Toliko vode i ljepote okolo, ali smrt nije bila lijepa.

Cliffu nije preostalo puno vremena...

7 dana kasnije Cliffovu bocu izbacila je voda na plažu kako bi svi vidjeli kako sija žutom bojom. 

“Oh, koja je budala ovako što učinila!”

"Vidiš sine, kakvi su ljudi, sve ide k vragu."

"Uništavanje oceana, o tome nisam razmišljao!"

"Kažem ti, neki bogati kreten na jahti, pijan na zabavi."

Tako je Cliff umro kao užasan zlikovac, a da to nije ni znao. To su bili posljednji spomeni o njemu na ovoj zemlji.

Tko bi pomislio…

Što bi se reklo narodski: pretpostavka - majka svih zajeba?! (isprika na jezičnoj formi, no oslikava realnost)...

Razgovarajmo o problemu sa duhovnjacima...

....i ne, ne o onim lažnim praktikantima!

Ovaj tjedan sam imala čast biti prozivana od strane samozvane duhovno probuđene osobe. Želim par riječi o tome napisati ovdje. Jer, takve se osobe ne preispituje, jednostavno nisam dostojna ulaziti u te više duhovne sfere i naravno, ništa ne razumijem. Pa ću pomalo o tome ovdje. 

Vrijeme je za udubiti se u problem duhovne zajednice, koji je opasan problem.

Ne govorim o prijevarama, gdje vam razni duhovnjaci za savjete uzimaju novac kako bi vam dali lažna čitanja tarota ili što već odaberete. 

To je loše, ali ono o čemu ja govorim puno je podmuklije od toga.

          Duhovno zaobilaženje i toksična pozitiva

Nije iznenađenje u bacanju lažne otrovne pozitivnosti na sve od strane samozvanih duhovnjaka. Oni na taj način umanjuju vašu patnju izbacivanjem hrpetine takozvanih pozitivnih floskula.

Na primjer, najjednostavnije, ako vam se ne sviđa vaš posao jer se vaš šef prema vama ne ponaša pošteno i postajete umorni od toga - oni kažu:  “Budi zahvalan što imaš posao jer nisu svi tako blagoslovljeni.” Ili ona još malo čudnija: "Ma, daj otkaz, i tako nikad na zelenu granu sa takvim ljudima. Samo pogledaj moj primjer. Kako je meni fantastično - svakodnevno svijetlim."

To je primjer otrovne pozitivnosti. Duhovno zaobilaženje je izbjegavanje složenih psiholoških problema fokusiranjem na duhovne stvari.

Na primjer, ako se borite sa svojim mentalnim zdravljem (iz bilo kog razloga i bez ulaženja u dublje viđenje problema), oni vam totalno mrtvo hladno kažu: “Dopuštate svom egu da vam stane na put. Da to ne radite, vibrirali biste na višoj razini. Baš kao ja danas. Moraš ignorirati ego.”

Da, prekrasno, zar ne?? Ironično, oni koji rade ovakva sranja jesu vrlo egoistični i ni najmanje duhovni. Toksična pozitivnost i duhovno zaobilaženje mogu biti najmanji problem s duhovnom zajednicom. Idemo malo dublje prokopati kako bi došli do istine! 

          Okriviti žrtvu i baciti plinsku zavjesu

Problem s ovom zajednicom je što ima toliko mnogo takozvanih "čitatelja",  npr. mediji, čitači Akasha zapisa, čitači tarota, vidovnjaci, itd., koji nisu samo prevaranti, već su i vrlo narcisoidni. I ne samo njih, nego i samoproglašenih osvještenih pojedinaca koji će svim silama, ne želeći uopće prihvatiti izgovoreno od drugoga, nametati svoj narativ i stav - ako ne prihvatiš moje "osviještenje" ti si osuđen na propast, glup, zlo, itd. Moram ovdje odmah dodati kako ovakve licemjerne stvari se mene ne dotiču - no, današnja vremena stvaraju izuzetno ranjive pojedince, kojima ovakvo nametanje ili osuda može ozbiljno naštetiti. 

Nadalje, oni će vam objasniti kako su zlostavljanje i druge traume koje ste pretrpjeli nastali zato što je vaša duša odlučila proći kroz to, kao i narativ kako je vaša duša to posebno planirala.

Pretpostavljam, i vjerujem kako je vaša duša odlučila naučiti neke lekcije i doći s određenom energijom. Međutim, postoji slobodna volja o tome kako će se te lekcije naučiti, a zlostavljanje NIKADA nije planirano!

To je zbog zlouporabe slobodne volje od strane drugih, a vi ste uhvaćeni u unakrsnoj vatri. To je najgori mogući način okrivljavanja žrtve.  

Ti samozvani duhovnjaci će vas natjerati da vjerujete kako ste sami tražili svoju traumu i zlostavljanje, te je sve što se događa upravo vaše prepuštanje tom zlostavljanju, i naravno, to je zlo samo po sebi i o tome oni takvi preuzvišeni ne raspravljaju. To je tako za njih. I točka.  

Također će vam neprekidno tupiti kako ako odbijete oprostiti svojim zlostavljačima, morati ćete se nastaviti suočavati s njima u sljedećim životima i nastaviti ćete se suočavati s istom traumom sve dok ne naučite lekciju i oprostite. Ono, i tamo u slijedećim životima. Gdje ti isti duhovnjaci, prema njima samima, sjede na tronu i određuju kako, tko, što, zašto. Tu nema oprosta, tu nema suosjećanja, tu nema ljubavi. Pokori se. Ili si zlo. 

Oni će bez puno problema pronaći načine kako okriviti žrtvu, i u isto vrijeme ponuditi mehanizme kako žrtvi objasniti, u ime beskonačnosti ili već nekakve univerzalne svijesnosti, kako počinitelj i zlostavljač nije ono baš tako loša stvar kao što žrtva smatra, te kako je spas pronaći oprost i suosjećanje za počinitelja i zlostavljača. Naravno, to neće biti izrečeno u prvoj rečenici - već vrlo suptilnim manipulacijama, nekada banalnim. 

I ne, usput, ne vjerujem kako treba ikome išta opraštati. Naravno, to ne znači neprekidno zadržavati ljutnju u sebi i svakodnevno smišljati kako se osvetiti. Suosjećanje dolazi s oprostom, a kako možete biti suosjećajni prema bilo kojem zlostavljaču?

Nije važno kakvu je traumu bilo tko pretrpio, može se dogoditi kako je netko zaista nesposoban razlikovati dobro od zla. U velikoj većini, ljudi su odgovorni za svoje postupke, tako da nema suosjećanja ni oprosta za svjesno izabran korak ili odluku. Kakva god ona bila. 

Međutim, ovi duhovni narcisi će vas zbog toga ismijavati i izrugivati vas na svoj posebni način "ljubavi i svjetla", i u isto vrijeme vam govoriti kako ste sami krivi za svoju nesreću ili traumu. Također, cijelo će vam vrijeme govoriti kako se borite sa svojim mentalnim zdravljem zbog toga što odbijate naučiti svoje lekcije - i to od koga drugoga, nego od njih. Prateći pažljivo njihove upute i gledajući u "svijetlo" kojima su obasjani. 

Žalosno jest u svemu ovome vidjeti njihovu nemoć shvatiti kako oni imaju problem - ne vi! No, opet, oni biraju žrtvu. Jer su sami žrtve. 

Upamtite kako se ti neće libiti kvalitetnim ponavljanjima objasniti vam kako ste "ovca", kako ne shvaćate duhovnu svjesnost i probuđenost. Kako ste jedan od onih nedostojnih kojima se oni ne bi bavili. No, eto, kako su na višem nivou - spustiti će se na vašu razinu i uvijek pomoći shvatiti kako doseći "svijetlost". Nema drugih pravila kod njih. Postoje samo jedna, njihova pravila. Sve ostalo, svi ostali, su jednostavno nedostojni. 

Dakle, kada susretnete ovakve duhovne narcisoidne čitatelje po svim društvenim medijima, čuvajte ih se. Poprilično su uvjerljivi i uporni. 

(napomena: ovo je čisto moj subjektivni osvrt, sigurno i nema neke prevelike veze sa realnim - no eto, imala sam potrebu pomalo i o tome...i zaista sam ono max skratila)

Čovjek koji je želio nestati

Bio jednom jedan čovjek koji je želio nestati. 
To je bio njegov jedini san. 
Svi koje je poznavao sanjali su svakakve svjetove, vizije ili stvari. Ali, on je samo sanjao o nestanku. 
Što je više sanjao taj san, činilo se kako ga je sila slična gravitaciji počela pritiskati sve više za zemlju. Čežnja za nestankom bila je sidro kako bi obje noge bile čvrsto na Zemlji. Kao beba, kada je napravio prve korake, odatle je došao poticaj za hodanjem.
Što je bio stariji, budio bi se plačući nakon što bi ugledao taj bezdan bez dna. Ljudi su bili zabrinuti za njega, jer su mislili kako ne želi biti ovdje, opsesija nestankom postala je problem i patologija, ponekad je zabrinutost za njega i bila opravdana. Ali većinu vremena, za njega, slijediti impuls nestajanja je osjećao poput one najstarije priče - i jedine priče - koja je skrivena u arhivama našeg nastanka. 
Čeznuo je za nestankom, a ta se čežnja činila stvarnijom i više opipljivim otiskom njegova življenja nego prizori, zvukovi, riječi, funkcije, sve ono što čini ljudsko biće. 
Dok je odrastao, osjetio je koliko ljudi koji su bili beskućnici, ili su smatrani ludima, ili izopćenicima, ili na rubu smrti su oni s kojima se osjećao najbližima. Osjećao se najbliže priči o našem porijeklu kada je bio blizu ovih mjesta i ovih ljudi. 

Ti ljudi, kao i mračni hodnici i uličice, postali su njegovi najbliži prijatelji. 
Ponekad bi napustio svoju sobu usred noći i prošetao ulicama predgrađa ili zašao u gradske kanalizacije; sve misterije za kojima je čeznuo u učionici su se pokazale u podzemnim svijetovima. Oni koji su bili najizopćeniji - 'luđaci' - naučio je, nisu se samo sklonili u pukotine moderne kulture jer su bili izopćenici - oni su bili upravitelji skrivenih simbola i mitova duše. Bilo je teško znati jesu li doista trebali nestati kako bi zaštitili i čuvali određena blaga ili su ta bića sama bila blaga koja su jednostavno bila previše uplašena da bi izašla iznad zemlje i pokazala se. 
Možda je svako ljudsko biće prešlo ove hodnike u sebi. 
San o nestanku vodio ga je cijeli život, od trenutka kad se rodio. 
Kad je bio mlad roditelji su ga vodili mnogim liječnicima i specijalistima, jer je uvijek pokušavao pobjeći. 
"Ima krizu identiteta", rekao je jedan liječnik. 
Uvijek je bio na rubu življenja tog sna, ali nije znao kako napraviti prvi korak. 
U toj je čežnji svako drugo ljudsko biće vidio kao drugu osobu koja stoji na rubu istog sna.

Ponekad bi razgovarao sa strancima, prijateljima ili obitelji, a srce bi mu se otvorilo na neobičan način kad bi pogledao drugoga u oči i nešto unjemu je u pozadini njihovih riječi prepoznalo vječni tihi dogovor kako i drugi ne želi ništa više od nestanka. 
Jednog dana se probudio i odlučio spaliti svoju imovinu, putovnicu, dnevnike i sve što je ličilo na bilo kakav dokaz da je netko. Tako je sjedio uz more i, dok je sve spaljivao, osjećao je prodoran zvuk posvuda oko sebe i u svom biću. Nije znao je li ono što radi ispravno ili pogrešno. Osjećao se kao samo kao taj zvuk i što je više vjerovao ovom trenutku, osjećao se sve više užasnutim. Čežnja za nestankom polako je nestajala. Želio se vratiti, ali sada više nije mogao. 
Zatim je primijetio mali čamac na vesla kako izranja na horizontu, dolazeći prema njemu na obalu. Kako se čamac približavao, čovjek koji je veslao izgledao je tako poznato, a opet, u isto vrijeme, kao nitko poznat. 
Čamac je pristao uz obalu, veslač je pružio jednu ruku iz čamca, u drugoj je ruci držao škare. 
Nije preostalo ništa drugo osim zakoračiti na čamac. Tako je čovjek i učinio. Sjeo je na sjedalo i osjetio hladnu metalnu oštricu škara na tjemenu. Brodar mu je odrezao svu kosu, sve do posljednjeg pramena. Činilo se kako plima sama nosi čamac, ubrzano, prema određenom smjeru. 
Kad je brod stigao na drugu obalu, nije bilo poznato je li putovanje trajalo nekoliko sati, dana ili tjedana. Bez ikakve imovine, ćelav i uplašen, čovjek je zakoračio s broda, ali kopno je brzo nestalo natrag u ocean. Pao je u more, plačući, gledajući ogromnu kopnenu masu kako sada tone ispod njega u dubine oceana. 
Brodar se nasmijao, ispružio ruku i povukao čovjeka natrag na brod. T
Odveslali su do sljedećeg otoka i opet se ponovila ista stvar. Onda se dogodilo opet, i opet, i opet. 
Što su više putovali morem i što je čovjek više žudio pronaći svoj novi dom, kopno za kopnom tonulo bi na dno oceana. Nikad se nije osjećao tako usamljenim. 
Sada se odvijao ples tisuća sjena ispod mora, stotine i stotine kopnenih tijela koja su tonula poput živog pijeska u ocean, poput obitelji levijatana koji se vraćaju kući odakle su došli. 
Brodar se nasmijao, zureći u oči drugog čovjeka. Čekao je njegov pristanak. Zatim je jednostavnim kimanjem glave plima promijenila smjer, vjetar je okrenuo čamac i oni su se vratili kući, natrag u pepeo preostao od vatre, tamo gdje je priča počela.

I za kraj: ARHEOLOGIJA

IZGUBLJENI JEZIK PRONAĐEN NA HETITSKOJ PLOČI IZ BIBLIJSKIH VREMENA

"Od njih su se primorski narodi raširili u svojim zemljama, svaki sa svojim jezikom, po svojim rodovima, u svojim narodima." – Postanak 10:5 (ESV)

         Otkriće izgubljenog jezika

Novi jezik otkriven je na UNESCO-vom mjestu svjetske baštine Boğazköy-Hattusha u sjevernoj središnjoj Turskoj, navodi se u priopćenju za javnost Sveučilišta Wurzburg . Ovaj grad, Hattusa, bio je bivša prijestolnica moćnog Hetitskog Carstva, jedne od najstarijih svjetskih poznatih civilizacija čiji su se ljudi proširili u Kanaan u vrijeme kada je Izrael osvojio tu zemlju.

“Kad te Jahve, Bog tvoj, uvede u zemlju u koju ulaziš da je zaposjedneš, i istjera pred tobom mnoge narode, Hetite, Girgašeje, Amorejce, Kanaance, Perižane, Hivijeje i Jebusejce, sedam naroda brojnijih i moćnijih od tebe, – Ponovljeni zakon 7:1

Prije nekoliko tisuća godina, drevno Hetitsko Carstvo dominiralo je većim dijelom Anatolije gotovo 500 godina. Vladali su područjem koje je sada današnja Turska i Sirija od oko 1650. do 1200. godine prije Krista, prema standardnoj kronologiji. Hetitski izvještaji bilježe posljednjeg vladara kao kralja Suppiluliuma koji je došao na vlast 1207. pr. Krista. Nakon toga kao da su nestali.

Iskapanja na tom mjestu traju više od 100 godina, pod vodstvom Njemačkog arheološkog instituta. Do sada su arheolozi iskopali gotovo 30.000 glinenih pločica s klinastim pismom, jednim od najranijih oblika pisma. “Ove ploče (…) pružaju bogate informacije o povijesti, društvu, gospodarstvu i vjerskim tradicijama Hetita i njihovih susjeda”, stoji u priopćenju za javnost.

Svake godine na ovom lokalitetu provode se arheološka istraživanja. Profesor Andreas Schachner iz istanbulskog odjela Njemačkog arheološkog instituta trenutno je zadužen za iskopavanja, koja nastavljaju dodavati nova otkrića ionako golemoj zbirci klinastih pisama.

Većina otkrivenih tekstova napisana su na hetitskom, glavnom jeziku nalazišta i najstarijem indoeuropskom jeziku, što ovogodišnja otkrića čini uzbudljivim iznenađenjem. Skriven unutar obrednog hetitskog teksta, istraživači su pronašli recitaciju na prethodno nepoznatom jeziku.

Na ovom mjestu iskopavanja u podnožju Ambarlikaya u Boğazköy-Hattusha, Turska, otkrivena je klinasta ploča s prethodno nepoznatim indoeuropskim jezikom

         Zemlja Kalašma

"Novi jezik napisan je klinastim pismom", rekao je Schachner u intervjuu za Newsweek . “To je isti sustav pisma koji su koristili Hetiti. Tekst je dio dužeg teksta koji počinje na hetitskom. Kako se nastavlja, na jednom mjestu stoji: 'Nastavite na jeziku zemlje (Kalašme)'.”

Neizvjesno je gdje se nalazila zemlja Kalašma, a nekoliko znanstvenika predlaže kako se nalazila u sjeverozapadnoj Anatoliji na rubu drevnog Hetitskog carstva.

Izgubljeni jezik pripada indoeuropskoj obitelji, koja uključuje stotine srodnih dijalekata za koje se smatra da potječu iz jednog izvora. Gotovo polovica svjetske populacije danas govori indoeuropskim jezikom uključujući engleski, hindi, španjolski, francuski, ruski, portugalski, njemački, pandžabi i bengalski.

“Hetiti su bili jedinstveno zainteresirani za snimanje rituala na stranim jezicima”, rekao je profesor Daniel Schwemer, predstojnik katedre za drevne bliskoistočne studije na Julius-Maximilians-Universität (JMU) Würzburg u Njemačkoj, koji je proučavao nalaze klinastog pisma iz iskopavanja.

Malo znamo o drugim jezicima koji su se govorili u Anadoliji kasnog brončanog doba, osim hetitskog jezika. Ritualni tekstovi, koje su napisali pisari hetitskog kralja, odražavaju različite anatolske, sirijske i mezopotamske tradicije i jezične pozadine. Oni pružaju vrijedan uvid u jezični krajolik tog vremena.

Tekstovi napisani na luvijskom i palajskom, dva druga anatolijsko-indoeuropska jezika blisko povezana s hetitskim, otkriveni su u Boğazköy-Hattusha. Također, prethodno je pronađen odlomak na hatičkom, ne-indoeuropskom jeziku. Sada se kalašmanski jezik može dodati rastućem popisu.

Hattusa, prijestolnica Hetitskog carstva u kasnom brončanom dobu, Boğazkale, Turska

         Hetiti i Biblija

Hetiti su istaknuto prikazani u hebrejskoj Bibliji počevši od njihovih potomaka nakon Noinog potopa. Smatra se kako Postanak bilježi pretke  Hetita kao Heta, koji je bio sin Kanaana, sina Hama, sina Noina (Post 10).

Patrijarh Abraham kupio je zemlju u Hebronu od Hetita Efrona, koji mu je prodao polje Machpelah kao grobnicu za Saru, Abrahamovu ženu (Post 23). Kasnije se Abrahamov unuk, Ezav, oženio Hetitima, što je uzrokovalo žalost njegovih roditelja, Izaka i Rebeke (Post 26,34-35).

Nakon što je Mojsije izveo Izraelce iz egipatskog ropstva, Bog je doveo narod u Obećanu zemlju opisanu kao “mjesto Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca” (Izl 3,8). ). Bog je rekao kako Hetiti trebaju biti “predani uništenju” zbog odvratnih običaja koje su slijedili u obožavanju svojih bogova. Bog je znao kako će Hetiti utjecati na Izraelce (Pnz 20,17-18).

Knjiga Jošuina kaže kako je Bog dao Hetite u Izraelove ruke kada su se borili protiv njih (24:11). U Knjizi o sucima, kad su Izraelci zauzeli Betel, dopustili su jednom čovjeku da pobjegne, a on je otišao u “zemlju Hetita” gdje je osnovao naselje Luz (1,26).

Vojska kralja Davida uključivala je dva hetitska vojnika: Ahimeleka i Uriju (2. Sam 23,8; 26,5). Urija Hetit bio je Bat-Šebin muž prije nego što ga je kralj David dao ubiti jer je Bat-Šeba zatrudnjela s Davidovim djetetom (2 Sam 11).

Za vrijeme vladavine kralja Salomona , Hetitski narod je opisan kao moćni susjed Izraela koji je plaćao danak Izraelu. Salomon je bio neposlušan Bogu tako što je uzeo žene Hetita za supruge, te su one te koje su na kraju utjecale na njega, jer je obožavao i druge bogove, baš kao što je Bog upozorio (1. Kraljevima 11:1).