolosijeka". Postoji nacionalna država (vlada), a dužnosnici se imenuju na položaje u njoj. Ali, usporedno s formalnom državnom hijerarhijom i nad njom, se nalazi cijela zgrada u sjeni pozicija, unutar stranačkog sustava. Svaki visoko rangirani dužnosnik također mora biti član Partije s dobrim statusom (službeno postoji približno 98 milijuna članova KPK), svaka državna pozicija ima ono što je u biti odgovarajuća stranačka pozicija, i često isti pojedinac zauzima obje pozicije. Na primjer, Xi Jinping je i predsjednik Kine i glavni tajnik KPK. U svakom slučaju, stranačka pozicija nadvladava državnu poziciju. Međutim, u mnogim slučajevima, članovi Partije drže stranačke položaje koji nemaju odgovarajući državni položaj, ali unatoč tome imaju ogromnu moć nad državnim poslovima. I, kao što je ranije spomenuto, cijele institucije koje bi u većini zemalja bile dio države, poput vojske, umjesto toga su partijske organizacije. Stoga se NR Kina ne može opisati samo kao država; to je partija-država.

Partija-država je sustav u kojem, da upotrijebimo Wilsonovu terminologiju, zapravo nema politike, nego samo administracije. Ili bolje rečeno, svako političko natjecanje mora se događati unutar svemira stranke i njezine ideologije, dok izvan njega nije dopušteno. Sudbina države je već određena i ne može se raspravljati o tome kamo brod plovi, samo o tome kako najučinkovitije doći do obećane zemlje (ako je tako). To je formalizacija menadžerizma kao jednog i jedinog puta prema napretku.

U partijskoj državi, kao što je Kina, jedinstvena uloga stranke znači kako ne postoji jasna razlika između "države" i "nedržave" - ​​ideja koju ponekad može biti teško shvatiti građanima odraslim u zapadnim demokracijama. Nedavno je, primjerice, direktor komunikacija Azijske infrastrukturne investicijske banke (AIIB), Kanađanin, iznenada dao ostavku i pobjegao iz Pekinga u Tokio, rekavši kako se boji za svoju sigurnost. Izvijestio je s očiglednim šokom kako AIIB, multilateralna razvojna banka, koju je osnovala Kina, zapravo nije neovisna institucija, već je institucija kojom dominira skupina članova KPK, koji "djeluju poput unutarnje tajne policije" i "poput nevidljive vlade unutar banke.” Očito nitko nije objasnio jadnom čovjeku, prije nego što je preuzeo posao, kako u Kini ne mogu postojati neovisne ili neutralne institucije - svim glavnim institucijama izravno upravlja Partija, ili su na neki drugi način prisiljene uskladiti se s ciljevima Partije.

Danas svaka korporacija, organizacija srednje veličine ili veća koja djeluje u Kini, domaća ili strana, mora po zakonu uspostaviti internu partijsku ćeliju. Te ćelije većinu svog vremena provode organizirajući tipične vježbe izgradnje tima, nadzirući političko znanje i moral zaposlenika, i obučavajući ih kako da "reguliraju vlastite riječi i postupke", kako to traže stranačke smjernice. Ali, od većih tvrtki se očekuje neka imenuju stranačke tajnike na puno radno vrijeme, kao i da regrutiranim članovima Partije omoguće "veliku pozornicu da u potpunosti pokažu svoje talente", poput dobrog poslodavca s jednakim mogućnostima. Mnoge kineske korporacije imaju amandmane u svojim statutima, koji formalno određuju kako će u ključnim trenucima donošenja odluka,  "upravni odbor prvo zatražiti mišljenje vodeće stranačke skupine tvrtke." Partija je, moglo bi se reći, samo krajnji element, od svih onih “stakeholdera”, kojima su tvrtke u modernoj upravljačkoj ekonomiji odgovorne.

Partija je također uspostavila široku mrežu nestranačkih grupa “civilnog društva” i društvenih organizacija koje djeluju “neovisno” izvan države. To su GONGO-i, ili "nevladine organizacije organizirane od strane vlade". KPK voli GONGO organizacije, jer oni čine Partiju bližom i reprezentativnijom za "osnovne" slojeve "naroda". GONGO-i se također koriste za promicanje ciljeva KPK-a izvan kineskih granica, dok se zadržava neka vjerojatna razina poricanja kako je to zaista dijelom kineske vlade.

Koordiniranje svih GONGO-a “civilnog društva”, “neovisnih” političkih stranaka, manjinskih etničkih skupina i vjerskih vlasti, javnih i privatnih korporacija, intelektualnih institucija, medija itd., kako bi ih se održalo usklađenim i u koraku sa Strankom,  poznato je kao “rad ujedinjenog fronta.” Zbog nekoliko nedavnih političkih skandala, u mjestima kao što su Australija i Kanada -  "ujedinjena fronta" je probila zapadnu svijest kao utvara, ali uglavnom samo u obliku neke tajnovite obavještajne organizacije,  koja vodi operacije globalnog utjecaja, kako bi se infiltrirala i nadzirala stanovništvo u inozemstvu (tj. etničke Kineze) i potkopala demokratsku politiku. To je apsolutno nešto što ujedinjeni front radi, ali je i puno više od toga.

Ujedinjena fronta, lenjinistička ideja koju je usvojio Mao, izvorno je započela kao strategija za varljivo ujedinjenje najšire moguće koalicije (npr. komunista s nacionalistima i liberalnim socijalistima), u borbi protiv i za poraz imperijalističke agresije, nakon čega su nekomunistički privremeni saveznici trebali biti, kako je Staljin rekao: "iscijeđeni kao limun". Ali, KPK je ubrzo shvatila kako je ujedinjena fronta previše korisna da bi se ikada u potpunosti razbila. Partija je uspjela upotrijebiti pristupnu taktiku, subverziju i zastrašivanje, kako bi kooptirala i prenamijenila mnoge nekomunističke organizacije, i s vremenom razvila čitavu mrežu paravan skupina i suputnika, koji su se mogli koristiti za "organsku" mobilizaciju, u ime Partije. Ova mreža, ujedinjena fronta, također pomaže u stvaranju slike o "demokratskom" pluralizmu i širokoj narodnoj potpori ciljevima stranke. Tako je rad ujedinjene fronte postao jedno od takozvanih “čarobnih oružja” Partije, a ujedinjena fronta samo je nastavila širiti opseg. Danas su dijelovi društva u rasponu od kineskih tehnoloških milijardera do Trijada (kineske mafije), učinkovito uključeni u ujedinjenu frontu i koriste se u korisne patriotske svrhe, kao što je: u slučaju gangstera, premlaćivanje demokratskih prosvjednika na ulicama ili rušenje domova disidenata kako bi im se poslala snažna poruka (ovo je poznato kao represija vanjskih suradnika). Ujedinjena fronta je ono što bi se istinski moglo opisati kao operacija "cijelog društva".

U Kini, Ujedinjena fronta ima svoj službeni partijski ured, Odjel za rad Ujedinjene fronte (UFWD), posvećen organizaciji, ali ulogu te institucije ne treba prenaglašavati. Jedinstveni frontovski rad smatra se poslom cijele Partije. Što je još važnije, u metaforičkom smislu, cijela partija-država djeluje kao da je sve jedna velika mreža ujedinjenog fronta.

To znači da, iako je KPK vrlo hijerarhijska (nitko ne krši naredbe Xi Jinpinga, poštuje njegove naredbe), ona je također izuzetno brza u svojoj sposobnosti da se sinkronizira kao horizontalna mreža. Kina je ogromna zemlja, pa iako Xi možda želi biti car, on ne može niti znati, a kamoli mikroupravljati, svime što se događa u sustavu. Pa ipak, cijeli partijsko-državni sustav može se gotovo trenutačno okrenuti kako bi se usredotočio na – često do točke nezdrave fiksacije – i masovno se mobilizirao oko novih prioriteta, kao da je um jedne košnice. Ako Partijsko središte odluči kako je trenutni primat, recimo, sigurnost hrane, tada će odjednom gotovo svaki lokalni stranački šef, novinski ravnatelj škole, ili nadzornik korporativnog ureda, provesti barem sljedeći mjesec beskrajno pričajući o strašnoj prijetnji bacanje hrane i kritični doprinos kompostiranja prema nacionalnoj sigurnosti – čak i bez posebne upute za to. Posebne upute ili formalna koordinacija zapravo su uglavnom nepotrebni. To je zato što prodiranje "cijelog društva" i golema struktura partijske mreže omogućuje da ona automatski služi kao koordinirani živčani sustav. I zato što je u takvom sustavu odanost Partiji, signalizirana ideološkim konformizmom, daleko važnija za napredovanje od kompetentnosti. Stoga je potrebno samo najopćenitije ideološko vodstvo, kako bi se stranački kadrovi posvuda potaknuli neka teže (iz osobnog interesa/samoodržanja) - tumačiti, prilagoditi, ili barem retorički provesti u praksi te smjernice. Čim se preuzme najnovije ažuriranje ideološkog sustava, svi kreću u utrku, u dobru i zlu.

Dakle, imaju li Sjedinjene Države, ili širi zapad, svoju ujedinjenu frontu? Radoznali umovi, bez sumnje, žele ovo znati. U ovom trenutku nemoguće je ne primijetiti snažnu tendenciju zapadnih elitnih medija, posebno, da se kreću u gotovo apsolutnom sinkroniciju. Više nije neuobičajeno da se pojavi desetak različitih članaka iz različitih medija, koji hvale potpuno isti narativ o istoj temi, u istom tjednu ili čak istom danu. Zapravo, to je sada norma. Za govorničke glave staklenih očiju na televiziji koje ponavljaju, s identičnom frazeologijom, potpuno iste teme koje ponavljaju sto puta po danima, sada je industrijski standard. Iznenadno prihvaćanje istih jezičnih tabua, redefiniranja i modnih hirova. Isto polaže pravo na apsolutnu istinu, zajedno s moralnom nužnošću "razotkrivanja dezinformacija", bilo kakvih alternativnih pogleda - nakon čega slijedi iznenadni, istovremeni i potpuno nepriznati, i neobjašnjeni pomak, na neku drugu verziju apsolutne istine. Istovremena identifikacija istih neprijatelja i hitne prijetnje javnosti. Iste pojedinačne mete izdvojene za simultane pogotke. Isti nišni objekti opsesivne pokrivenosti. I iste teme. od velikog javnog interesa su misteriozno potpuno nepokrivene od strane svakog medija, kao da je službeno zamračenje, čak i priznanje njihovog postojanja, iznenada nametnuto odozgo. Sve je to sada standard za medije.

Ali, naravno, nisu ovdje samo mediji. Iskustvo kako se političari, akademici, velike korporacije, internetske platforme, oglašivači, zabavne tvrtke i svi susjedi na koje naiđete na Wholefoods, odjednom okreću kako bi usvojili istu tjednu koncepciju činjenica, ponovili iste shibbolete i objesili iste zastave Odanosti jest sada postao - jednostavno normalan, iako zbunjujući, dio svakodnevnog života na Zapadu. Ova masovna, sinkronistička privrženost "trenutačnoj stvari" koja se stalno mijenja, prirodno daje povoda sumnji kako mora postojati neka koordinacija odozgo prema dolje. Da li je ovo djelo ujedinjene fronte?

Formalno, ne. Funkcionalno, da. Možda ne postoji ništa poput kineske službene, središnje upravljane ujedinjene frontovske organizacije, ali postoji mreža, i ona je ujedinjena i koordinirana - ili bolje rečeno, sama se koordinira. Ova mreža ujedinjenog fronta jest, naravno, sam upravljački režim. Režim je amalgam svih različitih krakova upravljačkog sustava i može se korisno promatrati kako su svi oni jedna institucija (koja se alternativno naziva "katedralom"). Mnoge institucije svake pojedine grane,  očito se ponašaju kao da su dio jedinstvene organizacijske strukture, a cijela se struktura pokreće rukom pod ruku.

Zašto? Tko kontrolira tu jedinstvenu mrežu institucija? Nitko zapravo ne kontrolira mrežu; mreža kontrolira sve. Što kontrolira mrežu? Pripovijest. Čini se kako sve institucije u katedrali pjevaju s iste himne, jer te himne i jesu iste. Bitni, objedinjujući i koordinirajući mehanizam menadžerskog sustava jest da svi njegovi sastavni dijelovi dijele jednu doktrinalnu perspektivu, privrženost istom motivacijskom memetičkom narativu. Govoriti jednim glasom jest pojavno svojstvo ove činjenice.

Iz perspektive bilo kojeg pojedinca, ili čak institucije unutar režimske mreže, stvari vjerojatno ne izgledaju ovako. Čini se kako su njihove brige mnogo prizemnije: napredovati u svom malom kutku sustava, akumulirati neki prestiž i prikupiti neke materijalne nagrade. U stvari, osjećaju se kao da se natječu u hardscrabbleu sa svojim vršnjacima, a ne pjevaju harmoniju s njima.

Ali, prestiž (društveno odobravanje i status) je ovdje ključni nevidljivi pokretač, koji pokreće cijeli sustav. Prestiž je odraz priznanja i odabira unutar određene institucije ili sustava. To je način na koji sustav pokazuje koji se pojedinci smatraju najvrjednijima, i stoga ih taj sustav najviše cijeni. Oni s većim prestižem smatraju se višim statusom, ponudi im se više formalnih i neformalnih prilika, jer se drugi u sustavu žele udružiti i biti povezani s njima. To se pretvara u utjecaj i nagrade.

Kako ljudi znaju što je cijenjeno, a time i prestižno? Pa, svaki sustav ima neizrečeni model ili ideal, s kojim će ljudi prirodno nastojati pokazati svoju usklađenost. Ovaj ideal oblikovan je sveobuhvatnom pričom. Narativ uokviruje ključna pitanja za sustav, kao što su: Tko smo mi? Što radimo? Zašto to radimo? Zašto nas to čini superiornima u odnosu na druge ljude? Tko su naši neprijatelji? Itd... Ovaj narativ funkcionira kao diskurs, a kroz taj se diskurs narativ razvija tijekom vremena. Budući kako je evolucijski, karakterizira ga Darwinov odabir: pojedinci, ili sastavni dijelovi sustava, neprestano unapređuju narativne inovacije kroz ono što govore i čine; neki su od njih (u evolucijskoj terminologiji) više prikladniji od drugih; pa su onda i ideje odabrane, propagirane i integrirane u narativ. Oni čije su ideje odabrane, stječu i prestiž, dok odbijanje dovodi do gubitka ugleda.

Ali, što određuje koje su narativne prilagodbe prikladne za nastavak? Jednostavno: one koje čine taj sustav jačim. Curtis Yarvin, kao dio svog objašnjenja katedrale, opisuje takvu prilagodbu, koju označava kao "dominantnu" ideju, kao onu koja "potvrđuje korištenje moći". Sustav je uvijek željan usvojiti i ovjekovječiti takve ideje ili narative. Nasuprot tome, "recesivna" ideja je ona koja "poništava moć ili njezinu upotrebu". Takva ideja je radioaktivna. Kao jednostavan primjer, birokrat za javno zdravstvo, koji zagovara kako birokraciji u javnom zdravstvu treba dati gotovo neograničenu moć kako bi mogla odgovoriti na prijetnju virusa, prestižni je heroj za cijeli birokratski sustav, jer ih sve čini važnijima i snažnijima. Javnozdravstveni birokrat. koji javno kaže kako  taj isti virus zapravo nije opasan i kako nikakva akcija javnozdravstvene birokracije zapravo nije potrebna, izdajica je cijelog sustava. Zbog dovođenja u pitanje same potrebe za javnozdravstvenim birokratima, bogohulnik će biti prokazan od strane svojih kolega, označen kao onaj niskog statusa i njegova karijera će zauvijek biti prekinuta - čak i ako je očito u pravu.

Zbog osobnog interesa, cijeli sustav stalno nagrađuje usklađenost s dominantnim narativnim idejama, te kažnjava neslaganje. Sveukupni operativni narativ jest akumulacija svih najučinkovitijih opravdanja za potvrđivanje postojanja sustava i njegovo povećanje da bude što veći, moćniji i prestižniji. Svatko u sustavu, tko želi akumulirati bilo kakav osobni prestiž ili korist (a to su u osnovi svi) - mora stoga lojalno pridržavati, podržavati i braniti dominantni narativ u svakom trenutku, ili će biti u ozbiljno nepovoljnom položaju.

Upravljački režim jest sustav sustava. Svaki od njih ima lokalni narativ, koji potvrđuje njegovo posebno postojanje i važnost, ali ti su narativi ugniježđeni u više narative. Učiteljski sindikat ima narativ o sebi, ali on je ugniježđen u viši narativ o važnosti masovnog obrazovanja menadžera. Na vrhu je ur-narativ, koji opravdava i objedinjuje cijelo zdanje. U našem slučaju, to je sam menadžerizam: potreba da menadžeri upravljaju svim stvarima. Svi oni unutar sustava sustava (menadžerskog režima), koji traže prestiž i napredak, stoga moraju učinkovito prihvatiti sve ove narative, uključujući isti ur-narativ. Odjek vrijednosti i priča dominantnog narativa tada služi kao pokazatelj pripadnosti sustavu, klasi i zajedničkom pravedničkom identitetu.

Stoga će se svatko u klasi profesionalnih menadžera, koji želi postati ili ostati član menadžerske elite, gotovo neizbježno prilagoditi i ponavljati istu široku strukturu narativnog uvjerenja, čak i ako su u potpuno različitim institucijama i profesijama. Frank, agent FBI-a, i Joanna, novinarka, programirani su da oboje reagiraju na isti način, na isti narativni poticaj, ponavljaju iste slogane i sudjeluju u istom potrebnom "neprimjećivanju" stvarnosti, jednostavno zato što oboje žele izbjeći da budu izbjegavani i da napreduju u statusu unutar hijerarhije prestiža svojih odgovarajućih organizacija. Nije potrebna izravna koordinacija kako bi ih se natjeralo neka to učine.

Isto vrijedi i za cijele institucije: oni koji žele potvrditi svoj prestiž unutar upravljačkog režima svi će se prilagoditi istom narativu. Stoga elitne institucije, poput Harvarda i The New York Timesa, održavaju i promiču suštinski identična uvjerenja. U međuvremenu, sveučilišta ili novine s nižim statusom, pokušati će djelovati što je moguće više poput njih (prestižnog ideala), i tako nahvaliti isti narativ s još većom odanošću nego oni. Naravno, pomaže i to što sve te institucije potječu iz iste oligarhijske klase ljudi – iste neformalne stranke, moglo bi se reći – svi su od rođenja usađeni u iste sustave i narativne svjetonazore, idu u iste škole, žive na istim poštanskim brojevima, koriste iste medije i kulturne pogleda, itd....

Zašto se činilo kako je vokeizam preuzeo sve elitne institucije odjednom? Ponajprije zato što je to bila dominantna narativna inovacija, koja je opravdavala da se upravljačka elita i cijeli upravljački sustav učini većim, moćnijim, višim statusom i zato što je to bilo od središnje važnosti za društvo. Naravno, vrlo malo pojedinaca u tim institucijama ikada bi se tome usprotivilo.

Utjecaj narativne koordinacije također je pojačan činjenicom kako je, pomalo poput KPK, upravljačka "partija" već postigla veliku razinu prodora u svaki kutak društva. Svaka koncentracija dovoljnog broja članova profesionalne upravljačke klase – npr. odjel za ljudske resurse, ured DEI-a, osoblje za komunikacije – može početi funkcionirati kao de facto “stranačka ćelija”, služeći kao gotov mehanizam za nadzor i izvješćivanje, propagandu kanala unutarnje tlačne skupine. To je slučaj bez obzira koliko su duboko u "neprijateljskom" geografskom/klasnom teritoriju, gdje se nalaze. Budući kako svaka dovoljno velika organizacija, na kraju, mora zaposliti te menadžerski obrazovane ljude kako bi radila, tako u osnovi nijedna institucija, čak niti energetska tvrtka većinom radničke klase u Teksasu, kršćanska škola u Alabami, ili vojna akademija u Virginiji, neće biti pošteđena neprestanog gomilanja vlastite skupine agitatora, posvećenih tjeranju neka usvoje upravljačke politike, prakse i vrijednosti koje favoriziraju elite. Stoga se može očekivati ​​kako će svaka organizacija, koja nije eksplicitno antimenadžerska, prije ili kasnije postati menadžerska. Ako se sve te ćelije mogu ujediniti narativom kako bi djelovale u istom smjeru, one mogu činiti silno moćnu silu, koja mijenja nacionalne razine (kao što smo vidjeli 2020. godine).

Koliko se onda ovaj narativni mehanizam koordinacije razlikuje od uloge koju ideologija igra u partijskoj državi poput Kine? Stvarno se ne razlikuje. Ideologija je samo narativ koji je zapisan i kodificiran. Ali, ideologija koja je uglavnom ostavljena kao slobodno plutajući narativ u oblaku, da tako kažemo, može zapravo biti još sveobuhvatnija i utjecajnija, upravo zato što je fleksibilnija i sposobna stalno se ažurirati u smjeru maksimiziranja moći. To je možda bila stvarna prednost mekih upravljačkih sustava, u odnosu na njihovu otvoreniju i rigidniju ideološki tvrdu braću i sestre.

Dakle, da rezimiramo: u ovoj koncepciji, ako postoji ujedinjena fronta na Zapadu, to nije eksplicitna mreža aktera koji namjerno rade zajedno, već umjesto toga jedinstvo formirano iz usklađenosti s narativom. Funkcionira kao neka vrsta inteligencije roja (ili egregora), umjesto da djeluje kroz bilo kakvu središnju kontrolu, ili kontrolu odozgo prema dolje. To može objasniti zašto se sve meke menadžerske institucije kreću gotovo potpuno usklađene jedna s drugom, i tako već neko vrijeme.

Ali, pričekajte... ovo se baš ne poklapa sa stvarnošću onoga što smo vidjeli kako se razvija na Zapadu posljednjih godina, uključujući najočiglednije, u glomaznom obliku Cenzorsko-industrijskog kompleksa. Kao što je otkriveno neustrašivim istraživačkim novinarima poput Matta Taibbija, Michaela Shellenbergera iz Publica, Lee Fanga i mnogih drugih, Kompleks je mreža upravljačkih institucija, koje su izravno koordinirale jedna s drugom, kako bi cenzurirale političku opoziciju i manipulirale javnošću .

Prema njihovim vlastitim riječima, tvrtke za tehnološke platforme, poput Twittera, Facebooka i Googlea, sudjelovale su u opsežnoj "suradnji" s "partnerima" iz cijele federalne vlade - uključujući Pentagon, State Department, obavještajne agencije i birokracije za javno zdravstvo - kao i za -profitne obrambene izvođače, nevladine organizacije, sveučilišta, think tankove, medijske kuće i Demokratsku stranku, kako bi izbrisali ili ograničili domet informacija koje su štetne po njihove interese. Čelnici Twittera opisali su odnos tvrtke s FBI-em, npr. kao "čvrsto, dobro koordinirano partnerstvo". Ova je mreža uspostavila ono što je doslovno nazvala "Virtualni koordinacijski centar" za upravljanje informacijskim operacijama u desecima institucija, tijekom izbora 2020. godine (i nakon toga nije raspuštena). Tisuće stranica e-mailova i zapisi stotina sati sastanaka svjedoče o stalnim izravnim uputama države tehnološkim tvrtkama kako bi cenzurirale javni govor. Zabilježeno je kako je Bijela kuća više puta poslala popise pojedinačnih računa, za koje je zahtijevala neka se "izbace" s društvenih medija, poput onih kritičnih novinara, poput Alexa Berensona. Dužnosnici su često koristili jezik kojim su izravno koristili svoj autoritet, kao što je tvrdnja kako "najviša (a ja mislim najviša) razina" administracije zahtijeva akciju, ili - nakon otkrivanja postojanja parodičnih izvještaja, koji ismijavaju Huntera Bidena - kako ne mogu "naglasiti stupanj do kojeg to treba odmah riješiti” (kao i kod drugih sličnih, ovaj zahtjev je “riješen” u roku od 45 minuta). Štoviše, ova mreža je transnacionalna. Čak su i strane vlade, uključujući EU i ukrajinsku obavještajnu službu, SBU, uspješno u dosluhu s tehnološkim tvrtkama, ograničile govor američkih (i drugih zemalja) građana. Stoga, nije ni čudo da je, u detaljnoj presudi na 155 stranica, jedan savezni sudac nedavno opisao ovaj "gotovo distopijski" plan kao vjerojatno "najmasovniji napad na slobodu govora u povijesti Sjedinjenih Država".

Čak i samo ograničeni pogled na ledeni brijeg, koji smo do sada imali, otkriva golemi operativni kartel javnih i privatnih menadžerskih organizacija koje, u svojoj izravnoj koordinaciji, mnogo više nalikuju mreži ujedinjenog fronta KPK, nego bilo kojoj nejasnijoj aglomeraciji koja se temelji na zajedničkim interesima, a pripovijesti su možda postojale u prošlosti.

Kao što Jacob Siegel oštroumno primjećuje u svom dubokom poniranju u razvoj cenzorsko-industrijskog kompleksa, "suprotstavljanje dezinformacijama" (zapadni eufemizam za "političku sigurnost"), od 2016. godine se redovito opisuje kao zahtjev za razvoj strategije "društva u cjelini". "Samo pristup cijelom društvu - onaj koji podjednako uključuje vladu, privatne tvrtke i civilno društvo - može se učinkovito boriti i izgraditi otpornost na dezinformacije", kako je to rekao direktor FBI-a, Christopher Wray, 2020. godine. Takav pristup, rekao je, postati će "središnji dio našeg rada s javnim i privatnim sektorom, od drugih vladinih agencija, do tvrtki svih veličina, do sveučilišta, do nevladinih organizacija." Doista, okvir "društva u cjelini" sada se može naći u upotrebi gotovo posvuda u zapadnom svijetu, služeći kao izgovor za izravno spajanje državne moći s jednom opsežnom i jedinstvenom međunarodnom mrežom menadžerskih tehnokrata, učinkovito zaobilazeći i štiteći se od bilo kakve demokratske kontrole.

Čini se, zapravo, kao da je pobuna elita, proizvela ne samo samosvjesniju i defanzivniju oligarhijsku mrežu, nego je potaknula njezino očvršćavanje u nešto što počinje užasno ličiti na jedinstvenu stranku stranačke države . Kao rezultat toga, čini se kako  se mehanizam narativne koordinacije počeo razvijati i kristalizirati u nešto više: aktivno nametnutu stranačku liniju.

U lenjinističkom sustavu, kao što je Kina, "stranačka linija" je "istina" koje se svi moraju držati, ili pak: stranačka linija se neprestano pomiče, na temelju potreba stranačkog središta, a ključna je zadaća prosječne osobe neka neprestano naslućuje točno gdje je granica u bilo kojem trenutku, a da joj se to ne kaže, te da spretno prilagodi svoja iskazana uvjerenja na odgovarajući način. Instinktivna sposobnost da se to učini, ono je što je Isaiah Berlin (promatrajući komunističku Rusiju), jednom nazvao "najdragocjenijom vještinom", koju bi svaki građanin takvog režima mogao steći. Nemogućnost savladavanja ove umjetnosti mogla bi biti kobna i za najpredaniji kadar. Čak i previše revno držanje jučerašnje svete istine može biti katastrofalna pogreška. Ali, Berlin je primijetio kako, dok je "nemogućnost predviđanja neobičnih kretanja linije ključni neuspjeh komunista", uvijek je ostao slučaj kako "nitko ne može biti siguran u ispravnu lozinku iz dana u dan."

Ovo je namjerno. U ovakvom sustavu, držanje koraka s partijskom linijom – ili održavanje onoga što je u Rusiji nakon revolucije 1917. godine, postalo poznato kao “politička korektnost” – samo je po sebi pravi test pouzdanosti pojedinca i lojalnosti režimu. Kao rezultat toga, većina ljudi više ništa niti ne govori, osim ako ne mogu biti sigurni da izražavaju ispravna stajališta, pažljivo se služe dvosmislenošću i potpuno izbjegavaju "opasne" teme. Društvo onda neizbježno doživljava oživljavanje onoga što se u komunizmu nazivalo "drveni jezik" ("la langue de bois"), ili ono što je Orwell satirizirao kao "novogovor": vrsta nerazumljivog zombi dijalekta, koji je istovremeno mrtav, ne govori ništa stvarno, a ipak se može iskriviti toliko da znači što god treba značiti i kada god to treba značiti. Službenici KPK, i drugi nemrtvi, pouzdano vladaju ovim jezikom.

Stranačka linija je ideološka po sadržaju, ali zapravo nije ideologija. Mijenja se iz dana u dan, a na kraju dana je isprazna i cinična. To je poput koordinirajućeg narativa, kao što je gore opisano; ali, za razliku od takvog narativa, koji je uglavnom nesvjestan u svom utjecaju, svi su prilično svjesni dominacije stranačke linije. Ako je pripovijest većinom zavodljiva, stranačka linija održava se barem jednako toliko silom terora; to je izraz moći, prisilnog konformizma. I dok se narativ uglavnom odnosi samo na unutarnju grupu, stranačka se linija nameće svima, uključujući i neprijatelje, i zahtijeva poslušnost. Karakteristično totalitarna.

Zašto je amorfniji narativ Zapada sada možda očvrsnuo u strožu stranačku liniju? Pa, treba istaknuti kako dominantni narativ nema inherentan poticaj da ga drži povezanim sa stvarnošću. Ako je narativ diskurs, on je u diskursu samo sa samim sobom. To je zatvorena, samoojačavajuća povratna sprega, koja nagrađuje svako novo opravdanje za rast moći i opsega, bez obzira ima li to opravdanje ikakvu osnovu u istini, dok kažnjava svaku prijetnju ograničenjem. Tako da zapravo ima sve poticaje da na kraju postigne brzinu uzlijetanja, i ostavi svu zemaljsku stvarnost iza sebe. Oni koji inzistiraju na ponovnom utvrđivanju stvarnosti tako postaju prijetnja njenom rastu. Zaštita narativa od stvarnosti postaje temeljni posao sustava narativa.

Što je sustav neprirodniji (odvojen od stvarnosti), to je više sile potrebno za njegovo nametanje. Što se pripovijest više osporava, to je oni koji su njome opsjednuti žešće brane, i to više smatraju opravdanom upotrebu sile prisile. "Plemenite" laži, u najmanju ruku, brzo postaju dopuštene u obranu veće "istine" sustava - u toj točki, oni na vrhu sustava počinju ugađati i manipulirati samim propagiranim narativom, u pokušaju kako bi ga obranili od svojih neprijatelja. Istovremeno, jedan manji dio onih koji su došli do vrha su, što i ne iznenađuje - psihopati. Za njih istina narativa nikada nije bila važna, samo moć, pa su sretni preuzeti izravniju kontrolu nad narativom, ukoliko to ikako mogu. Ali, budući da je narativ u određenom smislu i sam psihopatski, s obzirom na njegovu prirodu koja povećava moć, oni tvore neku vrstu simbiotičkog odnosa, kako bi zajedno narasli. U svakom slučaju, za cinika i pravog vjernika, narativ postaje, prirodno, nešto čime se treba upravljati.

Kombinirajte ovo s ekstremnim centrom, koji ubrzano postaje sve paranoičniji zbog prijetnji svom legitimitetu i kontroli, i odlučniji da odgovori putem ujedinjene menadžerske fronte, i dobiti ćemo stranačku liniju. Njima se svima nameće jedinstvena nestvarnost jednopartijske države. Iako uspjeh ove perspektive može zvučati nerealno, čini se kako ova stranka ima sreće: nove tehnologije joj nude primamljivu nadu kako će se zaista uskoro moći postići potpunu upravu nad stvarnošću i ponovno uspostaviti narativni sklad.

Upravljanje stvarnošću

Razmišljajući o cenzurno-industrijskom kompleksu, Matt Taibbi je u podcastu s piscem Walterom Kirntom, u srpnju 2023. godine, primijetio kako svi različiti "stručnjaci" koji su uključeni,  imaju mogućnost "smišljanjem digitalnih mehanizama pomoću kojih mogu smanjiti glasnoću različitih ideja" na internetu - putem alata, kao što su "deamplifikacija" (zabrana sjene), manipulacija pretraživanjem i selektivno dodavanje "trenja" (kao što su upozorenja o lažnom sadržaju) - zapravo se postaviti kao "neizabrani gospodari svemira koji se petljaju sa samom stvarnošću."

Kirn se zatim nadovezao evokativnom metaforom:

"Oni miksaju ploču, Matt. Sjede za zvučnom pločom i miksaju ploču. Još malo kravljeg zvona. Spustimo bas. Spomenimo visoki ton, a oni koriste riječi poput trenja i druge mehaničke metafore za ono što čine stvarnim ljudima. A svi smo mi samo nekakvi bajtovi i znamenke u ovoj glazbenoj produkciji koju zovu društvo. I doista zvuči ludo, jer zvuči tako arogantno, tako bez napora arogantno, kao da su društveni procesi računalni procesi i kao da su misli, osjećaji i mišljenja društva različiti instrumenti u studiju za snimanje koje treba pojačati ili istisnuti."

Ovo je posebno prikladan opis načina na koji menadžerizam mora pristupiti kolektivnoj stvarnosti: kao da se radi o nečemu što treba fino ugoditi kroz stručnost. "Kakvo društvo, kakvu ekonomiju, kakvu kulturu gledamo ako se ovo nastavi nekontrolirano?" - pita se Kirn. "Govorimo o mislima koje nikada ne dosegnu vidljivost i o nekoj vrsti moći koja vjerojatno prije nije postojala."

Vjerojatno ćemo saznati. Kao što Siegel ističe u zaključku svog eseja, već u ovoj točki "prve velike bitke informacijskog rata su završene." Nespretne, početne napade Cenzorsko-industrijskog kompleksa “vodila je klasa novinara, umirovljenih generala, špijuna, šefova Demokratske stranke, stranačkih aparatčika i stručnjaka za protuterorizam protiv ostatka američkog naroda koji se odbio pokoriti njihovoj vlasti. ” No, očito je kako se ovo sredstvo masovne cenzure, “koje zahtijeva znatan ljudski rad i za sobom ostavlja obilje dokaza”, već zamjenjuje daleko sofisticiranijim tehnološkim metodama kontrole. "Buduće bitke koje se budu vodile pomoću AI tehnologija", upozorava Siegel, "biti će teže uočiti."

Umjetna inteligencija i druga dostignuća mogu omogućiti mnogo preciznije i sveobuhvatnije kontrolirano informacijsko okruženje. Rezultat bi mogao biti svijet u kojem su automatizirani cenzori sposobni, ne samo trenutačno detektirati i ukloniti sadržaj neprikladan režimu, već su sposobni potpuno filtrirati i oblikovati sve informacije, koje do bilo koje osobe dospiju putem interneta. Rezultatima pretraživanja moglo bi se manipulirati, nezgodne činjenice i podaci učiniti jednostavno zamračenima. Definicije, službeni zapisi, baze podataka i digitalni udžbenici, čak i literatura, mogu se mijenjati u hodu kako bi odgovarali stranačkoj liniji. Neprijatna mišljenja i vijesti mogu se algoritamski potisnuti ili učiniti potpuno nedijeljivima, s tragačima neprimjetno preusmjerenim na propagandu. Čak bi i veliki događaji u stvarnom svijetu, poput velikog prodemokratskog prosvjeda, mogli učinkovito nestati, kao da se nikada nisu ni dogodili, ili se odmah ponovno uokviriti kroz selektivnu montažu,  kako bi se prikazao odabrani propagandni narativ. Osobni digitalni ID-ovi (bilo da su službeno propisani, ili jednostavno neformalno sastavljeni za svakog pojedinca, kroz prikupljanje velikih podataka) omogućili bi dosljedno prilagođeno slanje poruka i poticaja svakoj osobi.

Naravno, sve se ovo već događa. Tvrtke društvenih medija već algoritamski filtriraju informacije, potajno provode "crne liste pretraživanja", sprječavaju trendove određenih tema i selektivno onemogućuju veze. Te se metode već koriste u izrazito političke svrhe. Google je već uhvaćen u redovitom manipuliranju rezultatima pretraživanja (npr. skrivanje rezultata pretraživanja za Veliku Barringtonovu deklaraciju, koja je bila skeptična prema zaključavanju; ili prikazuje korisnicima samo rezultate mišljenja koja je kritiziraju, što potvrđuju dokumenti pregledani u slučaju Missouri protiv Bidena). Riječnici već redefiniraju službeno značenje riječi, u gotovo stvarnom vremenu, kako se stranačka linija mijenja. Državna tijela i njihovi mediji rade istu stvar. Novinske kuće redovito prikriveno uređuju; čitavi skandali postaju samo rupa u sjećanju. Danas se čak i čitavi romani prepisuju bez autorovog pristanka, pa čak i znanja autora, kako bi se osiguralo da budu u skladu sa traženim narativom. Sada postoji cijela industrija "čitača osjetljivosti", kako bi se publikacije prethodno dobro pročistile, u bez sumnje, uzaludnom pokušaju da se to ne mora učiniti kasnije. Googleov softver već "pomaže" korisnicima tako što ih automatski poziva neka promijene politički nekorektne riječi i fraze dok ih pišu.

Ali, ovo bi mogli biti samo prvi teturajući dječji koraci prema onome što bi s daljnjim razvojem umjetne inteligencije moglo postati sveobuhvatni režim algoritamskog gaslightinga i potpuno automatiziranog upravljanja naracijom. Prava snaga totalitarnih režima, jednom je razmišljala Hannah Arendt, bila je da, čak i prije nego što pokret ima moć spustiti željezne zavjese kako bi spriječio bilo koga da ih uznemiri i najmanjom stvarnošću, jezivu tišinu jednog potpuno imaginarnog svijeta, njihovi propagandni strojevi posjedovali su "sposobnost isključiti mase od stvarnog svijeta". Danas, koliko god uređaji virtualne stvarnosti već dopuštaju "proširenu stvarnost" (dodatak virtualnog nadređenog percepciji stvarnosti), golemo polje iskrivljenja stvarnosti prijeti da se smjesti između javnosti i stvarnog svijeta.

Menadžerski režim je naravno već uključen u bijesne napore da izgradi takav stroj za iskrivljavanje stvarnosti integracijom umjetne inteligencije u svoju postojeću opsjednutost kontrolom informacija. Internetske i društvene medijske tvrtke započele su inicijative usmjerene na "prebunking" informacija, ili ono što bivši dužnosnik State Departmenta, Mike Benz, opisuje kao "oblik narativne cenzure integrirane u algoritme društvenih medija kako bi se spriječilo građane da formiraju određene društvene i političke sustave uvjerenja," i uspoređuje se s pokušajem policije "prije zločina". Nakon poziva Billa Gatesa neka se AI koristi za suzbijanje "teorija zavjere" i "političke polarizacije", Google će, npr. u ime njemačke vlade nastojati "učiniti ljude otpornijima na korozivne učinke dezinformacija na internetu". U Sjedinjenim Državama, Ministarstvo obrane dodijelilo je desetke milijuna dolara izvođačima koji su obećali daljnju automatizaciju "obrane" od "dezinformacija", dok je Nacionalna zaklada za znanost pokrenula "Akcelerator konvergencije" (da, stvarno) za inkubaciju tehnologija, osmišljen kako bi pratio i suprotstavio se herezama kao što su "oklijevanje cjepljenja i izborni skepticizam".

U međuvremenu, u bliskoj budućnosti tražiti nešto od tražilice, poput Googlea, neće je uopće potaknuti da prikazuje diskretne rezultate pretraživanja. Umjesto toga, AI chatbot će vam odmah reći sve što misli kako trebate znati kao odgovor. Čini se da će ovo postati norma svugdje gdje se čovjek sučeljava s digitalnim. Ali, naravno, takva umjetna inteligencija neće govoriti punu istinu, samo narativ koji je odredio kadar u kodu. Već znamo kako ChatGPT, na primjer, nije samo pristran i ideološki; nego, kao što je matematičar i pisac Brian Chau istaknuo: eksplicitne politike tvorca OpenAI-ja znače kako struktura njegovog koda već ide “dotle da zabranjuje chatbotu neka iskomunicira politički nepogodne činjenice [uopće], čak i one koje su dogovorene u znanstvenoj zajednici.” Doslovno je izgrađen tako da ne može točno opisati stvarnost. Umjesto toga, njegova je vokacija brzo izbaciti ispravnu partijsku liniju. “Činjenica: Oceanija je oduvijek bila u ratu s Euroazijom.” Ali, koliko će ljudi jednostavno uzeti zdravo za gotovo ono što im kaže takva umjetna inteligencija? Nema sumnje kako je velika menadžerska nada da će, na kraju, kako tehnologija uvjetuje ljudima neka postanu sve ljeniji i manje samopouzdani - odgovor jednog dana biti: gotovo svi.

Istaknuti rizični kapitalist i tehnolog, Marc Andreessen, predviđa da brzo ubrzanje napretka u velikim jezičnim modelima umjetne inteligencije, poput ChatGPT-a, znači kako ćemo uskoro živjeti u svijetu u kojem će: „Svako dijete imati učitelja umjetne inteligencije koji je beskrajno strpljiv, beskrajno suosjećajan, beskrajno obrazovan, beskrajno od pomoći.” Zapravo, svatko će imati jednako divnog "asistenta/trenera/mentora/trenera/savjetnika/terapeuta" uz uho, u svakom trenutku, neka mu izgovori u što treba vjerovati. Novi čovjek ove posebne nevjerojatne utopije, ne bi se morao niti truditi razmišljati ili se sjećati bilo čega, vezano uz samoga sebe! Sve njegove podatke prikladno će pomiješati i dati mu na žlicu ogromna i skrbnička umjetna inteligencija, kroz kognitivnu infrastrukturu, o kojoj će se sigurno brinuti država. Kada bi se takva budućnost stvarno ostvarila, pretpostavljam da bi to bez sumnje bio svijet u kojem ništa ne postoji, osim beskrajne sadašnjosti u kojoj je jedna strana uvijek u pravu.

To bi predstavljalo najveći mogući trijumf za meki menadžerizam: sustav u kojem je sav potencijalni otpor masa u potpunosti obuzdan čistom narativnom manipulacijom, bez potrebe za prisilom ili otvorenom upotrebom sile. Stoga ne čudi kako je razvoj ove vrste inovativne narativne kontrole jedno od područja u kojem Zapad zapravo prednjači, dok Kina, sa svojom sveobuhvatnom, ali relativno oštrom cenzurom i nenadahnutim propagandnim aparatom, sada pokušava sustići Zapad i razviti sličnu sofisticiranu moć diskursa.

Ipak, iako je stvarnost tvrdoglava kakva jest, malo je vjerojatno kako će samo narativno upravljanje ikada biti u potpunosti dovoljno za nametanje univerzalnog poštivanja stranačke linije. Druge, više prisilne metode, će na kraju neizbježno biti potrebne za obračun s onima koji se sa ovim neslažu. Ovdje je Kina ta koja predvodi svijet.

Uživajte u Fengqiao iskustvu! – Upravljanje putem masovne društvene kontrole

Xi Jinping i njegovi dužnosnici vole čeznutljivo razmišljati o užicima "Fengqiao iskustva" (枫桥经验), dijeleći ih s cijelom Kinom. Fengqiao ("Javorov most") jest, ili je bio, slikoviti mali gradić u provinciji Zhejiang, ali bojim se da iskustvo Fengqiaoa nije turistički paket. Naprotiv, 1960-ih Fengqiao se istaknuo kao uzorni grad u Maovim očima. Dok su partijski razbojnici obično morali ići uokolo identificirajući i skupljajući “reakcionarne elemente”, u Fengqiaou ljudi su to rješavali sami: “niti jedna osoba [nije morala biti] privedena, a ipak je obrađeno velika većina neprijatelja.” Briljantno!

Fengqiao je toliko impresionirao Maoa, jer su tamošnji ljudi stalnim nadgledanjem i cinkarenjem jedni drugih, kao i uključenjem u "ispravljanje na licu mjesta" (sesije borbene rulje) i "rehabilitaciju" (reforma mišljenja) u kolektivnom nametanju konformizma, uspješno kontrolirali sami sebe. Ovdje je napokon bio pravi primjer "diktature masa" kojoj se Mao nadao uspostaviti. Uz dostatnu mobilizaciju partijskog vodstva, "masovna linija" javnosti mogla je uspješno izvršiti ogromnu društvenu kontrolu nad samom sobom u ime Partije. Mao je poticao partiju neka uči iz iskustva Fengqiaoa, i na taj način posadio sjeme koje će se ukorijeniti i rasti u tvrdom tlu mašte KPK: san o populaciji toliko temeljito uvjetovanoj kineskim socijalizmom, te će jednog dana praktički sama sobom upravljati.

Danas je Xi revitalizirao i modernizirao ovu ideju, udruživši je s novodostupnim alatima: onima digitalne revolucije. S upozorenjima na "masovnu prevenciju i masovno upravljanje", "digitalnu pravdu za mase" i "upravljanje u stilu mreže", tradicionalne metode društvenog masovnog praćenja i kontrole u stilu Fengqiao (kao što su organizirani timovi doušnika, linije za dojave, javnost “prozivke” i društveno posramljivanje) kombinirani su s mobilizacijom diljem interneta i ogromnim aparatom za digitalni nadzor. To sada uključuje analitiku velikih podataka koja integrira univerzalno biometrijsko, lokacijsko i financijsko praćenje kupnje u stvarnom vremenu (uključujući putem sveprisutne "aplikacije za sve" WeChat), zajedno s pregledima povijesti pretraživanja interneta i društvenih medija, te mapiranjem međuljudskih odnosa.

Dragulj u kruni ovog pristupa trebao bi biti kineski sustav socijalnog kreditiranja. Omogućen algoritamskom obradom i hrpom podataka prikupljenih o svakom pojedincu, sustav (koji je još uvijek u procesu razvoja, pilotiranja i implementacije) namjerava svakoj osobi – kao i svakoj tvrtki ili organizaciji – dodijeliti jedinstveni agregirani rezultat “socijalnog kredita”. Ovo je slično financijskom kreditnom rezultatu: na temelju opaženog ponašanja i drugih "čimbenika rizika", rezultat se može podesiti prema gore ili prema dolje, kako bi se pojedinac ili tvrtka, označila kao više ili manje "pouzdani", ili "nepouzdani". U ispitivanjima koja su do sada provedena, oni s višim rezultatima nagrađeni su eskalirajućim pogodnostima, poput prioritetnog pristupa putovanjima, kreditima, stanovanju, visokom obrazovanju, ili čak zdravstvenoj skrbi. Oni s nižim rezultatima suočeni su s eskalirajućim kaznama, poput gubitka pristupa financijskom sustavu, zabrane kupnje luksuzne robe, karata za zrakoplov ili brzu željeznicu, nekretnina, kao i uskraćivanje upisa za sebe ili djecu u određene škole i sveučilišta. Naknadno, kao benigno sredstvo za povećanje ukupne razine "povjerenja" u društvu, navedeni cilj sustava jest "omogućiti pouzdanima neka lutaju posvuda pod nebom, dok diskreditiranima otežava ijedan korak".

Bodovi se mogu dobiti činjenjem dobrih djela, poput volontiranja ili pojačavanjem vladine propagande. Tvrtke mogu donirati GONGO dobrotvornim organizacijama i pridržavati se shema korporativne društvene odgovornosti. Bodovi se gube lošim ponašanjem, kao što je bacanje smeća po ulici, neurednim plaćanjem računa i kazni, prometnih prekršaja, jaywalking, izazivanja javnih "nemira", širenje štetnih "dezinformacija" po internetu (osobito o režimu). Odnedavno se regulativa zaštite okoliša počela integrirati u kreditni sustav, pri čemu se "nezeleno" ponašanje isto uračunava u bodove.

Važno je napomenuti kako je ovaj sustav namjerno društvene prirode. Oni s niskim rezultatima javno su imenovani i posramljeni na internetu, ili na javnim oglasnim pločama; čak su i neke aplikacije za upoznavanje isprobale uključivanje društvenih kreditnih rezultata. Što je najvažnije, budući kako previše odnosa s ljudima koji imaju niske rezultate riskira snižavanje vlastitog rezultata, ljudi imaju poticaj neka izbjegavaju druženje s "diskreditiranima", ubrzavajući njihovo progresivno odbacivanje kao osobe od strane društva.

Iako je sustav socijalnog kreditiranja još uvijek u izgradnji i još nije u potpunosti implementiran (razlog koji je iskoristio iznenađujući broj apologeta na Zapadu da umanje, ili u potpunosti odbace njegovo postojanje), totalitarni smisao ideje jest  apsolutno jasan. Planovi za ovo su prvi put postavljeni 2014. godine. Njegova je svrha univerzalizirati Fengqiao iskustvo, ili ono što Partija alternativno identificira kao "društveno upravljanje". Kao što izvješće kanadske sigurnosno-obavještajne službe prikladno kaže: "Društveno upravljanje opisuje sustav koji je samoupravljajući - onaj koji se može automatski prilagoditi kako bi pomogao Partiji da konsolidira i proširi moć."

U tom kontekstu, izvješće navodi: "Funkcija društvenog kredita u metodologiji upravljanja CCP-a je automatizacija 'individualne odgovornosti', koncepta prema kojem svaki građanin podržava društvenu stabilnost i nacionalnu sigurnost." Drugim riječima, sustav društvenog kredita ima za cilj koristiti sveobuhvatno uranjanje u neizbježni sustav stalnog pozitivnog i negativnog potkrepljenja – miješanje nagrada i kazni, suptilno prilagođenih prema potrebi, kao da radi prilagodbe na zvučnoj ploči – kako bi potpuno uvjetovao svoje građane. Ili, moglo bi se reći, učinkovito "prekriva površinu društva mrežom malih kompliciranih pravila, sićušnih i jednoobraznih, kroz koja najoriginalniji umovi i najenergičniji karakteri ne mogu prodrijeti." Cilj ove igrifikacije uma jest, kao i obično, stvoriti novog čovjeka koji će se uklopiti u menadžerski stroj. Ne trebamo spekulirati da je to namjera; ona je uvijek i svugdje, neumoljivi objekt menadžerizma: “Psihoanaliza je u sebi nosila obećanje da se može...”

Ovaj društveni inženjering je već bio učinkovit. Živo se sjećam, na primjer, kako su posjećujući Kinu, čak i krajem 2000-ih ili sredinom 2010-ih, apsolutno svi običavali cijelo vrijeme hodati jaywalkom. To je jednostavno bila životna činjenica, kulturna konstanta, naizgled ukorijenjena kroz tko zna koliko stoljeća prekrasnog nepopravljivog pragmatizma kineskog seljaštva i potpune nespremnosti da se podvrgne čekanju u bilo kakvom redu. Danas više nitko ne prolazi (barem u gradu), jer, ako to učinite, vaš identitet hvata kamera za prepoznavanje lica; vaše lice, ime i broj osobne iskaznice lijepe se na jumbo plakat srama uz raskrižje, a novčana kazna je poslana izravno vašoj banci. Sva ta stoljeća razvijenog kulturnog stava uspješno su prebrisana u samo nekoliko godina uvjetovanja od strane stroja.

Na zapadu, željne oči sve ovo gledaju i uče.

U lipnju je britanska banka Coutts bez objašnjenja zatvorila račun desničarskog političara Nigela Faragea. Farageu je naknadno odbilo uslugu deset drugih banaka. Interni dokumenti o “riziku”, koje je izradila banka i koje je pribavio Farage, ubrzo su pokazali Couttovo obrazloženje zašto ga je “izbacio”: utvrđeno je kako Farage više nije “kompatibilan s Couttsom s obzirom na njegova javno iznesena stajališta koja su bila u suprotnosti s našim poziciju inkluzivne organizacije.” Užasni grijesi navedeni na Farageovoj listi za repanje uključivali su: prijateljstvo s Donaldom Trumpom i necijepljenim teniskim prvakom Novakom Đokovićem; kampanja za Brexit; korištenje riječi “globalist” s negativnom konotacijom; "negiranje klime/anti-net zero"; “viđen kao ksenofobičan i rasistički”; i da je bio "fašist" kada je bio školarac, prema nekim glasinama koje je jednom čuo netko za koga se kaže kako je upućen. Zajedno su ovi dokazi dokazali kako je Farage bio "sve više izvan kontakta sa širim društvom" (tj. napretkom) i stoga je predstavljao "trajni reputacijski rizik za banku". Dakle, posebno "kada se razmatra naš stav konkretno o ESG-u/raznolikosti", morao je otići.

U ovom slučaju, nakon što je uhvaćena na djelu kako "debankira" istaknutog i pametnog političara iz političkih razloga, banka je na kraju bila prisiljena ispričati se, a neki od njezinih najviših dužnosnika podnijeti ostavke. Takve su posljedice ipak iznimka od pravila. Politički motivirano debankiranje posljednjih je godina postalo sve rutinska praksa diljem Zapada.

Najupečatljivije je to što se kanadska vlada Justina Trudeaua pozvala na izvanredne ovlasti kako bi zamrznula bankovne račune i zaplijenila imovinu kamiondžija, koji su prosvjedovali protiv njegovih destruktivnih naloga o cjepivu i demagogiji. Kanađanima koji su samo donirali novac za potporu kamiondžijama, također su zamrznuti računi. Ova taktika korištenja financijskih poluga,  za osobno uništavanje političkih disidenata i gašenje prosvjeda od tada se brzo proširila svijetom, a također se koristi protiv prosvjednika kamiondžija, na primjer, i u Brazilu.

Međutim, čini se kako je debanking koji su pokrenule same banke postao još češći. Istog mjeseca kada i Farage, primjerice, britanskom velečasnom Richardu Fothergillu, zatvoren je račun na licu mjesta nakon što je u anketi o povratnim informacijama klijenata iznio blago neslaganje s nemilosrdnim promoviranjem transrodne ideologije od strane njegove banke (banka mu je rekla da ovo stajalište "nije podnošljivo”). Također u istom mjesecu, škotskom blogeru anti-Woke, Stuartu Campbellu, zatvoren je bankovni račun nakon 25 godina kod banke First Direct, a da on o tome nije niti obaviješten. Tu je činjenicu otkrio tek kada se iznenada nije mogao koristiti karticom za kupnju namirnica. U SAD-u, samo nekoliko dana nakon skandala s Farageom, JP Morgan Chase zatvorio je bankovne račune zagovornika protiv cjepiva - dr. Josepha Mercole, kao i izvršnog direktora njegove tvrtke, financijskog direktora, njihovih supružnika i sve njihove djece. Opet, ovo su sve primjeri iz samo jednog mjeseca. Ovakvi  slučajevi, koji uspiju privući pozornost javnosti, nedvojbeno su samo vrh ledenog brijega. Farage kaže kako je počeo sastavljati "vrlo veliku bazu podataka" potencijalnih tisuća sličnih slučajeva, samo iz Ujedinjenog Kraljevstva.

Nisu banke jedine koje su uključene. Pridružile su se i platforme za online plaćanje. GoFundMe je samoinicijativno zaplijenio novac doniran kanadskim kamiondžijama preko svoje platforme. U svibnju je fintech tvrtka Tide deplatformirala popularni anti-Woke Triggernometry podcast, Konstantina Kisina. PayPal je, u jednom od simboličnijih slučajeva svoje posebno plodne navike debankiranja, isključio Sindikat slobode govora zbog promicanja "netolerancije". PayPal je također pokušao ubaciti jezik u svoj korisnički ugovor koji mu je dopuštao oduzimanje 2500 dolara od korisnika svaki put kada šire "dezinformacije", ili kažu i učine bilo što "štetno" ili "neprihvatljivo" (sve definirano prema "isključivom nahođenju" PayPala).

Zašto se to događa? Zašto bi privatne banke i druge tvrtke istjerale klijente koji plaćaju na ovaj način i riskirale reakciju javnosti? Jer im je to u interesu, ako žele preživjeti i napredovati, a doista nemaju mnogo izbora. Ove banke zapravo nisu u potpunosti "privatni akteri", budući da su dio upravljačke ekonomije, u upravljačkoj partijskoj državi u nastajanju. Posao menadžerskog posla nije posao; to je menadžerizam. I još jednom: u partijskoj državi ne mogu postojati neutralne institucije. Neprijatelji partije-države su neprijatelji institucije, ili je institucija neprijatelj države-partije (što nije profitabilna pozicija). To je ono što znači "reputacijski rizik": rizik da ste na pogrešnoj strani stranačke linije. Otuda nalazimo Coutts, banku osnovanu 1692. godine, i tako suštinski otmjenu ustanovu da opskrbljuje britansku kraljevsku obitelj, kiti cijelo svoje sjedište duginim regalijama odanosti i djeluje kao da je, poput AIIB-a, kontrolira " unutarnja tajna policija.”

Dakle, u sadašnjem trenutku, kada se upravljački sustav brani od izazova svojih antimenadžerskih “populističkih” neprijatelja, banke će se automatski naći u sudjelovanju u ratnim naporima. A banke su na prvim crtama tog rata, jer je financijska kontrola očigledna sljedeća evolucija za stvrdnjavajući meki upravljački sustav, koji traži nove metode održavanja stabilnosti izvan uobičajene prakse narativne kontrole. U digitaliziranom društvu, financijska kontrola je sada, poput narativne manipulacije, u potpunosti stvar kontrole virtualnih informacija. To ga čini prirodnim i poznatim alatom za lisice koje radije potiskuju neslaganje s prijenosnog računala. Nema potrebe prljati ruke kada je vaše oružje tipkovnica.

Što je najvažnije, u društvu tako digitaliziranom kao što je naše, kontrola nad digitalnim transakcijama znači nadzor i kontrolu nad gotovo svime. Kada je netko debankiran – a zatim neizbježno stavljen na crnu listu svih drugih banaka, jer su banke umrežene i dijele informacije o „riziku” – odsječen je od sudjelovanja u gotovo svakom aspektu modernog života. Neće imati jednostavan način primanja prihoda od posla, budući da unovčavanje čekova bez računa iziskuje pretjerane naknade, a čak bi mogli jednostavno biti otpušteni, kako bi se izbjegle neugodnosti (američki savezni zakon dopušta tvrtkama da izravni depoziti budu obvezni). Ako posjeduju tvrtku, neće moći obraditi veliku većinu plaćanja i neće imati funkcionalna sredstva za raspodjelu plaća zaposlenicima. Čak će biti odsječeni od primarnog medija za prikupljanje bilo kakvih donacija osim sitniša. Oni ne mogu kupiti nekretninu i, u slučaju mnogih tvrtki za upravljanje imovinom, možda čak je ne mogu niti iznajmiti. Neće moći kupiti gotovo nijednu digitalnu uslugu i, sve više, biti će spriječeni u obavljanju mnogih svakodnevnih izvanmrežnih transakcija. Nakon što se dobije tekući rat protiv gotovine, oni će biti dobro i stvarno sjebani.

Debankiranje, osobito u kombinaciji sa sličnim oblicima komercijalnog deplatformiranja s drugih digitalnih usluga, kao što su pružatelji internetskih usluga, registri domena, platforme za e-trgovinu, poput Amazona ili trgovine aplikacijama poput Appleove, stoga služi kao iznimno učinkovito sredstvo za izolaciju i utišavanje ciljane osobe ili skupine, brzo prekidajući bilo kakvu prisutnost i utjecaj koji su nekada imali u društvu. Što je naravno i bit.

Čini se kako je ovo lekcija preuzeta izravno iz kineske metode postupanja s disidentima. Budući da su godinama bili podvrgnuti sličnim sredstvima obezličavanja, pojava "digitalnog autoritarizma" učinila je takve disidente još ranjivijima na stalnu prisilu, a njihovo uništavanje služi kao snažan poticaj protiv prelaska stranačke granice. Sada je sustav društvenog kreditiranja omogućio fleksibilan i prikladan način za primjenu takve vrste prisile u velikim razmjerima. Utopija je bez sumnje pred vratima.

Nakon što je umočila nekoliko svojih mandibula, kako bi ispitala vodu s drugim lekcijama iz Kine, čini se kako je zapadna upravljačka elita zaključila da sada ima alate i slobodu za početak implementacije sličnog sustava i ovdje. Iako još nije ni blizu tako sveobuhvatan, ovaj sustav u nastajanju dijeli iste temeljne karakteristike: korištenje javno-privatne koordinacije i "društvenog upravljanja" za rušenje svake razlike između javnog i privatnog života, čime se uvelike povećavaju rizici za javnu neusklađenost i neslaganje s narativom.

Zapravo, možemo vidjeti transparentne korake prema izgradnji sustava društvenog kreditiranja, u sada već širokoj upotrebi takvih inovacija kao što su ESG (environmental, social, and governance) rezultati. Takvi rezultati, kojima se vode velike financijske institucije, kako bi glasovnu usklađenost s određenim društvenim i ideološkim praksama učinili zahtjevom za poduzeća zbog pristupa kapitalu, funkcioniraju na istim načelima javno-privatnog kolapsa. Slične sheme bodovanja koje vode nevladine organizacije, kao što je Corporate Equality Index i Diversity Champions program sa sjedištem u Ujedinjenom Kraljevstvu, također su se pojavile i postigle su izvanredne razine utjecaja koristeći bodove kao, u biti, operacije iznuđivanja koje prijete onim tvrtkama koje se ne pridržavaju "reputacijskog rizika" ucjene i deplatformiranja. Takve tvrtke zatim otkrivaju da, kako bi održale svoje rezultate, moraju također upravljati usklađenošću kupaca (kao što Couttsovi dokumenti izričito priznaju kada navode "naš stav posebno o ESG-u/raznolikosti" kao razlog zašto je Farage morao biti debankiran).

Dokle sve ovo može ići? Iako je moćno područje financijskih tokova današnji fokus, nema razloga misliti kako se, na trenutnoj putanji, ista dinamika neće primijeniti, u ujedinjenom frontu, na svaki drugi sektor našeg gospodarstva i društva. Ako jednog dana uskoro ljudi budu izbačeni iz svojih polica osiguranja jer govore preko interneta (ili se druže s previše ljudi koji to rade), najam stanova dolazi s ideološkim moralnim klauzulama, a zrakoplovne tvrtke se ujedine kako bi zabranile putovati klijentima s pogrešnim uvjerenjima, mi ne trebamo biti iznenađen – to će jednostavno biti ponašanje otvrdnulog menadžerizma, koji traži stabilnost, kroz mehaničku kontrolu nad svim detaljima života.

Nove tehnologije, poput umjetne inteligencije i, posebno, digitalnih valuta središnje banke (CBDC), samo će nastaviti činiti ovu vrstu detaljne kontrole sve više i više mogućom. Iskoristiti će se sve što se može iskoristiti. Prije nekoliko mjeseci, čovjek se našao potpuno isključen iz svog digitalno kontroliranog "pametnog doma" od strane Amazona, nakon što je vozač dostavljač optužio njegovo zvono kako izgovara nešto rasističko. Zašto bi se Amazon trudio to učiniti? Jer oni to mogu; i tako, na kraju, pod upravnim režimom, oni to i moraju učiniti. Kako naši menadžeri smatraju da je svakim danom sve lakše "riješiti" problematične ljude pritiskom na gumb, neće moći odoljeti da ne pritisnu taj gumb, snažno i sve češće. 

Takav je sam weltanschauung – cijeli način gledanja i vjerovanja – menadžerskog uma. Kako sve više i dulje bude u tehnološkom dohvatu menadžerskog stroja, njegov će stisak samo jačati. Jer, kao što bismo do sada trebali jasno vidjeti, "niti postoji niti može biti bilo kakvog jednostavnog povećanja moći na strani čovjeka" proizvedenog tehnologijom. Neizbježno: "Svaka nova moć koju čovjek osvoji također je moć nad čovjekom."

Čini se kako kraj puta za veliku konvergenciju menadžerizama leži u sjeni digitalnog totalitarizma.

Zaključak: Totalna tehno-država

"Menadžerska revolucija", Jamesa Burnhama, imala je veliki utjecaj na jednog autora. Osvrćući se na knjigu 1945. godine, George Orwell se žalio kako se Burnhamova "slika novog svijeta pokazala ispravnom". U ovom novom svijetu:

"Kapitalizam nestaje, ali ga socijalizam ne zamjenjuje. Ono što sada nastaje jest nova vrsta planiranog, centraliziranog društva, koje neće biti niti kapitalističko niti, u bilo kojem prihvaćenom smislu riječi, demokratsko. Vladari ovog novog društva biti će ljudi koji učinkovito kontroliraju sredstva za proizvodnju: to jest poslovni rukovoditelji, tehničari, birokrati i vojnici, koje je Burnham zbrojio pod nazivom 'menadžeri'. Ti će ljudi eliminirati staru kapitalističku klasu, slomiti radničku klasu i tako organizirati društvo da sva moć i ekonomske privilegije ostanu u njihovim rukama. Ukinuti će se privatno vlasništvo, ali se neće uspostaviti zajedničko vlasništvo. Nova 'menadžerska' društva neće se sastojati od šarenih malih, neovisnih država, već od velikih super-država, grupiranih oko glavnih industrijskih središta u Europi, Aziji i Americi. Ove će se super-države međusobno boriti za posjed preostalih neosvojenih dijelova zemlje, ali vjerojatno neće moći potpuno osvojiti jedna drugu. Iznutra će svako društvo biti hijerarhijsko, s talentiranom aristokracijom na vrhu i masom polu-robova na dnu."

Ova vizija svijeta okruženog menadžerskom konvergencijom postati će osnovom za Orwellov najpoznatiji roman, "1984."

Sada taj svijet poprima oblik.

Danas se velike super-države bore za posjed nad zemljom. Ali, usprkos svim prošlim spekulacijama kako će 21. stoljeće biti definirano "sukobom civilizacija", danas postoji samo jedan, gušeći oblik moderne civilizacije, koja se protegla po cijeloj kugli zemaljskoj, a njezine se višestruke osobnosti natječu među sobom za imperij nadmoći. Na Zapadu je progresivni menadžerizam nježno ugušio demokraciju tijekom stoljeća manipulacije, izdubio ju je i sada nosi njezinu kožu. Na Istoku je uvezeni virus komunističkog menadžerizma izbrisao nekoć veliku civilizaciju u rijeci krvi, zatim se kristalizirao u hladnom, tvrdom stroju koji sada vlada kineskim zemljama. Fašistički menadžerizam, ubijen od bratoubilačke braće i sestara, živi u njihovim genima.

Menadžerizam je danas tako temeljito osvojio svijet da se većini nas može učiniti kao jedini mogući svemir, sama voda u kojoj plivamo. S našom poviješću ponovno napisanom i našim umovima uvjetovanim, baš kao što su Orwell (i drugi proroci) predvidjeli, sada se borimo čak i uočiti njegovo postojanje, a opet sami kako bi probili željeznu paradigmu menadžerskog razmišljanja i prepoznamo to, kao oblik vladavine i način postojanja, nešto što je u ljudskom iskustvu nešto posve novo, nenormalno, tiransko i apsurdno.

Rođena iz temeljnih uobraženosti modernosti, groteskna patologija menadžerizma, definirana je svojom bezgraničnom ohološću i nemilosrdnim redukcionizmom. Promatrajući prirodu, čovjeka i društvo kao sirovinu, koju čistom maštom i tehničkim vještinama može rastaviti i rekonfigurirati kako želi, ovaj levijatan u svom ponosu vjeruje kako se čak i stvarnost mora pokoriti njegovoj volji. Ona je, u krajnjoj narcističkoj ambiciji svog idiotskog racionalizma, inherentno totalitarna. Doista, "total" u totalitarizmu je sama bit menadžerizma na njegovoj najdubljoj razini, to se dvoje ne može rastaviti. I tako menadžerizam uvijek obećava ljudski napredak i savršenstvo, ali onda neizbježno donosi nehumanost na industrijskoj razini.

20. stoljeće završilo je definirano katastrofalnim prevratima i razaranjima, koje je prvi veliki val menadžerskog totalitarizma nanio svijetu. Hidra te totalitarne pošasti, u svojim višestrukim licima, bila je usred te borbe ranjena, ali nikada i ubijena. Sada je 21. stoljeće potreseno preokretom njegovog ponovnog oživljavanja.

Dijeleći istu menadžersku oholost, iskušani istim rastućim tehnološkim moćima i željom za projektiranjem uma i duše čovjeka, skrivajući iste nesigurnosti i zablude elite, te nastojeći otkloniti mnoge od istih izazova, Kina i Zapad danas oboje vode bitku za to ponovno oživljavanje, iz različitih smjerova. Čak i dok se sukobljavaju, svaki – tvrdi i meki, modernistički i postmodernistički – na svoj se način približavaju istoj sudbini: istoj društveno projektiranoj podložnosti svega ljudskog, stvarnog i slobodnog, tehnokratskom nihilizmu, i lažnoj stvarnosti sveobuhvatne strojne vlade – do totalne tehno-države.

Po mom mišljenju, sada je jasno kako veliki zadatak čovječanstva u 21. stoljeću ostaje u osnovi isti, kao onaj koji je ostao nedovršen u bitkama u 20. stoljeća: ponovno probuditi i potvrditi plamen ljudskog duha, povratiti svoju tradiciju i prirodno pravo na samo-vladanje. Onda s tim duhom, vitlajući ognjem i mačem istinske ljudske ljubavi i slobode, istine i ispravnog razuma, ustati u kontrarevoluciji protiv zla i ovog iskonskog neprijatelja; potrgati lažni poredak menadžerizma i sav njegov otrovni ideološki plod, korijenje i grane, od početka svijeta i zauvijek.

Hvala na čitanju.