- EU je izdvojio oko 580 milijardi eura, ili gotovo 630 milijardi dolara za svoj neto-nulti plan u razdoblju od 2021. do 2027. godine.
- Nezadovoljstvo birača visokim troškovima energije i ukupnom inflacijom počinje privlačiti pozornost političara.
- Čelnici EU-a bore se da zadrže EU konkurentnom u tehnologiji zelene energije usprkos oštroj konkurenciji iz SAD-a i Kine.
Kada je Europska unija odobrila svoj Green Deal, to je učinjeno uz mnogo pompe i iskrica. Sada su fanfare i iskre daleko sjećanje, dok se EU bori sa stvarnim "kako", tranzicijske jednadžbe, koju je sama sebi napisala. Ni šutnja o stvarnim troškovima tranzicije nije pomogla.
Nije kako EU ne priznaje da bi tranzicija bila skupa. Europsko vijeće naziva potrebna ulaganja "ogromnima". Također se kaže kako je EU izdvojio oko 580 milijardi eura, od gotovo 630 milijardi dolara za svoj neto-nulti plan u razdoblju od 2021. do 2027. Samo što će to koštati puno više od toga—a EU za to nema vrsta novca, i to tek sada izlazi na vidjelo.
https://www.consilium.europa.eu/en/infographics/financing-climate-transition
Ovo je možda najgori mogući trenutak da stvarni troškovi tranzicije izađu na vidjelo – baš u trenutku kada Europljani počinju osjećati dodatni trošak koji ova tranzicija nameće kućnim proračunima. A na horizontu su izbori za Europski parlament.
Prošle je godine Europska komisija procijenila trošak energetske tranzicije na više od 700 milijardi eura, ili preko 758 milijardi dolara, sa još dodatnim godišnjim ulaganjima od sada do 2050. godine. To je 700 milijardi eura koje treba uložiti u tranziciju—i zamjenu ruskih ugljikovodika— svake godine. To je puno novca. A solidan dio toga ide iz džepova europskih građana. Ovo je opasno stanje stvari.
U kolumni za Reuters iz srpnja 2023. godine, Pierre Briancon je o europskim vladama napisao da "ako ne izađu na čistac javnom mnijenju i ne objasne kako će se ti troškovi podijeliti, mogle bi se suočiti sa paralizirajućim populističkim prosvjedima koji će kompromitirati njihove krajnje ciljeve."
https://www.reuters.com/breakingviews/eu-has-come-clean-costs-green-transition-2023-07-18/
Ove su se riječi pokazale proročanskim, jer su desničarske stranke stekle popularnost diljem Europe, i to mjesecima prije izbora za Europski parlament u lipnju ove godine. U međuvremenu, kako su troškovi prelaska s ugljikovodika nastavili rasti u obliku izravne inflacije i smanjene industrijske aktivnosti, EU kasni s vlastitim ciljevima. Možda i zato što su bili malo preambiciozni.
Plan koji su sadašnji čelnici bloka odobrili bio je za smanjenje emisija od 55% do 2030. godine, u odnosu na početnu vrijednost iz 1990. godine. Kako sada stvari stoje, do te godine ostvarit će tek smanjenje od 51% i to je, po nekima, problem, jer je svaki postotak bitan. Ali čak i ovo smanjenje - koje je prilično značajno - košta puno. A povećanje na 55% vjerojatno će još više udaljiti glasače.
Čini se kako su čelnici EU-a napokon počeli primjećivati, vjerojatno potpomognuti raširenim prosvjedima poljoprivrednika, koji su u biti bili reakcija na Green Deal, koji zahtijeva preusmjeravanje novca koji se prethodno koristio za subvencioniranje poljoprivrede, u tranzicijske napore. To, kao i brda propisa koji opterećuju poljoprivrednike pokazalo se previše, pa su se farmeri pobunili.
Kao rezultat toga, čelnici u Bruxellesu i njihovi kolege iz nacionalnih vlada morali su učiniti ustupke. Možda će jednostavno morati napraviti još ustupaka, jer poljoprivrednici nisu jedina skupina nezadovoljna svim neugodnim promjenama koje će zeleni prijelaz donijeti u živote ljudi. Ovo je posebno istinito u svjetlu neslaganja između onoga što je obećano i onoga što je isporučeno.
Uglavnom je obećana jeftina obnovljiva energija. Možda će biti jeftino i obnovljivo u nekom trenutku u budućnosti, ali sada nije. Naprotiv, preklapanje između zemalja s najvećim kapacitetom vjetra i sunca, i zemalja s najvećim računima za struju, prilično je značajno. Druga stvar koja je obećana bila je uspješno poslovno okruženje, koje se tek treba materijalizirati. I koga trenutno nema.
https://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index.php
Čini se kako je ovaj posljednji dio ono što je potaknulo one u Bruxellesu da razmišljaju o nečem drugom od ciljeva smanjenja emisija, navodi se u nedavnom članku Bloomberga. Nezadovoljstvo birača visokim troškovima energije i sveukupnom inflacijom koju oni potiču, skrenulo je pozornost donositelja odluka i planera na pitanja kao što je jačanje konkurentnosti Europske unije u svjetlu oštre konkurencije iz SAD-a i Kine.
S obzirom na to gdje se Kina nalazi u smislu razvoja tranzicijske tehnologije, što je pozicija globalnog lidera, i s obzirom na milijarde koje je Bidenova administracija obećala ulagačima voljnim poslovati u SAD-u, EU već kasni na zabavu. Čak gubi posao u SAD-u zbog tih milijardi, a to je zato što kod kuće uglavnom nudi regulatornu stegu, umjesto milijardi poticaja.
Nije lako izvući se iz ove pozicije, a vodstvu EU-a ističe vrijeme. Stvar je, međutim, u tome kako se ovo rukovodstvo dovelo u tu poziciju fokusirajući se na sve pogrešne stvari, u isto vrijeme i ignorirajući sve bitne faktore koji su trebali biti u centru njihove pažnje. Sada je tranzicijski pritisak u opasnosti, a posljedice će se osjetiti nadaleko.
"Ako ne uspijemo kod kuće, ako pošaljemo poruku kako je Green Deal izazvao društveni preokret, postat će to primjer koji druge zemlje ne smiju slijediti", SImoe Tagliapietra, viši istraživač u energetskom think tanku Bruegel, je rekao za Bloomberg.
BY: Irina Slav za Oilprice.com; 08.04.2024.
Add comment
Comments