Stvarno postojeći postliberalizam

BY: Nathan Pinkoski; studeni 2024. 

https://www.firstthings.com/article/2024/11/actually-existing-postliberalism

Civilizacija dvadesetog stoljeća je propala. Počivala je na bitnom principu liberalizma: razlika država-društvo, javno-privatno. Razlika između države i društva dosegla je vrhunac sredinom dvadesetog stoljeća, kada su trijumf i izazovi poslijeratnog trenutka razjasnili važnost obrane društvene slobode od državne vlasti, dok se osiguravalo da javno područje ne preuzmu privatni interesi. Tijekom posljednjih nekoliko desetljeća ta je razlika erodirana i na kraju posve napuštena.

Sviđalo se to nama ili ne, Zapad je sada postliberalan.

Ovo nije isti "postliberalizam" o kojem smo navikli slušati. Postliberalni mislioci, od Patricka Deneena do Adriana Pabsta, razotkrili su konceptualne probleme svojstvene liberalnoj teoriji. Liberali opravdavaju odvajanje javnog područja od privatnog pozivanjem na vrijednosnu neutralnost. Ovaj pojam odvojenosti uključuje određenu moralnu i metafizičku tankoću. Smatra se kako isključiva predanost neutralnosti sprječava prisile države koje provodi putem zakona i sile. Štiti privatnu sferu, tako da pojedinci i udruge mogu živjeti svoje vjerovanje. Ipak, promičući građansku neutralnost, liberalizam nas socijalizira neka  ublažimo svoje ambicije u javnom životu. Nasuprot ovom stajalištu, postliberalni mislioci tvrde kako odbacivanje suštinske vizije dobra, od strane liberalne države, ostavlja prazninu u politici i civilnom društvu. Liberalizam proizvodi državu sklonu istjerivanju tradicije i vjere iz javnog života; atomističko društvo u kojem je novac jedino općepriznato dobro. Postliberalni intelektualci tvrde kako bismo mogli obnoviti našu civilizaciju ukoliko bi naše vladajuće klase odustale od svoje liberalne predanosti neutralnim institucijama, u korist suštinske vizije dobra.

Referendum o Brexitu, kao i Trumpov izbor 2016. godine, otkrili su razmjere bolesti Zapada. Prije osam godina, postliberalna kritika djelovala je uzbudljivo i relevantno, iako su liberalni intelektualci izvodili impresivne protunapade. Ali, te rasprave nemaju mnogo veze s načinom na koji se zapravo upravlja nama. Vlade su odavno probile barijeru koja razdvaja javno i privatno područje. Niti sama država nije jedina opasnost, jer su navodno liberalne institucije civilnog društva također odustale od neutralnosti. Cancel kultura je korporativna i akademska kultura. Financijski i tehnološki divovi zadiru u privatne živote građana, pritom ih kažnjavaju za njihove riječi (i moguća djela). Već dulje vrijeme državama i društvima vlada sadržajna imaginacija dobra.

Ljevičarski intelektualci su bili među prvima koji su prepoznali kolaps stare liberalne odvojenosti između države i društva. Po njihovom mišljenju, za sve to je kriv neoliberalizam. Pod Reaganom i Thatcher, privatni sektor počeo je preuzimati javni; korporativna moć preuzela je kontrolu nad državom, a ekonomija je zarobila politiku. Ali, ova analiza vraća stvarnost unatrag. Država nije potčinjena ekonomskim interesima. Naprotiv, politički interesi u potpunosti su dominirali ekonomskim i financijskim interesima, stapajući u jedno državu i društvo.

Trijumf političkog je najočitiji u tome na koji se način odvijaju današnje rasprave o liberalizmu. Stalno su zabrinuti zbog povezivanja liberalizma s međunarodnom politikom, odnosno poslijeratnim liberalnim međunarodnim poretkom. Kako bi spasili liberalizam, centristi pozivaju Ameriku neka obrani poredak "temeljen na pravilima", uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata. To je poznata priča: nakon rata, međunarodne institucije poput Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda, dobile su zadatak neka uspostave temelje za nepristran sustav gospodarskog natjecanja. Ali, zbog komunizma, poslijeratni liberalizam imao je ograničen doseg. Pad istočnog bloka je to promijenio. Kraj sovjetskog carstva potvrdio je liberalizam, a nakon 1989. godine su liberalne institucije mogle doista postati međunarodne. Neutralni, proceduralni mehanizmi, koordinirali bi različite interese na globalnoj razini. Sada, međutim, ruska vojna agresija i uspon Kine opterećuju ovaj globalizirani sustav. Populisti to potkopavaju kod kuće. Tako se oplakuje pripovijest.

Suočeni s nedavnim događajima, liberalni intelektualci si dopuštaju priznati kako su bili previše optimistični u vezi s globalnom suradnjom, nakon 1989. godine, te kako su možda pretjerali s favoriziranjem ekonomskih sloboda. Mnogi priznaju kako su kritičari neoliberalizma barem djelomično u pravu. Ipak, propitivanje ekonomskih odluka u proteklih trideset godina nimalo ne potkopava mitologiju kontinuiranog poslijeratnog liberalnog međunarodnog poretka. Prihvaćanje neoliberalne kritike omogućuje privrženicima centra da geopolitičke odluke - često svoje vlastite odluke - zaštite od dubljih kritika. Njihov modificirani narativ - pogreške su napravljene zbog "većeg općepriznatog globalnog dobra" - skriva činjenicu kako su liberalna načela, koja nas centristički intelektualci potiču neka obranimo - već odavno napuštena u međunarodnom području.

Međunarodna situacija najjasnije svjedoči o slomu poslijeratnog liberalizma. Neutralne institucije, posebice financijske, naoružane su - kako bi služile političkim ciljevima. U ovom području, erozija razlika između države i društva bila je tiha i suptilna, ali. nevjerojatno i zapanjujuće učinkovita. Politička transformacija svjetskih financija potaknula je domaće nemire i promijenila način na koji se nama upravlja. To je bio motorom velike transformacije Zapada, iz liberalne modernosti u nešto novo - stvarno postojeći postliberalizam.

Prvi znak da više ne živimo u starom poslijeratnom liberalnom međunarodnom poretku jest taj da je ekonomski sustav, koji je jamčio taj poredak odavno prestao postojati. U kolovozu 1971. godine, Richard Nixon odlučio je obustaviti konvertibilnost dolara u zlato. Promjena je razbila ekonomski sustav uspostavljen u Bretton Woodsu, tijekom završne faze Drugog svjetskog rata. Nixonova odluka isprva je šokirala globalni financijski sustav, ali je postavila temelje za američki financijski uspon. Dolar je zamijenio zlato, kao zaštitnik globalnih financija. Dakle, kako su Sjedinjene Države ulazile u prve faze deindustrijalizacije 1980-ih, američka ekonomska i politička moć nije opadala, kao što su stručnjaci predviđali. Nitko zaista nije shvatio goleme političke prednosti vezane za taj prijelaz sa zlatnog standarda, na globalnu ekonomiju temeljenu na američkoj fiat valuti. Američke političke klase bile su, barem u to vrijeme, samo nejasno svjesne vlastitih mogućnosti. Bile su usmjereni na druge ciljeve.

03. srpnja 1989. godina, nekoliko mjeseci prije pada Berlinskog zida, Wall Street Journal je potvrdio svoju predanost sljedećem ustavnom amandmanu: "Biti će otvorene granice". Iznenadni događaji sljedećeg studenog pružili su priliku za realnu provedbu ove vizije istinskog globalnog gospodarstva, posvećenog slobodnom kretanju roba, kapitala i rada. Ali, baš kao što je uvodnik Wall Street Journala napisao kako je potrebno što više manjina, kako bi se pomoglo Amerikancima neka "steknu obnovljeni pogled na vlastitu tešku prošlost", tako je i otvorenost značila unapređenje duha borbe protiv diskriminacije, više nego ikad prije. Ovaj imperativ odredio je transatlantski ton za sljedećih nekoliko godina. 1990. godine je Kongres podigao imigraciju na neviđenu razinu, kako bi potaknuo gospodarski rast. Također, ukinuti su veliki dijelovi bivših testiranja engleskog jezika (zbog lakše  naturalizacije), te je homoseksualcima olakšano useljavanje u Sjedinjene Države. Iste je godine i Schengenska konvencija predložila ukidanje svih graničnih kontrola unutar Europe. 1991. godine je Kongres usvojio novi zakon o građanskim pravima koji je učvrstio nametnutu doktrinu različitog utjecaja. Kako bi ukinuo diskriminaciju na temelju spola, Europski sud pravde poništio je nacionalne zakone koji su zabranjivali tvrtkama neka zaposle žene u noćnim smjenama. Otvorene granice, slobodna trgovina i otvoreno društvo: Činilo se kako je trijumf neoliberalizma potpun.

Iz gledišta 1990-ih, izgleda kao da Amerikanci i Europljani koriste priliku koju je pružio raspad Sovjetskog Carstva za izgradnju istinski liberalnog globalnog sustava. Ekonomski poslovi bili bi oslobođeni etatističkog, političkog natjecanja, grubih i moćnih  nadmetanja iz prošlosti.

Utopizam te vrste možda je animirao komentatore, poput Thomasa Friedmana, i to jest još uvijek način na koji se pristalice centra prisjećaju trenutnih težnji. Ali, ovaj prikaz umanjuje značaj političkih i ekonomskih tjeskoba tog razdoblja. 1989. godina je pokrenula diskretno, ali odlučujuće geopolitičko nadmetanje unutar Zapada. Europljani su koristili priliku iz 1989. godine da podignu kontinentalnu integraciju na neviđenu razinu, postavljajući temelje za euro. Predvođeni Francuzima, sanjali su o izgradnji nove kontinentalne sile koja bi mogla izazvati Sjedinjene Države. Njemačko ujedinjenje postavljeno je kao kamen temeljac jedinstvene suverene Europe. Ipak, George H. W. Bush, uvjetovao je američku podršku njemačkom ujedinjenju time da Francuzi i Zapadni Nijemci očuvaju NATO, te ga dalje prošire na Istočnu Njemačku. Bio je to lukav potez. Održavajući NATO na životu, Bush je spriječio europsku geopolitičku neovisnost. Kako je Hladni rat završio, jasni razlozi za vojnu i gospodarsku ovisnost o Sjedinjenim Državama, su većinom nestali. Ipak, prva Bushova administracija je projektirala događaje tako da je američka politička i ekonomska moć nad ostatkom Zapada postala većom nego ikada prije.

Nakon 1989. godine Sjedinjene Države uživale su u vrhunskoj vojnoj nadmoći. U nadolazećim godinama, povremeno će pokušavati izvršiti, ili zadržati, svoj utjecaj tim sredstvima. Ti su napori dali mješovite rezultate. Bush stariji upravljat će brzim uspjehom Zaljevskog rata 1991. godine; također će pokrenuti događaje koji su doveli do katastrofe u Mogadishuu 1993. godine. Ipak, vojne nesreće pomalo su promijenile ulogu Amerike kao globalnog hegemona. Američka financijska moć postala je pravi motor dominacije. Sjedinjene Države preuzele su kontrolu nad globaliziranom ekonomijom i pretvorile je u moćno oružje.

Kada je Bill Clinton preuzeo dužnost, nastavio je još i više težiti otvorenosti. 1993. godine je ratificirao NAFTA-u i ublažio dotadašnje zabrane kod služenja homoseksualaca u vojsci. Međutim, jasno je dao do znanja kako stari liberalizam nije dovoljan. U želji da proširi doseg demokracije, i suprotstavi se stranim neprijateljima koji su joj stajali na putu, njegova je administracija razvila nove alate za unapređenje američke globalne moći. U rujnu je savjetnik za nacionalnu sigurnost, Anthony Lake, iznio novu paradigmu. Njegov govor: “Od ograničenja do proširenja” - govori o političkoj revoluciji. Osigurao je nacrt, ne samo za vanjskopolitički program gotovo svakog predsjednika SAD-a od tada, već i za uvjerenja svake osobe koja, prema njemu, pravilno  razmišlja. Lakeov tadašnji pisac govora bio je Anthony Blinken.

Lake je započeo osudom neoizolacionizama na ljevici i desnici. Izvor tog problema, ustvrdio je, leži u pogrešno shvaćenoj  ekonomskoj tjeskobi. Govor je sadržavao uobičajena obećanja kako će globalna slobodna trgovina donijeti prosperitet za sve. Ali, ekonomska korist za američke građane bila je tek naknadna misao. Govor se usredotočio na novi američki globalni politički program. S eliminacijom "velike, crvene mrlje" komunizma, Sjedinjene Države bi se usredotočile na širenje svjetskih "plavih područja" tržišnih demokracija - uz promjenu režima.

Ipak, politika proširenja nije bila samo korištenje američke vojne moći, u ime širenja liberalne demokracije. Proširenje, tvrdio je Lake, ima drugo značenje. Radilo se o razvoju i jačanju partnerstava između države i društva. Clintonovci su naučili iz domaće politike. U toj su sferi pokrenuli revoluciju od "vlade" do "upravljača", što Christopher Caldwell opisuje kao: "veliku inovaciju Clintonove administracije".

Posuđujući iz teorije menadžmenta, Clintonovci su željeli neka vlada proširi uključivanje velike većine društvenih aktera. Ti se akteri nisu držali istih pravila ponašanja kao državni akteri, pa su stoga mogli djelovati mnogo učinkovitije. Oslanjajući se na društvene aktere, lideri bi mogli zaobići državne aktere odgovorne biračkom tijelu, i pritom bi mogli postići dobre rezultate. Kućne lekcije predstavljaju presedan; naposljetku, revolucija građanskih prava provedena je kao projekt države i društva. Sudske odluke utvrdile su značajne obveze s kojima se suočavaju privatne organizacije, ukoliko propuste biti budni agenti u borbi protiv diskriminacije. I privatne su organizacije naučile postati vrlo učinkoviti agenti ovog novog političkog projekta. Imali su svoje vizije pravde i htjeli su je ostvariti. Bilo je previše važno prepustiti taj zadatak sporim vladama. Do ranih devedesetih su već postojale nevjerojatne legije nevladinih organizacija, korporacija, filantropskih udruga, akademika, poduzetnika, novinara i birokrata, koji su očekivali priznanja njihovih riječi u politici. Nisu se smatrali vezanima nacionalnom lojalnošću, ograničenjima ikakvih moralnih granica, ili subjektima krutih struktura odgovornosti. U novoj eri "upravljanja", ova disperzija kontrole bila je nešto novo, što je zasluživalo slavlje. Nije iznenađenje što je Lakeov govor ciljao na "centraliziranu moć" kao neprijatelja, koji sprječava širenje "plave" nijanse. Tumači globalizacije, vezani uz narative o zastarjelosti ili privatizaciji države, znali su što donosi  pravi značaj tih promjena. Ono što se zapravo događalo bila je deformacija države.

Clintonova administracija je uvidjela kako bi za postizanje njihove vanjskopolitičke revolucije trebalo dobro pogledati izvan države, baš kao što je to učinila revolucija građanskih prava kod kuće. "Trebali bismo slijediti svoje ciljeve, kroz prošireni krug, ne samo vladinih dužnosnika, već i privatnih i nevladinih skupina", ustvrdio je Lake, imenujući niz društvenih aktera, od "privatnih tvrtki" do "grupa za ljudska prava".

Clintonovci su ponudili prvu teoriju globalnog upravljanja usmjerenu na geopolitičke i moralne ciljeve: sadržajnu viziju dobra. Državni i društveni akteri bili bi koordinirani u borbi protiv "netolerantne energije rasizma" u inozemstvu. Oni bi se suočili s onim što je Lake nazivao "državama povratne reakcije", izolirajući ih "diplomatski, vojno, ekonomski i tehnološki". Iako nije ulazio u detalje, Lake je također prikazao američke "financijske" resurse kao "resurse nacionalne sigurnosti".

Ti su resursi brzo stavljeni u ispunjenje posla. Kao što je rekao Clintonov savjetnik, James Steinberg: "Uspjeli smo u nečemu što se pokušavalo još od ranih sedamdesetih, a to je dovođenje ekonomije u srce donošenja odluka o nacionalnoj sigurnosti." Tijekom sljedećih nekoliko desetljeća, Clintonovci i njihovi nasljednici, smišljat će sve domišljatije načine kako bi ekonomiju postavili u službu politike. Iskoristili su američku financijsku super-eminentnost za projiciranje svoje političke moći u inozemstvo, uz nametanje američkih političkih ciljeva, bez opasnosti po američke živote.

Kritičari neoliberalizma podsjećaju na devedesete kao na vrijeme idealističkog, pa i poprilično naivnog, forsiranja tzv.  gospodarske suradnje. Ta kritika opisuje neobičnu američku submisivnost prema Kini, ali ne puno previše. Do kraja 1994. godine, Clintonova administracija je odlučila kako se na Rusiju mora gledati kao na političkog konkurenta. “Neo-containment” nije spominjan javno, ali se spominjao privatno. Kapitalizirajući ekonomsku slabost Moskve, Amerikanci su iskoristili svoju financijsku moć, kako bi ostvarili svoju viziju proširenja; u ovom slučaju, proširenje NATO-a prema istoku, za koje je Mihail Gorbačov dobio jamstva 1990. godine - kako se neće dogoditi. “Mislim da se Rusiju može kupiti”, rekao je Clinton nizozemskom premijeru, Willemu Koku, 1995. godine. Pod Clintonom su Sjedinjene Države postale najveći strani investitor u Rusiji. Naizgled neutralne međunarodne gospodarske institucije, drsko su izmijenjene, kako bi služile američkim strateškim ciljevima. Smatrajući Borisa Jeljcina umjerenijim od alternativaca i bojeći se kako bi mogao izgubiti izbore 1996. godine, Clintonova je  administracija uvjerila MMF neka mu odobre kredit u vrijednsoti od 10,2 milijarde dolara, uz nekoliko uobičajenih uvjeta. Jeljcin je time platio svoj put do pobjede.

Ove su mjere koristile mrkve, koje je omogućila američka financijska hegemonija. Štapovi su bili još inventivniji. Kada se 1992. godine raspala Jugoslavija, započelo je etničko čišćenje, a Srbi su konačno postali glavni međunarodni izopćenik. U svojoj posljednjoj godini na dužnosti, Bush stariji proveo je nekoliko krugova državnih sankcija. Clinton je promijenio paradigmu, upotrijebivši javno-privatno partnerstvo, koje će postati norma. U travnju 1993. godine, SAD je započeo svoj prvi eksperiment s "pametnim sankcijama". Clintonova administracija bila je prva u koja je provela proces od ciljanja država na ciljanje pojedinaca koji upravljaju državama, pogađajući njihove ekonomske i društvene mreže. Sankcije su nametnute Slobodanu Miloševiću i njegovom okruženju, izbacujući ih iz međunarodnog gospodarstva temeljenog na dolaru—učinkovito ih »oslobodivši« kao gospodarske subjekte. Cilj nije bio samo pokušati promijeniti Miloševićevo ponašanje, ili moguće signalizirati moralno neodobravanje njegovih postupaka, već i potkopati njegovu podršku u narodu i njegov položaj šefa vlade. Pametne sankcije izgledale su kao jeftina promjena režima, promjena vodstva nacionalne vlade, bez sponzoriranja krvavih vojnih operacija.

Korištenje "pametnih sankcija" postavilo je snažan presedan. Ciljanje na pojedince, i institucije koje ih podupiru, stvorilo je nove prilike i nova opravdanja za američke kreatore politike neka nadalje projiciraju utjecaj diljem svijeta. Međutim, kako su se ove upotrebe američke financijske moći širile, liberalni temelji civilizacije dvadesetog stoljeća - su se urušili.

Branitelji stare paradigme naslućivali su kako bi nova partnerstva države i društva mogla potkopati neutralnu reputaciju američkog globalnog gospodarskog vodstva. Zbog dolarizacije globalnih financija, vjerodostojnost globalnog financijskog sustava ovisila je o međunarodnom povjerenju u nepristranost Ministarstva financija Sjedinjenih Država. Suočeni s pritiscima američke vanjskopolitičke i sigurnosne birokracije neka postupe drugačije, birokrati Ministarstva financija pokušali su se pridržavati liberalnog načela državne neutralnosti u pogledu na gospodarska pitanja. U 1990-ima, američka obavještajna zajednica željela je neka Ministarstvo financija iskoristi svoje znanje o financijskom sustavu, kako bi pomogli u pronalaženju i blokiranju bankovnih računa jedne terorističke organizacije, koja je tada djelovala kroz Sudan. Ministarstvo financija je reklo ne: rizik za američki liberalni kredibilitet bio bi prevelik. Teroristička organizacija je bila Al-Qaida.

Kada je George W. Bush stupio na dužnost, 2001. godine, učinio je to kao liberal. Njegov potpis na traženu inicijativu, trebao je implementirati mobilnost kapitala i radne snage, na cijelom kontinentu. Summit Amerika, u ljeto 2001. godine, izradio je planove za proširenje NAFTA-e, pokretanjem "Područja slobodne trgovine Amerike (FTAA)", do 2005. godine. 

Bush je možda više sanjao o proširenju liberalizma, nego njegov otac. Ali, njegovo političko nasljeđe je bilo potpuno suprotno. Pod njegovom upravom, Sjedinjene su Države srušile liberalni financijski sustav, nepristranih pravila bez političkih manipulacija. Apolitična neutralnost globalnih financija je završila. Financijeri su postali voljni instrumenti vanjske politike SAD-a, preorijentirajući sebe i svoje institucije neka služe sve ratobornijim političkim ciljevima.

Teoretičari globalizacije često slikaju globalno selo, decentraliziranu zajednicu relativno jednakih. Ali, globalizacija je uvijek bila mnogo više centralizirana i asimetrična. Globalizaciju je bolje razumjeti kao središte i žbice, gdje tržišta u nastajanju ovise o uspostavljenim "centrilima", koja ih povezuju s drugim tržištima. Budući kako gotovo sve financijske transakcije moraju proći kroz ta čvorišta, potrebno im je odobrenje čvorišta. To se posebno odnosi na međunarodne financije. New York služi kao najvažnije svjetsko financijsko središte, ne samo zbog veličine svojih tržišta kapitala, već (što je još i važnije) zbog dominacije američkog dolara kao svjetske pričuvne valute, zbog čega je pristup američkom financijskom sustavu kritičan. Bitna uloga američkih financijskih institucija, bilo u dobrobiti ili nesreći gotovo svakog velikog gospodarskog aktera u svijetu, daje vladi Sjedinjenih Država golemu moć. Prethodni dužnosnici Ministarstva financija shvatili su tu moć, ali su je izbjegavali primjeniti, samo zbog liberalizma. Pod Bushem se to promijenilo.

Nadovezujući se na Clintonove eksperimente u pametnim sankcijama, neki inovativni dužnosnici, koji rade u Ministarstvu financija, složili su se kako je tradicionalna koordinacija politika između država - neadekvatna za postizanje željenih rezultata. Uočili su kako privatne institucije, posebno bankarska i novčana središta, koji su financirali i obrađivali komercijalne interakcije, mogu postići ciljeve državne politike daleko učinkovitije i brže, od tradicionalnih dostupnih državnih alata. Kada bi financijske institucije privatnog sektora surađivale s američkim vladinim agencijama, mogli bi se postići izvrsni rezultati.

Nakon 11. rujna 2001. godine, inovatorima se pružila jedinstvena prilika da svoje prijedloge provedu u djelo. Kako bi uzvratili udarac Al-Qaidi, protjerali su stari liberalni mentalitet i njegova oklijevanja, te su pretvorili privatne ekonomije u oružje. Jedan od inovatora, Juan Zarate, rekao je: "Shvatili smo kako akteri iz privatnog sektora - što je najvažnije, banke - mogu potaknuti izolaciju lažnih subjekata učinkovitije od vlada - temeljeno prvenstveno na njihovim vlastitim interesima i željama da izbjegnu nepotrebne poslove i reputacijski rizik.” Državni akteri započeli su ovaj proces, ali su privatni akteri obavili ključni posao. “Kada se čini da vlade izoliraju lažne financijske aktere, banke će pasti u red. . . Naše su kampanje iskoristile snagu ove vrste reputacijskog rizika.”

Dana 23. rujna, dva tjedna nakon napada, Bush je potpisao Izvršnu naredbu 13224. "Obavještavamo banke i financijske institucije diljem svijeta", izjavio je. "Ako poslujete s teroristima, ako ih podržavate ili sponzorirate, nećete poslovati sa Sjedinjenim Američkim Državama." Izvršna uredba za hitne slučajeve bila je široka. Omogućila je ciljanje financijskih podupiratelja terorizma, tvrtki ili poduzeća u vlasništvu terorista, i onih koji su s njima "povezani". Svaka banka koja je dopustila sumnjive račune ili transakcije kroz nju, riskirala je zamrzavanje svoje američke imovine od strane američke vlade. U stvari, bila bi izbačena iz međunarodnog sustava sa sjedištem u SAD-u, uništavajući svoj ugled pouzdane financijske institucije. Naredba je stvorila atmosferu odgovornosti za globalne financijske institucije, baš kao što su zakoni o građanskim pravima učinili za domaće korporacije. Nepažnja bi dovela do kazni. Svrha je bila potaknuti banke na proaktivnost, u procjeni rizika povezanih s određenim klijentima. Vlada je postavljala ključne igrače u privatnom gospodarstvu neka postanu njeni prvi izvršitelji.

Kao što su njegovi zagovornici očekivali, ovaj pristup gušenju financiranja terorističkih organizacija, bio je transformativan. Nijedna banka nije željela biti odsječena od američkog bankarskog sustava. Štoviše, Busheva administracija osigurala je pravni okvir, koji je potaknuo nevladine subjekte neka ciljaju na banke, za koje se smatralo kako nisu dovoljno proaktivne. Banke su pomno promatrane zbog mogućeg kršenja sankcija.

Ministarstvo financija također je usmjerilo pozornost na poticanje međunarodnih institucija na borbu protiv financiranja terorizma. Vrlo su rano G7, MMF i Svjetska banka uvedeni u režim sankcija. Međutim, te mjere nisu stigle dovoljno daleko. Kako bi osakatila financije al-Qaide, američka vlada trebala je informacije o transferima, iz jedne u drugu banku. No, te se informacije čuvaju u bazama podataka privatne, opskurne organizacije, koja služi kao centrala za većinu svjetskog financijskog sustava: Društva za svjetsku međubankarsku financijsku telekomunikaciju (Society for Worldwide Interbank Financial Telecommunication - skraćeno: SWIFT).

SAD su u prošlosti pokušale izmusti informacije iz SWIFT-a. Pod Bushom starijim, tim predvođen Robertom Muellerom, pokušao je putem sudskog naloga, izvršiti uvid u SWIFT-ov sustav za razmjenu poruka. Ali, za to nisu imali zakonske ovlasti. U skladu s liberalnim načelima, komunikacije među tržišnim akterima uživaju pretpostavljeno pravo na privatnost. Akcija nije dala rezultate. Nakon 11. rujna, Ministarstvo financija, zauzelo je drugačiji pristup. Jednostavno je zatražio od SWIFT-a neka surađuju i omogući vladi SAD-a pristup svim transakcijama. Izvršni direktor SWIFT-a se usprotivio. Naglasio je potrebu organizacije da ostane apolitična i neutralna. Europska klijentela sustava bila je posebno osjetljiva na narušavanje privatnosti. Ali, SWIFT i američka vlada pronašli su zaobilazno rješenje. U javnosti bi SWIFT pokazivao i dalje svoju neutralnost. Privatno bi surađivao, razvijajući tajni program za razmjenu financijskih informacija s američkim dužnosnicima. Kako bi zadržali SWIFT na brodu, vladini službenici morali su prepustiti organizaciji značajnu i stalnu ulogu u osmišljavanju i provedbi programa praćenja svih globalnih transakcija. To je značilo pružanje SWIFT-u povjerljivih informacija o osumnjičenicima za terorizam i organizacijama koje ih podržavaju. Javno-privatno partnerstvo dobilo je duboke temelje. 

Patriot Act je riznici dao još jedan moćan alat. Odjeljak 311 daje ministru financija ovlast neka instituciju označi rizičnom, obzirom na sumnju na pranje novca. Neodređenost je bila idealna za ciljanje financijskih institucija. Američka vlada nije trebala izravno zamrznuti imovinu, nešto što je teško učiniti kada se na to samo sumnja, a nije dokazano pranje novca. Privatne banke, nasuprot tome, nisu zakonski ograničene ovim načinom. Slobodne su prestati poslovati s kim god žele. Odjeljak 311 pružio je snažan poticaj bankama neka postupaju točno onako kako Ministarstvo financija preporučuje, neka se oslobode bilo kojeg subjekta, koji se smatra institucionalnim rizikom.

Nova partnerstva države i društva, podignuta na ljestvama zakona nakon 11. rujna, izvršnih naredbi i tajne suradnje SWIFT-a -  omogućili su kreatorima politike u vladi neka sada vode ratove koje američki vojnici nisu mogli. Počevši od 2003. godine, nakon što je Busheva administracija usmjerila pozornost na odmetničke režime i pokrenula akciju u Afganistanu i Iraku, Ministarstvo financija je otišlo mnogo dalje. Sljedećih godina - banke u Siriji, Bjelorusiji, Burmi i Ukrajini - biti će pogođene novim, javno propisanim, privatno nametnutim sankcijama. U 2005. godine, akcija Odjeljka 311 protiv male banke u Macau koja je poslovala sa Sjevernom Korejom, Banco Delta Asia (BDA), pretvorila je instituciju u financijskog poslušnika. Do srpnja 2006. godine, čak je i Kineska banka, zabrinuta za zaštitu svog ugleda, zamrznula sjevernokorejske račune povezane s BDA. Posljednje godine Bushove administracije vidjele su se slične taktike primijenjene i protiv Irana. SAD je prekinuo dolarizirane transakcije za iransku naftu iz New Yorka; Europska unija slijedila je SAD, sličnim potezima namijenjenim europskim bankama.

U samo nekoliko godina, Ministarstvo financija prešlo je s ciljanja osumnjičenih terorista, na financijske institucije povezane s nacionalnim vladama koje se smatraju neprijateljima, na gađanje samih financijskih institucija ciljanih vlada. Busheva administracija označila je definitivan kraj stare liberalne financijske paradigme. Privatna sfera nikada više nije bila ista. Tradicija bankovne tajne bila je tihom, ali očitom žrtvoma. Banke su promijenile način na koji shvaćaju rizik. Prije su banke davale prednost privatnosti klijenata. Banka koja je otkrila informacije o svojim klijentima ocijenjena je prerizičnom za suradnju. Kako možete napredovati na tržištu kada vaši konkurenti znaju sve o vašim financijskim poslovima? Sada su banke rado svoje klijente izložile nadzoru, isprva samo potajno prema zahtjevima državnih dužnosnika, ali ubrzo i od strane politički angažiranih organizacija. Ovo objašnjava zašto su "okolišne, društvene i upravljačke" (ESG) norme ili "društveno odgovorno ulaganje" uzele maha tijekom Bushovih godina. Glavne banke koje su pomogle u pokretanju ESG-a opisale su ga kao upravljanje rizikom, s rizikom koji je sada definiran u političkim terminima: nacionalna sigurnost, odgovornost za okoliš i socijalna pravda. Potičući tvrtke neka prošire svoju definiciju rizika, Ministarstvo financija je ubrzalo te trendove. Samo poštivanje zakona više nije bilo dovoljno; cilj je bio stvoriti i proširiti novi pojam dobrog korporativnog građanstva. Uvedeni su poticaji i obveze, kako bi se samo tržište potaknulo na novi konsenzus, o tome što rizik znači. Privatni akteri mogli su se povremeno opirati politizaciji gospodarskog života, ali najčešće su prihvaćali nove uvjete i promovirali ih kao “dobre za posao”.

Usmjeravanje financijskih sredstava u političke svrhe moglo se ostvariti samo uz suradnju banaka i drugih privatnih subjekata. Privatni akteri u civilnom društvu nisu se protivili ovoj suradnji. Umjesto preispitivanja moći države, kako to propisuju liberalni teoretičari, privatna sfera globalnih financija surađivala je s državom. Daleko od toga da ograničavaju državu, privatni gospodarski akteri su povećali njezine ovlasti i proširili joj doseg, istovremeno mijenjajući vlastito razumijevanje svoje misije, prema zahtjevima korporativnog građanstva, odnosno samo u obrisima prema samom građanstvu.

Barack Obama podigao je novu paradigmu za nekoliko ljestvica. Kada je prava homoseksualaca učinio kamenom temeljcem američke vanjske politike, strategija za osiguranje njihova širenja oslanjala se na partnerstva države i društva. Značajni govor Hillary Clinton iz 2011. godine, o pravima homoseksualaca, obećao je "podržati rad organizacija civilnog društva koje rade na ovim pitanjima diljem svijeta". Odstupajući od prethodne prakse u SAD-u, te su organizacije mogle prikriti izvor svojih sredstava, skrivajući svoju povezanost s vladom SAD-a, kako bi se pretvarale da su prava homoseksualaca njihov temeljni pokret.

Suprotno svojim oštrim kritičarima, Obama nije bio fiksiran samo na "meku moć". 2011. godine su se američki konzervativci rugali Obami zbog "vođenja s leđa" protu-libijske kampanje, kritizirajući njegovu nevoljkost neka upotrijebi američke trupe. Ova je kritika bila kratkovidna. Njegova je administracija postavljala nove agresivne presedane. Koristeći partnerstvo između države i društva koje je uvelo Ministarstvo financija, SAD je zamrznuo 37 milijardi dolara libijske imovine - u to vrijeme, najveću zapljenu imovine u povijesti. To je bilo prvi put kako su financijske sankcije korištene s izričitom namjerom rušenja vlade. U siječnju 2012. godine, Obamina administracija odlučila je zadaviti Iran. Pozvali su se na Odjeljak 311 protiv cijelog bankarskog sektora zemlje, uključujući središnju banku. Ovo je bilo prvi put da je mjera korištena protiv središnje banke druge zemlje. Ubrzo nakon toga, SWIFT je prešao rubikon, od neutralnosti do pristranosti, u međunarodnim odnosima. Sankcionirao je cijelu zemlju, izbacivši iranske banke iz svog sustava. Obamina administracija okrenula se pregovorima s Iranom o njegovom nuklearnom programu, a Iranci su, pod velikim financijskim pritiskom, bili voljni razgovarati.

Te su godine bile vrhuncem vođenja diplomacije sankcijama. Ova je taktika bila daleko manje vidljiva i militaristička od diplomacije topovnjača Britanskog Carstva, ali se činila jednako učinkovitom. Na jednom administrativnom blagdanskom tulumu, 2011. godine, direktor Ureda za kontrolu inozemne imovine Ministarstva financija, ispjevao je "Every little thing we do is sanctions", na melodiju grupe The Police "Every little thing she do is magic". Prilaz se činio nepobjedivim. S nizom partnerstava države i društva, Sjedinjene Države mogle su dobiti što god žele.

Rusija je 2014. godine anektirala Krim. Zapanjeni, SAD je pojačao i proširio svoj režim sankcija, udarivši po prvi put na veliku silu. Opseg onoga što je bilo potrebno zahtijevao je blisku suradnju između američkih agencija, diljem europskog i američkog financijskog sektora. Bio je to, u najmanju ruku, neuredan trenutak. I sama Obamina administracija je oklijevala, uznemirena starim liberalnim glasom savjesti. Pred kraj svog mandata, ministar financija Jacob Lew, zabrinuo se kako bi američka politizacija globalnog financijskog sustava mogla okrenuti previše zemalja protiv njih. Štoviše, nije bilo jasno jesu li sankcije bile onoliko učinkovite, kao što su njihovi entuzijasti mislili. Iako je rusko gospodarstvo oslabilo, ovaj razvoj događaja vjerojatno je imao više veze s padom cijena nafte. Rusija se sigurno nije povukla s Krima.

Od upotrebe carina, do pojedinačnih sankcija protiv tužitelja Međunarodnog kaznenog suda koji su jurnuli na američke vojnike, vanjska politika Donalda Trumpa izazvala je apoplektičan komentar: "On je uništavao liberalni međunarodni poredak!" Ipak, Trump nije prvi izmislio i primjenio te alate. Njegove su inovacije bile u tome što ih je opsežno koristio protiv Kine i koristio te alate kod  oštrog diplomatskog pregovaranja. Usput je njegova administracija bila spremna tretirati neprijateljske pravne aktiviste kao korumpirane oligarhe. Zato sofisticiraniji Trumpovi kritičari nisu odbacili alate. Planirali su ih iskoristiti još bolje od njega.

Nakon što je Biden položio predsjedničku prisegu, njegova je administracija odbacila plan za reviziju politike sankcija. Konsenzus je smatrao - ako se pogreške iz prošlosti mogu riješiti, onda Amerikanci i Europljani imaju sva oružja na svom mjestu za pokretanje razornog financijskog prvog napada, na svoje željene mete. Planiranje je započelo u prvoj godini nove administracije, vodstvo je preuzeo State Department, ministra Blinkena. Dakle, do veljače 2022. godine, baš kada je ruska invazija na Ukrajinu pokrenuta, dogovori su već bili uspostavljeni. Činilo se kako su im strateške mogućnosti neograničene. Rusija bi mogla biti bačena na koljena; Putin bi krenuo sramotnim stopama Miloševića i Gadafija.

Izvođenje udara je započelo vrlo blistavo. Razmjeri, posebice uključenost SWIFT-a i ciljanje ruske središnje banke, iznenadili su Kremlj. Bio je to Barbarossa dvadeset i prvog stoljeća. Ipak, prvi udar nije polučio očekivane rezultate. Kao niti drugi, treći ili četvrti. Putinov rejting je skočio, industrijska proizvodnja Rusije je porasla, a njezina vojska nastavlja opterećivati ​​ukrajinsku vojsku. Unatoč provedbi gotovo 6000 sankcija u više od dvije godine, euforija iz proljeća 2022. godine (a kamoli ona iz  blagdanskih zabava, 2011. godine), odavno je nestala. Iako su američki kreatori politike uvijek iznova govorili da su mobilizirali globalnu koaliciju protiv Rusije, koja je zemlju ostavila izoliranom, to nije slučaj. Karta zemalja, koje su uvele sankcije Rusiji, vrlo je slična karti zemalja, koje su legalizirale istospolne brakove. Ekonomski rat protiv Rusije razotkrio je prave granice globalnog američkog carstva.

Washingtonska "geoekonomska" strategija "proširenja", vođena sankcijama, nije uspjela i duboka država to zna. U srpnju je Washington Post citirao niz aktivnih i bivših vladinih dužnosnika, koji sada kritiziraju pretjeranu ovisnost o sankcijama, uključujući Obaminog zamjenika savjetnika za nacionalnu sigurnost, Bena Rhodesa. Post je otkrio i kako partnerstvo između države i društva posrće. Poslovni svijet zatrpao je saveznu birokraciju upitima kako i protiv koga provesti sankcije. Korporacije su stoga prisiljene same donositi mnoge odluke vezane uz nacionalnu sigurnost. Kriza nije samo operativna. Američki dužnosnici sada shvaćaju kako nijedan razuman promatrač ne vjeruje da je američki globalni financijski sustav još uvijek neutralan. Kao posljedica toga, mnoge zemlje grade alternative. Dugoročno gledano, uspon alternativnih financijskih tržišta i posrednika ugrožava status dolara kao rezervne valute, a time i financijski temelj američke moći.

Znači li neuspjeh sankcija protiv Rusije povratak na staru liberalnu tradiciju odvajanja javnog i privatnog? Dokazi sugeriraju kako je odgovor ipak - "ne". Rhodes vidi vanjskopolitički problem, ali ne shvaća odjeke tih promjena, na unutarnjem području. Čini se kako će se spajanje političke moći s ekonomskom moći još i povećati, te kako se linije politički prijatelj-neprijatelj budu podebljavale, primjena će samo postati još nemilosrdnija. U svom govoru, povodom dvadesete godišnjice 11. rujna, George W. Bush je izjavio:

"Vidimo sve više dokaza da opasnosti po našu zemlju mogu doći ne samo preko granica, već i od nasilja koje se skuplja unutar nje. Malo je kulturnog preklapanja između nasilnih ekstremista u inozemstvu i nasilnih ekstremista kod kuće. Ali u svom prijeziru prema pluralizmu, u svom zanemarivanju ljudskog života, u svojoj odlučnosti da oskvrne nacionalne simbole, oni su djeca istog poganog duha. I naša je stalna dužnost da im se suprotstavimo.
Bez obzira je li neprijatelj u inozemstvu ili kod kuće, jesu li teroristi al-Qaide ili domaći pobunjenici, oni su u suštini isti i moraju se suočiti s istim sigurnosnim alatima."

U veljači 2022. godine, neposredno prije nego što su ruski tenkovi ušli u Ukrajinu, kanadska je vlada upotrijebila financijsko ratno oružje - protiv vlastitih građana. Kanađani koji su donirali konvoju kamiondžija našli su se bez pristupa svojim bankovnim računima i ušteđevini. Najmanje 76 bankovnih računa je zamrznuto, odnosno imovina u ukupnom iznosu od 3,2 milijuna CAD. Mnogi su bili zgroženi ovim i krivicu za "debanking" su prebacili na kanadskog premijera Justina Trudeaua - krivca za diktatorsku zlouporabu izvanrednog stanja, baš kao što je bio i njegov otac. Ali, to je zastarjelo razmišljanje. Mjere na koje se kanadska država pozvala su uspješno primijenjene, jer su uživale entuzijastičnu suradnju kanadskih banaka. Državni i korporativni ciljevi bili su spojeni i usaglašeni mnogo prije konvoja kamiondžija 2022. godine. Kao i 11. rujna, Covid je bio prilika. Omogućio je državama neka usavrše politike s kojima su eksperimentirale i koje su korporacije velikodušno poticale.

Zapravo, postojeći postliberalizam možda je najdalje napredovao u Kanadi. Ipak, debanking je postao sve češći na Zapadu. Taktika koja se nekoć koristila protiv al-Qaide, sada se koristi protiv građana koji se smatraju "djecom istog poganog duha". 2022. godine je Nacionalni odbor za vjerske slobode (NCRF) zatvorio račun kod JP Morgan Chase. Chase je rekao kako bi mogli razmisliti o ponovnom otvaranju, ako NCRF otkrije neka od imena svojih donatora. Iako je Chase nekoliko puta promijenio svoju priču, banka inzistira kako je to potpuno u skladu sa federalnim propisima o pranju novca i terorizmu. Fidelity Charitable podnio je slične pritiske kako bi se ukinula anonimnost donatora u Alliance Defending Freedom. U lipnju 2023. godine je britanska banka Coutts and Co., iznenada je zatvorila račun Nigela Faragea. Ta je odluka kasnije razotkrivena kao politički motivirana, budući da je interni odbor banke zaključio kako je Farage "ksenofob i kako je podilazio rasistima". U istrazi koja je uslijedila nakon skandala, Financial Conduct Authority izvješćuje kako britanske banke zatvaraju gotovo 1000 računa svaki dan, što je ogroman porast u odnosu na prethodne godine.

Nakon Farageovog skandala s debankingom, britanski ljevičari primijetili su kako sloboda govora ovdje nije glavno pitanje; zatvaranje računa neproporcionalno pogađa britanske muslimane. Imaju pravo. Debanking nije novost u Britaniji. Uzela je maha 2014. godine, kada je HSBC počeo zatvarati račune poznatih britanskih muslimana, bez navođenja ikakvog razloga. Nešto više od godinu dana prije, u sporazumu o odgođenom kaznenom progonu s američkom vladom, HSBC je prihvatio interni nadzor kako bi pomogao kod provođenja zakona o pranju novca i sankcijama.

Široko prihvaćene promjene, u domaćem pravnom i financijskom poretku, protjerale su liberalne norme. Kao dio stalno strožih antiterorističkih zakona, vlade zahtijevaju od banaka neka same poprate potencijalno financiranje terorizma. Za banke je debanking - eufemizam je "de-risking" - nužan za odgovorno upravljanje rizikom i usklađenost s propisima, s obzirom na sadašnju stvarnost. Bilo da se radi o konzervativcima, muslimanima, onima koji imaju veze s Brexitom, ili onima s ruskim imenima, postoji obrazac. Baš kao što zakon o građanskim pravima dopušta korporacijama neka provode DEI ideologiju u cijelom poslovnom svijetu, tako i antiteroristički zakon dopušta korporacijama neka provode testove političke lojalnosti u cijelom financijskom sustavu. Trenutno doživljavamo u domaćem životu ono što se događa na globalnoj razini još od 1990-ih godina. Civilno društvo, posebice njegova ekonomska dimenzija, naoružava se. Oni koji prijete režimu, ili makar daju dojam kako su osobe koje bi mogle predstavljati prijetnju, u opasnosti su da postanu neosobe, za sustav.

Kao i u mnogim slučajevima, u eri stvarno postojećeg postliberalizma, najiskreniji opis njegove vizije dolazi od Tonyja Blaira.  2006. godine je tadašnji premijer Blair rekao kako “tradicionalni argumenti o građanskim slobodama nisu toliko pogrešni, koliko su samo stvoreni za drugo doba.” Ubrzo nakon toga, njegov ministar unutarnjih poslova, John Reid ,razradio je izrečeno. Prethodno doba - poslijeratno doba - počelo je kao odgovor na zabrinutost oko prijetnje koju je "fašistička država" predstavljala pojedincima, rekao je Reid. Danas prijetnja dolazi od “fašističkih pojedinaca”, a ne od fašističkih država. Ova nova prijetnja – prijetnja loših aktera među nama – zahtijeva novi poredak države i društva. “Učinkovita sigurnost”, ustvrdio je Reid, “sada se oslanja na sudjelovanje mnogo šireg spektra aktera – od vlada i javnih tijela, do tvrtki i ljudi . . . mreže javnih i privatnih organizacija imaju zajedničku ulogu u jamčenju lokalne, nacionalne i međunarodne sigurnosti.” Ukratko, liberalizam je bio proizvod poslijeratnog trenutka. Njegovo vrijeme je isteklo. Nakon završetka Hladnog rata, britanske elite trgovale su slavom poslijeratnog trenutka kako bi pročistile britanski narod, uklonile mrlje ksenofobije, euroskepticizma i rasizma. Ali, kada su bile pritisnute, te su elite smatrale da poslijeratno doba nudi malo trajnog značaja, osim antifašizma. Doista, prema novim Blairiteovim standardima, prosvijećeniji Britanci mogli bi zaključiti kako se cijelo poslijeratno doba činilo kao prilično opasno vrijeme. Koliko je fašističkih pojedinaca tada šetalo svijetom? Koliko je pošte obožavatelja dobio Enoch Powell? Čovjek zadrhti od te mogućnosti. Ma da, bolje vjerovati Blairu i njegovim nasljednicima, sve do Keira Starmera, kako će nas odvesti u sigurnije, čistije doba.

Neke su revolucionarne epohe opsjednute iluzijom promjene. Kao što je Alexis de Tocqueville predvidio, arhitekti Francuske revolucije - 1789. godine - oslanjali su se na moćno oruđe centralizirane države i slobodu djelovanja koju je omogućilo ispražnjeno građansko društvo, a oboje je stvorio stari režim. Nasuprot tome, epoha stvarno postojećeg postliberalizma,  opterećena je iluzijom kontinuiteta. Njegovi arhitekti - 1989. godine - došli su na položaje moći i utjecaja, baš kada je Hladni rat završavao. O samom ratu znali su vrlo malo, a o njegovom početku gotovo ništa. Ali, opravdavali su svoje ambiciozne geopolitičke projekte prateći dugu liniju kontinuiteta unatrag, od Hladnog rata do Drugog svjetskog rata. Pobjede Zapada nad komunizmom, fašizmom i rasizmom, mogle bi se protezati sve dalje i dalje, izolirajući i uništavajući "zaostale države" i "odmetničke aktere". Pod tim su uvjetima, elite ’89-e zamišljale kako su slijedeća generacija branitelja kontinuirane liberalne tradicije. Ali, njihovi postupci pokazuju drugačije. Njihova suštinska vizija dobra nije samo naišla na čvrsta ograničenja u posljednjih nekoliko godina. Proždirala je liberalizam. '89-e su rekonfigurirale cijeli međunarodni sustav liberalnih načela, koja su oni navodno njegovali. S vremenom se domaća sfera priklonila ovom novom poretku.

Središnja drama posljednja tri desetljeća bio je spoj države i društva. '89-e su uvele stvarno postojeći postliberalizam, društvo u kojem su vladina moć, kulturna moć i ekonomska moć - koordinirane kako bi poduprle sigurnost režima i kaznile neposlušne.  1989. godina nije navijestila trijumf liberalizma, već njegovu propast. Međutim, mnogi odbijaju prepoznati – ili ne mogu prepoznati – koliko se duboko Zapad promijenio. Naš je zadatak živjeti u svijetu u koji smo bačeni, točno ga sagledati i pogurati u boljem smjeru.

Hvala na čitanju.