Tko govori u ime djece?

Autorica: Majka britanske djece

(Ovo mi je poslala prijateljica koja želi ostati anonimnom i tražila je neka objavim ovaj tekst pod nadimkom Majka britanske djece. Naši engleski prijatelji su, mislim, mudri što postupaju oprezno, obzirom na to da otočka izdajnička vlada pokazuje sve znakove kako se sprema okrenuti brojčanik na 11, u vezi s elektroničkom tiranijom.

Ali, baš kao što su mudri što su oprezni, također su u pravu kada su ogorčeni. - John Carter)

O ideologijama razmišljamo kao o nebuloznim idejama koje postoje u umovima dokonih intelektualaca, ali rijetko kada zastanemo razmotriti na utjecaje koje imaju u stvarnom, fizičkom svijetu... sve dok nas događaj poput masakra u Southportu (UK), u ponedjeljak, 29. srpnja ne podsjeti na te ideologije. 

Guardian je o incidentu rekao sljedeće:

"17-godišnji dječak optužen je za ubojstvo i pokušaj ubojstva nakon što je 13 ljudi, uključujući 11 djece, izbodeno nožem na satu plesa u Southportu – dok je u Manchesteru buknulo nasilje nakon nereda drugdje izazvanih dezinformacijama o osumnjičeniku....(...).....

Alice Dasilva Aguiar, devet; Bebe King, šest; i Elsie Dot Stancombe, sedam - su izbodene na smrt, dok je petero djece u kritičnom stanju, nakon napada na satu plesa i joge u ponedjeljak ujutro. U kritičnom stanju su i dvije odrasle osobe koje su ozlijeđene pokušavajući zaštititi djecu.

Osumnjičenik, koji se ne može imenovati iz pravnih razloga, uhićen je u ponedjeljak."

Reakcije na pokolj od strane mainstream britanskih medija i liberalnih komentatora, ali i običnih ljudi podsjećaju nas kako  postoji ozbiljan jaz između dva nepomirljiva svijeta, u kojima danas živimo. Jedna srebrna crta tragedija, uvijek je sljedeća: daje nam jasno do znanja gdje leži nečija lojalnost.

Guardian, primjerice, naziva ubojicu “dječakom” - iako je 17-godišnjak fizički odrastao čovjek i ni na koji se način ne može usporediti s djetetom. Stalno se objavljuju slike ubojice kao djeteta, kako bi se nekako povećalo suosjećanje prema čudovištu. Njihova slabo prikrivena retorička smicalica kako je ubojica jednako djetetom kao i oni koje je zaklao, nije samo stvar lošeg ukusa - već nas tjera da se zapitamo zašto bi zdrava osoba htjela suosjećati s ubojicom na ovaj način? Daljnja istraga otkriva kako je ubojica legalno bio Britanac, da; ali je također i imigrant iz Ruande - po imenu Axel Rudakubana. Suspendiran je iz škole, jer je u školi mahao nožem i vikao kako "ovoj zemlji treba genocid". On je dijete roditelja koje možemo imputirati, koji su emigrirali u Ruandu zbog genocida. Sve je više dokaza kako je ubojstvo bilo rasno motivirano, kao mržnja prema bijelcima. No, bez obzira na to je li bilo tako - odgovor britanskih medija i liberalne više srednje klase otkriva da, budući kako su žrtve bile britanske bijele djevojčice, one nemaju pravo na suosjećanje. U nekom trenutku moramo si priznati kako je anti-bijelački narativ, koji se dosljedno poučava u svakoj glavnoj britanskoj instituciji, učinio živote nevine djece potrošnim - samo zato što su bijelci.

O nasilju

U Manchesteru su, nakon vijesti o ubojstvima, izbili nasilni neredi, u kojima su ljudi policiju gađali i napadali ciglama i kamenjem. U srijedu, 31. srpnja, mnoštvo prosvjednika marširalo je kroz Downing Street, u Londonu, bacajući baklje i uzvikujući "Vladajte Britanijom", "Spasite našu djecu" i "Zaustavite brodove". Ljutiti liberali i novinski izvori opisali su ove prosvjednike kao krajnje opasne desničarske ekstremiste, koji "koriste kao oružje tragične smrti te nedužne djece". Prava priča koju institucije neće ispričati jest kako ovo ubojstvo nije bio slučajni izolirani incident. To je samo još jedan incident u beskrajnom obrascu masovnog nasilja koje je počelo mučiti ne samo UK, već i cijelu Europu, u posljednjih 5-10 godina. Opisati stanovništvo koje se ljuti zbog nekažnjenog ubijanja njihove djece, dok vlada ne čini ništa kako bi to spriječili, kao "oružje" jest grub i odvratan način, onda gdje se rađa i izražava opravdani bijes.

Obični ljudi se ne bune i ne riskiraju uhićenja bez razloga. Zapravo, bilo bi glupo to učiniti jer vam to može uništiti život, pogotovo kada cilj nema podršku establišmenta. Propalestinski prosvjednici mogu praviti nerede, feministkinje se mogu buniti, pro-LGBT grupe mogu dizati nerede - i ništa im se negativno neće dogoditi u zapadnom svijetu, jer ih podržava establišment. No, ako se iskreno pobunite protiv nečega protiv čega su institucije, tada ćete naići na gnjev institucija. Ljude hapse, otpuštaju, izbacuju iz škola, samo onda i zato jer je ono protiv čega se bune - protivno interesima establišmenta. Ako je prosvjed protiv ubojstva nedužnih domaćih Britanaca protiv establišmenta, moramo početi preispitivati ​​što je uopće primarna zadaća i kome pripada lojalnost britanskog establišmenta, ako to nije zaštita njihovih najranjivijih građana.

Mnogi govore kako je Zapad danas “krezub”, ali to nije istina. On definitivno ima zube, samo što su njihove žrtve nedužni ljudi, obični čovjek koji odbacuje svoje ropstvo i dovodi u pitanje moć institucija.

Utjecajni ljudi, poput Adama Rowea, komičara; kao i Ane Santino - objavili su na svojim stranicama - krajnji prezir prema izgrednicima. Oni se, naravno, pretvaraju kako su uvijek protiv nasilja - dok su u potpunosti odobravali, pa čak i slavili, nerede koji su počinjeni u znak protesta protiv smrti Georgea Floyda 2020. godine. Crnac, koji je bio nasilni kriminalac, koji je umro zbog viška fentanila u krvi, tijekom uhićenja. Policajac koji ga je uhitio je završio na dugogodišnjoj robiji.

Čini se kako su ovi komentatori više zabrinuti za život nasilnog kriminalca, nego za nevino ubijenu djecu. Zašto? Pa zato, jer su oni dijelovi veće institucije, koja nam uvijek iznova govori kako životi bijelaca nisu važni. Crnac može biti britanski građanin, ali bijelac - čiji su djedovi možda poginuli u ratovima braneći slobodu te iste zemlje - stalno se podsjeća kako živi na "ukradenoj zemlji", ili se neprekidno tjera neka se ispričava za svoje nasljeđe. Naravno, svi drugi nikada nisu niti prozivani za zvjerstva, koja su i njihovi preci nesumnjivo počinili.

Ovi obični ljudi ne žele “pretvoriti smrt djece u oružje”. Oni žele vladu čija politika više ne dovodi do ubijanja njihove djece. Ali, kada im demokratski i građanski procesi budu zatvoreni zbog klasne, korumpirane, napuhane birokracije... pribjeći će Nasilju. To je jednostavno ljudska priroda.

Mirni prosvjed je luksuzna aktivnost koja povezuje grupe. Ozbiljan prosvjed je nasilan i ružan – i to je jedino što može utjecati na stvarnu promjenu, kada je vlast u svakom pogledu protiv običnog čovjeka. Kada demokratski sustav više ne funkcionira, i kada je korumpiran od korijena do vrhunca dlake na glavi, kada dolazi do pucanja sustava i više se ništa ne može učiniti.

Ali, nasilje ima veliku cijenu. Svakome tko se odluči na ovakav korak i postupanje, može zauvijek biti oduzet bilo kakav privid normalnosti. Jedina stvar koja bi običnu osobu mogla natjerati na čin nasilja protiv moćne institucije jest onda kada netko nema više što za izgubiti. Ako vaša vlastita nevina djeca više nisu sigurna u vašem društvu, onda uistinu nemate više što izgubiti. Ne postoji ništa više što vam mogu uzeti što je vrijednije od života vaše djece - ono jamstvo kako vam dijete neće biti poslano kući iz škole - u vreći za leševe.

O “britanskim” muslimanima

Izgrednici su uništili džamiju u Southportu, tijekom prosvjeda zbog ubojstava. Mnogi muslimanski i inozemni britanski imigranti na internetu su bijesni zbog prikazane "islamofobije", uz još uvijek nepoznatu pretpostavku kako ubojica jest musliman, onda kada se saznalo kako je podrijetlom iz Ruande. Unatoč činjenici da Rudakubana nije musliman, u najmanju je ruku neukusno kako se britanski muslimani fokusiraju na potencijalnu "islamofobiju", umjesto na činjenicu kako je britanski narod razumljivo frustriran - zbog desetljeća zlostavljanja od strane muslimanskih migranata (legalnih i ilegalnih) - usmjerenog protiv domaće britanske djece.

Nasilje nad domaćim britanskim ženama, posebno djevojkama, u najmanju je ruku postao stalni problem u zemlji. Svatko tko to poriče, ili je namjerno neupućen, ili je namjerno zlonamjeran, te želi zadržati naklonost rasističkih mainstream institucija, koje  sada izriču otvorene predrasude prema bijelim Britancima. Između 2004. i 2012. godine, stotine su djevojaka silovali muškarci pretežno muslimanskog podrijetla. Članak iz Maila online izvještava o ovom hororu: 

https://www.dailymail.co.uk/news/article-12964565/rochdale-grooming-gang-victims-horror-stories-fatal-injection.html

"Ovo nije prvo službeno izvješće o seksualnom iskorištavanju djece u Rochdaleu - izvješće iz 2013. godine je pokazalo kako je stotinama mladih djevojaka dopušteno neka padnu u ruke azijskih udvarača, jer su se policija i socijalni radnici možda bojali kako ne bi ispali rasisti. Odbijali su povjerovati kako je rasa problem, iako su desetci mladih bijelih djevojaka bile posebno ciljana skupina, i odnjegovane za seks, od strane starijih pakistanskih muškaraca."

Bilo koja pristojna muslimanska Britanka - koja ima samo mrvicu patriotizma ili ljubavi prema Britaniji, prema zemlji koja je vjerojatno pružila njenim roditeljima utočište od rata ili domovine s visokim stupnjem kriminala, siromaštva ili nepravde - ne bi odgovorila na ubojstvo britanske djece s takvom bešćutnošću. Ne bi bili prvenstveno zabrinuti za sebe i svoju reputaciju, kada bi netko bezumno poklao domaću britansku djecu. Postavljali bi pitanja poput: "Što uzrokuje to što se stalno događa bijelim britanskim djevojkama?", ili čak: "Kako to možemo spriječiti u budućnosti"? Oni bi suosjećali s prosvjednicima, jer su se i sami okupili u velikim gomilama, prosvjedujući protiv ubijanja nedužne djece u Palestini samo nekoliko tjedana prije. Nisu tada bili zabrinuti zbog toga što će u tom slučaju ispasti "antisemitisti", iako svaki obični Židov nije odgovoran za ubojstva u Palestini; baš kao što svaki britanski musliman nije kriv za silovanja i ubojstva, koja se nesrazmjerno događaju od ruke britanskih muslimana u Ujedinjenom Kraljevstvu, tijekom posljednjih 20 godina.

Zapravo, mnogi britanski muslimani otišli su toliko daleko da su insinuirali kako su te britanske djevojke zaslužile biti ubijene, jer su povezane s vladom Ujedinjenog Kraljevstva, koja daje novac za ratove na Bliskom istoku. To znači dvije stvari: 1) oni nisu  povezani s Ujedinjenim Kraljevstvom, na isti način kao domorodački Britanci; i 2) za njih jest prirodno stanje stvari da britanska  bijela domorodna djeca trebaju platiti cijenu vanjske politike Ujedinjenog Kraljevstva. Ukoliko ovakve stvari potiču “islamofobiju”, onda je to za njih, samo prirodno stanje stvari.

Inače, niti jedan britanski musliman nije prisustvovao bdijenju za stradalu djecu u Southportu, iako tamo živi velika muslimanska zajednica. Kroz svoje reakcije na ovaj užasan masakr, mnogi britanski imigranti, uključujući britanske muslimane, otkrili su kako su odani prije svega svojim rasnim zajednicama i vlastitoj "domovini". Ako Ujedinjeno Kraljevstvo nije njihova domovina, što je onda njima domovina? Hotel koji će koristiti i odbacivati ​​kako hoće? Zapad im je najobičnija prostitutka koju koriste i odbacuju kako hoće.

Čak i ako britanski muslimani, ili britanski Indijci, ili britanski Nigerijci, nisu bili odgovorni za ubojstvo ove tri nedužne djevojčice, činjenica kako se sada ne zalažu za njih, već su više zabrinuti za vlastitu reputaciju, otkriva njihovu nelojalnost prema  Ujedinjenom Kraljevstvu, u kojem bezbrižno žive. Ako je netko doista Britanac (na nekoj duhovnoj razini), njegove bi primarne simpatije bile prema tim malim djevojčicama i stotinama drugih djevojčica poput njih koje su rutinski silovane i ubijane, otkako je 1980-ih započela masovna migracija u Ujedinjeno Kraljevstvo.

O rasizmu

Moramo shvatiti koja je prijelomna točka dosegnuta u potpunom nedostatku građanske sigurnosti za najranjivije među nama. Za to postoji vrlo jasan razlog, koji liberali, što zbog nevjerojatnog neznanja, što zbog najcrnje zlobe, ne priznaju. Razlog su  masovne migracija neprovjerenih migranata. Imigranti iz cijelog svijeta, već nekoliko generacija, žive i napreduju u Ujedinjenom Kraljevstvu. Postoje mnogi etnički Indijci, Pakistanci, Afrikanci i Kinezi koji su odrasli uz britansku kulturu, i oni sami sebe smatraju prije svega britanskim građanima.

Da je britansko stanovništvo iskreno rasističko, kao što se sada tvrdi, onda svi ti ljudi različitog podrijetla ne bi mogli tako lako živjeti u UK, ne bi mogli pokrenuti posao i napredovati u institucijama do tolikih razina i prethodni je britanski premijer bio čovjek indijanske nacionalnosti. Jasno je kako Britanci nisu rasisti prema drugim rasama. Zapravo, oni bi se mogli pokazati najmanje rasističkim društvom, jer svakome tko je putovao i radio negdje drugdje po svijetu bilo bi jasno kako postoje eksplicitne predrasude i diskriminacija prema autsajderima. To vrijedi za Indiju, Japan, Kinu i mnoge zemlje Bliskog istoka. Posebno u islamskim zemljama, kršćanin ne može otvoreno prakticirati svoju vjeru, a crkve se ne mogu tako lako graditi. U Britaniji, koja je nedvosmisleno kršćanska zemlja koju su izgradili kršćani, muslimanima se toliko izlazi u susret da mogu graditi džamije, otvoreno prakticirati svoju vjeru, i zapravo im se daje više poštovanja nego kršćanima. Stoga, nije samo intelektualno lijeno, nego je i užasno zlonamjerno bacati ljagu na Britance - kao "rasiste".

Probleme s rasizmom stvaraju i proizvode institucije. Ako policija i sudovi odbiju kazniti neke ljude za zločine na temelju njihove boje kože, drugi će ljudi početi prezirati tu skupinu zbog počinjenih zločina i zbog činjenice da ta skupina ostaje nekažnjena;  mržnja će se proširiti na sve veću skupinu, a ne na nekog usamljenog pojedinca. To je i stoga - iako samo nekoliko ljudi počini zločine - skupina kao cjelina ostaje nekažnjena. Ova nekažnjivost, također, povećava zločine koje čine pojedini pripadnici povlaštene skupine, jer znaju kako neće biti kažnjeni. To stvara masovni kaos, koji omogućuje institucijama neka opravdavaju sve drakonskije zakone vezane uz nadzor, što i jest krajnji cilj cijelog ovog projekta masovne imigracije.

Država sankcionirala mržnju prema bijelcima

Imigracija bez asimilacije vrlo je opasna. Kada ljudi emigriraju iz svojih zemalja, posebno kao izbjeglice, a posebno iz zemalja trećeg svijeta, oni bježe od kulture koja im je život u njima učinila nesigurnim. Ipak, oni su (svjesno ili nesvjesno) kontaminirani, upravo istim kulturnim idejama koje su njihovu domovinu učinile nepogodnom za život, ili za njih same neprivlačnom.

Asimilacija jest proces reprogramiranja kulturnih ideologija pojedinca, kako bi ga učinili podložnijim pristojnom društvu kojeg navodno žele biti djelom. Bez kulturne asimilacije, oni zagađuju novo društvo istim problemima zbog kojih su navodno pobjegli iz svojih “kuća”. To zahtijeva određenu stopu imigracije koja podnosi ovakvu vrstu asimilacije, te da zemlja domaćin pokaže svoje vrijednosti na atraktivan i dostojanstven način.

Asimilacije u Ujedinjenom Kraljevstvu nije bilo u posljednjih nekoliko desetljeća. Prvo, stopa i obujam migracija su toliko veliki da je novim migrantima bila onemogućena asimilacija, jer su neprekidno ostali okruženi samo ljudima poput njih samih. Nisu imali nikakvi pristup modelu britanske kulture prema kojem bi se kalibrirali, niti nikakvu motivaciju da se uklope. Velika Britanija vrlo je brzo postala najnovijom verzijom njihovog rodnog sela.

Drugo, izvorna kultura Britanaca se pogoršala u toliko značajnim razmjerima, te bi se bilo koja osoba koja dolazi iz druge kulture gnušala bilo kakve vrste asimilacije. Homoseksualnost koja se uči u školi, seksualna vulgarnost u svakom kulturnom mediju, razvedene obitelji, nepoštivanje obitelji, nepoštivanje vjere, sve je ono što će autsajder shvatiti kao "britansku kulturu".

Britanska kultura koja je izgradila prekrasne slikovite gradove, pravosudni sustav, povijesne spomenike i veliku ekonomiju, od koje i sami imigranti profitiraju ... čini dio kulturne baštine koji se više ne mogu lako pronaći u deraciniranoj i degeneriranoj modernoj Britaniji. Ovo, u kombinaciji s obrazovnim sustavom čija je primarna funkcija naučiti mrziti tradicionalnu zapadnu kulturu i neprekidno je prikazivati kao žrtvenog jarca, i krivom za svačije probleme diljem svijeta.

Stoga, stranci gledaju na Ujedinjeno Kraljevstvo kao na gospodarstvo i putovnicu za iskorištavanje, a ne kao na kulturu i ljude koje treba poštovati. Oni vjeruju kako je ne samo prihvatljivo - već je i izuzetno razumno i ispravno mrziti britansku kulturu - iako profitiraju od britanskih poreznih obveznika. Da li je onda iznenađujuće da nemaju nimalo suosjećanja s mrtvim domaćim Britancima?

Kulminirajući i konačni rezultat jest vrlo velika migrantska populacija, koja mrzi Britance i britansku kulturu, čak i onda dok se prijeti Britancima neka svojim sredstvima za život budu jedino i samo puni poštovanja prema pridošlicama - koje transformiraju svoje zajedničko naslijeđe svojih predaka - prihvaćanjem života u stranim kulturama i drugim religijama. Vrlo velika migrantska populacija također ne napušta kulturu nasilnih i kriminalnih tendencija, istima onima koje su njihovu domovinu učinile toliko teškom za život. Ali, Britanija nema infrastrukturu za provođenje zakona koja bi kontrolirala ovu vrstu populacije, zato su ostavili domaće Britance na vjetrometini, izloženima punoj snazi nasilja došljaka iz trećeg svijeta.

Očito je, dakle, kako će domorodačko stanovništvo uočiti obrazac nasilnog zločina iz određene demografije, i početi stvarati prosudbe o toj cijeloj demografiji. Posve je predvidljivo kako bi trebali osjećati neprijateljstvo prema autsajderima, koji ne samo da su različiti od njih kulturno i vjerski, nego su uključeni u neprijateljske aktivnosti protiv domorodaca u velikim razmjerima,  i uglavnom žive od socijalnog uzdržavanja - nevjerojatno visokog poreza, koji obični britanski građani moraju plaćati. Svi građani moraju plaćati porez, uključujući građane koji nisu bijelci - ali, nedavni val izbjeglica i migranata u potpunosti se financira sredstvima poreznih obveznika, čak i dok obični građani jedva preživljavaju u gospodarstvu koje sve više propada. Ovo daje samo malu sliku nevolja običnog starosjedioca Britanca koja pomaže objasniti nasilne nemire.

“Vladajte Britanijom, spasite našu djecu, zaustavite brodove”

Ovo je bio poklič prosvjednika u Whitehallu, koji su nazvani "ekstremistima desnog krila". Prema naslijeđenim medijima i liberalima, ne željeti da više djeca umiru - postalo je ekstremizam. Identificiranje masovne, neprovjerene migracije kao primarnog uzroka dramatičnog porasta kriminala u UK-u jest ekstremističko ponašanje. Želja da vam se dopusti osjećati domoljubni ponos prema vlastitoj zemlji smatra se ekstremističkim ponašanjem samo ako ste rođeni Britanac – domoljublje za bilo koju drugu zemlju, kao i za bilo koji drugi pokret, postalo je apsolutno prihvatljivo.

Ljudi su prilično jednostavni. Na najosnovnijoj razini, žele sigurnost za svoju djecu, mogućnost zarade za život, pristup hrani i vodi. To nisu luksuzni zahtjevi. Ipak, čini se kako kada se običnim Britancima uskrati svaka od ovih osnovnih potreba, oni bivaju označeni rasistima, jer identificiraju jednu od glavnih politika odgovornima za njihovu situaciju: masovnu imigraciju iz neprijateljskih kultura. Ubojica djece u Southportu bio je “Britanac” vjerojatno samo po imenu, kao što jesu mnogi imigranti. On nije toliko važan, koliko su važni uvjeti koji su ga doveli do počinjenja ovog gnjusnog zločina. Ako je svaki kriminalac pojedinac, kojemu treba suditi i osuđivati ​​ga pojedinačno za počinjeno djelo, kako onda možemo objasniti obrazac nasilja novih migranata u Ujedinjenom Kraljevstvu i Europi? Što se može učiniti kako bi se spriječili ovakvi zločini u budućnosti?

To su pitanja koja treba postaviti. Ipak, čini se kako se nitko ne fokusira na njih. Čak i pobunjenici koji viču "sve ih deportirajte" shvaćaju kako su impotentni, na neki ključni način. Nasilje će se nastavljati sve dok ljudi ne zaključe kako su njihova djeca sigurna jer ih odvode u škole, jer žive u gradovima u kojima su rođeni, jer samo žive svojim životima. Sigurna društva lako je uništiti, a teško izgraditi. Za mene je tragično kako je toliko mnogo liberala, toliko zabrinutih da ne ispadnu "rasisti", spremnih zatvoriti oči pred problemom koji će i dalje odnositi nedužne živote, jer im to služi u karijeri u instituciji. Zaboravljaju kako se to sutra može dogoditi njihovom djetetom, no služba ispada nekako primarnom za takve osobe.

Tko govori u ime djece? Navodno samo ova opasna skupina - označena kao “ekstremisti krajnje desnice”. Biti na strani nedužne djece danas je opasan čin, jer institucije to ne podržavaju. Očito je kako bi oni više voljeli neka se ovakvi napadi ponavljaju uvijek i opet ponovo, dok oni žive u svojim kavezima visoko osiguranima, trenutno izolirani od nasilja, kao i kaosa u koje je njihova politika uvalila obične ljude Ujedinjenog Kraljevstva. Ali, majka ne može zatvoriti oči pred ovom realnošću. Ne može nijedna majka gledati kako kolju nedužnu djecu, i okrenuti drugi obraz.

Nešto se mora učiniti. Možda je prva stvar koju treba učiniti jest reći istinu.