Stoljeće mađioničara (2.dio)

Majstor Istoka 

Muškarci su ušli kroz Kuyumcular Kapısı (Draguljarska vrata), na istočnoj strani Carigradskog Velikog bazara. Predvodio ih je visok čovjek, Mahmed Šejket-paša, stariji od pedeset godina, ali još uvijek mršav i mišićav. Bio je najmoćniji čovjek u vojsci i u to vrijeme najmoćniji čovjek u nestajućem Osmanskom Carstvu. Kao zapovjednik treće armije, i vlastitom rukom odabrana reakcionarna snaga zvana Vojska akcije, Šejket-paša bio je de facto vođa Mladoturaka. U stopu ga je pratio nešto niži i mnogo mlađi čovjek  širokih prsa, odjeven u crno. Kapetan Kemal Atatürk bio je najtvrđi čovjek u vojsci i svatko tko ga je ikada upoznao to je znao. Šejket-paša vukao je svoj mač ukrašen draguljima za pojasom, dopunjen njemačkim pištoljem Luger. Skriveno ispod dugog crnog kaputa, Atatürk je također nosio Luger, sa nekoliko bodeža, dopunjeno vlastitim šakama za koje se govorilo da su tvrde kao čelik. Iza njih vukla su se četiri čovjeka, najžešći ljudi Vojske akcije. Također, svi su nosili crno. Šejket-paša nije razgovarao sa Atatürkom kao s podređenim, već više kao s voljenim sinom: "Kemal, drži oči otvorene, nikad se ne može vjerovati Rusu, čak i ako je Sebottendorff, ili Glauer, ili kako god se ovaj tjedan naziva, najstariji prijatelj. Zašto bi nam Rusi htjeli pomoći? CUP [Komitet za jedinstvo i napredak] jest financijski u problemima ili se ne bih sastajao s njim, nije me briga koga poznaje. Abdülhamid, Allah prokleo tu svinju i sve njegove potomke, zna da nam treba novac. Neće se zadovoljiti ustavnom monarhijom. Želi natrag apsolutnu moć koju je imao kao sultan i već koristi kraljevsku riznicu da bi potaknuo imame i ove neuke jadnike na suprotstavljanje revoluciji. Žele natrag šerijat. Srećom, Allah nas je odabrao da ih izvučemo iz mračnog doba, vrišteće i udarajuće, i nećemo iznevjeriti Allaha. Možda će trebati stotinu godina, ali Osmansko Carstvo će se ponovno uzdići. Veliki dio toga će pasti na tebe i tvoju generaciju, Kemale." 

Atatürk nije ništa rekao, dok su prolazili kroz gomilu ispod velikog nadzemnog luka. Trgovački štandovi su se poredali sa svake strane popločane staze, ne šire od nekoliko muškaraca, koji su hodali jedan do drugoga. Ljudi su lutali od štanda do štanda, žene su bile pokrivene od glave do pete, a muškarci u tradicionalnoj odjeći iz 16. stoljeća. Klupe su bile postavljene sa razmacima, gdje su se muškarci odmarali, razgovarali i ispijači čaj. Ispred njih se nalazila gomila ljudi, okupljena oko čovjeka koji je vikao sa vrha klupe,  koju je koristio kao improviziranu propovjedaonicu. Kada su se približili, mogli su čuti imama kako osuđuje Šejket-pašu i vojsku kao bezbožne razbojnike i poziva narod neka pocijepa njihov bogohulni ustav, nasilno ih svrgne džihadom i vrati Abdulhamida kao vrhovnog sultana, odgovornog samo šerijatu. Iman nije vidio Šejket-pašu koji mu je prišao s leđa, zgrabio ga za dugu bijelu bradu i povukao ga licem prema pločniku. Šejket-paša je tada izvukao svoj mač ukrašen draguljima i počeo ga tući u krvavu kašu ravnom stranom, dok su Atatürk i njegovi ljudi prijeteći gledali u gomilu. Iman je ležao zgrčen na tlu, jecajući, dok se publika mrzovoljno razilazila. Atatürk je rekao: "Vaša ekselencijo, svinja će vam krvariti po čizmama, molim vas, prepustite discipliniranje ovih pasa meni, zato vas i pratimo." Šejket-paša je vratio mač u korice odgovarajući: "Gluposti, ja sam Čečen. Nijedan Čečen ne dopušta drugom čovjeku da vodi njegove bitke."

Ispred njih se našao Sebottendorff, privučen komešanjem, sa svoja dva suputnika, Gurdjieffom i Karl Haushoferom. Devetorica su se povukla i okupila pod lukom Velikog bazara, dok su krvavog imama odvodili njegovi sljedbenici. Sebottendorff i Gurdjieff nosili su metaforičku sufijsku odjeću, sa dugim crnim kaputom koji je prekrivao njihovo fino laneno donje rublje najčišće bijele boje, simbolizirajući prelazak iz tame u svjetlo, kada skidaju kapute da bi plesali. Haushofer, desetak godina stariji od Sebottendorffa i Gurdjieffa, nosio je zapadnjačku odjeću. Osim što je klimao glavom u znak priznanja Mladim Turcima, bio je kamenog lica i šutio je do kraja sastanka. Sebottendorff je započeo, obraćajući se Šejket-paši, koji je još uvijek bio pomalo zadihan od udaranja imama: "Ovo su bijeli ljudi, ali oni su inicirani u Zelenog Zmaja i govore u ime svakog bratstva svake rase." Gurdjieff, koji je tečno govorio turski kao i 17 drugih jezika, preuzeo je odatle: "Ne samo da govorimo u ime cijelog čovječanstva, već govorim i u ime skrivenih majstora,  koje sam posjetio u Shambhali. Oni promatraju i suosjećaju sa vašom borbom da izvučete svoj narod iz blata siromaštva, neznanja i očaja. Ali, ukorijenjena aristokracija ovoga svijeta predala se zloj dekadenciji i prizvala je Allahov sud na sve nas. Drevno zlo je  pušteno na ovaj svijet, možda čak i na sve svjetove. Dolazi obračun koji je bio neizbježan od samog početka vremena. Ono što se događa gore, mora se dogoditi i dolje, a kada nebo gori, gori i zemlja. Vrijeme velike nevolje je pred nama i ako išta želi preživjeti, savezi se moraju stvoriti, jer snaga dolazi samo iz jedinstva. Ne tražim od vas da vjerujete u ono što govorim, buduće okolnosti će me potvrditi. Sultan ima blago carstva na raspolaganju, ali vi imate samo svoje oružje i svoja srca. Na Orijentu imamo neizrecivih blaga. Sultan je nečista svinja i nema nikoga među nama tko bi podijelio sobu s njim, a kamoli radio s njim." 

Tim riječima, Gurdžijev je ispod svoje odjeće izvadio vreću od dvadeset funti i predao Šejket-paši, koji je posegnuo u nju i izvukao šaku rubina, smaragda i dijamanata brušenih do savršenstva i nečuvene težine. Gurdžijev je nastavio, dok je Šejket-paša predao vreću Atatürku: "Iskoristite to da regrutirate još ljudi za svoju Vojsku akcije, sigurno će vam trebati. Osmansko Carstvo će biti fragmentirano, zajedno sa svim ostalim carstvima u nadolazećem stoljeću. Morate se poput buldoga držati svog dijela, te će iz toga u sljedećem stoljeću izrasti novo Osmansko Carstvo. Ono koje služi svom narodu, a ne bestjelesnim vragovima. Dogovorio sam da vam naše bratstvo preda dio ogromnih zaliha zlata, koje smo nagomilali na Istoku. Biti će poslano vlakom u Berlin." Gurdžijev je ponovno posegnuo ispod svog dugog crnog kaputa, izvadio neke papire i predao ih Šejket-paši. Nastavio je: "Možete zlato tamo zadržati, što ne bih predložio, jer će Njemačka uskoro postati najvreliji dio vatre. Ili, možete angažirati svoje agente neka dogovore sa Karlovim agentima dostavu zlata i sakriiti ga bilo gdje u svijetu gdje želite. Vi ste odabrani nositi baklju islama u budući svijet." Gurdžijev je tada pogledao Atatürka i rekao: "A ti, prijatelju moj, imaš veliku sudbinu, neka Allah uvijek stoji uz tebe da te vodi. Imati ćeš mnogo neprijatelja. Uvijek zapamti: 'Udari i nećeš biti udaren. Ali, ako ne udariš, pretući će te do smrti kao Sidorovu kozu'." Nakon toga ih je Gurdžijev oslobodio hipnotičke čarolije koju je bacio na njih. Mladi Turci su bili zapanjeni. Nikoga nije bilo tamo, trojica muškaraca su otišla, ali Šejket-paša je još uvijek imao u rukama upute za primanje vlaka punog zlata, a Atatürk vreću dragulja.

Skrivena ispod svog Hadžiba, iza štanda sa strane, Gertrude Bell je promatrala cijelu stvar. Vidjela je kako trojica muškaraca nestaju pred njezinim očima, ali takve je stvari već vidjela. Nakon što je jednom dva dana visila sa strane litice, obješena o najtanji konopac, i osvojila La Meije i Mont Blanc, zajedno sa brojnim drugim alpskim vrhovima, bila je prepoznata kao najveća planinarka na svijetu. Dobro je poznavala Crowleyja, jer se on volio smatrati najvećim planinarom na svijetu. Bell je bila priznata stručnjakinja za Bliski istok za Okrugli stol. U povijesti će ostati upamćena kao možda najučinkovitiji špijun, kojega je ikada stvorilo Britansko Carstvo. Znala je tko su ta dva sufija i sumnjala je kako je muškarac u zapadnjačkoj odjeći vrlo dobro povezan Nijemac. Odmah je poslala vijest svom mladom ljubavniku, pukovniku Doughty-Wylieju, vršitelju dužnosti britanskog vicekonzula u Osmanskom Carstvu, u Koniehu i Mersini. On je zauzvrat poslao telegrame Steadu i Milneru: Gurdjieff se vratio i manipulirao je Mladoturcima, možda i u dogovoru sa Nijemcima.

Kasnije u "Crnoj ruži", ruskom kafiću u Carigradu, Gurdjieff i Sebottendorff raspravljali su o današnjim događajima, uz obilne runde votke. Poznavali su se od kasnih tinejdžerskih godina kada je Ioseb Jughashvili, na inzistiranje svojih isusovačkih pomoćnika, pobjegao iz kuće koju su unajmili od Gurdjieffovog ujaka u Tbilisiju, a da nije platio stanarinu. Jughashvelli je opljačkao banku i provalio u imanje Grigorija Potemkina, potomka drevne i časne bojarske obitelji. Jughashvelli, koji se prozvao Koba, po poznatom  gruzijskom banditu, sa svojom bandom regrutiranom iz radikalnijih elemenata gruzijske socijalističke partije Mesame Dasi, poklao je cijelu obitelj noževima i mačevima. Jughashvelli je osobno ubio Potemkina, odrubio mu glavu i postavio je na ulazna vrata, kao svoju makabra posjetnicu. Nakon toga, Jughashvelli se uz pomoć isusovaca ponovno etablirao u Batumiju, drugom najvećem gradu Gruzije, kao vođa revolucije i njen najnasilniji zagovornik. Iako nikada nije optužen za ubojstva, svi su znali da ih je počinio. Škola je za obojicu bila zatvorena. Gurdjieff je pobjegao u Carigrad, gdje je postao posvećenik Bratstva Sarmoung, drevnog sufijskog reda koji vuče korijene iz Babilona. Tamo je upoznao Sebottendorffa. Gurdjieff je, zahvaljujući jogijskim tehnikama disanja koje je savladao kao dijete, mogao zadržati dah gotovo deset minuta. Bio je kuriozitet među višim slojevima carigradskog društva. Jedna od najuglednijih obitelji u Carigradu ga je naručila neka pronađe neprocjenjivi jantarni tasbih (molitvene kuglice) koje su ispuštene u more, iz trajekta preko Bospora. Trebali su mu tjedni ronjenja, ponekad do dubina od tridesetak stopa i više, otežano utezima, ali Gurdjieff je pronašao tasbih. Nadljudski napor ga je smrtno razbolio i mjesecima je bio prikovan za krevet. Sebottendorff, sin čovjeka koji je naručio ronjenje, bio je u Njemačkoj i tamo je pohađao prusku vojnu školu. Otac ga je pozvao natrag u Carigrad, neka osobno nadgleda Gurdjieffovo liječenje, jer se ovaj oporavljao na njihovom imanju. Dvojica mladića su otkrila da dijele slični interes za misticizam, kao i talent za magiju. Postali su nerazdvojni prijatelji. Gurdjieff je, na kraju, sponzorirao Sebottendorffovu inicijaciju u Bratstvo Sarmoung, a po povratku iz Shamballe, i u Zelene Zmajeve kako bi bio njihov agent na Zapadu.

Gurdjieff se nasmijao, govoreći: "Ekim, ti si musliman, alkohol je zabranjen, zato ostajem kršćanin. Previše je francuskog vina na svijetu da bih to jedno dao Allahu." Ekim, što je bilo Sebottendorffovo islamsko ime, nasmijao se još jače od Gurdjieffa govoreći: "Zaboravljaš Georgi, da je moja majka Njemica. Veliki i velikodušni Allah dopušta takve stvari. Kako smo izašli iz Velikog bazara? Jednu sekundu bili smo sa Mladim Turcima, a sljedeću sekundu bili smo vani u vrtu. Obojica smo učili kod najvećeg sufije u Perziji, čak niti on nije mogao takve stvari. Jesu li te Hiperborejci tome naučili? Možeš li me to naučiti?" Iznenada namrgođen, Gurdjieff je odgovorio: "Hiperborejci me nisu ničemu naučili, Ekime, samo su mi pomogli da se sjetim. Bez dragulja Djina nijedan čovjek ne može izvesti takav podvig. Trebalo bi biti samo šest drugih, rođenih od žene, koji to mogu. Ali, kažu da je sedmi rođen u Engleskoj i da će uništiti svijet. Već je zapalio vatru koja će spaliti svako živo biće. Ne možemo ga zaustaviti. Ništa ne može. Dolazi po Allahovom sudu, ali mi možemo ublažiti Allahov sud. Hodamo po žici, Ekime, i ako padnemo, ovaj svijet će pasti s nama." Sebottendorff je izgledao introspektivno kada je rekao: "Zašto onda pomažemo Mladoturcima, sigurno će donijeti rat Osmanskom Carstvu? Znaš da će tim novcem ubiti svakog Armenca kojeg mogu. Nije li tvoj otac bio Armenac? Sultan je bio idiot, ali barem je bio sretan idiot. Održavao bi stvari kakve jesu, mirne. Mladoturci su fanatici, a taj Atatürk je poput opakog psa u jami." Gurdjieff je odgovorio: "Moj otac je bio Kijevski Rus, imigrirao je u Armeniju. Nitko zapravo ne može predvidjeti budućnost. Možda je Thomas Hobbs bio u pravu kada je napisao "Levijatan", jer čovjek je samo biološki stroj. Iz toga slijedi da je sve predodređeno, poput otkucavanja sata. Ali, mi kao sudionici ove igre zvane život, znamo da to nije način na koji to funkcionira. Postoje oni koji hodaju ovim svijetom koji mogu diktirati koje je vrijeme. Vidovnjaci dolaze i vidovnjaci odlaze, neki su u pravu, neki su u krivu. Ali, postoji vrlo malo među djecom ljudskom onih koji mogu promijeniti i budućnost i prošlost svojim postupcima, ovdje i sada. Zato nikada ne funkcionira prema izračunima. Bez obzira na to, hiperborejci su bolji u proricanju od smrtnih muškaraca ili žena. Kažu da je Atatürk sjeme islama u budućem svijetu. Kažu da postoji još jedan koji će spasiti kršćanski svijet, koji je rođen u Njemačkoj; izvjesni Alois Heidler. Haushofer ga je pronašao, a Društvo Thule ga šalje u Englesku da uči kod ovog mračnog učitelja, onog kojeg zovu Aleister Crowley. Igramo partiju šaha, prijatelju, i pomičemo figure u smjeru hiperborejaca." 

Sebottendorff je uznemireno rekao: "Kako znamo da su Hiperborejci na strani čovjeka? Zašto slati Nijemce da uče iz samog Allahovog gnjeva?" Gurdjieff mu je svečano odgovorio: "Nemoj me podcijeniti, prijatelju, postoje stvari koje bi mogao pokazati hiperborejcima. Stoljeće i više godina ratovanja dolazi ljudskoj rasi, a zlo hoda među nama jednako sigurno kao i Kuća Windsor. Zlo se može susresti i pobijediti samo još većim zlom. Treba vam čudovište da ubijemo čudovište. Zato je Allah, u svojoj beskonačnoj mudrosti, odobrio rođenje ovog Engleza. Zato je čovjek najbliži meni, čak i bliži od tebe, brate moj, Ioseb Jughashvili, sam vrag. Englez će nas učiti, a mi ćemo učiti od njega, jer njega nije briga. Nije ovdje zbog ovog svijeta već zbog njegove duše, onoga što Židovi nazivaju Šekinom. Njemu nije važno hoće li ljudska rasa preživjeti ili ne. Moj je posao osigurati da preživi. Hajdemo odigrati moje karte." 

Konobar je prišao njihovom stolu i oklijevajući pružio Gurdjieffu poruku koju je Gurdjieff pročitao, izvukao olovku i brzo nastavio nešto pisati. Vratio ju je konobaru rekavši: "Pobrini se da ovo stigne do druga Gleba Bokija." Konobar je kimnuo glavom i odjurio. Gurdžijev je ozbiljno pogledao Sebottendorffa, govoreći: "To je problem s tim što si prijateljem vraga. Izgovorim njegovo ime i evo ga, možda ću ga zasad jednostavno zvati Staljin, on to ionako preferira. Car ga je dao zatvoriti u Bakuu, što nije služilo ničijoj drugoj svrsi, osim da Baku postane sjedište boljševičke vlasti u Zakavkazju. Ne dopušta stražare na području zatvora, gdje živi kao car dok organizira stranačke sastanke i režira atentate. Očito je to jako uznemirilo cara, jer zna da je na vrhu Staljinove liste. Poslao je Okhranu sa kontingentom vojnika neka ga prevezu vlakom. Staljin će biti doveden u Solvičegodsk, gdje će biti pod 24-satnom stražom, držan u samici. Poruka je od brata Rasputina koji se ušuljao u kraljevsku obitelj. Moramo krenuti u zoru za Kapadokiju. Presresti ću vlak." Sebottendorff nije bio uvjeren, jer je rekao: "Ali, Georgi, putovati ćemo u krivom smjeru, moramo prijeći Crno more brodom do Odese. Čak i kad stignemo u Odesu, Solvičegodsk će i dalje biti više od tisuću milja sjeveroistočno. To je dio Arhangelske providnosti, na obali jezera Soljonoje. Nikada nećemo stići tamo na vrijeme da presretnemo vlak, a čak i da stignemo, ne bismo mogli zapovijediti vlakom punim naoružanih vojnika." Gurdjieff se zabavljao kada je odgovorio: "Ekim, molim te, nemoj ga zvati Jughashvelli, čuti će te, i konobar će se vratiti sa drugom porukom da donese bocu votke koju je nemoguće pronaći. Rekao sam ti da mogu pokazati Hiperborejcima trik ili dva, pokazati ću ih tebi..." 

Nakon napornog trodnevnog putovanja na zapad, nešto željeznicom, nešto pješice, stigli su do drevne citadele Kapadokije, gdje su unajmili dva fina kapadokijska konja. Na konjima su putovali jugozapadno prema Tatarskim planinama, koje su blistale bijelo na zalazećem suncu. Zastali su na grebenu iznad da bi se divili gradu uklesanom u vulkansku stijenu, ružičastom u sumraku. Gurdžijev je pokazao na skupine kamenih formacija koje su izgledale poput penisa, visoke 20 i 30 metara, neke sa uklesanim prozorima, i primijetio: "Izvorno su ih izgradili Hiperborejci kao falični prikaz u čast Marduka, ali on se okrenuo protiv njih i progonio ih poput grabljivice, poklavši sve koje je mogao pronaći. Neki su pobjegli u špilje u podnožju planina. Tamo idemo." Sebottendorff je prigovorio: "Ali, sigurno je Marduk samo priča koju su ispričali naši preci, ili je to bio Iblis, a Hiperborejci nisu ništa bolji od jezidskih štovatelja vraga i dobili su upravo ono što su zaslužili. Postoji samo jedan bog, a to je veliki i velikodušni Allah, Bog Kur'ana." 

Tama ih je obuzela, dok su se probijali po mjesečini kroz močvarnu trsku koja je okruživala Yay Gölü, plitko slano jezero, poznato po ružičastoj soli koju proizvodi. Gurdjieff je, velikom rezignacijom rekao: "Alah nije napisao Kuran. Muhamedu su ga diktirali manji bogovi, kojih ima devet. Zato pripovjedač Kurana uvijek kaže Mi. Allah znači sve i ništa, Allah postoji, a ipak ne postoji, jer Allah ne mora postojati da bi postojao. Allah je sve, ti, ja, planine, more i trava, devet manjih bogova, njihovih devet svjetova, pa čak i svjetlost i tama. Hindusi vjeruju da vrhovno biće sanja i nije svjesno događanja u ovom svijetu, gdje smo prisiljeni živjeti poput životinja. Kada bi se ikada probudio i vidio nepravdu, uništio bi sve. To nazivaju Otvaranjem Šivinog oka. To je scenarij kraja svijeta, a Englez namjerava to ostvariti." 

Sebottendorff ga je, i dalje skeptičan, upitao: "Kako sve to znaš, Georgi? Jesu li ti Hiperborejci rekli? Kako su mogli pobjeći od Iblisa samo skrivajući se u špilji?" Gurdjieff nije odgovorio i satima su jahali kroz noć u tišini. U zoru, kada su stigli do doline u obliku potkove, u podnožju vrha Bozdag, Gurdjieff je sjahao i skinuo svoj ruksak. Snažno je udario konja po stražnjici, izvikujući neke armenske psovke. Konj je potrčao natrag prema Yay Gölüu, a Gurdjieff je naredio Sebottendorffu da učini isto sa svojim konjem rekavši: "Pronaći će put natrag, a ako ne, tvoj otac će morati pronaći čovjeka od kojeg smo ih unajmili i platiti mu razliku." Kada je Sebottendorff natjerao konja u bijeg, Gurdjieff ga je pogledao i rekao: "Ekime, jesi li upoznat sa kršćanskom pričom o sedam spavača iz Efeza? Kako bi izbjegli progon kršćana od strane cara Decija, sedam mladića i njihov pas sakrili su se u špilji, gdje su kroz san preneseni stotinama godina u budućnost." Iznenađeni izraz pojavio se na Sebottendorffovom licu, te je uzviknuo: "Ista priča je u Kuranu. Mislim da je to sura osamnaest. Osim što u Kuranu piše da samo Allah zna broj spavača, ali i oni imaju psa." Gurdjieff se nasmiješio i rekao: "Da, Akim. To je alegorija. Nakon što je Bog uništio Sodomu i Gomoru, Lot je živio u špilji sa svoje dvije kćeri. Zapravo, špilja se spominje 39 puta u biblijskom Starom zavjetu, gotovo u svakom slučaju kao mjesto utočišta ili bijega. Muhammed je prvi put stupio u kontakt sa Gabrijelom u špilji. Kabalisti tvrde da su rabin Simeon ben Jochai i njegov sin napisali drugu knjigu Sēp̄er Yəṣīrā (ili Knjige formiranja) u špilji. Hebrejska riječ za špilju je mearah. Mearina gematrijska vrijednost je 315,  ista kao i Yəṣīrā (ili Svijet formiranja), što riječi čini zamjenjivima prema pravilima Kabale. U abrahamskim spisima špilja se koristi kao eufemizam za portal, vrata prema bilo kojem dijelu ovog svijeta i mnogim drugim, čak i do Siriusa, zvijezde Psa. Zato postoji pas u kršćanskoj i muslimanskoj verziji." Sebottendorff ga je prekinuo, glasom ispunjenim strahopoštovanjem: "U 53. suri En-Nedžm, Allah obećava, kao Gospodar Siriusa, da će uskrisiti mrtve i uspostaviti Drugo Kraljevstvo." Gurdjieff je stavio ruku na Sebottendorffovo rame, i povjerio mu: "Postoji beskonačan broj paralelnih svemira, Akim. Svi su povezani tim portalima i samo Allah zna što kroz njih može proći. Židovi znaju za njih od pamtivijeka. Židovski trgovci koriste ih još od vremena Radhanita da bi prešli svijet, trgujući u Americi, Africi i Aziji. Njemački isusovac Athanasius Kircher pisao je o njima prije stotina godina, ali nikada nisu probili zid sna, koji čovjeka drži gotovo nijemim,  kao i životinje koje jede. U Shambali dan traje tisuću godina i tijekom mog boravka tamo intimno sam se upoznao sa autocestama i sporednim putevima kroz prostor i vrijeme. Vrata se otvaraju prema mjesečevim mijenama, a jedna će se ovdje otvoriti večeras tijekom punog mjeseca, i u tren oka će nas odvesti do koordinata koje sam poslao Bokiju. Arhangelsk je prepun ovih vrata. To je mjesto gdje su Goti prešli sa velike arktičke kopnene mase Skandze." 

Hodali su oko milju, podnožjem strme litice. Gurdjieff je pokazao na nešto što je izgledalo kao tek plitka rupa u podnožju, tek toliko velika da stanu dva čovjeka, i rekao: "Otvoriti će se oko tri sata poslije ponoći." Zatim je stavio ruksak na stijenu i sjeo u snijeg otprilike za dužinu čovjeka od rupe, okrenut prema njoj, u lotosovom položaju. Sebottendorff je mislio da će se te noći smrznuti, čak je bezuspješno pokušao zapaliti vatru. Gurdjieff je tako sjedio veći dio dana i cijelu noć, ne mičući se i ne progovarajući. Baš kad je Sebottendorff pomislio da više ne može podnijeti, rupa je odjednom postala tamnija, čak i pod svjetlom punog mjeseca. Kao da svijet, u kojem su bili, završava tamo gdje rupa počinje. Gurdjieff je ustao i rekao: "Idemo, neće dugo ostati otvoreno." Zajedno su zakoračili u naizgled neprobojnu tamu. Sebottendorff je imao osjećaj kao da pada nevjerojatnom brzinom, mogao je nazrijeti spiralne zidove koji su bljeskali prebrzo da bi se jasno vidjeli. Gurdjieff je bio nepomičan kraj njega, dok su jurili naprijed. Odjednom su se našli na ledenom, vjetrom šibanom brdu. Bokii je bio tamo sa kontingentom ljudi i konja iz Staljinove jedinice. Bili su odjeveni kao Kozaci, a Bokii je držao rezervni kaput. Kimnuo je Gurdjieffu i rekao na ruskom: "Prošlo je neko vrijeme, stari prijatelju." Gurdjieff se prvi put, nakon nekoliko dana, nasmiješio i odgovorio: "Ne tako dugo kao meni. Jesi li mi donio Kobin omiljeni pištolj?" Gurdjieff je pogledao Sebottendorffa i bezizražajno rekao na perzijskom: "Drugi ljudi imaju omiljeni turban ili deku." Bokii je sjahao sa konja i iz kaputa izvadio ruski Nagant revolver, te ga pružio Gurdjieffu. Ispod njih bile su željezničke tračnice koje su vodile u tunel, kroz brdo na kojem su stajali. Vlak se brzo približavao, čuo se zvižduk. Gurdžijev je istupio naprijed, držeći pištolj u jednoj ruci, drugom je iz ogrtača izvadio mali plavi kliker. Ispružio je ruke i činilo se kao da priziva vjetar. Počelo je zavijati na olujnoj snazi ​​dok je parna lokomotiva ulazila u tunel ispod njih. Kliker je počeo sjati sjajem malog sunca, zujao je glasnije od vjetra i vlaka kada ga je Gurdžijev iznenada bacio na posljednji vagon, dok je ulazio u tunel. Neki od muškaraca su potrčali svojim konjima, na drugu stranu brda, dok je vlak nestajao u tunelu, ali na drugoj strani ništa nije izašlo. ​​Ne želeći ući u tunel, i bojeći se da je to zamka, čekali su vani satima, ali zapravo su bile samo minute. Staljin se konačno pojavio, vukao se i izgledao pomalo omamljeno. Boki je potrčao do njega: "Koba, sada si siguran. Uzmi ovaj kaput, ovdje je ledeno hladno."

Dok se Staljin sabrao, Gurdjieff je odlučno krenuo nizbrdo i pružio mu pištolj, rekavši: "Samo bi ti, Josefe, bio psihički vezan za pištolj." Toplo su se zagrlili i Staljin je rekao: "Ovo je pištolj koji si mi dao u sjemeništu kada si gatao i rekao mi da mi je suđeno vladati Rusijom kao čovjek od čelika. Ubio sam mnogo ljudi ovim pištoljem, Georgi. Volim ga više nego što ću ikada voljeti bilo koju ženu, ili bilo kojeg muškarca, osim tebe. Iskoristio si svoju želju, Georgi, zar ne? Znao sam da hoćeš, ali ne brini, još uvijek imam ovo za obojicu." Staljin je iz hlača izvadio lapis lazuli mramor, pokazao ga Gurdjieffu, a zatim ga brzo vratio u hlače. Gurdjieff se nasmiješio i rekao: "To je bila tvoja želja, a ne moja, Josefe, zato mi je trebao tvoj pištolj. Neću tražiti ništa od Ašere." Staljin mu se podrugljivo nasmiješio i rekao: "Jebem tu kurvu, vladati ćeš tamom sa mnom u vječnosti." U tom trenutku, Bokii, vampir, se umiješao i rekao: "Georgi, što se dogodilo sa tim vlakom?" Gurdjieff je uzdahnuo i rekao: "Nalazi se u paralelnom svijetu, gotovo identičnom onome iz kojeg je krenuo. Muškarci u vlaku vjerojatno nikada neće primijetiti, osim što će Josef nestati kada izađu iz tunela. Ovdje ih njihove obitelji i voljeni više nikada neće vidjeti. A car je izvan vlaka." Gurdjieff se okrenuo prema Sebottendorffu i rekao na njemačkom: "Uzmi petoricu Kobinih ljudi i preko Poljske prijeđi u Prusku. Reci Društvu Thule što si danas ovdje vidio." Zatim se okrenuo prema Staljinu i na ruskom rekao: "Pretpostavljam da ćeš se vratiti u Gruziju. Otpratiti ću te, imamo puno toga za razgovarati." 

Paljenje Balkana i kruna od trnja

Grof Aleksandar Izvolski odahnuo je sa olakšanjem, dok je 122 metra dug Standard lagano obilazio otok Wright, okrećući se lijevo,  izbjegavajući jugozapadne vjetrove koji su uzburkali kanal, a time i njegov želudac. Ruska carska jahta, bez premca u svijetu po svojoj raskoši, bila je okružena sa dva potpuno nova britansko-ruska dreadnoughta. Na obali je 200 najboljih engleskih detektiva bilo raspoređeno diljem Newporta i Portsmoutha, kako bi pretukli i zastrašili svakog Engleza koji bi mogao imati prigovora na tiranina poput cara Nikole II., koji je kročio na englesko tlo. Unatoč tome, car koji je cijeli život živio u sjeni atentata, ipak nije imao namjeru izaći na obalu. Došao je pregledati legendarnu flotu svog novog saveznika, kralja Edwarda VII. 153 ratna broda bila su okupljena kod Spitheada, citadele britanske pomorske dominacije kroz stoljeća. Prošli su pored smotre, u paralelnim linijama, u zapanjujućoj demonstraciji pomorske moći, koju je svijet ikada vidio. Richard Haldane, sada prvi vikont Haldane i državni tajnik za rat, modernizirao je već nepobjedivu britansku pomorsku diviziju. Modernizacija je plaćena na štetu britanske sirotinje, dok se Herbert Asquith, sada prvi grof od Oxforda i britanski premijer, pretvarao da je zabrinut za njihovu nevolju. Britansko Carstvo nije štedjelo novca, dok je car, po Izvolskijevoj procjeni idiot u mornarskom odijelu, bio impresioniran. Ali, još važnije, i Izvolski je bio impresioniran. Sve što je sada preostalo bilo je rasplamsati rat između sada učvršćenog rusko-francusko-britanskog saveza protiv Njemačkog i Austro-Ugarskog Carstva. Britanska pomorska sila predala bi Carigrad Rusiji, i time bi Rusija dobila svoju dugo sanjanu toplovodnu morsku luku. Na kopnu bi se za ostalo pobrinule moćne vojske Francuske i Rusije, čija je ujedinjena snaga iznosila oko 2.500.000 ljudi, u odnosu na njemačkih 750.000. Jarko crveni desantni brod približio se krmi Standarda. Izvolski, koji je stoički stajao na pramcu, krenuo je prema krmi, dok se Sir Edward Grey, proglašen vitezom i sada britanski ministar vanjskih poslova, ukrcavao. Sa njim je bio Arthur Nicolson, 1. baron Carnock, britanski veleposlanik u Rusiji.

Dvojica muškaraca približila su se caru, kojeg su okruživali njegovi kraljevski stražari, svi odjeveni u smiješne mornarske kostime iz 19. stoljeća. Car je, naravno, bio Admiral. Naklonili su se na način svojstven britanskoj aristokraciji, proračunato nonšalantno, jasno dajući do znanja da čine nepotrebnu formalnost. Grey (Sivi), čije je ime govorilo sve što je trebalo znati o njemu, prvi je progovorio na engleskom, dok je baron Carnock prevodio: "Očito Edward nije mogao biti ovdje. Unatoč našim najboljim naporima putem tiska, još uvijek postoje Anglosaksonci čija je odanost na strani Saksonaca. To je, naravno, neizbježno. Ruska flota koja je prije pet godina otvorila vatru na britanske ribare na Dogger Banku, teško se zaboravlja. Vaša Okhrana, ubijanje opozicije i protjerivanje u Sibir,  također ne pomaže. Englezi su osjetljivi na građanska prava za koja se bore 500 godina, koliko god im to ne koristilo. Srećom, trenutno su sretni što se zavaravaju parlamentarnom vladom. Kuća Windsor i Okrugli stol donose sve stvarne odluke. Ovlašten sam govoriti u njihovo ime ovdje. Edward želi da priznate sporazume koje smo prošle godine postigli u Revelu, i da se oslobodite svih usmenih sporazuma koje ste možda sklopili kroz Björköov ugovor sa svojim rođakom Kaiserom Wilhelmom, nakon vašeg poraza u Tsushimskom tjesnacu. Mi smo napravili ratne brodove kojima su vas Japanci porazili, a za sada ćemo mi praviti također i vaše. Vezani ste sa Francuzima francusko-ruskim savezom, a sa Engleskom preko kraljevske krvne loze. Zajedno, naše tri velike nacije moraju uništiti ovu njemačku pošast, dok je još u povojima." 

Tim riječima, barun Carnock je iz džepa izvukao pismo sa kraljevskim pečatom, otvorio ga i pročitao na ruskom: "Bilo da smo Englez, Rus, Francuz ili Nijemac, svi smo Europljani, a Njemačka prijeti cjelokupnom prosperitetu Europe. U Europi postoji ravnoteža snaga koja omogućuje onima koji su ovdje rođeni da žive raskošno. Od Bismarkovih dana, vojno, industrijski i kulturno, Njemačka prijeti da će srušiti tu ravnotežu snaga. Ne marimo za spise Goethea, Schillera ili Nietzschea. Mi, koji vladamo ovim svijetom, vladamo njime jer nas je veliki majstor odredio da njime vladamo, i taj veliki majstor će nam vladati. Kaiser je slabić koji se pretvara da je snažan čovjek. Pokoriti će se tiraniji neotesanih masa. Već se odrekao ustupaka proletarijatu, poput mirovina i socijalnog osiguranja, na koje seljak nema pravo. Čak i u Americi znaju bolje. Kada seljak nadživi svoju korisnost, prirodni put je da umre i napravi mjesta za novije i sposobnije seljake. Čak i ako ne podlegne njemačkoj izvornoj marksističkoj ideologiji, kojoj dopušta da otvoreno kuje zavjere protiv njega u njegovim gradovima, preplaviti će ga njegovi vlastiti obični trgovci. Europom će vladati oni koji su nasljedno sposobni samo za cjenkanje oko cijene kupusa na tržnici. Industrijalisti, poput Carla Duisberga, već planiraju potkopati njegov autoritet, kuju zavjeru sa Rockefellerima u Americi, kako bi spojili svoje kemijske tvrtke u globalnog kolosa, koji će onda aristokraciji diktirati uvjete našeg postojanja. Moramo djelovati sada kako bi ih obuzdali, inače će preuzeti kontrolu nad proizvodnjom u svakoj industrijaliziranoj naciji. Velika Britanija, Francuska i Rusija postati će njihove podružnice. Nastati će biblijska anarhija kada Židovi budu upravljali svime. Prednost je sada naša. Imamo vojske i imamo zlato. Moramo ih iskoristiti kako bi trajno preuzeli kontrolu. Rusija žudi za toplovodnom lukom Carigrad i Bosporskim tjesnacem. Nakon što se Njemačko i Austro-Ugarsko carstvo uklone sa puta, ništa neće spriječiti Englesku da joj ih ustupi. Osmansko Carstvo je u samrtnoj grču i isjeckati ćemo ga kao blagdansku šunku. Božja je volja da pobijedimo, potpisao kralj Edward VII."

Car je gotovo uvijek bio pasivan čovjek, ali se naježio kada je čuo kraljevu procjenu Božje volje. Oštro je na engleskom progovorio dvojici pompoznih Engleza: "Veliki umjetnici? Vi, potomci kuće Windsor, volite spominjati Božje ime kao da vam je osobni prijatelj. Mislite da ću, zato što mi je neugodno u položaju suverena Ruskog Carstva, reagirati kao neki seoski prostak i klonuti kada vi progovorite o Bogu? Tečno govorim četiri jezika, vaš je jedan od njih. Da. Pobožan sam čovjek i ako nešto znam, to je Bog, a Edward je onaj koji obožava vraga, žrtvuje djecu i jest napuhana svinja. Edward je najveći spletkaroš – i stvaratelj nestašluka u Europi. 

Francuska, navodno naš najbliži saveznik, stajala je nepomično dok su Japanci, sa brodovima koje ste vi izradili i kupili novcem Rothschilda, potopili gotovo cijelu moju flotu. Francuska vam je trebala objaviti rat u skladu sa francusko-ruskim savezom, ali nije jer Edward provodi više vremena u Parizu spavajući sa francuskim prostitutkama i udvarajući se Velikom Orijentu Francuske, nego u Engleskoj. Nagovaranjem, obmanom i, sumnjam, crnom magijom, nekako je uspio pretvoriti najstrašnijeg neprijatelja Engleske u suzavjerenika. Nitko od vas nije dostojan biti Kaiserov sobar. On je dobar čovjek i njegov je prioritet poboljšanje života svog naroda, kao i moj. Kontaktirao me je nakon Tsushime, tražeći savez protiv vas. Zna da su vaše namjere prisiliti Rusiju na trostrani savez između Engleske, Francuske i nje same, i okružiti Njemačku. Nažalost, jer se ništa na svijetu ne može suprotstaviti britanskoj pomorskoj moći, uspjeli ste. Ako kažem ne, blokirati ćete naše luke i ruski će narod gladovati u milijunima. Nema Björkö ugovora, ništa nije potpisano. Rukovali smo se ispred očiju svemogućeg Boga, a ne vaših bogova. A sada moram poreći svoju riječ za dobrobit svog naroda. Neka se svemogući Bog smiluje njima i meni, jer smo pospremili krevet sa vragovima."

Car je tada uputio kamenom licu Greyja, čeličnim pogledom, i rekao: "Da, ruski ljudi su seljaci, većina nepismenih poljoprivrednika koji se bave samoodrživom poljoprivredom, ali žive daleko bolje od bilo kojeg učenjaka koji je imao nesreću živjeti u istočnom dijelu Londona. Diogenu bi bilo 'teško pronaći zemlju pod suncem, u kojoj je vladajuća klasa gajila toliko dubok prezir prema siromašnima i krotkima. Radnici u poljoprivredi za bilo koju plaću od dvanaest do šesnaest šilinga tjedno; rudari žive u kolibama.'  Ton Edwardsove poslanice govori sve što treba znati o vama engleskim autokratima. Da sam običnog roda, radije bih živio u kolibi u Vanjskoj Mongoliji nego pod vašim jarmom. Iskreno, mislim da ste svi pijani od krvi djece. Smatrate me nekom vrstom imbecila!"

Car, lica crvenog od bijesa, zakorači prema njima, vičući: "Sretni ste što vas obojicu nitkova osobno ne bacim u more. To bi vam učinili moj otac i djed." Pokazujući na Greya, zarežao je: "Misliš li da ne znam da ste ti i Edward nagovorili Izvoljskog da orkestrira aneksiju Bosne i Hercegovine Austro-Ugarskoj, pregovarajući u moje ime, a ja o tome nisam ništa znao? Jedini razlog zašto je Izvoljski ovdje, a ne u Sibiru, jest zagovor kneza Aleksandra Mihajloviča i vojvode Nikolaja Nikolajeviča, zajedno sa ostatkom Lože Križ i Zvijezda. Dao bih ga ustrijeliti, ali to bi mi boravak u Zimskom dvorcu učinilo nepodnošljivim, gledajući njihova namrgođena lica koja kuju zavjere. Da je moja vojska bila u punoj snazi, a vi niste inscenirali njezin poraz od ruke žute rase, prošle godine bih zdrobio Austro-Ugarsku zbog njihove drskosti, i ne biste se morali brinuti o izolaciji Njemačke ove godine. Narod Bosne i Hercegovine je slavenski. Ne žele biti Nijemci, a ja kao car sam branitelj slavenskog naroda. Zapalili ste bure baruta na Balkanu i osramotili me, opet, sve bez ikakvog dobrog razloga koji bi razuman čovjek mogao shvatiti." 

Car je napravio korak prema Greyu. Izvoljski, nakon što ga je neljudski snažan regent jednom gotovo zadavio kada se, neovlašteno od bilo koga, pojavio u Sankt Peterburgu sa japanskim premijerom uoči rata između dviju zemalja, brzo je stao između cara i dvojice autokrata. Izvoljski je sada morao upotrijebiti sve svoje dobro naučene političke vještine da bi izbjegao ono što je znao da će biti međunarodni incident. Svojim najsvilenijim glasom Izvolski je rekao na ruskom: "Vaša ekselencijo, doduše, Edwardsova je ideja bila prevariti tog strašnog Židova Aehrenthala da pripoji Bosnu i Hercegovinu od Osmanlija. Ionako njome ne mogu upravljati, a zašto bi se mi pridržavali berlinskih ugovora? Vratiti ćemo je bez ikakvih uvjeta za godinu ili dvije. Bio je to genijalan potez. Nadvojvodini su dani odbrojani. Srbi su osvetoljubiv narod, koji pobožno vjeruje u staru poslovicu da je osveta jelo koje se najbolje poslužuje hladno. Krive njemački narod. Sada je to rasno pitanje. Još vas vole kao svog cara. Suosjećaju sa vašom nevoljom i opraštaju vam što još niste objavili rat ovim pljačkaškim Hunima. Sada je čak i Italija na našoj strani. Sve je upravo onako kako smo smislili, i upotrijebiti ćemo svu moć tiska kako bi dodatno izolirali Hune. Potkopavamo samo tlo na kojem stoje, glođemo uže koje ih veže za civilizirani svijet, a kada ovaj rat, koji će okončati sve buduće ratove, konačno i izbije, oni će biti viđeni kao agresori i cijeli svijet će biti protiv njih. Balkan će uskoro eruptirati, a Osmansko Carstvo će se raspasti. Bospor će biti naš, zauzeti će ga ovaj pomorski gigant, koji vidite pred sobom. To je kao što vam govorim od početka."

Na trenutak smiren, možda više kraljevskim protokolom nego riječima Izvoljskog, crvenilo je nestalo sa carevog lica i on je hladni  pogled uperio u Greya. Započeo je na engleskom: "U ložama Ruskog i Britanskog Carstva još je uvijek moderno među privilegiranima govoriti o velikom umjetniku. Skrivamo svoj prezir prema siromašnima iza vela pobožnosti. Svi smo sada darvinisti, zar ne? Huxleyjevi majmuni? Još jedan dar koji je vaše carstvo dalo svijetu. Orient de France nije ni približno toliko licemjeran kao mi, jer su zamijenili velikog umjetnika onim što nazivaju laïcité. To znači sekularizam, vjerujem da znate što sekularizam znači, Sir Grey, zar ne? U Francuskoj je Bog mrtav i nije ga Nietzsche ubio, već Orient de France. Pomislili bi da su Francuzi, koliko god obrazovani bili, bili oprezniji. Uostalom, Napoleon je rekao, ako nema religije, siromašni će ubiti bogate. To vas se ne tiče, ali zar ne, Sir Grey? Vaša religija je Fais ce que tu voudras. Engleska nije vidjela revoluciju gotovo tri stoljeća, ali Rusija je sada usred jedne, potaknute od strane onoga što vi nazivate mojim saveznicima u Francuskoj.

Veliki Orijent Francuske počeo je huškati pismeni svijet protiv ruske vlade 1904. godine, nazivajući je sramotom za civilizirani svijet. Red Velikog Orijenta neprestano je bio uključen u unutarnje poslove Rusije, podržava 'revolucionare tamo već 1905.-1906., kada su mnogi agitatori bili aktivni'. Izdajnik Sergej Urusov, predsjednik Vrhovnog masonskog vijeća Rusije, orkestrirao je ustanak 1905. godine u Rusiji, po uputama Velikog Orijenta Francuske. Za njih je val terora, koji su pokrenuli koljače poput Trockog, bio veliki korak naprijed u povijesti civilizacije. Između 1906. i 1908. godine je u Rusiji bilo preko 26.000 pokušaja atentata, pri čemu je 6000 Rusa poginulo, a još 6000 osakaćeno. Bilo bi nam sigurnije boriti se protiv Nijemaca, nego imati saveznike poput Francuske. Pokušavaju me ubiti posljednjih pet godina, atentatori, avioni, podmornice, moja Okhrana je razotkrila zavjeru, i sve proizlazi iz Pariza i Velikog Orijenta. Francuska je masonsko carstvo koje se maskira kao republika, i moje samo postojanje kao Božjeg namjesnika nad sto milijuna ljudi, prijeti retoričkom sekularizmu koji koriste da bi prikrili svoje zločine. Egalitarizam? Zašto ne pitamo markiza de Sadea o egalitarizmu?" 

Grey, ravnodušan prema carevom monologu, odgovorio je bezizražajnim monotonim glasom: "Vaša ekselencijo, Veliki Orijent je prepun Židova, kao i vaša vlastiti Duma. Svaka nacija koja ne može kontrolirati svoje Židove osuđena je na propast. Nikada ne puštamo Židove sa uzice. Dopuštamo Rothschildu da se igra novcem i svojim bankarskim drangulijama, ali ako napravi jedan korak prema našoj vojsci, uvjeravam vas da će na kraju pretraživati ​​hrpu smeća u White Chapelu, i tražiti svoj sljedeći obrok.

Wall Street, predvođen Židovom Jacobom Schiffom, obučavao je vaše revolucionare u Americi na prijelazu stoljeća, a zatim ih pustio u Rusiju, istovremeno financirajući Japan u njegovom ratu protiv vas. Upravo smo izgradili bojne brodove, koje smo im prodali uz veliku zaradu. Pretvaranje Japana u pomorsku silu potkopava američki vlastiti položaj u Pacifiku. Ali, te Židove sa Wall Streeta nije briga, sve dok ostvaruju profit. Prodati će svoju zemlju domaćina svaki put kada im je to korisno. Njemačka i Austro-Ugarska preplavljene su Židovima i zrele su za uništenje. Ne možemo promijeniti prošlost, ali s ovim trostranim savezom možemo izgraditi budućnost." 

Car je duboko uzdahnuo, sa rezignacijom, rekavši: "Vratite se Edwardu i svom Okruglom stolu i recite im da imaju savez, kao što sam siguran da će ovaj prebjeg", kimajući prema Izvoljskom, "reći svojim gospodarima na Grand Orientu u Parizu. Možda će me  prestati pokušavati ubiti, ali nekako sumnjam. Ne vjerujem nijednom od vas. Francuze predvode bezbožni hedonisti i Britance vode ljudski vragovi koji žrtvuju djecu u noći svima osim zaboravljenim bogovima. Vi uvelike podcjenjujete našeg protivnika. Kaiser i njegova vlada, čak i Židovi, vrlo su odlučni ljudi, a njemački narod su prirodno rođeni vojnici. Neće nam se predati. Borili smo se protiv Nijemaca tisuću godina, bez jasnog pobjednika. Pruska nije ništa drugo nego vojska koja traži naciju za koju će se boriti, a sada ćemo im dati njihov raison d'etat. Vaše spletke će obrušiti Armagedon na cijeli civilizirani svijet. Bojim se da Rusija, u svoj svojoj bezvremenskoj veličini, neće preživjeti, a neću ni ja, ali nemam drugog izbora." 

Sir Edward Grey se naklonio, ovaj put oštro, kao i baron Carnock. Obojica su se, oklijevajući, spustili niz ljestve i ukrcali na jarko crveni desantni čamac, iz kojeg su došli. Car je zamišljeno promatrao kako čamac juri nevjerojatnom brzinom. Prezrivim pogledom je prostrijelio Izvoljskog, dok je ovaj marljivo izbjegavao kontakt očima i ispričavao se za odlazak ispod palube, gdje će veći dio putovanja provesti sanjareći o francuskom šampanjcu, pariškim prostitutkama, beskrajnim proslavama kojima će sigurno biti nagrađen kada se vrati u Pariz. Car će također veći dio putovanja natrag u Sankt Peterburg provesti ispod palube, izoliran, u tišini. Rukavica je bačena, a budućnost neizbježna.

Hugh Grosvenor, 2. vojvoda od Westminstera

Kraljevsko rumenilo

Motor Rolls-Royce Silver Ghostsa se konačno ugasio. Steadu su leđa bila ukočena, a noge utrnule, ali znao je kako to nije ništa u usporedbi sa onim što ga čeka. Vozio je Hugh Grosvenor, drugi vojvoda od Westminstera. Većina ljudi ga je zvala Bendor, ali njegovi prijatelji su ga zvali Benny. Visok i uglat, sa povučenom prljavoplavom kosom, Bendor je bio građen baš poput punokrvnog trkaćeg konja, također nazvanog Bendor, u vlasništvu njegovog djeda, prvog vojvode, koji je pobijedio u Epsom Derbyju 1880. godine. Kiselo se nasmiješio Steadu: "Nadam se da te nisam slomio, stari, mjesecima čekam ovaj auto. Časopis 'Autocar' kaže da je to najbolji auto na svijetu, a sada ima i moju podršku." Bendor je ugasio motor točno ispred gradske vijećnice Yarrowa, našalivši se preko ramena dok je izlazio: "Gradonačelnik će ga pravilno parkirati." Prešli su gotovo 480 kilometara, od Londona do Južnog Tynesidea, za manje od 10 sati, što je vjerojatno novi brzinski rekord za Bendora. No, prestao ih je brojati 1908. godine, kada se utrkivao motornim čamcima za Englesku, na Olimpijskim igrama u Londonu.

Bio je kraj travnja 1910. godine. Čekala ih je ukrašena kočija, koju je vuklo šest masivnih bijelih teglećih konja. Zavjese su na prozorima kočije bile čvrsto navučene. Kada su dvojica muškaraca prošla kroz vrata, koja je držao otvorenima besprijekorno odjeveni sobar, ugledali su poznato lice Christophera Furnessa, 1. baruna Furnessa, novog vlasnika tvrtke 'Palmers Shipbuilding and Iron Company Limited', kako sjedi nasuprot. Bendor ga je lukavo pogledao i rekao: "Ni riječi o ovome, Christopher, ako samo posumnjam da su Haldane ili Esher saznali, prebiti ću te usred Doma lordova." Baron Furness ga je ozbiljno gledao i obratio mu se formalnom titulom, kako bi pokazao svoju podložnost: "Imaš moju riječ kao džentlmen, vojvodo od Westminstera, neću ništa i nikome reći o tome." Bendor se veselo nasmiješio i rekao: "Nadam se da ne, skinuti ću ti hlače kad to učinim, pa će svi znati kakav mali penis imaš, nije dobro. Pogotovo sa Lloyd Georgeom, koji se hvali koliko je velik njegov..." Trojica muškaraca su se nasmijala, ali baron ne baš previše snažno.

Dok se kočija spuštala prema Palmersovim dokovima na rijeci Tyne, barun je iznio plan putovanja: "Možete večeras spavati na Vikingu i krenuti u zoru. Moj kapetan će preuzeti kormilo kroz kanal do Guernseyja, gdje ćete se napuniti gorivom, a Bendor će preuzeti kormilo za probne plovidbe na otvorenom Atlantiku. Očekuje se da će prevladavajući sjeverni vjetar u sljedećih nekoliko dana prerasti u jaku oluju, taman na vrijeme da Bendor učini sve što može kako bi potopio moj razarač. Možete napuniti gorivom u La Rochelleu, ako ne uspije. Odande je samo nekoliko stotina čvorova do Biarritza. Molim vas, pozdravite kralja Edwarda i recite mu da se svi molimo za njegov što brži oporavak." Bendor je dodao, sa nepoštovanjem: "Čujem da debeli gadovi ovaj put neće uspjeti. Nema gubitka. Engleska će živjeti i bez njega, tko zna kako će to utjecati na prostitutke u Parizu." 

Sunce je zalazilo jarkocrveno, na nebu ispunjenom smogom kada su stigli na dok, i ukrcali se na Vikinga. Umirujući osmijeh prešao je Steadovim licem dok se sjetio starih mornara kako govore: crveno nebo noću, mornari se raduju, crveno nebo ujutro, mornari primaju upozorenje.

Razarač klase Tribal, dug 290 stopa, proveo je sljedeći dan lagano krstareći engleskom obalom, od Sjevernog mora i kroz Engleski kanal do otoka Guernsey, gdje se opskrbio gorivom. Stead je raširio noge radi ravnoteže, dok se more sve više uzburkavalo. Sa krme je promatrao kako sunce ljutito crveno izlazi nad Guernseyjem, i sada se povlači njihovim tragom, poput ugodnog sna u hladnom jutarnjem svjetlu. Prošao je pored svakog od šest parnih dimnjaka i popeo se na most, dok se skupa sa brodom ljuljao po valovima. Vjetar je sada puhao kao lagana oluja sa sjevera. Bendor je stoički stajao pokraj kapetana, koji je držao kormilo. Njegova izvanredna ravnoteža mu je držala duge noge kao da je zavaren za palubu. Kratko je rekao: "Utvrdite kurs za Ouessant i nastavite krstarećom brzinom. Proći ćemo zapadno od njega, a zatim postaviti kurs za La Rochelle. Dok napustimo La Rochelle, Biskajski zaljev trebao bi biti u najboljem mogućem izdanju. Želim najmirnije moguće more. Ne možemo dopustiti da se ovi mali brodovi veličine pinte prevrnu u Sjevernom moru puni naših momaka. Nitko još nije dao razaraču klase Tribal pravi test na moru." Pogledao je Steada smiješeći se, i rekao: "Kapetani su mi govorili da se očekuje kako će ovih šest motora pogurati Viking do 40 čvorova punom parom. Vidjeti ćemo. Vidjeti ćemo na moru, na valovima od šest metara. Očekuje se da će ovi brodovi štititi englesku obalu na nekim mjestima gdje su valovi od šest metara uobičajeni kao Winston Churchill..." 

Bendor je zamišljeno gledao Steada kako se drži za ogradu i promatra rastuće more. Ispod njih, pramac Vikinga se bez napora probijao kroz valove visoke tri metra. "Oh, biti će puno gore od ovog starca, taj pramac će izlaziti iz vode poput kita koji se probija. Nadam se da se već ne osjećaš mučninu, Kada sam bio dječak, znao sam imati morsku bolest, a onda sam saznao tajnu, moraš jesti. Zato se obični ljudi uvijek tako strašno razbole na oceanskim putovanjima, jer ne jedu. Treća klasa si ne može priuštiti hranu, ali mi nemamo takvih problema. Pobrinuo sam se da se brodska menza opskrbi nekim delicijama. Slijedi me." 

Dvojica muškaraca sišla su ispod palube i sjela za spartanski stol u blagovaonici. Brodski upravitelj, u besprijekorno krojenoj bijeloj uniformi, nadvijao se nad njima i prije nego što su se smjestili u stolice. Obratio se Bendoru, svom formalnošću po kojoj je britanska mornarica poznata: "Gospodaru, što biste radije jeli? Imamo škampe iz zaljeva Morecambe, kavijar beluge, prepeličja jaja, kuhanu govedinu i malo sira Stilton, a sve će to biti popraćeno kruhom koji je jutros svježe ispekao naš kuhar. Za osvježenje imamo šampanjac Pol Roger, bojim se da je to prilično običan claret, ali imamo i izvrsnu Madeiru." Bendor je bez oklijevanja odgovorio: "Zašto jednostavno sve ne iznesete na stol, dok još može ostati na stolu, pa ćemo birati. I odmah nam donesite bocu Madeire. Izgladnio sam. Nisam jeo otkad smo napustili luku, a nije ni William." 

Kada je upravitelj sve iznio na stol, Bendor je gestikulirao prema tome, našalivši se: "Gozba koja bi zadovoljila čak i onog proždrljivca Bertieja Gothu (kralja Edwarda VII.). Reci mi, stari, nisi progovorio niti riječi posljednja dva dana. Moraš imati neku ideju zašto nas je tajno pozvao?" Stead do tada nije shvaćao koliko je gladan. Nije jeo više od dvadeset četiri sata. Dok se gostio prepeličjim jajima i kavijarom, mučnina koju je osjećao je nestala kao magijom. Ozbiljno je gledao u Bendora, najbliže što je imao sinu. Život je bio tako čudan, on običnog roda, gajio je roditeljski instinkt prema možda najvećem aristokratu u Britanskom Carstvu. Započeo je: "Rhodes mi je u Južnoj Africi pokazao stvari koje bi znanost 20. stoljeća preokrenule naglavačke. Praznovjerja, koja nisu ništa više relevantna za stvarnost, od ceremonija afričkih Bušmana. Siguran sam da ste vi, kao titularni čelnik Nacionalnog geografskog društva, svjesni toga, baš kao što sam siguran da ih je i Edward kao kralj Engleske svjestan." Bendorovom licu prešao je značajan osmijeh, dok je stidljivo promrmljao: "Moji rođaci Smithsonovi također posjeduju Smithsonian institut. Znam što je u podrumu." Stead je zamišljeno rekao: "Edward umire, previše cigara, previše vina, žena i pjesme. Došao je do kraja života posvećenog hedonizmu. Bojim se kako ćemo uskoro čuti njegovu ispovijed, na samrti. Vidjeti ćemo…" 

Dvojica muškaraca su ispila bocu Madeire i još tri boce šampanjca Pol Roger, uživajući u raznim delicijama. Razgovor se okrenuo ratu. Stead, prilično pijan, upitao je Bendora: "Jesi li stvarno ubio 12 Bura bajunetom?" Bendor, koji je bio imun na alkohol, kao i na sve ostalo, odgovorio je povjerljivim tonom: "Naravno da ne. To je samo priča koju pričaju kod kuće, bilo ih je najviše osam, a samo trojica sa bajunetom, ostali su pobjegli. Puzao sam sam po veldtu usred noći, trebali smo zatvorenike za ispitivanje, i napao sam ih desetak. Zamolio sam ih da se predaju, ali jedan od njih uperio je pušku u mene. Prvo sam upucao njega, a zatim ispraznio spremnik svog Lee-Enfielda u ostale i napao. Što sam drugo mogao učiniti?" Umjesto toga, i u strahopoštovanju pred prijateljem, Stead je izlanuo: "Znaš da si anakronizam iz prošlih vremena, kada je plemstvo zaista bilo plemenito, sve se mijenja Benny, sve. Sada stvaramo baronaže za kukavičke Židove poput Rothschilda, i pretvaramo patološke jazbine poput Harmswortha i njegovog brata u vikonte, samo zato što su pred Esherom opljačkali mrtvog dječaka." Bendor ga je prekinuo: "I ti, i ti si bio tamo. Kada bi bilo po mome, raskrinkao bih Eshera usred Buckinghamske palače, i on to zna, zato se drži daleko od mene. Vi ste samo pijuni na šahovskoj ploči tog vraga Crowleyja, on je donio ludilo u Englesku, i bojim se da ona neće preživjeti 20. stoljeće. Frankley Stead, ti si moja posljednja nada da vratim razum carstvu, zato toliko cijenim naše prijateljstvo." 

Neko vrijeme nije bilo riječi, a onda je Stead velikom rezignacijom rekao: "Dao sam sve od sebe da obuzdam pljačke Kluba Hellfire. Zatvorio sam njihova omiljena lovišta u White Chapelu, i koristio sam Okrugli stol da držim Eshera i Milnera pod kontrolom, ali bojim se da će, ako Edward umre, Milner voditi Englesku bez ikakvih ograničenja, i Crowley će dobiti svoj žrtveni rat za novi Aeon. Zapravo ne znam može li se Crowley zaustaviti. Možda je vrag ili je možda bog, ali sigurno nije čovjek, Benny. Vidio sam ga kako radi stvari, svi smo..." Bendor je autoritativno odgovorio: "Da, da, čuo sam, i nije me briga je li bog ili vrag. Ono što me zanima jest da će rat protiv Njemačke biti uništenje carstva, bez obzira hoćemo li pobijediti ili ne. Osim toga, Nijemac nije ništa drugo nego Englez koji govori drugim jezikom. Svi smo mi Saksonci, Stead, uključujući Edwarda i njegovog nećaka, bez obzira koliko je Edward ljubomoran na njega. Bilo je dovoljno loše ubijati Frizijace za hirove luđaka poput Rhodesa, ali sada ćeš me tražiti da ubijem vlastitu rodbinu, a za koga, Stead? Boga? Vraga? Carstvo odlučno na samouništenje? Znaš da ću naše dečke voditi u bitku sa fronta. Za to sam rođen i odrastao, ali mislim da ne moram baš tebi reći koliko je ovo loša ideja." 

Stead i Bendor su sa krme promatrali kako srednjovjekovni bedemi drevne francuske morske luke La Rochelle nestaju u zlokobnom sivom svjetlu jutra. Bender je nostalgično progovorio: "Toliko povijesti tamo, Stead, vrste povijesti koju obični ljudi nikada ne nauče. Nekada su templari koračali tim zidinama. La Rochelle je bila njihova utvrda. Imali su neizrecivo bogatstvo, a odavde će ga donijeti u Europu. Kada su kralj Filip Četvrti i njegov papa marioneta pohlepno pogledali prema njihovom blagu, odlučeno je da će svi biti pohlepni, pri jednom udaru groma, u ranim jutarnjim satima 13. listopada 1307. godine. Otuda dolazi glupa proleterska ideja da je petak 13. nesretan. Ništa ne može biti dalje od istine. Samo dan prije u La Rochelleu je bilo 18 templarskih brodova. Ali, ujutro u petak 13., nestali su poput duhova i više ih se nikada nije vidjelo. Kamo misliš da su otišli, Stead?" Stead ga je značajno pogledao i rekao: "Pa, Benny, pretpostavljam da su se vratili u Novi svijet, gdje su gotovo stoljeće prije iskopavali srebro i trgovali zlatom, odakle su i stekli bogatstvo." Bendor je izgledao šokirano što njegov prijatelj to zna. Kada je sve bilo rečeno i učinjeno, Stead je bio običan čovjek. Stead se nasmiješio i rekao: "Rhodes mi je mnogo toga rekao, Benny, uključujući povijest templarskog rudnika srebra u Paragvaju i njihove trgovačke rute do Perua i u Meksičku dolinu. Ne može se predsjedavati Okruglim stolom, a da se ne znaju takve stvari." 

Dvojica muškaraca krenula su prema mostu. Bendor je obišao obalu, nakon što je zaobišao otok Ouessant, i krenuo izravno prema La Rochelleu da bi uštedio gorivo. Pri brzini od 15 čvorova, Viking se bez napora probio kroz tri metra visoke olujne valove. Oluja je dolazila. Vjetar je sada zavijao, snažni olujni vjetar sa sjeverozapada. Bendor je odlučno pogledao kapetana i rekao: "Kapetane, izađite na more." Kapetan je posramljeno odgovorio: "Da, gospodine. Ali svjesni ste da ćemo se susresti sa valovima čak i do 30  metara." Bendor je kratko odgovorio: "To mi je namjera, kapetane." 

Za nekoliko sati valovi su se više nego udvostručili, te je Viking udarao ravno u zube valovitih bijelih grebena. Sa svakim velikim valom pramac se dizao u zrak na grebenu, a zatim se spuštao natrag u dolinu, raspršujući ogromne bujice vode lijevo i desno. Prednja topovska platforma djelovala je kao lukobran, ali prskanje svakog razbijenog vala povremeno bi ograničilo vidljivost. Steadovi zglobovi na prstima bili su bijeli od držanja za ogradu, kada je čuo Bendora kako izdaje naredbu: "Punom parom naprijed!" Kapetan je ogorčeno odgovorio: "Gospodine, neki od ovih valova visoki su gotovo 12 metara, razbiti ćemo se o njih." Bendor mu se podsmjehnuo: "Ovi će brodovi patrolirati Sjevernim morem gdje su valovi od 30-tak metara redovita pojava, a valovi od 12 metara su dobar dan. Ovi Francuzi čak niti ne znaju kako izgleda pravi val. Sada učinite što vam kažem ili ću vas poslati na vojni sud!" Kapetan je nevoljko izdao naredbu. Ispod palube je šest divovskih turbina parnih strojeva vrištalo glasnije od vjetra, dok je Viking išao naprijed, više po zraku nego po vodi. Kapetan se hrabro borio zadržati kormilo, dok se Bendor, poput surfera svjetske klase, ni za što nije držao. Nakon vremena koje se Steadu činilo kao vječnost, ali manje od sat vremena, Bendor je dao naredbu neka se brod okrene na istočni kurs. Kapetan je rekao: "Gospodine, ako uhvatimo jedan od ovih četrdeset stopa dugih valova na bok, sigurno ćemo se prevrnuti." Bendor mu je ogorčeno odgovorio: "Gluposti, kapetane, mi smo profesionalci. Za ovo ste plaćeni i za to sam rođen. Jednostavno ne bi bilo dobro da se jedna od Palmerovih proslavljenih limenki prevrne usred Sjevernog mora, sa brodom punim regruta. Kako bi se to odrazilo na krunu? Okrenuti ćete ovaj brod ili ću ja. Ako moram ja izvršiti ovaj okret, kunem se Bogom,  okovati ću vas u okove i vezati za prednju topovsku kupolu." Kapetan je napravio okret, koristeći sve vještine svojih godina na moru. "Sada", rekao je Bendor, "smanjite brzinu i krenite prema istoku koristeći struju da bi brod održali u ravnom položaju. Kada  stignete do plaže i valovi se smire, okrenite na jug i odvedite nas u Biarritz."

Zapadno nebo bilo je prošarano grimiznom i magenta bojom dok su se približavali Biarritzu. Konačno su spustili sidro daleko od plaže, pod okriljem spuštajućeg mraka. Vjetar se stišao i more se smirilo, dok su se Steadove oči naprezale da bi razaznao brzo približavajući manji brod sa ugašenim svjetlima. Bendor je identificirao brod kao "torpedni čamac prve klase Thorneycroft TB4, koji radi praktičnosti vijori francusku zastavu." Posada Vikinga bacila je užad ljudima na torpednom čamcu, kraljevskim marincima, koji su dovukli manji brod do boka Vikinga. U torpedni čamac bačene su ljestve. Bendor je pogledao Steada i rekao: "Svi ovi ljudi su posebno odabrani. Odani su vojvodi od Westminstera i Kruni; neće ništa reći. Zakleli su se na tajnost. Znaju na čijoj strani je kruh mornarice namazan maslacem, a Bertiejevi prijatelji u Parizu sve su dogovorili sa francuskom mornaricom." Zatim je skočio preko boka i niz ljestve se spustio u torpedni čamac. Stead je oklijevajući slijedio put niz ljestve, kojima se Bendor upravo spustio poput majmuna. Torpedni čamac je urlao poput rakete dok se jurio prema velikoj, veselo osvijetljenoj građevini, na udaljenoj obali. Stead je ubrzo razaznao svjetlucavu siluetu Hôtel du Palais, koja se impozantno nadvijala nad plažom. Pilot je ugasio motor, odmah uz Plage du Miramar, diskretno uz glavnu plažu velikog hotela. Čekao ih je čamac sa posadom od četiri glomazna kraljevska marinca,  naoružana Welby revolverima. Stead i Bedor ukrcali su se u čamac, a kraljevski marinci su ga izvukli na obalu, mučeći se da ga izvuku dovoljno visoko da se vojvoda ne bi smočio. Dvojica muškaraca, u pratnji kraljevskih marinaca, uputili su se prema ulazu za trgovce hotela, koji je čuvalo pola tuceta žandara. Bendor se okrenuo prema Steadu i našalio: "Unatoč okrepljujućem morskom zraku, Steade, ovaj smrdljivi, ružni gradić podsjeća na Brighton, ali bez Paviljona i hipodroma."

Dva žandara otpratila su Steada i Bendora na drugi kat, koji je iznajmio Edward. U luksuznoj sobi, Edward, okružen nekim od najljepših žena u cijeloj Francuskoj, činilo se kao da je u samrtnoj postelji. Edward je dao znak ženama neka odu i one su ga redom poslušale. Pogledao je Bendora i Steada rekavši: "Oh, ne brinite, Engleska mi neće dopustiti da ovdje umrem, nikada mi neće oprostiti. Nikada neće. Vratit ću se u palaču umrijeti." Bendor ga je neodobravajući pogledao i rekao: "Bertie, iskreno sam iznenađen koliko si dugo izdržao. Tvoji su poroci izobličili tvoje tijelo do neprepoznatljivosti. Nikada nisi bez cigare u ustima i nesumnjivo imaš sifilis. Doveo  si carstvo na rub rata sa Nijemcima, a sada namjeravaš umrijeti i ostaviti me sa svojim idiotskim sinom Georgeom, i svojim kućnim tvorom Esherom, da se njima bavim u najtežem trenutku za Englesku. Vjerujem da ne očekuješ moje suosjećanje.“ Edward je dobio napad kašlja, hvatajući zrak, dok se njegov francuski liječnik koji je sjedio uz njegov krevet, pobrinuo za njega. Kada je došao do daha, rekao je liječniku na francuskom: "Ostavite me! Pošaljite Nansena i to stvorenje!" 

Nekoliko sekundi nakon što je liječnik izašao, u sobu je ušao snažno građen muškarac prorijeđene plave kose koji je jako nalikovao Bendoru, sa nekim tko je izgledao kao tinejdžer. Stead i Bendor odmah su prepoznali legendarnog norveškog istraživača Fridjofa Nansena, ali Bendor je bio zbunjen oko toga tko je dječak. Bendor je poznavao Nansena, njih dvojica su dijelili međusobno divljenje, srdačno su se pozdravili, te je Bendor ogorčeno upitao: "Zašto je Bertie upravo nazvao tvog sina stvorenjem na francuskom?" Dječak je odgovorio melodičnim, očaravajućim glasom: "Zato što nisam čovjek, niti sam Fridjofov sin, a kako nitko ne zna bolje od tebe, tvoj kralj je dosadan." Stead je uzbuđeno uzviknuo: "Magnús, nisam znao da ćeš biti ovdje, ali drago mi je što si odlučio povjeriti se Bennyju. Dopusti mi da mu objasnim. Benny, ovo je Magnús Óðinnsen. On je Hiperborejac i nemoj da te njegov izgled zavara. Star je tisućama godina, i vjerujem da bi se mogao nositi sa Jack Johnsonom u ringu. Vratio se sa Fridjofom sa ekspedicije na Sjeverni pol." Magnús se nasmiješio svojim nevjerojatno bijelim osmijehom, i rekao Steadu: "Drago mi je što te vidim, stari prijatelju. Jesi li mu se povjerio?" Stead je samo promrmljao: "Nemoguće. Nitko ne smije znati gdje je skriven Crni kamen osim Bratstva Polaris. Onaj tko ga pronađe biti će onaj koji je dostojan potrage." "Dobar odgovor", rekao je Magnus. Procjenjivački pogleda Bendora,  govoreći: "Vidim obiteljsku sličnost. Baš kao i Fridjof, izravni si potomak poluboga Beowulfa, otuda dolazi tvoja nevjerojatna atletska sposobnost. To je mutacija koja se prenosi u tvojoj krvnoj lozi, poput albinizma ili genija. Znamo za tebe otkad znamo za Fridjofa, ali hijerofant je smatrao da si premlad i preneoprezan da bi se sa tobom tada razgovaralo. Prošlo je više od deset godina, a ti si spreman kao nikad prije." 

Bendor je pogledao ostale muškarce u sobi i rekao: "Da ne znam bolje i da nisam u tako slavnom društvu, pomislio bih da je ovo neka zakašnjela proslava francuskog običaja Prvog travnja. Ali, znam što je na tim takozvanim stupovima." Nansen se nasmijao: "Morao sam saznati na teži način, i da nije bilo Magnúsa, možda ne bi uspjeli. Zašto to držimo u tajnosti?" Stead je odgovorio umjesto Bendora: "Zbog Fridjofa nema stvarnosti. Spinoza je to pogrešno shvatio, a samo je George Berkeley to ispravno shvatio. Ništa ne može postojati bez percepcije, ništa bez svijesti. Odgovornost je ljudi poput mene da konstruiraju tu svijest. To se ne može prepustiti običnim ljudima, zamislite svijet prema proletarijatu. Zato je postojala crkva i zato sada imamo znanost. Ništa od toga nije istina. Kao što su Asasini učili templare, ništa nije istina i sve je dopušteno." Bendor je sa zaprepaštenjem pogledao Steada i rekao: "Nikada me ne prestaješ zadivljavati, stari moj." Stead je rekao: "Da, Benny, naučio sam nekoliko stvari u društvu sa kojim se družim."

Magnús ga je prekinuo, obraćajući se Bendoru: "Jesi li svjestan stvari koje je Hernán Cortés poslao tvom redu?" Bendor je zamišljeno odgovorio: "Nekih od njih. Neke od njih su u podrumu muzeja mog rođaka. Svjestan sam Bertinog odbojnog ogledala, sa onim vragom u njemu, koje Esher hrani krvlju engleske djece. Zaista ne mislim da želim znati išta više nakon toga." Magnús je strogo odgovorio: "Sada ćeš morati znati. Cortes je, kao i Sargon prije njega, bio voljen od Božice. Poput Fridjofa i tebe, bio je mutacija krvne loze, polubog, jači, brži i pametniji od drugih muškaraca rođenih od žene. Papa ga je ovlastio neka pronađe i uništi Nomade, rasu krvožednih demona koji su preuzeli Novi svijet i iskvarili njegove ljude, ostatke prvobitne babilonske rase, sve vrste izopačenosti. Prakse slične onima kojima se sada prepušta engleski Hellfire Club. Sa Božicom uz sebe, Cortes je bio nepobjediv i zdrobio je moćne vojske Novog svijeta, kao što bi čovjek zdrobio koloniju mrava pod nogama. Kao plijen njihovog svetog rata, Španjolskoj je poslao samo srebro i zlato, izmet bogova. Ali, templarima je poslao predpotopne tajne bogova. Te su tajne raširene po cijeloj Europi, a najvažnija, jedini mezoamerički kodeks koji ima ikakvi značaj, nije uništen od strane papinih snaga. Sada je u posjedu Nijemaca u Dresdenu. Kodeks predviđa kraj svijeta, i tvog i mog, na kraju tvoje godine 2013." 

Magnús je zatim ponovio ono što mu je hijerofant rekao, završavajući: "Moramo pronaći izlaz odavde, ili će i tvoja i moja rasa propasti. Samo Crni kamen, ono što tvoj narod naziva Svetim gralom, može promijeniti bilo što. A onda, baš kao što je predanje zabilježeno u tvojim pričama o kralju Arthuru, njegovu moć može imati samo onaj tko je dostojan potrage." Bendor je, za promjenu, zvučao pomalo nesigurno u sebe: "Ali, ako sve ovo ispravno razumijem, Stead zna gdje je taj Crni kamen?" Stead mu je odgovorio: "Da. Rhodes ga je pronašao u Mashonalandu, zajedno sa dovoljno zlata da bi čak i Rothschild pocrvenio. Zlato je povjereno Okruglom stolu, nad kojim se bojim da Milner sada ima veću kontrolu nego ja. Ali, kamen je moj i neću nikome reći gdje je, čak ni tebi, mom najpouzdanijem prijatelju. Na sigurnom je mjestu. Nije da se može tek tako odnijeti. Iako je veličine loptice za golf, teži oko pedeset tona." Bendor nije povjerovao i počeo prigovarati kako je to nemoguće. No, prekinuo ga je Magnús koji je ubacio: "Nije od ovoga svijeta, a Stead, koji je bio u kontaktu sa svijetom iz kojeg dolazi, nepokolebljiv je. Ostati će tamo gdje jest, sve dok ga ne pronađe onaj tko je dovoljno čistog srca da razborito iskoristi njegovu strašnu moć. Postoji sedam Bogova koji hodaju ovom zemljom, sa  Luciferom ih je osam. Njihovi bestjelesni oblici vezani su za njihova zemaljska tijela. U svom bestjelesnom obliku obdareni su Božjom moći. Izvan molitvi, prošnje i žrtve je njihova volja nepromjenjiva, čak i za Hiperborejce. Ali, ako pronađemo njihova fizička tijela, možda ih možemo urazumiti. Tu će nam trebati vaša pomoć, jer je Edward uporno odbijao suradnju. Znamo gdje su dvojica od njih. Jedan je već premostio jaz između svog fizičkog i bestjelesnog tijela, već djeluje kao živi Bog, i nećemo ga pokolebati. Drugi je Lucifer. Vjerujem da ga poznajete kao Aleister Crowleyja." Bendor bez treptanja odgovori bezizražajno: "Zašto me to ne iznenađuje? Sa njim se nećemo uvjeravati." 

Dubokim uzdahom, koliko su mu dopuštala posustala pluća, Edward ga je ogorčeno prekinuo: "Benny, nemoj mi reći da ćeš ulagati u zablude ovog stvorenja i njegovog sljedbenika ovdje, koji se", pokazujući prstom na Steada, "zajedno sa pretjerano razmaženim engleskim ženama igra razgovora sa mrtvima. Doista Julijin ured. Julia Ames bila je američka mješanica, osvetoljubiva vještica koja je uživala u korištenju svoje Biblije za kastraciju svakog muškarca dovoljno glupog da je posluša. Srećom, možda doista postoji dobrotvorni Bog, jer je umrla u tridesetoj. Prepustite razgovor sa mrtvima gospodinu Crowleyju, on barem zna što radi. A stvorenje? Stvorenje nam govori da će svijet propasti za sto godina. Pa, to je sigurna prognoza. Svi ćemo do tada odavno nestati. Koliko je sekti kraja svijeta Engleska već ugostila? Kada umrem, biti ćeš najmoćniji čovjek u Domu lordova, pod uvjetom da ga ne preplavi petsto običnih ljudi, što ja osobno neću vidjeti. Ako sam uspio utuviti jednu stvar u tu praznu glavu svog sina, to je takve događaje nikada ne dopusti. To i Asquith mora prihvatiti, jer je predložio! Nije me briga koliko ga Esher voli. Tvoj neposredni problem biti će taj naivni Lloyd George i njegov užasni mali pomoćnik, Winston Churchill. Jedan misli perom, drugi bocom. Je li to budućnost Britanskog Carstva? Znaš šta je George govorio o tebi: 'Održavanje potpuno opremljenog Vojvode košta koliko i dva Dreadnaughta; a Vojvode su jednako velika prijetnja i traju dulje'." 

"Strašni blizanci", David Lloyd George i Winston Churchill, 1907. godine, na vrhuncu "radikalne faze" kao društvenih reformatora.

"Srećom, Georgea se može urazumiti, zbog čega smo ušutkali odvjetnika 'Sunday People', Carsona, kada ih je George tužio zbog izvještavanja o njegovoj nevjeri sa Lady Julijom Henry. Na vama je pobrinuti se da od sada radi ono što mu se kaže. Njegov takozvani Narodni proračun nije ništa drugo nego distrakcija u odgodi plaćanja ljudima poput vas i Rothschilda, za sve one Dreadnaughte koje smo izgradili. 16.000.000 funti. Sigurno niste mislili da to možemo nadoknaditi oporezivanjem običnih radnika. Mirovine sa tim nemaju nikakve veze. Koliko će ljudi na istočnoj strani Londona doživjeti 70-tu, kamoli ako su alkoholičari ili kriminalci? Moj pas ne može živjeti sa pet šilinga tjedno. Engleska mirovina je šala, u usporedbi sa onom koju je moj nećak Wilhelm dao njemačkom proletarijatu. Neka Dom lordova vrišti od boli, ali kada se sve uzme u obzir, platiti će, a Lloyd George će 'pristati na jaču mornaricu, prihvatiti obveznu vojnu službu i pristati na kompromis o irskoj samoupravi'. Churchill je druga priča, on je pijanica i budala, ali, Bože moj, čovjek je neustrašiv. Imati ćete problema sa njim u budućnosti. A sada svi odlazite odavde i pustite me da umrem u miru." 

Pirati potopili "Titanic..."

Kralj Edward VII. bio je mrtav već gotovo dvije godine. Bilo je neobično toplo za prve dane travnja u dolini Ruhra, kada se Stead susreo sa groficom Pujol-Murat i akademikom Antoninom Gadalom na pješčanoj obali Listera, u sjeni gotovo dovršene brane Lister. Bili su južno od drevnog hanzeatskog grada Attendorna. Lagani povjetarac šaputao je kroz smeđu trsku iza njih, dok su promatrali bučnu djecu kako se bosonoga igraju na rubu hladne vode. U daljini su se čuli grubi povici na njemačkom, dok je predradnik izdavao naredbe svojim bijesno jurećim radnim ekipama, koje su završavale radove na vrhu brane.

Nitko nije obraćao pažnju na slavnog Engleza i dvojicu francuskih aristokrata, koji su se osjećali kao kod kuće na njemačkom tlu. Grofica je prvo progovorila na engleskom, sa jakim naglaskom: "Orient de France sada ima potpunu kontrolu nad našom vladom. Postavili su Aleksandra Izvoljskog u Pariz sa neograničenim sredstvima, što bez sumnje dolaze od Alfreda Milnera preko Edwarda Greya. Bože, pomozi Francuskoj! Sada njome vlada ruski prevarant, koji prima naredbe od britanskih vragova. Potkupili su francuski tisak koji je nemilosrdno progonio Josepha Caillauxa sa dužnosti i zamijenili ga marionetskim premijerom Izvoljskog, Raymond Poincaréom, čovjekom čija je mržnja prema Njemačkoj jednako bezgranična kao i njegova težnja da osveti njemačku aneksiju Alsace-Lorraine. Do sljedeće godine on će biti predsjednik i rat će biti neizbježan."

Gadal, koji je savršeno govorio engleski, objasnio je: "Caillaux nas je prošlog ljeta izvukao iz rata, uz Kaiserovu suradnju u potvrđivanju sporazuma iz Feza u studenom. Bili smo vrlo blizu. Čim je Théophile Delcassé vraćen u francuski kabinet kao ministar pomorstva u proljeće, već smo to ljeto napali Maroko. Nostalgično je proživljavao 1905. godinu, kada je gotovo uvukao cijelu Europu u rat zbog Maroka. Tada je bio Edwardov lakej. Sada kada je Edward mrtav, on je Greyov lakej. Kao i Izvolsky, kada se sve kaže i učini o tome da Rusija stekne Bospor. Ono što smo učinili Maroku sramoti francusku čast, ali nismo to učinili bez britanskog poticaja.

Prije samo pet godina, naši su bojni brodovi ubili ili osakatili svakog muškarca, ženu i dijete u Casablanci. Tisuće, zbog ubojstva samo trojice Francuza. To je bio čin piratstva, do tada, koji ste mogli zamisliti samo vi Britanci. Čak se i španjolska kruna suzdržala od neselektivnog ubijanja civila tijekom osvajanja Amerike, a to je bilo prije četiristo godina, kada je Europa još bila divlja." 

"To što smo rasa pirata koja je stekla obilježja plemstva, neće mi dati nikakve izgovore", rekao je Stead rezignirano. Iz džepa je izvukao prosinjsko izdanje 'Review of Reviews', najprestižnije britanske publikacije, i pružio ga Gadalu koji je naglas čitao grofici: "Gotovo smo zaratili sa Njemačkom. Izbjegli smo rat, ali nismo izbjegli prirodno i trajno neprijateljstvo njemačkog naroda. Je li moguće podići težu optužnicu protiv vanjske politike bilo kojeg britanskog ministarstva? Tajna, javna tajna ovog gotovo nevjerojatnog zločina protiv vjere u ugovor, britanskih interesa i mira u svijetu, jest nesretna činjenica da su Sir Edwardom Greyom dominirali ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova, koji vjeruju da sva razmatranja moraju biti podređena jednoj vrhovnoj dužnosti osujećivanja Njemačke na svakom koraku, čak i ako se pritom gaze britanski interesi, vjera u ugovor i mir u svijetu. Govorim ono što znam." 

Stead je, glasom pucketavim od bijesa, rekao: "Napisao sam to nakon što je prihvaćen ugovor iz Feza. To je moja ostavka iz Okruglog stola i moje posljednje upozorenje svima njima. Milner i carstvo imaju zlato, ali oni znaju da čuvam Rhodesovu tajnu koja bi mogla završiti sve njihove ludorije. Na vama je, u Bratstvu Polarisa, da ga dobro čuvate za mene. Za tjedan dana krećem za Ameriku Titanicom, zajedno sa J. P. Morganom, Astorima, i nekim vrlo istaknutim Židovima koji se protive Rothschildu. Predsjednik Taft me zamolio da govorim na mirovnoj konferenciji u Carnegie Hallu. Vidjeti ćemo mogu li urazumiti Amerikance. Tamo sam podijelio gotovo dvostruko više Rhodesovih stipendija, nego u cijelom britanskom carstvu. Možda će im njihovo obrazovanje nešto koristiti. Ali, iskreno, ne gajim puno nade. Balfour, zamjenik Greyja, dao je obećanja Židovima, a Wall Street pliva u novcu Rothschilda, Cassela, Montagua, Hirscha i Sassoona. Apsurdno je čuti kako im je obećao dio Sinajske pustinje, njihovu drevnu domovinu na Sionu, pravo na povratak i novi hram u Jeruzalemu. Gluposti! Izraelci iz Biblije su bajka. Ali, u ludilu Crowleyjevih čarolija, Židovi sada vjeruju u vlastite laži.

Govoriti ću i sa Društvom Hodočasnika, pokušati ću ublažiti moć Rothschildovog novca u rukama tih spletkarskih Židova, Jacoba Schiffa i braće Warburg. Možda se Morgan, Ford i Rockefelleri mogu urazumiti, prije nego Amerikanci održe izbore i Milner postavi tog perverznog pučanina, Woodrowa Wilsona, za vlastitog predsjedničkog slugu. Razgovarati ću i sa Rooseveltom. Ako se ne kandidira, Wilson ne može pobijediti, a Taft će biti ponovno izabran velikom većinom. Bez sumnje će me pokušati zaustaviti. Možda će unovačiti isusovce obećanjima o mjestu na čelu stola. Kada te isusovci žele mrtvog, ti umireš. Oni su europski odgovor na asasine. Ako mi se nešto dogodi, moraš kontaktirati Hugh Grosvenora, drugog vojvodu od Westminstera, i detaljno ga informirati. Mislim, doista detaljno. Je li to jasno?" Gadol i grofica su ozbiljno kimnuli, a Stead je nastavio: "Bio sam u kontaktu sa mrtvima. Uvjeravaju me da ću im se uskoro pridružiti, ali čovjek koji će upotrijebiti strašnu moć kamena protiv njih se već rodio. Upoznati ćete ga kad stigne ovamo. Dati ću ovaj primjerak Revije Fridjofu Nansenu, sa kojim ću se danas sastati na vrhu brane. Kao Englez ne mogu razgovarati sa Kaiserom, ali Božjom voljom, on to može. Zašto vas dvoje ne obiđete Attendorn? Čuo sam da su podzemne špilje tamo jedno od europskih čuda. Imamo neke nevjerojatne podzemne špilje i u Engleskoj, ali one nisu na nijednom turističkom itineraru i nikada neće biti..." 

Stead se probijao kroz odbačeni građevinski otpad do vrha brane. Većina teškog posla sada je bila koncentrirana u podnožju zida,  gdje su se nalazila dva generatora od po 370 kW. Brana Lister, koja bi opskrbljivala energijom elektrane Lister i Lenne, trebala je biti otvorena za manje od četiri mjeseca. Brana Möhne, također u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, trebala bi biti puštena u rad u isto vrijeme, dovodeći energiju potrebnu za ono što je brzo postajalo srce industrije u Europi. Samo godinu ranije, usred krize sa Francuskom, Kaiser je odvojio vrijeme i osobno otvorio branu Eder, u okrugu Waldeck-Frankenberg. Diljem Njemačke izgrađene su željeznice, prokopani i prošireni vodeni putovi, izgrađena su jezera da bi prenosila životnu krv novog proizvodnog kolosa.

Njemačka je već dominirala područjem sintetičkih boja. Tri glavne njemačke tvrtke BASF, Bayer i Hoechst proizvodile su nekoliko stotina različitih boja. Njemačka industrija proizvodila je gotovo 90% svjetske opskrbe bojilima, i prodavala otprilike 80% svoje proizvodnje u inozemstvu. Njemačka je činila 28% svjetskog kemijskog izvoza, a Velika Britanija bila je na drugom mjestu sa 16%.  Kaiser je osigurao da će svaki njemački građanin sudjelovati u prosperitetu uvođenjem Zakona o osiguranju Reicha, u ljeto 1911. godine, dok je rat bjesnio u Parizu, Londonu i Sankt Peterburgu. Zakonik o osiguranju Reicha je pravna osnova za socijalnu državu. Kombinirao je zakon o zdravstvenom osiguranju radnika, zakon o osiguranju od nezgode, i zakon o osiguranju u slučaju invalidnosti i starosti u jedinstveni skup propisa, osigurao je da nijedan Nijemac ne prođe kroz pukotine sustava, ostane gladan ili beskućnik.

Bez Pruske nema Njemačke. "Kako bi dohvatila vještinu i talent svojih podanika, Pruska je 1717. godine uvela obvezno obrazovanje u svom kraljevstvu. To je bilo više od stoljeća prije Britanaca." Više od stotinu godina se Njemačka obrazovala, dok Velika Britanija nije. Nakon dovršetka izgradnje njemačkih željeznica, "u 1880-tima, njemački gradovi i tržišta dobili su potpuni pristup jedni drugima. Tijekom sljedećeg desetljeća, još jedna nova tehnologija, poboljšana gnojiva, omogućila je znatno širenje njemačke poljoprivredne proizvodnje. U kombinaciji sa novom prometnom mrežom, proizvodi su se otpremali na veće udaljenosti, tek djelićem radne snage koja je prije bila potrebna. Rezultat je bio znatan višak poljoprivrednika, koji nisu imali drugog izbora nego preseliti se u veće gradove u potrazi za poslom. To je pokrenulo proces urbanizacije. U roku od nekoliko generacija, Njemačka je postala prva nacija u kojoj je većina stanovništva bila urbanizirana. Kako bi iskoristila svoje urbano stanovništvo, berlinska vlada osnovala je masovna sveučilišta i istraživačke institucije, a u sljedećim desetljećima to će Nijemce gurnuti u prvi plan znanosti i inovacija." Uvijek u sukobu sa Vatikanom i potaknuta panbabilonskim pokretom; tijekom 1880-tih je Njemačka donijela obrazovne reforme, "koje su kurikulum učinile sekularnijim i olabavile stisak Katoličke crkve u Južnoj Njemačkoj." 

Stead se probijao gornjom stazom, pazeći na svoje skupe engleske cipele, dok je izbjegavao radnike koji su miješali završni mort i cement. Vidio je Fridjofa Nansena kako stoji usred brane i promatra Lister kao da je smješten na pramcu svog broda i promatra ledenjake. Nansen se nasmiješio kada je vidio Steada da se približava i pozdravili su se. Izgledao je zabrinuto, ali nije ništa rekao,  dok mu je Stead čitao svoju bilješku Okruglom stolu iz 'Reviewa' i objašnjavao mu zašto se ukrcava na Titanic za New York, samo da bi spriječio Milnera i Rothschilde.

Nansen, čije su govorničke vještine bile na razini njegovih fizičkih i intelektualnih, pažljivo je birao svoj engleski, kada je konačno progovorio: "Ovi ljudi su fanatici, William, ubili bi Kaisera, ubili bi Cara, i ubili bi i sebe da to učine. Nema smisla da iznosim očito. Apelirao sam na Cara da uhiti kneza Aleksandra Mihajloviča i vojvodu Nikolaja Nikolajeviča, zajedno sa ostatkom "Krest i Zvezde", i neka se povuče iz Trojnog saveza, kao što je to učinio i Magnús, ali nema smisla. On ispravno pretpostavlja da bi Velika Britanija tada blokirala Rusiju i izgladnjela sto milijuna ljudi. To će se na kraju dogoditi i Njemačkoj, bez obzira koliko se borila, ali kako to spriječiti? Bankari za okruglim stolovima: Lord Nathaniel Rothschild u Londonu i Baron Edouard de Rothschild u Parizu će se pobrinuti da dođe do borbe. Kaiser, sa svim što je učinio za njemački proletarijat i za održavanje mira u Europi, ismijavan je od strane onih poput Alfreda Harmswortha! Radije bih ostao na Arktiku i jeo tuljane i galebove, nego gledao ovakvu tragediju. Kaiser je zaista neprijatelj naroda, dostojniji je Henrika Ibsena nego 20. stoljeća.

Da je britanska aristokracija provodila više vremena poboljšavajući život svog naroda, a manje vremena prepuštajući se vlastitoj lijenosti, Edward ne bi bio ustavni monarh, već kralj kakav je oduvijek želio biti. Kaiser je monarhistički odgovor na marksizam. U prvih nekoliko godina, nakon stupanja na prijestolje, uz Bismarkovo protivljenje, pozvao se na niz reformi koje bi pomogle poboljšati uvjete niže radničke klase. Od samog početka svoje vladavine je krenuo u stvaranje kooperativne radne snage,  poboljšanjem beneficija i povećanjem plaća. Unatoč odbojnosti prema socijalizmu, uvijek se zalagao za radnike, i pod njegovom vlašću najskromniji radnici postali su najsigurniji i najplaćeniji u Europi. Istodobno je prepoznao važnost njemačkih ruralnih zajednica. U prošlosti je život u ruralnoj Njemačkoj bio izuzetno težak, sa visokim stopama siromaštva. Poljoprivrednici, koji se nisu mogli uzdržavati, počeli su brzo emigrirati u Sjedinjene Države. Ignorirajući ono što bi bile sklonosti većine vlada i kako bi usmjerio profit od industrijalizacije natrag u industriju koja ga je generirala, Wilhelm je dio bogatstva preusmjerio prema selu i poljoprivrednicima. Wilhelm shvaća, ako njemačko selo napreduje, onda vremenom može učiniti Njemačku samodostatnijom i oživjeti sve manje poljoprivredne zajednice. Kada je preuzeo prijestolje, polovica njemačke hrane se uvozila, a sada je to samo 25%. Nijedan Nijemac više ne želi ići u Ameriku. 

Uz sve te priče o Wilhelmovoj pomorskoj izgradnji, njemačka mornarica nikada nije trebala zamijeniti Britaniju kao vodeću silu na otvorenom moru. Trebala je braniti njemački narod od napunjenog oružja, koje Britanija sada drži uperenog u glavu svakog muškarca, žene i djeteta u Rusiji. Baš kao što je general-bojnik Fuller priznat kao taktički vizionar u Engleskoj, smijem li dodati, u Njemačkoj je to admiral von Tirpitz. Nadgledao je njemačku pomorsku izgradnju, njenu obranu. Kako stvari stoje, izvan Amerike, Velika Britanija može izgladnjivati ​​bilo koju zemlju na svijetu koju poželi, pomorskom blokadom. Samo ravnotežom snaga će se postići mir na zemlji. A ono što imamo ovdje, u zoru 20. stoljeća, poziv je na još jedan stogodišnji rat.

Tijekom druge haaške konferencije, Balfour se navodno našalio da su Britanci budale što nisu pronašli razlog za rat sa Njemačkom, prije nego što Njemačka nadmaši Britaniju u trgovini. Kada su Amerikanci prigovorili, Balfour im je rekao da to nije pitanje dobra ili zla, već da bi bilo jednostavnije imati rat." Nansen je iz džepa izvukao zgužvani isječak iz časopisa, i rekao: "Dati ću vaš članak Kaiseru, ali on je dobro svjestan da najslavniji engleski autor, H. G. Wells, piše stvari poput ovoga: 'Mi u Britaniji smo intenzivno ljubomorni na Njemačku, ne samo zato što nas Nijemci brojčano nadmašuju i imaju mnogo veću i raznolikiju zemlju od naše, te se nalaze u samom srcu i tijelu Europe, već i zato što su imali energije i poniznosti razviti sjajan sustav nacionalnog obrazovanja, trude se u znanosti, umjetnosti i književnosti razviti društvenu organizaciju, ovladavaju i poboljšavaju metode poslovanja i industrije, te da se penju iznad nas na ljestvici civilizacije. To nas je ponizilo i iritiralo, ali ne i kaznilo.' Neozbiljno, ali sada je sve jasno." 

Stead je uzdahnuo i rekao: "Fridjof, ako je ikada postojao čovjek mira, to si ti. Trebao bi govoriti u Carnegie Hallu. Da si se samo rodio kao kralj, car, umjesto kao Viking u 20. stoljeću. Ali onda, prijatelju moj, nikada ne bi vidio stvari koje si vidio. Tisuću si godina mudriji od svih njih zbog toga. Engleskom više ne vlada čovjek, već drevni demon, zvan Tezcatlipoca na Nahuatl, Bog zadimljenog zrcala. Hrani se krvlju djece i govori im sve što žele čuti, osim dijela gdje ga je Božica samljela pod svojim petom i uništila njegovo američko carstvo, puštajući templare na njega i njegovu demonsku vrstu. Hernán Cortés ga je poslao natrag kao trofej, ali to je rak u rukama ljudi poput Eshera. Za kojega čujem da također posjeduje 'Necronomicon', kako su ga preveli John Dee i Edward Kelly.

Vidio sam dovoljno Aleistera Crowleyja i znam da je Magnús jedina nada za ljudsku rasu, ali i sam dao zavjete koje ne mogu prekršiti. Ne mogu reći što stvarno znam, ali Milner ne kontrolira okrugli stol dok sam živ, pa ću učiniti što mogu dok to radim. Morate objasniti Kaiseru da se ne bavi ljudskim bićima, bolje mu je razgovarati sa vragom nego sa Greyom. Biti će rata, ali biti će i posljedica. Benny neće trpjeti njemačkog simpatizera, dok god traje rat između Engleske i Njemačke, ali ćete ga smatrati svojim najmoćnijim saveznikom kada Crowleyjev holokaust završi. Idi Božjom brzinom i razgovaraj sa Kaiserom, daj mu do znanja, neka zna da sam na njegovoj strani i ako se ovaj rat može spriječiti, učiniti ću sve što je potrebno." 

U vrijeme prvog putovanja Titanica, Britanija je bila u stisku zbog štrajka ugljenara. Goriva je nedostajalo, a brodovi i ljudi bili su uskladišteni u Southamptonu. Pa ipak, White Star Line imao je poteškoća sa pronalaženjem ložitelja i mazača za rad ispod palube na Titanicu. Nakon što su isplovili iz Belfasta za Southampton, svi osim dvojice vatrogasaca, na nesretnom brodu, odbili su se ponovno prijaviti u Southamptonu za putovanje preko Atlantika, radije su čekali zaposlenje na drugom brodu. Iako je to imalo malo, ili nimalo, utjecaja na flotu White Star Linea, u vlasništvu JP Morgana, i koji je obećao korištenje svojih brodova britanskoj mornarici za nadolazeći rat sa Njemačkom, zbog štrajka ugljenara, "većini ostalih brodova očajnički je trebao ugljen i putnici. Putnici i teret namijenjeni Novom svijetu bili su zaglavljeni u Europi. Pa ipak, Leylandov brod 'Californian', pod zapovjedništvom kapetana Stanleyja Lorda, napustio je londonsku luku 05. travnja 1912. godine, samo pet dana prije polaska Titanica iz Southamptona, ne samo potpuno natovaren ugljenom, već i bez putnika, osim vlastite posade. Sa više nego dovoljno ugljena da je odvede do Sjedinjenih Država, krenula je prema sredini Atlantika punom brzinom prazna, osim tereta vunenih džempera…" 

https://19.bbk.ac.uk/article/id/1618/

U hladnoj večeri subote, 13. travnja, zloslutna tama spustila se na slikovitu grofoviju Surrey, oko 30 milja jugozapadno od Londona. Veći dio posljednja dva sata su se ukrasne kočije zaustavljale ispred ulaza Thursley Lodge, u parku Witley, i bile provjeravane od strane naoružanog kontingenta grenadirske garde, a zatim bi nastavile niz prostrani prilaz do poznate vile.

Dvojica muškaraca su išla pješice, odjevena u crno, sa dugim crnim ogrtačima i neobičnim crnim trorogim kapama zvanim biretta. Približili su se šest stražara. Jedan od muškaraca bio je mlađi, drugi stariji. Nijedan nije ništa rekao dok su strogo promatrali stražara kako otvara vrata. Dug je bio hod pješice prilazom, ali nijedan nije usporio svoj odlučni korak, i činilo se da lebde poput utvara. Kada su konačno stigli do raskošno ukrašenih ulaznih vrata, mlađi je muškarac tri puta pokucao na vrata, i zatim se umirio poput kipa, baš kao i stariji. Batler u fraku otvorio je vrata i dao im znak neka ga slijede, što su i učinili, sada skraćenim, ali jednako odlučnim koracima. Odveo ih je u veliku sobu, sa rezbarenim biljarskim stolom od bjelokosti gdje je William Pirrie, prvi vikont Pirrie, igrao partiju sa čovjekom kojega su prepoznali kao JP Morgana. Pirrie je progovorio: "Gospodo, čekali smo vas. Obojica me poznajete, ali dopustite mi da vas upoznam sa JP Morganom, vlasnikom White Stara, između ostalog." Zatim je gestikulirao prema trojici muškaraca, koji su sjedili na raznim stolicama po sobi: "Ovo je Reginald Brett, drugi vikont Esher. Govori u ime krune. Ovo je Alfred Milner, prvi vikont Milner, govori u ime Okruglog stola, a ovo je Alfred Harmsworth, prvi vikont Northcliffe, govori u ime britanskog naroda." Zatim je gestikulirao prema starijem čovjeku i rekao: "Gospodo, predstavljam vam biskupa Roberta Brownea, i njegovog nećaka Francisa Brownea iz isusovačkog reda, oni govore u ime pape..." 

Biskup, izraženim naglaskom, autoritativno je rekao: "Zaboravite na vaše glupe titule koje ste si dali. Bog ne priznaje vaše titule, a ni mi ih ne priznajemo. Moj nećak, što je gotovo jedino što mi je drago u ovom čistilišnom postojanju u kojem svi toliko uživate, upravo je proveo veći dio prvog putovanja Titanica od Southamptona do Queenstowna, uvjeravajući kapetana Smitha da nitko neće biti ozlijeđen, a mi smo to morali učiniti kako bi oslobodili Irsku od teške ruke protestantskih nevjernika." Francis je prekinuo svog ujaka, u nečemu što je bio kršenje isusovačkog bontona, kakvo se događa jednom u stoljeću: "Ne bih to učinio da sam znao što ste svi to planirali." Njegov ujak je dodao: "Da. Zamalo sam zaprljao svoje ruho kada si tražio dopuštenje da ostaneš na brodu u New Yorku. Mlad si i još ne poznaješ ovu zmijsku jamu, u kojoj moramo obavljati Božje djelo." Okrenuvši se JP Morganu, biskup je rekao: "A vi, gospodine Morgan, zašto im ne kažete da vas barem imenuju barunom, poput Rothschilda? Mora da se osjećate golo među ovim pretencioznim šarlatanima. Prestanite brinuti, ostvariti ćete svoj san o otoku Jekyll. Čijim novcem mislite da se Rothschild igra? Svojih židovskih baka?" 

Morgan je pomirljivim tonom odgovorio: "Dobro sam svjestan da je Vatikan moj tihi partner u nastojanju da se u Ameriku dovede središnja banka, i ne osjećam ništa osim poštovanja prema moći koju ima Družba Isusova, moći da stvara i uništava nacije. Zato sam ovdje. Jer ste me pozvali. Obično gospodin Pirrie rješava ovakve stvari za mene. Ali, kao što je rekao, ja sam vlasnik White Stara preko Međunarodne trgovačke mornarice. Titanic i Olympic su oba moji brodovi. Vaš kapetan Smith ima popriličnu povijest oštećenja mojih brodova, Republike, Germanika, Kopta, požara u Majesticu. Zbog nekoga koga on pozna, a sada shvaćam da ste to vi, zadržao je svoj posao i dobio je zapovjedništvo nad mojim najnovijim vodećim brodom, Olympicom. Prvo što je učinio jest da je srušio tegljač u njujorškoj luci. Tri mjeseca kasnije sudario se sa britanskim ratnim brodom u kanalu Brambles kod South Hamptona. Kobilica je savijena i ne može se popraviti. Nikada neće proći još jedan pregled. Sada nije kriv, a svi znaju da nije kriv, ali zato što su ovi ljudi...", pokazao je na lorda Eshera i lorda Milnera, "smatrali prikladnim postaviti Winstona Churchilla za Prvog lorda Admiraliteta, i tako smo mogli jednako lako iznijeti naš slučaj, pred jedan od onih zidova od cigle koje on gradi u slobodno vrijeme. On odlučuje da je Olympic potpuno kriv i Lloyds iz Londona odbija moj zahtjev za osiguranje. Izgubio sam sedam i pol milijuna dolara. Ovi ljudi", ponovno je pokazao na lorda Eshera i lorda Milnera, "došli su k meni sa planom da zamijene imena brodova, dok su zajedno stajali u brodogradilištu u Belfastu. To su sestrinski brodovi, gotovo identični, nitko nikada neće saznati. Osiguravamo Titanic na dvanaest milijuna, to je novi brod. Odvesti ćemo Olympic, koji je sada Titanic, usred Atlantika, spustiti u ledeni brijeg i ostaviti Californian u pripravnosti neka evakuira putnike i posadu, nitko neće nastradati. Imam prijatelje na tom brodu, Williama Steada, Astore..." 

Milner ga je, nevjerujući, prekinuo: "Hajde gospodine Morgan, jeste li dijete? Jeste li stvarno mislili da možemo potopiti brod natovaren sa dvije tisuće putnika u ledeno hladnoj vodi, usred ničega i da nitko ne bi nastradao? Nema čak dovoljno čamaca za spašavanje na tom brodu, i ti to znaš! Oh, biti će žrtava, puno žrtava, a tvoji će prijatelji biti među njima. Pobrinuli smo se za to. William Stead je najopasniji čovjek za naše planove. Nitko to ne zna bolje od mene. Borim se protiv njega već više od deset godina za kontrolu nad Okruglim stolom. On je nemilosrdni borac, koji je oduvijek vjerovao da je 'na strani anđela'. Predsjednik Taft ga je pozvao; vojvoda od Westminstera ga obožava. Stead bi mogao, i vjeruj mi, uništiti će sve. Ako Crowley ne dobije svoj rat, ti i Rothschild ćete brojati svoje šekele u paklu!" 

Lord Esher je progovorio svojim najzlokobnijim glasom: "Gospodine Morgan, vi ste mlađi partner, a ne punopravni, i pokazati ćete nama, svojim starijim partnerima, malo poštovanja, ili bi vrlo lako mogli završiti kao Astor i ona dva jadna Židova, Guggenheim i Straus, koji su stali na stranu onog drugog Židova, Brandeisa. Nemojte misliti da ne znamo da ste upozorili Bacona, Fricka, Vanderbilta, Hersheya, Hardinga, Holdena, i tko zna koga još. Bilo je 55 iznenadnih otkazivanja naše zabave na bazenu." Okrenuo je svoj pogled poput kobre prema Francisu Browneu sikćući: "A tko je upozorio vatrogasce i mazače? Irske svinje! Imamo sreće što smo pronašli dovoljno ljudi da obuzdaju požar u bunkeru deset. Vi ste isusovac, Božji ubojica, i ako ne možete obaviti posao, prije ćemo vas se riješiti nego da moramo vući vaš mrtvi teret." Biskupovo lice bilo je crveno od bijesa, ali je rekao pažljivo odmjerenim tonom: "Slušaj me sada, Reggie, ili ćeš zauvijek prokleti ovaj dan. Sa mojim nećakom razgovaraj sa poštovanjem koje mu pripada kao isusovcu i mom nećaku. Odgovaramo samo svemogućem Bogu, a ne vragu zarobljenom u ogledalu. Ako ikada osjetiš i najmanju želju da se sa nama sukobiš i ostaneš čak i uspomena, bolje ti je zapamtiti da smo se time bavili stoljećima prije nego što si ti ikada bio bljesak u oku svoje majke bludnice. Pitaj svog vraga što se dogodilo u Americi prije četiristo godina, kada je pokušala." 

Zatim se okrenuo Francisu Browneu, i rekao glasom oca koji umiruje svoje dijete: "Eto, sad vidiš, Francis, sa kakvim se odvratnim ološem moramo nositi da bi proveli Božju volju na zemlji. Uvijek zapamti da cilj opravdava sredstvo. Naši životi i sitni ljudski moral ne znače ništa. Mi smo Božji mač. Kao što je Pietro Alagona rekao prije tristo godina: "Po Božjoj zapovijedi, zakonito je ubijati nevine, pljačkati i činiti svaku razvratnost, jer je on Gospodar života i smrti i svega; i stoga je naša dužnost ispuniti njegov mandat!" Osloboditi ćemo Irsku od protestantske kuge. Ali, još i važnije, istjerati ćemo islam iz našeg svetog Jeruzalema i obnoviti hram. To je Božja volja."

Poput kameleona koji mijenja boje, ponašanje Lord Eshera se promijenilo se u šarmantno, kada je rekao Francisu Browneu: "Žao mi je, sine. Toliko sam navikao razgovarati sa unajmljenom poslugom da sam se zanio. Neće se ponoviti. Jesi li snimio i slike koje smo te pitali?" Izraz lica Francis Brownea, kada je odgovarao, bio je kao da dodiruje nešto prljavo: "Da, cijelo putovanje od Southamptona do Queenstowna proveo sam fotografirajući. Tvoj izbor fotoaparata bio je savršen. Fotografirao sam posadu i kapetana, putnike, bogate i siromašne, sve osuđene na propast, sada saznajem. Najvažnije je da sam snimio opsežne fotografije 16 portala na palubi za morsku vodu i neravnomjerno raspoređenih prozora na palubi B, kao što si tražio." Lord Esher se okrenuo, zasiktao prema Pirrieju i Morganu: "Titanic ima 14 portala, to se nalazi u planovima i postoje slike. Kao što postoje i slike originalnog ravnomjernog rasporeda prozora na palubi B. Lloyds je već napisao vaš ček na 12.500.000 funti. Dobiti ćete ga prekosutra, ali sljedeći put kada pomislite kriviti Lorda Milnera ili mene za bilo što, bolje da razmislite o tim slikama. Ovako sam siguran da će se Lord Northcliffe pobrinuti da nitko nikada ništa ne primijeti." Harmsworth se našalio: "Ako vam je po volji, Lorde Esher, uvjeriti ću britanski narod da je njemački ledeni brijeg potopio Titanic..."

Lord Esher je ustao sa luksuzne crvene stolice u kojoj je bio zavaljen, prišao biljarskom stolu, zgrabio štap sa stalka i odigrao naizgled nemoguć udarac. Dok je svoj zmijski pogled upirao u Lorda Pirrieja i JP Morgana, nastavio je: "I vi ste trebali biti na tom brodu, ali razumljivo je, obzirom na vaše godine da ste otkazali, čak i ako ste mislili da će spašavanje proći bez problema. Možda čak i da ste upozorili svoje prijatelje i poslovne suradnike da to ne učine, ali je li sve ostalo u redu?" Pirrie je ponosno odgovorio: "Sve je onako kako ste nas uputili, Lord Esher. Kapetan čeka sa Californianom na ledenom polju. Bruce Ismay, predsjednik i generalni direktor White Stara, nalazi se na Olympicu, hm, mislim na Titanicu. Kapetan Smith inzistirao je na imenovanju vlastitog glavnog časnika, čovjeka po imenu Henry Wilde, ali vaši ljudi su svi na svojim mjestima. Murdoch je sada prvi časnik, Lightoller drugi, a Boxhall četvrti. Dvojica muškaraca iz Marconija, Phillips i njegov partner Bride, stariji su i mlađi radio operateri." Ponašanje Lord Eshera se  iznenada ponovno promijenilo, dok mu je osmijeh prešao preko lica, te je prijateljski progovorio: "Izvrsno, i vratiti ćemo lorda Merseyja iz mirovine kako bi se bavio istragama Trgovinskog odbora, sa ove strane. Siguran sam da gospodin Morgan može riješiti stvari na svojoj strani bare. Pa, lorde Pirrie, odradili ste sjajan posao, a ja sam osobno sredio da vaš čovjek Ismay siđe sa tog broda živ i zdrav. Imamo svog čovjeka na brodu, stručnjaka odgovarajućeg pedigrea. On će se pobrinuti da Stead to nikako ne učini." Milner se umiješao sa sofe: "Naši će se dečki pobrinuti za Astora i Židove, ali neću dopustiti da običan čovjek ubije Steada. To bi bila uvreda britanskoj civilizaciji, dostojna Bura!" Lord Esher je veselo nastavio: "Kako vam se sviđa ovo mjesto? Namjeravao sam ga sam kupiti prije tri godine kada je postalo dostupno, ali imam Buckinghamsku palaču. Razmišljam da smjestim Georgea u staje. Mislio sam da bi kupnja Witley Parka bila prerazmetljiva." Zlokobni osmijeh prešao je preko lica lorda Pirrieja, dok je govorio: "Volim ga, lorde Esher, i učiniti ću sve što je potrebno da ga zadržim." JP Morgan više ništa nije rekao...

Pet dana prije nego što je Titanic isplovio iz Southamptona, 'Californian' je u velikoj žurbi napustio londonsku luku, navodno prema Bostonu. Zatim se navečer, 14. travnja, brod potpuno zaustavio usred ledenog polja. U noći 15. travnja, kada je Titanic potonuo, kapetan Lord spavao je potpuno odjeven na "kauču u navigacijskoj sobi, a ne u svojoj kabini. Također je naredio da se kotlovi drže upaljenima, a motori u pripravnosti." U noćima bez magle bila je uobičajena praksa da britanski kapetani plove ravno kroz ledena polja bez usporavanja, a ledeni brijegovi mogli su se vidjeti kilometrima daleko. To su potvrdila tri različita kapetana na saslušanjima. Očito je kapetan Lord očekivao neku vrstu hitnog slučaja, koji bi zahtijevao hitno bježanje u noć u zadnji čas. Te večeri je Titanic primio šest radio poruka. Prve tri su bile sa drugih brodova, u kojima se navodi lokacija ledenih brijegova. Ostale tri bile su sa 'Californiana', koji se više bavio odavanjem vlastite pozicije, dok je brod stajao preko noći. Te tri bile su osobno upućene kapetanu Smithu." Prvu od dvije kobne pogreške je napravio kapetan Lord, koji "nije uspio održati svog radio-operatera budnim. Unatoč tome, posljednja poruka sa 'Californiana' za Titanic nikada nije stigla tamo. Radio-operateri Titanica bili su previše zauzeti porukama putnika." Navodno zato što su poruke sa obližnjeg broda odjekivale kroz radio sobu, viši radio-operater Titanica, Jack Phillips, zapravo je rekao radio-operateru na 'Californianu': "Ne ulazi; ušuti, radim na Cape Raceu!" Radio-operater Californiana, koji nije bio dio zavjere i nije imao Lordove naredbe da pod svaku cijenu prenese poruku, jednostavno se povukao navečer.

(“Titanic The Shocking Truth” (17:40 – 18:10), Amazon Prime, 2012. Web. <https://www.amazon.com/Titanic-Shocking-Truth-Tony-Caprari/dp/B08DP4TD9P/ref=tmm_aiv_swatch_0?_encoding=UTF8&qid=&sr=>) 

Drugu kobnu pogrešku napravio je kapetan Edward Smith koji je sam sudar takozvanog Titanica prepustio svom prvom časniku,  Williamu McMasteru Murdochu, dok je i Smith, bez sumnje kako bi ograničio svoju krivnju na saslušanjima koja su sigurno uslijedila, spavao potpuno odjeven u navigacijskoj sobi, odmah iza mosta. Dok se brod obrušavao na gigantski ledeni brijeg, za koji se procjenjuje da je te vedre noći bio vidljiv sa udaljenosti od osam do šest kilometara, na otprilike pola milje udaljenosti, Murdoch je "naredio da se brod okrene lijevo i neobjašnjivo, neka motori rade punom parom unatrag." Okretanje motora uzrokovalo je ogromnu posjekotinu na desnoj strani broda, dok se bokom zabijao u ledeni brijeg. Potonuo je za manje od tri sata, što nije bilo dovoljno vremena da se svi spase, čak i da je Californian bio udaljen jednu milju. Nakon trzaja, Smith se odmah našao na mostu i "zamolio četvrtog časnika Josepha Boxhalla neka odredi položaj. Iz zapisa je jasno da je navigator Titanica odredio položaj koji je bio dvanaest milja udaljen od mjesta gdje su se zapravo nalazili." Godine 1985., Oceanografski institut Woods Hole i Francuski nacionalni institut za oceanografiju otkrili su olupinu Titanica dvanaest milja od položaja koji je dao Boxhall.

Pri prvom laganom trzaju od udara i vibracija zbog preokretanja motora, kapetan Smith skočio je u most, ali već je bilo prekasno. Lice mu je bilo crveno od bijesa, dok je urlao na Murdocha: "Što radiš? Trebao si se sudariti sa ledenim brijegom frontalno, šteta bi bila na prvoj i drugoj pregradi, i mogli smo ostati na površini zauvijek! Otvorio si cijelu prednju desnu stranu! Ovaj brod tone za nekoliko sati! Bože moj, sve si nas ubio!" Smith, krupni čovjek sa bačvastim prsima zgrabio je Murdocha za vrat i počeo ga daviti. Glavni časnik Henry Wilde povukao je Smitha, rekavši: "EJ! Kasnije ćemo ubiti ovog gada; bolje da odmah pregledamo štetu ispod palube." Hvatajući dah, Murdoch je rekao: "Kapetane, da sam to učinio, izgubili bi cijelu posadu u prednjim odjeljcima, samo sam pokušavao to srediti." Smith je ponovno skočio na njega, ali Wilde ga je zadržao, dok je ovaj vritao: "Sve ste nas sredili, dovraga!"  Smith se zatim okrenuo prema svom četvrtom časniku Josephu Boxhallu, vičući: "Gdje je Californian? Odredite našu poziciju! Gdje je naša radio soba, zašto nitko nije kontaktirao Californian? Recite im da odmah objave hitnu pomoć! Jeste li svi poludjeli?" 

Boxhall mu je dao točnu poziciju, na kojoj su trebali biti kada su udarili u ledeni brijeg. Smith je naprezao pogled sa mosta, u tamu naizgled praznog mora. Vidio je udaljeno svjetlo na horizontu, i naredio brodu neka plovi prema njemu sa pola brzine. Zatim se okrenuo svom drugom časniku, Charlesu Lightolleru, i gestikulirao prema Murdochu: "Stavite ovog čovjeka u okove, sigurno će propasti sa ovim brodom. Čak i ako je to Californian, zahvaljujući njemu nikada nećemo moći sigurno izvući sve ljude sa ovog broda. Pobrinite se da se žene i djeca, nije me briga jesu li treće ili prve klase, prvi ukrcaju u čamce za spašavanje." Iza svjetla na horizontu dopirala su neka slaba bijela svjetla, a kapetan Smith je pljunuo: "Ništa drugo nego krivolovac koji radi na ledu u potrazi za tuljanima. To su dječji vatrometi koje koristi da signalizira svojim čamcima za ulov. Ugasite motore i ispalite naše rakete. Henry i ja idemo ispod palube pregledati štetu." 

Na brodu Californian, most je također promatrao tihe bijele baklje koje je koristio, kako se kasnije ispostavilo, Samson, drveni jedrenjak koji je lovio tuljane na ledu. Kapetan Lord, dobro svjestan da su rakete za pomoć crvene, bijele i plave, te da bi se nakon eksplozije lako čule sa njegove udaljenosti od Samsona, s pravom ih je ignorirao. Procijenio je da je Titanic morao biti udaljen najmanje dvadeset milja i signali za pomoć ne bi se mogli otkriti sa Californiana. Sve što je mogao učiniti bilo je moliti se da je kapetan Smith prekinuo misiju, jer je sumnjao da bi mogao stići na vrijeme, čak i da je znao točan položaj.

Sir Cosmo Duff Gordon je također osjetio trzaj i vibracije koje su uslijedile. Potpuno odjeven je skočio iz svog raskošnog kreveta u kabini A16, u prvoj klasi Titanica. Poznata modna dizajnerica, Lady Duff-Gordon, oklijevajući se digla iz kreveta. I ona je bila potpuno odjevena. Uznemireno je primijetila: "Molim te, Duff, završi sa ovim brzo. Moram maknuti onu idiotkinju Mabel sa ovog broda, inače si nikada neću oprostiti. Ovako stvari stoje, izgubiti ću bogatstvo na večernje haljine, samo da bi to strašno stvorenje Lord Esher moglo ovo dobro urediti. Nemam namjeru izgubiti svoju tajnicu." Gordon se nasmiješio rekavši: "Da, dragu i dobru pomoćnicu je tako teško pronaći ovih dana. Ne mogu koristiti pištolj, niti oružje sa oštricom, u slučaju da jedan od ovih morskih rakova izvuče tijelo iz vode. Kako bi izgledalo da Stead ima rupu u sebi? Morati ću upotrijebiti gušenje koje mi je pokazao Armand. Ubiti će snažnog čovjeka za manje od trideset sekundi, bez ostavljanja traga, ako se pravilno izvede. Ne očekujem da će se Stead jako boriti, u svojim je šezdesetima." Ukorila ga je: "I ti imaš skoro pedeset godina. Radije bih da ga samo upucaš ili prostrijeliš. Zaključaj vrata njegove kabine na izlasku. Potonuti će sa brodom. Nitko neće pronaći tijelo." Gordon je ogorčeno odgovorio: "Još uvijek sam najbolji mačevalac u cijelom carstvu, osvojio sam srebro na Olimpijskim igrama prije samo šest godina, a uzeo bih i zlato da me onaj običan Hun nije prevario i napao mi noge. Sigurno nemaš pritužbi na moje fizičke atribute?" Gugutala mu je: "Zašto misliš da sam se udala za tebe? Imam više novca od tebe." Zatim ga je zagrlila i poljubila dugo u znak zahvalnosti.

Stead je upravo završio sa vezivanjem cipela, kada je netko pokucao na vrata njegove kabine. Otvorio ih je i, vidjevši svog starog prijatelja Duffa Gordona, htio je pitati za stanje broda, kada ga je Gordon silovito gurnuo unatrag i istovremeno mu zadao snažan desni kroše u sredinu prsa. Čak i dok je Gordon zatvarao vrata za sobom, Stead je znao da je taj udarac namijenjen zato da ga ubije izazivanjem srčanog udara. Ali, Steadovo srce je bilo snažno i hrabro se borio. Čak je uspio sam zadati jedan ili dva udarca, ali Gordon je bio tvrd kao čelik, i trenirao ga je legendarni švicarski hrvač Armand Cherpillod. Na kraju je uspio dovesti Steada u polu-nelson zahvat. Gordon je polako i ravnomjerno pritiskao, sve dok Stead nije klonuo. Nastavio je sa držanjem dok nije bio siguran da je Stead mrtav. Zatim je zaključao vrata kabine za sobom, dok je odlazio.

Kapetan Smith i glavni časnik, Henry Wilde, popeli su se na palubu bez daha. Wilde je rekao: "Pet naših vodonepropusnih odjeljaka je probijeno. Imamo otprilike dva sata prije nego što potone pramcem i prepolovi se. Izgleda da još nisu ispalili rakete." Oko njih je desetak muškaraca održavalo improviziranu nogometnu utakmicu, na ostacima ledenog brijega. Mogao se čuti orkestar kako svira, preko paklenog zavijanja dimnjaka. Svi brodski časnici i dio posade znali su da se nalaze tamo da bi potopili Titanic i evakuirali putnike na Californian. Atmosfera je više nalikovala karnevalu, nego opasnosti vezanoj za život i smrt. Neki brodski časnici su govorili putnicima prve klase da će doručkovati na Californianu. Smith i Wilde su odmah počeli izvikivati naredbe. Brod je tonuo, i brod je tonuo brzo. Californian nije dolazio. Smith se okrenuo prema Wildeu i rekao: "Izdali su nas, Henry. Nikad nisam vjerovao Murdochu, Boxhallu ili Lightolleru, zbog čega sam inzistirao da te dovedu u zadnji čas. Žao mi je što sam te uvalio u ovo, stari prijatelju." Wilde je stoički odgovorio: "Zaboravi plemenite osjećaje. Hej, ionako bih želio biti ovdje sa tobom, a sada moramo umrijeti kao ljudi." 

Obojica su istovremeno ugledali Bruce Ismaya. Ošamućen je lutao palubom. Kada su mu se približili, nesuvislo im je viknuo: "Ovo je Pirriejevo djelo i kada se vratim, sam ću ga ubiti!" Kapetan Smith je odgovorio: "Vratiti se? Nitko od nas se ne može vratiti, Ismay, ubili smo preko tisuću ljudi, najbolje što sada možemo učiniti je spasiti što više njih." Ismay nije ništa rekao, samo je odjurio. Ukrcati će se na pomoćni splav Collapsible C, 20 minuta prije nego što brod potone, i provesti ostatak svojih dana označen kao kukavica.

Sir Duff Gordon, Lady Duff Gordon i njezina tajnica, Mabel Francatelli, stigli su u čamac za spašavanje broj 1, oko jedan sat ujutro. Trebalo im je više od sat vremena uvjeriti Mabel da brod tone i da se moraju ukrcati u čamac za spašavanje. Francatelli je bila prestravljena morem, i činilo se kao da se njena najgora noćna mora ostvarila. Čekao ih je prvi časnik William Murdoch. Gordon je Murdochu pružio novčanicu od petsto funti, poznato i kao bijela novčanica, i napravio predstavu dijeleći novčanice od pet funti prisutnim stjuardima, i sedam članova posade koji će ga prevesti na sigurno. Gordon je rekao Murdochu: "Znam da ste dobro plaćeni. To je samo mali bonus. Astor, Straus i Guggenheim ne silaze sa ovog broda! Ako itko od njih preživi, ​​Lightoller i Boxhall će se obračunati sa vama kada se vratite u Englesku. Ubiti ću cijelu vašu obitelj, a premijer će mi dodijeliti medalju za to." Murdoch je brzo odgovorio: "Sve je sređeno, gospodine. Svi stjuardi znaju da se ti ljudi ne smiju ukrcavati niti na jedan brod, i neće, ali ako vam odgovara, kada se ukrcate i iskrcate, pronaći ću ih i sam upucati." Gordon je obrecnuo: "Odgovara mi!" 

U čamcu za spašavanje broj 1 bilo je 12 ljudi. Bio je to peti čamac za spašavanje koji je napustio brod koji tone. Dok je nagovarao Mabel da se popne u čamac za spašavanje, Gordonov izraz lica obuzeo je izraz gađenja kada je primijetio dva civilna putnika. Abraham Salomon i C. E. Henry Stengel sjedili su u kutu čamca za spašavanje, pokušavajući da ih se ne primijeti. Gordon je zarežao: "Što ovi Židovi rade u mom čamcu?" Murdoch je posramljeno odgovorio: "Naredba sa visina, gospodine. Ovi ljudi moraju otići s vama." Gordonovo se lice omekšalo i rekao je: "Vrlo dobro, bez sumnje prijatelji baruna Rothschilda, idite upucati druga dva Židova koji nisu njegovi prijatelji. Nadam se da nisu mokri. Nema ništa što više mrzim od mirisa mokrog Židova rano ujutro." Dok se čamac za spašavanje spuštao, zapeo je za gredu i Francatelli je počela vrištati. Posada ga je oslobodila i dok su veslali od broda, Gordon se našalio: "Dodatnih pet funti za svakoga od vas tko veslom udari prvu osobu koja pokuša ući u ovaj brod." Dok su nestajali u noći, čulo se kako Lady Duff govori Francatelli: "Hoćeš li se prestati brinuti! Taj brod tone, a ne ovaj!" 

Playboy Benjamin Guggenheim, i njegov tajnik Victor Giglio, snažan mladi Armenac koji mu je bio i tjelohranitelj, rano su shvatili da će umrijeti na tom brodu. Odlučili su umrijeti kao gospoda. Nakon što su pomogli svojim ženama ući u čamce za spašavanje, vratili su se u svoju kabinu, skinuli prsluke za spašavanje i presvukli se u večernju odjeću. Vratili su se na palubu i pomogli u ukrcavanju žena i djece. Upravo su ukrcali stariju Njemicu u čamac za spašavanje, kada su čuli nekoga kako viče: "Guggenheim!" Kada su se okrenuli, vidjeli su Murdocha koji je u njih uperio pištolj. Sve što je rekao bilo je: "Samo žene i djeca." Zatim ih je obojicu ustrijelio. Glavni časnik Henry Wilde, koji je pretraživao palubu tražeći Murdocha, vidio je sve i viknuo: "Murdoch!" Dok se Murdoch okretao prema njemu, Wilde je brzo izvukao svoj Welbey revolver i vješto ispalio metak ravno među Murdochove oči. Dok je Murdoch padao mrtav, prišao je lešu i rekao: "Rekao sam ti da ću te kasnije ubiti…" 

Wilde je posljednji put viđen na mostu kako mirno puši cigaretu. Mahnuo je Ismayu i Lightolleru u znak pozdrava. Oni su uspjeli pobjeći na sklopivom brodu C. Kapetan Smith stoički je stajao pokraj njega. Okrenuo se i ušao u kormilarnicu. Brod je skliznuo u ponor. Preživjele će pokupiti Carpathia. Dok je Californian stigao na mjesto događaja, nije bilo ničega, osim plutajućih krhotina i leševa. Lord Mersey će posljedično kapetana Lorda pretvoriti u žrtvenog jarca na britanskim saslušanjima. Kapetan Lord će ostatak života provesti pokušavajući očistiti svoje ime.

Kraj.... (makar za sada)

Dodatno: interesantni video, koga zanimaju likovi iz priče: