6. Primordijalna istina

Još jedna anegdota o folkizmu

Moja baka mi je, od malih nogu, dijelila praznovjerne male seoske vinjete. Zapravo, bio sam toliko mlad i mislim da ona nije mislila kako ću se sjetiti, ili razumjeti što govori. Ali, jesam, te su se anegdote o njenim glupim malim praznovjernim vjerovanjima dijelile u mojoj obitelji kao svojevrsne šale, dosjetke za blagdansku večeru. Sada kada sam stariji, pitam se jesu li naše šale prerasle u pravo ismijavanje jadne žene ili ne. Mislim da možda i jest. Zapravo, i sada se stresem na tu mogućnost. U to vrijeme, međutim, bio sam premlad da bi uočio takve nijanse, jednostavno sam upijao priče i praznovjerja poput spužve.

Nažalost, mislim da je moja generacija posljednja u Istočnoj Europi koja je imala čak i faksimil ovakve seljačke predaje, koju su im prenijele prethodne generacije. Ljudi poput mene, koji cijene ovakve stvari, jako su rijetki u mojoj generaciji. Iskreno, osjećam se kao da sam doslovno jedini Slaven na cijelom svijetu, koji cijeni svoju narodnu baštinu. To je vjerojatno zato što sam pitanja identiteta osjećao intenzivnije od većine, odrastajući kao stranac u stranoj zemlji naseljenoj Bantusima, Božjim Izabranicima i Cromwellovim perfidnim sjemenom.

Nažalost, ova vrsta seljačke predaje se tretira, ili agresivnim neprijateljstvom (gradskih frajera), ili blagim prezirom (nedavnih izbjeglica sa sela). Nadalje, rusko pravoslavlje ima stalnu zabranu svih narodnih praksi i vjerovanja. Kako se napori za rekristanizaciju slavenskih zemalja pod Putinom i Zelenskim nastavljaju, pritisak protiv narodnosti sada stiže sa svih strana.

Nasuprot tome, moja majka je odrasla u gradu. Nije htjela imati ništa sa ovom vrstom ruralnog "seljaštva". Čini se da je bilo jako sramota što joj je majka došla sa sela, dok su njeni gradski prijatelji bili iz etabliranijih, građanskih i etničkih boljševičkih obitelji. Sa očeve strane obitelji, moji baka i djed bili su vojni premještenici i stalno su bili premještani sa mjesta na mjesto. Kao rezultat toga, više nisu imali nikakve veze sa živom seljačkom tradicijom utemeljenog folklora. Međutim, kozaštvo im je davalo temelj.

Moja praznovjerna baka, posljednja živa veza sa bilo kakvom živom narodnom tradicijom, odvela me je posjetiti grobove naše obitelji u selu. Tamo smo ostavljali prinose i mrmljali zazive duhovima naših predaka, bez ikakvog svećenika u pratnji. Nisam mogao vjerovati što gledam, jer je to bilo toliko slično onome što sam vidio tijekom življenja u Istočnoj Aziji. Ovdje se, pred mojim očima, odvijao rudimentarni oblik štovanja predaka, sa sličnim prinosima onima koje bi ostavljali u Aziji, i sa naglaskom na slatkoći, opojnosti i ugodnim mirisima.

Pitam se poštuju li još uvijek neki europski narodi, osim nekih izumirućih sela u istočnoj Europi, grobove svojih predaka kao što to čine istočni Slaveni. Možda negdje u Alpama, na Balkanu, ili na otoku Skye, postoji nešto skriveno u jednom ili dva sela.

Priznajem da ne znam.

Ono što znam jest da podla judeoplatonistička crkva vjeruje kako je štovanje duhova vlastite obitelji sotonističko, te zato osuđuje dušu na vraga. Velika je, velika stvar, prekršiti zabranu štovanja predaka, smrtni grijeh, zato što krši Zapovijed br.1 o zabrani idolopoklonstva. Ova mrska antifolklorna doktrina također je razlog zašto toliko pravoslavnih svećenika i župljana govori protiv Marša besmrtnih brigada, sada zabranjenog od strane pravoslavnog Putina, kako bi se spriječilo širenje COVID-a. Rusi su nekad hodali gradovima, nosili portrete svojih predaka, odavali im počast upaljenim svijećama, tamjanom i alkoholom.

https://robinolds.livejournal.com/120818.html

U svakom slučaju....

Ne mogu se ne zapitati: kako su ovakve tradicije toliko dugo preživjele u slavenskim zemljama, unatoč stalnom potiskivanju od strane carske vlade, Carske crkve, a zatim i Noinih boljševika?

Sve tri skupine vladara bile su fanatične u svojim kampanjama protiv sela. Prvo, Crkva je vodila svoje kampanje mučenja i istrebljenja na selu kako bi iskorijenila "poganstvo" i "bezbožništvo" (čime se i danas hvali); oba pogrdna izraza se jednostavno odnose na ljude koji žive na selu, i drže se starih običaja. Zatim su tu bili Prusi, koji su porobili slavensko seljaštvo i nemilosrdno ga iskorištavali stoljećima, samo da bi namaknuli isprazan luksuz junkerskih ksenokrata, koji su vladali Rusijom. Zatim su Bijeli i Crveni pokrenuli najgore pokolje na selu do sada. Sovjetska vlada je, na kraju, deportirala desetke milijuna ljudi u gradove, i natjerala ih neka žive po komunističkim građevinskim blokovima, pod Hruščovom, samo kako bi iskorijenila njihov jedinstveni identitet i stvorila proletere iz seljačke biomase.

Dakle: jesu li seljaci tiho pružali otpor abrahamistima i ksenokratima, tijekom tisuću godina?

Ili smo pokršteni mnogo, mnogo kasnije, nego što bi nas lažljiva Crkva željela uvjeriti?

Danas ovo nije objava o povijesnom/kronološkom revizionizmu, ali ne mogu se oteti dojmu da bi euroazijci/tataristi, koji tvrde kako je pravoslavlje tek u 15. ili 16. stoljeću počelo okupirati slavenske zemlje mogli biti na pravom putu. Svakako, poput baltičkih regija, također naseljenih Slavenima koji su se opirali i preobraćenju i carskoj ekspanziji, mi smo puno više poganski od bilo koje druge skupine u Europi. Naše bajke, posebno i iznad svega, jednostavno su ispunjene geotijskom crnom magijom/čarobnjaštvom i kodificirane su tek u 19. stoljeću.

Još jedan zanimljiv slučaj jest i onaj susjedne Njemačke, gdje braća Grimm tek u 19. stoljeću sastavljaju bajke seljaka, te su i te bajke apsolutno ispunjene heretičnim poganskim učenjima. Niti u jednoj od ovih seljačkih tradicija nema spomena Thora, imajte to na umu, ali ima puno vilenjaka, vilenjaka, goblina, vještica, i tako dalje.

Dovraga, čak je i Sjeverna Amerika razvila neku vrstu narodne "religije", tek sa tankim slojem kršćanstva, razmazano po vrhu,  poput prljavog traga kočenja. Vjerojatno ste svi čuli za priče o bigfootima, wendigosima, otmicama NLO, ljudima-krticama koji žive u tunelima i, naravno, dolaze iz Sjeverne Amerike, zar ne? Pa, takve priče sigurno nisu sasvim košer i nijedan kršćanin ne smije vjerovati u takve stvari... ali, oni to ipak čine.

Ipak, još uvijek to čine, neka je doktrina prokleta!

Usput, nigdje u ovim novim mitovima nema spomena američkog Thora. No, sličnost koju ove moderne sjevernoameričke narodne priče imaju sa mnogo starijim europskim doslovnim pričama o vilama je izvanredna. Mogućnost sjevernoameričkog primordijalizma ćemo obraditi neki drugi put.

Najvažnije i najhitnije pitanje jest: Zašto je judeoplatonistička crkva toliko protiv prinošenja žrtava duhovima? Pa, da bismo to razumjeli, moramo se okrenuti neoplatonistima.

Neoplatonska kodifikacija dobrog i lošeg misticizma

U "Simpoziju", Platon opisuje određene mistike svog vremena kao one koji se bave Goetiom. Vjeruje kako su to varljive ili niske prakse, u usporedbi sa filozofskim ili božanskim težnjama koje su vezane uz Erosa ili Apolona. Kao i sve što je vezano uz Platona, ovo služi kao presedan za kasnije mislioce. Platon je prvi koji filozofski razlikuje "niski" misticizam od legitimne duhovne prakse, Teurgije. Nakon Platona, Goetia se više definira kao pojam za čarobnjaštvo ili magiju, povezano sa nižim duhovima i različito od uglednih (Vrhovni Bog) religijskih ili filozofskih praksi. Pojam se pojavljuje u tekstovima poput "Grčkih magičnih papirusa", gdje je povezano sa praktičnom magijom, kao i narodnim praksama i običajima.

Među neoplatonistima iz postplatonskog razdoblja, Goetia se eksplicitno suprotstavlja Teurgiji. Porfirije, u "Pismu Anebonu" (oko 270.) i Jamblih, u "O misterijama" (oko 300.), koriste Goetiju za označavanje manipulativne ili "zemaljske" magije,  vezane za osnovne demone - za razliku od teurgijskih, božanski orijentiranih i kozmičkih panteonskih rituala. Jamblih je bio  posebno jasan u razlikovanju ova dva pojma. Neoplatonisti su bili prvi koji su sistematizirali Goetiju kao filozofsku oznaku za sve loše mistične prakse. To su kasnije preuzeli kabalisti.

Ali, istražimo razliku između dvije vrste religije u svijetu.

Teurgija je praksa usmjerena na prizivanje božanske prisutnosti. Neoplatonisti su je smatrali svetom, filozofskom praksom, koja uzdiže dušu prema Jednom (krajnjoj stvarnosti u Plotinovoj metafizici) ili bogovima. Dakle, to bi bila mješavina apolonizma i "filozofizma". To je poznato, jer su to jedine dvije "manije" koje Platon odobrava u svojim nacrtima. Teurgija uključuje rituale i  simbole orijentirane na božansko zajedništvo. Kruta je, hijerarhijska, utemeljena na pravilima, vode je svećenici ili filozofi.

Naše razumijevanje teurgije je evoluiralo tijekom vremena.

Dakle, izvorne teurgije su bile samo krvne žrtve zato da bi se umirili olimpijski bogovi. Toga se puno može vidjeti u "Odiseji" i "Ilijadi"; tamo su bogovi Olimpa jasno prikazani kao teroristi i stalno traže krvne geldove od Grka i Trojanaca, prijeteći tim narodima nasilnim odmazdama i ispadima bijesa. Platonov je problem bio sa ovim pričama u tome što prikazuju Olimpijce u lošem svjetlu, i zbog toga želi priče zabraniti, ili barem strogo cenzurirati. Aristotel na kraju daje Aleksandru kopiju ovih priča, te su iz njih izrezani svetogrdni i mistični elementi, baš poput neke vrste Jeffersonove Biblije (nekoliko stoljeća kasnije).

Ali, skrećem sa teme.

Neoplatonisti nisu bili prvi koji su izmislili krvne žrtve. Oni su, zapravo, pokušali ponovno izmisliti teurgiju, bez korištenja krvnih žrtava. Tako, u djelu "O apstinenciji od životinjske hrane" (oko 270.), Porfirije oštro kritizira krvne žrtve, tvrdeći kako one privlače niže i zemaljske demone, a ne visoke bogove. Zagovara beskrvne žrtve (tamjan, himne) kako bi stvorio svojevrsnu "filozofsku" teurgiju i uskladio se sa Platonovom sklonošću žvakavanju, čitanju i raspravljanju kao obliku "mistične" prakse (Erosmanija). Za Porfirija, krvne žrtve mogle bi riskirati i nalikovati na Goetiju, jer bi mogle privući niže duhove na žrtvu. Ali, ovi momci su bili jako protiv tih "zemaljskih duhova", sjećate se?

Kako bi razumjeli o čemu svi ovdje uopće govore, prvo morate razumjeti obrazloženje drevnih kultura, tj. što stoji iza prinošenja žrtava. Jednostavno rečeno: prerezati grla životinje (ili čovjeka) oslobađa mnogo plazme/etera/vrila/čakre u atmosferu, i time se privlače nefizička bića na teurgiju, na gozbu. Zamislite Odiseja u podzemlju gdje ga napadaju sjene, koje privlači njegova životna sila, te ih on hrani tako što žrtvuje životinje, daje im mlijeko i slatkiše kako bi ih umirio i kako bi mu pomogli.

Dok sa judeoplatonizmom vidimo vrlo jasan napor da se ukinu svi oblici krvnih žrtava... pa, makar donekle...

Dakle, klasičnom pričom o Izaku koji se priprema žrtvovati svog prvorođenog sina Baalu/Elu/Molohu/Jahvi, vidimo jasnu fetvu koja se izdaje protiv ovakve prakse u budućnosti. To je u potpunom skladu sa platonskim vjerskim reformama. Kasnije, Isus Krist je još jedna krvna žrtva zato da bi se umirio ljubazni i nježni gnjev Jahve. Ali, judeoplatonisti i naglašavaju kako će on biti posljednja krvna žrtva svoje vrste, te da njegova žrtva ukida potrebu za krvnim žrtvama u budućnosti. Kao rezultat toga, teurgije koje se izvode u judeoplatonističkim hramovima (crkvama), od tada nadalje - ne temelje se na pokušaju prizivanja manifestacije božanstva, prizvanog tamo oslobađanjem energije iz žrtve - nego se zapravo čini suprotno.

Tipična krvna i mesna žrtva jednostavno se simbolizira i alegorizira (vino/kruh). Prežvakavanje i čitanje (Eros manija) zamjenjuju sve stvarne pokušaje uspostavljanja kontakta sa nematerijalnim stvarnim. Naravno, jedini problem sa ovom vrstom religije jest  taj što ne funkcionira, jer više nije prava religija. Samo su nežidovi ozbiljno shvatili zabranu krvnih žrtava Visokim Bogovima.

Kao da ste u tom trenutku jednostavno stvorili kult ili projekt socijalnog inženjeringa. Duhovni elementi su lažna dekoracija za naivne ili glupe, u tom trenutku, kako bi ih se držalo pod kontrolom. Ljudska potreba za nekom vrstom duhovnosti se cinično manipulira i daje im se jeftina zamjena. Kao što je zamjena pravog mesa proteinima na bazi insekata, pomiješano sa sojom; i o tome se ne govori nikome. Glavni problem sa svim ovim jest što su, očito, neki ljudi uspjeli zadržati stvarnu duhovnu praksu u svojoj kulturi, a drugima je njihova potpuno izbrisana.

Krvna žrtva je ružna stvar... Pa, zašto se njena zabrana onda provodi samo selektivno?

Pojava mističnog noahidizma

Uzmimo opet ples u krugu.

Nije važno kako nazivate ovaj oblik plesa, ili kojem božanstvu pripisujete tu praksu: Dionizije, Kibela, Hekata, Bak, sami birajte. Sve kulture imaju neki oblik ovakvog plesa. To nije arkana, niti okultno znanje. Potražite "Plešući Izraelci" ako mi ne vjerujete:

https://en.wikipedia.org/wiki/Circle_dance

Postoji i stranica na Wikipediji koja navodi ples u krugu iz svake pojedine kulture, zaboga. Na istoj stranici se također spominje kako je kršćanska crkva pokušala zabraniti ples, te progoniti praktičare ovog iskonskog plesa. Odvojite vrijeme i pokušajte istražiti oblik plesa u krug u svojoj kulturi, pa ćete shvatiti kako su i vaši ljudi bili "štovatelji zmija", i stoljećima prkosili carskim i vjerskim zabranama ove plesne prakse.

Ima li smisla zašto bi Crkva pokušala zabraniti ove plesove? Ima li smisla zašto su napravljene iznimke za Izabrani narod, koji nikada nije prestao sa ovom praksom?

Pa, trebalo bi....

To je zato što sada postoje dva seta duhovnih zakona, baš kao što postoje različiti setovi političkih zakona i ekonomskih privilegija, jedno za robove i jedno za gospodare. To je Noahidizam. Dvostruki standard plesa je samo jedan primjer.

Kabala izričito navodi sljedeće:

Noini zakoni su, u biti, zabrana svih duhovnih praksi, osim čitanja Tore. Posebno postoji zabrana svih duhovnih praksi koje su  povezane sa krvlju za pogane. Od pogana se, općenito, očekuje da obožavaju Jahvu putem Platonove metode "Eros Manije", i ništa drugo. U zamjenu za svoje služništvo u ovom životu, ovi pogani se onda mogu reinkarnirati u sljedećem životu i biti dijelom krvnog saveza sa Jahvom.

Što se tiče njegovih Izabranika... Pa, kod njih nema takvih ograničenja u tome što mogu, a što ne mogu činiti.

Evo dokaza: krvne žrtve se još uvijek prinose u judaizmu.

I naravno....

Način na koji ove krvne žrtve djeluju, opet, je kao svojevrsni energetski svjetionik za prizivanje entiteta, koje privlači izlijevanje ovakve energije. Ritualna ubojstva vjerojatno su se vršila na način da se maksimizira izlaz energije, vjerojatno korištenjem mučenja za pojačavanje emocija, koje su same po sebi oblik energije.

Sve je to daljnji dokaz moje (i tuđe) teze kako je kršćanstvo zapravo noahidizam. To je skup dvostrukih standarda, u pogledu kulture, identiteta i vjerske prakse koji se primjenjuju na helote i kao uvjeti njihovog ropstva, prema učenjima mudrih učenih starješina sionskog naroda. Najvažniji noahidski uvjet jest potpuna zabrana svih domaćih narodnih kulturnih, povijesnih i vjerskih tradicija. Porobljeni heloti moraju štovati Jahvu, ali bez ikakvih pogodnosti koje takva praksa donosi za najpovlaštenije vjernike, koji su odabrani po svojoj krvi, a ne po svojoj vjeri.

Jer identitet > ideologija za one koji imaju oči vidjeti. 

Dakle, dvoslojni sustav - jedan skup uvjeta je za vladare, dok je drugi za helote. Primijetite li ovdje moju upotrebu izraza "helot"? Da. Vjerujem da je noahidizam zapravo samo kopija spartanizma.

Unatoč judeo-platonističkoj zabrani žrtvovanja - nežidovi pogani i heretici su i dalje rutinski progonjeni, mučeni i živi spaljivani,  kao žrtve krvi Jahvi, tijekom stoljeća. Riječ "holokaust" je grčka, kao i sve navodno hebrejske riječi (uključujući riječ "sinagoga") i izvorno je značila paljenicu Visokom Bogu, poput npr. Zeusa. "Sinagoga Sotone" u "Otkrivenju" se odnosila na nežidove,  obraćenike na judaizam koji su odbili biti obrezani, i obavljali vjerske obrede koji su se trebali obavljati samo u Jeruzalemu u hramu na njihovim vlastitim okupljanjima, tj. njihovim vlastitim sinagogama.

Kada su kršćani preuzeli Europu, vratili su se vrsti barbarstva koje je odavno bilo zabranjeno u grčko-rimskom svijetu i odavno je zabranio praksu ljudskog žrtvovanja Visokim bogovima. Deseci tisuća Europljana koje je Crkva spalila bile su ljudske žrtve Jahvi, ništa drugačije od onoga što su Azteci radili u Meksiku.

U "Novom" svijetu, praksa krvavih žrtvovanja za oslobađanje energije kako bi se nahranio panteon Vrhovnog Boga, provodila su se u masovnim razmjerima i znatno se pojačala, otprilike u istom vremenskom razdoblju. Iz nekog razloga, teurgije astečkog svijeta su prestale djelovati i svećenici su to protumačili kao da samo Sunce umire. Kako bi to spriječili, počeli su ubijati tisuće zatvorenika dnevno da bi pokušali osloboditi dovoljno tonalija za ponovno rasplamsavanje teurgija.

To se, usput rečeno, podudara sa razdobljem poznatim kao "Malo ledeno doba"; razdobljem kada su sunčeve zrake postale znatno i primjetno slabije i to je dovelo do raširenih bolesti, prirodnih katastrofa i vjerskih krvoprolića, diljem svijeta. U Europi je većina holokausta/teurgija Jahvi započela u istom razdoblju, kada su i Azteci počeli paničariti zbog izumiranja svog boga sunca. Dotada neuspješni seljački ustanci protiv Crkve, koji su stoljećima tinjali u Europi, konačno su počeli gomilati uspjehe. Moja je poanta da su ove dvije kulture, odvojene oceanima, reagirale na isti kozmički fenomen na potpuno isti način.

Unutar jednog stoljeća, polovica Europe počela se odupirati jarmu Katoličke crkve.

To se uglavnom postiglo kroz masovne ustanke njemačkih seljaka.

Zabavno je napomenuti kako su "dobri" Visoki bogovi starih panteona uvijek bili oni koji zahtijevaju krvave žrtve. Jahve, sa svojom žrtvom prvorođenih sinova i genitalnim sakaćenjem koje zahtijeva, zaista se ovdje ističe.

Ali, čak i u Mezoamerici, Azteci su prinosili krvave žrtve svom Vrhovnom Bogu Sunca. Nasuprot tome, njihov htonski bog je bio  Quetzalcoatl, zmijsko biće. Očekivalo se da će njegov povratak najaviti kraj vladavine Visokih Bogova, baš kao što se to očekivalo od Jormungandra, ili Lucifera u Europi.

Kao rezultat, nestankom boga Sunca i dolaskom Španjolaca na "oblacima" (jedrenjacima), Azteci su pretpostavili da je Cortez Jormungandr, i da njegov dolazak najavljuje dolazak njihove verzije Ragnaroka.

Siguran sam da ih je i on potaknuo da tako misle:

Ali, narodna praksa ne zahtijeva ove masovne krvave žrtve Visokim Bogovima.

Zato ljudi, koji se bave krvavim žrtvama, i danas narodne prakse nazivaju "zlim" i "demonskim". Dihotomija je jednostavna:

   - Ples u krugovima — Sotona/Zmija/Duh Zemlje/Goetia/Vračarstvo/ZLO

   - Holokausti i krvne žrtve — Bog Sunca/Zeus/Jahve/Teurgija/Liturgija/DOBRO

Crkva će vas progoniti u vašem vlastitom selu, moralno vas ukoriti, jer prinosite žrtve sjenama svojih mrtvih predaka. Nazvati će vas štovateljem demona, jer plešete seljački ples oko svibanjskog stupa. Ali, ritualne krvne žrtve Starije braće u vjeri? One su se nastavile stoljećima i nesmanjenom žestinom. Rezanje koza i pečenje pilića, vrtenje iznad glave, nije nešto što se pojavilo tijekom 1990-ih u Brooklynu; ovo se radilo diljem Europe i Crkva nije imala niti jedne loše riječi o svemu tome, osim što je pohvalila ove ljude zbog njihovih moralnih i duhovnih vrlina. Kasnije sekularne prosvjetiteljske vlade su opet pokušale zabraniti te prakse, što je kasnije dovelo do svrgavanja ruske vlade... Ali, to je priča za neko drugo vrijeme.