Razgovarajmo o požarima

Dakle, ovaj današnji tekst će imati malo drukčiji raspored. Prvo ću ja ovdje na početku napisati nekoliko mojih osobnih opažanja vezanih uz ove užasne požare. Nakon toga ću objaviti tekst jedne gđe iz Kanade - gdje isto mjesecima gore šume. Vidjeti ćete koliko je nevjerojatna priča sa požarima. I ne, nema tu nikakvih "slučajnosti" - sigurno 99% požara  jest namjerno izazvano. Sigurno je dokazano i poznato kako je ovaj zadnji veliki požar u Kaliforniji izazvao "zeleni" aktivist, koji je sa svojom ekipom zapaljeni auto gurnuo u kanal pokraj ceste, u zabačenijem području, te sjeo sa njima u drugi auto i otišao. Teško pristupačno područje, većinom zimzelena šuma, vrućina, vjetrovi koji kada zapire u ove vrućine - obično često mjenjaju smjer i znaju imati poprilično jake udare. Gori i danas, uništenog područja - nemjerljivo, užasno puno. 

No, idem nekako na početak. Ne bih htjela pretjerati u dužini teksta, ali to mi se gotovo uvijek dogodi. 

Ovu temu o čudnim, groznim, nemilosrdnim požarima neću započeti u Dalmaciji, s tim ću završiti. Započeti ću priču o požarima sa velikim požarom u Osijeku prošlog listopada, kada je tjedan dana gorjelo skladište plastike. Naši su vatrogasci, kao baš uvijek i u svakoj situaciji - dali sve od sebe kako bi zaustavili požar (jedan je čak jako ozbiljno ozlijeđen). To je bio samo početak. Gotovo svaki tjedan je u Hrvatskoj nakon toga gorjelo, na raznim lokacijama, neko od tih skladišta plastike. Napisati ću ovdje jasno zašto ja osobno mislim da se to događa: firme koje se bave skladištenjem i "razvrstavanjem" otpada dobiju za taj svoj posao državne poticaje (novce svih nas). Dok stari papir negdje čak i ima nekakvo tržište i otkup, pa reciklažu - to nikako nije ista stvar sa plastikom. Pa se onda plastični otpad nemilice gomila na istim mjestima, bez ikakvog reda. Onda ti "skladištari" najvjerojatnije nekako i negdje osiguraju te svoje placeve. Kako nema tržišta za tu plastiku, niti nekakve organizirane prerade, i kako planine plastike rastu iz dana u dan - kako ćeš se riješiti tog golemog problema koji ti zauzima prostor? Pa, naravno, zapaliti ćeš plastiku. Kako ne moraš pretjerano brinuti o zaradi, jer ti je zagarantirana (od strane države i lokalne zajednice) - proturiš kroz  medije nekoliko spinova: kako i zašto se to desilo. No, najbitnije kod medija jest: platiš ih neka o tome napišu samo ono što zaista moraju - odnosno, neka začepe i zaborave te paljevine. Izgorjela skladišta plastike ispuštaju u zrak nevjerojatne koncentracije otrovnih plinova, kao i čestica mikroplastike - koji se, nakon određenog vremena, spuste na tlo i vode, i ostaju tamo godinama. Jer, poznato jest kako se plastika, kao umjetno proizvedeni spoj, u prirodi ne razgrađuje. Nikada. Samo se može proširiti na sve strne ta otrovana zemlja, ili vode. Dakle, požari skladišta plastike - šteta nenadoknadiva!

Drugo, požari koji su isto vezani uz odlagališta otpada. Gradska odlagališta otpada su potencijalne ekološke bombe. Bukvalno. Npr. jakuševac u Zagrebu, zbog svoje veličine i nagomilanog otpada na tom mjestu jest vjerojatno najopasnije mjesto u Hrvatskoj. Metan koji je nastao unutar tog smeća (što je neminovno, uz dodatne zapaljive plinove), ako bi ikada eksplodirao (ne daj Bože) bi imao ekvivalent udara nuklearne eksplozije. Obično se na odlagalištima mješanog otpada odlaže bukvalno sve - od komada drvenog namještaja i odjeće do zaboravljenih automobila, akumulatora, baterija....Vidite kamo idem ovim nabrajanjem. Ovdje je Jakuševac samo primjer, i vrlo opasno mjesto, upravo zbog lokacije na kojoj se nalazi. Tijekom prošlih godina je došlo do urušavanja smeća na Jakuševcu (nastradao je jedan radnik), bilo je nekoliko prijavljenih požara - koje većinom snime danas ljudi koji žive u okolini i objave na društvenim mrežama. Inače, o tim požarima ne bismo imali pojma. U to sam isto sigurna. Dakle, u Hrvatskoj je gorjelo jako puno odlagališta otpada. Svakodnevni smrad iz odlagališta, ali nakon požara - u zrak odlaze grozne količine otrovnih kemikalija i spojeva. Koji se vremenom natalože na tlo i u vodu. Ovi požari - šteta nemjerljiva!

Bila sam svjedokom nekoliko požara. Jedan od tih je bio manji požar na krovu vikendice do kojeg je došlo zbog lošeg spoja struje na štenderu. Zbog brze reakcije vatrogasaca, koji su se vozili 30-tak kilometara kako bi to ugasili - štete jest bilo, no kuća i dalje stoji. Znači, dobro je. Bila sam i svjedokom zapaljene slame, koja je ostavljena napuštena godinama. Nitko nije zapalio taj požar, do požara je došlo upravo zbog nastalih plinova koji su izazvali vatru u jedan užasno vrući dan. Ta je vatra tinjala danima i nije bilo načina kako ju ugasiti, jer je to nemoguće. Jedino se pazilo da se ne proširi dalje. Zadnjih dana sam svjedok, naravno iz daljine, ovih požara koji gore po Dalmaciji. Opet ti naši vatrogasci....ma, zaista ne znam da li postoje skromniji ljudi koji ništa ne pitaju, koji se sa tom jadnom opremom bacaju u te požare, koji se veru po stijenama, zaista sam bez teksta za predanost i trud tih ljudi. Hvala vam, malo je reći. No, ja ću ovdje nešto drugo primjetiti. Mi samo stigli u Skradin u ponedjeljak u noć; tamo smo radili nekoliko dana, i mislim kako je bio petak ujutro (može biti i četvrtak ili subota, ne pratim dane kada imam posla) kada smo čuli kako gori u zaleđu Skradina. Prvo nismo ništa primjetili, pa sam mislila kako je ugašeno. Onda smo svi primjetili dim, ali to bi bilo totalno drugo područje od onoga koje je prvo gorjelo. Kako je tih dana pirila ona vruća bura, vjerujem kako je to razlog da je i prvo požarište ponovo aktivirano. Dakle, na dvije lokacije. Koje sam ja vidjela. Pa sam malo počela pratiti situaciju. Dakle, u tom području i dolje prema Šibeniku - jest slijedeći dan izbio još jedan ozbiljniji požar: na području bivše vojarne, čak se se čule eksplozije streljiva. Onda, na putu prem Zadru, nismo se spustili na magistralu, nego smo lokalnim gore cestama po brdima krenuli za Biograd. Na jednom stajalištu, okruženom šumom, smo naletjeli na tipa koji je bukvalno na pod kraj auta ispraznio pepeljaru. Naravno, obavezni okršaj. Nismo mi toliko blesavi da ne znamo kako ugašene cigarete iz auta ne izazivaju požar, ali u tom lijepom kraju - to je jednostavno odvratno. Nas je bilo više i natjerali smo tipa (neću pisati odakle je namjerno) neka to pokupi u vrećicu i baci u kantu za smeće koja je 2 metra dalje. Tip je putovao sa ženom i troje djece otraga. Mislim kako je to i više nego znakovito. Kako smo prilazili Biogradu, gorjelo je u Zadru, gorjelo je gore u nekom selu. Gorjelo je noćas u Biogradu, iznad mjesta. Ono što želim reći jest - evidentno netko namjerno izaziva te požare, i to ciljano ide nekim putevima - moglo bi se pratiti po zapaljenim požarima. Sigurno nije jedan, nego više njih. Naši se vatrogasci onda moraju raširiti po puno većem području, i naravno - pati ono požarište koje se smatra trenutno najmanje opasnim. Obično su to šumska područja, velikim dijelom nepristupačno područje - ali zbog okretanja smjera vjetra, nekako sve uvijek završava neočekivano. Nisam bila u Tučepima, prolazila sam gore magistralom, davnih dana, cestom iz Dubovnika za Cavtat. Vidi se uvala dolje, tada ti hoteli nisu bili u upotrebi. Dolje je i Podgora. Gori i u park šumi Biokovo. Tamo danas gori već danima. Navodno je taj požar izazvao nepažljivi pčelar - moguće, stvarno ne znam što pčelari rade. Ali, nije li logično da je taj požar primjetio i prijavio baš taj pčelar, pa netko tko se bavi pčelama sigurno neće biti toliko nepažljiv. Ili će namjerno ostaviti i svoje pčele neka izgore. Nekako mi to nema smisla. Kao dobri, stari paranoik ću ipak nekako reći - mislim kako netko potpaljuje tu vatru na nekoliko mjesta, i mislim kako se to skriva. I medijski šuti o tome. Zašto to mislim? Odgovore na ta pitanja ćete dobiti u tekstu koji slijedi - gđe iz Kanade. Isti problem, vrlo sličan modus operandi, još više nepristupačnog područja. U trenutku pisanja - zapalilo se i odlagalište otpada u Trogiru. Dakle, gori i Trogir. Na stranici  (link dolje) se objavljuju požari koji gore po Europi trenutno - u Hrvatskoj su nabrojani: Trogir, Pakoštane, Gornji Tučepi. U Europi trenutno gori u okolici Rima, na Sardiniji, nekoliko mjesta po Grčkoj i Turskoj, u Portugalu....ma, ukoliko vas zanima - pogledajte: 

https://forest-fire.emergency.copernicus.eu/apps/firenews.viewer/

Za kraj ovog mog dijela, koji je opet nekako postao predugačak: ponovo hvala i sve poštovanje vatrogascima na terenu, kao i pilotima kanadera, air-traktora i helikoptera - nevjerojatni posao ti ljudi obavljaju. No, ovo sam htjela za kraj. Pred nekoliko godina smo u nekakvom društvu upravo razgovarali o šumskim požarima po Dalmaciji. Među nama se tada našao i čovjek koji je za MUP radio na protupožarnoj zaštiti. Razgovarali smo o kozama, nedovoljnoj naseljenosti područja, ali i propisima koji ih ograničavaju - osobito kada se radi o parkovima prirode, park-šumama i nacionalnim parkovima. Naravno, uvijek kod nekog prijedloga - većina se zaustavi kod "zelenih" čuvara prirode. Čovjek je tada govorio o protupožarnim barijerama, ili kako sam ja to shvatila - prosjekama u šumama, gdje bi se posjekao (naravno, prema planu, organizirano) dio šume i onda bi te barijere spriječile nekontrolirano širenje požara, ali bi i olakšale pristup vatrogscima i ostalima. Onda mi je to bilo poprilično čudno - no, nakon ovoga što sam vidjela, iskreno smatram kako bilo kakvi pametni prijedlog treba biti podržan. Ako treba posjeći putove i barijere, koje ukupno npr. iznose 20-tak hektara šuma - možda uspijemo spasiti 2000 hektara koje gore svake godine, opet i opet ponovo. Toliko spominjemo dronove u ratnoj mašineriji - dok ih jako malo koristimo u prevenciji, nadgledanju tog ogromnog područja....no, kao što ćete vidjeti - ovi požari su dio agende. Plenković je instrument agende. Tako da ćemo i dalje imati požara, ali na kraju - o tome ćemo znati sve manje. Mediji o tome će morati zašutjeti, jedino o čamu će smijeti pisati će biti "net zero" (paradoks kod požara), "globalno zatopljenje" i pohvale "zelenih" čuvara prirode. Toliko od mene.

Bijesno, zloćudno, suludo uništavanje javnog bogatstva

U svakoj šumovitoj zemlji na svijetu: neublažena katastrofa, koja je u potpunosti uzrokovana krivotvorenom znanošću iz Ujedinjenih naroda, plaćenom od Rockefellera

Ja sam jedna od rijetkih koji tvrde kako ne samo da se oduzimaju resursi Zemlje koja pripadaju svima, već da se uništava zemlja, šume, vode, rančevi i farme, vlakna, ribe, divlje životinje i perad. Ovaj rad koristi brojke i činjenice kako bi dokazala da je to tako. Uništenje su financirale najbogatije obitelji koje su ikada živjele na Zemlji.

Kanada je moja studija slučaja - ali, ovo se događa posvuda, zahvaljujući FAO -u, zloćudnoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda, koju su u početku financirali Rockefelleri. Svaka tvrdnja na web stranici FAO-a je laž, izvrdavanje i nosi plan potpune autoritarne kontrole. Svaka imovina kojom oni upravljaju propada, uključujući i ljude. A njihov menadžment je brod prepun luđaka.

Ovo objavljujem jer želim da čitatelji znaju koliko sam duboko zaglibila u zlo ekološkog pokreta. Tako da ubuduće možete imati povjerenja u moje tvrdnje.

Kako su predstavnici osam ekoloških organizacija, od kojih su neke sa sjedištem izvan zemlje, postali upravitelji 76 milijuna hektara Kanade, zajedno s 20 šumarskih kompanija od kojih su mnoge multinacionalne?

Sve fotografije su iz CalFirea, požari u Kaliforniji, samo ovaj tjedan.  

Prvo, Kanada. Zatim, ostatak svijeta.

Današnji sveobuhvatni napad udruženih snaga moćnog kanadskog ekološkog pokreta na takozvanu prljavu naftu prepunu naftnog pijeska ima svoju preteču u novijoj povijesti. Sadašnji pokret za zaštitu okoliša zabio je svoje zube upadom u kanadsko šumarstvo, nekoć dominantnu industriju vađenja resursa u Kanadi. Aktivisti za zaštitu okoliša, nevladine udruge i zaklade predstavili su certificiranje šuma kao rješenje za međunarodnu kampanju - pokrenutu protiv šumarske industrije 1990-ih. Certificirajte šume, rečeno je kanadskim šumarima, i kampanje će prestati.

Kampanje nisu prestale, certificiranje šuma pokazalo se destruktivnim za resurse, šire gospodarstvo, zajednice u kojima se nalaze šume u kojima su radili i nekadašnji ključni doprinos šumarstva javnoj blagajni. Nadalje, dokazi počinju pokazivati ​​kako je ekološki model, koji se koristi u certificiranju šuma, destruktivan za samu šumsku biosferu. Također, unatoč tome što je certifikacija šuma na snazi ​​već gotovo 20 godina, bilo je nekoliko neovisnih revizija uspješnosti certifikacije šuma, što znači kako su se postojeći problemi samo povećali.

Ovaj rad će pokazati da je učinak na šumarstvo bio u smanjenju vrijednosti resursa i njegov učinak na stvaranja bogatstva između 40 posto i 60 posto. Za manje privatne šumarije to je čak 400 posto. Certifikacija, koja je bila nametnuta potpuno modernoj industriji, unazadila je šumarstvo za jednu generaciju. Certificiranje šuma treba reformirati - kako bi se kanadske šume vratile u stanje ekonomskog i ekološkog zdravlja.

Trenutačno nevladine organizacije za zaštitu okoliša vrše pritisak kako bi se izvršila certifikacija industrije agregata u Ontariju.  Obzirom na kampanje protiv naftovoda, naftnog pijeska i frackinga, model certificiranja razvijen za šumarstvo, biti će predstavljen kao rješenje za "javne" nemire, kao i za svako buduće istraživanje i vađenje na sjeveru Kanade.

To će se dogoditi u najnezgodnijem trenutku: kada Kanada bude trebala ponovo razviti svoje gospodarstvo, kako bi podmirila svoj dug i nepokrivene obveze, posebice one vezane uz univerzalnu zdravstvenu skrb i starenje stanovništva. Na temelju izvješća CD Howe instituta bivšeg predsjednika Banke Kanade, Davida Dodgea: 

"Predsjednik Instituta, Bill Robson, izračunao je 'neto nefinanciranu obvezu' koju implicira starenje stanovništva – obećanja plaćanja, uglavnom za zdravstvenu skrb, za koju nisu izdvojena nikakva sredstva – na 2,8 trilijuna dolara. Ako se ništa ne poduzme, procjenjuje kako bi to za posljedicu imalo povećanje godišnjih izdataka za oko sedam postotnih bodova BDP-a: onoliko koliko savezna vlada svake godine prikupi poreza na osobni dohodak."

Uvod

Kanada ima treću po veličini šumu na svijetu. Također je najveći izvoznik šumskih proizvoda. Kombinirana domaća i inozemna prodaja kanadskog šumarskog sektora druga je samo od prodaje Sjedinjenim Državama, te je industrija vrijedna 53 milijarde dolara. Od 1820-ih, počevši od Napoleonove blokade Baltika, sektor šumarstva znatno je pridonosio državnoj blagajni.

Kanada ima 402 milijuna ha šumskog zemljišta. Približno 211 milijuna ha ove ogromne šume je pod aktivnim upravljanjem. U 2010. godini sječa je iznosila 142 milijuna m3. Ova je žetva drveta poduprla industriju vrijednu 53 milijarde dolara i 238 560 izravnih radnih mjesta.

89%, ili 187 milijuna ha od 211 milijuna ha šuma kojima se upravlja, jest u javnom vlasništvu – u vlasništvu i upravljanju pokrajina, prema dugoročnim interesima ljudi. 11% (25 milijuna ha) kanaskih šuma jest u privatnom vlasništvu.

Postoje dvije kategorije šuma u privatnom vlasništvu: 20 milijuna ha privatnih šumskih parcela u vlasništvu približno 450.000 ruralnih obitelji; kao i pet milijuna ha 'industrijskog' šumskog zemljišta. Ovo šumsko zemljište u vlasništvu je različitih tipova organizacija, uključujući tvrtke za šumske proizvode, mirovinske fondove, zaklade, fondove i privatne investitore.

Do 1990-ih, šumski sektor u Kanadi, kroz radnje aktivista u prosvjedu Clayoquot, bio je aktivno na meti međunarodnih NGO-a i zaklada, koje bi onda naknadno intervenirale na tržištu, kako bi nametnule nove socijalne i ekološke kontrole šumarstva. Glavna među tim kontrolama jest certifikacija Vijeća za upravljanje šumama (FSC) - što je međunarodni sustav certificiranja šuma, u cijelom lancu proizvodnje, čime se osigurava da se drvo posječe na tzv. održivi način. Sustainable Forest Management (SFM), sustav certificiranja stvoren da se natječe s FSC certifikatom, također prepoznaje vrijednost i funkciju ekosustava. Od 1995. godine, goleme kanadske šume se sve više replaniraju, imajući na umu ove vrijednosti ekosustava. U isto vrijeme, i u dogovoru s upravljanim ekosustavima i raznim zamišljenim hitnim zaštitama vrsta, ENGO-ima, zemljišnim fondovima, zakladama i vladama, velikih i malih, stavile su značajnu površinu kanadskih šuma pod neki oblik očuvanja - što je daleko više od dogovorenih 10%.

Do kraja 2013. godine,Kanada je imala 54 milijuna hektara proizvodnih šuma pod FSC certifikatom i kontrolom. Postoje još dva programa certifikacije: Sustainable Forestry Initiative (SFI), koja ima 58 milijuna hektara pod nadzorom; i Program for the Endorsement of Forest Certification (PEFC Canada), koji zastupa interese organizacija u Kanadi, koje su certificirane prema PEFC-u, te uz odobreni CSA i SFM standard, oni reguliraju 60 milijuna hektara.

Rasprava o standardima

Standardi su soft law industrije. Općenito se dogovaraju i revidiraju u petogodišnjim intervalima, dok se pokrajinsko zakonodavstvo i propisi revidiraju u ciklusima od 20 do 25 godina. Standardi se bave stalnim poboljšanjem razumijevanja kako znanost napreduje, i kako se javne vrijednosti mijenjaju. Za industriju je bitno održati dobar ugled kada upravljaju javnim zemljištem i prodaju svoje proizvode u inozemstvu. Zbog općeg, slobodno lebdećeg nepovjerenja u vladu i industriju, uvođenje standarda i neovisne revizije, osiguravaju bitnu transparentnost i nastavak povjerenja javnosti.

Jednako tako, činjenica što se standardi revidiraju u tako kratkim ciklusima pomaže u njihovom održavanju povjerenja, u skladu s javnim vrijednostima.

Međunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) osnovana je nakon Drugog svjetskog rata kako bi se olakšala međunarodna trgovina. Prvi proizvodi koji su standardizirani bili su matice i vijci za upotrebu u proizvodnji i održavanju zrakoplova, što znači navoj, promjer, duljinu i tvrdoću. Kanadsko vijeće za standarde (SCC) predstavnik je Kanade u ISO-u. CSA Group je najveća od pet organizacija za razvoj standarda u Kanadi; ima tajništvo za standarde sustava upravljanja okolišem ISO 14000 (ISO Tehnički odbor 207).

Postoji nekoliko vrsta standarda. ISO standardi su standardi sustava upravljanja, dizajnirani neka dodaju disciplinu i strogost menadžmentu. Tehnički standardi, poput onih koji se primjenjuju na tostere i dizalice topline, obično se bave sigurnošću proizvoda. Preskriptivni standardi određuju točno kako nešto učiniti, kao što su protokoli za znanstvena ispitivanja.

Postoje dvije ISO norme sustava upravljanja. Najpoznatiji su ISO 9000 QMS – Sustav upravljanja kvalitetom; te je drugi: ISO 14000 EMS – Sustav upravljanja okolišem. U oba slučaja će organizacija – recimo proizvođač – postaviti standarde kvalitete za proizvod – na razini Lade, ili Rolls Roycea. Organizacija će tada raditi na postizanju i nadmašivanju tih razina kvalitete ili povećanju ekoloških standarda za procese, bilo da se radi o potrošnji energije, emisijama stakleničkih plinova, ili potrošnji vode po jedinici proizvodnje.

Zatim, tu su i hibridni standardi. CSA i SFI su hibridi koji uključuju neke zahtjeve sustava upravljanja i popis elemenata za upravljanje, kao i opće ciljeve: kao što su kvaliteta i očuvanje vode, zaštita vrsta i tako dalje. FSC je globalni program, a CSA je primjenjiv samo u Kanadi. SFI se uglavnom primjenjuje u Sjedinjenim Državama i Kanadi, a PEFC pruža okvir za nacionalne sheme certificiranja u 14 zemalja.

Sustav upravljanja standardima CSA razvio je svoj standard koji je akreditirao SCC. Okvir CSA standarda su Kriteriji i pokazatelji (C&I) za SFM, koje je odobrilo Kanadsko vijeće ministara šuma (CCFM), i malo su prilagođeni skupu C&I koji je razvila Grupacija Međuvladinog programa Ujedinjenih naroda za razvoj iz Montréala. Ovo je zakonski najosnovniji skup zahtjeva za usmjeravanje upravljanja javnim šumskim zemljištem u Kanadi. 

Standard Sustainable Forest Management System grupe CSA jest vodeći standard za certifikaciju šuma u Kanadi, i prvi nacionalni sustav održivog gospodarenja šumama u svijetu. Prvi put objavljen 1996. godine, službeni je kanadski nacionalni standard za održivo gospodarenje šumama. Kako bi zemljište bilo certificirano prema standardu CSA SFM, upravitelji šuma moraju slijediti šest kriterija koje je razvio CCFM kao dio međunarodnog procesa za stvaranje globalnih kriterija i pokazatelja za održivo gospodarenje šumama. Više šuma certificirano je prema standardu CSA SFM nego prema bilo kojem drugom nacionalnom standardu u svijetu. Upadi političkog pritiska prema FSC-u i ENGO-u pokrenuli su CSA SFM i SFI.

Postoje dva međunarodna programa certifikacije šuma: FSC i PEFC. PEFC (CSA i SFI sudionici su u Kanadi, a SFI i American Tree Farm System su sudionici u Sjedinjenim Državama) jest "pružatelj usluga", koji nudi korištenje svojih standarda vlasnicima šuma i industriji. CSA i SFI imaju popise elemenata kojima se mora upravljati. U slučaju SFI, 12 stranica opisuje aspekte gospodarenja šumama: čista voda, divlje životinje, obalna područja, nestabilne padine i tako dalje.

Nasuprot tome, FSC traži monopol,kako bi mogao utjecati na politiku šumarstva. Redovito objavljuje radove o propustima i kompromisima pronađenim u PEFC-u. Kritika nije konkretna i detaljna; ona je sustavna i žestoko antikorporativna: "Među najgorim od ovih marketinških shema jest Inicijativa za održivo šumarstvo ili SFI, koju financiraju, promiču i zapošljavaju upravo oni interesi industrije papira i drvne industrije za koje tvrdi kako ih se procjenjuje."

FSC nema dovoljno sustava upravljanja, a jak je kada je riječ o receptima; postoji punih 109 stranica u najnovijem nacionalnom FSC standardu Sjedinjenih Država. FSC uvjerava industriju neka prihvati njegov standard pod prijetnjom nevolja na tržištu. Najnoviji trijumf FSC-a, Sporazum o kanadskim borealnim šumama (CBFA) iz 2012. godine je osmišljen uz značajnu pomoć FSC-a, te je planiran u skladu s načelima koja promiče.

Trenutno je u Kanadi certificirano 157 milijuna hektara: 45 milijuna prema CSA, 58 milijuna prema SFI i 54 milijuna prema FSC. Za zaštitu tržišta, nekoliko dozvola za šume certificirano je prema više od jednog standarda, što znači kako je ukupna certificirana neto površina, bez dvostrukog brojanja, 148 milijuna hektara.

Povijest šumarstva u Kanadi

U Kanadi i Sjedinjenim Državama šuma se izvorno koristila kao skladište vrijednosti - osiguravajući toplinu, svjetlost i materijale za stanovanje. Autohtoni narodi diljem kontinenta krčili su zemlju za poljoprivredu – ponajviše na istoku – i lov. Arheolozi i antropolozi smatraju kako je mijenjanje krajolika bilo uobičajeno u Americi puno prije početka pisane povijesti.

Kako su doseljenici pristizali iz Britanije i Francuske, od 1600. do 1700. godine, došlo je do krčenja za građevinski materijal, grijanje, kuhanje i širenje poljoprivrednog zemljišta. Korištenje za preživljavanje nastavilo se tijekom 1700-ih, iako je već započelo značajno povećanje krčenja šuma. Industrija pilana počela je opskrbljivati ​​drvetom nove gradove. Od 1800. do 1920. godine se odvijalo rudarenje šuma - nije se razmišljanjo o kapacitetu rasta ili regeneraciji šuma. Bilo je bitno osigurati drvenu građu za izvoz u Europu, kao i građu za gradnju kod kuće. To je bilo malog opsega i ograničeno na područja u blizini rijeka, tako da se voda mogla koristiti za prijevoz trupaca.

Počevši od 1920. godine, šumarstvo je postalo industrija, regulirana od strane pokrajinskih vlada i usmjerena prema potrebama industrije celuloze, papira i za pilane. Mlinovi su trebali velike količine drva, u ciklusu od 50 do 100 godina. Banke koje su ulagale u šumarstvo i dioničari zahtijevali su sigurnu opskrbu drvenom građom. Pokrajinske vlade davale su javno zemljište na temelju dugoročnih dozvola, ali morali su postojati plan gospodarenja, inventura šuma, izračuni rasta i prinosa, te održivo upravljanje. 

Do ranih 1960-ih, kada se kanadsko gospodarstvo oporavilo od Drugog svjetskog rata, Kanađani su htjeli iskoristiti šumu za rekreaciju, lov, ribolov i kampiranje u velikim razmjerima. Trebalo je uzeti u obzir potrebe javnosti, te su napravljene neke manje izmjene u planiranju upravljanja i poslovanju. Na primjer, otvorena su vrata na cestama za sječu, tako da je javnost mogla ući u šumu kao pravo, a ne kao privilegija - privilegija koja se prije (općenito) dobivala kroz poznanstvo s upraviteljem šumskih područja tvrtke.

Do kasnih 1970-ih, paradigma integriranog upravljanja šumskim resursima razvijala se u unutrašnjosti BC. Djelomično nadahnuta idejom o povezivanju temeljitog znanja o povijesti šuma i prošlim ljudskim uznemiravanjima, s današnjim obrascima vegetacije u šumskim ekosustavima, nova je paradigma najprije zamišljena kao folio pristup. Kada je nositelj licence izradio plan gospodarenja šumama za šumsku licencu, Šumarska služba Britanske Kolumbije morala ga je odobriti. Šumarska služba uputila je plan onima koji su zaduženi za slatkovodno ribarstvo, divlje životinje i upravljanje staništima divljih životinja, i tako dalje sve dok ga otprilike pet do sedam vladinih agencija nije pogledalo i dalo prijedloge za poboljšanje, ili dalo odobrenje.

Okidač za zabrinutost ekološke industrije bio je porast razine sječe, koji je proizašao iz upotrebe manjih stabala. Tehnološki napredak značio je kako se više drva može posjeći iz sastojine. Sastojine drva, koje su se dosad smatrale premalima za prodaju,  sada su odjednom bile upotrebljive. Mlinovi s velikim apetitom za celulozu i papir izgrađeni su u unutrašnjosti BC. Povećana potražnja za gradnjom potaknula je prelazak na veće čiste sječe, veće strojeve, i više uništavanja staništa. I vladi i gospodarstvu postalo je jasno kako je promjena u postupku pregleda i odobravanja bila u redu.

Uz brige drugih ministarstava, pojavio se i interes za ekološku povijest šuma. Na odsjecima za šumarstvo sveučilišta diljem Kanade i SAD-a, ova zabrinutost dovela je do nove ere interdisciplinarnog istraživanja povijesti šuma - koristeći i kulturološke dokaze, kao što su pisani zapisi i karte; biološke dokaze, kao što su istraživanja vegetacije i podaci iz sedimentnih zapisa . Nakon ove rastuće svijesti o dugotrajnom i često prožimajućem antropogenom utjecaju na šumske ekosustave, postavila su se pitanja o posljedicama za šumsku biološku raznolikost.

Međutim, unatoč utjecaju akademije, koji je bio znatan, sve promjene paradigme, do i uključujući održivo gospodarenje šumama - bile su potaknute potrebom za dugoročnom opskrbom kapitalom i drvetom, šumarskom znanošću, promjenom javnih vrijednosti i boljim razumijevanjem prirode i ekosustava. Iako je istina kako je šumarstvo postalo sve sofisticiranije, te da se ulažu pravi napori kako bi se razmišljalo o širokom rasponu šumskih resursa, i osiguralo neka svi ostanu zdravi i sposobni pružiti dobrobiti društvu - te ideje nisu pokretale industriju. Pokretali su ga resursi koji su imali neku ekonomsku vrijednost: drvo, divlje životinje za lov i prodaju krzna, riblja staništa za rekreacijski ribolov i kampiranje i, sve više: estetika šumskog krajolika. U Kanadi je to na kraju nazvano Integrirano upravljanje šumskim resursima.

Međutim, do 1995. godine, sve je to bilo u priličnom razvojnom tijeku. Nakon Rija, UN-ovog sastanka na vrhu o Zemlji 1992. godine, započeo je prijelaz na sadašnje vrijednosti šuma. Korisno je pratiti uspostavu FSC-a i njegov program certificiranja, jer je to prvi put u povijesti da su općeprihvaćene međunarodne vrijednosti kodificirane i integrirane za korištenje u nekim zemljama. Prethodno, kao što je opisano u gornjoj raspravi o standardima, norme su razvijane s domaćim akterima, bilo da su vlada, industrija ili radnici, bili ti koji su blisko uključeni u normiranja. Ciljevi su bili jasni: radna mjesta, profit i porezi. FSC je uveo skup, navodno, međunarodnih vrijednosti koje su na prvo mjesto stavile "zdravlje" šume - ono "zdravlje" definirano od strane međunarodne organizacije; dok su potrebe sudionika - zaposlenika, dioničara i vlada - pale na drugo mjesto.

Nastanak i uspostava FSC-a

1992. – Samit o Zemlji

Na Konferenciji Ujedinjenih naroda o okolišu i razvoju u Rio de Janeiru, poznatijoj kao Samit o Zemlji ili Rio, uspostavljeno je pet dokumenata iz Rija. Jedan je upravljao šumama i bio je izjava o načelima za usmjeravanje upravljanja, očuvanja i održivog razvoja svih vrsta šuma. U to se vrijeme smatralo kako postoji hitna potreba za razvojem svjetskog sustava certifikacije i akreditacije za šume. “Načela šuma neformalni su naziv izdan u pravno neobvezujućoj autoritativnoj izjavi o načelima za globalni konsenzus o upravljanju, očuvanju i održivom razvoju svih vrsta šuma (1992.)”

Međutim, dok su Agenda 21 i Okvirna konvencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama potpisane od strane nacija koje su sudjelovale na konferenciji, Izjava o načelima o šumama - nije; uglavnom zato što su malezijski i brazilski šumski sektori izvlačili te zemlje iz sustavnog siromaštva, i te su zemlje htjele iskorištavati svoje šume bez nadzora. Kanada, koja je najveći svjetski izvoznik šumskih proizvoda, također je odbila potpisati. Unatoč tome, prihvaćena je neobvezujuća rezolucija kako sve zemlje imaju odgovornost prema “ozelenjavanju svijeta”, te kako postoji hitna potreba za svjetskim sustavom certificiranja i akreditacije za šume.

Dijelom je ovom novom rezolucijom navedeno kako su šume....

"....izvor drva, hrane i lijekova, te su bogata skladišta mnogih bioloških proizvoda koje tek treba otkriti. Djeluju kao spremnici za vodu i ugljik, koji bi inače dospjeli u atmosferu i djelovali kao staklenički plin. Šume su dom mnogim vrstama divljih životinja i svojim mirnim zelenilom i osjećajem povijesti ispunjavaju ljudske kulturne i duhovne potrebe."

Šumska načela iz Rija smatrala su se temeljem daljnjih pregovora prema obvezujućem sporazumu.

1993. godina

Godine 1993., Friends of the Earth, Greenpeace, National Resources Defense Council i World Wildlife Fund (između ostalih) su  osnovali Forest Stewardship Council u Torontu.

1994. godina

Njihov ured, Tajništvo FSC-a, otvoren je u Oaxaci, Meksiko. Članovi osnivači odobrili su FSC načela i kriterije za gospodarenje šumama, te razne FSC statute i podzakonske akte. Prvi certificirani i označeni FSC proizvod - drvena lopatica - pušten je u prodaju u Velikoj Britaniji.

FSC je održao svoju prvu Opću skupštinu u Oaxaci, Meksiko. Za korištenje FSC standarda akreditirana su neovisna certifikacijska tijela. Uspostavljena je kontakt osoba za FSC u Kanadi.

1997-2000. godine

Godine 1997., Švedska je postala prva zemlja kojoj je FSC odobrio nacionalni standard, a uvedena je i grupna certifikacija za gospodarenje šumama, kako bi se poboljšao pristup tržištu za vlasnike malih šuma. Nakon 1997. godine, ENGO-i su se počeli registrirati kao lobisti, s glavnim ciljem ozelenjavanja šumarske politike.

U Kanadi, Zaklada Ivey iz Ontarija preuzela je vodstvo u promicanju načela Earth Summita u kanadskom šumarstvu, a Nature Conservancy of Canada (NCC) počela je djelovati kao „posrednik” i skupljač velikih područja očuvane šume, koja bi omogućila povezanost divljih životinja diljem svijeta i granica. Pojavila se ideja o modelnim šumama, koje su nakon 2000. godine, postale stvarnost. Trebale su prikazivati uspjeh društvenih šuma, kojima se upravlja na nov način, integracijom autohtonog znanja i upravljanja ekosustavima. Zaklada Ivey počela je financirati modelne šume u Kanadi 2000. godine.

2004. godina

U inozemstvu je do 2004. godine, FSC započeo svoje partnerstvo sa Svjetskom bankom, a neke zemlje sa značajnim šumama mogle su dobiti potporu od Banke - samo ukoliko se njihovim šumama upravlja prema FSC standardima. Do trenutka kada su se FSC uredi preselili iz Meksika u Bonn, bilo je 40 milijuna hektara FSC certificiranih šuma i 20 000 FSC proizvoda. Godine 2007., Harry Potter i Relikvije smrti tiskane su na FSC papiru. Tijekom godina koje su uslijedile, FSC je pridobio više poznatih proizvođača na svoj sustav certificiranja, uključujući: Domtar, Tembec, ALPAC (Alberta-Pacific Forest Industries Inc.), Kimberly-Clark, Olimpijsko selo Vancouver 2010. i Indigo Books and Music.

Do 2004. godine, u Kanadi je certificirano 5 milijuna hektara FSC šuma.

Trenutno, 25 posto certificiranih šuma u svijetu su FSC šume.

FSC i ENGO-i

Iako je potreba za certificiranjem šuma prepoznata u Riju, Kanada je odbila potpisati obvezujuću rezoluciju. Izolirani šumski aktivisti u udaljenim područjima nisu imali moć pokrenuti problem na bilo koji značajan način, a vladina ministarstva nisu bila potaknuta nametnuti reformu industriji bez pritiska javnosti. Međunarodne, nacionalne i regionalne zaklade i veće ENGO-i postali su pokretači prelaska na certifikaciju šuma - kao što su i danas, namećući certifikaciju industriji agregata, kao i potičući „javne” prosvjede protiv naftnog pijeska, cjevovoda i frackinga.

Organizacijska literatura tvrdi kako su velike zaklade važni graditelji polja, institucionalni poduzetnici i pomagači određenih vrsta mreža i stručnosti. Zaklada Carnegie, koja je osnovala knjižnice diljem Sjedinjenih Država krajem 19. i početkom 20. stoljeća, prva je pokušala ovu vrstu društvenog preuređenja. Carnegiejev uspjeh udvostručil se i proširio kroz 20. stoljeće na najveće zaklade u Sjedinjenim Državama i Kanadi, dok su se zalagale za programe stanovanja i siromaštva, ljudska prava i urbane reforme.

Do 2000. godine, zaklade su razvile metodologije izgradnje institucija, koje je Tim Bartley nazvao, u ispitivanju kako je FSC postao dominantna institucija, "financiranjem polja". Bartley je pokazao kako su zaklade koordinirale dodjelu bespovratnih sredstava, kako bi izgradile organizacijsko polje u kojem su razorni prosvjedi i tržišni oblici upravljanja ponekad bili sinergijski, a ne kontradiktorni. Stoga, dok slučajni promatrači često zamišljaju kako se certificiranje šuma pojavilo kao odgovor na potražnju potrošača, Bartley jasno daje do znanja kako se potražnja potrošača mora mobilizirati i organizirati,  te kako su zaklade bile na čelu ovog procesa.

Aktivisti sami ne bi mogli utjecati na ovu promjenu, čak niti uz potporu Earth Summita, ili institucija UN-a. Pojavile su se neke od najznačajnijih privatnih zaklada, uključujući zaklade Ford i Rockefeller.

"Bilo je bizarno. Znate, još uvijek sam bio u FSC Internationalu i primio sam telefonski poziv od financijera koji mi je rekao: "Željeli bismo vam financirati FSC-US", a ja sam rekao- "Pa, u redu." I zapravo su mi bacili novac u krilo. … U jednom trenutku Rockefeller Brothers Fund je rekao, [“Pošaljite mi četiri stranice i dobit ćemo potporu od 200.000 dolara koju moramo podijeliti sljedeći mjesec.”] A ja sam pomislio, “[Pa, to nije loše, ti znate – 50.000 dolara po stranici.” (intervju s bivšim službenikom FSC-a, 22.7.2002.).

Kao što objašnjava Bartley, službenici zaklade dali su prednost FSC-u u odnosu na njegove konkurente u industriji, ali umjesto da samo financiraju sam FSC, koristili su svoje bespovratna sredstva za izgradnju većeg polja oko te organizacije i za 'stvaranje  tržišta' za certificirano drvo. Jedan bivši dužnosnik FSC-a je rekao:

"Oni [SFF – Sustainable Forestry Funders] su na neki način podijelili tko će što financirati i željeli su utjecati na velike promjene u cijeloj mreži. … Pa bi rekli, '"U redu, financiraš ovo djelo, financiraš FSC,"' i odredili bi tri financijera. I recite, '[V]i financirate CFPC [Certified Forest Products Council], i financirate SmartWood i stvarate neke druge političke stvari i financirate međunarodno.” (intervju s bivšim službenikom FSC-a, 22. srpnja 2002. godine)

"Ono što sam želio učiniti jest bilo osmisliti strategiju, umjesto dodjele potpore za certifikaciju ovdje ili potpore tamo....znate, recimo kako je cilj održiva šumarska industrija. Koji je skup stvari koje trebamo učiniti zajedno, kako bismo to ostvarili, uz sve ono što smo uvijek radili tradicionalno?”

Dakle, ovaj portfelj od desetak projekata na terenu, što još treba biti postavljeno, kako bi oni uspjeli na tržištu?

Potpora Zaklade za certifikaciju šuma porasla je sa skromnih 196 000 USD 1994. godine na gotovo 6,1 milijun USD 1998. godine. Zaklade su gotovo utrostručile svoje doprinose između 1999. i 2000. godine.

Priroda informacija promijenila se s intenzivnim angažmanom aktivista u industrijskom šumarstvu. Emocionalne vrijednosti vezane uz kanadske šume su postale rezonantne u javnosti. Ovi snažni osjećaji počeli su mijenjati odnos snaga u nekoć najproduktivnijem resursu Kanade. Marketinške tvrtke iskoristile su ovu moć da razviju marketinške tehnike koje su održivi razvoj definirale kao anti-establišment i cool. Uz ovu redefiniciju, demonizacija konkurentske proizvodne klase postala je uobičajena, kao i demonizacija radničke klase "seljaka" drvosječa i zaposlenika u drvnoj industriji.

S tog stajališta, bilo je lako uvesti tradicionalno ekološko znanje (TEK), ili plemenska sjećanja kanadskih domorodačkih naroda, kao dio sudske prakse. Jednako tako, demonizacija natjecateljske proizvodne klase učinila je uobičajenim prihvaćanje pretpostavke krivnje, posuđene iz rimske i rane francuske jurisprudencije. Potonje je mutiralo u načelo predostrožnosti, što znači pretpostavku o "potencijalnom" zagađenju ili šteti okolišu, ako privatna industrija nije strogo kontrolirana. Ideja terapeutske pravde uvedena je u zakon o zaštiti okoliša prihvaćanjem usmene tradicije kao legitimnog dokaza, koji koristi isključivo domorodačkim narodima; nikako ne i doseljeničkoj tradiciji, kulturi i znanju koje se nagomilavalo na kontinentu 500 godina, ali se sada iz nekog neutvrđenog razloga, smatra totalno nepriladnom. Naposljetku, spajajući se s de facto pretpostavkom krivnje i terapeutskom pravdom, nizak prag za prihvaćanje i poticanje statusa umješača kojem je dopušteno nadvladati interese dioničara, dionika i viših vladinih interesa dokrajčio je niz inovacija u pisanju propisa, donošenju pravila i samo zakonodavstvo.

Ovo izvrtanje temelja zapadne jurisprudencije, ekspanzija mekih ili nemjerljivih "dobrobiti", dovelo je do podužeg popisa inovativnih zelenih projekata koji ne samo da sami po sebi ne uspijevaju, već uzrokuju štetu pojedincima i javnoj blagajni, kao i okolišnom dobru koje se navodno štiti. 

Aktivisti i aktivističke organizacije postali su loši policajci i, zapravo su javno upotrijebili tu frazu. Govoreći o kampanji usmjerenoj na The Home Depot, jedan čelnik RAN-a je rekao: "Bilo je to kao dobar/loš policajac. Bili smo FSC-ov loš policajac." 

Retorika je tada bila jednako žestoka, kao i ona koju koriste sadašnji aktivisti protiv naftnog pijeska ili naftovoda. Na primjer, kao što je citirano u Stanburyju: "Čista sječa šume je "sofisticirani genocid, sličan dijeljenju pokrivača zaraženih velikim boginjama u ranijem razdoblju." (Ovo ima sličnosti s taktikom koja se danas koristi protiv Keystone Pipelinea i Northern-a Gateway, kao što je pokazao nedavni prosvjed ispred kuće direktora Enbridgea.)

Koliko god ta izjava danas izgledala glupo - uspjelo je. Samo 15 godina kasnije, ENGO-i su selektivno surađivali s tvrtkama, promičući certifikaciju „dobro upravljanih” šuma, šireći prednosti tržišnih kampanja i tržišno utemeljenih rješenja. 

Primarni alat održivog šumarstva bilo je uvođenje upravljanja ekosustavima na velikim površinama zemlje. Upravljanje ekosustavima novi je oblik upravljanja zemljištem. Tipično, novi oblici upravljanja, oni koje je prihvatio ISO na primjer, zahtijevaju strogi audit i naknadno prilagođavanje. To se ne događa s FSC metodologijom. Organizacijsko polje uspostavljeno od strane zaklada, NGO-a i aktivista, sprječava svaku kritiku održivog šumarstva.

Metoda koja se koristi za poticanje certifikacije, sprječavanje kritika i revizije, razvijena je u Kanadi tijekom Šumskog rata. Budući da se radi o metodi koja se koristi za ograničavanje razvoja cjevovoda, širenja naftnih pijesaka i istraživanja Sjevera, potrebno je pažljivo ispitati način na koji je vođen Šumski rat.

Šumski rat – transformacijski mehanizam za svjetske šume

Početkom 1990-ih, pokretu održivog šumarstva bilo je potrebno ono što Peter Hedström i Richard Swedberg nazivaju "transformacijskim mehanizmom", što je način na koji se "individualne radnje transformiraju u neku vrstu kolektivnog ishoda".

U Clayoquot Soundu BC-a, aktivisti su pronašli upravo to. Dok je čista sječa amazoske prašume podigla svijest o ekološkoj šteti, uzrokovanoj lošim gospodarenjem šumama, Amazona je bila predaleko i previše strana za potpuno aktivističko uključivanje. Gusta, umjerena prašuma, nastala prije Krista bila je udaljena, divlja i lijepa, a opet je bila dijelom potpuno moderniziranog Zapada. TV snimatelji i svjetski tisak mogli su lako doći tamo, kao i aktivisti.

Sječa je dugo bila središnji dio identiteta i gospodarstva BC. Britanska Kolumbija čini 6,6% svjetske sječe četinara i gotovo 1/4 svjetskog izvoza mekog drveta. Izvozi više od polovice kanadskih šumskih proizvoda, a u to je vrijeme drvo bila dominantna industrija resursa u pokrajini, prošlih 75 godina. Najviše se izvozi u SAD, Japan i Europsku uniju. Odluka tadašnje vlade o ukidanju zakupa šuma na obali i svjetski gospodarski procvat potaknuli su povećanu sječu u obalnim šumama BC.

Godine 1976., izvješće Kraljevske komisije pod vodstvom Petera Pearsea, koje je naručio NDP, dostavljeno je novoj vladi Social Credit. Cilj mu je bio riješiti problem star gotovo 70 godina.

Godine 1906., vlada BC je bankrotirala, i kako bi platila svoje račune, prodala je licence za celulozu i drvo – takozvane stare privremene posjede. Kupci su mogli držati te ugovore o najmu na neodređeno vrijeme, sve dok su plaćali godišnje najamnine. Kad su posjekli stabla, morali su pošumiti zemlju i vratiti je Kruni. Iako su te licence trebale biti kratkoročno rješenje, ljudi su ih se držali, jer su bile dobra investicija, a umjesto naknade za panjevinu koja se plaća vladi kada se šuma posječe, trebalo je platiti manju naknadu. Bilo je mnogo tisuća tih zakupa, raspoređenih u kvadratne milje blokova, duž i niz obalu Britanske Kolumbije.

Pearse je preporučio općeniti istek tih zakupa što je prije moguće, što je za nositelje zakupa značilo kako se zemljište mora odmah sjeći. “Prijetnja gubitka svih tih četvornih milja blokova na obalnim lancima i plažama, ljudi su ih jednostavno likvidirali; obavljena je prava gadna sječa. Tu je bilo tvoje dijete s plakata. Ovo je stvorilo glavni poster – Brazil sjevera”, kaže danas Bill Dumont. Dumont je tijekom prosvjeda bio glavni šumar za Western Forest Products.

Sofisticirani prosvjedni pokreti, u koje se brzo pretvorio Šumski rat, zamagljuju granice između umjerene institucionalne politike i razorne izvaninstitucionalne politike. Margaret Keck i Kathryn Sikkink dokumentirale su djelovanje složenih transnacionalnih mreža zagovaranja - u kojima dobro financirane profesionalne organizacije za zagovaranje, manje lokalne organizacije i ljudi na ulicama - surađuju u kampanjama koje miješaju različite ideološke pozicije.

Prema Dumontu, američki bježači od vojnog roka, navikli na konfliktnu politiku Sjedinjenih Država, bili su glavni pokretači lokalnih akcija. “Znali su igrati žestoko, izbjegavali su draft. Bili su izvan svoje zemlje; nisu imali puno posla, a mediji su to obožavali; to je za njih bio sport.”

Sve je bilo o tome koliko izvršnih direktora možete posramiti? Koliko stabala možete naplatiti? Industrija je bila preplavljena. Zbog toga danas nema MacMillana Bloedela. Industrija se nije mogla nositi s tim pritiskom. Pritisak je izjedao direktore, koji su bili poslovni ljudi, koji nisu imali pojma kako se nositi s tim napadima. Nestale su. Sve velike tvrtke na obali su nestale, osim Western Foresta. Prijestolnica je ostala napuštena obalna regija do kraja 90-ih. Canfor je napustio obalu. Kapital se nikada nije vratio.

Užasna stvar koja je proizašla iz pritiska na okoliš je bio ogroman porast birokracije. Šumari su postali gurači papira u uredima; bilo je to šumarstvo za pokrivanje guzica. Ništa niste učinili, ako to niste mogli dokumentirati i obraniti se od napada zelenih. Zatrpali ste ih papirom; to je bio jedini način da se obranite. To je bila tragedija. To je dodalo ogromne troškove.

Općenito, politika zaštite okoliša uvijek je vrlo konfliktna, s uličnim akcijama, kampanjama pisanja pisama, razornim prosvjedima vođenim medijima, bučnim javnim skupovima, preuveličavanjem štete i divljim optužbama za predatorsko ponašanje, financirano od strane privatne industrije i velikih vlada. U najgorem slučaju, neki su aktivisti tvrdili kako je privatni biznis u sprezi s razbojničkim barunima i zavjerenicima Trilateralne komisije. U mnogim su slučajevima vođe aktivista uvijek dobro plaćeni. Međutim, čak i unutar zelenih organizacija, sukobi bjesne i postoje mnogi primjeri aktivista koji su odustali zbog pretjeranog izgaranja. Kao što ističe Bartley, osnivanje FSC-a bio je dosadan proceduralni proces, kojim se stvorila većina organizacija za normizaciju.

“Osnivačka skupština FSC-a 1993. i prva opća skupština 1996. bile su vrlo konfliktne, s aktivistima za zaštitu okoliša i domorodačkim pravima koji su tvrdili kako je FSC u opasnosti ako proda svoju dušu korporativnim interesima.”

Godine 2008., Saskia Ozinga, koordinatorica Šuma i mreže resursa Europske unije (FERN), objavila je rad za Organizaciju UN-a za hranu i poljoprivredu (FAO), ispitujući utjecaj certifikacije održivog upravljanja šumama. Ona je istaknula konfliktnu prirodu gospodarenja šumama.

"Korisnici šuma, uključujući lokalne zajednice i autohtone narode, vladine agencije za upravljanje, ekološke nevladine organizacije, tvrtke za sječu i koncesionare za drvo, imaju različite i često suprotstavljene interese u načinu gospodarenja šumama........Ove grupe – i pojedinci koji ih predstavljaju – također su ukorijenjeni unutar različitih kultura koje utječu na način na koji gledaju šumu i komuniciraju sa njom. Kao rezultat toga, šume su često mjesta društvenih i političkih sukoba, često povezanih s pristupom šumi, te formalnim i neformalnim sredstvima kojima ljudi dobivaju taj pristup." 

Međutim, iako je možda u pravu u vezi s povijesnim sukobima u zemljama u razvoju, to nije bio slučaj u Kanadi - sve do Šumskog rata.  Aktivisti za zaštitu okoliša i njihovi financijeri – mnogi izvan zemlje – donijeli su sukob u kanadske šume, kao što je danas slučaj s aktivistima i financijerima, koji se protive naftnom pijesku i cjevovodima.

Nakon što je 1993. godine započela intenzivna medijska kampanja, pokazalo se kako ju je nemoguće zaustaviti. Clayoquot prosvjedi postali su najveći prosvjedi građanskog neposluha u kanadskoj povijesti. Više od 800 ljudi je uhićeno, a mediji su stigli iz cijelog svijeta kako bi dokumentirali borbu. Međunarodni aktivisti pridružili su se, plakati o uništavanju drevnih šuma BC-a bili su zalijepljeni na zidovima podzemnih željeznica i reklamama diljem Europe i Sjedinjenih Država. U Greenocku, Glasgow, četiri člana Greenpeacea popela su se na vrh dizalice na Saga Windu, brodu koji je pokušao isporučiti drvnu građu i celulozu iz BC-a u Europu. Ljudi nisu htjeli otići dok se dva velika lanca nisu dogovorila kako neće kupovati šumske proizvode BC-a.  

U Frankfurtu su se demonstranti lancima vezali za vrata tvornice u vlasništvu Clairianta, jednog od najvećih europskih kupaca celuloze Western Forest Productsa. U govoru pred Kanadskim udruženjem za celulozu i papir u Vancouveru, Linda Coady, potpredsjednica pitanja zaštite okoliša u MacMillan Bloedelu, rekla je kako su klijenti poput PacBell-a, The New York Timesa i GTE-a bili "pogođeni tisućama pisama, prosvjedima na ciljane upravne odbore.” Također je rekla: "PacBell je primio 25.000 potpisanih prosvjednih kartica u razdoblju od šest tjedana." Dana 24. listopada 1995. godine, po nalogu RAN-a, grad Santa Cruz donio je rezoluciju koja potiče tvrtke neka kupuju papir samo od tvrtki s ekološki održivom praksom šumarstva. Demarketing pisma prijetila su malim operaterima. Tisuće incidenata, svi s ljubavlju dokumentirani na večernjim vijestima i u jutarnjim novinama, zastrašili su industriju, prestrašili vladu i zasijali tlo za Kodeks prakse u šumarstvu Britanske Kolumbije, koji je, do trenutka kada je kodificiran, bio tako detaljan u opsegu, bio je visok sedam stopa.

Kao što je primijetio Bartley, ulazak velikih zaklada za financiranje, promijenio je šumarske prosvjede i oblikovao taj pokret kroz  izgradnju novog 'organizacijskog polja' – to jest, društveno konstruirane arene samoreferentnih, međusobno ovisnih organizacija – i uključivanje drugih aktera u ovaj projekt. "U konkretnom slučaju ekoloških pokreta, zaklade su bile ključni igrači u izgradnji polja 'certificiranja šuma', tržišne alternative bojkotu, koja je dobila podršku mnogih ekoloških SMO-ova"

Prema Bartleyu:

"Činjenica da su zaklade postale entuzijastični pobornici certifikacije, a ne pobornici bojkota ili masovnog organiziranja, uklapa se u opće konture argumenta usmjeravanja/društvene kontrole. Međutim, način na koji se taj proces odvijao značajno se razlikuje od prikaza koje nude postojeći pristupi u literaturi o društvenim pokretima. Dok bi nas literatura navela neka očekujemo uskraćivanje financiranja prosvjedničkim skupinama i profesionalnu transformaciju temelja, pokazujem kako su zaklade koordinirale svoje dodjele grantova kako bi izgradile organizacijsko polje, u kojem su razorni prosvjedi i tržišni oblici upravljanja prije bili sinergijski, nego kontradiktorni."

Tko je bio glavni - aktivisti ili zaklade? Bartley kaže kako su jedni hranili druge. Aktivisti su zakladama dali smisao i značaj; zaklade su aktivistima dale prijeko potreban novac. Pojačavali su jedno drugo. Vlada i industrija bile su učinkovito kooptirane, a održivo šumarstvo postalo je politika u svim ministarstvima koja su upravljala tim resursima. Privatna industrija uzvratila je razvojem vlastitih programa certificiranja, ali oni su se temeljili na Montrealskom protokolu, koji se i sam temeljio na načelima UN-a o šumama.

Šumske tvrtke Britanske Kolumbije bile su jednostavno svladane snagama raspoređenim protiv njih. Opkoljeni sa svih strana, popustili su. Mnoga velika poduzeća koja su zapošljavala tisuće ljudi i bila snažan ekonomski doprinos javnom dobru, posustala su pod pritiskom. Tijekom sljedećih 10 godina, MacMillan Bloedel, jedna od dugogodišnjih ključnih tvrtki Britanske Kolumbije, i Crown Zellerbach Canada spojeni su u Catalyst, koji je potom pretrpio niz zatvaranja tvornica jer su tržišni uvjeti i dalje bili teški. Na primjer, Western Forest Products je koštao 1 milijardu dolara da se uskladi s novim Kodeksom šumarske prakse. Tijekom sljedećeg desetljeća, proizvod iz obalnih šuma BC smanjen je za 60 posto, čime su smanjeni porezni prihodi od jedne od najvećih industrija BC, kao i značajno izravno i neizravno zapošljavanje, što je značilo ozbiljno smanjivanje ruralnog područja BC. To traje do danas.

FSC u Kanadi i Sjedinjenim Državama

FSC primjenjuje 38 različitih standarda diljem svijeta, od kojih su mnogi 'privremeni' ili nisu u potpunosti razvijeni. Zahtjevi za tvrtke i vlasnike zemljišta uvelike se razlikuju u 38 različitih standarda, iako svi ovi proizvodi imaju FSC certifikat. Ovaj nedostatak dosljednosti dovodi do toga da se sjevernoamerički šumari suočavaju sa strašnim mjerilima, dok neki međunarodni zemljoposjednici u zemljama poput Brazila ili Rusije, lakše dobivaju FSC certifikat.

Ovaj upad na tržište skreće tržište prema neodrživo posječenom drvu iz Rusije, argumenta radi, dok je cijena FSC kanadskog drva nedostižna.

Međutim, šumari i državni službenici koji upravljaju javnim šumama identificiraju četiri razloga za prihvaćanje certifikacije. Glavni razlog je pristup tržištu. Kao što je gore opisano, mnogi veliki trgovci na malo bili su prisiljeni prihvatiti FSC drvo. Drugi je da su kupci počeli vjerovati kako se kanadskim šumama ne upravlja dobro, a certificiranje je javno jamčilo dobro gospodarenje šumama. Treće je osiguranje sustava upravljanja okolišem. Prije Šumskog rata, gospodarenje šumama stvaralo je ekonomsko bogatstvo. Unatoč činjenici da posjedovati šumu - bilo da je to vlasništvo javnosti, korporacije ili pojedinca - znači brinuti se o toj šumi kako bi se tijekom vremena pouzdano proizvodilo drvo, u Kanadi je bilo nepažljivih operacija sječe drveća, pa čak i uništavanja šuma koje sjeku. Industrijsko šumarstvo prečesto je značilo sječu na neodržive načine. Međutim, s obzirom na razmjere kanadskog šumarstva i rastuću sofisticiranost kanadskih šumara, kako je vrijeme prolazilo i bogatstvo se povećavalo, te su operacije bile sve rjeđe. Povremeno, kao u slučaju obalnih šuma prije Krista, u drugom dijelu 20. stoljeća, vladine odluke potaknule su destruktivne prakse u javnim šumama, ali i one su bile sve rjeđe. Konačno, četvrti navedeni razlog jest kako je certificiranje dalo koristan kontrolni popis stavki kojima se mora upravljati.

Međutim, obzirom na nespremnost zaklada i aktivista da napuste unosno polje djelovanja, ovo posljednje je značilo kako se popis elemenata kojima treba upravljati s vremenom povećao. To znači kako aktivisti i organizacije koje ih financiraju, uglavnom privatne zaklade, i dalje upravljaju dnevnim redom . A sukob i dalje traje. Kao što Bartley ističe:

"[S]ukobi između FSC-a i njegovih konkurenata u industriji su se nastavili, što je dovelo do kampanja koje naglašavaju vjerodostojnost nekih oznaka u odnosu na druge (npr. kampanja 'Ne kupuj SFI') i niza izvješća koja uspoređuju različite sustave (Mater, Price i Sample 2002; Meridian Institute 2001). ... [P]artikularni certifikati ponekad su se pokazali kontroverznim (Rainforest Foundation 2002). Naposljetku, nevladine organizacije, SMO-ovi i organizacije za certifikaciju nisu uvijek cijenili tešku ruku zaklada, osobito kada se smatralo da su previše prijateljski nastrojene prema poslovanju ili da su sredstva (certifikaciju) stavljali iznad cilja (poboljšanja uvjeta šuma). Zaklade su optužene da kontroliraju FSC upravu i podrivaju njezin demokratski proces donošenja odluka."

Dok su operacije u šumarstvu bile usklađene s većinom onoga što su ENGO-i, UN i vladine agencije željele u početku, ograničenja se samo povećavaju. BC's PFLA opisuje nova ograničenja s kojima se ove operacije suočavaju.

Ova ograničenja, koja su u procesu razvoja, utjecat će na privatne i javne šumare diljem zemlje. Baš kao i diljem svijeta. 

Hvala na čitanju. 

Napisala: Elisabeth Nickson; 31.07.2024.