Iznad sata: Povratimo tri vremenske dimenzije

Nekoliko riječi prije teksta: Uvodim Mitru. Odnosno, vraćam Mitru. Mislim kako velika većina vas koji obilazite i čitate tekstove ove stranice jako dobro promišljate i razumijevate stvari koje se događaju. Zato vam ne trebam ja, ni sekunde. Ali, ja ću nakon poprilično serijala koji objašnjavanju konkretno što danas živimo i kako su oni koji nama upravljaju uhvatili poluge kontrole i moći u svoje ruke, pokušati nekim slijedećim tekstovima objasniti što i kako su ukrali, izvrnuli, te iz drevnih stvari ukrali ono što im odgovara. Zato moram pozvati natrag Mitru, moram pozvati u pomoć astrologiju, ma, morati ću na kraju pozvati u pomoć i stare graditelje (neka vas njihova imena ne zabrinu previše, njihova imena su i tako oblaćena i iskorištena). Dakle, krenuti ću sa vremenom...i kako su na to gledali stari. Zato moram pozvati Mitru. I ne, nije nama Mitra, niti mitraistički rituali i simboli krivi za ovu iluziju koju živimo, kao i laž - krivi su oni koji su stare simbole i rituale iskoristili u svoju korist. Koji su uzeli dijelove koji im odgovaraju. Krivi su oni koji su ih iskrivili i uprljali. Kako bilo da bilo, ne zamjerite mi što pozivam u pomoć neke drevne prakse i religije. Ja stvarno živim u Međuzemlju, dok se u ovoj stvarnosti pojavim samo kad padnem u nesvijest. Ne zaboravite: ništa se nikome ne događa loše, ako sam ne pristane na to. Uživajte. 

Vrijeme je temeljni aspekt ljudskog iskustva, složen i često pogrešno shvaćen. Različite kulture i duhovne tradicije percipiraju vrijeme na različite načine, oblikujući način na koji je postojanje organizirano i kako se susrećemo sa stvarnošću.

Na površini leži Profano vrijeme - linearna i mjerljiva dimenzija, koja upravlja modernim životom. Ono obuhvaća intervale, napredak i povijesne vremenske linije, svodi postojanje na mehaničke procese koji nas otuđuju od naše duhovne prirode. Nasuprot tome, Sveto vrijeme je ciklično i kvalitativno, obuhvaća ritual i mit, koji aktivno reaktualiziraju primordijalne događaje. Ističe vječni povratak, gdje prošlost ostaje prisutna, omogućuje vezu s božanskim i kozmičkim poretkom. Ova perspektiva odražava tradicionalne svjetonazore, koji usklađuju postojanje s prirodnim ritmovima, uz tekuće cikluse regeneracije i propadanja. No, još dublja i transcendentnija jest dimenzija Noetskog vremena - bezvremensko, vječno carstvo, koje leži izvan svake promjene i postajanja. Noetsko vrijeme je domena arhetipova, metafizičkih istina i nepromjenjivih oblika, koje su opisane u platonskoj filozofiji. Ono predstavlja izvor i temelj svih vremenskih modaliteta, nepromjenjivi red iz kojeg sveto i profano vrijeme izvode svoje postojanje. Ovo je područje dostupno samo kroz duhovnu intuiciju, metafizički uvid ili intelektualnu kontemplaciju, gdje se vrijeme nadilazi i ostvaruje jedinstvo s božanskim poretkom. Noetsko vrijeme nije niti linearna mjera, niti je ciklično, ponavljajuće - ono je vječno, nepromjenjivo, ono jest temelj.

Ove tri razine vremena - profano, sveto i noetsko - nisu puke intelektualne kategorije ili apstrakcije, nego one izražavaju duboke ontološke stvarnosti koje oblikuju ljudsko postojanje i svijest. Njihova međuigra osvjetljava krizu modernosti: pomrčina svetog i noetskog vremena je ostavila čovječanstvo nasukano u spljoštenom kontinuumu profanog vremena, stanju koje su tradicionalni mislioci dijagnosticirali kao duhovnu amneziju i egzistencijalnu fragmentaciju. Bez prave veze sa svetim ciklusima ili metafizičkim podrijetlom, moderni čovjek je dezorijentiran, otuđen je od prirode i od božanskog, zarobljen je u vremenskoj dimenziji koja nudi samo uzaludnost, ubrzanje i besmisao. Tradicionalna indoeuropska perspektiva inzistira na tome da je ponovno pronalaženje ispravnog razumijevanja vremena, onog koje prihvaća mnoštvo vrmena, hijerarhiju i transcendenciju - ključno za obnovu duhovne cjelovitosti. Reintegracijom cikličkih i vječnih dimenzija, uz sadašnje profane, postaje moguće povratiti živu kozmologiju, gdje je ljudski život ugrađen u svete ritmove i orijentiran prema višim stvarnostima. Ovaj oporavak nije puka intelektualna vježba, već nužan korak prema iscjeljenju moderne duše i ponovnom buđenju vječne mudrosti, koja jest utjelovljena u indoeuropskim tradicijama. Time se nadaju doprinijeti, ne samo intelektualnom razjašnjenju prirode vremena, već i duhovnoj obnovi civilizacije koja se suočava s dezorijentirajućim ubrzanjem i potpunom fragmentacijom u svom dobu. Vrijeme, u svojoj punini, sveta je misterija koja zahtijeva poštovanje, uvid i sudjelovanje. Vrijeme je pozornica na kojoj se odvija kozmička drama, ali i medij kroz koji ljudska bića mogu ponovno otkriti svoje mjesto u vječnom redu.

Profano vrijeme: Linearna povijest i moderna iluzija

Profano vrijeme imenuje najplići i najsiromašniji okvir vremenskog iskustva: to je samo mjerljivi, homogeni tok, koji broje satovi koji otkucavaju i kronologije, jednodimenzionalni slijed trenutaka gdje su svi ti trenuci zamjenjivi, a značenje je odgođeno ciljevima i projektima. Prema tradicionalnom okviru: vrijeme nosi kvalitativnu gustoću hijerarhija, obreda i orijentirajućih središta - profano vrijeme ih uklanja. Svodi se na izračun rasporeda, stopa rasta, BDP-a, rokova i "poticaja prema naprijed“ povijesne naracije, poput napretka kao neutralne metrike, ili budućnosti kao spremišta nekakvih obećanih rješenja. Ova sekularna, linearna temporalnost je povijesno uvjetovana, ali nije vječna. Pojavljuje se kao posebna rekonfiguracija religijskih i društvenih imaginacija - nikako kao neizbježna činjenica ljudskog postojanja. Predmoderni narodi su sebe smještali u cikličke, liturgijske kalendare, i mitske povratke koji su odgovarali toku godišnjeg doba, spirale povijesti i vječni povratak Svetog Vremena, stvarali su godinu kao koncentričnu kartu prema počecima, uz obrede kojima bi ponovno pronašli kozmos, i herojske povijesti koje su ponavljale arhetipske geste. Uspon dominantne linearne temporalnosti - one koja pripovijeda povijest kao stalan napredak ili kao hodočašće prema kulminirajućem završetku - označava duboku desakralizaciju i uklanjanje vremena iz ritualnog sudjelovanja. Vrijeme postaje najobičniji resurs za ljudske instrumentalne projekte.

Središnji uzrok svega ovoga je bila kršćanska eshatologija i opsesivni historicizam, koji je izgrađen na klimavoj pseudokronologiji. Kršćanski um, od svojih najranijih dana, fiksirao se na samo jednu, izuzetno krhku liniju kozmičke naracije: Stvaranje, Pad, Otkupljenje, Posljednji sud, a zatim Kraljevstvo. Kozmička povijest, osobno spasenje, čak i kretanje nebesa, ugurani su u ovaj uski eshatološki cjevovod. To je možda najveća redukcija i reinterpretiranje vremena u povijesti ljudske misli. Oni su zamijenili ogromne, dišuće cikluse tradicionalnih kozmologija - jednosmjernom pokretnom trakom - koja se kreće od mitske prošlosti do konačnog dana kozmičkog obračuna. Budući je drama bila linearna, kršćani su bili, gotovo patološki, prisiljeni datirati svaki čin božanskog kazališta. Rani biskupi su proučavali genealogije iz hebrejske Biblije, baš kao da su računovođe koje uravnotežuju Božje knjige, pokušavajući odrediti točnu godinu, mjesec, a ponekad čak i dan - kada je svemir nastao. Zato se do danas mogu pronaći izrazito različiti službeni datumi stvaranja. Ovdje zato nalazimo razne datume: poznati izračun biskupa Usshera od 4004. godine prije Krista; ili 5509. godinu prije Krista prema bizantskom kalendaru; imamo i aleksandrijski izračun od 5493. godine prije Krista; naravno, nezaobilazno, hebrejsko računanje dana od 3761. godine prije Krista. Sve ove računice su navodno izvedene iz istih Svetih pisama, svi tvrde kako su oni jedina nadahnuta Božja Riječ i svi su međusobno proturječni. Toliko o jednoj istini i jednom Bogu.

James Ussher, nadbiskup Armagha (1581.-1656.)

Farsa se samo još i više produbila kada su pokušali datirati rođenje svog mesije. Sama evanđelja ne nude preciznu godinu, dok su onih malo kronoloških tragova (koje tamo nalazimo) međusobno proturječna. Lukino datiranje, putem Kvirinijeva popisa stanovništva, ne poklapa se s Matejevim spominjanjem Heroda Velikog (koji je, nezgodno, umro nekoliko godina ranije). Rješenje Crkve? Sretna izmišljotina redovnika Dionizija Exiguusa iz 06. stoljeća. Njegov je izračun Godine Gospodnje bio toliko prepun pogrešaka, pa je time sam Isus vjerojatno rođen negdje između 6. i 4. godine. To je onda prije Krista, što znači kako bi Krist već imao nekoliko godina, kada se navodno rodio prema crkvenoj doktrini. Nije ovdje komedija završila. Različite grane kršćanstva nisu se mogle složiti ni oko dana kada će slaviti Kristovo rođenje. Zapadna Crkva ga je odredila za 25. prosinca, što se slučajno poklapa sa rimskim poganskim blagdanima Sol Invictus i Mitrinim rođendanskim blagdanom, Dies Natalis Solis Invicti (Valjda su mislili kako to nitko neće primjetiti). Mnoge su se istočne kršćanske crkve odlučile za 6. ili 7. siječnja, dok taj "rođendan" mnoge rane kršćanske sekte uopće nisu slavile, smatrajući proslavu rođendana poganskom taštinom. Ovakva fragmentacija je zadržana do danas, pa tako katolici, pravoslavci, Kopti, Etiopljani i Armenci slijede vlastite svete kalendare, često slave Božić i Uskrs na različite dane. Sama vjera, koja tvrdi kako propovjeda jedinu, univerzalnu i vječnu istinu - ne može sinkronizirati niti vlastitu liturgijsku štopericu.

Ipak, kada je riječ o drugom kraju njihove linearne fantazije, tj. kraju same povijesti - kršćanstvo ne nudi ništa, osim neprekidno  promjenjive linije horizonta. U prvoj generaciji nakon Kristove smrti, mnogi vjernici su očekivali njegov povratak za svog života; čak je i apostol Pavao upozoravao svoje sljedbenike neka se ne žene, jer je vremena malo. Kada to nije uspjelo, kalendar je resetiran. Godina 1000. godine je bila godina valu apokaliptične panike. Onda, numerološka rezonanca 1666. godine (666, gadno, jel'?) je izazvala daljnje nalete panike. U moderno doba, televizijski evangelisti i proročanstva u mekom uvezu su sa apsolutnim pozdanjem prroglasili apokalipsu: 1844., 1914., 1975., 2000., 2012. godina, uz bezbroj drugih zajamčenih datuma kraja vremena. Možda će Isus doći ovog utorka, ako vjerujete proroku koji vrišti na uglu ulice; ali, da li on govori sljedećem utorku, ili će to biti zadnji utorak ovog rujna? Koji utorak u rujnu, pitate se? Pretpostavljam kako nikada nećemo ni saznati sve dok američki evangelici ne budu uzneseni. Bez obzira na to, kršćanska vizija vremena jest ispunjena propalim proročanstvima; svako proročanstvo se samo odbaci i zamijeni novim, kao da je Božji božanski plan stalno odgađani pregled kod zubara.

Ali, još je apsurdnije gledati kako se ova krhka teološka vremenska linija raspada pod svjetlom arheologije, geologije, astrofizike i biologije. Ako je svemir započeo 4004. ili 5509. godine prije Krista - kako onda točno objašnjavamo Göbekli Tepe, golemi megalitski ritualni kompleks u Anatoliji iz neolitskog doba, datiran ugljikom na oko 9600. godine prije Krista, tisućljećima prije nego što su Adam i Eva navodno lutali po Edenu? Oh, to je vražji trik, zar ne, stvoriti cijelu neolitsku civilizaciju kako bi testirali našu vjeru, sigurno... Kako uklopiti kataklizmu mlađeg Drijasa, prije otprilike 12 900 godina, kada je iznenadni povratak u ledeno doba radikalno promijenio globalnu klimu? Ili višestruke epizode katastrofalnih poplava, koje su sačuvane u geološkim zapisima, ali i u bezbrojnim globalnim mitovima o potopu koji prethode Noi, poput sumerskog mita o Utnapištimu? No, to je samo arheologija. Astrofizika razbija biblijsku kronologiju u prah. Znamo da svjetlosti iz udaljenih galaksija treba milijun godina da dođe do nas, što znači da je svemir odavna već nezamislivo drevan, i to prije nego što je ikakav kršćanski izračun "stvaranja" uopće i započeo. Kozmičko mikrovalno pozadinsko zračenje jest ostatak događaja od prije gotovo 13,8 milijardi godina, a ne dugog vikenda iz 4004. godine prije Krista. Geologija putem radiometrijskog datiranja stijena postavlja Zemljinu starost na oko 4,54 milijarde godina, nešto što čak i Vatikan danas tiho priznaje, iako se to većim dijelom kršćanske povijesti smatralo herezom. U biologiji: cijelo evolucijsko stablo, od trilobita i tiranosaura do prvih primata - odvijalo se kroz goleme eone, koji kršćansku historicističku maštu čine poput kratke dječje priče za laku noć, i koja pruža realistično razumijevanje svemira i vremena. Takve predodžbe otkrivaju dubinu temeljnog neuspjeha kršćanstva: opsesivnu fiksaciju na povijest, kao da je to jedini sveti spis napisan u stvarnom vremenu, unatoč činjenici da vjernici nisu mogli imati istinsko znanje o pravoj starosti Zemlje, što je danas utvrđeno rigoroznim znanstvenim istraživanjem, i to u više disciplina. Pa ipak, u kršćanskoj pripovijesti, Bog navodno detaljno poznaje cijelu povijest, jer nadilazi vrijeme, zar ne? Zgodno. I očito su, prema kreacionistima mlade Zemlje, dinosauri živjeli s Adamom i Evom. Kada je to bilo u linearnom izrazu povijesti? Kada je Nicejski sabor odobrio tu knjigu Biblije, Evanđelje svetog Stegosaura po Judeji? Možda je to jedno od skrivenih gnostičkih evanđelja. Ako ostavimo po strani humor, pojam božanskog sveznanja zapravo naglašava oholost pridržavanja uske, na čovjeka usmjerene povijesne vremenske crte, ograničene doslovnim tumačenjima. Prostranstvo kozmosa, koje obuhvaća cijeli opseg ljudske i zemaljske povijesti, zasjenjuje svaku pojednostavljenu linearnu „biblijsku povijest“ u nezamislivim stupnjevima. To je slično tome da čovječanstvo uhvati dječju basnu kako bi potvrdilo sekvencijalnu prošlost, dok svemir razvija svoju epsku naraciju - kroz eone. Ovaj prekid između prepoznavanja autentične povijesti i Vremena, nemogućnost usklađivanja vjere s empirijskom stvarnošću, ostavio je kršćanstvo zarobljeno u fasadi koja je maskirana kao univerzalna istina.

Negdje tamo, netko ozbiljno shvaća ovu sliku...

Ova linearna bolest nije umrla s Reformacijom - ova je bolest metastazirala.

Do 18. stoljeća, prosvjetiteljstvo je jednostavno skinulo kršćanski narativ sa svetaca i sakramenata, odjenulo ga u racionalističko ruho; dok su istovremeno sačuvali istu infantilnu vjeru u jednom i nepovratnom luku povijesti. Umjesto Stvaranja, Pada, Otkupljenja i Kraljevstva - scenarij je posato: Primitivno neznanje, Znanstveno buđenje, Racionalni napredak i Utopijska budućnost. Metafizika je nestala, ali struktura je ostala identična: povijest kao jednosmjerne ljestve, koje se vječno penju prema konačnom savršenstvu. Bila je to ista eshatologija sa navučenim novim slojem boje, poput zamjene crkvenih freski neoklasičnim tapetama, pa onda čestitaš sam sebi što si "krenuo dalje". Do 19. stoljeća, ova sekularizirana eshatologija je pronašla svoj najpompozniji i najapsurdniji izričaj u velikoj izgradnji sustava G. W. F. Hegela. Za Hegela: povijest nije bila pozornica za božanski sud, već za razvijanje Apsolutnog Duha, koji se stalno razvija prema savršenoj samosvijesti. U biti je prepisao Knjigu Otkrivenja, kao filozofski seminar, jer je umjesto nebeskih truba i anđeoskih vojski, vrhunac svih kozmičkih nastojanja postala - pruska država. Što? Otprilike, Hegel kaže: "Država je Božji marš u svijet". Dakle , ukupno stanje Pruske, zemlje njegova prebivališta, bila je krajnja točka same povijesti - bila je to birokratska pruska država, koja nije mogla preživjeti ni cijelo stoljeće. Utopija je za Hegela kao gledanje 12-satne opere, gdje se bogovi i heroji bore oko sudbine kozmosa, ali se posljednja zavjesa podiže kako razotkrila - neki vladin ured koji izdaje dozvole. Teško se odlučiti što je smiješnije: teološka arogancija poistovjećivanja Božjeg plana s vlastitom vladom, ili broj obrazovanih ljudi koji su ozbiljno kimnuli na ovu izjavu, kao da čuju duboku istinu, a ne državno sponzorirano laskanje.

Dragi čitatelju, ako zaista vjerujete da Hegelova filozofija povijesti kulminira u totalnoj državi - bilo da se radi o Pruskoj, SSSR-u ili modernoj Americi, onda moram reći da pristajete na opasnu fantaziju. Ovo nije samo naivnost; to je oblik intelektualnog služenja birokratskom despotizmu. Ali, nemojte u ovome pretjerati: slijepa vjera u napredak jedna je od najtrajnijih i najskupljih iluzija povijesti.

Predvidljivo - Hegelov linearni misticizam je iznjedrio vlastite hereze.

Među njima je bio Karl Marx, koji je jednostavno zamijenio Apsolutni Duh "povijesnim materijalizmom", pa je vjernicima dao novi raj na zemlji: besklasno društvo. Ah, da, marksizam, velika utopija u kojoj se 'Kraljevstvo Božje na Zemlji' pretvorilo u distopijsku švedsku stolicu gladi, represije i birokracija koje izazivaju noćne more. Ali, hej, ne brini, slatko ljetno dijete, znam kako "pravi" komunizam nikada nije isproban, jer se očito naočigled skriva iza svakog propalog režima i snova svakog neurotičnog brucoša. Iskreno, nije ovdje baš ni jasno što je zavodljivije: marksistički san o revoluciji ili hegelijansko sanjarenje o pruskoj državi, kao konačnom obliku povijesti? Oboje su sjajne priče, ali i gadna upozorenja. Marksistička teorija napretka je, u biti, ista kršćanska drama u radničkim kombinezonima; Eden je postao primitivna komunistička utopija; Pad je privatno vlasništvo; Iskupljenje je  proleterska revolucija; Kraljevstvo je utopija bez države. Marksisti su možda prezirali religiju, ali su klečali pred istim oltarom, Poviješću kao vrhovnim bogom i krajem vremena, koje nije bilo više zapisano u proročanstvu, nego u dijalektici. Ciklus se nastavlja. U naše doba: narativ sudnjeg dana su preuzeli na sebe novi sekularni proroci. Nakon Hladnog rata je Francis Fukuyama tvrdio kako Američko Carstvo i liberalizam predstavljaju "kraj povijesti", no previdio je činjenice, npr. rat u Ukrajini ili COVID - koje razbijaju ovo njegovo predviđanje. Također, imamo danas mnoštvo ekoloških aktivista, koji svakih nekoliko godina izdaju novo upozorenje o  skorom kolapu civilizacije; sjećate se onoga: ostalo nam je 12 godina za spašavanje planeta, ili ide armagedon! Ovo se ponavlja i ponavlja svako desetljeće, bez ikakve iznimke. U međuvremenu, "mračni" transhumanisti nestrpljivo čekaju dolazak Singularnosti, slično kao što su srednjovjekovni redovnici čekali Drugi Kristov dolazak.

Svaka od ovih skupina (ma, uz mnoge druge, naravno) - vjeruje kako povijest ubrzava prema klimaksu i transformaciji, koja će sve što je bilo prije učiniti nevažnim. Svaka od ovih skupina održava konferencije, objavljuje manifeste i traži obraćenike. Istovremeno, svaka od ovih skupina odgađa kraj svijeta kada taj kraj tvrdoglavo odbija doći, ali baš nikada ne dovede u pitanje linearnu teleologiju, koja ovakva predviđanja zapravo i čini neizbježnima. Na kraju: svi su ovi pokreti - kršćanski milenarizam, prosvjetiteljski racionalizam, hegelovski historicizam, marksistički utopizam, liberalni idealizam, zeleno proricanje sudbine, kultovi besmrtnosti Silicijske doline, uz ostale - samo različiti red klupi u istoj katedrali. Oni zapravo nikada nisu pobjegli iz Crkve; oni su samo promijenili odjeću. Probajte samo zamisliti sve njih, nakon stoljeća intelektualnog (i ostalog) lutanja, kako se ponovno nalaze u istom zatvorenom dvorištu, iste katedrale, gdje se drevni redovnik oslanja na svoj štap, značajno nasmješi i pita: Prvi put?

Indoeuropski osjećaj za vrijeme

Za razliku od infantilnih iluzija kršćanske i ostale linearne kronologije - mnoge indoeuropske mitske tradicije predstavljaju duboku i duboko pobožnu viziju povijesti, kao tragičnog ciklusa propadanja i obnove, obrazac koji postoji daleko od bilo kakve naivne teleologije beskrajnog napretka. Vedska koncepcija yuga, Hesiodov prikaz ljudskih doba, nordijske sage o Ragnaröku, kao i drevne perzijske kozmologije, zajedno svjedoče o zajedničkoj intuiciji: povijest je sveta drama u kojoj se božansko središte postupno povlači, nered i propast se povećaju, kataklizmički kolaps prekidaju ciklus i razvijaju se narativ; samo zato da bi ponovno uslijedila obnova kroz žrtvu, ponovnu inicijaciju, ili čak i nekakvu apokaliptičnu transformaciju. Ovakva ciklička vizija vremena priznaje surove stvarnosti postojanja, bez padanja u očaj, ili još i gore: vjerovanja u lažnu nadu. To je trezveni, tragični realizam, koji prepoznaje povijest kao stvarni skup, ali i slijed koji je obilježen prekidom i diskontinuitetom. Sveti poredak neće zajamčeno trajati beskonačno; mora se održavati, obnavljati, a ponekad se mora i nasilno vratiti. Obnova ne dolazi kao božanski dar, koji je tek tako i bez napora darovan od gore; to je više plod ljudske hrabrosti, ritualne discipline, duhovnog uspona. Sami bogovi, iako moćni, klanjaju se neumoljivom zakonu sudbine (μοῖρα). Tako nas i Homer podsjeća kako čak ni Zeus ne može poništiti ono što je suđeno. Priznanje postojanja sudbine ublažava ljudski ponos i udjeli poniznost, jer uči kako sva bića, bogovi i ljudi podjednako, sudjeluju u kozmosu kojim upravljaju nepromjenjivi kozmički zakoni, koji su izvan proizvoljne volje.

Vedska Mahābhārata razrađuje ovu kozmologiju s izvrsnim detaljima. Opisuje četiri yuge kao epohe silazne vrline i duhovne moći. Satya Yuga (Zlatno doba) jest vrijeme kada dharma vlada vrhovno, istina se očituje, bogovi otvoreno hodaju među ljudima. Postupno, kroz oholost i moralni pad, svijet se izopačuje u Tretu, Dvaparu, te konačno Kali Yugu - Doba tame, fragmentacije i duhovnog otuđenja. U ovom najmračnijem dobu se bogovi povlače, širi se kaos i društvo se urušava u materijalizmu i sukobima. Ipak, ovaj silazak, kao niti bilo što - ne traje vječno. Predodređeno je da bude očišćeno vatrenim ponovnim pokretanjem (resetom), čime se najavljuje ponovni povratak novog Zlatnog doba. Povijest, iz ove perspektive, nije niti početak, niti kraj, nego je vječno ponavljanje, kozmički kotač koji se okreće bez prestanka, sve dok čovječanstvo ne sazna svrhu svog boravka u smrtnom carstvu.

Hesiodova Djela i dani također odražavaju ovo gledište i pripovijedaju o Pet doba čovjeka: Zlatno doba je vrijeme božanske naklonosti i sklada; nakon čega slijedi progresivna moralna i društvena degradacija kroz srebrno, brončano i herojsko doba, a završava u željeznom dobu, svijetu obilježenom nepravdom i slabljenjem sjećanja na bogove. Daleko od obećanja konačnog spasenja, Hesiodova vizija jest vizija neizbježnosti: propadanje je prirodna posljedica ljudskih propusta; samo kroz ritual, vrlinu i štovanje se može sačuvati sveti poredak. Nordijska tradicija produbljuje ovaj tragični ciklus mitom o Ragnaröku - kataklizmičnom kraju bogova i samog svijeta, nakon čega slijedi ponovno rođenje gdje se zemlja ponovno uzdiže, plodna i čista, spremna ponovno započeti ciklus. Ova pripovijest, ispričana u Poetskoj Eddi, naglašava prolaznu prirodu svih stvari, čak i božansku, kao i nužnost herojske žrtve i obnove.

Ovi mitovi nalaze odjek u empirijskim zapisima tijekom burnih povijesnih prekida.

Događaj iz kasnog glacijala, mlađeg Drijasa, iznenadni klimatski preokret prije nekih 12000 godina - uništio je ekosustave i ljudska naselja, odražavajući iskonsku kataklizmu u mitskom sjećanju. Slom civilizacija brončanog doba, oko 12. stoljeća prije Krista, pad Zapadnog Rimskog Carstva, pad sasanidske Perzije, kao i brojni drugi civilizacijski preokreti jesu povijesne potvrde stvarnosti cikličkog pada, i ponovne obnove. Pa ipak, ovi prekidi nisu nikakvi metafizički završeci, nego su prolazi, to jesu prijelazi između uzastopnih ciklusa reda, propasti i obnove. Etičke implikacije prihvaćanja ovakvog svjetonazora su duboke. Slijepo se držati kristijaniziranog linearnog optimizma i onda očekivati kako će povijest biti popravljena konačnim, zemaljskim završetkom - znači usvojiti djetinjastu temporalnost prepunu nestrpljenja, prisvajanja prava i opasnog prepuštanja nade vanjskim spasiteljima, ili (još i gore) sekularnim mesijanizmima. Nietzscheova doktrina Vječnog Povratka snažno preoblikuje ovo ciklično ponavljanje kao test veličine. Izazov nije metafizička rezignacija, nego je hrabra afirmacija vlastitog života kakav jest. Ovo nije samo apstraktni koncept; to je poziv na duhovnu inicijaciju i herojsku transformaciju. Evola, kroz svetu kozmologiju, solarni simbolizam, uz kraljevske, žrtvene i estetski uređene tradicije indoeuropskog ponavljanja, donosi prizor apoteoze, ne sterilnog ponavljanja. Duša, kroz ritual i disciplinu, uči hrabro, dostojanstveno, kreativno i odlučno se suočiti sa vječnim ciklusom. Štoviše, ova ciklička vizija nudi nadu, koja se razlikuje od lažnih obećanja kršćanskog spasenja. U hinduizmu: ciklus samsare (beskrajno puta rođenje, smrt, ponovno rođenje) se može prevladati kroz mokšu - što je oslobođenje postignuto mudrošću, odanošću i samoostvarenjem. U platonizmu: putovanje duše kroz reinkarnaciju može se prevladati kroz eudaimoniju - cvjetajući život pun vrline i filozofskog uvida, koji se ponovno ujedinjuje s vječnim Formama. Nietzscheov Nadčovjek utjelovljuje najvišu mogućnost ljudske transcendencije: onoga koji prihvaća amor fati - pretvarajući sudbinu u slobodu i ponavljanje u vječno stvaranje. Spasenje nije univerzalno ili automatsko; i ono je rezervirano samo za one koji žele prevladati i potvrditi, koji prihvaćaju teret postojanja sa herojskom odlučnošću.

Konačno, ovakav svjetonazor unosi potrebnu poniznost prema našim političkim i kulturnim težnjama. Slom civilizacije ili poretka nije metafizički kraj čovječanstva. To je samo kraj određenog ciklusa i to je prilika za obnovu. Izazov je odnjegovati unutarnju umjetnost koja je sposobna izdržati slom, treba posvetiti mračna vremena i ponovno rasplamsati sveto vrijeme. To je težak i hrabar zadatak i sa njim se suočava svaka kultura koja teži preživjeti vlastita iskušenja, ona koja se želi ponovno roditi. Ukratko, profano je  vrijeme, tj. spljoštena, kvantitativna modernost - duhovno je neplodno i ideološki opasno vrijeme, koje proizvodi ubrzanje, očaj i infantiliziranu nadu. Indoeuropske i tradicionalne kozmologije nude tragičniju, ali dostojanstvenu alternativu: povijest kao sveti ciklus uspona, propasti, sloma i obnove, kojim upravlja sudbina, te je osvijetljen ritualnom i herojskom afirmacijom. Za suočiti se sa ovim ciklusom nije potreban eskapizamm niti nihilizam - nego već disciplinirani amor fati - solarni, kraljevski i žrtveni stav, koji pretpostavlja ponavljanje i pretvara izvor straha u polje duhovnog uspona i kreativnog ponovnog utemeljenja. Samo kroz takvu pobožnu i herojsku orijentaciju, čovječanstvo može podnijeti vječni povratak i sudjelovati u svetoj drami kozmičke obnove.

Sveto vrijeme: Povratak koji stvara stvarnost

Sveto vrijeme nije varijanta vremena sata - to je drugačiji ontološki okvir.

Dok je profano vrijeme kvantitativno, linearno i anonimno, beskrajni slijed mjerljivih trenutaka - sveto vrijeme je kvalitativno, hijerarhijsko i mitsko; to je prostor gdje su primordijalni čin i njegovo arhetipsko značenje - trajno prisutni. Za tradicionalnog čovjeka, sama stvarnost prožeta je trenucima koji dolaze iz drugačijeg reda ili hijerofanija, tako da "živjeti u svetom znači živjeti u stvarnom“. Ovaj drugi vremenski okvir je najbolje shvatiti kroz dva isprepletena fenomena: (1) ponovni povratak kozmogonije (ritualno ponavljanje izvorne stvaralačke epizode); uz (2) kalendarsko strukturiranje proživljenog vremena tako da ljudska godina postaje kartom sudjelovanja, a ne puki slijed. U arhaičnim društvima se osnivačka djela bogova i heroja pamte; ona se i ritualno ponovno izvode. Svaki pravilno izveden obred je, Eliadeovim riječima, ponavljanje kozmogonije. To je "kreativni čin par excellence", te tako zajednica ne samo da obilježava svoje podrijetlo, nego si ponovno stvara temelje za život u sadašnjosti. Budući da se rituali ponovno vraćaju u samo doba podrijetla - sveto vrijeme je u nekom smislu reverzibilno - prošlost nije nepovratna, ona je dostupna. Kroz liturgiju, inicijaciju, žrtvu ili festival, sudionik se uzdiže u ono što Eliade naziva "Velikim vremenom" (mitski trenutak početka), gdje se arhetipski događaj iznova i iznova obnavlja, te čini učinkovitim. Ovo nije puko nostalgično ponavljanje, to je metafizička tehnika koja neutralizira teror besmislene povijesne bitnosti, umetanjem ljudskog djelovanja u poredak, koji zapravo sve nadilazi.  

Kalendar u tradicionalnim kulturama stoga nije nikakva neutralna knjiga, nego je to sveti instrument. Solsticiji, novogodišnji obredi i ciklički festivali sadnje i žetve - označavaju mjesto gdje se profani tok isprepliće sa svetim obrascem vremena. Godina postaje koncentrični podsjetnik koji ide prema središtu: kozmogonijski trenutak, grad-hram, ritualna radnja velikog svećenika ili vladara koja obnavlja kozmičku harmoniju. Vrijeme, u ovoj shemi, nije uklanjanje prošlosti - nego je kontinuirano sudjelovanje u arhetipu,  koji je zapravo i proizveo prošlost. Također, sudjelovanje u ovakvom vremenu ima i egzistencijalne posljedice. U svetom vremenu ljudski život ima svoju orijentaciju, smisao i moralnu težinu. Ritualizirani ponovni ulazak u mitski početak pretvara, inače profane radnje, poput jedenja, tkanja i upravljanja - u sakramentalne geste koje održavaju sami kozmos. Zajednica nije samo društvena skupina koja preživljava povijest; to je liturgijski mikrokozmos koji zrcali makrokozmos, i time čuva kontinuitet između ljudskog i božanskog poretka. Tako, sveto vrijeme popravlja fragmentaciju i dezorijentaciju, koju je proizvelo sekularno i vremenski ograničeno postojanje. Važno je ovdje objasniti dvije stvari. Prvo: sveto vrijeme nije bezumno ponavljanje, jer je samo ponavljanje odabrano, oblikovano i smisleno. Ritualno ponavljanje jest namjerno stvorena tehnika za "ukidanje" povijesti, jer oslobađa ljude od toga da su samo pasivni objekti u povijesnoj kontingenciji; smješta ljude unutar meta-povijesnog okvira, koji čuva identitet. Kao drugo: sveto vrijeme nije jedinstvena kozmologija u različitim kulturama; Eliadeov komparativni rad pokazuje koliko se ti oblici i naglasci mogu razlikovati (novogodišnji obredi, solsticijski misteriji, sezonske žrtvene drame, godišnje inicijacije). Ali, strukturna funkcija zapravo ostaje svugdje konstantna: ponovno uspostaviti vezu između ljudskih djela i transcendentnih arhetipova. 

Konačno, filozofski ulozi vraćanja pojma svetog vremena su izgleda sanas previsoki. Ako modernost svodi postojanje na profanu vremensku liniju proizvodnje, mjerljivog napretka i historicizma - onda bi oporavak svetog vremena ponudilo alternativni model, gdje bi ljudsko djelovanje ponovno bilo i kozmički značajno. Sveto vrijeme ne briše ljudsku slobodu; ono je premješta. U stvari, to je etički izbor, hrabrost, ljepota i inicijacija, koji postaju putevi kojima osobe ponovno ulaze u Veliko Vrijeme i sudjeluju u trajnoj regeneraciji. Eliadeovim riječima: ritualni povratak početku nije puka fantazija, nego je praktična ontologija; to je način stvaranja bezvremenske sadašnjosti, kao i obnavljanja ljudskog života, ali u skladu s dubljim poretkom stvari. 

Platonovo noetsko carstvo: Jedinstvo izvan vremena

Iznad okvira profanog i svetog vremena se otvara mirnija i puno rjeđa dimenzija: noetičko područje ili svijet Formi (eidos), u kojem stvari postoje u svojoj savršenoj i nepromjenjivoj razumljivosti.

Za Platona to nije samo ontološka tvrdnja o višoj klasi entiteta, nego je preusmjeravanje načina na koji se shvaća bitak i vrijeme. U Timeju, on poznato naziva vrijeme "pokretnom slikom vječnosti". Vrijeme je stoga izvedeno, kopija koju je uspostavio Demiurg,  kako bi odražavala (koliko god je moguće) vječni red razumljivog. Ontološki prioritet noetičkog vremena bi otprilike značilo kako je  linearni, povijesni vremenski okvir, ali i ritualizirano sveto vrijeme - samo manifestacije, ili odjeci vremenitosti, koja je sama po sebi izvan svakog vremena. Platon opetovano inzistira na tome da istinsko znanje (epistēmē) pripada samo onome što je vječno i nepromjenjivo, dok se mišljenje (doxa) odnosi na svijet postajanja i protoka. Filozofov zadatak jest, stoga, okretanje od osjetilne percepcije prema dijalektici i kontemplaciji: vertikalni uspon u kojem se duša prisjeća svog izvornog pogleda na Oblike. Ljestve erosa u Simpoziju prikazuju ovaj uspon, kao obrazovanje o ljepoti: početak sa posebnom privlačnošću, dok kulminira vizijom samog Oblika Ljepote. Sjećanje duše istovremeno jest njen povratak kući. U metafizičkom okviru, koji su razvili kasniji platonisti, najviši princip postaje Jedno (kod Plotina), koje je potpuno izvan bića, misli i vremenskog slijeda. Iz Jednog proizlazi stupnjevana emanacija, Intelekt (nous) koji sadrži Oblike; zatim Duša, i konačno materijalni svijet. Jedno nije samo vrh na ljestvama; to je neizrecivi izvor koji zrači razumljivošću, a da sam nije podložan promjeni. Plotin naglašava: Jedno se mora dosegnuti povlačenjem iz diskurzivnosti, kontemplativnom tišinom u kojoj se intelekt prazni, kako bi se moglo dogoditi sjedinjenje ili henoza. Henoza je, u ovom prikazu, manje kretanje u vremenu, a više transpozicija izvan vremena - sjedinjenje i identitet duše s noetskim načinom, postaje se biće u kojemu promjena i slijed više ne postoje.

Noetsku vremensku dimenziju najbolje opisuju paradoksi. To je prisutnost bez sukcesije, punoća bez akumulacije i nepomična punoća, koja ipak generira mnogostrukost. Dakle, noetsko vrijeme nije alternativni kronos, niti je to viši kronos; to je odsutnost vremenskog postajanja, ili savršene staze (jer, staza imenuje punoću bića), ali nikako i inertno mrtvilo. Iskustvo noetičkog se stoga često definira kao ekstatična vizija, apofatička tišina, erosa koji spaljuje dušu koja onda vidi. Plotin govori o ovom vrhuncu kao o stanju čiste ljubavi, intimnom prelijevanju, gdje duša sudjeluje u izvoru iz kojeg izviru ljubav i razumljivost. Noetičko vrijeme je ontološki korijen reda, značenja i vrijednosti. Sveto vrijeme posreduje između zemaljskog toka i bezvremenskog bića; zato obredi, mitovi i kontemplativne prakse postaju načini na koje duša preusmjerava svoje vremensko iskustvo, kako bi primila noetičko. Stoga je uspon prema noetičkom vremenu istovremeno etička i egzistencijalna transformacija, pritom filozof ne bježi od svijeta da bi ga porekao, već raspršuje svoje neznanje i prisjeća se višeg obrasca koji ga uređuje. Ova vertikalna metafizika pronalazi zanimljive rezonance u indoeuropskim tradicijama. Vedantski izvještaji opisuju Brahmana kao bezvremensko tlo iza maye; nordijski mit sadi Svjetsko stablo čiji korijen i grane povezuju vremensku promjenu s dubljim, aksijalnim središtem; zoroastrijska misao prikazuje povratak duše Ahura Mazdi, kao konačnu preorijentaciju prema glavnom dobru. U svakom od njih - najviši život jest uzlazno kretanje prema bezvremenom izvoru - čija prisutnost daje dostojanstvo, legitimnost i smisao.

Živjeti prema noetičkom vremenu znači ostvariti određeni telos: ne poricati život, nego dosegnuti njegovo najpotpunije ostvarenje. Noetički dom je cilj nostosa, odredište filozofskog i duhovnog rada. To je punina onkraj imenovanja, ali je ipak izvor svih imena, gdje se čežnja duše ispunjava u ljubavi, koja je istovremeno odmor i beskrajni izvor. Time Platonovo noetičko carstvo ostaje vrhovnim korektivom i za spljoštenost profanog kronosa, kao i za sveto ponavljanje svetog ciklusa: to je bezvremeno tlo, iz kojeg zrače istinski red, ljepota i eudaimonia.

Hvala na čitanju. 

(Još jedna napomena: Nije gotovo, ovo je samo početak. Mitra će se vremenom pojaviti, jer ću ga uzeti kao primjer. Ali, sama je tema teško shvatljiva zbog nametnutih ograničenja u svakodnevnom životu. Ali, razmislite samo da na tren izmaknemo ljestve "mjerne jedinice" vremena iz npr. Einsteinove teorije relativnosti, gdje bi nam bio kraj. Zasada nam je to zabranjeno učiniti i moramo prihvatiti formule kao dogme. Ali, ništa nije vječno i posebno nisu vječna ljudskih ruku djela...)