Biti promatrač ili svjedočiti
Autorica: Barbara Nimri Aziz; 30.05.2024.
Gledaju nas. Barem jesu prije. Prije nego što ih je obuzela tuga, prije nego što su se srušili, ranjeni, omamljeni od gladi, zbunjenosti i straha. Mora da su do sada već potpuno odustali od našeg svijeta voajera, uključujući i one koji su odvojili trenutak da bace oko na taj nemilosrdni pokolj dan-za-dan-za-danom.
Oni znaju kako živimo - naše bazene i trgovačke centre, naše razularene igre loptom. Maturanti iz Gaze dobivaju stipendije za studiranje ovdje. Žene i muškarci zatvoreni u tom tinjajućem zatvoru imaju rođake u SAD-u, obitelji koje su uspjele emigrirati nakon rata, nakon 1967. godine. Oni znaju kako odlučno rođaci koji rade u inozemstvu iz mjeseca u mjesec šalju nešto ušteđevine natrag u Jabaliju, natrag Khan Younisu, natrag u Rafah, natrag u Deir al-Balah, u Beit Lahia i Gaza City. Piju Fantu i Colu i Maxwell kavu; kupuju pelene strane proizvodnje za svoju dojenčad i dječju odjeću s utisnutim imenima američkih marki. Pozdravljaju rabljenu odjeću koju šalju dobrotvorne organizacije iz crkve-poslije-crkve, džamije-na-džamije, zemlje-na-zemlje. Majke prate arapsko sinkroniziranu tursku seriju za serijom, dok se mladi okupljaju kako bi navijali za heroje Nemoguće misije. Skupljaju se zajedno u 'facetimeu' sa ujacima i rođacima u Dearbornu, Austinu, Brooklynu, Minneapolisu, gradu za gradom. Prije: kod kuće, i u čajankama, oni raspravljaju o komentarima senatora i državnih tajnika, citiraju njihovo obećanje za obećanjem, njihov izgovor za izgovorom, nabrajajući sav svoj AIPAC novac, čekajući na izbore nakon izbora.
Sada?
Palestinci pod okupacijom neprestano su gledali u Sjedinjene Države. Ne samo zato što su se tamo najviše naselili, zato što su im tamo napredovali članovi obitelji. Vjerovali su u američke demokratske ideale; bili su korisnici američke dobrotvorne organizacije; gledali su kako američka vlada preuzima vodstvo, posredujući u sklapanju ugovora za ugovorom – navodno kako bi osigurala palestinski suverenitet – u suradnji s Izraelom. Gledali su kako jedan predsjednik SAD-a pati zbog uništavanja ugovora koje je sponzorirao. Zatim su, s obnovljenim obećanjem i nadom, gledali kada je crnac okupirao Bijelu kuću, očekujući kako će ga povijest njegove rase uskladiti s njihovim oduzimanjem imovine – samo kako bi ih on prezreo.
Palestinci znaju bolje od ikoga o planovima i navikama Izraela. Dakle, kada su izgubili vjeru u sposobnost vanjskih sila da prisile, podmite, ili na neki drugi način uvjere Izrael neka sklopi pravi mir, njihovi pozivi Allahu bili su postojani. I to, iako su uz vojne strategije, pokušavali pružiti nenasilni otpor.
Sada?
Koliki je postotak Palestinaca iz Gaze i Zapadne obale slavio hrabri napad Hamasa prošlog listopada, ne znam. Sumnjam koliko su bili spremni za nadmoćni izraelski vojni napad tijekom ovih mjeseci. Mogu li nazrijeti ikakvo svjetlo na kraju ovog beskrajnog vatrogasnog tunela, zatrpanog leševima? Žale li što su napustili svoj dom kako bi se vukli, goli i poniženi, milju za miljom prema sve većoj opasnosti, sada želeći: 'bolje da smo ostali, bolje da smo nestali pod vlastitim zgnječenim fotografijama, knjigama, biljkama u saksijama i namještajem'?
Koliko god bilo teško, oni će postiti u ramazanu i posjećivati pretke na tihim mezarjima – prije. Nekolicina njih možda još sanja da obavi hadž. Jednom, ako ovo prežive.
Činjenica jest kako je svaki Palestinac ubijen u ovih sedam mjeseci prihvaćen kao mučenik – pridružujući se desecima tisuća ubijenih u prošlim napadima i ubojstvima – može pomoći u održavanju onih koji još dišu. Gledamo svakodnevno djeliće njihove nepokolebljive hrabrosti – iscrpljene medicinare, uporne novinare, ranjene vozače hitne pomoći, skromne pogrebnike, njegovatelje pacijenata (neki su i sami djeca) i raznosače hrane, zajedno s onim dječacima koji traže tragove onoga čemu se ne može ući u trag. Primamo užasnu sliku za slikom, izravno s krvlju natopljenih mjesta gdje, kroz vriske i molitve, muškarci i žene odlučno usmjeravaju svoje telefonske kamere kako bi nam pokazali nepoželjne stvarnosti. Dan za danom, s novinarima koji su ubijeni ili im je zabranjen ulazak u Gazu, s oskudnim informatičkim vezama, oni inzistiraju na tome da nekako svijetu prenesu te mučne slike.
Možda je, dok su još imali sredstava, onih više od 2 milijuna Palestinaca koji su bili napadnuti, s nekom nadom svjedočilo prezentacijama Južne Afrike pred ICJ-om. Možda su čuli onu ranu nedvosmislenu osudu Izraela od strane jedinog irskog parlamentarca, a zatim primijetili stalan porast iz dana u dan drugih glasova protiv genocida. Njihova su očekivanja zasigurno porasla zbog - kako se činilo - bujice prosvjeda grada za gradom, diljem svijeta. Njihova Nakba postala je dio globalnog vokabulara; čak su i djeca naučila zastrašujuću riječ 'genocid'.
Njihova palestinska zastava, poslije kefije šala, postali su simboli pobjede.
Sada?
Sada već shvaćaju kako još jedan masakr ne bi nimalo promijenio strance. Još jedna sabotirana humanitarna pošiljka, još jedna presuda svjetskog suda, daljnje glasovanje u Vijeću sigurnosti UN-a: ništa ne bi odvratilo Izrael, niti dovoljno posramilo zapadne vođe neka učine ono što znaju da je politički i moralno ispravno.
Znaju kao neki od nas prate rat. S naše strane, mi – voajeri smo ono što jesmo, suočimo se s tim – skupljamo nešto novca za humanitarnu pomoć koja ima male šanse da stigne na svoje odredište, dijelimo priče o još jednom mrtvom djetetu, navodimo dodatne dokaze genocida, objavljujemo naše iskrene pjesme, izjavljujemo kako su nam se otvorile oči, potpišemo još jednu peticiju. Pozdravljamo sveučilištarce na njihovim snažnim riječima, podržavamo nedvosmislenu izjavu jedinog američkog kongresnika koji tako rječito uzvikuje: "Nikada neću prestati govoriti kako Palestinci zaslužuju slobodu, da moramo osloboditi Palestinu... nema oružja za ubijanje Palestinaca" .
Promatraju nas, jer, koliko god skromni, ili slabi, bili naši napori - ne možemo, a da ne okrenemo glavu od srama. Ako ne sramote naše osobne nemogućnosti, onda zbog sramote našeg učešća u ovakvoj vlasti i našeg dvoličnog tiska. Palestinski mladić od oko 16 godina, probijajući se kroz ruševine, lica prošaranog pepelom i znojem, uzdignute šake, viče u kameru: “Uhvatit ćemo vas; dobit ćemo vas; ne možete nas uništiti”.
Add comment
Comments