Zaklada američke ludosti

Studeni 2023. godine - nakon napada Hamasovih terorista 07. listopada, u kojima je ubijeno oko 1400 Izraelaca i najmanje 31 Amerikanac, tisuće prosvjednika marširaju New Yorkom pozivajući na uništenje židovske države. Ulicama odjekuju povici "od rijeke do mora, Palestina će biti slobodna", zajedno s "postoji samo jedno rješenje: intifada revolucija". Među gomilom je i zloglasna palestinsko-američka aktivistica Linda Sarsour, koja megafonom upozorava kako se kabala lukavih Židova urotila da postavi "svoje male postere" (otetih izraelskih civila) po gradu, nastojeći navesti ljude neka ih poskidaju. Iako mnogi promatrači mogu izgledati kao "obični ljudi", kaže ona, Židovi imaju "svoje male ljude po cijelom gradu", koji nadziru druge. Sarsour je na licu mjesta kako bi isporučila ovakvu retoriku djelomično zato što je plaćena da bude tamo: njezina neprofitna organizacija, MPower Change, primila je 300.000 dolara bespovratnih sredstava od Zaklade Ford - “za izgradnju muslimanske moći na najnižem nivou”.

Svibanj 2023. godine - prosvjednici su upali u zgradu Capitola u Washington DC.u, tražeći neka zastupnici ne prihvate rezove potrošnje, tijekom pregovora o podizanju gornje granice duga. Mnogi su toliko ometali rad zastupnika da ih je policija morala uhititi kako bi ih izvukla. Riječ je o aktivistima Centra za popularnu demokraciju, ekstremno ljevičarske organizacije koja je od 2012. godine keširala 35,2 milijuna dolara od Fordove zaklade. Četiri mjeseca kasnije na njih će se ugledati 150 mladih aktivista iz skupine za “klimatsku revoluciju”, Sunrise Movement , gdje će njih 18 biti uhićeno nakon što su zauzeli ured predsjednika Doma. Pokret Sunrise Movement također prima novac Zaklade Ford—650.000 dolara za "obuku i organiziranje".

Travanj 2023. godine - tamo daleko u svijetu, Kineska razvojna istraživačka zaklada (CDRF), think tank koji je osnovala i vodi kineska država, domaćin je konferencije u Pekingu, na kojoj se raspravlja o tome kako „promicati formiranje međunarodno prihvaćenog ESG-a sustav s kineskim obilježjima”, uključujući kroz kineski globalni utjecaj i infrastrukturni plan, Inicijativu Pojas i put. No, niti ovaj skup najvećeg američkog geopolitičkog protivnika nije previše daleko da bi ga Zaklada Ford ne bi mogla financirati; dali su CDRF-u 600.000 dolara za pomoć u ostvarenju svojih ambicija.

Ovi primjeri iz samo prošle godine— prikupljeni nasumičnim obilaskom goleme baze podataka o bespovratnim sredstvima Zaklade Ford—predstavljaju maleni dio od gotovo 1 milijarde dolara koje zaklada, u prosjeku, daje godišnje. Stara gotovo stoljeće, i smještena na vrhu 16,4 milijarde dolara (2022. godine), zaklada je "filantropski" div—jedan od pet najvećih u SAD-u. Da je profitna tvrtka, njezina bi je tržišna kapitalizacija svrstala među Fortune 500. Umjesto toga, "vođena vizijom socijalne pravde", kako se kaže u izjavi o misiji, ogromna poplava neoporezovanog novca Zaklade Ford svake godine utječe u golemi ekosustav, pretežno ljevičarskih — i često, potpuno revolucionarnih — ciljeva.

Ipak, aktivnosti zaklade ostaju uglavnom ispod radara javnosti, dok je opseg njezine zloćudne povijesti uglavnom nepoznat. Ovo bi se trebalo promijeniti. Amerika se danas suočava s mnoštvom eskalirajućih sociopolitičkih kriza koje brzo razdiru političko tijelo: grabežljiva vrsta politike plemenskog identiteta; širenje pravnog, kulturnog i moralnog kaosa; bezakonje na ulicama; i učvršćivanje oligarhijske upravljačke elite, koje je sve spremnije odbaciti svaki preostali djelić demokratskog ili nacionalnog suvereniteta u svojoj potrazi za globalnim "napretkom", sve odozgo prema dolje. Iza svakog od ovih prijeloma nalazi se kontinuirani rad Zaklade Ford.

Unutar raskošnog Ford Foundation Center for Social Justice, East 43rd Street, New York, preko puta Ujedinjenih naroda.

2020. godine, nakon smrti Georgea Floyda u Minneapolisu, “rasni obračun” zahvatio je Sjedinjene Države, izazvavši vatrene nerede diljem nacije....to je rezultiralo ishitrenim odlukama nekih općina da uskrate financiranje policijskih odjela, ali je dovelo i do gotovo sveobuhvatne kapitulacije javnih institucija – od sveučilišta, svih vladinih agencija, utjecaj na velike korporacije—sve je to dovelo do kulturnog, revolucionarnog, ideološkog, identitetskog nezadovoljstva i rasnog separatizma. Nekima je to bio šok. Za Zakladu Ford to je označilo ispunjenje desetljeća truda.

Zaklada se već dugo vidi kao jedinstveno posvećena napretku i socijalnoj pravdi, a njena deklarirana misija još od 1950-ih je bila  "opća svrha unapređenja ljudske dobrobiti", i "iskorijenjivanje uzroka patnji" diljem svijeta. Ali, nakon što je sadašnji predsjednik zaklade, Darren Walker, preuzeo kormilo 2013. godine, počeo je potpunije prihvaćati javni identitet kao "temelj socijalne pravde"; te je preusmjerio svoju misiju na "ometanje pokretača nejednakosti", u baš svim sferama života, i diljem svijeta.

Stoga je zaklada usmjerila rekordnu sumu od više od 3 milijarde dolara za grupe i programe za "rasnu pravdu" i "rasnu jednakost" u razdoblju 2020. – 2021. godine. To je više od bilo koje druge neprofitne organizacije, ili pojedinačnog filantropa (Mackenzie Scott bila je sljedeći najveći donator s 2,9 dolara milijardi), ili bilo kojeg korporativnog diva (JPMorgan Chase s 2,1 milijardu dolara). Zaklada je dala sve sve od sebe kako bi proslavila uspjehe koje su postigli uz pomoć dugog popisa "neustrašivih ratnika za jednakost i pravdu", poput onih u Minneapolisu koji su obećali "rasformirati policijsku upravu", ili onih u Los Angelesu koji su odlučili "prodati 250 milijuna dolara proračuna LAPD-a”—obje su akcije opisane kao “monumentalni koraci u pravom smjeru”.

Zaklada Ford mogla bi potvrditi kako je, ne samo odgovorila na "rasni obračun", nego kako je taj obračun i pokrenula.

Nakon 2013. godine, zaklada je počela financirati mnoge skupine koje bi se udružile oko etikete “Black Lives Matter”, kao i nasilne “antifašističke” (Antifa) radikale koji su razbijali po ulicama.

U 2016. godine je npr. zaklada Ford dala 200.000 dolara za pomoć pri pokretanju Saveza južne vizije (SVA), tvorevine Radničke svjetske stranke, revolucionarne marksističko-lenjinističke skupine osnovane 1959. godine. SVA i njezina glavna podružnica, Charlotte Uprising, zatim je nastavila s izvođenjem jednog od prvih ilegalnih rušenja povijesnog spomenika u Sjedinjenim Državama - u Durhamu, Sjeverna Karolina. Također su bili ključni u koordinaciji sličnih djela ikonoklazma diljem zemlje, u godinama koje su uslijedile.

Kad su uključeni SVA aktivisti optuženi za nerede i oštećenje imovine, odvjetnici iz Južne koalicije za socijalnu pravdu (koju također financira Zaklada Ford) branili su ih pro bono. Očigledno zadovoljna SVA-ovim usklađivanjem s vlastitim ciljem "remećenja sustava radi unaprjeđenja socijalne pravde", zaklada je organizaciji dala još milijun dolara u razdoblju 2018.–2019. godine. Aktivisti Southern Vision Alliance izveli su napade na republikansku nacionalnu konvenciju u Charlotteu, Sjeverna Karolina, u kolovozu 2020. godine -  što je rezultiralo ozljedama desetaka policajaca i prolaznika. Nakon toga, zaklada je utrostručila svoj doprinos SVA-u, na 3 milijuna dolara. Godine 2023. aktivisti Charlotte Uprising/SVA bili su među optuženima za domaći terorizam, zbog ekstremnog nasilja, kao i organiziranih napada na policiju, tijekom višemjesečnih opsada tzv. Antifa "Cop Cityja", planiranog centra za obuku policije izvan Atlante.

Povijest Zaklade Ford u financiranju radikalnih, čak i otvoreno nasilnih, rasno-identitetskih skupina seže daleko ranije od 2010-ih godina. Moglo bi se čak reći kako je zaklada pomogla u osmišljavanju američke politike identiteta kakvu danas poznajemo.

Prije 1970-ih, Hispanjolci nisu postojali. Naravno, postojali su Meksikanci, Portorikanci, Kubanci i ljudi iz drugih zemalja Srednje i Južne Amerike, ili Kariba. Ali oni, i njihovi brojni etnički potomci u Sjedinjenim Državama, u velikoj su se većini vidjeli kao ukorijenjeni u svojim specifičnim nacijama - ili kao Amerikanci - radije nego da sačinjavaju jednu, odredivu etničku skupinu. Niti su željeli da se na njih gleda kao na posebnu, a kamoli potlačenu, manjinu u Sjedinjenim Državama. Mnogi su inzistirali, govoreći  razočaranim akademskim ispitivačima javnog mnijenja, kako se smatraju bijelcima.

To je bilo otkriće “Meksičko-američki narod: Druga najveća manjina u zemlji”; opsežne studije iz 1966. godine, koju su proveli istraživači s UCLA-e, koji su intervjuirali više od 1550 stanovnika američkog jugozapada. Istraživači su otkrili kako se spominjanje “predrasuda”, kod njihovih "subjekata", dosljedno pokazalo “preopterećenom temom za razgovor”, jer je “samo nazivanje Amerikanaca meksičkog podrijetla 'manjinom', ili impliciranje kako je to stanovništvo žrtva predrasuda i diskriminacije izazivalo iritaciju među mnogima, koji su radije vjerovali da se ne razlikuju [od] bijelih Amerikanaca.” Kao što je sugerirao i sam naslov studije, to nije bio rezultat koji su znanstvenici očekivali. Prema njihovim vlastitim riječima, njihov krajnji cilj je bio uvjeriti meksičke Amerikance kako  “dijele s crncima nedostatke zbog siromaštva, ekonomske nesigurnosti i diskriminacije.”

Studija UCLA-e zaključila je kako u praksi "još nije lako spojiti (Amerikance meksičkog porijekla), s drugim velikim manjinama, u političku koaliciju" - kroz zajednički osjećaj žrtve. To je značilo kako su meksički Amerikanci propustili "konkretne dobitke koji bi proizašli iz zajedničke klasifikacije s drugim nacionalnim manjinama, koje su u nepovoljnom položaju", žalili su se istraživači. Ovdje su "konkretni dobici" značili poplavu državnih sredstava (zajedno s prilikama za programe afirmativne akcije i preraspodjelu izbora), koje je Veliko društvo Lyndona B. Johnsona osiguravalo službenim manjinskim skupinama u zemlji.

Paul Ylvisaker, društveni teoretičar s Harvarda i voditelj programa za odnose s javnošću Zaklade Ford, pokušao je riješiti ovaj izazov. Bio je to Ylvisakerov program, koji je 1964. godine dao znanstvenicima s UCLA-e tadašnju sumu od 647.999 dolara za provođenje njihove studije. Sada je krenuo izmisliti viktimizirani "Hispanski" identitet u Sjedinjenim Državama.

Paul Ylvisaker, harvardski teoretičar društva (vjerojatno se misli na Meksikance)

1968. godine je Ylvisaker preusmjerio 2,2 milijuna dolara početnog novca zaklade Ford, za stvaranje Meksičko-američkog pravnog obrambenog i obrazovnog fonda (MALDEF), aktivističke skupine koja i danas djeluje, "svjesno, i po uzoru na NAACP". Također je osigurao financiranje, uključujući prvogodišnju potporu od 630.000 dolara, za formiranje interesne skupine La Raza, koja je danas poznata kao UnidosUS.  Oni su, danas, prema vlastitim riječima, "najveća nacionalna organizacija za građanska prava i zagovaranje hispanoameričkih prava". La Razu (doslovno "Utrka") su izmislili čileanski intelektualci Herman Gallegos, Ernesto Galarza i Julian Samora - učenici radikala nove ljevice Saula Alinskyja - kao sredstvo za korištenja zajedničkih pritužbi pri "rasiziranju Hispanaca"; ali i njihovo pretvaranje u političku snagu. Ylvisakerova nada, zbog čega je financirao ovakve organizacije, kako je to rekao u eseju iz 1991. godine: “Budućnost latinoameričkih neprofitnih organizacija”, bila je izgraditi “ujedinjenu frontu” za ljevicu – izgraditi “politiku identiteta” na njezinoj najosnovnijoj razini.

Napor je postigao nevjerojatan uspjeh. U 1970-ima, La Raza, MALDEF i slične organizacije vršile su pritisak na Ured za popis stanovništva SAD-a neka uključi novonastalu kategoriju "Hispanoamerikanci" u desetogodišnji popis stanovništva iz 1980. godine, zamjenjujući različite "Meksikance, Portorikance, Kubance, Srednjo- ili Južnoamerikance, kao i ostale Španjolce". U međuvremenu, 1976. godine, istaknuti demokratski kongresnik Ed Roybal — ubačen u politiku 1960-ih, Alinskyjevim organiziranjem meksičko-američkog glasovanja, u Los Angelesu — napisao je, i uz pomoć aktivista, uspio donijeti Zakon o javnoj svojini 94-311. Taj je zakon nalagao prikupljanje posebnih podataka o nezaposlenosti Amerikanaca koji se "identificiraju kao ljudi španjolskog govornog područja". Zakon tvrdi kako "veliki broj Amerikanaca španjolskog podrijetla pati od rasne, društvene, ekonomske i političke diskriminacije, te da su im uskraćene osnovne mogućnosti koje oni zaslužuju". PL 94-311 bio je prvi - ali ne i posljednji - američki zakon koji je definirao novu etničku skupinu, temeljenu na viktimizaciji. Došlo je novo doba - federalno propisanog rasnog knjigovodstva - značajno zahvaljujući Zakladi Ford.

U roku od dva desetljeća, "Hispanoamerikanci" su postali, ne samo službena manjinska skupina, već i ključna organizirana baza glasača Demokratske stranke.

Ova rasna izmišljotina nije bila najradikalniji cilj koji je Zaklada Ford promovirala tijekom svog zaokreta prema identitetskoj politici 1960-ih. U kolovozu 1966. godine, McGeorge Bundy, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika Kennedyja i Johnsona, održao je svoj prvi veliki politički govor kao novi predsjednik zaklade. U tom je govoru izjavio kako će organizacija zacrtati novi smjer, pomjerajući se s tradicionalnijih liberalnih ciljeva, u provođenje “hrabrog eksperimenta”: od sada će crnačka borba za jednakost biti prvi cilj Zaklade.

Fordova potrošnja na “prava za manjine” eksplodirala je - na 100 milijuna dolara, samo između 1965. i 1969. godine.

1970. godine će ova kategorija dosegnuti 40 posto cjelokupnog proračuna Zaklade za domaći program.

Tako je započelo prvo miješanje zaklade pri podupiranju pokreta Black Power.

Zaklada Ford izvorno nije trebala biti svjetionik ljevičarskim revolucionarima. Industrijalac Henry Ford osnovao ju je 1936. godine zbog izbjegavanje plaćanja poreza. Porezi na nasljedstvo, nametnuti antimonopolskim Zakonom o prihodima Franklina Delana Roosevelta, zaprijetili su okončanjem obiteljske kontrole nad tvrtkom Ford Motor Company - dakle, radi se o filantropskom buđenju. Kada je Ford umro 1947. godine, 90 posto dionica tvrtke oporučno je ostavljeno zakladi (u obliku dionica bez prava glasa), čime je obitelj bila zaštićena od prodaje dionica, ukoliko bi trebali prikupiti novce. Zatim, u uspješnom manevru, kako bi se zaštitili  od vladinog nadzora (ono što je tada bila najveća privatna zaklada na svijetu), Fordov nasljednik - Henry Ford II transformirao ju je u neovisni entitet, koji se nastojao prikazati kao neovisni instrument američkog hladnoratovskog liberalnog establišmenta, kako u zemlji, tako i u inozemstvu.

Međutim, do 1960-ih godine su, slijedeći američku inteligenciju, upravitelji Zaklade Ford došli su do uvjerenja kako se dobrobit ljudi najbolje može postići - ne izgradnjom i održavanjem trajnih institucija i normi - već njihovim rušenjem. Kao što je Heather Mac Donald napisala u City Journalu, prije gotovo tri desetljeća, povjerenici zaklade - potaknuti izborom JFK-a 1960. godine su počeli  "galamiti o radikalnijoj viziji" i, prema riječima jednog bivšeg zaposlenika: zahtijevali su inicijative "orijentirane na akcije, a ne na istraživanje, koje su služile za testiranje vanjskih rubova zagovaranja”.

Dobili su ih. Ponovno ulazi Paul Ylvisaker. Njegova je genijalnost bila povezati u velikoj koncentraciji novopridošle crne migranate, u pojedinim gradskim četvrtima, te neka savezna vlada revno vodi “rat protiv siromaštva”, u tim četvrtima. Ovdje bi, vjerovao je, Zaklada Ford mogla popuniti prazninu, na otvorenom tržištu, za društveni napredak. Zaklada bi urbani život "usavršila" najnovijim društvenim i znanstvenim ekspertizama. Ono što je ovim urbanim manjinskim “sivim zonama” (njegov pristojan izraz za geta) bilo potrebno, tvrdio je, bile su smjernice, od vrha prema dolje, i to od strane upravitelja zaklade - za izgradnju lokalnog vodstva zajednice. Predlagao je ono što je senator Daniel Patrick Moynihan kasnije opisao kao "ništa manje nego [institucionalnu] promjenu u radu i kontroli američkih gradova".  Ylvisaker je izmislio, dodao je Moynihan, "novu razinu američke vlade: agenciju za djelovanje unutar gradske zajednice."

Johnsonova administracija, koja je Fordovu zakladu tretirala kao kvazi-službeni laboratorij ideja, u potpunosti je prihvatila Ylvisakerov koncept sivih zona, modelirajući urbanu komponentu svog Rata protiv siromaštva na njegovim društvenim agencijama. Također je administracija uključila pilot-projekte zaklade, i svela ih na federalnu Programe za akcije unutar zajednice (CAP). Tehnokrati Zaklade bili su praktično padobranima spušteni u manjinske zajednice diljem zemlje, kako bi upravljali raspodjelom federalnog novca. Mac Donald je nezaboravno opisao nastali kaos:

"Fordovi urbani kadrovi ubrzo su počeli uništavati gradove. Prema senatoru Moynihanu, militantnost je postala znakom i zasluga je  saveznih financijera. U Newarku je ravnatelj lokalnog CAP-a poticao crnce neka se naoružaju prije nemira 1967. godine; letci koji su pozivali na demonstracije bili su otisnuti na CAP-ovom mimeografskom stroju. Savezna vlada usmjerila je novac za akciju u zajednici, pravo u ruke čikaškim bandama — koje su se predstavljale kao organizatori akcija u susjedstvu — i koje bi, potom, nastavljale terorizirati svoje susjede. Syracuse, New York....CAP je objavio priručnik, kao za lektiru, gdje je objavljeno: “Nikakvi se ciljevi ne postižu bez upotrebe sile. . . . Gadljivost prema sili nije obilježje idealističkog, već bijesnog morala.” Zaposlenici Syracuse CAP-a potrošili su 7 milijuna dolara, od dobivenih 8 milijuna dolara federalne potpore, na vlastite plaće.

Ford je [također stvorio jedan od] najsjajnijih promašaja u tijeku Rata protiv siromaštva—Mobilizacija za mlade, federalno financirana agencija za maloljetničku delinkvenciju, na Lower East Sideu Manhattana, koja je brzo proširila svoje ciljeve od pružanja prilika mladima iz manjina, na rušenje "struktura moći". . . . Njihove su tehnike uključivale bacanje mrtvih štakora na kućni prag gradonačelnika Roberta Wagnera, kao i organiziranje portorikanskih majki, korisnica socijalne skrbi, za “konfliktne sukobe” s lokalnim učiteljima."

Ali, Zaklada Ford se tek zahuktavala. Njihovo mjerilo uspjeha ili neuspjeha, nisu bili rezultati ostvareni na terenu, već količina stečene moći i utjecaja. U tom smislu, projekt sivih zona i njegovo uključivanje u Zakon o ekonomskim mogućnostima, iz 1964. godine se smatrao, ne samo velikim uspjehom, već i “najponosnijim postignućem” zaklade do danas. Ovo iskustvo pomoglo je Bundyju kako bi donio odluku neka cijela zaklada intenzivira svoje napore pri rasnom miješanju 1966. godine. 

Sada superzvijezda zaklade, Ylvisaker je unaprijedio daljnju shemu, temeljenu na novoj teoriji o tome kako riješiti ono što je Bundy nazvao "crnački problem". Prema ovom gledištu, integracija nije uspjela, pa zašto ne pokušati s rasnim separatizmom? Oslanjajući se izravno na tipičan pristup zaklade "razvoju" i "modernizaciji" u Trećem svijetu, Ylvisaker je ustvrdio kako je ono što je manjinskim zajednicama najpotrebnije jest njihova vlastita rasna elita - obučena rukovodeća klasa - neovisna o bjelačkom društvu. Planeri Zaklade Ford krenuli su s kultiviranjem posebne crnačke upravljačke klase, za koju su pretpostavljali kako bi ih crnačke zajednice smatrale legitimnima. U praksi je to značilo uključivanje najradikalnijih crnih nacionalista, koje su mogli pronaći.

Zaklada je odabrala obrazovni sustav New Yorka za svoj početni cilj. Plan je bio uspostaviti ogledne školske okruge, u kojima bi učionice, nastavni planovi i programi bili stavljeni pod kontrolu “zajednice” (čitaj: aktivističkih kadrova odabranih od strane Zaklade), sve u ime crnačkog samoodređenja. Potrošeno je više od 1,4 milijuna dolara na ovaj eksperiment, uključujući i izdašno financiranje predizbornih kampanja aktivista, koji su trebali preuzeti školske odbore odabranih okruga.

Čineći to, Zaklada je Ford podržala one, za koje je utvrdila kako su "predstavnici najmilitantnijih, najotuđenijih, najnepovjerljivijih, najnepostojanijih ljudi, onih koji iz temelja narušavaju obrazovni sustav u New Yorku" - prema internom dokumentu zaklade. Upravo je taj osjećaj nasilnog otuđenja Ford želio njegovati, kako bi osnažio “osjećaj [manjinskog] identiteta i samopouzdanja kojem [temelj] teži.” Fordovi planeri su uvjeravali one koji sumnjaju kako je “klasični obrazac revolucionara da, kada preuzme vlast, prelazi s uništavanja institucija, tek onda na izgradnju reda i novih institucija.”

Svakako su dobili mnogo razaranja za svoj novac. Zaklada je kao vodeću figuru svog projekta izabrala militantnog antibijelačkog pomoćnika, Malcoma X - Rhodyja McCoya, koji je tražio segregirani, potpuno crnački školski sustav. McCoy je brzo otpustio desetke bijelih učitelja i pomoćnika ravnatelja, te je odabrao zamjenike iz pokreta Black Power neka ih zamijene (poput Hermana Fergusona, utemeljitelja radikalnog Revolucionarnog akcijskog pokreta (RAM) i nacionalističke Organizacije afroamerikanaca Malcolma X-a, nazvanu Jedinstvo). Ferguson je bio pod optužnicom, za navodnu RAM-ovu zavjeru kako bi se ubili Roy Wilkins i Whitney Young, čelnici NAACP-a i Urban Leaguea - koje je on smatrao preumjerenima. Kada se otpor kako bi se Ferguson imenovao za ravnatelja, pokazao prevelikim za prevladati, McCoy je iskoristio novac zaklade kako bi ga zaposlio kao "konzultanta". Ferguson je propisno organizirao programe za studente, koji su uključivali poticanje i pripremu za oružanu borbu, protiv bijelaca.

McCoy je angažirao i Lesa Campbella, čelnika radikalne Udruge afroameričkih učitelja, koji je učenike svoje srednje škole organizirao u osobnu antisemitsku miliciju. Stvorio je “tjelohranitelje” za zastrašivanje bijelih učitelja i premlaćivanje Židova, koje je optužio kako vrše "mentalni genocid" nad crnom omladinom. Nakon atentata na Martina Luthera Kinga, Campbell je pustio svoje mlade stražare neka love školske učitelje po hodnicima, dajući im upute neka "pošalju bijelce na groblje".

Odgovor na svu tu agitaciju bio je gradski štrajk učitelja, koji je tjednima potresao New York, uzrokujući trajan prijelom u gradskim odnosima između crnaca i Židova. Ovaj potres je izazvao nacional-konzervativnu reakciju, koja je pomogla neka Richard Nixon uđe u Bijelu kuću.

Na kraju se Zaklada Ford povukla iz financiranja projekta, ali nikada nije osudila svoje primatelje, niti je priznala bilo kakvu odgovornost.

Bundy je rekao kako je javni bijes nepravedan. Izgovorio je: "Ako privatne zaklade ne mogu pomoći eksperimentima, njihova će jedinstvena uloga biti narušena, na štetu američkog društva."

McGeorge Bundy s LBJ-om, nedvojbeno smišljaju neki najnoviji idiotizam

Trebalo bi nam biti jasno kako Bundyjev pojam "jedinstvene uloge" zaklada - nema baš nikakve veze s milosrđem. Bilo je to, i dalje jest, pretakanje oligarhijskog novca za stjecanje utjecaja unutar upravljačkog režima koji vlada zemljom. Ovo je način kako prečicom doći do utjecaja u određivanju smjera politike, mijenjanju pravila upravljanja, ili "eksperimentiranju" s nacionalnim društvenim dobrima po volji - bez ikakvog doprinosa, ili uplitanja glasačke javnosti.

Bilo bi lako pretpostaviti, kao što su mnogi konzervativci godinama radili, kako zbog njezinih postupaka, Zakladom Ford mora upravljati neka marksoidna kabala. Ali, jako malo dokaza ukazuje na to kako je to istina. Naprotiv, ako ništa drugo, stvarnost se čini gorom: često zbunjujuće destruktivne akcije zaklade proizlaze iz njezine potpune vjere u superiornost liberalne tehnokratske stručnosti u stvaranju savršenijeg društva od vrha prema dolje. (Vrijedi napomenuti kako je Zaklada Ford uspostavila "društvene znanosti" kao modernu sveučilišnu disciplinu, potrošivši gotovo 65 milijuna dolara između 1949. i 1958. godine kako bi postigli zacrtani cilj, uključujući financiranje Vijeća za istraživanje društvenih znanosti, kao i Odsjeka za društvene odnose na Harvardu.)

Bundy je možda financirao crne nacionaliste i antikapitalističke revolucionare, ali nije bio komunist. On i njegov kabinet predstavljali su tko je tko u centrističkom, dvostranačkom establišmentu nacionalne sigurnosti tog doba. Vodeća opsesija zaklade nije bila marksistička dijalektika, već "analiza sustava" obožavatelja statistike - predsjednika Ford Motora, ministra obrane, predsjednika Svjetske banke, i varalice Roberta McNamare iz Vijetnamskog rata.

Henry Ford II je doveo McNamaru, zajedno sa svojom legendarnom Ivy League “Whiz Kids” i “ljudima iz organizacije”, neka pokrenu zakladu nakon 1947. godine. Njihova strast za apstraktnim planiranjem, ostat će ukorijenjena u njezinim aktivnostima.

Ono čega se Zaklada Ford uvijek najviše gnušala je demokratska volja običnog čovjeka. Već 1949. godine, autori ključnog izvješća, u kojem su postavljeni temeljni prioriteti zaklade, otvoreno su prezirali demokratsku samoupravu odbacujući “groteskni” “mit” kako je “svaki građanin razumnog karaktera” ujedno i kvalificiran za donošenje važnih odluka. Umjesto toga, inzistirali su da "na svakoj razini vlasti" vodstvo mora biti stavljeno "u ruke onih koji su najprikladniji za službu". Samo su "osjetljivi i intelektualno nadareni muškarci i žene" bili sposobni donositi odluke kao "kompetentni tehničari i administratori" zemlje, te osiguravati "dobrobit opće javnosti".

Ova žeđ za provođenjem kontrole od strane "prosvijećene" elite nad javnošću, i zaobilaženjem potrebe za zakonodavnom demokracijom, poprimila je mnoge oblike u radu Zaklade. Svjedočimo njihovom ulijevanju milijuna u preuređenje američkih pravnih fakulteta i financiranje pravnih profesora, stipendija i neprofitnih organizacija, čime je izmišljeno potpuno novo područje - pravo javnog interesa - uključeno u lobiranje pri saveznim sudovima neka nametnu društvene promjene po naredbi.

Kada je Zaklada Ford upotrijebila Indiju kao testni poligon za svoje Malthusove teorije međunarodnog razvoja, preplavila je zemlju stručnjacima za “kontrolu stanovništva”, podržala je preuzimanje diktatorske vlasti Indire Gandhi 1970-ih, te je poduprla obaveznu sterilizaciju, počinjenu od strane više indijske brahmanske elite. Od strane indijske brahmanske elite je 10 milijuna Indijanaca, nižih kasta, sterilizirano, kao što je i bilo u skladu s zakladinim tehnokratskim prezirom prema masama.

Kada Zaklada Ford danas podupire napore neka se američki nacionalni suverenitet sublimira nadnacionalnim globalnim institucijama, kao što su Ujedinjeni narodi i Svjetska zdravstvena organizacija, što odjekuje na njihovoj web stranici, riječ po riječ, provodeći omiljenu propagandu kineskog režima o potrebi za "većom jednakošću i pravednošću u međunarodnim raspravama o globalnim sustavima upravljanja". Tu ponovno dolazi do izražaja njihova sklonost kontroli od vrha prema dolje. (Čini se kako još nitko nije napravio potpunu analizu toga što točno namjerava zaklada u Kini, gdje je zaklada jedna od nekolicine stranih nevladinih organizacija, koje u Kini još smiju djelovati.)

Zaklada Ford danas možda koristi moderan jezik "probuđene" progresivne revolucije, kao što podupire sve najnovije ciljeve u ime socijalne pravde, ali njezina se priroda nije puno promijenila u odnosu na 1960-e godine. Njihova desetljeća, provedena u uništavanju američkog načina života, samo pokazuje što se događa kada se grupi samoživih "stručnjaka" preda gotovo neograničena hrpa tuđeg novca za trošenje - imamo neodređene misije mijenjanja svijeta bez nikakve odgovornosti.

“Puno sam griješio”, rekao je Henry Ford II, u intervjuu, 1973. godine, “ali najveća greška koju sam ikada napravio bila je to što sam prepustio kontrolu nad Zakladom Ford.” Zaklada je, rekao je, “s moje točke gledišta bila fijasko od prvog dana. I izmaklo je kontroli.”

“Znate,” razmišljao je, “mi [Ford Motor Co.] postojimo samo zato što smo dovoljno pametni da proizvedemo nešto što prodamo za profit; mi možemo biti izbačeni sa tržišta, ili možemo bankrotirati; ali ljudi iz Zaklade nemaju kome odgovarati.”

Rekao je kako je nekoliko puta pokušao rasturiti zakladu, ali u tome nije uspio, jer "u toj fazi nisam imao dovoljno povjerenja u sebe da guram, vrištim, vičem i govorim im neka se jebu, što sam, znate, trebao sam učiniti.”

Svima bi nam bilo bolje da to jest učinio.

BY:  N.S.LYONS; 12.06.2024.