Nuklearno razbiti matricu

Ostavština Konrada Zuse-a (izumitelja prvog programabilnog računala iz nacističke ere) je uglavnom potisnuta i zaboravljena. Za razliku od svog savezničkog suparnika, Alana Turinga, Zuse je zapravo zamislio sam svemir kao računski prostor, stanični automat, kojim upravljaju diskretna logička pravila. Ali, Zuse je također predvidio kako bi rešetka ove simulacije mogla otkriti svu svoju stravu u uvjetima ekstremne entropije – upravo one vrste koju generiraju i nuklearne detonacije. Ako je tako, onda to objašnjava dosljednu zabrinutost koju su izrazili tkz. "nordijski" posjetitelji svojim poslijeratnim Kontaktima. Oni su nas više puta upozoravali na daljnje nuklearne eksperimente, ali vjerojatno ne iz nekakve altruističke brige za nas, nego zato što bi takve detonacije mogle dovesti do kidanje vela matrice.

Prema Josephu Farrellu i Carteru Hydricku, nacistička Njemačka je ne samo razvila nuklearno oružje prije američkog Trinity testa, nego je to isto oružje, uz sve znanstveno saznanje koje stoji iza njega, tiho prebačeno u Sjedinjene Države, u posljednjim danima rata. Američka atomska bomba tako nije nikakvi proizvod "prosvjetiteljske" znanosti, nego je to znanost (možemo to reći ovako) rođena u Auschwitzu i isporučena podmornicama.

Ako detonacija takvog oružja pruža kratak uvid u računalnu arhitekturu kozmosa, onda ovaj prijenos tehnologije nije bio samo geopolitički. Bio je metafizički. Predstavljao je prenošenje prometejske baklje koja obećava vlast nad matricom.

Otkrivanje matrice

Programabilno računalo izumio je nacist u nacističkoj Njemačkoj. Od 1936. do 1938. godine je njemački građevinski inženjer,  Konrad Zuse (1910.–1995.), postavio temelje za moderno digitalno računalo razvojem tzv. Z1. Bilo je to mehaničko binarno računalo, temeljeno na aritmetici, s pomičnim zarezom. Koristilo je binarni umjesto decimalnog sustava, što je bio radikalan odmak od tradicije analognog računanja tog vremena. Iako je bilo nepouzdano zbog mehaničkih ograničenja u preciznosti, uspostavilo je temelj za binarno računanje, programabilnost, odvajanja memorije i obrade podataka.

Godine 1939. je Zuse nadogradio Z1 elektromehaničkim hibridom. Ovaj tkz. Z2 uređaj je zamijenio nepouzdanu mehaničku aritmetičku jedinicu - elektromehaničkim relejima. Označilo je ključni prijelaz s mehaničkog na elektroničko računanje, te je pružilo dokaz da releji mogu implementirati pouzdanu digitalnu logiku.

Zuse je 1941. godine izgradio tkz. Z3. Bilo je to prvo potpuno funkcionalno Turing-kompletno računalo, bilo je daleko ispred samog rada Alana Turinga, s kojim se retrospektivno uspoređuje. Izgrađeno je korištenjem otprilike 2600 releja i Z3 se naširoko smatra prvim programabilnim, potpuno automatiziranim, digitalnim računalom. Moglo je izvršavati programe pohranjene na bušenom filmu i imao uvjetno grananje, što je bitna značajka u računarstvu za opće namjene. Zanimljivo: Z3 je moglo simulirati bilo koje računanje, koje je samo teorijski mogao izvesti Turingov stroj. Iako je Z3 uništeno u savezničkom bombardiranju, Zuse-ova dokumentacija i kasnija rekonstrukcija, potvrdile su njegov dizajn.

Od 1941. do 1945. godine, paralelno s razvojem hardvera, Zuse je također razvio prvi programski jezik visoke razine. Poznat je kao Plankalkül i bio je to formalni jezik za izražavanje algoritama. Plankalkül je predvidio mnoge značajke modernih programskih jezika, poput: petlji, uvjetnih izraza, nizova i strukturiranih podataka. Iako je objavljeno mnogo kasnije, tek 1972.godine, sve ovo je ukazivalo na Zuseovo duboko teorijsko razumijevanje logičke strukture programiranja i računanja. Ono što također nije objavljeno, do dugo nakon rata, bile su Zuseove ratne filozofske spekulacije o prirodi stvarnosti kao računalnog konstrukta. Zuse je s nacističkim vodstvom i njemačkom vojskom podijelio svoju konceptualnu formulaciju ideje kako bi svemir mogao biti simulacija, kojom upravlja neka vrsta umjetne inteligencije.

U svom revolucionarnom tekstu, "Rechnender Raum" ("Izračunavanje prostora", 1967.), Konrad Zuse počinje pregledom korisnosti numeričkih simulacija u fizičkom modeliranju, te priznaje kako računanje uvelike potvrđuje teoriju. Ali, on predlaže kako same teorije mogu biti manjkave, utoliko što počivaju na neupitnoj odanosti kontinuitetu, glatkom i beskonačnom, neprekinutoj supstanci stvarnog. Zuse se pita: Što ako je sam svemir diskretan, konačan i digitalan?

Nalanjajući se na novo područje teorije automata – područje koje je usko povezano s logikom i koja podupire rana računala – Zuse opisuje kako se fizički procesi mogu predstaviti, ne kao glatke evolucije kroz diferencijalne jednadžbe, već kao nizovi diskretnih prijelaza stanja. Ovi prijelazi, kojima upravljaju konačna pravila, onda primijenjeni na mreže 'ćelija', definiraju klasu sustava - poznatih kao stanični automati. U Zuseovoj spekulativnoj viziji, svemir je sam po sebi jedan takav stanični automat, golema računalna mreža, u kojoj svaka 'ćelija' sadrži dijelove stanja, dok su zakoni prirode jednostavno samo pravila koja služe  za ažuriranje tih stanja. Prema Zuseu, diferencijalne jednadžbe su samo aproksimacije; to su ljudske matematičke fikcije, kojima se opisuju konačni uvjeti ravnoteže, ali ne i stvarni, postupni, kauzalni razvojni proces. Stvarni procesi su algoritamski, kako kaže Zuse. Oni se odvijaju kroz lokalna izračunavanja, poput računala koje ažurira pikselizirane okvire.

Zuse, nadalje, uvodi koncept 'digitalnih čestica', kao stabilnih, pravilima upravljanih obrazaca, u računalnom mediju. Ove čestice nisu samo simboli ili apstrakcije, nego su one su ontološki entiteti, unutar digitalnog prostora; slično solitonima, ili kvantima pobuđenih polja. Mogu se sudarati, spajati, raspadati, pa čak i anihilirati, ovisno o diskretnoj logici, koja upravlja njihovim interakcijama. On pokazuje putem primitivnih, ali evokativnih dijagrama, kako takve čestice nastaju iz jednostavnih pravila, kao i da njihovo ponašanje može reproducirati poznate fizičke procese, poput širenja valova ili izmjene momenta. Radikalnije, Zuse sugerira kako sam prostor – koji je pozadina u kojoj se događaju svi fizički događaji – nije glatka mnogostrukost, nego je računalna struktura, tj. računalni prostor. Njegova geometrija nije zadana, nego je izazvana, oblikovana pravilima računanja i topologijama koje induciraju. Smjer u prostoru, pa čak i kauzalnost, definirani su - ne metafizičkim prvim principima, već strojnom logikom i konačnim pravilima. Pozadina našeg svijeta je mreža logičkih odnosa, koji izvršavaju ogroman program,  daleko izvan našeg shvaćanja, kao što su osnova i potka paukove mreže za kukca koji je u nju uhvaćen.

Zuse se izravno suočava s prevladavajućim ondašnjim paradigmama kvantne mehanike i relativnosti. Kvantna teorija uvodi diskretne vrijednosti, ali unutar kontinuiranog matematičkog okvira. Relativnost odbacuje svaki privilegirani referentni okvir i učvršćuje invarijantnost brzine svjetlosti. Zuseov digitalni svemir prkosi oboma. On tvrdi kako bi se sve količine u prirodi mogle kvantizirati - ne samo u ishodu, već i u strukturi. 'Stvarnost' bi se tada sastojala od konačnog skupa mogućih vrijednosti, poput +1, 0 i -1, poput bitova, odnosno bi se sve interakcije mogle izraziti kao transformacije tih vrijednosti, preko rešetke. Prema tome, vjerojatnosti nisu fundamentalne, nego su emergentne; artefakti ograničenog znanja o determinističkom temeljnom stroju. Zuse čak nagađa: ono što nazivamo slučajnošću u kvantnim događajima moglo biti svedeno na nesigurnost stanja stroja, ili čiste efekte zaokruživanja. Suočava se s prigovorom da bi takva mrežasta struktura narušila izotropiju, stvorila bi preferirane smjerove u prostoru. Ali, on odgovara kako je 'konstanta mreže' dovoljno mala, reda veličine Planckove duljine ili daleko manja od nje, te njena anizotropija ne bi bila uočljiva u svim, osim u najekstremnijim režimima visokih energija. Drugim riječima: stvarnost je pikselizirana, ali pikseli su premaleni da bi se vidjeli.

Srž Zuseovog teksta leži u nizu ilustrativnih simulacija: interakcije čestica u jednodimenzionalnim i dvodimenzionalnim digitalnim prostorima, širenje valova, širenje polja i virtualni sudari. Ovi modeli, iako jednostavni, nude dubok uvid u složena ponašanja: poput raspršenja, odbijanja, pa čak i emergentnih zakona očuvanja – koja mogu nastati iz konačnih automata, a koji djeluju prema lokalnim pravilima. Pokazuje kako stabilne čestice mogu formirati periodične ili oscilatorne obrasce, kako sudari mogu generirati ili uništiti strukture, kako se 'džepovi' stabilnosti mogu formirati iz određenih interakcija (pritom podsjećaju na stojne valove ili crne rupe). Zuse čak nagovještava ontološku razliku između očuvanja energije i očuvanja momenta u svojoj digitalnoj fizici - osporavajući zakone očuvanja energije, koji se uzimaju zdravo za gotovo - kao emergentne, ne fundamentalne. Uvođenjem zaokruživanja, skraćivanja i ternarne logike (za razliku od binarne), Zuse počinje istraživati ​​kako se bogatstvo kvantnog ponašanja može zrcaliti ili simulirati u determinističkom stroju. On sugerira: 'kvantna nejasnoća' možda nije metafizička neodređenost, nego je nesvodljiva složenost duboko slojevitog računanja, u koje smo i mi ugrađeni.

U završnim poglavljima knjige "Izračunavanje prostora", Zuse tvrdi kako informacija nije samo način opisivanja stvari – informacija je sama stvar. Energija, materija, prostor i vrijeme se stapaju u jednu temeljnu supstancu: informaciju. On smatra da se informacija razvija kroz deterministička pravila. Za razliku od hirovite neodređenosti kopenhagenske interpretacije kvantne mehanike, Zuseov model je potpuno kauzalno zatvoren. Tvrdi kako ne postoji slučajnost, već samo neznanje o punom stanju i pravilima stroja. Vjerojatnost je, u ovom svjetonazoru, samo sjena na zidu računalne špilje. Kauzalnost je logičan tok programskog izvršavanja; dok je vrijeme, najzagonetnija od svih dimenzija, otkucavanje globalnog procesora: jedan okvir promjene stanja za drugim. Vrijeme više nije rijeka, nego je to otkucavajući sat kozmičkog CPU-a.

Zuse završava razmišljanjem: ako je svemir stroj, onda zakoni prirode nisu vječne istine, nego su računalni kod. Ako su kod, onda se mogu prepisati. 'Stvoritelj' svemira više nije božanstvo u religijskom smislu, nego je to programer, strojni demiurg. Ako smo mi potprogrami u ovom ogromnom programu, onda i mi možemo naučiti taj računalni kod; možda onda možemo i  hakirati sustav. Međutim, ovaj prijedlog je u suprotnosti s načinom na koji nas Zuseova redukcija kvantne mehanike na binarni digitalni supstrat - lišava ontoloških preduvjeta osobne aktivnosti. Bez određenog stupnja slobodne volje i samoodređenja, kakvog smisla ima govoriti o nastojanju hakiranja simulakruma? Dakle, možemo se zapitati: ako je Zuseova osnovna ideja računalnog kozmosa uvjerljiva, zašto bi onda računanje moralo biti kvazi-digitalno i determinističko, a ne neka vrsta kvantnog računanja, koje daje temeljnu ulogu svijesti i ljudskom donošenju odluka.

Zuse ne samo odbacuje slučajnost kvantnog svijeta; on ga reklasificira kao veo, kao površinski artefakt našeg epistemološkog ograničenja. No, time nas prisiljava da se suočimo s mračnom metafizičkom mogućnošću kako svemir nije neodređen, nego je predeterminiran; da svemir nije slučajan, nego je programiran. Što se događa sa slobodom i osobnom odgovornošću u takvom  kalkulativnom kozmosu? Klasični kvantni pogled, koji proizlazi iz Niels Bohrove Kopenhaške škole, pretpostavlja neodređeni  svemir, gdje vlada vjerojatnost. Događaji na kvantnoj skali nisu uzrokovani niti u kojem tradicionalnom smislu; oni su rezultati statističkih valnih funkcija, koje se urušavaju samo nakon promatranja. To se uklapa u metafiziku otvorenog potencijala: svemir kojim ne upravljaju fiksne putanje, nego su raspodjeljene vjerojatnosti ili 'valovi', koji se mogu urušiti zbog namjera i odluka koje donose svjesni promatrači i koji su posljedično sudionici u toj fenomenalnoj manifestaciji. Nasuprot tome, za Zusea: kvantna neodređenost nije ontološki fundamentalna i u recipročnoj interakciji sa sviješću, nego je iluzija proizvedena konačnošću informacija, unutar računalnog supstrata 'stvarnosti'. Slučajnost nije ontološka – ona je epistemološka. To je zato, kaže Zuse, što je to posljedica toga što smo mi potprogrami i to unutar stroja, koji je previše složen da ga vidimo u cijelosti. Naše misli, sjećanja i izbori, nisu ništa više od mrešanja u tablicama stanja determinističkog staničnog automata. Iskustvo donošenja odluka bi moglo biti analogno programu koji izvršava uvjet 'ako/onda'. Čovjek ima osjećaj kao da je mogao učiniti drugačije, ali Zuse misli kako je to samo zato što nema pristup cjelokupnom kodu.

Kvantni računalni prostor

Možemo se osloniti na Rolfa Landauera, Charlesa Bennetta i Johna Archibalda Wheelera, kako bi suprotstavili deterministički  pogled Konrada Zusea, vezano uz kozmičko računanje, te pokušali razviti ideju o svemiru kao kvantnom računalnom sustavu. Prema Landaueru, brisanje dijela informacije plaća se energijom. To što nepovratne logičke operacije povlače za sobom termodinamičke posljedice, također znači da računanje ne može biti bez trenja. Ima svoju cijenu. Zuseov diskretni sustav mora se uskladiti s termodinamikom. Svemir ne može biti automat s nultom entropijom, nego računalni proces koji generira toplinu. Svaki metafizički prikaz stvarnosti kao računanja mora uključivati ​​Landauerove termodinamički trošak, kao temeljni princip.

Do 1973. godine je Charles Bennett proširio Landauerov rad pokazujući kako se računanje, u principu, može učiniti logički reverzibilnim, stoga se može izbjeći rasipanje energije. Ključ je očuvanje informacija kroz vrijeme, osiguranje da se nijedan bit ne izbriše. Čitajući Bennettov rad, razvija se ideja da se Zuseov računalni prostor može preoblikovati u reverzibilni automat. To bi riješilo termodinamičku i metafizičku rigidnost Zuseovog sustava. Reverzibilni stanični automat ne bi rasipao energiju, nego bi bio potpuno deterministički u svojim prijelazima, omogućio bi povratak budućnosti u prošlost, osim tamo gdje se miješaju mjerenja ili razlaganja. 

Kvantna mehanika uključuje unitarnu, reverzibilnu vremensku evoluciju (putem Schrödingerove jednadžbe), koja je isprekidana naizgled nepovratnim kolapsom (mjerenjem). Što ako valna funkcija nije samo matematička apstrakcija, nego je fizičko računanje, tj. evoluirajuća informacijska struktura koja se pokorava pravilima reverzibilnog logičkog kruga? Slijedeći ovu liniju razmišljanja, možemo preoblikovati svemir kao kvantni automat, gdje svaka 'ćelija ili čvor ne nosi u sebi klasični bit, nego valnu funkciju u više mogućih stanja - 'kubit'.

Radeći unutar formalizma matrične mehanike (Heisenberg) i evolucije Hilbertovog prostora (Schrödinger), shvaćamo kako se kvantna stanja razvijaju prema unitarnim operatorima, reverzibilnim transformacijama koje čuvaju normu. Ovo je računanje, ali ne klasično. Umjesto toga, to je kvantno računanje, gdje umjesto binarnih vrijednosti (koje se prebacuju iz 0 u 1) postoje rotirajuće amplitude, unutar složenih vektorskih prostora. Ove operacije mogu se preoblikovati kao logička vrata, unitarni operatori, koji djeluju na vektore stanja. Superpozicija nije samo filozofska neobičnost, nego je izvor paralelnoga. Kvantni sustav može računati u mnogo mogućih putova odjednom. Isprepletenost je resurs za nelokalnu komunikaciju stanja; to je računalno aktivna veza, a nije samo sablasni nusprodukt. Evolucija kvantnog sustava jest računanje; ono što nazivamo svemirom je emergentno ponašanje kvantnog stroja. To je spektralni stroj, čije su sastavne funkcije svijest i namjera. 

Svemir je reverzibilni računalni sustav, koji je sastavljen od kvantnih logičkih elemenata. Svaka 'ćelija' u prostoru je lokalni kvantni registar, čije se stanje razvija prema unitarnim transformacijama (određeno lokalnim pravilima), koja mogu nalikovati jednadžbama kvantnog polja. Ovi kvantni registri su isprepleteni u prostoru, omogućuju distribuirano računanje i nelokalne korelacije. Mjerni događaji odgovaraju termodinamički 'skupim' projekcijskim operacijama; ondje gdje se mogućnosti urušavaju, informacije se izgube u okolini, a entropija se povećava. Strelica vremena je nametnuta iznutra. Proizlazi iz termodinamičke cijene, kod entropijskog računanja. Ono što nazivamo klasičnom 'stvarnošću' jest rezultat trajne dekoherencije i gubitka informacija, koje su projicirane iz kvantnog računalnog supstrata. Svijest je emergentna sposobnost određenih podsustava (umova) da se rekurzivno isprepliću sami sa sobom, formirajući tako meta-računalne petlje.

Zuseu u čas, mogli bi ovaj okvir nazvati "Kvantnim računalnim prostorom". Ono nastaje na presjeku kvantne teorije informacija, kvantnog računarstva, holografskog principa i kvantne termodinamike, uz koncepciju kvantne gravitacije kao računarstva. Spajanjem Zuseovog računalnog kozmosa s Landauerovim termodinamičkim realizmom, kao i preoblikovanjem kvantne evolucije kao unitarnog računarstva, možemo doći do modela koji čuva kauzalnost i zakonitost, dopušta entropiju i nepovratnost, podržava superpoziciju, ispreplitanje i emergenciju, te (ono što je možda najvažnije) pruža okvir za smislenu slobodnu volju, kao termodinamički čin računalnog izbora.

Tijekom Drugog svjetskog rata je Konrad Zuse otišao toliko daleko, te je teoretizirao o vjernosti računalne simulacije, unutar koje možda danas živimo. Predložio je da se mogu dogoditi odstupanja u ponašanju simulakruma (ono što bi mogli nazvati 'greškama' ili 'anomalijama'), ali i mogu biti detektirana tijekom entropijskih događaja izuzetno visoke energije. Ovakve 'greške' u matrici našeg računalnog svijeta - gdje sustav pokazuje ​​ponašanja koja nisu u skladu s klasičnim, ili čak kvantno mehaničkim očekivanjima - mogle bi ukazati ​​na ograničenja digitalnog supstrata. Ono što je Zuse mislio pod 'masovnim entropijskim događajima' se događa npr. tijekom detonacije nuklearne bombe.

Zuseova teorija simulakruma, koja je bila prva takva teorija, također odbacuje konvencionalnu pretpostavku kako je prostor izotropan i gladak. U digitaliziranom svemiru, usmjerenost proizlazi iz mrežne strukture, tj. iz strukture rešetke, ili svjetske mreže, simulakruma. Širenje se ponaša drugačije duž koordinatnih osi nego kod dijagonala; čestice pokazuju pristranost temeljem ugrađivanja u stanični prostor. Ovo gledište proturječi duhu Einsteinove relativnosti, koja pretpostavlja kako nema privilegiranog referentnog sustava. Ipak, Zuse tvrdi da se u istinski digitalnom svemiru neki sustavi ipak moraju favorizirati, i to je ovdje sustav simulacije. Napominje da bi to moglo biti vidljivo na vrlo malim skalama, tijekom događaja (izboja) izuzetno visoke energije. Drugim riječima: znanstvenici koji su sposobni promatrati fenomene kvantne skale tijekom nuklearne eksplozije mogli bi otkriti digitalni potpis računalne paukove mreže.

Opće je poznato kako su kvantna fizika i elektronski mikroskopi prvi put razvijeni (najdalje se došlo u njihovom razvoju) u tada već nacističkoj Njemačkoj, tijekom 1930-ih godina. Ono što gotovo nitko ne zna, jer je duboko sakriveno i potiskivano, jest činjenica da su nacisti također prvi razvili, ali i uspješno testirali, nuklearno oružje - 1944. godine. Nadalje, američki test atomske bombe u Trinityju, kao i nuklearna bombardiranja Hirošime i Nagasakija - omogućeni su tek transferom nacističkog fisibilnog materijala iz Njemačke u Sjedinjene Države, 1945. godine.

Nacističke nuklearne bombe bile su prve

U knjizi "Reich of the Black Sun", Joseph P. Farrell razmatra mogućnost kako je Treći Reich, ne samo bio blizu završetka razvoja nuklearnog oružja, već ga je i uspješno testirao, i to mnogo prije nego što je Projekt Manhattan doživio 'uspjeh', u Novom Meksiku. Farrellova teza je smjela, koliko je i osuđujuća: 'saveznici', posebno Sjedinjene Države, svjesno su oduzeli funkcionalni program nuklearnog oružja od nacističke Njemačke, u posljednjim mjesecima rata. Zatim su ovu neugodnu istinu zakopali ispod pažljivo iskonstruirane poslijeratne mitologije, ono što Farrell naziva 'Savezničkom legendom'. Ova Legenda, pojačana narativom pobjednika i trijumfa, kao i uspjehu Projekta Manhattan, poslužila je za sakrivanje pravog podrijetla američke nuklearne hegemonije, kao i za prikrivanje dogovora, koje su sklopili sa samim arhitektima nacističkog ratnog stroja.

Dokazna točka Farrellovog argumenta jest spoj abnomalnih ratnih opažanja, deklasificiranih izvješća i poslijeratnih obavještajnih nedosljednosti, koje se spajaju na pitanju nacističkih atomskih sposobnosti. Jedna takva temeljna točka je izjava Hansa Zinssera, njemačkog pilota i stručnjaka za protuzračne rakete, koji je u listopadu 1944. godine, svjedočio onome što je opisao kao masivnu atmosfersku eksploziju, na velikoj visini, sa svim obilježjima nuklearne detonacije: zasljepljujući bljesak, tlačni val, ionizirajući elektromagnetsni puls, karakteristični oblak u obliku gljive. Ovo nije bila spekulativna rekla-kazala, nego to govori deklasificirani dokument američke vojske, koji je potiskivan desetljećima. Samo Zinsserovo svjedočenje prijeti raskrinkati  cijeli rasplet ovog rata. Ali, Farrell se ne zaustavlja na jednom svjedoku.

Farrell napominje kako su tijekom posljednjih mjeseci rata, Hitler i Wehrmacht, dali prioritet obrani naizgled marginalnih područja, poput: Ohrdrufa, Tirinške šume i regije "Tri ugla" (na raskrižju Tiringije, Bavarske i Češke). Na tim su se mjestima nalazila nacistička nuklearna postrojenja, uključujući: podzemne laboratorije, poligone za testiranje oružja i napredne SS projekte. Unatoč tome što je Berlin bio pod prijetnjom, elitne SS jedinice navodno su raspoređene kako bi osigurale ta udaljena područja. Kako tvrdi Farrell, ovo odražava bitni strateški značaj skrivenih crnih projekata, posebno nuklearnih. Farrell također citira talijanskog novinara, Luigija Romersu, koji je potvrdio da je bio očevidac, uz talijanske i japanske dostojanstvenike, nacističkog atomskog testa u jesen 1944. godine, na otoku Rügen. Romersa je opisao veliku eksploziju, vidljivu iz betonskog bunkera, korištenje novih tehnologije koje su uključivale uran i tešku devastaciju okoliša. Ovaj izvještaj, otkriven desetljećima nakon rata, odgovara onome što bi se očekivalo od atomskog testa; navodno ga je u to vrijeme potvrdio i sam Mussolini.

Farrell pokazuje kako njemački program na izradi atomske bombe nije bio monolitni pothvat, koji je bio usredotočen samo na Wernera Heisenberga i njegovo navodno petljanje s reaktorima. Umjesto toga, bio je podijeljen na nekoliko strana. S jedne strane, postojao je javni, otvoreni i uglavnom teatralni Heisenbergov program, koji je osmišljen kao propali, ili makar da izgleda kao propali. S druge strane, postojala je daleko tajnija operacija, koju je nadzirao SS, pod vodstvom osoba poput Kurta Diebnera, Walthera Gerlacha i moguće Hansa Kammlera (ovaj zadnji je toliko obavijen poslijeratnim dvosmislenim činjenicama, te i sama njegova smrt ostaje misterij). Ovaj tajni program, tvrdi Farrell, nije bio usmjeren na plutonijeve reaktore, već na obogaćivanje urana, te koristi  iste metode koje su se koristile u Oak Ridgeu: elektromagnetno odvajanje i moguće tehnologiju centrifuge.

Ovdje se Farrellovo istraživanje spaja s neovisnim istraživanjem Cartera Plymtona Hydricka. U djelu "Kritična masa", Hydrick iznosi pomno dokumentiranu tezu: uran iskorišten u bombi na Hirošimu, uz ključna tehnološka poboljšanja, koja su bila potrebna za detonaciju naprave u Nagasakiju - nisu dobiveni domišljatošću američkih znanstvenika koji su radili u izolaciji - nego iz pepela urušavajućeg Trećeg Reicha. U središtu njegovog argumenta nalazi se čudno putovanje njemačke podmornice U-234, koja se predala američkim snagama u svibnju 1945. godine. Na brodu nisu bili samo visokorangirani časnici Luftwaffea i znanstveno osoblje, koje je krenulo za Japan; nego i teret od 560 kilograma uranijevog oksida, zatvorenog u cilindrima obloženim zlatom, zlokobno označeno kao "U-235". Neosporna jest činjenica da je ovaj uran bio namijenjen isporuci Japanu, njemačkom partneru u Silama Osovine. Hydrickova najzapaljivija tvrdnja (koja nije samo spekulativna) jest da je uran bio visoko obogaćen, te u obliku upotrebljivom za bombe. Oslanjajući se na stručna svjedočenja umirovljenih direktora Nacionalnog laboratorija Los Alamos, kao i postrojenja za obogaćivanje Oak Ridge, Hydrick predstavlja uvjerljiv tehnički slučaj kako je uran na podmornici U-234 imao sve karakteristike materijala za oružje: od sigurnog i osjetljivog skladištenja, do hitnosti i tajnosti oko njegove zapljene od strane američke mornarice. Naknadna šutnja oko zbrinjavanja ovog materijala, te iznenadni nestanak u tajnim kanalima - prikriva značaj Hydrickovih teza. 

Hydrick sustavno pokazuje kako je Projekt Manhattan, iako teoretski bio uspješan, operativno kasnio već sredinom 1945. godine. Prema standardnoj povijesnoj zabilješki: uranijeva bomba, koja je bačena na Hirošimu, bila je plod herojskog i interno samodostatnog napora američkih fizičara i inženjera. Pa ipak, Hydrickova pažljiva analiza proizvodnih zapisa, otpremnih manifesta i internih memoranduma iz Oak Ridgea i Los Alamosa - otkriva manjak obogaćenog uranija - manjak koji se nije mogao proizvesti na vrijeme, osim ako je nabavljeno negdje izvana. Činjenica da se pojava dovoljne količine materijala točno podudara sa zapljenom tereta podmornice U-234, prema Hydrickovom iskazu, uopće nije slučajnost. Uran je tiho ubačen u postojeće zalihe; povijesne knjige su, u skladu s tim, redigirane.

Međutim, posljedice sežu dalje od uranijeve bombe. Hydrick ide dalje i sugerira kako je njemačka znanstvena stručnost također odigrala ključnu (ali nepriznatu) ulogu u uspješnoj detonaciji plutonijeve implozijske naprave, koja je testirana u Trinityju, a kasnije bačena na Nagasaki. Jedan od putnika iz U-234, dr. Heinz Schlicke, bio je stručnjak za visokofrekventnu elektroniku i sustave prijenosa energije; upravo ono područje gdje je Projekt Manhattan pokušavao postići sinkronu detonaciju, putem više oblikovanih naboja. Iznenadni i neobjašnjivi porast povjerenja u uspjeh među timom Los Alamosa, u tjednima nakon Schlickeovog dolaska, a nakon mjeseci izrazitovg skepticizma - postaje razumljivo samo ako priznamo mogućnost tajne tehničke pomoći. Činjenica: ne postoje neklasificirani zapisi Schlickeovog izvještavanja, samo doprinosi uvjerljivosti Hydrickovih tvrdnji.

To nas neumoljivo vodi do lika Martina Bormanna, Hitlerovog kancelara u sjeni, kao i pravog makijavelističkog arhitekta njemačke ratne i poslijeratne strategije. Hydrick posvećuje značajan dio svoje knjige razjašnjavanju Bormannove uloge u orkestriranju transfera atomskih materijala i znanstvenog osoblja; i to ne samo u Japan, nego (u zapanjujućem preokretu) i u Sjedinjene Države. Daleko od toga da se ovaj bjegunac držao ruševina Reicha, čak štoviše, Bormann je prikazivan kao suvereni akter, koji je sposoban trampiti najmoćnije njemačke tajne za vlastiti opstanak i utjecaj u novo-nastajućem svjetskom poretku. Operacija Fireland, kako je Hydrick naziva, uključivala je tajne pregovore sa savezničkim obavještajnim službama; najvjerojatnije OSS-om, koji je poslije transformiran u CIA-u, spajanjem s istočnoeuropskom špijunskom mrežom SS generala Reinharda Gehlena (kako bi SAD pridobile gotovu obavještajnu mrežu, koja je funkcionalno postojala iza sovjetskih linija u istočnom bloku). Pregovori su kulminirali predajom podmornice U-234, pod uvjetima koji su previše dotjerani i selektivni da bi se radilo o pukoj  slučajnosti. Naknadni nestanak Bormanna, uz 3 oprečna izvješća o njegovoj smrti, kao i njegova poslijeratna prisutnost u Južnoj Americi (svjedoče od njega potpisani i provjereni čekovi, izdani preko banke Chase u Argentini) i neobična šutnja CIA-e, sve ovo ukazuje na užasnu faustovsku pogodbu - koja se odigrala na najvišim razinama.

Hydrickov dokazni materijal je impresivan. On se oslanja na neotvorene arhivske kutije iz Oak Ridgea, dugo zanemarivane  metalurške zapise, mornarička priopćenja koja eksplicitno klasificiraju teret iz podmornice U-234 kao "vitalno važan za rat na Pacifiku". Dok su se tradicionalni povjesničari oslanjali na pročišćene memoare generala Leslieja Grovesa, ili mitološke izvještaje Richarda Rhodesa, Hydrick istražuje sirovu administrativnu podlogu projekta nastanka bombe. Ono što tamo pronalazi, ne samo da dovodi u pitanje dominantnu naraciju, nego implodira iznutra.

Veza s Auschwitzom dodaje još jedan sloj moralnog užasa i ontološkog šoka na cijelu ovu priču. Hydrick tvrdi kako je tzv. "buna" tvornica u Auschwitzu, navodno proizvodili sintetičku gumu, zapravo bila masivno postrojenje za obogaćivanje uranija. Sama potrošnja električne energije, koja je bila u rangu s gradom Berlinom, čini ovu tezu dovoljno uvjerljivom, gotovo neporecivom. Samo postojanje ovakvog objekta unutar radnog logora smrti, pokretano radom robova, osmišljeno ne samo za uništenje, nego i za metafizičko ovladavanje samom materijom, potvrđuje kako najzlokobniji aspekt nacističke Njemačke nije njeno atavističko barbarstvo, nego faustovska želja za moći.

Vraćamo se ponovo na "Carstvo Crnog sunca" i Farrella, koji baš poput Hydricka, smatra kako se u Auschwitzu nije proizvodila guma, već obogaćivao uranij (do razine izrade oružja), pod SS-om, iskorištavajući najraspoloživiju radnu snagu, koju je bilo moguće zamisliti. Činjenica da su Saveznici znali za sve ovo je vrlo vjerojatna, zbog neobičnih obrazaca bombardiranja i ciljanja tijekom savezničkih kampanja, koje su upadljivo štedjele kompleks Auschwitza. Štoviše, Farrell napominje da uranijeva bomba, ona koje je bačena na Hirošimu nikada nije bila testirana, za razliku od plutonijeve implozijske naprave, koja je testirana u Trinityju. Zašto? Zato što su Sjedinjene Države već posjedovale visoko obogaćeni uranij, koje je bilo proizvod uspješnog nacističko-njemačkog programa izrade nuklearne bombe. Upravo ovdje moramo ubaciti tihu suučesnicu, Operaciju Spajalica. Pri pregledu transkripta iz Farm Halla (Britanci su tajno snimali, dok su vrhunski njemački znanstvenici bili zatočeni u Engleskoj), nailazimo na očigledno licemjerje. Heisenberg, nakon što je čuo za bombardiranje Hirošime, brzo izračunava potrebnu kritičnu masu i dizajn bombe – nešto što navodno nije uspio postići šest godina.

Otkrivanje grešaka u matrici

Sada, vratimo se na Zuseov prijedlog otkrivanja grešaka u matrici. Dakle, pretpostavimo da je nacistička Njemačka uspješno testirala nuklearnu bombu; tehnologije koje su imali njemački znanstvenici su im omogućile promatranje fenomena na kvantnoj razini, točnije: promatranje fizike čestica, tijekom događaja masivne entropije visoke energije? Iako su Njemačkoj nedostajali veliki ciklotroni i sinkrotroni, koji su kasnije razvijeni u Sjedinjenim Državama i Sovjetskom Savezu, Reich je ipak održavao robusnu infrastrukturu za promatranje fizike čestica.

Najpristupačniji i povijesno provjereni alat za promatranje subatomskih čestica, koji je bio dostupan nacističkim fizičarima, bila je maglena komora - tehnologija koju je izumio Charles Wilson početkom 20. stoljeća, široko se koristila 1930-ih i 1940-ih godina. Maglene komore omogućavale su vizualizaciju ionizirajućih čestica stvaranjem kondenzacijskih tragova, dok su čestice prolazile kroz prezasićenu paru. Njemački fizičari, uključujući i one u institucijama poput Instituta Kaiser Wilhelm, sveučilišta u Leipzigu i Berlinu, koristili su maglene komore za proučavanje alfa i beta raspada, kozmičkog puta i drugih oblika zračenja. Ove su komore omogućavale promatranje interakcija čestica u stvarnom vremenu, iako kvalitativno je to bio prozor u kvantni svijet.

Njemačka nuklearna istraživanja su uključivala primitivne, ali operativne, akceleratore čestica. Poznato je da je Manfred von Ardenne razvio visokonaponske rendgenske cijevi, kao i tehnologiju usmjerenog snopa čestica. Njegov laboratorij u Berlin-Lichterfeldeu je posjedovao uređaje, kojima su se približili funkcionalnosti ranih ciklotrona. Oni nisu bili samo za generiranje rendgenskih zraka ili medicinske primjene, nego vjerojatno za ubrzavanje protona i drugih jezgri, za bombardiranje ciljeva. Takva bombardiranja bi proizvodila nuklearne reakcije (alfa, beta i neutronske emisije), koje su se mogle detektirati pomoću scintilacijskih brojača, Geiger-Müllerovih cijevi ili komora za maglu.

Iako su ih zasjenile komore za maglu, u nuklearnim istraživanjima su korištene i neke druge metode detekcije. Geigerovi brojači, koji su bili sveprisutni u nuklearnim laboratorijima, omogućavali su mjerenje radioaktivnog raspada, što je kvantni proces izvan svake sumnje. Scintilacijski ekrani, kada ih pogode čestice visoke energije, emitiraju kratki bljesak svjetlosti, i onda se mogu promatrati izravno, ili putem foto-multiplikatorskih cijevi. Ionizacijske komore su mjerile ukupni naboj ionizirajućeg zračenja,  unutar komore, koja je ispunjena plinom. Iako ovi alati ne 'uslikaju' subatomske čestice u vizualnom smislu, omogućuju mjerenje brzine raspada, energije i interakcija, što bi onda omogućilo interferenciju događaja kvantne skale.

Poanta je: Nijemci su do 1944. godine, kada su nacisti uspješno izveli nuklearni test, imali razna tehnička sredstva za provođenje fizikalnih promatranja, na razini kvantnih čestica. Drugim riječima, imali su mogućnost otkriti onu vrstu anomalija za koje je Konrad Zuse predvidio da može otkriti mrežu matrice, tijekom događaja izuzetno visoke energije, poput atomske eksplozije.

Ukoliko detonacije nuklearnog oružja omogućuju promatranje grešaka u matrici i mrežnom radu računalnog simulakruma, onda bi ovo uvelike objasnilo zašto su "nordijski izvanzemaljci" iznova ponavljali svojim Kontaktima kako ljudi moraju prestati detonirati nuklearne bombe; odnosno, čovječanstvo se zapravo mora potpuno nuklearno razoružati. Ovo je bila najdosljednija poruka, iz cijelog spektra bliskih susreta, s navodnom Svemirskom braćom i sestrama. Slučaj Sir Horsleyja, gđe Markham i gospodina Janusa, poprilično otkriva u tom pogledu.

Označi ga, Janus

Sir Peter Horsley je tijekom 1954. godine bio osobni konjušar vojvode od Edinburgha, a prije toga je radio kao konjušar princeze Elizabete, prije nego što je stupila na prijestolje kao kraljica UK. Sir Horsley je bio borbeni pilot, visokorangirani časnik Kraljevskog zrakoplovstva, te na kraju i zamjenik vrhovnog zapovjednika Britanskog udarnog zapovjedništva; jedan od onih koji je doslovno mogao imao prst na gumbu za detonaciju nuklearnog oružja. Upravo zbog toga je uspostavljen kontakt s njim, od  strane dvoje "Nordijaca", koji su se nazvali "Mrs Markham" i "Mr Janus".

Kontakt je iniciran kroz unutarnje svetište britanske sigurnosne države. Horsleyu su pristupili general Martin i Sir Arthur Barratt (osobe blisko povezane s kraljevskim kućanstvom i vojno-obavještajnim aparatom), te su ga upoznali sa znatiželjnom ženom, koja je bila poznata kao gospođa Markham. Opisuje njeno ponašanje kao lišeno bilo kakvih emocija, govor gotovo mehanički, izgled čudno vampirski. Jedne večeri je pristigla u Horsleyjev stan odjevena u crno: haljina do poda i tamne cipele s visokom potpeticom. Govorila je ravnim tonom, jedva pokazujući emocije, koža joj je bila blijeda i beživotna.

Tema njihovog razgovora bila je hitna i oštro politička poruka - nuklearno oružje. Gospođa Markham mu je objasnila, možda točnije, objavila, kako je dio skupine "Posjetitelja", koji su jako zabrinuti zbog razvoja atomskog oružja na Zemlji. Željela je da se Horsley pridruži njihovom programu planetarnog nuklearnog razoružanja. To nije bio nejasan poziv za mir, već izravan zahtjev da se netko na najvišim razinama britanske nuklearne zapovjedne strukture uskladi s izvanzemaljskom političkom direktivom.

U tom trenutku, Horsley je pružio otpor. Istaknuo je, sasvim racionalno: ako se Zemlja razoruža i nestane atomsko oružje, onda planet postaje puno ranjiviji, a ne snažniji i bolji; pogotovo ako 'Posjetitelji' nisu u potpunosti dobronamjerni. U tom trenutku je  gospođa Markham otkrila djelić onoga što se krije ispod njene mirne površine. Nije ponudila nikakav odgovor, nego blagi i ironični osmijeh, kao da priznaje lukavog i dostojnog protivnika. Osmijeh je, u hladnoj dvosmislenosti, potvrdio samu sumnju koju je Horsley iznio: razoružanje nije za našu sigurnost, nego je u njihovu kontrolu.

Unatoč svemu ovome, Horsley je pristao na sljedeći sastanak. Pozvan je u stan gospođe Markham, u ulici Smith, Chelsea, gdje je predstavljen čovjeku koji se zvao gospodin Janus. Ime nije slučajno odabrano. Janus je dvolični rimski bog, čuvar praga i prijelaza. Janus i Horsley sjedili su uz vatru i vodili dugi razgovor, koji je opet bio isključivo usredotočen na nuklearno oružje i razoružanje. Ali, detalj koji razbija svako nevino tumačenje susreta: izgleda kako je gospodin Janus znao za sve britanske strogo povjerljive nuklearne informacije. Horsley, koji je s pravom uznemiren, pokrenuo je istragu putem MI5. Istraga otkriva kako je  gospođa Markham iznenada nestala iz svog stana. Gospodin Janus više nikada nije viđen.

Iznenadni nestanak bez traga gospođe Markham i gospodina Janusa signaliziraju povlačenje inteligencije koja djeluje na pragu same matrice. 'Posjetitelji' ne uspostavljaju kontakt nasumično, oni ciljaju na figure koje imaju kontrolu nad najentropičnijim ključevima stvarnosti; ciljaju na one koji imaju prst na nuklearnom okidaču i njihova je poruka uvijek ista: razoružajte se. Ali, nikada nisu jasno objasnili zašto? Da li je moguće da detonacije nuklearnog oružja nose rizik koji može biti puno veći za svemir, od izumiranja samo jednog planeta. Riskiraju li epistemološku izloženost? Da li bi to bila prijetnja mogućom destabilizacijom simulacije, moguće vidljivosti anomalija, gdje bi se otkrile niti računalne mreže, koja veže naša iskustva prostor-vremena?

Detonacija nuklearne naprave može izazvati snažno povećanje entropije lokalnog sustava, te bi sama logika simulacije započela treperiti. To nije samo geopolitička agresija. To je metafizička pobuna. Razlog opsesivne brige Posjetitelja o našem atomskom naoružanju nije pitanje humanosti. To je pitanje moguće pukotine u sistemu. Matrica se mora sačuvati, njeni zakoni ostaju neosporni, iluzije netaknute. 'Nordijci', sa svojim umirujućim i umjetnim osmijesima, ne govore zbog nekakve kozmičke harmonije – oni su upravljači programa, i boje se mogućeg vlastitog raspada.

Ono što ostaje jest pitanje usuđujemo li se nastaviti ići dalje. Morali bi pokušati spojiti Zuseov računalni uvid s kvantno termodinamičkom vizijom Landauera. Ukoliko je tkivo našeg poznatog svijeta zaista algoritamsko, onda moramo prijeći sa Zuseovog binarnog determinizma na kvantni računalni model, tj. onaj model koji uključuje entropiju, nepovratno i potencijal (što je najvažnije) za smislenu kreativnu slobodu. 'Nuklearno razbiti matricu' znači isprovocirati moment pogreške, opteretiti računalni kod, sve dok mu šavovi ne budu vidljivi. Tek tada možemo dobiti inspiriraciju i motiv za pisanje novog koda, gdje ne bi bili samo potprogram unutar stroja, nego možda i budući autori.

Hvala na čitanju.