Križ, rabin i Skinwalker

Ovo je bio prvi komad koji sam ikada napisao, poput prvog albuma Black Sabbatha, možda je ipak najbolji. To je bez sumnje najplagiranije književno djelo ikada napisano, plagirano od 'Ancient Aliens', i Scota Woltera do klaunova koje mnogi od vas sada čitaju i gledaju na internetu - ovo je geneza. Pisanje je bilo popraćeno sa toliko nadnaravnih pojava u mojoj kući da mislim da je sigurno reći kako je zapravo koautor Skinwalker. U samo jednom primjeru, telefon bi zvonio 24/7, baš svaki put kad bih napravio pauzu. Ako bi se javio, vladala bi samo mrtva tišina. Nisam spavao mjesecima, koliko mi je trebalo da ga napišem. Jednom sam, iscrpljen, zaspao na kauču dugo nakon ponoći, ali me probudila stalna zvonjava fiksne linije, pa sam ustao i uključio televizor. "Cannibalism and the Anasazi" je bilo na Discovery kanalu. Zvijezda broja šezdeset devet vratila se na parkiralište u Flagstaffu u Arizoni i nije bilo načina da se blokira. Prema Google karti, nije bilo čak niti zgrade uz poslovni objekt koji je pratila, mislim da je to bila davno nestala bilijarska dvorana ako se dobro sjećam.

Ubrzo nakon što sam to objavio, Scot Wolter je imao televizijsku emisiju. On i 'Ancient Aliens' su cijele sezone utemeljili na tome. Jedne noći, glasno psujući i koračajući po podu dnevne sobe, gledao sam Woltera kako doslovno recitira moje odlomke i naglas se pitao zašto me ti ljudi nikada nisu kontaktirali, niti naveli zasluge, uostalom, kao što moji čitatelji sada znaju, bilo je puno više toga  odakle je ovo došlo. Konačno, 2014. godine, kontaktirala me je Meridith Fowke, producentica serije "Monster Quest" i serije "National Park" za Discovery, putem odjeljka za komentare na Human: "Bok Jack - voljela bih s tobom razgovarati o ovome za TV seriju, National Park Mysteries. Ako si zainteresiran, molim te, kontaktiraj me izravno na mfowke@sympatico.ca Hvala." Planirali smo početi snimati u rezervatu Navajo za dva mjeseca, ali gđa Fowke je naglo prekinula svaki kontakt sa mnom. Isprva sam bio uzrujan, ali to se od tada događalo iznova i iznova s ​​raznim poznatim medijskim ljudima.

Sad mi je sasvim ugodno s činjenicom da svi plešu, ali ja sviram melodiju... (Jack Heart, prvi put objavljeno u 'Open Salon', 09/2011.)

Fire walk with me

Oko 8 kilometara jugoistočno od Roosevelta na udaljenom ranču u Utahu, Terry (poznat i kao Tom Gorman) Sherman, kao i poznati istraživač paranormalnih pojava, Chad Deetken, zavirili su u tamu pašnjaka, u ranim jutarnjim satima, 28. kolovoza 1997. godine. Možda je ono što su gledali bilo nevjerovatno, bilo gdje drugdje osim na ovom mjestu, zvanom Skinwalker Ranch. U tami se pojavilo prigušeno svjetlo koje je postupno poprimalo element dubine. Kako je postajalo sve svjetlije, postalo je plutajući tunel. Iz utrobe tunela ispuzala je humanoidna figura i probijala se prema njima. U posljednjem snažnom naporu figura se izmigoljila i oslobodila svjetla, pala na tlo i odjurila u tamu. Svjetlo se zatvorilo, ostavilo dvojicu muškaraca same, sa njihovom vrlo skupom i beskorisnom opremom. Tom je skenirao tamu svojim naočalama za noćno gledanje, dok je Deetkin petljao sa kamerom, koja nije uspjela snimiti događaj. Obojica su radili za milijardera iz Las Vegasa, Roberta Bigelowa, osnivača Nacionalnog instituta za znanost otkrića.

Bili su sudionici istrage o paranormalnim aktivnostima na ranču. Sherman je kupio zemljište 1994. godine, kako bi uzgajao hibridnu stoku. On, njegovo dvoje tinejdžerske djece i supruga naknadno su poludjeli zbog niza nadnaravnih događaja. Priča o njegovom opsjedanju pojavila se u 'Las Vegas Mercury Newsu', 1996. godine. Nakon što ju je pročitao, Bigelow je odmah doletio iz svog sjedišta u Las Vegasu i kupio ranč, zadržavao je obitelj Sherman kao upravitelje, unatoč žestokim protivljenjima gospođe Sherman. U sceni iz "Dosjea X": NIDS je na ranč premjestio malu vojsku znanstvenika i milijune dolara vrijednu najsuvremeniju tehnologiju,  zatvorio paravojnim jedinicama, koje su se sastojale od "bivših" pripadnika Specijalnih snaga i pripadnika policije. Krici NLO zajednice, kako ih vladini špijuni prerušeni u istjerivače duhova, drže podalje od njihove svemirske braće ostali su nezapaženi. 2009. godine je Bigelow, čini se, riješio ovaj problem kupnjom MUFON-a: 

https://ufomagazine.forumotion.com/t1200-proof-that-mufon-sold-out-to-robert-bigelow-the-space-tyrant

Ono što se zna o događanjima na ranču uglavnom se prikuplja iz knjige "Lov na Skinwalkera", čiji je koautor novinar, George Knapp, kojega je Bigelow osobno odabrao i koji ima odvratnu reputaciju, jer je svijetu predstavio Boba Lazara i Područje 51. Colm Kelleher je poznati molekularni biolog i bio je jedan od vodećih znanstvenika u istrazi. Kelleher tvrdi: osim izvanrednih magnetskih očitanja nedostaju fotografski i fizički dokazi, jer fenomen pokazuje prekognitivnu svijest koja mu omogućuje da izbjegne utiskivanje na uređaje, koji se koriste za snimanje njegovog postojanja. Kelleher prepričava incident kada je NIDS, u početku, bio raspoređen na ranču. Postavili su telefonske stupove i TV kamere na njihovom vrhu, a svaka je pratila polje do slijedeće kamere (jasnije rečeno: sve). Jedan od monitora je iznenada izgubljen i znanstvenici su pojurili na lokaciju kako bi visoko na jednom od stupova pronašli kamere, nosače i ožičenje - rastrgane u komadiće. Uzbuđeni su pojurili natrag do nadzorne stanice, misleći da su kamere na stupu pored njega uhvatile ono što je bilo odgovorno za sabotažu, umjesto toga, nisu pronašli ništa na videozapisima.

Knjiga donosi niz svjedočanstava očevidaca, visoko akreditiranih znanstvenika. Fenomen obuhvaća cijeli spektar paranormalnih aktivnosti: od NLO-a, poltergeista, velikih stopala, bestjelesnih glasova i ljudi iz sjene, do čudnih i izumrlih životinja. Priča uključuje neprobojnog divovskog vuka koji pokušava odvući tele, unatoč tome što je primio 5 metaka iz rančerovih pušaka. Figuru obavijenu noći, raširenh ruku, 90 cm širine između sjajnih žutih očiju, i koja je ostavila otisak kandže Velociraptora na tlu gdje je sletjela, prije nego što je nestala, nakon što je upucana s drveta. Inteligentno kontrolirane lebdeće kuglice svjetlosti redovito lutaju rančem,  uznemirujući stoku i spaljujući pse. Dvadeset četiri goveda su nestala ili su osakaćena. Forenzika pokazuje da su sva sakaćenja  učinjena dugom oštricom, i kraćim instrumentom nalik škarama. Neka od osakaćivanja dogodila su se kada su životinje ostavljene same nekoliko minuta. Četiri nagrađena bika pronađena su omamljena, nagurana poput sardina u malu prikolicu, nakon frenetične potrage za njima. Sherman je tog jutra naglas pitao svoju ženu što će učiniti ako im se išta dogodi, a sat vremena kasnije su nestali. 

Plemensko sjedište Ute Indijanaca, Fort Duchesne, nalazi se oko 8 kilometara sjeveroistočno od ranča. Ute Indijancima je plemenskim zakonom zabranjeno kročiti na posjed ranča, jer je "na putu Skinwalkera". Ute krive narode Navaho što su pustili Skinwalkera na zemlju Utea, kao čin osvete za zločine koje su Utei počinili protiv Navaha, prije 150 godina. Ali, što je zapravo Skinwalker? Navaho se suzdržavaju od razgovora sa arheolozima i antropolozima, jer su ovi u prošlosti, pod pokroviteljstvom Smithsoniana, sustavno popljačkali indijanske artefakte i prodali ih privatnim kolekcionarima. 'Zakon o zaštiti i repatrijaciji grobova američkih domorodaca (NAGPRA)' sada štiti Indijance od toga da njihovi najsvetiji predmeti završe u privatnim kolekcijama elitista,  poput Andyja Warhola. Posljedično, informacije koje definiraju Skinwalkera praktički ne postoje među strancima.

Neki kažu kako je Skinwalker vještica ili vještičja vještica. No, Skinwalker više izgleda kao opći izraz koji se primjenjuje na zlonamjernu manifestaciju nadnaravne svijesti, uz obilježja ubojstava, kanibalizma i nekrofilije. Prema Clydeu Klukhohnu, autoru knjige "The Navaho: Revised Edition" (Harvard, meki uvez): riječ za Skinwalkera na jeziku Navaho jest "yee nadlooshii", što znači hodati/putovati poput životinje. Kao što indijansko ime implicira, Skinwalker hoda u životinjskom obliku, ali sama riječ implicira nešto daleko podmuklije, nešto više poput bestjelesne svijesti koja može preuzeti tijelo čovjeka i hodati u ljudskoj koži.

Ovdje u Sjedinjenim Državama čestitamo samo sebi zato što su nas naši preci doveli u ovu zemlju obilja. Odajemo dužnu počast autohtonim stanovnicima, koje smo sustavno istrijebili zbog njihove zemlje. Igramo se razumijevanja njihovih običaja i vjerovanja, pa ih čak i prihvaćamo, u našoj plitkoj potrazi za smislom. Imamo razne Azijate, koji su se magično razvili do čovjeka iz Klovisa, sa žljebljenim europskim vrhovima strijela, koji se spotiču preko nekog teoretskog mosta od prije 15000 godina, od Rusije do Aljaske, pa se šire preko 2 kontinenta, neiskorištenih i naizgled neograničenih resursa. U pažljivo kontroliranoj retrospektivi izmišljamo plemenite crvene ljude koji su štovali prirodu i stopili se u napredne civilizacije kamenog doba, počevši prije otprilike 3500 godina u Srednjoj i Južnoj Americi. Novopečeni "učenjaci" preskaču goruće obruče neznanja, dok se guraju i spotiču jedni o druge kako bi  recitirali sveučilišne dogme. Enigme se proizvoljno razotkrivaju, zatim sustavno ignoriraju. Prašnjave kosti na zaboravljenim mjestima nose nijemo svjedočanstvo protiv školskih spisa. koje su odobrili politički korektni društveni inženjeri. Kiklopske ruševine označavaju mjesta gdje ovi 'učenjaci' ne usuđuju kročiti, a oglodane dječje kosti šapuću neizrecive kontradikcije.

Kanjon Chaco: Drevne ruševine Novog Meksika

Prije otprilike tisuću godina, u sjeverozapadnom kutu Novog Meksika, na mjestu zvanom kanjon Chaco, nastala je civilizacija. Civilizacija je bila obilježena jedinstvenom arhitekturom koja se proteže u jugozapadni kut Colorada, jugoistočni kut Utaha i sjeveroistočni kut Arizone. Njeni zagonetni stanovnici sada su ostali poznati kao "Anasazi", u rasnoj memoriji autohtonih Indijanaca te zemlje. Iz primitivnih kuća u jamama, gradnje od ćerpiča i motki, iznenada su se na tom mjestu pojavile složene konstrukcije od prirodnog kamena, boje zalaska sunca. Građevine su bile izgrađene od ravnih stijena, veličine ploča za terasu, iskopane iz lokalnog pješčenjaka i pažljivo ožbukane, složene do visine od 5 katova i obuhvaćale stotine pojedinačnih soba. Zidarski radovi su bez presedana među autohtonim stanovnicima. Podsjećaju na one iz Velikog Zimbabvea, izgrađene bez žbuke. Zidari su nastali, i nestali na isti misteriozan način, preko oceana u Africi, u isto vrijeme kada su Anasazi nestali sa jugozapada Sjedinjenih Država.

Veliki Zimbabve

Pueblo Bonito, Chaco Canyon, Anasazi ruševine 

Strukture Anasazija su smještene oko Kive, kružnih konstrukcija, obično ugrađene u zemlju i koristile su se u ritualnom štovanju duhova "Kachina", koji se prizivaju iz male rupe iskopane u zemlji u središtu Kive, zvane Sipapu ili mjesto izlaska. Pravokutni zidovi obično bi okruživali Kive. Duhovi Kachina se trenutno štuju u cijelom području Četiri kuta, ondje gdje se nalaze ruševine Anasazija. Predstavljaju ih raskošne lutke izrezbarene iz korijena topola, i uglavnom su dobrohotne sile prirode. Ali, ako ova plemena ne potječu od graditelja ruševina, kao što bi sugerirali i konstrukcija ruševina i prijevod riječi Anasazi, onda ne postoje konkretni dokazi koji povezuju štovanje duhova Kachina sa Anasazijima. Nitko nikada nije pronašao lutku Kachina, napravljenu od Anasazija.

Anasazi je naziv koji su lokalna plemena dala graditeljima ruševina, i znači: drevni neprijatelji, ili "oni koji nisu mi", ovisno o izgovoru. Čak i nagađati o tome kako su primitivne kulture pletenja košara, koje su gradile svoje domove u pokrivenim rupama u zemlji zvanim jame, odjednom shvatile kako izvaditi prirodni pješčenjak, slagati i žbukati stručnošću najboljih modernih zidara, vrhunac je apsurda i krši svako empirijsko pravilo rasuđivanja, ali očito je to ono što legije zombi arheologa, koje je stvorio Smithsonian, prodaju kao znanost.

Pustinjsko sunce na uglačanim zidovima kanjona, područja Četiri kuta, otkriva mnoge petroglife koje su ostavili prethodni stanovnici. Budući nisu ostavili pisane zapise, možemo samo nagađati o značenju ovih primitivnih kamenih montaža. Neki prikazuju pastoralne scene, poput petroglifa Una Vida, koji prikazuje ljudsku figuru, sa humanoidom nalik kukcu, koji stoji među zvijerima koje su i prepoznatljive, ali i drugima, koje nemaju što tražiti na ovom svijetu.

Petroglif Una Vida

Most Kachina ukrašen je izblijedjelim glifom, koji izgleda kao sauropodski dinosaur, na oduševljenje kreacionista i razočaranje šarlatana Smithsoniana, koji su pokrenuli internetski hor koji uglas šmrca kako je to samo mrlja od blata.

Drugi, poput piktograma kanjona Sego, prikazuju monstruozna fantazmagorična bića, koja potiču delirij zagovornika raznih dobrohotnih teorija o svemirskoj braći. Mnogi crteži prikazuju vrtložne spiralne vrtloge, poput onih prikazanih u petroglifima na mjestima koja se protežu do najudaljenijih područja Zemlje.

Tu su i misteriozni otisci ruku, na crtežima koji prikazuju povijesne događaje, poput petroglifa iz kanjona Chaco koji kronološki opisuje rođenje Rakove maglice, 1054. godine. Astronomi procjenjuju da je eksplodirana supernova bila vidljiva Anasazijima usred bijela dana, tijekom puna dva mjeseca. Nebeska eksplozija zabilježena je u kanjonu Navajo i White Mesi, kao i u kanjonu Chaco, a nedavno otkriće čini se kao da ukazuje na to da je detaljno zabilježena i na Nacionalnom spomeniku Agua Fria, u udaljenom kanjonu u središnjoj Arizoni.

https://delange.org/M1/M1_2.html

Noćna mora u pustinji

Čini se kao da Anasazi stanovi prkose logici, jer su izgrađeni na vrhovima visoravni ili u strmim nišama strmih stijena kanjona, daleko od bilo kakve moguće zalihe hrane, koju bi naizgled negostoljubiv teren mogao pružiti. Imali su vrlo malo prozora i vrata na nižim razinama. Ljudi su se kretali sa jedne na drugu razinu pomoću ljestava. Sve u vezi s njima svjedoči kako su to bile tvrđave, koje su izgrađene zato da izdrže opsadu nekog neimenovanog neprijatelja. Otkada ih je, 1888. godine, prvi put istražio kauboj imena Richard Wetherill, već je bilo poznato kako jugozapadne ruševine označavaju mjesto gdje su se dogodili neopisivi užasi. Wetherill je pronašao hrpe ugljenisanih i oglodanih ljudskih kostiju. Zabilježio je nalaze u 'Harpers Monthly', 1902. godine, samo da bi bile misteriozno zaboravljene, nakon ubojstva Wetherilla nekoliko godina kasnije od strane Navaho Indijanca, navodno zbog trgovine konjima. Wetherill je, zajedno sa ostalim članovima svoje obitelji uložio 20 godina u istraživanje ovih ruševina. Tijekom tog vremena bio je izložen žestokim kritikama zbog "anti-indijanskog" ponašanja. Lokalni Navaho i Pueblo Indijanci ne žele se nikako  približiti ruševinama iz straha da ih opsjednu duhovi, kao i da su se nestali stanovnici bavili oblicima crne magije nad kojima su izgubili kontrolu. Magijom, potaknutom korištenjem nepoznatog sredstva, a koje Indijanci nazivaju "prah leševa".

Christy Turner je proveo 30 godina istražujući forenzičke dokaze u ruševinama civilizacije Anasazija, većinom u kanjonu Chaco. Izgradio je čvrst slučaj, gdje je objavio kako su omiljena hrana Anasazija bili njihovi susjedi, te je napisao knjigu, "Čovječji kukuruz" (tako je knjigu imenovao Gilby, izdavač). Knjiga je uzdrmala Smithsonianom odobrenu raznolikost, politički odobrene predkolumbovske povijesti. Turner je iskoristio svoju pozadinu, kao forenzički konzultant kod provođenja zakona, kako bi zadovoljavao najstrože zahtjeve kod dokaza, koje su mu postavili njegovi brojni akademski kritičari. Antropofagijske (kanibalističke) prakse nikada se nisu smjele dogoditi na jugozapadu, jer je u svijetu bojanki Smithsonian arheologije, Anasazijima već dodijeljena uloga plemenitog pretka naših Indijanaca.

Svi ostali nastavci su još uvijek dostupni na YouTube, koga pobliže zanimaju pravi dokazi

U jednom od pedeset forenzičkih slučajeva koje je Turner istraživao, trag je vodio do ubojstva, komadanja ljudskih kostiju, gdje se vidi kako su ljudi zaklani kao stoka, za prehranu. Turner je postavio najmanje šest kriterija za potvrdu kanibalizma. Svaki od njih morao je biti označen na forenzičkoj kontrolnoj listi. Gornji dio glave žrtava bio je ispečen, nikada lice, sa mozgom unutar lubanje. Lubanja je zatim otvarana, onim što je Turner pokazao kao "ogrebotine od nakovnja", koje se bi ne mogle dogoditi na lubanji, sa  mišićnim tkivom i ligamentima koji su još uvijek na mjestu. Turner je također pronašao sitne žljebove u obliku slova V na lubanjama i kostima ostataka. Žljebovi u obliku slova V nalazili su se na zglobovima, gdje tetive čvrsto drže mišiće. Ovi rezovi podudarali su se sa rezovima iz istraživanja arheologa, Brucea Bradleyja, te pri njegovim eksperimentima klanja divljači kremenim alatima. Kosti su bile napukle zbog srži, i pokazivale su znakove poliranja zbog kontinuiranog miješanja u loncima za kuhanje. Kralješci iz kostura bili su odsutni, uništeni su drobljenjem radi vađenja srži. Lom, rezanje, paljenje, ogrebotine nakovnja, poliranje i nedostajući kralješci, moraju se dogoditi prije nego što Turner predstavi slučaj kao dokaz za kanibalizam. Pa ipak, mnogi arheolozi odbacuju Turnerove nalaze, jer kako ističe Kurt Dongoske (nositelj Smithsonianovog plakata), "dehumanizirajuće je" optužiti Indijance da jedu jedni druge. Kao što Dongoske također ističe, arheološki dokazi mogu potvrditi samo 10% onoga što se događalo prije tisuću godina. Pa ipak, Dongoske i ostali socijalni radnici, koji se predstavljaju kao znanstvenici, dopuštaju sebi proizvoljan zaključak: preci Indijanaca sa jugozapada su izgradili kanjon Chaco, unatoč kontradiktornim etimološkim i arhitektonskim dokazima.

Dongoske je također tvrdio kako dokazi o klanju teško dokazuju antropofagnu aktivnost. Kosti su bile raščlanjene, ali reći kako je meso na kostima zapravo i konzumirano, "veliki je skok". Možda su Anasazi samo usavršavali svoje tehnike izrade kobasica, i nisu proširili svoje makabre prakse na uživanje u svojim kulinarskim kreacijama. Spor je znanstveno riješen jednom zauvijek, onda kada je na lokaciji Cowboy Wash, na mjestu masakra dvadeset četiri osobe, u demonskom prikazu zlobe, pronađen ljudski koprolit izlučen u ognjište kanibaliziranih žrtava. Molekularni biokemičari sa Sveučilišta Colorado su pronašli mioglobin u fosiliziranom izmetu. Mioglobin je protein koji se nalazi samo u ljudskim skeletnim mišićima, a ne u crijevima. To je konačno dokazalo kako je jezivi ubojica pojeo svoju žrtvu, a zatim je probavljene ostatke žrtava izlučio ravno u obiteljsko ognjište. Toliko o obiteljskim  vremenima, u kanjonu Chaco. U 30 godina je Turner pregledao 15000 kosturnih ostataka. Petsto ih je pokazalo znakove nasilne smrti; još tristo ih je poklano, pojedeno i odbačeno na zajedničkim odlagalištima smeća.

Kanibalizam Anasazija je povijesno neobjašnjiv. Indijanci jugozapada nisu ostavili nikakve arheološke ili antropološke dokaze; niti prije, niti poslije toga, kako su Anasazi ikada jeli jedni druge, ili bilo koga drugog. Ogorčeni su bili su najglasniji kritičari 'Čovječjeg kukuruza'. Uzorci ledene jezgre i godovi drveća pokazuju kako su godine, između 900. i 1150., obilježene trendom zagrijavanja, što je vjerojatno proizvelo obilje hrane. Steven A. LeBlanc, direktor zbirke u Muzeju arheologije i etnologije Peabody Sveučilišta Harvard i poznati stručnjak za pretpovijesno ratovanje i nasilje, procijenio je kako su neki događaji uključivali konzumaciju trideset ljudi odjednom, a da im je prisustvovalo najmanje 300 ljudi. LeBlanc je istaknuo da su građevine Anasazija sigurno građene za obranu, te ako ih "niste izgradili, umrli bi". Zbunjuje ga što arheološki dokazi ukazuju na to da su te građevine bile potrebne, što su se jezive gozbe održavale u jednom od rijetkih razdoblja kada je na jugozapadu vladao mir i prosperitet. Dr. David R. Wilcox, antropolog iz muzeja sjeverne Arizone, ističe kako se većina kanibalističkih događaja dogodila unutar zone rasprostranjenosti velikih kuća, u kanjonu Chaco. Christy Turner priznaje da mora pronaći logičan način zašto je kanibalizam uveden u kanjon Chaco. To postiže povezivanjem Anasazija sa noćnim morama Azteka u Meksiku.

Djeca Cthulhua

Aztečka kultura bila je vrhunac civilizacija koje su govorile nahuatl jezikom kada su ih otkrili kršćanski Europljani. Ove "civilizacije" dodaju element vjerovanja mitu o Cthulhuu, H. P. Lovecrafta. Divljaštvo je bilo toliko neviđeno, makar u analima poznatih ljudskih kulturnih praksi, te je izvorna procjena konkvistadora kako su ih orkestrirali demoni iz pakla, još uvijek najvaljanija. Dr. Carmin Pijoan, stalna fizička antropologinja Nacionalnog muzeja antropologije i povijesti u Meksiku, nije u svom radu pronašla samo forenzičke dokaze ritualnog kanibalizma, već i bizarne i makabre prakse, poput korištenja ljudskih kostiju za izradu alata, ukrasa i glazbenih instrumenata, da ne spominjemo ukrasne police sa lubanjama koje su krasile zgrade Tenochtitlána, velikog aztečkog grada. U svom revolucionarnom radu krajem 1970-ih, "Ekološka osnova za aztečko žrtvovanje", američki etnolog, Michael Harner,  iznosi dokazni argument i zaključak kako je jezive aztečke vjerske prakse diktirala potreba za preživljavanjem. Obzirom na ograničene resurse i ogromno stanovništvo Meksika i Srednje Amerike, uzgoj i jedenje ljudi bilo je nužno za njihov opstanak. Ovu tezu potkrijepio je američki antropolog, Marvin Harris, u suvremenoj knjizi "Kanibali i kraljevi".

https://www.heretical.com/cannibal/mamerica.html

Mnogo revizionističke povijesti je napisano o osvajanju Asteka stotinama godina nakon događaja, posebno od strane onih unutar znanstvene zajednice indoktriniranih kavkaskim samopreziranjem i kultnim poricanjem Boga, što je postalo standardom  Smithsonian i National Geographic ponude. U službi ove politički korektne povijesti, koju je za Zemlju izmislila akademska vojska govorećih čimpanza, neke od najbesmislenijih gluposti (ikada postuliranih) pronašle su skolastičko prihvaćanje: "Asteci su bili onesposobljeni boginjama". U najgorem slučaju, boginje imaju stopu smrtnosti od 20%, što bi od procijenjenih pola milijuna Asteka,  u to vrijeme, ostavilo na životu 400000 Asteka, suprotstavljeno gomili od 200 do 600 konkvistadora, od kojih su mnogi patili od neizlječivih spolnih bolesti, koje su u međuvremenu dobili od meksičkih žena. Shvativši kako neki ljudi zapravo znaju i čitati, ovi televizijski znanstvenici sada su promijenili uvredljivu bolest u Hantavirus, na koji su Španjolci, iako mu nikada nisu bili izloženi - bili neobjašnjivo imuni. "Konkistadori su imali oružje i konje". To bi bilo vjerojatno da su konji bili u obliku tenkova M1 Abrams, a topovi potpuno automatski Colt Commando AR15. U stvarnosti: konkvistadori su, u to vrijeme, koristili jednokratne fitilje koje su se morali uvijek ponovo zapaliti, i takvo je oružje bilo bezvrijedno u bliskoj borbi, obilježju sukoba između Asteka i Španjolaca, kao i konji. "Cortez je bio pronicljiv državnik i uspio je organizirati druga plemena, koja su bila ogorčena na Asteke, da se pobune protiv njih".  Ovo ignorira usamljeni iskaz ondašnjeg očevidca, Bernala Diaza del Castilla, koji opisuje žestoke bitke koje su se odvijale između Španjolaca i Asteka; gdje su Španjolci, indijanski saveznici, bili na začelju, ponekad i na samom kraju.

Castillov prikaz onoga što se dogodilo tijekom "Noći suza" je prikladno izostavljeno iz svake ovlaštene povijesne knjige. Zgroženi spektaklom kanibalizma i ljudskih žrtava, koje su Asteci nazivali religijom, konkvistadori su nakon zauzimanja grada srušili kukavičke slike žrtvenog hrama i zamijenili ih improviziranim ikonama Isusa i Marije. Nakon što su Azteci privremeno ponovno zauzeli grad, predvođeni svojim svećenicima, odmah su otišli u hram kako bi vratili kipove svojih monstruoznih bogova, ali koliko god se trudili, na tisuće njih, nisu mogli pomaknuti slike konkvistadorskih bogova. Nakon sudjelovanja u ovom nadnaravnom događaju, znali su kako su im njihovi proroci i kralj Montezuma predvidjeli ovu istinu u snovima i slutnjama, prije nego što su konkvistadorski brodovi uopće stigli na kopno. Za njih je Cortez bio agent Quetzalcoatla, bradatog bijelog boga, koji je izvorno uveo civilizaciju u "Novi svijet". Quetzalcoatl je obećao izvornim stanovnicima meksičke doline, da će se vratiti, ukoliko ikada prijeđu na demonski hedonizam, kao što je nekako i očekivao da će učiniti. Kada je Cortez pokrenuo svoj protunapad i ponovno zauzeo Tenochtitlán, većina Azteka nije se više borila. Unatoč tome što postoji samo jedan od dva pouzdana izvještaja očevidaca o osvajanju Meksika, postoji mnogo izvještaja očevidaca o aztečkim kanibalističkim praksama. Najobjektivniji od njih dolaze od Diega Durána, autora "Duránovog kodeksa", čiji su spisi bili toliko naklonjeni Astecima da je španjolsko prijestolje godinama potiskivalo njegovo djelo, bojeći se da bi moglo biti kobno za Indijance.

Turner nagađa da su se migranti iz doline Meksika naselili u kanjonu Chaco i pljačkala lokalne Indijance, usput ih upoznali sa svojom tradicionalnom meksičkom prehranom od ljudskog mesa. Turner ističe igralište za bejzbol u kanjonu Chaco. Igrališta za bejzbol jesu bila bliska mezoameričkoj kulturi, također vidi sličnosti u arhitekturi između kanjona Chaco i ranih meksičkih civilizacija. Turnerov najbolji dokaz jest lubanja koju je pronašao, sa zubima oštro naoštrenima, što je bila praksa uobičajena samo u meksičkoj dolini. Postoje i druge sličnosti između dvije naizgled odvojene kulture. Diego Durán slikovito je opisao sklonost Asteka ceremonijalnom konzumiranju opojnih gljiva. Ritualna konzumacija psilocibinskih gljiva je istaknuta značajka vjerskih običaja jugozapadnih Indijanaca do dan danas.

http://www.jqjacobs.net/southwest/chaco.html

Prikazi rođenja Rakove maglice u Nacionalnom spomeniku Agua Fria impliciraju napredno razumijevanje astronomije. Sunčev bodež u kanjonu Chaco i onaj.... 

....u Coloradu, ne samo da nalikuju petroglifima pronađenima čak i na Kanarskim otocima, već pokazuju i astronomsko razumijevanje, kao i sposobnost stvaranja kompliciranih arhitektonskih struktura, koje bi komunicirale sa ovim znanjem. To bi znanje moralo biti izgubljeno za domorodačke Indijance napuštanjem kanjona Chaco. Tenochtitlán je u potpunosti izgrađen u skladu sa naizgled nadljudskim znanjem Asteka o astronomiji, baš kao i predkolumbovski gradovi Novog svijeta koji su izgrađeni mnogo ranije, poput Teotihuacána u meksičkom bazenu i Tiahuanaca visoko u Andama.

U vrijeme kada su Anasazi procvjetali na jugozapadu, svi dokazi i njihova vlastita zabilježena povijest ukazuju na to da je migracija Asteka bila sa sjevera na jug, u meksičku dolinu. Akademski je prihvaćena činjenica da se na jugozapadu dogodila strašna suša, čime je okončana mračna vladavina Anasazija. U slučaju bontona za stolom, u kanjonu Chaco, mezoamerička kultura je vjerojatnije primatelj nego davatelj. Poznato je da su Anasazi nestali otprilike u vrijeme kada su se horde proždrljivih Asteka valjale prema meksičkoj dolini, poput oluje iz samih utroba pakla. Toltečka i majanska civilizacija, koje su prethodile Astecima u meksičkoj dolini i Srednjoj Americi - žrtvovale su muškarce, žene i djecu svojim poganskim božanstvima, baš kao što su to činili i bijelci, prije nego što su ih Rimljani civilizirali. Unatoč neutemeljenim tvrdnjama, arheološki dokazi o kanibalizmu, koji je obilježio civilizacije Anasazija i Asteka, izuzetno su oskudni. Ako ovakvi dokazi uopće i postoje za civilizacije bilo gdje drugdje u svijetu, osim ceremonijalne konzumacije tijela ubijenih ratnika i kanibalizma, prakticirano pod ekstremnim pritiskom gladi. Moguće iznimke su određeni pacifički otoci, a najznačajnija je još jedna arheološka enigma, Uskršnji otok.

Djelić Piri Reis mape

Pravo na povratak 

Postoje dokazi (mnogo prije nego što je Kolumbo isplovio za Novi svijet) kako su kraljevskim dvorovima Starog svijeta kružile karte sa prikazom američke obale. Godine 1513., Piri Reis, admiral na osmanskom turskom dvoru, kopirao je kartu iz starijih izvora, za koje se priča da ih je koristio i Kolumbo. Karta se sada zove karta Pirija Reisa i prikazuje zapadnu obalu Afrike, istočnu obalu Južne Amerike i sjevernu obalu Antarktike. Karta teško da pruža dokaze o nekoj nadljudskoj rasi izvanzemaljskog podrijetla, kako su to  predložili Erich von Däniken i Dänikeniti, ali prikazuje razumnu kopiju južnoameričke obale, sa planinskim grebenom koji prolazi kroz unutrašnjost. Ove planine mogu se protumačiti samo kao Ande. Karta prikazuje Atlantski ocean blizu stvarnih proporcija, iako je Antarktika šest stotina milja sjeverno od mjesta gdje bi trebala biti. Ali, opet, Antarktika neće biti otkrivena još 305 godina. Godine 1531. Oronce Fine nacrtao je točan prikaz cijele antarktičke obale; danas se naziva karta Oronteusa Fineusa.

Na tim kartama ima mnogo pogrešaka, i osim ako kartografi 16. stoljeća nisu uspješno prakticirali "gledanje na daljinu", ortodoksni povijesni prikazi otkrića Novog svijeta počinju se raspadati još u trenutku svog postojanja. Godine 1513., Juan Ponce de León, tek je "otkrivao" obalu Floride, nitko još nije kročio u unutrašnjost, kamoli mapirao južnoameričku obalu. Antarktik će ostati u smrznutoj izolaciji sve dok nije "otkriven", 1818. godine. No, jasno je prikazan kako graniči sa južnom obalom Južne Amerike u djelu Sir Waltera Raleigha, "Povijest svijeta", iz 1614. godine. 

Kada se Kolumbo iskrcao na njihove obale, na zapadnoj hemisferi živjelo je možda 50 milijuna stanovnika, koji su govorili preko 900 jezika. Raznolikost tih ljudi, kao i sam broj različitih jezika, govori o višestrukim mogućim izvorima podataka za sve te ljude. Clovis kultura, definirana Clovis kopljima, prema ortodoksnoj arheologiji je migrirala iz Sibira, preko zaleđenih tjesnaca Bearingovog mora, i to prije otprilike 14000 godina; proširila se zapadnom hemisferom, naseljavajući se od sjevera prema jugu, te sačinjava sve današnje "Indijance". Nije važno što više puta provjereni ugljični datumi za nalazišta Pedra Furada pokazuju kako su ljudi u Južnoj Americi živjeli još prije otprilike 45-60 tisuća godina. Nije važno što nitko nikada nije pronašao Clovis koplje u Sibiru, niti bilo gdje drugdje u Aziji; vrhovi zapravo izgledaju kao blaga modifikacija 30000 godina starog "solutrejskog" koplja iz Europe. Clovis koplja pojavljuju se u Americi tek prije otprilike 13000 godina; nestali su nekoliko tisuća godina kasnije, zajedno sa većim dijelom faune na zapadnoj hemisferi. Arheolog Dennis Stanford sa Smithsoniana pozitivno je identificirao najstariji artefakt u Americi kao solutrejski vrh koplja, pronađen ugrađen u fosil mamuta koji je star 24000 godina, iskopanog na obali Virginije.

Mitohondrijska DNK smatra se nepobitnim dokazom na sudu. Koristi se za osudu i pogubljenje ljudi, kao i za poništavanje sudskih odluka kojima su drugi osuđeni na smrt. 97% mitohondrijske DNK američkih Indijanaca pripada jednoj od četiri glavne loze mitohondrijske DNK, označene kao haplogrupe A-D, od kojih se nijedna ne nalazi kod ljudi bilo gdje drugdje u svijetu, samo u Americi i Aziji. Međutim, postoji peta loza, koju je većina arheoloških i antropoloških "znanstvenika" - neobjašnjivo previdjela. Haplogrupa X se nalazi u malim dijelovima moderne europske populacije, ali je posebno rasprostranjena kod Druza, manjinske populacije u Izraelu, Jordanu, Libanonu i Siriji. Među američkim Indijancima, haplogrupa X se pojavljuje u sjevernim američkim indijanskim skupinama, uključujući Ojibwe, Nuu-Chah-Nulthe, Siouxe, Yakime i Navajo, koji govore Na-Dene. Homogenost Navajo sekvenci sugerira kako su Navajo stekli haplogrupu X relativno nedavno, prije otprilike tisuću godina. Podaci o sekvencama i filogenetska analiza sugeriraju da mitohondrijska DNK haplogrupe X starosvijetnih Indijanaca i neazijske populacije dijele zajedničkog majčinog pretka, ali također sugeriraju da su se razišli prije 31-36 tisuća godina, porijeklom su iz Starog svijeta, ali su migrirali u Ameriku. Haplogrupa X je najuočljivija po svojoj odsutnosti u Sibiru, slično kao i vrh strijele Clovis kulture. 

Tiahuanaco

U svom književnom spomeniku ikonoklazmu, "Tako je govorio Zaratustra", Friedrich Nietzsche ismijava akademske pretenzije,  govoreći svojim čitateljima neka se "čuvaju ribljeg oka učenjaka". Nigdje drugdje na svijetu, učenjaci ribljih očiju nisu više izloženi  svjetlu, poput crva koji se migolje u tami i hrane kolektivnom inteligencijom čovjeka, nego u Tiahuanacu, sada visoko u andskim planinama. Dioritni blokovi, neki teški preko 800 tona, precizno izrezani i ugrađeni, poput dijelova u LEGO setu. Blokovi, koji obično teže između 100 i 400 tona, iskopani su na suprotnoj obali jezera, udaljenoj blizu deset milja.

Veliki kameni pristanovi, kilometrima duž obala, čak i 200 metara iznad obale jezera Titicaca, ležali su u slojevima morskih školjki i ostali prekriveni vapnenačkim sedimentom, što je znak da su značajno vrijeme proveli u morskoj vodi. Neke od stvarnih građevina bile su zakopane u sedimentu debljine do dva metra. Nadmorska visina je preko 13000 metara i kiša je praktički nečuvena u tom području. Vrsta erozije tla iznad glava skulptura, a koja bi bila potrebna da izazove ovakvo izranjanje tla, fizički je nemoguća. Morski konjići, koje nalazimo samo u slanoj vodi, neobjašnjivo se nalaze u slatkoj vodi jezera Titicaca. Dubina samog jezera postupno se smanjuje, unatoč činjenici da ga napaja dvadeset pet malih rijeka i otopljena ledenjačka voda. Ima samo jednu pritoku i procjenjuje se da je isparavanje odgovorno za 95% gubitka vode. Nedavno je otkriveno da se ruševine protežu u i ispod voda jezera. Tiahuanaco nijemo, ali nepobitno, svjedoči o nekom prošlom kataklizmičkom događaju, koji ga je uspio podići preko 3 kilometra,  visoko u planine. 

U svom 4-tomnom djelu, "Tiahuanaco, kolijevka američkog čovjeka", prvi put objavljeno 1945. godine, profesor Arthur Posnansky, znanstvenik koji je proveo intenzivno, 50-godišnje proučavanje ovih ruševina, predstavlja empirijske astro-arheološke dokaze zašto ove strukture moraju biti stare najmanje 15000 godina. Budući je Zemlja nagnuta na svojoj osi u odnosu na ravninu Sunčevog sustava, rezultirajući kut poznat je kao "nagib ekliptike". Ako se gleda sa Zemlje, planeti našeg Sunčevog sustava putuju nebom u liniji, koja se naziva "ravnina ekliptike". Trenutno je naša Zemlja nagnuta pod kutom od 23 stupnja, 27 minuta, ali taj kut nije konstantan. Kut polako oscilira između minimalno 22 stupnja, 01 minute, do maksimalno 24 stupnja, 05 minuta. Potpuni ciklus traje otprilike 41000 godina. Položaj hrama Kalasasaya, na mjestu ruševina, prikazuje nagib Zemljine osi od: 23 stupnja, 08 minuta i 48 sekundi - što prema astronomima ukazuje na datum od 15000 godina prije Krista; što ga čini otprilike suvremenikom (ili ranije) Göbekli Tepea u Turskoj, kao i Yonaguni-Jime, potopljene uz obalu Japana. Sličnosti u arhitekturi ovih nalazišta bi, same po sebi, bile dovoljne da se ortodoksna arheologija optuži na bilo kojem poznatom sudu za zavjeru radi namjernog prikrivanja činjenica, zbog  ignoriranja njihovog postojanja, što se u kaznenom postupku naziva uskraćivanjem dokaza.

Gobekli Tepe

Yonaguni-Jima

Wendell Bennett sa Yalea je bio zaslužan za nadzor početnih iskapanja na tom području. Dio otkrivene keramike, malih kipova i drugih artefakata koji su se mogli datirati, mogli su se pratiti do pred-inka civilizacija, od prije otprilike 1500 godina. Zato su Bennett i njegova braća odmah započeli izmišljati standardne akademske priče, prema kojoj su se ovi rani Inke uzdigli i propali zbog nestašice resursa. Njegovi nasljednici su nastavili, nakon čega su kosti i tekstil (pronađen zajedno sa keramikom) više puta datirali ugljikom na oko 1500 godina, dajući Smithsonianovoj zombi arheologiji povod za pretvaranje, bez da su ikada zapravo povezali artefakte sa ruševinama. Uobičajeno je, posebno u ruševinama Južne i Mezoamerike, da jedna civilizacija gradi naselja preko napuštenih ruševina prethodne. Čak i sada, Mexico City se nalazi točno na vrhu onoga što je nekada bio Tenochtitlán. Sami Inke inzistiraju da tome da oni nisu izgradili Tiahuanaco. Kažu da je oduvijek bio tamo, da ga je sagradio njihov veliki bog Viracocha. Kip ovog boga, visok dva metra, također je iskopao Bennett. Odmah ga je označio kao boga sunca, ignorirajući očite bijele crte lica, uz  velike okrugle oči, ravan uski nos i ovalna usta. Same legende Inka svjedoče o blijedoj koži Viracoche, i njegovom porijeklu od rase bradatih bijelih nadljudi. Uz dodatnu činjenicu: zmije se uspinju po ovoj figuri sa svake strane, i odmah bi se trebale povući paralele sa Quetzalcoatlom, blijedokožnim bogom zmijom Asteka.

Još jedan akademski prevarant, Jean Pierre Protzen, pojavljuje se na istoj lokaciji, besciljno luta uokolo mrmljajući o carstvima Inka i njihovim vojnim pothvatima koji su ravni rimskim. Zatim se vraća u Berkeley, i izjavljuje svijetu: tehnike rezanja u Tiahuanacu mogle biti, i doista jesu, proizvedene u eksperimentima, korištenjem drugih stijena kao "čekića". Ovo nije ništa manje od kriminalne izmišljotine, koju čini još podmuklijom činjenica što je dostupna milijunima studenata na JSTOR-u. Kakvi eksperimenti? Protzen izjednačava pamuk sa kevlarom. Postoje mnoge vrste stijena, baš kao što postoje mnoge vrste tkanina. Svaki klesar, koji je ikada imao neugodnosti raditi sa dioritom, reći će vam kako se vrsta rezova iz Tiahuanaca može napraviti samo bušilicama i pilama sa  dijamantnim vrhom; što još uvijek ne bi objasnilo konveksnu stranu jednog kamena koja se uklapa u šuplju stranu drugog, tako da se čak niti komad papira ne može uvući između njih. Zapravo jesu provedeni pravi znanstveni eksperimenti. Nakon što su potpuno odustali od bakra i željeza, znanstvenici koji su provodili eksperimente koristili su moderne alate, i došli do ovog zaključka: "Kaljeno inženjersko čelično dlijeto (VP800), zajedno sa kaljenim čeličnim bušilicom (VP800), korišteno je za izrezivanje utora od 0,5 mm u zaglađenu površinu na bloku diorita, alati su pretrpjeli ozbiljna oštećenja". Pola milimetra! 

Tzv. Kuroshiova struja prolazi odmah uz japansku obalu, i putuje oko 75 milja dnevno, brzinom do tri milje na sat. Njen se sadržaj raspršuje duž zapadne obale Sjeverne Amerike. Toliko je snažna i sveprožimajuća i japanski su je mornari oduvijek nazivali "Strujom smrti", jer neizbježno odnosi sve na svom putu. Putovanja kineskog admirala Zhenga, 1421. godine, očito nikada nisu stigla do Amerike, ali postoje daleko bolji dokazi o još ranijim kineskim istraživanjima. Budistički redovnik, Hui-Shen, kojega je Liang-Shu opisao u svojoj "Povijesti dinastije Liang" (502.–556.), putovao je u zemlju koju je nazvao Fusang, između 459. i 499. godine. Hui-Shen je rekao da se Fusang nalazio 20 000 Li (7000 milja) istočno od Sibira, smještajući ga na zapadnu obalu Amerike. Opisao je detalje onoga što se činilo kulturom meksičke doline, u to vrijeme, ali to nije dokazano. Starost kineskih kamenih sidara, koja su pronađena u plitkim vodama kod Palos Verdesa u Kaliforniji, još uvijek je znanstveno upitna, ali orijentalna genealogija američkih Indijanaca nije.

Kineske piramide humka vrlo su slične američkim piramidama humka. U obje zemlje postoje još uvijek prisutni drevni dolmeni. Grobnica cara Qin Shihuanga, dom terakotnih ratnika, dokazana je pomoću radara i druge tehnologije daljinskog istraživanja kao devetostepena piramida, no rečeno nam je kako se uporno odbija iskapanje zbog kineskih praznovjerja. Kina je tehnološki rival Americi, no čini se kao da je strah od duha Qin Shihuanga, institucionaliziran baš kao i vladina politika. Uvijek prisutan, neobjašnjiv dokaz, jest sličnost Jomon keramike sa Valdivia keramikom, koju je prvi put istaknuo amaterski arheolog, Emilio Estrada; potvrdila dr. Betty Megars, arheologinja Smithsonian instituta. Zajedno su identificirali 26 različitih stilskih podudaranja u keramici. Postoji nevjerojatna fizička sličnost američkih Indijanaca, poput Inka, sa Ainuima (Japancima). Postoje i antitijela na HTLV1, rijetka bolest, javila se prije 12-15 tisuća godina u Japanu, u džepovima južnoameričkih Indijanaca. Prava bolest pronađena je u DNK mumije u pustinji Atacama, na južnom podnožju Anda.

Nitko ne osporava da su Vikinzi bili ovdje prije tisućljeća, ali koliko točno prije toga? Haplogrupa X ne javlja se samo u koncentracijama Bliskog istoka, nego i u koncentracijama Sjevernih Europljana. Postoji drevna keltska legenda o dolasku sv. Brendana na "Otok blaženih", ili Otok sv. Brendana, koji mnogi smatraju Amerikom. Smatralo se da 3600 godina star Nebrin nebeski disk iz Saske potječe iz Egipta, ali kasnije se ispostavilo da je izgrađen od bakra, koji je pronađen lokalno. Njegovo postojanje svjedoči o barem više od samo površne komunikacije između kultura, ako ne i o zajedničkom kalendaru. Tu je i postojanje samog Stonehengea, vrhunske konstrukcije dolmena, uz nemogućnost njegovog objašnjenja pomoću poznatih znanstvenih principa. Baš kao u Tiahuanacu, ali i na raznim drugim mjestima diljem svijeta, nevjerojatno veliko kamenje se premještalo na nevjerojatno velike udaljenosti.

Nebeski disk iz Nebre

Prema Paiute Indijancima, Si-Te-Cah je bilo kanibalsko pleme bjelokožnih crvenokosih divova. Paiute su tvrdili kako su sklopili savez sa ostalim jugozapadnim Indijanacima, pa su lovili i istrijebili ovu prijetnju. Na kraju su ih istrijebili u jednoj špilji. Godine 1924. su  znanstvenici iskopali špilje Lovelock u Nevadi, nakon što su trinaest godina iskopavali guano šišmiša. Znanstveni istraživači pronašli su preko 10000 artefakata, uključujući i mumificirane ostatke dva crvenokosa diva: ženke visoke preko 180 cm i mužjaka višleg od 240 cm. U špilju je ispaljeno mnogo slomljenih strijela. Tamni sloj spaljenog materijala, ispod dijela guana koji se prekrivao tlo,  odgovarao je legendi Paiutea o tome da su ih zarobili u špilji i spalili, u paljbi strijela. Među tisućama artefakata koji su pronađeni na nalazištu nalazi se ono što su neki znanstvenici uvjereni da je kalendar. Kamen u obliku krafne, sa točno 365 zareza, urezanih duž vanjskog ruba, te 52 odgovarajuća zareza duž unutarnje strane. U veljači i lipnju 1931. godine, u suhom dnu jezera Humboldt, u blizini Lovelocka, pronađena su još dva vrlo velika kostura. Jedan od kostura bio je visok 2.5 metra, kasnije opisan kao da je omotan tkaninom prekrivenom žvakaćom gumom, sličnom egipatskim mumijama. Drugi je bio dug gotovo 3 metra, prema novinama 'Nevada Review-Miner', od 19. lipnja 1931. godine. Zgodno za akademsku zajednicu, većina dokaza je "izgubljena", ali lubanja i neki od artefakata sačuvani su u Muzeju Humboldt, u Winnemucci, Nevada. 

U akademskom svijetu brojeva u bojama, Olmeci se smatraju pretečom mezoameričke civilizacije. To predstavlja problem za akademsku zajednicu, jer su Olmeci imali smjelosti biti otvoreno crni. Velike količine njihovih umjetničkih djela, iskopane su na južnom podnožju Meksičke doline, ali ih je većina namjerno zakopana i unakažena, kao da su počinili neki neoprostiv zločin protiv majanskog stanovništva, koje ih je naslijedilo. Divovske kamene glave namrgođenih crnih kraljeva prijetećom tišinom gledaju uzurpatore povijesti, izazivajući ih neka objasne njihovo postojanje.

Besprijekorne stepenaste piramide, koje bi pobudile zavist kod suvremenika u mezopotamskoj dolini, milostivo su ostavljene sakrivene u sve većoj džungli, kako ne bi raspršile institucionalizirani rasizam, odobren od strane Smithsoniana. Profesor Andrzej Wiercinski je otkrio afričke lubanje na olmečkim nalazištima u Tlatilcu, Cerro de las Mesasu i Monte Albanu, no profesor Michael D. Coe, harvardska marioneta i honorarni operativac CIA-e, i dalje tvrdi da neće prihvatiti umjetničke dokaze sve dok se u Novom svijetu ne pronađu afrički kosturi. Indijski znanstvenik, R.A. Jairazbhoy, navodi da su najraniji doseljenici Amerike bili drevni Egipćani predvođeni kraljem Ramzesom III. On dodaje: "Crnci su započeli svoje širenje po Americi, ne kao robovi, već kao gospodari." Globalno priznati znanstvenik, dr. Ivan Van Sertima, lijepo to sažima kada kaže: "Proučavanje olmečke civilizacije razotkriva elemente koji su toliko bliski ritualnim osobinama i tehnikama u egipatsko-nubijskom svijetu istog razdoblja, te je  teško tvrditi kako je sve to posljedica puke slučajnosti."

Jedna od rijetkih mezoameričkih knjiga koju nisu uništili podivljali Kristovi vojnici, "Popol Vuh", spominje crnce koji su došli u Ameriku "iz zemlje izlaska sunca". Majanski murali iz Bonompaka i Chichen Itze u Meksiku prikazuju crne i svijetlopute ratnike,  zajedno. Autor djela "Bogovi kataklizme", Hugh Fox, profesor na Državnom sveučilištu Michigan, zaključuje kako su feničke i olmečke pogrebne maske bile gotovo identične, obje prikazuju egipatsko-feničkog boga Besa. Diljem Sjeverne Amerike postoje dolmeni starosvjetskog stila, sa misterioznim natpisima. Salvatore Michael Trento, iz Arheološkog istraživačkog centra Middletown, organizacije sastavljene od mnogih geologa i antropologa, proveo je godine katalogizirajući i istražujući ove enigme i došao do zaključka kako su ih "izgradili i oslikali keltski i fenički trgovci Starog svijeta".

Mural: Chichen Itza

Aristotel je u djelu "De mirabilibus auscultationibus" napisao kako su Kartažani gradili kolonije u zemlji iza Herkulovog stupa.  Zemlja je imala plovne rijeke; budući u Atlantiku nema otoka sa plovnim rijekama, mogao je misliti samo na Ameriku. Aristotel nije bio jedini poznati znanstvenik prije naše ere, koji je formalno priznao feničke kolonije u Americi. Didor Sicilski (Didor sa Sicilije) daje živopisne detalje o njenom otkriću i kolonizaciji od strane Feničana, u svom opsežnom djelu od četrdeset svezaka,  "Bibliotheca historica". Dijete bi moglo vidjeti sličnost stepenastih piramida koje su izgrađene u Americi, sa ziguratima izgrađenim u mezopotamskoj dolini. Postoji poprilično arheoloških dokaza koji svjedoče o semitskoj prisutnosti u Novom svijetu, sve do vremena kada se činilo kao da europska kolonizacija baca neželjeno svjetlo. Davenportske ploče, Dighton Rock i Grave Creek Stone, napadnuti su onim što se može opisati kao evangelički žar od strane Smithsonian instituta. Novčići, koji su  pronađeni u Kentuckyju i Missouriju (1932., 1952. i 1967.), u spomen na Bar-Kochbinu pobunu protiv Rima i datirani u razdoblje 132. do 135. godine - su ignorirani. Sveto kamenje iz Newarka proizvoljno se odbacuje, jer je otkrivač, David Wyrick, bio uvjeren kako su se izgubljena izraelska plemena naselila u Americi. Ipak, mnogi su znanstvenici potvrdili njihovu autentičnost.

Kamen iz Grave Creeka i gipsani odljevak kamena u zbirci Prirodoslovnog muzeja Smithsonian.

Neosporni dokaz je devet muzejski dokumentiranih egipatskih mumija, datirano između 1070. pr. Kr. i 395. godine, čija je kosa bila pozitivna na nikotin i kokain, u rigoroznim znanstvenim studijama, koje su proveli njemački znanstvenici pod vodstvom Svetle Balabanove, početkom 1990-ih. Akademska zajednica, ovaj put predvođena Oxfordom, otvoreno je izrazila zaprepaštenje zbog ovog otkrića. Kada nisu mogli objasniti stanje mumija, bez priznavanja kontakta između predkolumbovskog Starog i Novog svijeta, mumije su pohranjene u trezore minhenskog muzeja. Kada je pokušala provesti vlastitu neovisnu analizu, profesorici Rosalie David Obe, egiptologinji iz Muzeju u Manchesteru, poznatoj autorici i vodećoj svjetskoj stručnjakinji za mumifikaciju, odbijen je pristup "iz razloga vjerskog poštovanja". 

Nakon predaje generalu Milesu, poznati ratnički poglavica Joseph, Nez Pierce, poklonio mu je neobični gravirani privjesak, za koji je poglavica rekao da je obiteljsko naslijeđe, koje se prenosi generacijama. Poglavica je rekao da su ga njegovi bijeli preci dali njegovoj obitelji. Privjesak se čuvao u West Pointu; kasnije ga je preveo Robert Biggs, profesor asiriologije na Orijentalnom institutu Sveučilišta u Chicagu. Profesor Biggs otkrio je da se radi o računu za janje, napisanom klinastim pismom iz mezopotamske doline, i datira iz 2042. godine prije Krista. Kamen Bat Creek je iskopan 1889. godine iz netaknutog grobnog humka u istočnom Tennesseeju, u okviru projekta istraživanja humaka Smithsoniana. Naravno, Cyrus Thomas, direktor projekta, šmrcnuo je svima koji su ga htjeli poslušati,kako je neobičan natpis na kamenu pisan "bez sumnje slovima čerokeške abecede". U 1960-ima, znanstvenici Henriette Mertz i Corey Ayoob, primijetili su malu neskladnost: Thomas je pročitao kamen naopako. Kada se pravilno orijentira, jedino što je bilo "nesumnjivo", bilo je to da je natpis drevni semitski. Semitičar, Cyrus Gordon, kasnije je potvrdio da potječe iz 01. ili 02. stoljeća. Gordon je preveo natpis kao LYHWD, ili "za Judeju". Primijetio je da je slomljeno slovo na krajnjoj lijevoj strani u skladu s Mem, i u tom slučaju bi glasilo LYHWD[M], ili "za Judejce". Datiranje ugljikom okolne biološke tvari je pokazalo vrijeme od 200. do 750. godine. Treba napomenuti da je isti taj Smithsonianov lik, Cyrus Thomas, rekao za Davenportove pločice kako su "anomalni beskućnici", i nemaju apsolutno nikakve potkrepljujuće ili kontekstualne dokaze, koji bi potvrdili njihovu autentičnost.

Kamen iz Bat Creeka

Kamen Dekaloga Los Lunas, osim što služi kao dokaz o predkolumbovskoj okupaciji Amerike od strane Feničana (čitaj Izraelaca), služi i kao upozorenje zombi arheolozima koji razmišljaju o uskrsnuću. Stijena, koja se nalazi na strani Skrivene planine u Novom Meksiku, nedaleko od kanjona Chaco, nosi drevni hebrejski natpis Deset zapovijedi. Otkrio ju je 1933. godine, jedan od njih, profesor Frank Hibben, arheolog sa Sveučilišta u Novom Meksiku. Hibben je imao diplome Yalea i Harvarda, ali je njegova istaknuta karijera sustavno demontirana, kada je akademska zajednica iskopala polovicu plimnih zona Aljaske u nastojanju diskreditiranja nekih ranijih nalaza u zaljevu Cook. Ispostavilo se da je Hibben pogrešno identificirao slojeve, u kojima je otkrio dokaze koji proturječe naseljenosti Amerike, prije akademske cijenjene referentne točke Clovis Spear Points. Pedra Furada, ne samo što opravdava Hibbena zbog iskrene pogreške, nego optužuje organiziranu akademsku zajednicu za sudjelovanje u atentatu na karakter vizionara.

Lunas Dekalog Kamen. Fotografija snimljena u siječnju 1997. godine, zapadno od Los Lunas NM, by Brian Haines

Postanak

Kršćani su opljačkali Jeruzalem pod žarkim suncem, srpnja 1099. godine. U najboljoj tradiciji Jahve, poklali su svako živo biće u gradu. Kršćanskom moći učvršćenom u Svetoj zemlji, i nešto više od desetljeća kasnije, Bernard, karizmatični mistik i plemić iz Burgundije, uz 35 drugih mladih plemića, također iz Burgundije, tražili su prijem u opskurni cistercitski red. Do 1115. godine, Bernard je već katolička ikona, ali će tek posthumno biti proglašen Svetim Bernardom iz Clairvauxa. Bio je najkrvožedniji svetac koji je ikada zauzimao središnju pozornicu povijesti. Kasnije će njegovo propovijedanje protiv katara u gradu Albiju dovesti do albinezijskog križarskog rata, eufemizma za istrebljenje cijelog stanovništva na jugu Francuske. Njegove riječi i poznato pismo će ubrzo potaknuti Drugi križarski rat. Također, njegovo nekarakteristično zagovaranje Židova u Mainzu će spasiti Židove od kršćanskog gnjeva, tijekom tog Drugog križarskog rata.

Cistercitski red postaje još istaknutiji zbog priljeva plemstva, ali i desnom rukom Pape. Bernard se, kada je stigao u Seborgu u sjevernoj Italiji, u veljači 1117. godine, pridružio Gondemaru i Rossalu, još dvojici mladih plemića, te su se zajedno pridružili cistercitskom redu. Templarski arhivi, pronađeni za kneževine Seborgu, ukazuju kako su Gondemar i Rossal bili tamo zatočeni još od 1113. godine, kako bi čuvali „veliku tajnu“. Godinu dana kasnije pridružilo im se još 7 plemića: Andre de Montbar, grof Hugues I. od Champagne, Hugues de Payns, Payen de Mont Didier, Geoffroy de Saint-Omer, Archambaud de Saint Amand i Geoffroy Bisol. Osmero ih je stiglo u Jeruzalem 14. svibnja 1119. godine. Godinama kasnije pridružio im se Hugues de Payns, kojega će Bernard kasnije nominirati za prvog velikog majstora templara. Po dolasku u Jeruzalem, templare je dočekao novopečeni kršćanski kralj, 'Baudoin Prvi Jeruzalemski'. Osobno je zatvorio templare u ono što se nazivalo Salomonovim štalama. Templari su tamo odmah pokrenuli prvo veliko arheološko iskapanje u povijesti. Godine 1867. su engleski kraljevski inženjeri iskopali tunele, koje su ovi prije iskopali. Templari su prokopali ravno kroz 24 metra čvrste stijene do podzemnog labirinta, ispod razorenog Salomonova hrama. O onome što su pronašli može se samo nagađati. Odaje labirinta bile su prazne,  osim nekoliko relikvija i njih su ostavili sami templari. Glavna iskapanja templara završena su do kraja 1127. godine, kada su se svi izvorni članovi vratili u Seborgu. Dočekao ih je Bernard, te je, uz veliku pompu i ceremoniju, posvetio Huguesa de Paynsa za prvog velikog majstora templara. Zajedno sa svojim kolegama, vitezovima hospitalcima, templari su postali glavne sile Europe,  tijekom sljedeća dva stoljeća.

U zoru 14. stoljeća je ponovno osvajanje Svete zemlje izgledalo sve manje i manje izvedivo, obzirom na nedavni neuspjeh Trećeg križarskog rata. Kralj Filip IV. od Francuske je postao je sumnjičav prema centraliziranoj vlasti, unutar svog kraljevstva, neovisne vojske bez okvirnih granica, čija je odanost i papi i kruni bila upitna. Filip je nagomilao nepremostive bankarske dugove, stoga je pohlepno gledao na bogatstvo templara. Filip je spletkama uspio postići izopćenje. Papa koji ih je izopćio, Bonifacije VIII., je umro i zamijenio ga je Filipov prijatelj iz djetinjstva, papa Klement V. Kada su templari odbili jedan od mnogih zahtjeva za financiranje njegovih beskrajnih ratova, uz pomoć svog pape-lutke, Filip je djelovao. U zoru petka, 13. listopada 1307. godine, agenti kralja Filipa istovremeno su uhitili desetke francuskih templara i optužili ih za izmišljene hereze. Veliki majstor, Jacques de Molay, spaljen je na lomači. No, većina reda je pobjegla ponijevši sa sobom ogromno blago. Postoji zapis o 18 templarskih brodova koji su bili u luci La Rochelle, Francuska, 12. listopada 1307. godine, ali su sljedećeg dana nestali. Nakon svega toga, Švicarci su iznenada postali poznati ratnici i bankari, Škotska postaje neovisna i Portugal se pojavio kao velika pomorska sila.

Godine 1898., dok je čistio polje u Kensingtonu u Minnesoti, Olaf Olman je, zajedno sa svojim 10-godišnjim sinom, otkrio ono što je brzo postalo poznato kao Kensingtonski runski kamen. Stijena veličine ploče bila je prekrivena nordijskim pismom, prijevod ga datira u 1362. godinu. Deseci svjedoka tvrde da je kamen bio zakucan u korijenje topole, koja je tamo bila godinama, a više geologa ga je pregledalo i reklo da su natpisi oštećeni na isti način kao i kamen. Natpisi su kasnije prevedeni i glase: "8 Gota i 22 Sjevernjaka su na ovoj ekspediciji prikupljanja iz Vinlanda daleko na zapadu. Imali smo zamke kraj dva skloništa dan putovanja sjeverno od ovog kamena. Jednog dana smo lovili ribu. Nakon što smo se vratili kući, pronašao sam 10 ljudi crvenih od krvi i mrtve. Avé Maria, izbavi me od zla! Imam 10 ljudi uz unutarnje more da paze na naš brod, 14 dana putovanja od ovog otoka, godine 1362.“

Runski kamen Kensington izložen u Trgovinskoj komori Aleksandrije, "Muzeju runskih kamenova", i Aleksandriji, Minnesota, Sjedinjene Američke Države

Bijes koji je runski kamen Kensington izazvao tijekom sljedećeg stoljeća među akademskom zajednicom je neopisiv. Olmanova obitelj je uništena i njegova je kćer izvršila samoubojstvo. "Znanstvenici" su se spoticali jedni o druge, krivotvoreći dokumentaciju. Uz malo (ili nimalo) referenci, 32 "stručnjaka" za skandinavsku lingvistiku su proglasila natpis na runskom kamenu Kensington lažnim. Predvodio ih je Erik Moltke (službeni runolog Danskog nacionalnog muzeja), koji je sve nazvao "pobačajem". Arheolog iz Minnesote, dr. R.H. Landon, premazao je kamen motornim uljem, izribao snažnim otapalom,  pokušavajući ga "očistiti". Kako bi omalovažili runski kamen Kensington, dr. Kari Ellen Gade, sada profesorica germanističkih studija na Sveučilištu Indiana, uz još četiri studenta poslijediplomskog studija, počinili su vlastitu prijevaru u blizini parka runskih kamenova Kensington. Theodore C. Blegen, iz Povijesnog društva Minnesote, izmislio je priznanje na samrti, kojim navodno dokazuje kako je Olaf Olman, čovjek koji je jedva preživljavao siromaštvo, imao ukupno 36 tjedana obrazovanja i devetero djece, sam iskovao ovaj kamen.

Sve se to dogodilo unatoč činjenici što je N.H. Winchell, državni geolog Minnesote, zajedno sa državnim geologom Wisconsina, potvrdio starost natpisa još tijekom 1909.-1910. godine. Oni su bili ignorirani i marginalizirani, u korist primitivnih akademskih pseudoznanosti. Geološki dokazi su ogromni, ali čini se kao da uvijek pravni stručnjaci moraju konačno objasniti akademskoj zajednici da su fizički dokazi, a ne teorije, ono što je važno u razotkrivanju tijeka odvijanja prošlih događaja. Richard Nielsen i Scott Wolter su obojica priznati stručni svjedoci u sudskim slučajevima. Nielsen je smatrao kako će se kontroverza jednom zauvijek riješiti ispitivanjem petrografskih podataka. Angažirao je Woltera, renomiranog neovisnog sudskog stručnjaka za forenzičku geologiju, neka ispita Runski kamen koristeći visokotehnološku mikroskopiju, koja se koristi za ispitivanje forenzike srušenog betona, pri pravnim odlukama. Rezultati su bili konačni i potvrdili su starinu natpisa na runskom kamenu.

Wolter je otkrio kako 3 rune, sa R-om na kamenu, imaju točkice. Slični R-ovi sa točkicama nalaze se i u Švedskoj na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima, iako se za točkaste R-ove, u srednjovjekovnim runskim natpisima, nije znalo sve do 1935. godine. Wolter je otišao do izvora, cistercitske crkve na otoku Gotlandu u Baltičkom moru, uz obalu Švedske. Tamo je pronašao nadgrobne spomenike sa točkastim R-ovima, datirane na 1449. godinu. Datumi su se mogli provjeriti putem Uskrsne tablice. To je bila tajna tehnika autentifikacije, koju su prakticirali cistercitski pisari, gdje su neke rune bile naglašene zato da bi se mogle provjeriti na tablici odgovarajućih kalendarskih datuma, koja se nazivala Uskrsna tablica. Datum, koji je naveden u runama, provjerava se kada je isti kao i onaj na Uskrsnoj tablici. Kensingtonski runski kamen ima križeve, koji ne bi trebali biti tamo, kroz letve na 3 rune. Kada se usporede sa tablicom, 3 rune prikazuju datum iz 1362. godine. Znanstvenici su žestoko prigovarali dvjema točkama utisnutim iznad nekih runa, poznatih kao umlauti. Umlauti označavaju izgovor runa, poput točaka iznad kukastog X na Kensingtonskom runskom kamenu, koje označavaju njegov izgovor kao A. Vjerovalo se da se umlauti nisu koristili u srednjovjekovnim runskim natpisima. Ali, Richard Nielsen je naveo čak 8 upotreba umlauta u Codex Runicusu, nordijskom rukopisu iz 1300. godine. Umlauti i kukasti X-ovi su se pojavili u Larsonovim dokumentima, objavljenima 2004. godine, zajedno sa 7 drugih rijetkih runa, korištenih na kamenu. Larsonovi papiri su masonske šifre, navodno su zapisane 1883. i 1885. godine. Kukasti X se također nalazi i u kapeli Roslyn, koja je dovršena 1486. ​​godine. Kapela Roslyn je priznata kao svetište templara i njihove ezoterične ostavštine, slobodnih zidara. Njene enigmatične kamene rezbarije uključuju kukuruz i kaktus agave, koji su se tada nalazili samo u Novom svijetu. Rezbarije na 215 blokova, pronađeno u unutrašnjosti, uz stupove i lukove,  imaju nevjerojatnu sličnost sa blokovskim pismom Maja. Mnoge od izrezbarenih figura čuče u raznim pozama, i slične su bićima prikazanima u mezoameričkoj umjetnosti.

Još jedan runski kamen je pronađen u Upernaviku, na obali Grenlanda, 1824. godine. Kingittorsuaq detaljno opisuje nordijsko putovanje na Grenland, i dvostruko je datiran u 1314. godinu pomoću metode Uskršnje tablice, kod koji su koristili cisterciti i njihov templarski ogranak. Tajanstvene rupe su izbušene u velikim stijenama, razasutima oko mjesta Kingittorsuaq i Kensingtonskog runskog kamena. Čini se kao da su rupe za privez brodova, ali Tom Trow, bivši arheolog Povijesnog društva Minnesote, tvrdi kako nema dokaza da je razina vode bila toliko visoka. U Coroni, Južna Dakota, iste vrste rupa pronađene su i u blizini rezbarija nordijskog roga za piće, i bodeža. Izdubljeni feldspat, duž urezane površine, dokazuje starinu rezbarija.

Poznato je da su Nordijci stigli do Nove Škotske. 1398. godine je područje unutrašnjosti Nove Škotske bilo naseljeno plemenom Mi'kmaq, koji imaju "legendu" o čovjeku po imenu Glooscap, koji je stigao sa Istoka na leđima kitova, stoljeće prije Kolumba. Zenonova pripovijest navodi da je Henry Sinclair, princ Orkneyja, vodio ekspediciju sa Orkneyskih otoka prema zapadu, u nepoznatu zemlju, 1398. godine. Sinclairov unuk, William Sinclair, sagradio je kapelu Roslyn. Frederick J. Pohl, u svojoj knjizi "Atlantski prijelazi prije Kolumba", daje 17 primjera gdje je legenda o Mi'kmaqima identična Zenonovoj pripovijesti o ekspediciji princa Henryja Sinclaira. Zenonova pripovijest navodi kako je Sinclair sa sobom ponio najnovije topove. Jedan je top pronađen u luci Louisburg, Cape Breton, Nova Škotska, 1849. godine. Top datira iz kasnog 14. stoljeća. Čak je poznato da su Mi'kmaqi igrali primitivnu igru ​​hokeja, zvanu Shinny, još i prije kontakta sa Europljanima i štovali križ. Beatrice M. Hay, u izdanju časopisa 'Canadian National Railways Magazine', od 30. prosinca 1927. godine je primijetila kako misionari vjeruju da su Mi'kmaqi možda saznali za kršćanstvo od ranijih vikinških posjeta. Zastava Mi'kmaqa gotovo je identična templarskoj borbenoj zastavi, i obje nalikuju prikazima rođenja Rakove maglice iz kanjona Chaco.

Postoji mnoštvo arheoloških dokaza da su se Europljani iskrcali, i barem izgradili privremena naselja na sjeveroistočnoj obali Amerike, i to mnogo prije Kolumbovog putovanja. Na najvišem vrhu brda u Westfordu, Massachusetts, uklesano u ledenjačku stijenu se nalazi balčak mača za koji neki tvrde kako je sve što je ostalo vidljivo od viteza i obiteljskog grba obitelji Gunn, te je  postavljeno tamo u spomen na smrt Sir Jamesa Gunna, za kojeg se u Zenonovoj pripovijesti navodi da je poginuo tijekom putovanja princa Henryja Sinclaira. "Westfordski vitez" nije datiran, ali njegov položaj nalazi se na predeuropskom putu, kojim su se koristili Indijanci. Najkontroverzniji od svih, možda zato što potvrđuju pokolj zabilježen na runskom kamenu Kensingtona, su runski kameni Spirit Pond. Otkriveno u Phippsburgu, Maine, 1971. godine, znanstvenici još uvijek osporavaju stvarne datume rezbarije i tumačenja. Ali, njegova orijentacija prema istoku je u skladu sa malo poznatom srednjovjekovnom praksom orijentiranja karata prema Jeruzalemu, njegov kukasti X, datiranje prema metodi uskršnje tablice, i sličnost sa Kingittorsuaqom čine Runski kamen Spirit Pond teškim za odbaciti kao prijevaru. Karta pokazuje prema jugu, a natpis glasi: "Vinland 2 dana putovanja". Slijedeći upute na kamenu, dolazimo do rta Pojac u zaljevu Narragansett, gdje pronalazimo još runskih natpisa sa  kukastim X, uklesano na stijeni od 2 tone koja je većinu vremena pod vodom, ali je vidljiva za vrijeme ekstremne oseke, 20 minuta dnevno. Runski kamen Narraganset su otkrili 1984. godine kopači školjki. Prije 600 godina, u vrijeme Sinclairovog putovanja, služilo je kao putokaz za jedrenjake, jer je obala bila 200 stopa dalje, što ga je postavljalo točno iznad linije plime. U ovom slučaju, nedvojbeni dokaz leži odmah preko zaljeva u Newportu, Rhode Island.

Runski kamen Narraganset

U srcu Newporta, u ulici Farewell, poput odlazećeg opscenog gesta, prsta upućenog akademskoj zajednici, nalazi se Newport Tower. Verrazano je toranj zabilježio kao normansku vilu još 1527. godine, na kartama koje bilježe njegovo istraživanje obale Nove Engleske. Također, prikazana je na velikoj svjetskoj karti Gerardusa Mercatora, iz 1569. godine. "Znanstvenici" godinama tvrde kako je Toranj izgradio Benedict Arnold I., po uzoru na vjetrenjaču iz Chestertona, Engleska, "njegova rodnog grada".  Tijekom godina je bilo brojnih pokušaja kako bi se utvrdila stvarna starost tornja. Prilagođeni datumi datiranja ugljikom morta, kao i iskapanja oko njega, ukazuju na to da su na njemu radovi obavljeni u 16. stoljeću, ali očitanja bliže temeljima ukazuju na datum njegove stvarne izgradnje u 13. stoljeću. Činjenica jest: engleski registar pokazuje da je obitelj Arnold živjela stotinu milja od vjetrenjače Chesterton, te je izgrađena gotovo u vrijeme odlaska obitelji Arnold u Ameriku. Krajnje je malo vjerojatno da je vjetrenjaču Arnold ikada vidio. Osim po svojim proporcijama i cilindričnoj simetriji, dvije strukture malo sliče jedna drugoj. Prozori Newport Towersa su naizgled nepravilno raspoređeni kvadrati, dok su prozori na vjetrenjačama pravilno raspoređeni jednolični pravokutnici. Vjetrenjača ima šest lukova koje podupire šest stupova; dok Toranj ima osam lukova koje podupire osam stupova, u skladu sa tradicionalnom templarskom metodom izgradnje crkava.

Kružni uzorci crvenih mrlja u glini oko Tornja bi mogli ukazivati na to da je imao ambulatorij, baš kao templarska crkva, što vjetrenjača nema. Za zimskog solsticija, u 9 sati ujutro, sunce zasja kroz južni prozor i osvjetli ključni kamen u obliku jajeta. Kozmičko jaje ukazivalo bi na štovanje božice, kao temelj ezoteričnog misticizma i templarske "mitologije". Poput posljednjeg prkosnog hica u pobuni znanja protiv onih koji su sada postali njegovim gospodarima: kada se povuče linija između ključnog kamena u obliku jajeta, drugog ključnog kamena unutar Tornja i produži do Minnesote, onda točno probija mjesto gdje je otkriven runski kamen Kensington.

Ključni kamen u obliku jajeta

Dana 31. ožujka 1492. godine su španjolski monarsi potpisali 'Edikt o protjerivanju', na nagovor papinstva i njihovih vojnika koji su sačinjavali Inkviziciju. Rok za Židove (kabaliste) da napuste Španjolsku bio je 03. kolovoza 1492. godine, deveti Av (Tiša B'av) po židovskom kalendaru. Brodovi su isplovili prije zore, na ovaj dan posta koji obilježava uništenje oba hrama. Na brodu je bio Luis de Torres, koji je tečno govorio hebrejski, kaldejski i arapski. Kolumbo je očekivao da će Torresa iskoristiti kao tumača kada naiđu na izgubljena izraelska plemena. Liječnik i navigator ekspedicije također su bili Židovi. Kolumbu je bio potreban židovski navigator, jer bi koristio metalni astrolab koji je izumio Avraham Zacuto, židovski profesor na Sveučilištu u Salamanci. Instrument se koristio u skladu s astronomskim tablicama, te je davao točne sate za izlazak planeta i fiksnih zvijezda. Zacutove astronomske tablice, nazvane Ha-ḥibbur ha-gadol, bile su na napisane na hebrejskom, i nisu objavljene na latinskom sve do 1496. godine. Opće je poznato: neposredno prije nego što su ugledali Novu Zemlju, Kolumbo i njegova posada svjedočili su  misterioznim svjetlima na nebu. Ono što nije opće poznato jest da je Kolumbo kasnije izveden pred inkviziciju, jer je rekao da su svjetla imala oblik židovske menore.

Kolumba su obilno financirali Židovi. Među njima su bili: Juan Cabrero, kraljevski komornik kralja Ferdinanda; Luis de Santangelo, kancelar kraljevskog kućanstva kralja Ferdinanda i kraljice Isabelle; Gabriel Sanchez, blagajnik Aragona. Navodno, osim Zacuta koji je pobjegao u Jeruzalem, svi su se ti ljudi preobratili, i katolici ih nazvali maranskim (svinjskim) kršćanima. Iako su te ljude nazivali svinjama, bilo im je dopušteno zadržati svoja ogromna bogatstva, i praktički su upravljali Španjolskom unatoč inkviziciji. Zapravo, pismo kojim se formalno najavljuje Kolumbovo otkriće Novog svijeta je bilo naslovljeno na Luisa de Santangela, i upravo su od Santangela, kraljica Isabella i kralj Ferdinand, saznali za uspjeh ekspedicije.

1556. godine je Inkvizicija u Španjolskoj zabranila tiskanje bilo kakvih knjiga o Americi, bez posebne dozvole Vijeća kraljevstva Španjolske. Godine 1571. je kralj Filip naredio oduzimanje još neobjavljenog djela očevidca i poznatog zagovornika Indijanaca,  Bartolemea De las Casasa, koje je bio kroničar Kolumbova putovanja i ranih istraživanja Novog svijeta. Rukopisi su odneseni u Madrid, gdje su marljivo prepisani pod budnim okom Juana Lopeza De Velasca, cenzora Vijeća Indija, koji je rekao kako je "interes države iznad otkrivanja istine". 

Duránov kodeks nije objavljen sve do 19. stoljeća. Autor Duránovog kodeksa, Diego Duran, bio je uvjeren da su otkrili izgubljena plemena Izraela. Znanstvenici su optužili Durana da je koristio misterioznu "Crónicu X" kao izvor. Sličnosti između materijala Durána, Acoste i Tovara je prvi primijetio znanstvenik Robert Barlow, 1945. godine. To ga je navelo predložiti sada popularno prihvaćenu teoriju da su svi nastali iz zajedničkog izvora. "Crónica X", ako je ikada postojala, nestala je, ali bi njeno postojanje,  prije nego što je Kolumbo uopće stigao na Hispaniolu, objasnilo mnoga njegova neobjašnjivija djela. Miroljubive i idilične Taíno Indijance, porijeklom sa otoka Hispaniola i Kuba, Kolumbo je odmah optužio za ista demonska djela kojima će se svjedočiti, detalj po jeziv detalj, onda kada je desetljećima kasnije uspostavljen kontakt sa Astecima. Na Kolumbovom posljednjem putovanju, istraživač, sada potpuno diskreditiran i okrivljen za veliki dio zločina počinjenih nad Taíno narodom, uporno istražuje obalu Srednje Amerike. Aztečka civilizacija je cvjetala samo nekoliko kilometara sjevernije, sa druge strane poluotoka Yucatan, u još neotkrivenom Meksiku. Od trenutka kada je prvi put kročio na obalu Hispaniole, Kolumbo se upustio u jednostranu potragu za zlatom, kao da je očekivao da će ga tamo biti. Konkvistadori, koji su ga slijedili, nisu ostavljali nikakve sumnje u vezi sa njihovim primarnim ciljem.

Povijest nas želi uvjeriti da je čovjek imena Kristofor Kolumbo bio talijanskog podrijetla i primarna zanimanja su mu bila pregovaranje o vuni i rad u baru. On je, navodno, sklopio dogovor kako bi postao mlađi partner španjolskim monarsima, kroz kapitulacije Santa Fea. Daljnja nevjerojatna povijest nam govori kako je Kolumbo rođen u 1450-im godinama, tako da bi u ranim povijesnim operacijama koje su mu pripisivane kao kapetanu ili gusaru, imao tek 14 ili 15 godina. Kao što španjolski povjesničari već uzimaju zdravo za gotovo, pravi Kristofor Kolumbo najvjerojatnije je bio Joan Colom Bertran, Katalonac iz obitelji Colon Bertran, iz Barcelone. Visoko rangirana obitelj profesionalnih pomoraca. Colom je obnašao slične dužnosti kao one koje se pripisuju Kolumbu i postoje zapanjujuće sličnosti u njegovom obiteljskom grbu, sa onim koje je kasnije zabilježila povijest obitelji Kolumbo. Bez obzira na pravi identitet Kolumba, njegov potpis je zabilježen kukičastim X.

"Amerika" se prvi put javno pojavljuje na karti Martina Waldseemüllera od 12 dijelova, iz 1507. godine. Karta je izazvala popriličnu pomutnju u Europi, jer je prikazivala "Ameriku" kao pojas zemlje, odvojen od Europe Atlantikom, a od Azije Tihim oceanom. Prema ortodoksnoj povijesti: otkrića Kolumba, Vespuccija i drugih, još su se uvijek smatrala dijelovima Azije. Prema Wikipediji: Waldseemüller je imao "skok u intuiciji, koji se kasnije pokazao nevjerojatno preciznim". Waldseemüller je također izazvao nekoliko podignutih obrva kada je novu zemlju nazvao Amerika, prem istraživaču Americiju Vespucciju, ignorirajući  Kolumba i prihvaćenu metodu imenovanja mjesta po prezimenima ljudi. Kontroverza koja je uslijedila navela je Waldseemüllera da to promijeni u 'Terra Incognita' (u drugom izdanju), ali mačka je već bila izvučena iz vreće i Novi svijet će se od tada zvati Amerika. Prema templarskoj mitologiji: 'Merica' je zapadna zvijezda, prema kojoj vitezovi jašu i brodovi plove. To je ime petokrake zvijezde Ištar, babilonske božice, i ovu je zvijezdu Price Sinclair slijedio do obala Novog svijeta. Hitler je svoje osoblje nazivao turističkim vlakom Amerika, možda zato što je i on bio zadivljen Vespuccijevim postignućima, kao što Wikipedia tvrdi da je bio i Waldseemüller.

Knjiga "Radikalizam američke revolucije", Gordona S. Wooda, najuglednijeg američkog povjesničara, iznosi činjenice o tome kako su masonski elementi orkestrirali cijelu revoluciju i rođenje Amerike. Osnivač Amerike, George Washington, bio je slobodni zidar. Veliki pečat Sjedinjenih Američkih Država je okultna formula za utvrđivanje pravih imena Boga. Petokraka zvijezda je pentagram; Pentagon je pentagram, kao i najviše odlikovanje za vojnu hrabrost, Medalja časti. Washington DC je postavljen poput obrnutog pentagrama: Logan Circle do Washington Circle, Vernon Squarea do DuPont Circlea i Bijele kuće, a kulminira linijom natrag do Logan Circlea, tvoreći savršeno proporcionalan obrnuti pentagram, usmjeren na vrh Bijele kuće. Ovo je okultna inkantacija Bafometu, bogu zbog kojega su templari spaljivani, jer su ga štovali. Kada se kabalistički šifrirani kod, zvan ATBASH, primijeni na Bafometa, to rezultira Sofijom (grčka riječ za Božicu), napisanom na hebrejskom, sa desna na lijevo. Sofija je također sila kroz koju mudraci čine svoja čuda.

Amerika je zemlja utemeljena na anomalnim događajima, od kojih neki prkose objašnjenjima, unatoč najboljim naporima znanosti. Pošasti su uništile 9 od svakih 10 autohtonih stanovnika zapadne hemisfere, pošasti koje su pratile dolazak podivljalih kršćanskih hordi, i utrle put njihovim osvajanjima. Objašnjenje da Indijanci nisu imali imunitet na bolesti bijelog čovjeka više ne stoji, obzirom na sve gore navedene dokaze. Kod Indijanaca su pronađena antitijela na nepoznatu japansku bolest, HTLV1. Najraniji zapis o mudracima, koji prizivaju pošasti na svog neprijatelja, jest kada Mojsije poziva Anđela smrti u Egiptu. Ovo nipošto nije jedina biblijska pošast, koja je obilježila rođenje Amerike. Godine 1876. je američki Kongres proglasio je skakavce "najvećom preprekom naseljavanju zemlje između Mississippija i Stjenjaka". Do 1890. godine su skakavci nestali sa lica Sjeverne Amerike. To je znanstvena enigma za koju nikada nije dano uvjerljivo objašnjenje.

Brojčano malobrojnija skupina neobučenih poljoprivrednika i trgovaca je uspjela poraziti najveću vojnu silu, koju je Zemlja poznavala od vremena Rima. U bitci kod Long Islanda, George Washington i njegova improvizirana vojska od 10000 ljudi, bili su na Brooklyn Heightsu okruženi sa tri strane od 20000 vrhunskih britanskih vojnika. Washington je uspio pobjeći preko East Rivera, a gotovo cijela Kontinentalna vojska je bila obavijena misterioznom maglom koja se pojavila niotkuda, i trajala sve dok nisu bili sigurno udaljeni od Britanaca. U ratu 1812. godine su Britanci okupirali Washington 25. kolovoza 1814. godine, pripremali se spaliti ga do temelja, a onda se iznenada, niotkuda, pojavila oluja kakva nikada, prije ili poslije, nije viđena u Washingtonu, te ih je otjerala iz grada prije nego što su mogli dovršiti svoj zadatak.

Nigdje drugdje masonski utjecaji Amerike nisu očitiji od uspona Mormonske crkve. Početkom 1820-ih godina je naciju obuzeo vjerski žar; Isus, Marija i anđeli su viđeni kako vrebaju u svakoj crkvi i dvorištu farme. U Palmiri u New Yorku, čovjek po imenu Joseph Smith tvrdio je kako mu je anđeo po imenu Moroni pokazao zlatne ploče. Smith je zatim napisao Mormonovu knjigu, u kojoj je zabilježio Moronijeve objave. Tri svjedoka su onda posvjedočila kako su i sami sreli Moronija, a još osmero njih da su vidjeli ploče. Napisane na reformiranom egipatskom jeziku, ploče su kopirane (bez da ih je Moroni predao), a kasnije ih je Smith preveo vidovitošću, i korištenjem "Vidjeličkog kamenja". Knjiga daje prikaz dvije velike civilizacije. Jedna je došla iz Jeruzalema 600. godine prije Krista; potom se podijelila na dva naroda: Nefiti (koji su bili bijelci) i Lamanci (koji su bili tamne puti). Druga civilizacija je došla mnogo ranije, onda kada je Gospodin pomiješao jezike kod Babilonske kule. Ova skupina poznata je kao Jarediti. Nakon tisuća godina, svi su uništeni osim Lamanaca, i oni su među precima američkih Indijanaca. 'Crkva svetaca kasnijih dana' jest homogenizirana masonska doktrina, sa pentagramom kao najistaknutijim simbolom, a osnovna pretpostavka jest kako čovjek može postati Bog. Prema američkoj povijesti: mormoni su predvodili pohod na zapad prema Manifestnoj sudbini, dok su kršćani ostali sigurno smješteni unutar utvrda i duž istočne obale. Mormonska crkva postala je suparnikom velikih religija, koje su se naselile na drevnoj zemlji na putu Skinwalkera, nekoć naseljeno od strane Anasazija. Smith je bio mason, baš  kao i cijela njegova obitelj. Obzirom na sve gore navedene dokaze: Moroni je, ili bio stvaran, ili su masoni zadržavali povijesne informacije koristeći ih za manipuliranje Amerikom, koju s pravom smatraju svojom kreacijom.

Znanost je prikrila činjenice. Sakrila je u trezore nepristupačnih muzeja svaki dokaz koji bi mogao proturječiti njenom koloritnom prikazu ljudske prošlosti. Teorije Charlesa Hapgooda i periodičnom nasilnom pomicanju Zemljine tektonske kore,  ignorirane su, čak i unatoč oduševljenom odobravanju Einsteina. Immanuel Valikovsky i njegovo pedantno istraživanje o uništenju cijele civilizacije na Zemlji erupcijom Venere iz Jupitera, prije 3500 godina, i lutanje Sunčevim sustavom kao komet anatema, problem je za svu ortodoksnu akademsku zajednicu. Nakon što je dosegla prvo mjesto na listi bestselera, nedugo nakon što je napisana 03. travnja 1950. godine, Velikovsky i njegovo djelo "Sudar svjetova" je zabranjeno u brojnim akademskim institucijama, stvarajući neviđeni znanstveni debakl koji je postao poznat kao "Afera Velikovsky". 

Unatoč bilijunima dolara potrošenim na istraživanje paranormalnih pojava, prvo od strane nacista, zatim Amerikanaca i Rusa, oni vam govore kako nema ništa izvan Newtonove fizike, sve su to aluzije i močvarni plin. Činjenica koja možda objašnjava zašto neki sa velikim entuzijazmom očekuju apokalipsu. Tip koji koristi ime C. R. Christian je dao postaviti kontroverznu višemilijunsku granitnu reviziju 10 zapovijedi u Elbertonu, u Georgiji, 1979. godine. "Georgia Guide Stones" predviđaju pad ljudske civilizacije. Prva zapovijed glasi: "Održavajte čovječanstvo ispod 500.000.000, u trajnoj ravnoteži sa prirodom." Mjesto na kojem stoje Guide Stones jest blizu Al-yeh-li A lo-He, središta svemira, prema legendama Cherokee Indijanaca. Cherokee su oduvijek tvrdili kako  potječu od drevnih Hebreja. Nema sumnje da je tajanstveni naručitelj "Georgia Guidestonesa" - "Visokoprosvjetljeni Otac C.R.C.", odnosno Christian Rosencreutz, osnivač Rozenkrojcera. 

https://freerepublic.com/focus/f-religion/1625361/posts

Mnogi znanstvenici sumnjaju da je François Bacon bio Shakespeare: enigmatični autor "Sna ljetne noći", priče o elementalima, kao i tajni pjesnik laureat Rozenkrojcera. Manly P. Hall pita: "Da li je 'Bratstvo Ružinog Križa' (Rosenkrojcerovo) toliko tražena veza, koja povezuje slobodno zidarstvo srednjeg vijeka sa simbolikom i misticizmom antike, i održava li moderno masonstvo njegove tajne?" John Bruno Hare, čovjek koji je odgovoran za objavljivanje Hallovog kompendija masonskog znanja na internetu, "Tajna učenja svih vremena", optužuje Halla za širenje "teorije zavjere o povijesti, koju pokreće elitna klika lutajućih besmrtnika". Osim što je osnivač empirijske znanosti, Francois Bacon je i autor vrlo neobične knjige, "Nova Atlantida". Knjiga govori o izmišljenoj rasi supermena, koji skrivaju svoje postojanje od običnog čovjeka, čak i dok žive među njima. U knjizi: Baconovi supermeni koriste svoju superiorniju tehnologiju zato da bi manipulirali poviješću, kako bi odgovarala njihovim vlastitim ciljevima.

https://www.sacred-texts.com/eso/sta/index.htm

Od "uznesenih" i "skrivenih" gospodara Madam Blavatsky i Aleistera Crowleyja, stigli smo do Davida Icka i njegove naizgled bjesomučne teorije, kako su naši vođe zlonamjerni gmazovi, koji mijenjaju oblik. No, prije nego što ispljunete kavu na ekran računala, nešto i dalje komada stoku na jugozapadu Amerike, još od kasnih šezdesetih. Sakaćenje stoke je dokumentirano još od konja Skippyja, 1967. godine. Znanstvenici na ranču Skin Walker su forenzikom utvrdili kako su sakaćenja na ranču učinjena dugom oštricom i kraćim instrumentom, nalik škarama. Sa ranča Skin Walker dolazi i priča o stvorenju, razmaka od 90 cm između sjajnih žutih očiju, koje je upucano na drvetu i ostavilo otisak kandže Velociraptora na tlu gdje je palo, prije nego što je nestalo. Indijanci jugozapada, koje su Anasazi nekoć redovito jeli, pričaju priče o demonu koji mijenja oblik, zvan Skinwalker. Bernal Díaz, konkvistador pod zapovjedništvom Corteza, koji je napisao izvještaj očevidca o osvajanju Asteka, pisao je o vratima astečkog žrtvenog hrama, poput otvorenih usta "sa velikim očnjacima za proždiranje duša" i mnogi astečki bogovi prikazani su kao gmazovi. "Chupacabre", koje navodno isisavaju krv stoke u meksičkoj dolini, u sadašnjem trenutku, imaju neobičnu sličnost sa gargojlima, kojima je bila ukrašena cjelokupna europska arhitektura, tijekom i nakon razdoblja templarske prevlasti.

Aztečki bog

Chupacabra, umjetnička izvedba

Jacques Vallée i John Keel, dva najbriljantnija čovjeka koji su ikada proučavali NLO, došli su do gotovo identičnih zaključaka. U  djelu "Putovnica za Magoniju", Vallée je teoretizirao kako iste entitete, koje je čovjek nekada vidio kao anđele, vile i vilenjake, sada vidi kao izvanzemaljce i NLO, jer ti entiteti nemaju pravi oblik, već se pojavljuju onako kako ih i očekujemo vidjeti. To su kontrolni mehanizmi, svijest koja djeluje unutar spojeva Zemlje i postojanja čovjeka. Drugim riječima: to su Bogovi ljudi, ili elementali Paracelsusa i Rozenkrojcera. To su duhovi, "Kachina", Indijanaca jugozapada, ali ono što nisu jest da nisu naša svemirska braća! Mnogi od ovih entiteta dijele zajedničku žeđ za krvlju. Čak i Jahve zahtijeva da se krv životinja zaklanih za meso sačuva za njega, u košer obredima ortodoksnog judaizma. UFO zajednica je u jednoj od svojih kasnijih knjiga optužila Valléea za krivotvorenje informacija, kada je spomenuo leteći objekt sličan hladnjaku koji terorizira seljake u Južnoj Americi, isisavajući im krv svjetlosnom zrakom, dok su ih noću lovili po džungli, ili dok su spavali u svojim seoskim kolibama. Navodno su "naša svemirska braća" docetici i ne trebaju nikakvu prehranu.

Keel je otišao korak dalje od Valléea i pretpostavio kako ta bića žive "istovremeno" sa nama, u dimenzijama koje su nam nevidljive. Tradicionalno, najstariji poznati tekst židovskog misticizma ili kabalizma jest Sepher Yetsirah ili Knjiga formiranja, koju je navodno napisao sam Abraham. Slijedeći je Sepher ha Zohar, koji su napisali učenici rabina Akive ben Josepha; rabin Simeon ben Jochai i sin, kada su se sakrili u špilji od Rimljana, ubrzo nakon Bar-Kochbine pobune protiv Rima, 132. godine. Sve ove knjige mogu se povijesno pratiti do početka 14. stoljeća, kada ih je rabin Moses de León objavio u Španjolskoj, zajedno sa Zoharom, neposredno prije svoje smrti, 1305. godine. Iz ovih tekstova opisuje se "Drvo života". Nevjerojatno, ali sve ove knjige pokazuju više od pukog i površnog poznavanja kvantne fizike. U kvantnoj mehanici postoji 10 dimenzija. Razlika između Teorije struna i kvantne mehanike jest u tome što u Teoriji struna postoji 11 dimenzija. Postoji li 10 ili 11 dimenzija se žestoko raspravlja među zagovornicima obje škole mišljenja. Prema Sepher Yetsirahu: Drvo života sadrži 10 sfera postojanja. No, posljednjih 700 godina kabalisti raspravljaju o tome postoji li 11. sfera postojanja, nazvana Da'at (znanje), koja bi se nalazila između Kethera (Krune) i Tiphareta (Milosti), ili je to samo teoretska sfera. Na Drvetu života postoji samo jedna sfera postojanja koja sadrži fizički svijet, i to je donja sfera, koja se zove Malkut (Svijet), dok je sve ostalo nevidljivo čovjeku. Fizičari sada shvaćaju kako je nama 90% svemira nevidljivo, ili gravitacija ne bi mogla postojati. Dio koji ne možemo vidjeti oni nazivaju tamnom materijom.

Drvo života, deset sephira

Drvo života sa Da'atom, jedanaest sephira

Najvažniji ključ Kabale je Gematrija, gdje je svakom od 22 hebrejska slova dodijeljena numerička vrijednost. Svaka riječ ima zbroj. Kada je zbroj dvije riječi isti, onda su one zamjenjive. Prema kabalističkom saznanju: rabin Simeon ben Jochai i sin napisali su drugu knjigu, dok su se skrivali u špilji. Hebrejska riječ za špilju je mearah. Njena gematrijska vrijednost je 315 (M = 40, O = 70, R = 200, H = 5), isto kao i nevidljivi svijet formacije koji dolazi prije svijeta živih; Yetzirah (Y = 10, Tz = 90, Y = 10, R = 200, H = 5). Rabin i njegov sin sakrivali su se zbog neuspjele Bar-Kochbine pobune. Kovanice koje obilježavaju tu pobunu pronađene su u Americi, kao i mnogi drugi hebrejski artefakti. Nekako je haplogrupa X, hebrejska mitohondrijska DNK, uvedena u genski bazen Navajo naroda prije otprilike tisuću godina, u isto vrijeme kada su se Anasazi prvi put pojavili na području današnje zemlje Navajo. 

Katolički dječak: "Natjeram anđele da plešu i padaju na koljena. Kada uđem u crkvu, stopala kipova krvare…"

Riječ špilja pojavljuje se 39 puta u Starom zavjetu. U Kabali je 39 broj završetka, metastaze Boga. Sedam spavača iz Efeza jest  kršćanska priča o sedam mladića koji 250. godine bježe tijekom progona kršćana od strane rimskog cara Decija, te se sakriju u špilju, gdje su preneseni kroz san stotinama godina u budućnost. Priča se ponavlja u Kur'anu u suri 18, ajeti 9-26. Ponavlja se nakon ajeta 7 i 8, gdje bestjelesno biće koje diktira Kur'an, govori čitatelju kako su stvorili sve na Zemlji i da će to neizbježno i  uništiti. U Kur'anu se ne navodi proteklo vrijeme, datumi i broj spavača, a čitatelju se govori neka ove detalje najbolje prepustiti Bogu. Nakon što je upozorio putnike kroz vrijeme da ostanu u špilji i izbjegnu otkrivanje, kako ne bi bili kamenovani, Kur'an svojim čitateljima kaže: "Učinili smo da im bude otkriveno, da bi svima dali do znanja da je Božje obećanje istinito i da bi uklonili svaku sumnju u vezi s krajem svijeta“. Prema islamskim učenjacima, ovi su stihovi objavljeni Muhamedu, nakon što su rabini iz Medine naveli ljude da ga ispituju o mladićima iz prošlosti, kao i čovjeku koji je putovao zemljom od istoka do zapada. Prema Bibliji, i u Kuranu, Lot se skriva u špilji sa svoje dvije kćeri, nakon što su Sodoma i Gomora spaljene Božjim gnjevom. Gematrijska vrijednost Gomore je 315 (O = 70, M = 40, R = 200, H = 5).

Postoji crna prostirka (sloj) koja razdvaja trenutnu epohu u Americi od one koja je postojala prije nje, prije 12900 godina. Prostirka je izuzetno česta pojava, i označava nagli kraj u preko 50 različitih nalazišta "Clovis". Iako prostirka sadrži nano dijamante, metalne mikrosferule, ugljikove sferule, magnetske sferule, ugljen, čađu i fulerene obogaćene helijem-3 - akademici i dalje inzistiraju na tome da su ljudske lovačke prakse odgovorne za izumiranje megafaune u Americi. Još uvijek nema informacija o tome što je moglo biti odgovorno za izumiranje čovjeka, koji je također nestao sa kontinenta, točno u isto vrijeme. Sve spomenute kemikalije jesu nepobitni dokaz apokaliptičnog požara. Iridij je također pronađen u prostirci, u količinama koje su dovoljno velike da bi ukazale na izvanzemaljski izvor Vatre. Iridij je jedan od najmanje zastupljenih elemenata u Zemljinoj kori, ali je prilično čest u meteorima.

https://www.pnas.org/doi/10.1073/pnas.0800560105

Biblija svojim čitateljima govori da je Bog spustio vatru na Sodomu i Gomoru (Postanak 19:24) i posijao mjesta solju, tako da tamo ništa ne može rasti (Ponovljeni zakon 29:23). Znanstvenici su počeli pronalaziti dokaze o naseljima koja su spaljena odozgo u područjima oko Mrtvog mora u Izraelu, još 1973. godine. Forenzika pougljenisanih ostataka naselja, jugoistočno od Mrtvog mora, ukazuje na to da su požari počeli na krovovima zgrada. Područje Mrtvog mora u Izraelu dijeli mnoge zajedničke geografske značajke sa zemljom, koja je od nje tisućama kilometara udaljena, i koja je na zapadnoj hemisferi. Mormoni su izgradili svoj grad pokraj najvećeg jezera sa slanom vodom na zapadnoj hemisferi, Velikog slanog jezera, istog područja gdje su pronađeni dokazi o najvećim koncentracijama osuđenih naroda "Clovis", područja nedaleko sjeverno od kanjona Chaco.

"Vidim dijelove ljudi kako marširaju; pokušavaju silom osvojiti nebo
Vidim nepoznatog jahača, vidim blijedobijelog konja" (Bob Dylan, "Angelina")

Teorija struna postulira da su najmanje čestice zapravo dvodimenzionalne plesne niti energije, koje međusobno djeluju u 10 dimenzija, plus vrijeme. Oscilacija ovih niti, nalik strunama, proizvodi sve različite čestice koje čine svemir. Oscilacija samih struna ovisi o geometriji svake od dimenzija sa kojom međusobno djeluju. Teorija struna je, potencijalno, sveti gral znanosti, ujedinjuje Teoriju relativnosti sa kvantnom mehanikom i ponašanjem elektromagnetizma. Kada se izračuna u 11 dimenzija, cijela matematika funkcionira, i nema razloga sumnjati u njezinu istinitost. Pitagora je nazvan ocem teorije struna, jer je svoje sljedbenike učio da postojanje nastaje iz harmonijskih vibracija, poput žice lire koja se trza iz različitih položaja. Njegova teorija o glazbi sfera predviđa otkriće Schumannovih rezonancija (2700 godina kasnije), elektromagnetski puls planeta i orbitalnih rezonancija, koje vode planete kroz uređene orbite. Mnoge legende i priče iznjedrio je Pitagorin legendarni intelekt. Manly Hall tvrdi kako je Pitagora rođen u Siriji, priča je vrlo slična Isusovom rođenju, prije nekih 2800 godina, a školovali su ga rabini. 

Postoje pukotine u tkivu ljudske percepcije. U proreznom eksperimentu subatomske čestice veličine molekula, pokazuju karakteristike i valova i čestica, dok bi se prema ljudskoj znanosti trebale ponašati samo kao čestice. Kada se eksperimentu pridoda oprema dovoljno osjetljiva da ih se promatra, one će se ponašati samo kao čestice. Kao da znaju da ih se promatra, pa se prilagođavaju očekivanjima promatrača. Bellov teorem, sintetiziran iz rada Johna Stewarta Bella, iz 1964. godine, naslova "O paradoksu Einstein-Podolskog-Rosena" dokazao je nelokalnost subatomskih čestica, ono što se danas naziva kvantno ispreplitanje. Elektroni se mogu emitirati u parovima, sa spinovima koji su međusobno ovisljivi i suprotni. Ako je jedan negativan, drugi će se prilagoditi i postati pozitivan. Kada su elektroni razdvojeni, prilagodba se nastavlja, čak i u eksperimentima gdje su elektroni bili razdvojeni više od stotinu kilometara. Čim se te čestice ispitaju instrumentima, prilagodba prestaje i elektroni se vraćaju na nasumične spinove. Mnoge moderne tehnologije počinju se oslanjati na kvantno spletanje; i to najsuvremenije tehnologije, poput: kvantnog računarstva, kvantne kriptografije i kvantne teleportacije. Znanstvenici su već uspjeli teleportirati složene skupove informacija koristeći principe kvantnog spletanja.

Nije samo čovjekova percepcija rastrgana, nego je rastrgan i svemir. Od samih prvih dana relativnosti, znanost je bila svjesna vjerojatnosti Einstein-Rosenovih mostova. Godinama se vjerovalo da bi putovanje kroz njih bilo nemoguće, jer se u središtu nalazi crna rupa čiji je vlastiti centar singularnost, koja bi rastrgala sve što prolazi kroz nju do najmanjih mogućih čestica. Godine 1988. se ova znanstvena maksima pokazala matematički netočnom, i Lorentzove prohodne crvotočine postale su vjerojatnost. Ljudi diljem svijeta izvijestili su o anomalnom atmosferskom stanju, zvanom elektronička magla. Najpoznatiji izvještaj je knjiga Brucea Gernona, koji je, dok je pilotirao avionom prema Miamiju, bio obavijen maglom kroz koju je prodro u  spiralni tunel. Letio je kroz tunel nekoliko minuta. Kada je izašao iz tunela, avion je već bio iznad Miamija i prošlo je 40 minuta. Na svakom udaljenom kutku Zemlje, spiralni petroglifi svjedoče o svijesti o ovim portalima. Sunčevi bodeži probijaju središte nekih od ovih petroglifa tijekom značajnih astroloških poravnanja, možda označavaju vremenska razdoblja kada će se otvoriti, ili će putnike možda kroz njih odvesti do određenih mjesta.

"Oduvijek sam bio ovdje. Oduvijek sam gledao iza ovih očiju…"

Ehnaton je vladao kao faraon Egiptom, prije otprilike 3450 godina. Uveo je monoteizam u Egipat, i neki znanstvenici smatraju njegovu vladavinu začetnikom judaizma. Monoteizam je uzrokovao raskol unutar egipatskog svećenstva. Nakon njegove smrti, njegova je dinastija uzurpirana, a njegov sin i nasljednik Tutankamon je ubijen. Vlast je ponovno vraćena u Tebu. Svećenici su  odmah počeli ocrnjivati ​​Ehnatona, oštetili njegove spomenike i nazivali ga "neprijateljem", prema arhivskim zapisima. Ehnaton i njegova obitelj bili su užasno deformirani, sa izduženim glavama. U Paracasu, u Peruu, arheolozi su pronašli stotine istih vrsta lubanja. Brien Foerster, stručnjak za civilizacije Inka i predinka, datirao je peruanske lubanje na prije 3000 godina, ili više.

Mnogi koji su ispitali ovdje navedene dokaze došli su do zaključka kako su drevni Izraelci bili u Americi prije najmanje 3000 godina. Biblija svojim čitateljima govori da je Solomon imao savez sa Hiramom, kraljem drevne feničke morske luke Tir. Kralj je izgradio flotu za Solomona, kako bi mogao otploviti do tajanstvenih zemalja Ofira, gdje je vadio ogromne količine zlata (2. Ljetopisa 8:17-18). Zlato je Solomona učinilo najbogatijim kraljem na zemlji (2. Ljetopisa 9:22). Prema Bibliji: Solomonova mornarica, koju je za njega izgradio kralj Tira, plovila je zemljom, te je jednom u svake 3 godine donosila Solomonu bogatstvo iz svih udaljenih krajeva zemlje (1. Kraljevima 10:22).

Kralj Tira je također donio građevinski materijal, kako bi Solomon mogao izgraditi svoj hram. Židovski zakon zabranjivao je upotrebu čeličnog alata unutar Hrama, tijekom gradnje. Pseudoepigrafsko djelo, 'Solomonov zavjet', kaže kako je Solomon ispoštovao ovaj zakon tako što je kontrolirao demone pomoću čarobnog prstena, oblikovanog poput šesterokuta, i sa tajnim Božjim imenom upisanim u sredinu. Koristeći prsten, Solomon je prisilio demone neka izgrade Hram. Postoji i mnogo stariji izvor, u talmudskom predanju, gdje se čitatelju govori: "Svi su pomogli u izgradnji ovog Hrama - čak i duhovi, hobgoblini, anđeli" (Shir Hashirim Rabba 1:5). Priča je mnogo detaljnije ispričana u babilonskom Talmudu: Traktat Gittin Folio 68a. Talmud objašnjava kako Solomon traži pomoć od princa demona, Asmodeusa, kako bi pronašao Šamira, kojeg je Mojsije iznio iz Egipta. Šamir je imao sposobnost cijepanja stijena. Hram nije bio jedina građevina koju je Solomon izgradio. Biblija također pripisuje Solomonu zasluge za izgradnju Baalata (Kraljevima 9:17-19), u pustinjama Libanona, gdje tajanstveni Baalbekov hram i danas  označava veo povijesti koji je podigla, i o kojem se brine, akademska zajednica.

Baalbek

Obavijeno oblacima, visoko u andskim planinama Perua, akademski krugovi tvrde kako su Ollantaytambo izgradile Inke u 15. stoljeću. Problem je u tome što se primitivna tehnika slaganja mnogo manjih i loše prilagođenih stijena, koje su koristili Inke,  lako može razaznati od savršeno oblikovanih i prilagođenih gromada, koje čine temelje ruševina. Objektivni pregled otkriva da su originalne i mnogo starije građevine u Ollantaytambu uništene kataklizmom, baš kao i Tiahuanaco. U Hramu Kondora postaje očito koliko su idiotske tvrdnje Jeana Peirrea Protzena. Iznad područja je očito vidljivo kako su veliki blokovi andezita, izuzetno tvrde magmatske stijene, iskopani sa litica. Udubljenja nalik kocki, gdje su stijene izvađene, glatka su poput ogledala i nijedna poznata tehnologija koja bi danas mogla postići taj podvig.

Prema legendi Inka, Ollantaytambo su osnovali brat i sestra koje je poslao Bog Sunca, a koji su u svom posjedu imali zlatni klin. Biblija također spominje zlatni klin u vezi sa zemljom Ofir, odakle je Solomon dovozio svoje zlato (Biblija kralja Jamesa iz 2000.: Izaija 13, 12). Hram Kondora dobio je ime po prirodnom kamenu klinastog oblika koji je oblikovan u žrtveni oltar, dodavanjem rezbarene kamene glave kondora, kako bi pio krv žrtava koja se slijeva u bunar ispod kljuna. Kondor je drevni simbol Inka za boga neba.

Hram Kondora, žrtveni oltar

Göbekli Tepe, koji je kurdski pastir otkrio ispod turskog tla, 1994. godine, najstariji je poznati hram na svijetu, star 8000 godina, stariji je i od Stonehengea. Posvećen je supu. Osim što je samo još jedno arheološko nalazište, gdje su u izgradnji korištene nevjerojatno velike gromade (ovaj put od strane "lovaca-sakupljača"), Göbekli Tepe sadrži izvrsno isklesana gmazovska stvorenja, koja nemaju mjesta na ovom svijetu. Zapravo, na tom mjestu je prikazana cijela menažerija bića koja ne postoje, ili više ne postoje, barem ne zasad, uključujući i humanoidne figure bez usta. Daleko najveća misterija Göbekli Tepea jest pitanje  tko ga je toliko mukotrpno zakopao prije 9000 godina, i zašto.

"Hajde, ljudi, bolje se ukrcajte. Hajde, dušo, sada idemo kući…"

Više je nego vjerojatno da je Smithsonianova marioneta, Kurt Dongoske, bio u pravu samo u jednoj stvari u svom životu: samo 10% onoga što se dogodilo prije 1000 godina može se utvrditi arheološkim dokazima. Arhitektonski dokazi bi ovome trebali dodati još oko 40%. No, kada se svemu dodaju i forenzički dokazi, poput otkrića Christy Turnera o Anasazijima i kokainskim mumijama (koje su zaključane u trezorima akademske zajednice), izgledi se pomiču u korist istrage. Akademici su namjerno odlučili mukotrpno istraživati ​​krhotine keramike, "nesvjesni" svega što proturječi dogmi koju su usadile pseudoznanstvene autoritarne figure, koje su ih mentorirale kroz gušljiva sveučilišta koja su ih iznjedrila. Ove teorije trebale su odavno biti proglašene krivima, da su se slijedile empirijske postavke, pa čak i ako dopustimo da nisu posljedica skrivenih motiva skrivenih ruku koje vode ljudsku sudbinu, trebale su biti odmah odbačene - otkrićem Gobekli Tepea.

Ne samo da je egiptolog, "dr" Zahi Hawass, poznati kriminalac, nego isto vrijedi i za cijelo uredništvo 'National Geographica', jer mu i dalje pruža forum za promicanje diskreditiranih luđačkih "ideja" akademske zajednice. Samo u svjetlu činjenica, koje su  predstavljene u 'National Geographicu', "Drevni astronauti", ove zastarjele teorije propadaju poput gospodarstva pod teretom Wall Streeta. "Znanstvenici" koji su iznjedrili ove ideje bili su tehničari, kojima uopće nije trebalo razmišljati svojom glavom. Zamorno iskapanje arheoloških nalazišta jest ključno za ponovno stjecanje znanja, ali ipak je samo zanat. Činjenica da možete napraviti par tenisica ne čini vas LeBronom Jamesom.

National Geographic i Smithsonian nerado predstavljaju činjenice, osim ako se ne stave u format svemirskog brata Drevnih izvanzemaljaca. Premda su izvanzemaljci puno bolja teorija od pećinskih ljudi koji grade razne arhitektonske enigme, diljem svijeta, i u toj teoriji još uvijek postoje velike rupe. Jedino što se sa sigurnošću može reći o dokazima jest da je čovjek nekoć posjedovao tehnologiju koju mi danas nemamo. Također se može pretpostaviti kako je uz tu tehnologu išlo i znanje, koje je također izgubljeno. Najbolje mjesto za pronalazak tog znanja je u zasjenjenoj zori povijesti. Što bliže izvoru, to bolje.

Ono što se može razaznati - kroz netočne prijevode drevnih sumerskih, egipatskih i sanskrtskih traktata - jest da je čovjek najviši izraz organizirane materije na ovom svijetu, ali postoje i drugi svjetovi koji su usko isprepleteni sa svijetom materije. Te druge svjetove naseljavaju bića koja nisu ograničena zakonima materije, no postojanje tih bića vitalno je isprepleteno sa  čovjekovim postojanjem, snažno komuniciraju sa svijetom koji čovjek nastanjuje. To čine putem svojih agenata i svećeništva, ali i putem kontrole sila, koje nazivamo prirodom. Kada je to potrebno, onda se manifestiraju među ljudima.

Platon je otac deduktivnog zaključivanja i vjerojatno same okcidentalne filozofije. Nije govorio u parabolama poput Isusa, i nije pisao jeftinu znanstvenu fantastiku poput Stephena Kinga. Apsurdno je pomisliti da je priču o Atlantidi ispričao kao metaforu, kako tvrde "znanstvenici", ali možda se i Mojsije samo šalio. Mnogi new ageri to nisu pročitali, ali prije nego što Platon uđe u Atlantidu u "Kritiji", daje kratak pregled na drugoj stranici "Timeja". Vrlo jasno daje do znanja kako se cijela ova priča prenosi tisućama godina, putem egipatskog svećenstva. Daje točne datume, detaljne opise i točno govori svojim čitateljima tko je kome što rekao, ne baš onako kako se prepričava parabola ili metafora.

U "Timeju", ostarjeli egipatski svećenik govori Solonu, grčkom filozofu koji je prethodio Platonu, kako su civilizacije nastajale i bile uništavane mnogo puta tijekom ljudskog postojanja, obično vodom ili vatrom, ali ponekad i drugim nesrećama. Nekada u vatri ima preživjelih među onima koji žive uz vodu, a nekada u vodi ima preživjelih među onima koji žive u planinskim predjelima, ali baš uvijek kada civilizacije izgleda dosegnu vrhunac svog znanja, one bivaju uništene nekom nevidljivom rukom i prisiljene početi ispočetka, kao neuki i nepismeni divljaci. Stari svećenik također govori Solonu: grčka priča o Faetonu, koji je izgubio kontrolu nad kolima svog oca, boga sunca Helija, i približio sunce preblizu zemlji, bila mit koji je obilježavao "spuštanje tijela koja se kreću nebesima oko zemlje i veliki požar stvari na zemlji, koji se ponavlja nakon dugih intervala". 

Dana 21. prosinca 2012. godine, u 11:12 GMT, tijekom zimskog solsticija, Sunce je bilo u središtu Galaksije, dodirujući mjesto koje astronomi nazivaju Mračni rascjep. Ovaj rascjep je mjesto gdje rijeka sjena probija srce Mliječne staze. Maje su nebesku rijeku tame smatrale prolazom u Podzemni svijet, mjesto koje su nazivali Xibalba. U grubom prijevodu, Xibalba znači "Mjesto straha" ili "Mjesto fantoma". Judeokršćanski ekvivalent Xibalbe je Pakao ili Gehena, carstvo demona. Majanski kalendar, 2012. godine,  naglo završava na zimski solsticij.

Mračni rascjep Mliječne staze

Maje su i sami narod obavijen tamom. Oko 100 godina prije pojave Anasazija, majanska civilizacija iznenada je prestala postojati. Njihovo trgovačko središte, grad Cancuén u današnjoj Gvatemali, napušteno je u orgiji nasilja. Aristokracija Cancuéna, 31 muškarac, žena i dijete, otkriveni su 1999. godine, isjeckani na komade i bačeni u jezero. U blizini, u neoznačenom grobu, pokopan je njihov veliki kralj, Kan Maax.

U Tortugueru u Meksiku, u travnju 2006., majanski znanstvenik David Stewart dešifrirao je hijeroglifske majanske natpise na onome što arheolozi nazivaju spomenikom 6. Natpisi kažu: kada majanski kalendar dođe do svog kraja, Bolon Yokte, "bog se može 'spustiti' ye-ma, y-emal". Bolon Yokte je prikazan kao muškarac u Dresdenskom kodeksu, ali drugdje je prikazan kao odvratno čudovište sa očnjacima. U svakom slučaju, približava se biću sa spiralnom zmijom kao okrunjenom glavom.

Majanski kalendar započeo je 11. kolovoza 3114. pr. Kr., mnogo prije nego što su Maje postojale; otprilike u vrijeme kada je najranija poznata ljudska civilizacija započela svoj razvoj, u mezopotamskoj dolini, sa Sumerom. Sumerani su preci Feničana, Hebreja i Bratstva zmije. "Bogovi Edena", Williama Bramleyja, knjiga je iz 1989. godine, koja je dovela do vjerovanja u New Age, a koje je iznio David Icke, da ljudskom rasom vladaju zlonamjerni vanzemaljci koji mijenjaju oblik.

Majanski kalendar je podijeljen na 13 baktuna, od kojih svaki iznosi 144000 dana. 13 odgovara svemu što judeokršćanstvo smatra svetim u Božje ime. 144000 odgovara broju ljudi koje će Bog označiti, prije nego što uništi svijet u Otkrivenju, posljednjoj knjizi kršćanske Biblije. Dugo brojanje Maja resetira se na 0, kada se završi 13 baktuna. Stewartov prijevod jedan je od rijetkih prikaza onoga što su drevne Maje vjerovale da će se dogoditi kada se kalendar resetira na 0, ali i drugi prikazi onoga što se dogodilo posljednji put kada se to dogodilo, postoje u raznim majanskim spomenicima stvaranja, pronađenim diljem Meksika i Srednje Amerike. Prema Chilam Balamu ili 'Knjizi svećenika jaguara': put od zvijezda sišao je sa neba, te je 13 bogova neba i 9 bogova pakla, došlo na zemlju. Drugi majanski opisi navode kako se "stvaranje događa u crnoj rupi", na "raskrižju", i kako će se "slika" pojaviti na nebu.

Suvremene Maje očekuju ništa manje od kraja 2012. godine - nego manifestaciju mračnog Kraljevstva Xibalbe na zemlji. Maje vjeruju da u Xibalbi žive krilata stvorenja sa tijelom ljudi, glavama i krilima šišmiša. Ta stvorenja su krvopije i neprijateljski su nastrojeni prema čovjeku. Najžešći među njima je Camacotz ili Camalotz, što znači "Iznenadni Krvopija". Kaže se da je Camalotz ubio većinu stanovnika iz drugog čovjekovog stvaranja, tako što im je otkinuo glave.

Camacotz

Cherokee također vjeruju u krvožedno stvorenje zvano U`tlûñ'ta. U`tlûñ'ta stječe besmrtnost klanjem ljudi, pijenjem njihove krvi i jedenjem njihove jetre. Ona je ženski demon, koji ima kožu poput oklopa i prste poput koplja. Prstom ubada svoje žrtve. U`tlûñ'ta znači Kopljasti prst. Imala je moć nad kamenom, mogla je podizati i nositi ogromne stijene, i mogla ih je spajati  jednostavnim udaranjem jedne o drugu.

Veličanstveno leti na sjevernom noćnom nebu u Mračni rascjep zviježđa Cygnus, što je latinizirana verzija starogrčke riječi za labuda. Iznesene su mnoge tvrdnje kako se zviježđe Labuda poravnava sa drevnom arhitekturom, uključujući piramide, ali postoje dvije upečatljive stvari o Labudu, koje su činjenice. Blizu Deneba, najsjajnije zvijezde u zviježđu, emisijska maglica replicira oblik Sjeverne Amerike, sve do Meksičkog zaljeva. Labud je također jedan od glavnih izvora kozmičkih zraka koje bombardiraju Zemlju. Druga je Rakova maglica, čiji je nastanak zabilježio narod Anasazi. Osim neutrina, koji ne stupaju u interakciju sa ničim, kozmičke zrake su jedine čestice koje mogu prodrijeti kroz Zemljinu površinu, do dubine od skoro kilometra, čak i više. Dokazano je kako mijenjaju DNK, utječući na samu evoluciju.

Mijenjanje lica maglice Sjeverne Amerike

Kozmičke zrake međusobno djeluju sa Zemljinim magnetskim poljem, što opet djeluje na Schumannovu rezonancu. Neki znanstvenici pretpostavljaju kako je Schumannova rezonanca sam životni dah Zemlje, koji upravlja svim silama prirode. Utječu na ljudsko ponašanje, te su (u znanstvenim radovima) povezani sa stopom samoubojstava. Također, raste svijest o tome da utječu na aktivnost sunčevih pjega, općenito, i ljudsko zdravlje. Nije pretjerano pretpostaviti da su isprepletene sa orbitalnim rezonancijama koje vode planete, te su izvor dvodimenzionalnih plesnih niti iz Teorije struna, koje proizvode samu materiju.

U "Codex Rosae Crucis", koji je objavio Manley P. Hall, reproducirani su originalni srednjovjekovni rukopisi Rozenkrejcera. Jedan od njih prikazuje Zemlju kao niz koncentričnih krugova, od površine do jezgre. Čitatelju se govori kako je atmosfera na površini najtanja, pa kako se pristupa svakom krugu prema jezgri, atmosfera postaje gušća, omogućujući tako stvarima koje se ne mogu materijalizirati na površini neka se manifestiraju u utrobi Zemlje.

Napisana klinastim pismom, najstarija poznata ljudska priča je "Ep o Gilgamešu". Kada smrtnik Gilgameš odbaci božicu Ištar, ona zavapi svom ocu Anuu: "Srušiti ću Vrata Podzemlja, razbiti ću dovratnike i ostaviti vrata srušena, te ću pustiti mrtve neka  izađu i jedu žive! I mrtvi će brojčano nadmašiti žive!“

Kvantna isprepletenost čini vjerojatnom mogućnost da udaljene zvijezde utječu na Zemlju. H. P. Lovecraft, u svom poznatom mitu o Cthulhuu, kaže kako su Stari spavali na dnu oceana i čekali pravo astralno poravnanje, kada će ponovno moći hodati zemljom, u svojoj strašnoj vladavini. Njihov povratak čeka svećenstvo humanoida sa krilima šišmiša; oni čekaju dan Cthulhuovog povratka u špiljama zemlje.

U Zoharu, Jehova kaže da je on bacio drevnu zmiju Levijatana u more gdje još uvijek spava i čeka dan kada će izvršiti svoje sudove nad čovjekom. Diljem svijeta, posebno na zemlji koju su nekoć naseljavali Anasazi i Azteci, ljudi vide atmosferske entitete koji imaju sposobnost prkositi zakonima materije, te poprimiti bilo koji oblik koji promatrač očekuje. Od krvoprolića u Drugom svjetskom ratu ljudi sve češće viđaju NLO, Big Foot i Chupacabre. Jedna sigurna stvar, u svim tim pričama: ono što ti ljudi vide jest nematerijalna pojava, i ne ostavlja nikakav fizički trag da je ikada bilo tamo. Često su fenomeni popraćeni prisutnošću svjetlosnih kugli. Ove svjetlosne kugle ostavljaju za sobom trag mrtvih i osakaćenih životinja, ali ne ograničavaju uvijek svoje aktivnosti na zemljinu faunu. Bilo je sakaćenja ljudi u Brazilu, kao i pokolja skupina ljudi u bivšem Sovjetskom Savezu. Očito je ono što dolazi već ovdje i ponekad se ne može obuzdati. Uskoro dolazi dan kada se više neće morati obuzdavati... 

(Napomena - ja: umjesto prikaza ljudskih ostataka nakon žrtvovanja i sakaćenja u Brazilu, ipak vas ostavljam sa pjesmom, koja jest Jackov izbor. Mislim kako su stvari sada puno jasnije. Dakle, ona moja serija "Umirući bog" i "Velika loža" se nekako ipak uklapa u ovaj Jackov "Postanak". Ali, sve napisano ovdje će vremenom biti detaljnije objašnjeno. Ovaj tekst ima niz dodataka i referenci, pa kad je već ovoliko dugačko - prenosim redom sve do kraja. Pozdrav. Nadam se da ste uživali u ovom dugom tekstu)

Dodatak A

Diego Duran: "Kada je žrtva bila gotova, i stepenice i dvorište bili okupani ljudskom krvlju, svi su otišli jesti sirove gljive. Jedući tu hranu su poludjeli i bili su u gorem stanju nego da su popili veliku količinu vina. Postali su toliko pijani i bezumni, da su si mnogi od njih vlastitim rukama oduzeli život. Pod jakim utjecajem ovih gljiva imali su vizije i otkrivenja o budućnosti, budući im je vrag govorio u njihovom pijanom ludilu."

Dodatak B

Bernardino De Sahagún je otputovao u Novi svijet 1529. godine. Tamo je detaljno proučavao domaću kulturu i napisao traktat od 12 svezaka i 2400 stranica, sa preko 2000 ilustracija koje su nacrtali domaći umjetnici. Djelo je nazvao "La Historia General de las Cosas de Nueva Espana" ("Opća povijest stvari Nove Španjolske"). Uobičajeni engleski naziv za djelo je Florentinski kodeks. Kodeks uključuje više zapisa o kanibalizmu: "Nakon što su im iščupali srca i ulili krv u posudu od tikve, koju je primio sam gospodar ubijenog čovjeka, tijelo su počeli kotrljati niz stepenice piramide. Zaustavilo se na malom trgu ispod. Tamo su ga neki starci, koje su zvali Quaquacuiltin, uhvatili i odnijeli u svoj plemenski hram, gdje su ga raskomadali i podijelili kako bi ga pojeli". Sahagún također kaže: "Nakon što su ih ubili i iščupali im srca, nježno su ih odnijeli, kotrljajući ih niz stepenice. Kada su stigli do dna, odsjekli su im glave i provukli štap kroz njih, a tijela su odnijeli u kuće koje su nazivali calpulli, gdje su ih podijelili kako bi ih pojeli". 

Bernal Díaz del Castillo napisao je jedini izvještaj očevidca o Cortezovom osvajanju Meksika, osim Francisca de Aguilara, koji je bio manje detaljan. Obojica su sudjelovali kao konkvistadori. Knjiga Bernala Díaza del Castilla nosila je naslov "Historia verdadera de la conquista de la Nueva España" ("Prava povijest osvajanja Nove Španjolske"). Izvještaj je završio tek 1568. godine. Castillo je napisao svoje djelo kako bi ispravio stvari nakon što je izvještaj dao Cortésov kapelan, koji zapravo nije sudjelovao u kampanji. Knjiga je objavljena tek 1632. godine, nakon što je rukopis pronađen u madridskoj knjižnici. Diaz svjedoči o prehrambenim navikama Asteka, kada piše: "Malo dalje od velikog Cuea nalazila se još jedna mala kula, koja se također nalazila na kući idola ili pravom paklu, jer je na otvoru jednih vrata imala najstrašnija usta, poput onih koje prikazuju, govoreći da takvi postoje u paklu. Usta su bila otvorena, sa velikim očnjacima za proždiranje duša, a i ovdje su bile neke skupine vragova i tijela zmija blizu vrata, a malo dalje bilo je mjesto žrtvovanja, sve umrljano krvlju i crno od dima, a unutra su bile velike ollas, cánaros i tinajas vode, jer su ovdje kuhali meso nesretnih Indijanaca koji su bili žrtvovani, a koje su jeli svećenici". 

Diego Durán napisao je "Povijest Indijanaca Nove Španjolske", poznato i kao Duránov kodeks, i druge knjige, opisivao je mezoameričku civilizaciju kakvu je zatekao. Duran je bio kritiziran, i bilo mu je zabranjeno objavljivati ​​u njegovo vrijeme, jer se strahovalo da će njegovo poznavanje nahuatla i suosjećajno razumijevanje domaćih običaja potaknuti pobunu domorodaca. U dominikanski red stupio je 1561. godine (umro je 1588. godine, nakon što se 1585. razbolio i vratio u Mexico City). Vjeruje se da ga je tijekom boravka u Redu podučavao Francisco de Aguilar, vojnik koji je sudjelovao u opsadi Tenochtitlana. Aguilar se kasnije pridružio dominikanskom redu, i imao je mnogo toga za reći Duránu o Aztecima pri prvom kontaktu. Često je citiran u Duránovom kodeksu. Pričalo se i da se Duran oslanjao na legendarnu "Cronicu X" za informacije, kao što se govorilo o mnogim ranim zapisima iz druge ruke o nahuatl civilizaciji. Njegov izvještaj o astečkom zbrinjavanju tijela žrtvenih žrtava daje detalje o kanibalizmu:

"'Historia' nam govori da je, kada su te svečanosti završile, kada su se svi zasitili ljudskog mesa i vidjeli dovoljno krvi koju su prolili iz tih jadnih zarobljenika, Motecuhzoma naredio da se tamo dovedu svi njegovi ljudi koji su sudjelovali u ratu, posebno oni koji su izveli izvanredne podvige i doveli zarobljenike na žrtvovanje... Motecuhzoma ih je nagradio za ono što su učinili u ratu, i za čast koju su iskazali bogovima i zadovoljstvo koje su [plemići] primili time što im je dano ljudsko meso za jelo. U to vrijeme,  trbusi gospodara bili su siti tog ljudskog mesa. Kaže se za tog kralja da nije prošao dan otkako je počeo vladati, a da nije jeo ljudsko meso. Zbog toga je imao mnogo robova i svaki dan je dao ubiti jednog kako bi mogao jesti to meso, ili kako bi mogli njegovi gosti, ili oni koji su obično dijelili njegove obroke." "Nakon što je srce iščupano, ponuđeno je suncu, a krv je poškropljena prema solarnom božanstvu. Oponašajući silazak sunca na zapadu, tijelo je srušeno niz stepenice piramide. Nakon žrtve ratnici su slavili veliku gozbu sa mnogo plesa, ceremonija i kanibalizma." "Sljedećeg dana ratnici poznati kao Vitezovi Sunca održali su drugu gozbu, nazvanu Cuacuauhtin, što znači "Orlovi". To je bio festival sunca koji su ti ljudi nazivali Nauholin [Četiri kretnje], što sam u Knjizi kalendara i bogova, koju sam napisao, preveo kao "četvrto kretanje sunca". Na ovom festivalu, kao što sam ispričao, čovjek obojen crvenom bojom žrtvovan je u ime sunca...Na gozbi se konzumiralo mnogo ljudskog mesa; također se postio i održavao svečani ritual. Znatiželjni čitatelj može se konzultirati sa gore spomenutom knjigom, koju sam napisao o ceremonijama i obredima." "Vitezovi Sunca imali su svoje oznake i prepoznatljivu odjeću po kojoj su se prepoznavali i koja im je omogućavala da se razlikuju od drugih ratnika. Bili su jedini koji su slavili gozbu sunca, kojima je bilo dopušteno jesti ljudsko meso i koji su mogli zadržati onoliko žena koliko su mogli uzdržavati". "Tlacaelel… naredio je da se žrtvovanja održavaju češće. Drugi razlog za ovu naredbu bio je taj što je stekao ukus za ljudsko meso, budući su ga gospodari često jeli. Također je istina da je Tlacaelela vrag nagovorio ili zaslijepio, te da je sada izmišljao tisuću okrutnih djela, koja je sve prije svoje smrti pretvorio u zakon. Slušali su ga tako slijepo da je sve što je naredio bilo učinjeno." "Kada su svečanosti završile, Motecuhzoma se smjestio na vrhovno mjesto, Božansko prijestolje, Mjesto bogova, i ratni zarobljenici su izvedeni. Svi su žrtvovani u čast njegove krunidbe (bolna ceremonija), i bilo je patetično gledati te jadnike kao žrtve Motecuhzome. Među tim je ljudima postalo uobičajeno žrtvovati ljude na blagdane, kao što je to uobičajeno za nas klati janjad ili goveda u klaonici. Ne pretjerujem; bilo je dana kada je žrtvovano dvije tisuće, tri tisuće, pet tisuća, ili osam tisuća ljudi. Njihovo se meso jelo, i sa njim se pripremala gozba, nakon što su srca bila ponuđena vragu." 

Fratar, Toribio Motolinía, bio je jedan od 11 fratara, koji su 1523. godine pratili fratra Martina de Valencia u Novu Španjolsku, pridružiti se petorici fratara franjevačkog reda koji su već bili tamo (Foster, 1950.). Motolinía je ostao čuvarom franjevačkog samostana u Meksiku do 1525. godine. Napisao je mnoge živopisne opise kanibalizma, kojima je svjedočio:

"Toga dana... prinijeli su brojne žrtve krvi uzete i iz ušiju i sa jezika... Osim ovih i drugih žrtava i ceremonija, prinijeli su i mnoga ljudska bića... nesretne žrtve su rastezali na leđa prilikom žrtvovanja. Prsa su im bila vrlo bolna, jer su im bile vezane i noge i ruke... Krvnik bi se brzo približio s kremenom... velikom silom bi otvorili nesretnu žrtvu i odmah bi mu iščupali srce... Povremeno bi stariji svećenici hrama proždirali srca, ili ih zakopali. Nakon toga bi uzeli tijelo žrtve i bacili ga niz stepenice. U slučaju da je žrtva bila ratni zarobljenik, njegov bi ga otmičar sa prijateljima i rodbinom odnosio, kada bi stiglo do dna i, pripremajući to ljudsko meso sa drugom hranom, priredili bi gozbu drugog dana i konzumirali ga." "Istog dana dogodila se još jedna, još veća i nikada čuvena okrutnost. Na vrh onih šest stupova koje su podigli uoči blagdana, svezali su i razapeli šest muških ratnih zarobljenika. Dolje je bilo više od dvije tisuće dječaka i muškaraca sa lukovima i strijelama. Nakon što su oni koji su otišli svezati zarobljenike sišli, dječaci i muškarci ispalili su strijele, poput kiše, na šest razapetih zarobljenika. Ubrzo su se popeli, odvezali polumrtve žrtve i pustili ih neka padnu s te visine. Takav je to bio tresak kojim su udarili o tlo da im je svaka kost u tijelu bila slomljena ili izubijana. Nakon toga su ih Indijanci podvrgli trećoj smrti, žrtvujući ih i iščupavši im srca. Na kraju su ih odvukli, prerezali im grkljan, odsjekli glavu i dali glave svećeniku idola, dok su tijela, poput ovčetine, nosili gospodarima i poglavarima za hranu…..."

Francisco de Aguilar: Aguilar je napisao izvještaj o astečkom osvajanju, crpeći inspiraciju iz svojih iskustava, očito na poticaj svoje dominikanske braće. Ovaj izvještaj, poznat kao "Relación brave de la conquista de la Nueva España" ("Kratki zapis [izvještaj] o osvajanju Nove Španjolske"), nije objavljen za njegova života. Rukopisna kopija je sačuvana u kraljevskoj knjižnici El Escorial, izvan Madrida. Prvi put ga je, 1900. godine, objavio meksički povjesničar i arhivist, Francisco del Paso y Troncoso

Dodatak C

Genetika:

http://www.abdn.ac.uk/~gen155/lectures/brownwallace.pdf

http://en.wikipedia.org/wiki/Haplogroup_X_(mtDNA)

Tiahuanaco:

Astronomsko poravnanje: http://www.atlantisquest.com/prehistcity.html

Puma Punku: 

Metode gradnje: http://www.jstor.org/pss/990027

"Tehnike gradnje Inka dugo su bile predmet divljih nagađanja. Istraživanja drevnih kamenoloma i brojnih zidova od klesanog kamena otkrivaju da su nevjerojatne građevine Inka građene vrlo jednostavnim sredstvima. Kamenje je birano iz odrona stijena ili je jednostavno lomljeno iz stijene polugama. Ako je blokove trebalo razdvojiti, koristili su se veliki čekićni kameni... koristili su se za njihovo cijepanje. Za obradu kamenja korišteni su manji čekićari, kojima su ih tukli dok nisu dobili željeni oblik. Postavljanje jednog kamena na drugi vršilo se rezanjem već postavljenog kamenja kako bi se dobilo sljedeće na način pokušaja i pogrešaka. Eksperimenti pokazuju da se ovim postupkom kamenje može iskopati, rezati, obrađivati ​​i postavljati uz malo truda i u kratkom vremenu”.

Aristotel:

"Kažu da su Kartažani, u moru izvan Herkulovih stupova, otkrili otok, pust, sa svim vrstama šuma i plovnih rijeka, a osim toga divljenja vrijedan zbog svojih plodova, ali udaljen nekoliko dana putovanja od njih. Ali, kada su Kartažani često dolazili na ovaj otok zbog njegove plodnosti, a neki su se tamo čak i nastanili, kartaški magistrati su najavili da će kazniti smrću one koji bi do njega otplovili i uništiti sve stanovnike da ne bi proširili vijest o tome, ili da se veliki broj ljudi ne okupi na otoku u njihovo vrijeme, preuzme vlast i uništi blagostanje Kartažana." 

Diego Duran:

"Budući su njihove priče toliko slične onima koje se nalaze u Svetom pismu, ne mogu a da ne vjerujem da su [ovi Indijanci djeca Izraelova]. Kao dokaz tome, kako bih to razjasnio, želim spomenuti obrede, idolopoklonstvo i praznovjerje koje su ti ljudi imali. Prinosili su žrtve u planinama i pod drvećem, u mračnim i sumornim špiljama i u pećinama zemlje. Palili su tamjan, ubijali svoje sinove i kćeri, žrtvovali ih i prinosili ih kao žrtve svojim bogovima. Žrtvovali su djecu, jeli ljudsko meso, ubijali zarobljenike i ratne zarobljenike. Svi su to bili hebrejski obredi koje je prakticiralo tih deset izraelskih plemena, i svi su se provodili sa najvećom ceremonijom i praznovjerjem koje se može zamisliti. "Ono što me najviše prisiljava da vjerujem da su ovi Indijanci hebrejskog podrijetla jest njihova čudna upornost u držanju svojih idolopoklonstava i praznovjerja, jer im posvećuju mnogo pažnje, baš kao što su to činili i njihovi preci. Kao što David navodi u Psalmu 106: kada je narod bio pogođen od Boga, molili su ga da im oprosti u svojoj milosti; ali onda su zaboravili i vratili se idolopoklonstvu:" 'I služili su njihovim idolima, koji su im bili zamka. Da, žrtvovali su svoje sinove i kćeri zlodusima. I prolijevali su nevinu krv, čak i krv svojih sinova i svojih kćeri, koje su žrtvovali kanaanskim idolima: i zemlja se oskvrnila krvlju' (Psalam 106:36-38)". 

Dodatak D

Masonska doktrina preuzima svoje simbole iz kabalizma. Najvažnija stvar u kabalizmu su prava imena Jehove, ili Jod He Vau He,  na hebrejskom. 4 slova JHVH nazivaju se Tetragramaton, to je anagram. JVHH ili Jahve je također anagram. Postoji 12 ovih anagrama, po jedan za svaki mjesečev ciklus unutar godine, čitaju se s desna na lijevo: HVHY (Jehova), HHVY (Jahve), JHVH, HYVH, JHHV, HVYH, VYHH, JVHH, JHHV, HVYH, HHYV i HYHV. Zohar govori o "dva imena Tetragramatona, jer je prvo doista savršeno ime, ali drugo je temeljito i potpuno savršeno"; dva imena su posljedica prirode širenja i skupljanja u postojanju, ili kako Zohar kaže, "živa bića jure naprijed i vraćaju se".

Veliki dio Zohara posvećen je prirodi Božje brade, koja se po prirodi mora "uspinjati i spuštati", i ima 13 nabora. To je predstavljeno isprepletenim (kontra) trokutima na Davidovoj zvijezdi i Velikom pečatu Sjedinjenih Američkih Država. Svaka od 13 zvijezda koje tvore isprepleteni trokut na Velikom pečatu simbolizira jedno hebrejsko slovo, svako od slova ima numeričku vrijednost: Yod Heh Vau Heh, Y = 10, H = 5, V = 6. Prema Manly Hallu, i njegovoj knjizi, "Tajna učenja svih vremena", koju masoni nazivaju "Velika knjiga", govori: "Raspoređivanjem četiri slova Velikog Imena, י ה ו ה, (I H V H), u obliku pitagorejske Tetraktisije, manifestiraju se 72 moći Velikog Božjeg Imena". Samo 10 slova nalazi se unutar Tetraktisa, koji je trokut koji stoji na svojoj bazi, ali Zohar je sasvim jasan da je priroda Božje brade 13-struka, i mora se "uspinjati i spuštati". Kada se trokuti isprepletu, brada se "uspinje i spušta", te se dodaju 3 slova koja nedostaju. Kada se slova poredaju prema pravilima Hallovog pitagorejskog Tetraktisa, od 12 mogućih kombinacija samo 2, VYHH i VHYH, zbrajaju se do 72 koristeći puni kontingent od 13 slova.

Dodatak E

Online ulomak iz knjige "Washington Weather", autora Kevina Ambrosea, Dana Henryja i Andyja Weissa, slikovito opisuje što se dogodilo za vrijeme britanske okupacije:

"Tornado je probio središte Washingtona i izravno na britansku okupaciju. Zgrade su podignute iz svojih temelja i razbijene u komadiće. Druge zgrade su porušene ili su ostale bez krovova. Perjani kreveti su usisani iz kuća i razbacani okolo. Drveće je iščupano sa korijenom, ograde su srušene, a teški lančani most preko rijeke Potomac je iskrivljen i učinjen neupotrebljivim. Nekoliko britanskih topova podigao je vjetar i bačeno je u zrak. Urušavanje zgrada i leteći ostaci ubili su nekoliko britanskih vojnika. Mnogi vojnici nisu imali vremena skloniti se od vjetra i ležali su licem prema dolje na ulicama. Jedan izvještaj opisuje kako britanski časnik na konju nije sjahao sa konja, a vjetrovi su nasilno bacili i konja i jahača na tlo."

Dr. Franz Hartmann, u svojoj knjizi "Tajni simboli rozenkrojcera", opisuje Bratstvo kao: "Tajno društvo ljudi koji posjeduju nadljudske - ako ne i natprirodne - moći; govorilo se da su sposobni proricati buduće događaje, prodrijeti u najdublje misterije prirode, pretvoriti željezo, bakar, olovo ili živu u zlato, pripremiti eliksir života ili univerzalni lijek za sve, i upotrebom mogu sačuvati svoju mladost i muževnost; a štoviše, vjerovalo se da mogu zapovijedati elementarnim duhovima prirode i da znaju tajnu Kamena mudraca, tvari koja je onoga tko ju je posjedovao činila svemoćnim, besmrtnim i vrhunski mudrim."

Ostali izvori: 

 - "Ekološka osnova za astečko žrtvovanje", Michael Harner (1977.)

 - "Kanibali i kraljevi", Marvin Harris (1977.)

 - https://web.archive.org/web/20141029181655/http://plaza.ufl.edu/ash1ey/anasazi.html

 - http://www.saudades.org/ccolumbusvoyage.html

Ne moram govoriti kako je nekoliko video zapisa ili pokriveno danas autorskim pravima ili izbrisano; i neki linkovi su neaktivni

U svakom slučaju, hvala na čitanju.