Kraj kršćanskog Kavkaza?

Malo je poznata činjenica, osim unutar kruga nekoliko stručnjaka: veliki dio teritorija današnjeg Azerbajdžana odgovara granicama drevnog kristijaniziranog kraljevstva (vjerojatno već u 2. stoljeću) poznatog kao Kavkaska Albanija (ili Alwania). Nestao je u 8. stoljeću, dijelom kao posljedica muslimanskog osvajanja, a dijelom pod pritiskom velikog armenskog susjeda.

Željeni Karabah (poznat kao Artsakh) jedno je od područja ovog malog kraljevstva o čemu svjedoče grčko-latinski i armenski historiografski izvori.

Otkriće albanskog lekcionara 1975. godine, u samostanu na Sinaju, sugerira na rano pokrštavanje Albanije, s vezama s Jeruzalemom, gdje su albanske zajednice financirale izgradnju nekoliko crkava. Otkriće nije bilo naširoko objavljeno, ali ga je dobro opisao Bernard Outtier.

Dok ovo iščezlo kršćanstvo nije od interesa za kršćanski ili katolički svijet, Turci su posebno dobro informirani o povijesti Albanaca na Kavkazu (bakuska škola povijesti), i oni danas divno iskorištavaju to znanje kako bi poduprli svoje pravo koje polažu na Nagorno-Karabah, usput i potvrđuju svoj legitimitet nad ovim teritorijem, koji smatraju "proto-Azerbajdžanom".

U veljači 2022. godine, AZERTAC (Azerbajdžanska državna informativna agencija) objavila je članak gospodina Rahmana Mustafayeva, veleposlanika Republike Azerbajdžan pri Svetoj Stolici: ” Les racines chrétiennes du Caucase. L’histoire de l’Église d’Azerbaïdjan [“Kršćanski korijeni Kavkaza. Povijest Azerbajdžanske Crkve”]. U njoj autor započinje s crtanjem glavnih pravaca povijesti ovog malog kraljevstva, koje je vrlo rano kristijanizirano, kao i Crkve koja je (ako ne apostolska) bila barem usko povezana s lancem prvih učenika. A ono što on pronalazi u skladu je, ne samo s onim što je razradilo akademsko istraživanje, već i sa postojećim tradicijama, često usmenim.

Problem leži u azerbejdžanskom prikazu novije povijesti:

“Početkom 19. stoljeća, nakon rusko-perzijskih i rusko-turskih ratova, u kojima je pobijedilo Rusko Carstvo, započeo je proces naseljavanja Armenaca iz Osmanskog i Perzijskog Carstva. na području Karabaškog, Erivanskog i Nahčivanskog kanata Ruskog Carstva.”

Svi ovi teritoriji bili su armenski davno prije muslimanske okupacije. Ne radi se o “prisvajanju” muslimanskih teritorija, već o ponovnom prisvajanju zemlje koja je oduzeta, a to naravno uključuje velike ljudske probleme na obje strane.

Pod pretpostavkom kako su se Armenci morali upoznati s albanskom graditeljskom baštinom, te su restaurirali i renovirali spomenike unoseći elemente armenske arhitekture “koji nisu karakteristični za albansku arhitekturu”, zašto bi to bilo skandalozno? Ove dvije arhitekture, iako nisu sestre blizanke, vrlo su slične. Apsurdno je tvrditi kako armenska epigrafika na srednjovjekovnim albanskim spomenicima predstavlja početak procesa “armenizacije”, jer je “albanska” zajednica danas praktički nestala. Ono što je ostalo je crkva “Udi” i nekoliko govornika jezika Udi, za kojeg istraživači priznaju kako je nasljednik albanskog jezika. U travnju 1836. godine, carska je vlada ukinula Autokefalnu crkvu Albanije, koja je tada bila podređena Armenskoj gregorijanskoj crkvi (prema riječima veleposlanika) kako bi ojačala položaj armenskog stanovništva i svećenstva na muslimanskim područjima Zakavkazja. To bi moglo biti tako, a nedvojbeno je bila šteta za malu albansku crkvu. Ali to je bio i politički čin. Od 2003. godine, ova mala albanska crkva ponovno je postala autokefalna.

Ekstravagancija azerbajdžanskih optužbi je zapanjujuća. Ako je vjerovati njihovim navodima - početkom 20. stoljeća Armenska gregorijanska crkva je – uz ovlaštenje ruskog Svetog sinoda – uništila sve tragove arhiva Albanske crkve, kao i knjižnice patrijaraha Albanije u Gandjasaru. Ona je sadržavala najdragocjenije povijesne dokumente, kao i izvornike albanske književnosti. Uništavanje (ili skrivanje) arhiva tako bi omogućilo armenskim povjesničarima i arheolozima neka poreknu autokefalnu prirodu Albanske crkve, albansko vlasništvo nad kršćanskim hramovima (?), samostanima i crkvama smještenim na teritoriju današnje regije Karabagh, i tvrditi kako su oni kulturna baština armenskog naroda i vlasništvo armenske crkve.

Današnje albansko naslijeđe očito pripada Armenskoj crkvi, a ne muslimanskim Azerima. Vjerovati kako je azerbejdžanska država postavila veliku kupolu sekularizma kako bi svim crkvama dala svoje mjesto u zemlji znači biti ili potpuno naivan, ili potpuni ignorant.

Istina je da je u 08. stoljeću kalcedonska Albanija bila pod pritiskom svog velikog i prestižnog susjeda, kako bi se pokorila armenskom antikalcedonskom izboru. Nakon što su islamske vojske osvojile Kavkaz, dok je Gruzija postajala regionalna sila, a Armenija preživjela kao kršćanska sila, Albanija je nestala, barem politički. To je stvar povijesnog istraživanja. To je delikatno, jer je albanska povijest poznata uglavnom kroz armensku historiografiju. Budući da povijest pokazuje kako su se duhovne i teološke podjele odražavale na odnose između država i kraljevstava, vjerski teološki sukobi bili su nepovoljni za malo albansko kraljevstvo.

Kad se veleposlanik pri Svetoj Stolici raduje “oslobođenju Karabaha nakon 30 godina okupacije”, te ustvrdi kako počinje nova etapa, pa se “kršćanske crkve vraćaju svojim gospodarima, albansko-sudinskoj kršćanskoj zajednici Azerbejdžana”, on nam se ruga. Albansko-azerbajdžanska zajednica je gotovo samo sitnica, smještena u tri grada u Azerbajdžanu (čak ni u Bakuu). Jesu li dovoljno naivni da vjeruju kako će im njihovo nasljeđe biti vraćeno pod muslimanskim režimom? Nisu. Uzalud smo na webu tražili slike albanske zajednice koju Azeri toliko hvale.

Turistički vodiči nam govore: Ministarstvo kulture Artsakha obnovilo je samostanske zgrade samostana Gandjasar, velikog središta za prepisivanje iluminiranih rukopisa u srednjem vijeku, i postavilo Matenadaran (jerevanski BNF, iako u skromnijem  mjerilu) s istim funkcijama: izložiti rukopise nastale na tlu Artsakha, od kojih se oko 100 nalazi u Matenadaranu.

Vatican News prenio je poziv pape Franje na zaštitu duhovne i arhitektonske baštine Nagorno-Karabaha. Evo što piše, napisala Delphine Allaire:

“Tisućljetna duhovna baština Gorskog Karabaha čini ga kolijevkom Armenije. Ova ključna regija sadrži stotine crkava, samostana i nadgrobnih spomenika koji datiraju od 11. do 19. stoljeća. Budući kako je bila planinska regija, nije bila evangelizirana u isto vrijeme kad i Armenija. Međutim, kršćanstvo u Gorskom Karabahu uglavnom je opstalo zbog djelovanja kralja Vatchagana Pobožnog, koji je došao na prijestolje 484. godine. Širio je kult svetačkih relikvija, a regija mu duguje izgradnju najstarijeg vjerskog spomenika u Karabahu, mauzoleja Grigorija, unuka Svetog Grgura Prosvjetitelja i katolikosa Albanije na Kavkazu. Danas je ovaj spomenik samostan Amaras u istočnom Artsakhu. Povijest Armenije i kavkaske Albanije povezana je od pokrštavanja dviju zemalja početkom 04. stoljeća.”

Ovo zahtijeva nekoliko komentara.

Gorski Karabah je drevna regija kavkaske Albanije, a time i kolijevka kršćanskih Albanaca. Ali od tih Albanaca preostala je samo mala zajednica: Udi, čiji je jezik drevnih Albanaca, ali čije je pismo izgubljeno. Dakle, nema ničeg lošeg u vezi s ovim, i nije krivotvorina tvrditi kako je to povijesna kolijevka srednjovjekovne Armenije, nakon što je albansko kraljevstvo nestalo.

Početkom siječnja 2022. godine, novinarka Anastasia Lavrina (koju plaća azerbajdžanska vlada), provela je zanimljivo istraživanje u Karabahu o tome “kako su kršćanske crkve Karabaha uništili armenski separatisti,” što je objavljeno na web stranici  časopisa Journal des musulmans en France, nekoliko dana kasnije. Dojmljiv video prikazuje navodna protjerivanja Armenaca, kao i svjedočanstvo pravoslavnog svećenika iz Bakua o slobodi bogoslužja koju uživaju crkve, kao i popravku ove bajkovite drevne baštine na koju su toliko ponosni. Na slikama se vidi samo svećenik koji sve to komentira ispred male hrpe starog kamenja.

Isti Journal des musulmans de France plagirao je tekst veleposlanika Mustafayeva, u kojem se proglašava oslobođenje Nagorno-Karabaha: “Nova faza... u povijesti kršćanskih crkava u Azerbajdžanu – faza obnove nakon uništenja i povijesnih krivotvorina, faza zacjeljivanja rana, ponovnog rođenja, život u ime mira i suradnje između svih religija Azerbajdžana.”

Tko može vjerovati kako će Azerbajdžan financirati obnovu armenske baštine nakon što je zemlju ispraznio od svih Armenaca? Poznat nam je razorni bijes islama. Džamije će prekriti područje Nagorno-Karabaha, brišući kršćansko sjećanje i vjerske korijene čovječanstva, baš kao što je Turska učinila u dva krvava genocida.

Ali, postoji lekcija koja se može naučiti iz cijele ove propagande, i to važna: muslimani su priznali postojanje vrlo starog albanskog kršćanstva, dovoljno starog da potvrdi vrlo staru, prvu apostolsku evangelizaciju, koju je istočna tradicija držala zadnjom.

Povrh ove drevne povijesti i postojanja trećeg kršćanstva na Kavkazu (potpuno ignorirano od strane kavkazologa naših francuskih medija), većina članaka specijaliziranih za pitanja Kavkaza nikada ne prestaje evocirati "etničku" ili "rasnu" mržnju, i nikada ne spominje “vjerske mržnje”. Time se zanemaruje armenski genocid, koji je dokumentiran, čak i ako ga ne priznaje nacija koja je za njega povijesno odgovorna.

Gotovo svi dostupni članci ne idu dalje od 1993. godine, navodnog početka neprijateljstava između Azerbejdžanaca i Armenaca.

Ova šutnja je neodgovorna, da ne kažem kriva za još veći problem.

Pitanje Nagorno-Karabaha je stari problem, čije su sjeme smrti posijali Britanci kada su 1919. godine, dodijelili Nagorno-Karabah Azerbajdžanu. Staljin je samo ratificirao njihovu odluku.

Krajem 1918. godine, Velika Britanija je ušla na Kavkaz. Diplomatskim je putem nadoknadila ono malo materijalnih resursa koje je imala u ovom, kako kažu stručnjaci, “turbulentnom” kraju. Lukavstvo, lažljivost, cinizam i dobro shvaćeni osobni interes ovog umirućeg engleskog carstva dobro su poznati. Za svoje interese, naravno. Izlika na koju se pozivaju najimperijalističkiji krugovi u Londonu, kako bi opravdali ovu prisutnost na Kavkazu, jest kako je to bio jedan od puteva za Indiju. U stvarnosti, to je zbog bakuske nafte. Tijekom britanske vladavine 1919. godine, Azerbajdžan je još uvijek imao pristup nafti koja je prelazila preko Gruzije do luke Batumi (obećana Gruziji, ali okupirana od strane Britanaca). Što se tiče Armenije, obećana su joj ogromna područja u Anatoliji. Ali bez sredstava da ih osvoji, ili zadrži. U međuvremenu, stotine tisuća izbjeglica bile su nagurane na malom teritoriju. Od onoga što se tada nazivalo "turskom Armenijom", ostao je samo jedan vilajet, onaj Sivas, i samo šačica Armenaca.

Za Tursku, ugovori iz Batumija nisu bili ništa drugo nego pravna fasada koja je pružala izgovor za invaziju na Kavkaz. Početkom kolovoza 1918. godine, Nuri Pacha je zatražio priključenje Karabaha Azerbajdžanu. Armenska Republika je odbila. Jednom. Onda drugi put. Turci su zatim poslali tursko-azerski odred protiv glavnog grada Shushija, u koji su Turci ušli 08. listopada. Sela su se pobunila, a sljedećeg mjeseca, iskoristivši njihovo povlačenje, Armenci su ponovno preuzeli kontrolu nad regijom.

U listopadu 1918. godine, Enver-paša je poslao precizne upute Kavkaskoj vojsci za područja između transkavkaskih republika i crte povlačenja turskih snaga. Prije povlačenja, vojska je trebala naoružati kurdsko i tursko stanovništvo, ostavljajući za sobom časnike sposobne politički i vojno organizirati regiju. Glavni cilj bio je spriječiti repatrijaciju Armenaca.

Glavni zapovjednik britanskih snaga na Kavkazu, general William Montgomerie Thomson, bio je u najboljim odnosima s azerbajdžanskom vladom, što je Velikoj Britaniji omogućilo dobivanje vrlo velikih količina nafte. 15. siječnja 1919. godine je odobrio imenovanje azerbejdžanskog guvernera za pokrajine Karabakh (165 000 Armenaca naspram 59 000 Azera), i Zanguezur (101 000 Armenaca naspram 120 000 Azera).

U veljači 1919. godine, azerbajdžanska administracija ušla je u Karabah pod britanskom zaštitom, dok su Armenci održali svoju četvrtu skupštinu u Shushiju, koji se i dalje odbijao pokoriti. Razgovori su nastavljeni na petoj skupštini, održanoj krajem travnja, uz sudjelovanje azerbejdžanskog guvernera i generala Digbyja Shuttlewortha, Thomsonova nasljednika.

Armensko odbijanje je ustrajalo, a odnosi su se pogoršali. 02. lipnja 1919. godine, Azeri su napali.

U kolovozu 1919. godine su Armenci prihvatili azerbejdžansku vlast. Jesu li imali drugog izbora?

Dana 08. siječnja 1920. godine, Armenci su potpisali sporazum s general bojnikom Georgeom Forestier-Walkerom, zapovjednikom britanskih snaga u Batumiju, za uspostavu armenske civilne uprave u Karsu. Kada je stigla, u pratnji Britanaca, muslimani su se odbili pokoriti i na kraju velikog kongresa su proglasili privremenu nacionalnu vladu jugozapadnog Kavkaza. General Thomson stigao je u Kars i de facto priznao ovu vladu, dok se armenska uprava vratila. Budući kako su Turci i Kurdi onemogućili povratak Armenaca na zapad, Armenci su u siječnju odlučili napasti Nakhichevan.

Thomson je ponudio pomoć Armencima da preuzmu kontrolu nad Karsom i Nahičevanom, ako pristanu ustupiti Karabah i Zanguezur Azerima. Nakon načelnog dogovora, Thomson je 13. travnja zauzeo Kars i raspustio vladu jugozapadnog Kavkaza. Britanci su se povukli iz Nahičevana, prepuštajući upravu Armencima. U srpnju su muslimani Nakhichevana napali Armence i prisilili ih na evakuaciju iz okruga.

Kada je pukovnik Alfred Rawlinson posjetio regiju Kars u srpnju, otkrio je kako, osim gradova, ostatak teritorija drže Kurdi, od doline Aras do Oltua i Ardahana.

Što je bilo s Francuzima? Znali su, naravno.

Dana 10. prosinca 1918. godine, potpukovnik Pierre-Auguste Chardigny, zapovjednik francuskog odreda na Kavkazu, poslao je pismo na šest stranica ministru rata, u kojem je opisao situaciju na Kavkazu i predloženu organizaciju zemlja.

Istaknuo je kako su "nedavni pokušaji ruske kolonizacije proizveli potpunu mješavinu rasa i nevjerojatnu disperziju stanovništva" i upitao je li moguća organizacija Kavkaza u četiri neovisne republike, "nakon sloma ruske moći i prijetnje Turske invazije, koja će  vjerojatno stanovništvu osigurati mir i prosperitet kojemu teže?"

Ovo nije retoričko pitanje. Evo odgovora in extenso.

Što je ova organizacija?

“1. To nije ništa drugo nego realizacija plana naših neprijatelja, koji se može sažeti na sljedeći način:

a) Osnivanje velike muslimanske države na Kavkazu, koja je pod turskim protektoratom ujedinila gorštake Sjevernog Kavkaza i Tatare u Azerbajdžanu. Ovaj koncept, čisto panislamskog podrijetla, doveo bi polumjesec do ruba Kaspijskog jezera u slučaju pobjede savezničkih sila. Republika Armenija, rođena iz nužde i smanjena do beskonačnih razmjera, bila bi kratkog vijeka, a nestanak onoga što je preostalo od armenskog naroda bila je izravna i kobna posljedica turskog plana.

b) Stvaranje neovisne Gruzije, pod protektoratom Njemačke, koja bi sama bila odgovorna za iskorištavanje prirodnih bogatstava najomiljenijeg područja na Kavkazu.

2. Da niti jedna od četiri nove republike nije imala dovoljno resursa za stvaranje neovisnog života za sebe, osiguravajući budući razvoj zemlje. Dvije od njih, ona iz Azerbejdžana i ona iz Montanjara, čak nemaju ni dovoljno brojnu obrazovanu klasu koja bi osigurala usmjeravanje stvari, masa ljudi je do sada ostala u stanju dubokog neznanja.

Potpukovnik je u bilješci istaknuo kako su u Gruziji svi ruski državni službenici zamijenjeni Gruzijcima, u Azerbajdžanu su, s obzirom na apsolutni nedostatak obrazovanih muslimana, zadržani ruski državni službenici.

…Gruzijci i Tatari (Azerbejdžanci), potpomognuti njemačkim i turskim bajunetama, uključili su dijelove armenskih regija u svoje teritorije.“

Potpukovnik Chardigny zaključio je novim i inteligentnim prijedlogom: kako bi se švicarski model trebao kopirati na Kavkazu i regiji organiziranoj u "kantone".

I zaključio je, s izvjesnim realizmom, kako je za spašavanje reda u ovoj zemlji potreban strani gospodar, koji mogu biti samo saveznici, koji djeluju u ime Rusije, dok se ne uspostavi mir.

Završio je ovo inteligentno pismo sudbinom ruske Armenije (kavkaske Armenije) i turske Armenije, “razorene i napuštene zemlje čija bi obnova bila dugoročan zadatak”.

Konstituiranje velike muslimanske države na Kavkazu, koja bi pod turskim protektoratom ujedinila gorštake Sjevernog Kavkaza i Tatare u Azerbajdžanu, još uvijek je na dnevnom redu.

Ovo je projekt predsjednika Erdogana.

“Četvrta republika” Sjevernog Kavkaza nije opstala, ali još uvijek postoji Azerbajdžan - turski protektorat (ili satelit) koji polumjesec vodi sve do Kaspijskog mora.

Velika muslimanska država na Kavkazu, u zoni turskog govornog područja, koja se proteže od Bospora do središnje Azije: to je turska geopolitička vizija.

Erdogan ide naprijed, jedva maskiran, istom odlučnošću kao i njegovi veliki prethodnici, grobari kršćanskog Kavkaza, koji su obavili najveći dio posla, uz dvolično suučesništvo sila Antante.

Današnja apsurdna podrška Francuske Ukrajini i averzija tiska prema Putinu, glupo su je lišili ruskog plina. Danas se okreće Azerbajdžanu (Baku) kako bi u neprirodnom savezu dobila ono o čemu je mogla nastaviti pregovarati da je izabrala realizam i zdrav razum: mogla je prepustiti Zelenskog njegovom destruktivnom ludilu i suludim planovima; odvratiti se od rata koji je odlučio i želio NATO; razvijati veze s kršćanskom Rusijom pripremane kroz tri stoljeća političke, kulturne i jezične povijesti.

Danas su grobari kršćanskog Kavkaza još uvijek tu, lukavo pripremajući propast male armenske države, nesretne države bez izlaza na more, koja danas leži na trasi sutrašnjih naftovoda.
I po istom principu, neodgovorno i dozvoljeno organiziranje budućeg muslimanskog Kavkaza.