Gravitacija koja to nije

Nisam očekivala kako će mi se život okrenuti u ovom smjeru. Sigurno ne isprva. No opet, to se događalo polako, baš poput same gravitacije. Isprva suptilno, onda neizbježno. Veći dio svog života vjerovala sam kako je svemirska propulzija riješena. Rakete, gorivo, Newtonovi zakoni. Mislila sam kako smo, u biti, sve shvatili; kako su glavni stupovi fizike na mjestu, praznine i nepoznanice su male, i one će vremenom nestati. Naravno, nismo još ujedinili kvantnu mehaniku i opću relativnost, ali to je bio tehnički detalj, koji su teoretičari trebali razraditi. Činilo mi se, pa nisam previše o tome ni razmišljala, da su uopćene i široke linije za razumjevanje svemira ustanovljene. Kao i većina ljudi, vjerovala sam da ćemo čuti za njih ako dođe do pravih otkrića.

Nisam mogla više pogriješiti.

Postoji tihi, ali zapanjujući nesklad, koji se s vremenom sve više proširio. Gledala sam sve moguće o teoriji struna i otkrila kako je to bila užasna petlja (ako mogu tako reći) na autoputu. Onda sam slušala Erica Weinsteina, gdje nešto stoji, a opet nešto totalno ne. Upala sam u zečju rupu geometrijskog jedinstva, i to je stvarno bila vrtoglava zbrka. Nekako sam znala kako nešto tu opako ne štima: u međuvremenu, imamo nekakve čudne letjelice koje se ponašaju na nemoguće načine, pojavljuju se vjerodostojna vojna izvješća i navodni deklasificirani programi; u tišini se šapće o otkrićima koja nikada nisu izašla na svjetlo dana. Slijedila sam jedini trag koji mi je, realno, preostao. Taj me trag doveo do praga zaboravljene granice - antigravitacije, točnije: stigla sam na granice metričkog inženjerstva.

Ovo je priča kako sam tamo stigla. Ali, istovremeno je ovo i priča o tome kako je "nešto" skrivano od svih nas.

Tiha revolucija

Krajem 1940-ih i ranih 50-ih godina se počelo događati nešto neobično. Zrakoplovni laboratoriji, poput Wright-Pattersona i organizacija poput Battellea, odjednom su se okrenuli egzotičnim legurama, visokoenergetskim generatorima polja, novim načinima istraživanja energije. Javno, narativ je bio oružje hladnog rata. Privatno, možda je bilo i nešto drugo.

Ali, temelji za ovakve stvari su postavljene mnogo ranije. U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću je fizika prolazila kroz radikalnu transformaciju. Otkrića u elektromagnetizmu, termodinamici i ranoj kvantnoj teoriji - počela su rušiti Newtonov pogled na svijet. Godine 1905. je mladi službenik za patente, po imenu Albert Einstein, predložio teoriju posebne relativnosti. Samo desetljeće kasnije - njegova opća teorija relativnosti revolucionirala je naše razumijevanje gravitacije - sugerirala kako masa i energija mogu zakriviti samu strukturu prostor-vremena.

Otprilike u isto vrijeme, pioniri poput Maxa Plancka i Nielsa Bohra, razbijali su dotadašnje misterije atoma. David Bohm je kasnije predložio teoriju pilot-vala, koja je nagovijestila duboko međusobno povezni i nelokalizirani - kvantni svemir. Paralelno, fizika plazme, koja je potaknuta proučavanjem ioniziranih plinova - ponudila je prve tragove za visokoenergetske sustave, koji se ponašaju drugačije od svega dotad viđenog u klasičnoj mehanici.

Prvi i Drugi svjetski rat ubrzali su taj zamah. Projekt Manhattan je, ne samo razdvojio atom, nego je otvorio novu eru.

Uspješna detonacija nuklearnih bombi 1945. godine je označila zoru oružane kvantne mehanike. Ubrzo se pojavila hidrogenska bomba, koja bi bila red veličine moćnija. Nuklearna otkrića zahtijevala su nova razumijevanja pretvorbe mase, energije i međudjelovanja polja. Znanstvenici, poput Theodora von Kármána i Wernhera von Brauna, mnogi od njih dovedeni iz nacističke Njemačke u SAD kroz operaciju Spajalica - bili su uključeni u strogo povjerljive američke vojne programe.

Tijekom 1950-ih i 1960-ih godina su ljudi, poput T. Townsenda Browna, eksperimentirali s elektrogravitacijom; sve kako bi na kraju doživjeli da je njihov rad pohvaljen, ali nakon toga i tajanstveno klasificiran. Brownov Biefeld-Brownov efekt je dao naslutiti kako jaka električna polja mogu stvoriti potisak u vakuumu - iz formule bi tada bila izbačena masa. Otprilike u isto vrijeme, Burkhard Heim, u Njemačkoj, počeo je razvijati jedinstvenu teoriju polja, koja je predviđala učinke slične gravitaciji, a koja nastaju iz strukture prostor-vremena, ali na kvantnoj razini.

Usred svega toga, agencije poput CIA-e, DIA-e, a kasnije i Ministarstva obrane, počele su potiho pratiti, financirati, ali često i  potiskivati ​​istraživanja, koja bi skrenula u "nemoguću" fiziku. Svemirska utrka je osigurala političko pokriće i beskonačan proračun. Sputnjik je uzdrmao Zapad. Strah od komunizma, kao i potencijal da bi Sovjeti negdje tamo mogli prvi stići, potaknuo je ulaganje bez presedana u agencije s tri slova, visoko klasificiranu i tajnu znanost. Ove agencije nisu samo prikupljale podatke. One su počele usmjeravati samu znanost.

Od nesreće u Roswellu (koja se stvarno dogodila, i to ne u Roswellu, nego malo sjevernije, na ranču u Coroni, Novi Meksiko, gdje je pronađena letjelica NLO veličine SUV-a, uključujući četiri "neljudska" tijela) - obrnuti inženjering je postalo nešto o čemu se šaptalo u vojno-industrijskim krugovima. Sada se zapravo vjeruje u prvi sudar, koji se desio i prije od Roswella. Postoji priča o nesreći Magente u Italiji 1933. godine (znate li za to?). Sada se procjenjuje kako ima stotine NLO pronađenih diljem svijeta.

Što ako se ove letjelice proučavaju? Što ako pogon iza njih nije samo nepoznat, nego je fundamentalno nespoznatljiv, nemoguće ga je iskoristiti upotrebom znanja iz konvencionalne fizike? Tada su na scenu stupili privatni izvođači u svemiru: Lockheed Skunk Works, EG&G, Raytheon, Battelle - zaštićeni korporativnim zidovima i nedodirljivi, a opet hranjeni državnim ugovorima.

Od deklasificiranih programa do pokušaja obrnutog inženjeringa, na koje su upozoravali insajderi, postajalo je sve jasnije da su određene grane američke vlade, uz privatne izvođače, radile s fenomenima koje su daleko izvan konvencionalne zrakoplovne znanosti. Promatrani su izvučeni objekti koji su se kretali nevjerojatno brzo, koji manevarski krše Newtonov treći zakon. Nema zvučnih udara, nema toplinskih tragova i nema vidljivog pogona. Ovo nisu bila samo viđenja NLO-a. Bili su to susreti bogati podacima, viđenja letjelica za koje se činilo da manipuliraju tkivom samog prostorvremena.

Fizika zabranjenih mogućnosti

Kada zagazite dublje u ovu zečju rupu, poprilično brzi naletite na rad teorijskog fizičara Harolda Puthoffa, koji je ipak poznat kao suosnivač programa gledanja na daljinu, tzv. SRI. Kao i mnoge druge prije njega - pročitala sam sve što sam našla, noćima nekada ne spavajući, nego mozgajući o onome što tvrdi. I da. On je čovjek koji je pomogao kod ponovnog uvođenja i proširenja radikalne ideje - sav taj prostor, vakuum, nije prazan - nego je kipući kvantni supstrat, prepun latentne energije.

On se nadovezao na prethodne radove Diraca, Wheelera, Casimira i Saharova, i predložio - ovo takozvano "polje nulte točke" nije samo teoretska pozadinska buka - nego je to dinamički medij, koji se u načelu može konstruirati. Zajedno s kolegama, kao što su Bernard Haisch i Alfonso Rueda, istraživao je kako ta energija vakuuma može objasniti inerciju, gravitaciju, pa čak i ponuditi pristup naprednim pogonskim tehnologijama. Ovaj pristup - poznat kao metričko inženjerstvo - sugerira da se može preoblikovati geometrija prostorvremena, lokalno koristeći ekstremno visoke gustoće energije, ili egzotične materijale.

Jednadžbe to dopuštaju.

Ali, glavno pitanje ostaje: Možemo li to zaista učiniti?

Ovo nije bila nikakva nova ideja.

Kvantna elektrodinamika (QED) je već otkrila da vakuum nije prava praznina, već turbulentna pjena prolaznih parova čestica, tj.  ono što fizičari nazivaju fluktuacijama vakuuma. Ova kvantna podrhtavanja bi dovela do vidljivih i mjerljivih učinaka, poput Lambovog pomaka i Casimirovog učinka, gdje naizgled prazan prostor djeluje mjerljivo. Predložili su kako bi i sama inercija mogla biti otpor izazvan kvantnim vakuumom - gdje polje nulte točke djeluje kao neka vrsta skrivene rešetke ispod sve materije.

Einsteinove jednadžbe polja povezale su energiju i zakrivljenost, po njemu masa savija prostorvrijeme. Ali, što ako možemo preokrenuti jednadžbu? Što ako možemo saviti prostorvrijeme kako bismo generirali silu, ili smanjili efektivnu inerciju? Ovdje ideja vakuumske manipulacije postaje revolucionarna. Promijenite elektromagnetska svojstva lokalnog vakuuma, i možete promijeniti način na koji se masa i energija ponašaju unutar njega.

Ovo je postalo više od teoretskih razmišljanja. Zatim sam naišla na rad kinesko-američke fizičarke, dr. Ning Li (koja je neobjašnjivo nestala nakon što su njeni izumi izašli u javnost). Njeni izvanredni eksperimenti su istraživali ovu modifikaciju gravitacije - pomoću supravodiča.

Uh, da ne zaboravim i dr Eugena Podkletnova koji je tvrdio kako je primijetio slab učinak zaštite gravitacije u rotirajućim visokotemperaturnim supravodičima, što je bila kontroverzna, ali neprekidno uporna nit koja se provlači kroz ova istraživanja. Primijetila sam koliko je teško doći do konkretnih zaključaka i istraživanja, jer moramo pretpostaviti i koliko je toga dodatno otkriveno u ne-zapadnim zemljama ili drugim nacijama diljem svijeta - ali, uz samo još i više tajnosti.

Znam da je u Njemačkoj autistični učenjak Burkhard Heim postavio višedimenzionalnu teoriju polja, koja je predviđala i sile nalik gravitaciji i kvantizaciju mase. Njegove su jednadžbe bile toliko (tada) nevjerojatne da su graničile s mističnim - ipak, bile su dosljedne i davale su provjerljiva predviđanja. Tu je i John Hutchison, čiji su čudni, ali fascinantni eksperimenti, navodno proizveli levitaciju i savijanje metala, kroz kaotičnu mješavinu RF polja i Teslinih zavojnica. Ovakve su anomalije odbijale nestati.

Lebdjele su, poput duhova, izvan vela glavne struje znanosti. 

Išla sam sve dublje i dublje u tu zečju rupu. I onda, nešto mi je kliknulo početkom 2024. godine. 

Zapravo, jako me pogodilo, jer je to bio jedan od onih velikih "ah-ha" trenutaka, koji promijene baš sve. Evo ga: kada usporavate svjetlost u mediju - poput fotonskih kristala ili Bose-Einsteinovih kondenzata - ne mijenjate samo optiku. Iz temelja mijenjate način na koji se energija kreće kroz prostor. I ovdje postaje sve luđe. Brzina svjetlosti nije samo ograničenje brzine - to je ključni dio načina na koji se prostorvrijeme spaja s materijom, prema Einsteinovoj relativnosti. Vjerojatno ste naučili kako ništa ne može putovati brže od brzine svjetlosti, zar ne?

Pa, to baš i nije točno. 

Ono što vas nisu naučili jest - ako promijenite medij, mijenjate i pravila.

Sada; ako kombinirajte ovu usporenu svjetlost s ekstremnim dielektričnim odgovorima (konstruirana u pažljivo projektiranim meta-materijalima), onda zakoračite u stanje gdje se gravitaciji ovo stanje - ne samo opire - nego se odbija.

U posljednjih 30 godina pojavilo se nekoliko pravih dragulja. Jedan od njih je definitivno legendarni dr. Salvatore Pais, kojega smatram pravim stručnjakom. Ono što mi se najviše sviđa kod dr. Paisa jest činjenica što on nije teorijski fizičar - on je inženjer. Izvršitelj. "Nemoj samo pričati o tome, napravi to."

Pais je dizajnirao letjelicu sa supravodičima sobne temperature, visokofrekventnim generatorima gravitacijskih valova i inercijskim sustavima, kako bi smanjio masu. On nije samo nagađao i teoretizirao - on je izgradio je model antigravitacijskog vozila, koje bi stvarno moglo funkcionirati. Osim što je briljantan, on je apsolutni dragulj. Gledati ga kada govori o svom radu je  duboko inspirativno. Gledala sam gotovo sve njegove intervjue, neke i više puta. On je skroman, oštar i tihi mentor.

ALI....Nažalost je danas velikim dijelom njegov rada zakopan, odnosno uklonjen iz javnog prostora. 

Njegove patente, koje jest financirala NASA i koji su razvijeni tijekom vremena koje je proveo u američkoj vojnoj mornarici i zrakoplovstvu - možda je odbacilo Ministarstvo obrane. Dizajnirao je stvari poput "hibridne zrakoplovno-podvodne letjelice" i druge tehnologije koje pomažu kod smanjenja inercijske mase. Ali, agenti dezinformacija i razni kritičari su ocrnili njegov rad, nazivajući njegova dostignuća - znanstvenom fantastikom. Ipak, potpis je potpuno stvaran. Financiranje je bilo stvarno. I koliko mogu reći, još uvijek koriste njegove izume.