Hodočasnici nevidljivog
(Napomena: ovo vam je još jedan poprilično dugačak tekst, gdje se sa poprilično detalja i povijesnih činjenica obrazlaže način postupanja društvenih inženjera. Kako to redom krene i kako završi. Pa se onda proširi uokolo... Možda bi se danas zvalo think-tank.)
Obraćajući se Kraljevskom povjerenstvu za useljavanje stranaca (Royal Commission on Alien Immigration) 1903. godine, Samuel Barnett – kanonik katedrale u Bristolu i bivši župnik siromašne župe u londonskom East Endu – jasno je izrazio svoju podršku useljenicima, nasuprot "predrasudama sklonim Englezima", koji su "skloni nazvati 'prljavim' sve što je strano". Barnett je bio osnivač i prvi upravitelj Toynbee Halla, prve "sveučilišne naseobine" ("university settlement") na svijetu, koja je poslužila kao nadahnuće za širi pokret u Britaniji i SAD-u, usmjeren na "služenje useljeničkoj zajednici". Proučavanje uloge Toynbee Halla u povijesti londonskog East Enda pomaže u razumijevanju trenutnog teškog položaja domicilnog stanovništva Londona, ali i šire.
East End prije 1884. godine
Svaki pisani prikaz povijesti Toynbee Halla na koji sam naišao napisan je u pohvalnom tonu, a većinu su sastavili bivši stanari te ustanove. I oni, kao i drugi povjesničari, slažu se da je taj pothvat bio opravdan zbog bijednog stanja u kojem su živjeli siromašni stanovnici East Enda u vrijeme kada su se Samuel Barnett i njegova supruga Henrietta, 1873. godine, uselili u župni dvor crkve sv. Jude (St Jude’s) u Whitechapelu. East End je, kako nas povjesničari naklonjeni useljenicima često podsjećaju, već tada – više nego bilo koji drugi dio Britanije – bio obogaćen etničkom raznolikošću. U Barnettovo doba ondje je još uvijek postojala, u određenoj mjeri prepoznatljiva, manjina francuskih hugenota, zatim brojni Irci koji su u Britaniju doselili od 1840-ih, te nekoliko tisuća Židova, uglavnom Aškenaza pristiglih iz Njemačke. Werner Picht navodi da su "Židovi... početkom sedamdesetih godina... već činili znatan udio stanovništva istočnog Londona".
Nakon 1881. godine, iz istočne Europe počeli su pristizati Židovi u znatno većem broju. U svom prikazu povijesti Toynbee Halla, Asa Briggs navodi da je val židovskog useljavanja nakon 1881. bio posljedica "potrage za utočištem" i bijega pred "pogromima i progonima". Briggs se slaže sa Barnettom u njegovu prikazu starosjedilaca East Enda, navodeći da je, nakon što se doselilo sto tisuća ili više Židova, "najamnina za najsiromašnije bila znatno viša, područje visokih najamnina također proširilo. Nije iznenađujuće da je vladala strahovita prenapučenost, a isto tako ne čudi što se za to okrivljavalo židovsko useljavanje. East End je stoga bio mjesto endemskih rasnih predrasuda, ali i siromaštva, osobito tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća." ("Toynbee Hall - The First Hundred Years", Asa Briggs i Anne Macartney, 1984.)
Predrasude i okrivljavanje koje su Židovi trpjeli bez ikakva razloga nisu ih spriječili da, mnogo prije "pogroma", preuzmu dijelove East Enda, kako to opisuje i sam Briggs: "Na velikoj tržnici u ulici Petticoat Lane, na rubu Toynbee Halla... u gotovo svim slučajevima Židovi su bili prodavači, a kršćani kupci, pa je to bila 'tržnica za Židove, ali mjesto za dokolicu kršćana'". Charles Booth, prijatelj supružnika Barnett koji se također bavio pitanjima East Enda, bio je privučen tom tržnicom, odnosno njezinim "spletom neobičnih prizora, zvukova i mirisa".
Pouzdaniji povjesničari odbacuju takav ksenofilni pristup. Standish Meacham ispravno navodi da se val iseljavanja Židova iz istočne Europe dogodio "nakon pogroma", a ne zbog njih; dok John Pimlott, fabijanski socijalist, koji je 1934. godine pisao povodom jubileja Toynbee Halla, priznaje da je došlo do "naglog priljeva židovskih izbjeglica sa kontinenta u istočni London, a posebno u Whitechapel", ali pritom to ne pripisuje progonima. Štoviše, spominje ono što Briggs nikada nije smatrao vrijednim spomena, tj. "posljedično istiskivanje nežidovskog stanovništva". Narativ o "bijegu pred progonima", kao i teza da useljavanje ne može biti uzrokom povišenja stanarina, prenapučenosti ili istiskivanja uličnih trgovaca, vlasnika dućana i mnogočega drugoga, kao i praksa ignoriranja štete nanesene zajednici u koju se doseljenici nastanjuju, opovrgnuti su brojnim argumentima, prvenstveno od strane židovskih povjesničara, a čija je djela inače temeljiti Briggs očito previdio. U svakom slučaju, svi se povjesničari slažu da je povijest Toynbee Halla od samih početaka obilježena odnosom sa Židovima, od onih najranjivijih pridošlica pa sve do onih koji su sami sebe nazivali "vođama anglo-židovske zajednice".
Većina autohtonog engleskog stanovništva East Enda, kao i većina Iraca – za razliku od ranijih doseljenika, Židova i hugenota – živjela je u strašnom siromaštvu, a mnogi su bili ovisni o milostinji, kriminalu ili alkoholu. Kada je londonski biskup John Jackson ponudio Samuelu Barnettu službu u župi sv. Jude, opisao ju je kao "najgoru župu u mojoj biskupiji, nastanjenu uglavnom kriminalnim stanovništvom, za koju se bojim da je duboko iskvarena sustavom dijeljenja milostinje". Prema Pimlottu: "Dok je tek manji dio stanovnika radio kao povremena radna snaga, većina je za život krala ili prosila", a "žene su bile jednako grube kao i muškarci", te ih se često moglo zateći kako "psuju, tuku se i grebu – "ritu ferarum" [poput zvijeri] – sa licima i prsima izgrebanim i krvavim". To se nije odnosilo na Židove. Barnett je smatrao da su oni, nastanivši se ondje, učinili "najozloglašenije ulice... mirnima i sigurnima, ako već ne i čistima". To je možda vrijedilo za neke koji su ondje živjeli prije vala doseljavanja nakon 1881. godine, no povjesničari su opsežno dokumentirali prljavštinu, buku i nemire kojima su nakon toga bili izloženi siromašni stanovnici East Enda. Picht, koji je početkom 20. stoljeća boravio u ustanovi "The Hall", navodi kako je Barnett priznavao da Židovi "uvijek ostaju isti – stranci koji stvaraju vlastiti geto... [i] čija priroda ostaje netaknuta okolinom", opisujući ih kao "narod neusporedive ustrajnosti". Ipak, Barnett je za napetosti između različitih skupina smatrao odgovornima i pripadnike vlastite zajednice. Židovi su bili "nepopularni zbog svoje potpune različitosti od Engleza", te su bili "omraženi kao nezgodni konkurenti", što je objašnjavalo "antisemitizam u istočnom Londonu" – pojavu koja se uzimala kao neupitna činjenica. "Plemensko" ponašanje Židova nije se poricalo, već se tumačilo kao vrlina. Barnett i njemu slični hvalili su židovsku "ustrajnost" i zatvorenost unutar njihove vlastite zajednice, istovremeno potičući kod autohtonih Engleza toleranciju i otvorenost umjesto "predrasuda".
Henrietta i Samuel Barnett
Oxford
Siromašan, prenapučen i nasilan East End bio je, kako navodi Picht, "okruženje [...] koje je [Barnettovima] sugeriralo pomisao na dobrobit koju bi skupina obrazovanih ljudi, spremnih pomoći, mogla donijeti" Whitechapelu - preseljenjem u taj dio grada. Od 1875. godine, na sveučilištima u Oxfordu i Cambridgeu tražili su upravo takve pojedince. "Osobito se u Oxfordu oko njih okupio krug odanih prijatelja, sa Arnoldom Toynbeejem na čelu." Toynbee je, na vlastitu inicijativu, pružio primjer predanosti. "Toynbee, poznat po svom radu o industrijskoj revoluciji – izrazu koji je on sam skovao – smatrao je da proučavanje ekonomskih odnosa treba biti popraćeno djelovanjem na poboljšanju života siromašnih radnika", ističe Kate Bradley. "To je Toynbeea odvelo u sirotinjske četvrti istočnog Londona, gdje je njegov iscrpljujući program rada tijekom odmora doveo do njegove prerane smrti." Preminuo je 1883. godine, u dobi od 30 godina. Toynbee je potaknuo svog prijatelja na potragu za "novim rješenjima". Barnett je došao do zaključka: "Oni koji žele pomoći siromašnima moraju ih razumjeti te, u konačnici, postati njihovi susjedi."
Pomoć siromašnima mogli su pružiti samo imućni ljudi, a Barnett ih je potražio na sveučilištima. Odabrao je pravi trenutak, jer je stajalište o tome da je ekonomska politika "laissez-faire" (politika slobodnog tržišta) problematična, počelo dobivati na važnosti. Kako je opisao Alfred Milner, zajednički prijatelj Barnetta i Toynbeea:
"Kada sam stigao na Oxford 1872. godine, teorija 'laissez-faire' još je uvijek prevladavala. Svi priznati autoriteti bili su ’ortodoksni’ ekonomisti stare škole. No, u roku od deset godina, oni rijetki pojedinci koji su se još uvijek držali starih doktrina u njihovoj krajnjoj krutosti počeli su se smatrati svojevrsnim kuriozitetima. [...] U toj značajnoj promjeni mišljenja, Toynbee je – barem što se tiče njegova vlastita sveučilišta – odigrao vodeću ulogu."
Standish Meacham pruža uvid u to kakve je mladiće Barnett nastojao uključiti u rješavanje problema East Enda:
"Engleskom su, u godinama nakon 1850. godine, upravljali pripadnici nove vladajuće klase. Iako su dijelom još uvijek potjecali iz redova zemljoposjedničkog plemstva, pripadnici te elite sve su više dolazili iz obitelji više srednje klase, iz redova profesionalaca čijim su sinovima u školama – kamo su ih poslali savjesni i ambiciozni roditelji kako bi postali kršćanski džentlmeni – usađivali ideal nesebičnog služenja javnosti. Riječ je o mladićima koje je G. M. Young nazvao 'arnoldijancima' [Arnoldians], budući su ti novi upravljači bili intelektualni nasljednici dr. Thomasa Arnolda, ravnatelja škole Rugby iz 1830-ih godina..."
Prema Meachamu: osnivači Toynbee Halla su "bili duhovni nasljednici te skupine ljudi – druga generacija, jednako odlučna kao i prva da stavi Englesku na kušnju, pronađe uzroke njezinih nedostataka, te potakne promjene u zemlji i među njezinim stanovništvom."
Sam Toynbee vidio je jedan od uzroka engleskih nedostataka upravo u vlastitom društvenom sloju. U govoru, održanom pred pripadnicima radničke klase, nedugo prije svoje smrti, rekao je:
"Mi – mislim pritom na srednju klasu, a ne samo na one najbogatije – mi smo vas zanemarili; umjesto pravde nudili smo vam milosrđe, a umjesto suosjećanja davali smo vam krute i nerealne savjete. No, čini mi se da se mijenjamo. [...] Morate nam oprostiti jer smo vam nanijeli nepravdu; teško smo se ogriješili o vas. Ipak, čak i ako nam oprostite – štoviše, bez obzira na to hoćete li nam oprostiti ili ne – mi ćemo vam služiti, posvetiti ćemo svoje živote služenju vama; više od toga ne možemo učiniti."
Suprotstavljanje pojmova "dobrotvornost" i "služenje", kao i njihovo potiskivanje u korist "pravde" - postajalo je sve izraženije među Toynbeejevim nasljednicima. Ipak, u vrijeme njegove smrti, riječ "dobrotvorno" još nije poprimila negativno značenje. Beatrice Webb, suosnivačica Fabijanskog društva, koje je osnovano iste godine kada su supružnici Barnett pokrenuli Toynbee Hall – zabilježila je postojanje rastuće "klasne svijesti o grijehu". Pišući o dobrotvornim djelatnicima u Liverpoolu, Margaret Simey navodi kako su oni osjećali "žudnju da osobno čine dobro siromašnima... Osjećaj krivnje tražio je olakšanje u kontaktu sa onima koji su zakinuti." Barnett je zapisao: "Osjećaj grijeha bio je polazište napretka."
Većina ranih članova Toynbee Halla dolazila je sa Sveučilišta u Oxfordu, a najviše ih je bilo sa koledža Balliol. Djelovali su na temelju filozofije koja je ondje pustila korijenje i prije nego što su je počeli proučavati Toynbee ili Milner. Generaciju Toynbeeja i Barnetta – osnivača pokreta "društvenih naselja" (settlement movement) – nadahnuo je upravitelj koledža Balliol, Benjamin Jowett. Njegov nasljednik, Edward Caird, imao je sličan utjecaj na mlađe naraštaje: Williama Templea, Richarda Tawneyja i Williama Beveridgea. Svi su oni kasnije boravili u Toynbee Hallu i njihova su uvjerenja poslužila kao uzor za oblikovanje državne politike. Toynbee je studirao na Balliolu u razdoblju koje Denys Leighton, prema filozofu Thomasu Greenu, naziva "Greenovim trenutkom". Prema Meachamu: u vrijeme kada se Arnold Toynbee, 1875. godine, upisao na studij, Green je bio "na vrhuncu svog utjecaja kao mentor i član koledža". "Toynbeejev akademski rad [...] odražavao je snažan utjecaj Greenove idealističke misli." Kako navodi Milner: "Ako je među njegovim starijim poznanicima postojao netko na koga se Toynbee posebno ugledao kao na vodiča i učitelja, onda je to bio Green." Francis Montague ide i korak dalje: "Između njega i Toynbeeja vladalo je potpuno povjerenje, te bliska intelektualna i duhovna povezanost, koju je prekinula tek smrt."
Thomas Green
Prema Meachamu: Green je zagovarao stav "protiv nametljivosti klasne pripadnosti", te je stoga "pozdravio Zakon o reformi iz 1867. godine”, smatrajući ga "mjerom koja nas po prvi put čini jednim narodom". U svojim je predavanjima "govorio o hitnoj potrebi nacije za ’inteligentnim domoljubima’, ljudima koji gaje ’strast prema služenju državi’". Toynbee je razvio Greenovu filozofiju sa namjerom primijene u praksi, povezujući je pritom sa političko-ekonomskim idejama suprotnim liberalizmu, koje su u to vrijeme već cvjetale na Oxfordu. Prema Montagueu:
"Problemi koje nameće društveni sustav utemeljen na tržišnom natjecanju neprestano su mu zaokupljali misli. Duboko je – jednako snažno kao i bilo koji socijalist – proživljavao sva zla koja proizlaze iz takvog sustava: patnju koju on često nanosi slabima te degradaciju koju nerijetko uzrokuje kod onih snažnih. [...] Priznajući da je tržišno natjecanje moćna sila – koja je u određenim aspektima čak i korisna – napisao je: 'Nekada su ga ograničavali i nadzirali običaji; u budućnosti će, baš kao i druge velike društvene sile, biti pod nadzorom moralnih načela.' [...] Slijedeći Johna Stuarta Milla, smatrao je da je pitanje raspodjele ključni problem suvremene političke ekonomije. [...] Neprestano je nastojao – proučavajući ono što jest – pronaći ključ za ono što bi trebalo biti. Znao se potpuno udubiti u suhoparne pojedinosti stvarnih ekonomskih procesa, a potom izroniti iz njih samo kako bi, posve trijezno i razborito, predložio skromna, ali provediva poboljšanja."
Pimlott navodi: "U svojim sociološkim spisima i predavanjima Toynbee je prihvatio i razradio temeljna načela kršćanskog socijalizma. Kritički je preispitivao teorije Ricarda i klasičnih ekonomista, ali i pretjerano pojednostavljenu ekonomsku misao Henry Georgea – koja se, isključujući povijesnu metodu, oslanjala isključivo na dedukciju. Slijedeći Carlylea i Ruskina, zagovarao je stajalište da se 'moral mora sjediniti s ekonomijom kao praktičnom znanošću'."
Kako ističe Philip Lyttleton-Gell, "za Toynbeea ekonomski zakoni nisu bili sile koje treba tek registrirati i prihvatiti, već sile sa kojima se treba uhvatiti u koštac i staviti ih pod nadzor – nadzor koji proizlazi iz nadmoćne snage ljudskog karaktera." Prema Meachamu: Toynbee je svoje studente poučavao neka "odbace "željezne zakone", koji su se navodili kao teorijski temelj doktrine 'laissez-faire'; povijesne okolnosti, naime, zahtijevaju fleksibilnost u trenucima kada ljudi – što im je i dužnost – pokušavaju ublažiti ekonomsku stvarnost ljudskim suosjećanjem." Nastavlja:
"Za Toynbeea, kao i za Greena, promjena je podrazumijevala veću ulogu države, koja djeluje kao arbitar zajednice u cjelini. Odgovornost države bila je promicati zajednicu poticanjem 'najvišeg oblika života'; drugim riječima, 'osigurati slobodu putem prisile'. No, Toynbee je zagovarao državnu intervenciju u većoj mjeri nego što je to činio Green. 'Kada ljudi nisu u stanju sami sebi osigurati nešto što je od primarne društvene važnosti, [...] država bi trebala intervenirati i to im osigurati.' […] Konkretno se zalagao za stambeno zbrinjavanje siromašnih uz državne subvencije. […] Osiguravanjem smještaja i obrazovanja za siromašne, država bi im pružila [siguran] temelj."
Prema Milneru: Toynbee je tvrdio "kada ljudi doista učine sve što je u njihovoj moći da bi se vlastitom štedljivošću i odricanjem osigurali za starost, zajednica je dužna pobrinuti se da ta zaštita bude dostatna – i to ne kao čin milosrđa, već kao pravo. Vjerovao je da postoji način da se taj cilj ostvari, a da se pritom ne oslabi pojedinačni trud: putem državnih subvencija za uzajamna potporna društva (tzv. "Friendly Societies"). [...] Toynbee se temom mirovina za starije osobe bavio barem šest ili osam godina prije nego što je ona postala predmetom opće rasprave, čak i među stručnjacima."
To ga je učinilo "pionirom novih društvenih pokreta", pri čemu se pridjev "društveni" vjerojatno odnosi na namjerno širenje uloge države – koju su pripadnici kruga sa koledža Balliol poistovjećivali sa društvom. On je bio zagovornik državnog intervencionizma, ne samo u gospodarstvu, već i u religiji. "U slobodnom i kritičkom dobu", pisao je Toynbee, "ne mogu dva čovjeka, koja razmišljaju svojom glavom, od riječi do riječi dijeliti isto vjerovanje. Jedina moguća crkva u suvremeno doba jest ona čiji članovi, iako različiti u svojim promišljanjima, ostaju ujedinjeni u pobožnosti. [...] Anglikanska crkva nastojala je – doduše, slabo i sa prekidima – pomiriti jedinstvo sa slobodom. U tome je uspjela upravo zato što je bila državna crkva. Služenje državi predstavlja potpunu slobodu u usporedbi sa jarmom svećenika ili jarmom neke zatvorene skupine istomišljenika."
Kako navodi Montague: "Sve ono najbolje u Anglikanskoj crkvi činilo se Toynbeeju neraskidivo povezano sa njezinim savezom sa državom. Budući je državu promatrao kao nešto više od pukog mehaničkog instrumenta za postizanje materijalnih ciljeva – naime, kao zajednicu ljudi okupljenih radi najviših svrha ljudske prirode – nije je smatrao podređenom crkvi, niti je držao da crkva gubi na dostojanstvu zbog povezanosti sa državom. Za njega su crkva i država bile tek različiti aspekti istoga društva. [...] Vjerovao je da je istinska vjerska sloboda moguća jedino unutar nacionalne crkve, te da nacionalna crkva ne može postojati bez pomoći države."
Arnold Toynbee
Toynbee je, "poput Greena, zagovarao vodstvo nepristrane elite" koja bi djelovala kao mentor siromašnima, te "bio spreman isticati zahtjeve sveučilišno obrazovanih ljudi da upravo oni budu takvi nepristrani učitelji." Greenov inspirativan utjecaj na studente, prema riječima Simona Skinnera, "izravno se pretočio u visoku politiku početkom sljedećeg stoljeća: premijer koji je predvodio velike reforme socijalne skrbi u duhu 'novog liberalizma' (New Liberalism) između 1908. i 1914. godine – mirovine za starije osobe, zavodi za zapošljavanje, nacionalno osiguranje, 'narodni proračun' (People’s Budget) – [...] bio je Herbert Asquith, koji je izjavio da T. H. Greenu, svom nekadašnjem mentoru, ‚duguje više nego što može riječima izraziti’."
Upravo je Asquith, 1908. godine, govoreći o svojim kolegama sa koledža Balliol, izjavio: "Veza koja ih je spajala – ako je vjerovati njihovim kritičarima – mogla bi biti spokojna svijest o superiornosti koja ne zahtijeva nikakav napor." Bez obzira odnosilo li se to na diplomante koledža Balliol općenito, ili samo na one prisutne na toj večeri, čini se da taj izraz precizno pogađa bit: osjećaj superiornosti i spokoj koji im je on pružao. Oni su državu poistovjećivali sa zajednicom ili nacijom, a tu su državu – a time i vodstvo nad zajednicom i nacijom – poistovjećivali sa samima sobom. Samo su oni koji su posjedovali dovoljno bogatstva i obrazovanja biti svjesni svoga "najboljeg Ja" (kako je to nazvao Matthew Arnold), a time bi bili sposobni i voljni preuzeti vodstvo i vršiti vlast. Kako navodi Meacham:
"Načelo koledža Balliol bilo je da uloga koju pojedinci trebaju imati u svijetu [...] jest služenje bližnjima, lišeno osobnih interesa. […] To što je takvo shvaćanje postalo šire prihvaćeno, dijelom je zasluga djela Matthewa Arnolda – sina Thomasa Arnolda – čije je zagovaranje reformi usmjerenih na kulturno uzdizanje društva (počevši od kasnih 1860-ih) bilo u skladu s porukom koja je dolazila iz Balliola. […] Društveni reformatori sa kraja 19. stoljeća […] smatrali su svojom posebnom misijom srušiti zidove koje su podigle klasne razlike, a zatim svim pripadnicima nacije omogućiti pristup kulturi od koje bi svi mogli imati jednaku korist.
[…] Izolacija i posljedično propadanje pojedinih klasa trebali su se prevladati promicanjem zajedničke kulture. […] Uspostava hijerarhije vrijednosti bila je nužna. […] Arnold je tvrdio da bi autoritet, koji je nekoć pripadao aristokraciji, sada trebalo povjeriti državi. U djelu "Kultura i anarhija", postavlja čitateljima pitanje: "Što kada bismo pokušali nadići klasnu podjelu i uzdići se do ideje cjelokupne zajednice – države – te u njoj pronaći jedinstveno središte prosvjetljenja i autoriteta?" […] Zamislimo da se nekolicina građana uspije uzdići iznad klasnih okvira i djelovati u skladu sa razumom – za koji Arnold tvrdi da prebiva u našem "najboljem ja". Unutar svake klase 'postoje pojedinci koji su, takoreći, stranci u vlastitoj sredini; [...] njih ne vodi klasni duh, već opći humanistički duh i težnja za ljudskim savršenstvom.' Tim pojedincima – koji su u povlaštenom položaju jer već posjeduju spoznaju o vlastitom 'najboljem ja' – mogao bi se povjeriti državni autoritet da bi potaknuli (ili, bude li potrebno, prisilili) ostatak nacije neka prihvati kulturu onako kako su je oni definirali. […] Kultura nužno upućuje na ideju države. […] Autoritet koji je nepristran – u smislu da se uzdigao iznad klasnih interesa – iskoristio bi državni aparat kako bi ostatku društva nametnuo težnju za savršenstvom, odnosno spoznaju o 'najboljem što je u svijetu ikada osmišljeno i izrečeno'."
Matthew Arnold
Barnettovo razmišljanje
Samuel Barnett, iako je pohađao koledž Wadham, a ne Balliol, intelektualno je i društveno potekao iz kruga Arnolda Toynbeea, Thomasa Greena i "arnoldovske" nove vladajuće klase. Među njegovim "prijateljima i sljedbenicima" bili su: Asquith (budući premijer), Milner (koji je 1902. godine postao vikont Milner) i budući canterburyjski nadbiskup, Cosmo Lang. "Toynbee Hall" bio je zamišljen kao društveni pothvat sa iznimno širokom mrežom veza, kakav dotad još nije bio viđen. Prema Pimlotu, on je "intelektualno bio kršćanski socijalist", pri čemu autor pojašnjava: "Bio je ’socijalist’ u smislu Harcourtove poznate izjave: ’Svi smo mi sada socijalisti’, ili, kako je on sam to formulirao, zalagao se za ’provedivi socijalizam’. Barnett je, zapravo, bio jedan od ljudi najzaslužnijih za usmjeravanje Engleske prema politici socijalnog reformizma, koja je svoj vrhunac dosegla za vrijeme liberalnih vlada Campbell-Bannermana i Asquitha."
Poput Toynbeea, jasno se protivio načelu 'laissez-faire', ali i 'torijevstvu', koje je za Barnetta, čini se, značilo "ostavljanje stvari onakvima kakve jesu", dok on "na to nije bio spreman pristati." Unatoč prividnoj iskrenosti njihova suosjećanja, ti su ljudi namjeravali poboljšati društvo prisilom, odnosno putem države. U određenoj mjeri, i pod plaštem napretka, oni su zapravo reagirali protiv proširenja biračkog prava i drugih zabrinjavajućih obilježja "masovne demokracije" koju je uvela generacija Gladstonea i Disraelija. Kako navodi Meacham:
"Samuel Barnett osjećao je poriv da prosvijetli umove siromašnih, što je odražavalo njegov strah od potencijalne političke moći masa, kao i bojazan od smjera u kojem bi neprosvijetljeni umovi u budućnosti mogli povesti naciju. Kada su ga jednom upitali gaji li ’bezgranično povjerenje u narod’, odgovorio je: ’Gajim, sve dok ih nastavimo obrazovati.’"
Barnett se, "poput mnogih ljudi iz kasnog viktorijanskog doba, pomirio sa masovnom demokracijom kao činjenicom britanske političke budućnosti." Ipak, nadao se da bi "nepristrano" vodstvo – njegovo i njegovih prijatelja – moglo uspjeti usmjeriti "krdo" prema nečemu što je svjesno kolektivno i suradničko. Kako je Barnett napisao:
"Radnici ne posjeduju znanje koje se stječe godinama učenja. Nisu naučili sagledavati širu sliku. U modernom smislu, nisu znanstveno usmjereni. Moć je u njihovim rukama, no ako u svoje povjerenje ne uključe talentirane mladiće i djevojke koji razmišljaju o budućnosti – te ’hodočasnike nevidljivoga’ – ako ne povežu svoj duh sa plemenitim i dalekovidnim duhom kulturnih ljudi, [...] vizija koja će nadahnjivati njihov [...] pokret voditi će svijet u iscrpljujućem krugu, gdje se prava sukobljavaju sa pravima, umjesto da ga vodi prema jedinstvu klasa – jedinstvu koje bi, zahvaljujući doprinosu svakog pojedinca, postalo sretno i snažno."
Bilo je upitno može li se demokracija sigurno udaljiti od životinjskih nagona nižih slojeva bez vizije koju će Barnett uskoro provesti u djelo. Iako je do kraja 19. stoljeća "država preuzela odgovornost za obrazovanje nadolazećih naraštaja, Barnett i vođe pokreta za sveučilišno obrazovanje odraslih su željeli obrazovati odrasle – i, što je najvažnije, pripremiti ih za građansku ulogu." Obrazovanje odraslih postalo je glavna zadaća te ustanove.
Poticaj
Nakon što je postao rektor crkve sv. Jude (St Jude’s) u Whitechapelu, Barnett je počeo poticati prijatelje i kolege sa Oxforda da se presele u taj kraj i ondje djeluju kao socijalni radnici, susjedi i prijatelji siromašnima. Arnold Toynbee pružio je podršku i poslužio kao uzor, a zatim je, kako opisuje Philip Lyttleton-Gell, "te prve zime [nakon Toynbeejeve smrti] cijela nacija bila duboko potresena otkrićima lista "Pall Mall Gazette" o životima stanovnika metropole, objavljenima pod naslovom ’Gorki vapaj odbačenog Londona’". Taj je članak zorno prikazao bijedu i beznađe u životima siromašnih ljudi, osobito u londonskom East Endu. "Izraženo je mnogo emocija" i "po prvi put je pred plemenitim osjećajima ljudi sa sveučilišta iskrsnula stvarna situacija u kojoj živi puk. [...] G. Barnett iskoristio je taj trenutak kako bi promicao svoj projekt osnivanja sveučilišnog koledža u istočnom Londonu, gdje bi mladići – dirnuti suosjećanjem za živote svojih siromašnijih sugrađana – mogli živjeti licem u lice sa stvarnim prilikama prenapučenoga gradskog života, na licu mjesta proučavati društvena zla i načine njihova suzbijanja te, bude li moguće, oplemeniti živote ljudi i poboljšati njihove materijalne uvjete."
Poticaj za pokret naseljavanja
Nigel Scotland opisuje Barnettovu viziju kao "izgradnju doma u kojem bi određeni broj sveučilišno obrazovanih muškaraca mogao boraviti", te posvetiti vrijeme "radu u raznim klubovima i aktivnostima, ili se uključiti u lokalnu politiku [...] Prema njegovu shvaćanju, ključno je bilo biti dobar susjed, što je značilo živjeti među siromašnima i iskazivati susjedsku brigu kroz praktično djelovanje, [odnosno] praktično kršćanstvo." Potaknuvši osnivanje drugih sličnih pothvata – najprije u neposrednoj blizini, zatim drugdje u Londonu, čak i u SAD-u i šire – Toynbee Hall je "postao poznat kao 'majka svih naselja'".
Najveći broj stanara dolazio je sa koledža Balliol, a zatim i sa drugih oksfordskih koledža; odatle su pristizala i financijska sredstva. Kršćanska vjera nedvojbeno je bila ključna za nastanak ove ustanove, no "za stanovanje nije postojao nikakav vjerski uvjet", što odražava Barnettovu odlučnost napraviti razliku između djelatnika u takvim naseljima i misionara koje šalje Crkva. Umjesto toga, "kriterij je bio Barnettova osobna procjena kandidatove spremnosti da prihvati ciljeve ustanove. [...] Mnogi od prvih stanara već su bili svećenici ili državni službenici – ljudi koji su djelovali nezainteresirano i sa takvima su stanovnici Whitechapela vjerojatno već imali oprezna iskustva." Budući je "jedno od Barnettovih očekivanja bilo da će se muškarci koji vode 'normalne' živote srednje klase – a nisu profesionalni socijalni radnici – lakše zbližiti sa siromašnim stanovnicima istočnog Londona", jedan se stanar kasnije prisjetio: "Poticalo se nastaviti sa svojom profesijom, te da onoliko vremena koliko možete posvetite radu u naselju."
Rani stanari Toynbee Halla
Neki stanari Toynbee Halla "nisu bili prakticirajući kršćani", kako navodi Scotland. Sa druge strane, "Oxford House", u obližnjem Bethnal Greenu, koji su osnovali članovi koledža Keble, bio je otvoreno kršćanski. Prema Meachamu: postojanje Toynbee Halla je "obznanjivalo uvjerenje njegovih podupiratelja da zajednica ima transcendentnu važnost. Smatrali su da je industrijalizam – u sprezi sa načelima filozofskog individualizma, ekonomskog 'laissez-faire' pristupa i klasne svijesti – ubrzao opasan, sveopći pomak prema društvenoj dezintegraciji. Cilj im je bila društvena reintegracija, do koje bi došlo uspostavom prosvijećenog autoriteta i hijerarhije radi stvaranja zajednice [...] u kojoj su sami sebe vidjeli i kao učitelje i – barem u doglednoj budućnosti – kao upravitelje."
Barnett i stanari, među kojima su bili William Beveridge i Richard Tawney, 1903. godine
Sekularnost
Prema navodima same ustanove: "Židovi su od samog početka bili vrlo uključeni u život u Toynbee Hallu." Iako su ga osnovali kršćani, sekularni karakter Toynbee Halla učinio ga je otvorenim za Židove, koji su ondje mogli djelovati za vlastitu dobrobit i dobrobit svoje zajednice, bez straha od bilo kakvog pritiska na prelazak na drugu vjeru. Kako navodi Briggs:
"Budući je djelovao kao "društveno-naseljenički centar", a ne kao vjerska misija, Toynbee Hall bio je dobro opremljen za pružanje prijeko potrebne pomoći ljudima koji su bili istrgnuti iz svojih sredina i doselili se u novu okolinu. Štoviše, Barnett se ‘čvrsto protivio, ne samo metodama koje su koristile organizacije za preobraćenje, već i samoj teoriji na kojoj su takvi napori počivali’."
Osim puke otvorenosti i gostoljubivosti, stanari Toynbee Halla hvalili su Židove i podržavali ih na sve moguće načine, pomažući pritom u uspostavi "židovskog East Enda", unatoč otporu predrasudama sklonih Engleza. Prema Pimlottu:
"Stalan priljev Židova iz kontinentalne Europe i drugih dijelova Londona u Whitechapel doveo je do istiskivanja nežidovskog stanovništva, te je do kraja stoljeća ta četvrt postala pretežno židovska. Taj je ‘prodor’ imao dvije značajne posljedice. Zahvaljujući tome što su se novopridošlice pridržavale zakona, došlo je do zamjetnog poboljšanja u ponašanju i ugledu same četvrti. Istovremeno, učinkovite organizacije unutar židovske zajednice zadovoljavale su većinu socijalnih potreba siromašnih Židova."
Stanari Toynbee Halla očito su smatrali da napori židovskih organizacija nisu u potpunosti zadovoljavali potrebe te zajednice; stoga su otišli i korak dalje, osobito na području obrazovanja. Will Reason je, 1898. godine, napisao: "Toynbee [...] se može usporediti sa narodnim sveučilištem. Ondje se održavaju tečajevi – uključujući hebrejski i moderne jezike – kao i nastava iz različitih grana prirodnih znanosti, povijesti, ekonomije, etike, te tehničkih vještina poput stenografije, knjigovodstva, financija uzajamnih društava, crtanja, pružanja prve pomoći, njegovateljstva, plivanja itd. Tu su također poslijepodnevni tečajevi za djevojke, koji obuhvaćaju sve, od kućanstva i higijene, preko uobičajenih školskih predmeta, pa sve do glazbenih vježbi, rezbarenja drva i plivanja."
Barnett je gajio simpatije prema Židovima – kako prema samom narodu, tako i prema njihovoj vjeri – te je iskoristio Toynbee Hall kako bi poučio lokalno stanovništvo o superiornosti njihovih novih susjeda. Prema riječima njegove supruge, 1898. godine je "tečaj o ’religiji Hebreja’ pružio g. Barnettu priliku da pokaže koliko je taj narod divan, te koliko je razumijevanje Starog zavjeta ključno za vrednovanje Novog zavjeta." Narodno sveučilište (People’s University), kao i sama ideja obrazovanja odraslih, nudili su svojevrsnu "višu propovjedaonicu" i bolju akustiku, nego je to imala stara crkva sv. Jude (St Jude’s). Toynbee Hall je također služio kao kanal za razne oblike financijske potpore židovskim doseljenicima. Kako navodi Briggs: "U roku od 20 godina, od osnutka Toynbee Halla, četvrtinu polaznika činili su Židovi, a činilo se da je židovska prisutnost u Whitechapelu trajno učvršćena." Štoviše, prema Bradleyju:
"Knjižnica u Whitechapelu, osnovana 1892. godine na poticaj Toynbee Halla, ubrzo je postala središte najrazličitijih oblika neformalnog učenja za lokalnu židovsku zajednicu. To se ’sveučilište geta’ obično prikazuje kao žarište radikalizma i društvenih eksperimenata, pri čemu se prešućuju njegovi korijeni u takozvanom establišmentu."
Godine 1898. je u Toynbee Hallu pokrenuta pravna služba za siromašne (Poor Man’s Lawyer Service), čiji su "korisnici većinom bili poljski ili ruski doseljenici, koji su slabo govorili engleski." Godine 1889. je osnovan Odbor za prava stanara, na čijem je čelu bio Samuel Barnett. Kako navodi Scotland, ti su se slučajevi uglavnom odnosili na "nezakonito postupanje stanodavaca". Među stanarima koji su "nepravedno trpjeli" bilo je i Židova "koji su govorili isključivo ruski, poljski ili njemački". Ali, prema riječima Henriette Barnett, "’naš g. Lewis’ uspio je riješiti mnoštvo sporova." Gospodin Harry Lewis, prvi židovski stanar Toynbee Halla, uspijevao je rješavati sporove ponajviše zato što su u većini slučajeva i sami stanodavci – koji su kršili zakon – bili Židovi. Pristaše Toynbee Halla prešućuju ovu činjenicu, dok su je židovski povjesničari opisali mnogo otvorenije; oni pokazuju da su prenapučenost i poteškoće s kojima su se stanari suočavali često bili uzrokovani, i dodatno pogoršani, upravo useljavanjem koje je Toynbee Hall toliko zdušno pozdravljao.
Sam je Lewis bio poput magneta za useljenike. Prema Bradleyju je "njegova uloga zagovornika onih koji su doslovno tek sišli sa broda bila dobro poznata u istočnoj Europi." Isticao se "kao prijatelj i savjetnik rastuće lokalne židovske zajednice, bez obzira na to jesu li njezini pripadnici bili zainteresirani za obrazovanje ili ne." Pimlott iskazuje divljenje: "Vrijednost njegova rada rasla je kako je četvrt postajala sve više židovska, budući je on pružao rijetku i korisnu poveznicu sa židovskom zajednicom. Postao je prijatelj i savjetnik siromašnijim Židovima, koji su se često osjećali kao stranci. Bio je istinski ‘susjed’."
Čini se da su stanari Toynbeeja kršćanstvo doživljavali kao nešto nalik noahidizmu. Propovijedali su univerzalizam i toleranciju kršćanima, istovremeno podupirući nastojanja Židova za stjecanjem blagostanja i moći. Zbog zasluga za vlastitu zajednicu, Lewis je – prema Pimlottu – bio "osobito vrijedan član Kuće" i jedan mu je drugi stanar jednom prilikom rekao: "Lewise, ti si najbolji kršćanin među svima nama." Kao epilog, Pimlott vedro dodaje da je "Lewis, koji je napustio Toynbee kako bi postao rabin Reformirane sinagoge u Manchesteru, danas rabin u New Yorku."
Čitatelj se neće puno mučiti pogađanjem koju je stranu zauzeo Hall kada je "anti-stranačka agitacija dotaknula predrasude, nikada daleko od površine, starih stanovnika East Enda", što je "šokiralo Barnetta", kao što je to učinilo i njegovom nasljedniku na mjestu upravitelja (1906.), Thomasa Harveyja, aktivnog kvekera, a kasnije i liberalnog zastupnika. Posebno pod Harveyjem, Hall je obavljao sličan zagovarački rad kao Anti-Defamation League B'nai B'ritha i niz drugih židovskih organizacija. Pimlott opisuje: "Harvey je smatrao poželjnim suzbiti pogrešno predstavljanje" Židova pismima tisku i pružio "vrijednu i susjedsku uslugu", koja je bila "stalno potrebna" pri "obrani stranog stanovništva istočnog Londona od klevetničkih napada." Riječ 'klevetnički' ovdje ne podrazumijeva razotkrivanje neistine, već namjeru da se kritika ili protivljenje Židovima tretira kao osnova za parnicu ili, kasnije u stoljeću, kazneni progon. Svećenstvo i povjesničari i dalje uzdišu nad ponavljajućim fenomenom, posebno u bijelim ili kršćanskim zemljama, gdje se Židovi susreću sa neutemeljenim predrasudama umjesto sa oduševljenjem i zahvalnošću koju nesumnjivo zaslužuju. Dok ovo pišem, misija Toynbee Halla nije potpuna, jer mnogi domaći seljaci i dalje ne uspijevaju ocijeniti "koliko je divna ta nacija".
Thomas Harvey
Novi sindikalizam
Uz subvencioniranje i pružanje podrške lokalnim imigrantima, "Hall" je činio isto i za radnike u štrajku. Osiguravali su prostor za "sastanke ogranaka tipografa, željezničkih radnika, lučkih radnika, radnica u proizvodnji cigara, udruženja nosača, radnika u tekstilnoj industriji (krojača i glačatelja), proizvođača štapova, židovskih stolara, židovskih pekara i krojača iz East Enda; a 1890. godine je održana i međusindikalna konferencija na kojoj se – na ‘neutralnom terenu’ – raspravljalo o ‘korisnosti štrajkova’ (uz prisutnost nekolicine direktora lučkih uprava)." Godine 1888. se, u Bowu, odvio poznati i uspješan štrajk radnica zaposlenih u tvornici šibica "Bryant and May", koji je bio potaknut djelovanjem subverzivne fabijanske aktivistice Annie Besant. Sljedeće godine lučki radnici pokrenuli su povijesni štrajk na području Isle of Dogs. Godine 1891. je uslijedio štrajk lokalnih radnika u autobusnom prometu, koji su stanari Toynbee Halla otvoreno podržali.
Štrajk lučkih radnika 1889. godine
Sva tri štrajka pridonijela su pojavi "novog sindikalizma" i zamjeni strukovnih sindikata (utemeljenih na određenom zanatu) širim sindikatima radnika; potonje su predvodili socijalistički agitatori, dok su oni prvi obično surađivali sa privatnim vlasnicima. Stanari Toynbee Halla, koji su prethodno pratili štrajk radnica u tvornici šibica, pobrinuli su se uključiti i u spor lučkih radnika. Barnett se nalazio u Švicarskoj, no "čini se da je odmah shvatio puni značaj štrajka", te je "požurio kući i... usmjerio svu svoju energiju na organiziranje pomoći štrajkačima."
Lučki radnici u posjetu Oxfordu kao gosti obitelji Barnett
Barnett je, navodi Pimlott, "pazio naglasiti kako se Toynbee Hall – pružanjem pomoći tijekom štrajka, kao i kasnijim ugošćivanjem središnjeg štrajkačkog odbora – nije poistovjećivao sa štrajkačima." Iako se nije poistovjećivao sa štrajkačima, Toynbee Hall ih je nedvojbeno podržavao, uz preuzimanje zastupanja radnika i pregovaranja. Nakon štrajka lučkih radnika, "Barnett je inzistirao na tome da 'sama ustanova nije zauzela stranu', no istovremeno je 'priznao da su pojedinci među stanarima snažno stali na jednu stranu'". Ben Tillett, najistaknutiji vođa štrajka, kasnije je tvrdio "da njegovo nadahnjujuće sindikalno vodstvo velikim dijelom proizlazi iz ciklusa predavanja o 'strategiji i taktici Napoleonovih ratova', koja je u Toynbee Hallu održao budući nadbiskup Lang." Možda nas ne bi trebalo iznenaditi što je "Narodno sveučilište" poslužilo za podučavanje pripadnika nižih društvenih slojeva određenoj razini borbenosti. Prema Meachamu, Barnett je smatrao da štrajkovi – kao izrazi klasne svijesti, ali i čimbenici koji je razaraju – djeluju društveno razorno na zajednicu (čiju su važnost isticali Arnold, ali i sami Barnett). Sa druge strane, "muškarci i žene, dotad isključeni iz nacionalne zajednice... koristili su štrajk kao odgovorno sredstvo kojim traže svoje mjesto u njoj"; stoga im je trebalo pomoći. Uz suzbijanje predrasuda među Englezima, Barnett je težio i dokidanju 'laissez-faire. Tome su pridonijeli i "novi sindikati", iz kojih je, dijelom, proizašla Laburistička stranka.
Lučki radnici u štrajku 1899. godine
Obrazovanje
Područje obrazovanja odraslih pružalo je možda i najveće mogućnosti za širenje subverzivnih ljevičarskih ideja među običnim pukom. Nigel Scotland navodi da su "stanovnici tih naselja bili pioniri obrazovanja odraslih, u doba kada takve prilike nisu bile široko dostupne". Prema riječima Thomasa Kellyja: Toynbee Hall je "predvidio kasniji rad Udruženja za obrazovanje radnika." Richard Tawney, diplomant koledža Balliol, stanovnik Toynbee Halla i istaknuti zagovornik socijalizma, napisao je da je obrazovanje odraslih bilo "od posebnog interesa" za Barnetta, te je sa odobravanjem primijetio da su ga "podržavali organizirani radnički pokret, sveučilišta, Odbor za obrazovanje i sve veći broj obrazovnih vlasti". Organizirani radnički pokret, kao što smo vidjeli, tada su preuzimali socijalisti – baš kao što će vremenom preuzeti i obrazovne vlasti i Odbor za obrazovanje; dok su sveučilišta iznjedrila Toynbee Hall i druge slične centre ("settlement houses"). "Toynbee Hall je bio usko povezan sa osnivanjem Udruženja za obrazovanje radnika", njihov je "obrazovni rad uvijek zadržao obilježja sveučilišnog ideala".
Umjetnička galerija Whitechapel, koju su 1901. godine osnovali supružnici Barnett i koja se financira javnim sredstvima...
Werner Picht je, 1914. godine, ocijenio da je "Toynbee Hall postao politička naseobina. Više ga zanimaju pitanja javnog života nego pitanja pojedinaca." Odustalo se od ideje suživota sa siromašnima kao susjedima. "Gotovo nijedan tečaj ne vodi član te naseobine; taj posao gotovo u potpunosti obavljaju plaćeni ili neplaćeni suradnici." Organizacija "Workers’ Educational Association" (WEA) je uključena u rad i subvencionirana "na poticaj g. Mansbridgea, osnivača WEA-e, upućen kanoniku Barnettu [...] kojeg je pridobio za svoje planove". Knjižnica Toynbee Halla je "stavljena na raspolaganje WEA-i, a u Toynbee Hallu pokrenut je obrazovni tečaj kojim, međutim, ne upravlja nitko od stalnih stanara (rezidenata)." WEA je bila tvorevina iste one akademske elite (nadahnute idejama Arnolda) koja je stajala i iza Toynbee Halla. James Mallon, koji je nakon Velikog rata postao upravitelj Toynbee Halla, "bio je rizničar u WEA-i".
Najbliža stanica podzemne željeznice
U prvih 15 godina su članovi Toynbee Halla nametnuli veliki dio svoje vizije cijeloj zemlji. Iako se nalazio u nezdravom okruženju, Toynbee Hall bio je blizak srodnik Parlamenta i dijelili su isti jezik, jer ono za što su se zalagali ljudi iz Toynbee Halla često bi postalo zakonom. Kako navodi Pimlott: "Ponajviše zahvaljujući jednom čovjeku iz Toynbee Halla, sir Robertu Morantu, suvremeni sustav srednjoškolskog obrazovanja oblikovan je Zakonom o obrazovanju iz 1902. godine, a uspostavljene su i ljestve koje su vodile od osnovnih škola sve do sveučilišta." Pitanje tko će držati te ljestve postalo je političko pitanje. Jačanjem državne kontrole nad obrazovanjem, obvezni sustav potisnuo je dobrovoljni; i tako se "potreba za sveučilištem za radnike drastično smanjila, a izvorni ideal postupno je pao u drugi plan." Organizacija WEA, koja je izvorno djelovala na dobrovoljnoj osnovi, integrirana je u državni obrazovni sustav, iako je formalno zadržala neovisnost. Slično se dogodilo i sa radijskim emitiranjem, kojim je od 1922. godine monopolom raspolagala tvrtka British Broadcasting Company - BBC (od 1927. Corporation), a koja je ujedno bila promidžbeni kanal za WEA-u i njezine socijalistički orijentirane predavače.
Statizam
Tzv. "naseljeničke kuće" (engl. "settlement houses") bile su kao avangarda širenja državne vlasti. Kao što su se Toynbee i Barnett nadali, one su pridonijele tome da praksa 'laissez-faire' (politika slobodnog tržišta i nemiješanja države) postane stvar prošlosti – premda se njen teorijski oblik i danas često okrivljuje za gotovo sve probleme. Barnett je izričito težio dobrovoljni socijalni rad zamijeniti "uslugama" lokalne samouprave i nacionalnim zakonodavstvom, pišući: "Dobrovoljno djelovanje nije bilo dovoljno snažno, niti dovoljno trajno, da bi se ono što se pokazalo dobrim primijenilo u širim razmjerima. Lokalna samouprava može učiniti više – i svakim danom čini sve više – na poboljšanju društvenih uvjeta nego što to čine sve crkve, misionari i udruge zajedno." Dodaje: "Dobrovoljne organizacije imaju svoje prednosti; posjeduju entuzijazam nužan za provođenje eksperimenata. No, kada se pokaže da je eksperiment uspješan, tada postaju potrebne ovlasti i ustrajnost jedne službene organizacije."
Stoga su, sasvim prirodno, "1900. godine uloženi sustavni napori kako bi se građane, kao i buduće upravitelje Stepneya, educiralo o tome kako u potpunosti iskoristiti Zakon o upravljanju Londonom (London Government Act) iz 1899. godine." Budući je Toynbee Hall proizašao iz istih društvenih izvora kao i veliki dio Parlamenta, želje njegovih članova glatko su pretočene u zakone; načelo 'laissez-faire' moglo je pasti u vodu. Pimlott navodi kako je "poboljšanjem društvenih uvjeta vapaj istočnog Londona postao manje gorak i manje uporan. Sve veća intervencija države i lokalnih vlasti u društvena pitanja su smanjila prividnu potrebu za radom u sklopu pokreta 'Settlement'." Toynbee Hall je počeo, takoreći, izmicati tlo pod vlastitim nogama čim je započeo sa radom. Ali, umjesto propasti, Hall je "odlebdio"; odmaknuo se od korisne strukovne poduke i pretvorio u središte aktivizma. Toynbee Hall je "prepustio lokalnim obrazovnim vlastima podučavanje onih predmeta za koje su te vlasti osigurale dostatne i učinkovite programe. Prilika za to ukazala se reorganizacijom večernjih škola pri Vijeću grofovije London 1913. godine. Odlučeno je da se poslovni i osnovnoškolski predmeti više neće predavati u Toynbee Hallu, već da se taj zadatak prepusti vlastitim ustanovama Vijeća. Bila je to hrabra, ali mudra odluka. Neposredna posljedica bio je drastičan pad broja polaznika, te velika promjena u strukturi većine studenata. Broj činovnika prepolovio se, dok je udio Židova narastao."
U dopisu o budućem djelovanju Toynbee Halla, koji je u siječnju 1919. godine, sastavio Glavni odbor, navodi se: "Toynbee Hall bi […] trebao promatrati socijalni rad […] kao sredstvo za rasvjetljavanje nacionalnih problema. Socijalni rad, u svom uobičajenom smislu, nipošto ne bi bio isključen, no – bude li moguće – trebalo bi mu dati nacionalni, pa čak i međunarodni karakter. Cilj bi trebao biti da Toynbee postane informacijsko središte, te ishodište planova i ideja vezanih uz probleme koji postoje u Whitechapelu i Stepneyu, ali i u zemlji općenito."
Obzirom na hvaljene veze Barnetta i drugih ranih stanara, pokazalo se da je takav pristup – korištenje East Enda kao laboratorija, dok su istomišljenici istovremeno zagovarali donošenje zakona na nacionalnoj razini – bio djelotvoran. Tijekom Velikog rata, "Hall" je zastupao interese "stanara iz susjednog bloka stambenih zgrada, u kojem je živjelo dvije do tri tisuće ljudi", koji su "bili bespomoćni kada im je najamnina povišena za tri penija tjedno... Stanovnici su stali u obranu stanara, pronašli vlasnike i razjasnili neka sporna pitanja, a cijeli je slučaj ubrzo doveo do donošenja zakona protiv povećanja najamnina." Pimlott je, 1934. godine, pisao o sve većem državnom nadzoru: "Država već osigurava određene sadržaje putem javnih knjižnica, tečajeva za odrasle, vrtnih parcela za građane, rekreacijskih terena, kupališta i drugih oblika, a osnovana je i British Broadcasting Corporation (BBC) radi nadzora i upravljanja radijskim emitiranjem." Isti autor iznio je mišljenje, "što se tiče funkcija centara – kako je Barnett uvijek isticao – oni se ne bi trebali natjecati sa javnim vlastima. Država je preuzela mnoge funkcije koje su oni nekoć obavljali". Otvoreno predviđa da će "nesumnjivo preuzeti još mnogo toga. [...] Neki od nekadašnjih obrazovnih programa [centra Hall] ukinuti su jer lokalne vlasti sada osiguravaju odgovarajuće sadržaje; veliki dio njegova sadašnjeg rada financira se iz javnih sredstava, a može se sa sigurnošću predvidjeti da će država uskoro preuzeti, primjerice, dječje vrtiće pri mnogim takvim centrima, za koje se već primaju državne potpore. Zapravo, kako je Barnett prepoznao, znak je uspjeha ako država preuzme odgovornost za neku aktivnost centra. Centar, sa svojim nužno ograničenim resursima, trebao bi se usmjeriti na ona područja u kojima država još nije prepoznala svoje obveze, ili koja nisu prikladna za državnu intervenciju. On bi trebao biti središte za eksperimentiranje, gdje se prijedlozi mogu testirati prije nego što se počnu šire primjenjivati."
Toynbee Hall bio je predvodnik u širenju države, pri čemu je dobrovoljni, dobrotvorni i filantropski rad potisnut u prošlost. Kako navodi Pimlott: Toynbee Hall postao je "jedan od socioloških laboratorija, o čijem su strpljivom radu zakonodavci i upravitelji uvelike ovisili." Prema riječima Meachama je to odražavalo širi "pomak prema bezličnom – a udaljavanje od osobnog – elitizma."
Krug okupljen oko koledža Balliol i Toynbee Halla uspješno se nametnuo kao vodeći stručnjaci za zamjenu dobrovoljnog socijalnog rada - državnim "javnim službama". Bivši polaznici Toynbee Halla i sami su postali zakonodavci.
George Lansbury, koji će kasnije postati vođa Laburističke stranke, u svojoj je autobiografiji, 1928. godine, napisao: "Jedino konkretno postignuće Toynbee Halla, kao i najvažniji rezultat politike ’miješanja’ koju su provodili supružnici Barnett, bilo je popunjavanje državne i upravne birokracije ljudima koji su u istočni London došli puni entuzijazma i žara za dobrobit masa. No, ubrzo su shvatili da će najbolje unaprijediti vlastite interese – kao i interese siromašnih – ako istočni London prepuste samome sebi, dok oni sami postaju članovi parlamenta, ministri u vladi i državni službenici."
Nije sasvim jasno što je točno Lansburyju smetalo u razvoju događaja koji opisuje. Cilj stanara Toynbee Halla od samog je početka bilo uvođenje određenog oblika državnog socijalizma na nacionalnoj razini, a korištenje siromašnih stanovnika East Enda – kako kao predmeta proučavanja, tako i kao glasačke baze – bio je njihov put do moći.
Političke stranke
Toynbee Hall je odnjegovao Laburističku stranku u njezinim začecima i podijelio neke od njezinih utjecajnih članova. Barnett se, kada je to smatrao svrhovitim, pravio neutralnim. Kako opisuje Meacham: Barnett se "trudio prikazati Toynbee Hall i njegove stanare kao one koji stoje iznad političkih sukoba", te je "ustrajao na tome da ta ustanova ne zastupa nijedno određeno političko opredjeljenje, baš kao što ne zastupa niti jedno jedinstveno vjersko stajalište". Pod "političkim sukobima" mislio je na sukobe među strankama. Za njega je "jedinstvo cilja značilo temeljno političko slaganje. Stranke su stoga bile čimbenici razdora – baš kao i društvene klase – koji su pod lažnim izgovorima razdvajali ljude dobre volje, iako bi oni trebali surađivati", odnosno djelovati protiv Barnettovih protivnika: konzervativaca, zagovornika 'laissez-faire' i protivnika useljavanja. Meacham se slaže da je "tvrdnja o nepristranosti bila neiskrena [...] što je Barnett na kraju gotovo i priznao", dok je istovremeno "priznao da bi javnost mogla pogrešno protumačiti posvećenost reformama kao stranačku pristranost". Doista je pogrešno brkati te dvije stvari, ali u njegovu slučaju ta razlika nije bitna, jer je on smatrao: "Budući se konzervativizam temelji na načelu ’ne diraj ono što dobro funkcionira’, neizbježno se javlja težnja da se sve one koji žele reformirati ono što je loše etiketira kao radikale ili progresivce. A u svakom ’naselju’ stanari su" – bez obzira na stranačku pripadnost – "zasigurno ujedinjeni u želji da provedu mnoge reforme, pa se u tom smislu može reći da su skloni progresivnim stajalištima."
Na vrlo nepolitičan način, Barnett je pozdravio „izlazeće sunce” Laburističke stranke, čiji je rani razvoj i sam potpomagao. Prema Scotlandu: "Prvi predsjednik Labour Representation Committee (LRC), osnovanog 1900. godine, bio je Frederick Rogers, tadašnji član Vijeća grofovije London i jedan od prvih podupiratelja Toynbee Halla." LRC je bio izvorni oblik onoga što je 1906. godine postalo Laburistička stranka. Prema Gordonu Phillipsu je to bio više "instrument" sindikata nego radničke klase, i "brzi napredak – izravno ili neizravno – proizlazi iz činjenice da je uključivao organizacije, moćne i bogate, koje su već postojale."
U tom je pogledu stranka oponašala Toynbee Hall. Laburistička stranka bila je, u svakom slučaju, samo jedno od nekoliko sredstava kojima su se služili Barnett i njegovi drugovi. Barnett je također dobio povoda izraziti "sve oduševljenije prihvaćanje određenih programa pod državnom upravom koje su, nakon 1900. godine, provodile i konzervativne i liberalne vlade." Sve stranke, crkve, sindikati, državne institucije i tijela lokalne vlasti bili su potencijalna sredstva za ostvarivanje političkih ciljeva Toynbee Halla.
Beveridge, Tawney, Temple i Attlee
Svi istaknuti polaznici Toynbee Halla radili su na nacionalnoj razini na ostvarenju tog cilja. Neki od njih postali su povijesne ličnosti, uključujući Williama Beveridgea, koji utjelovljuje kontinuitet od koledža Balliol, preko Toynbee Halla, pa sve do poslijeratne "države blagostanja" o kojoj je običan puk trebao postati ovisan. Barnett je, na preporuku kapelana sa koledža Balliol, 1903. godine odabrao Beveridgea za zamjenika upravitelja Toynbee Halla. Novopostavljeni dužnosnik imao je viziju prema kojoj će Toynbee Hall "jednoga dana govoriti gromoglasnim glasom". Beveridge je, baš kao Arnold Toynbee i Barnett, izjavio da na društvene probleme gleda "na znanstveni način – kao na prepreku budućem prosperitetu države." U tom poimanju, država je bila izjednačena sa zajednicom i nacijom, a njezina je zadaća "podrediti osobno dokazivanje i vlastiti interes općem dobru"; iako Beveridge nije dosljedan kolektivist; vjerovao je da država predstavlja zajednicu, ali joj je svrha unapređenje pojedinca. Vremenom je prihvatio – ili čak nadmašio – žar svojih prethodnika za praktičnim djelovanjem i namjeravao rješavati "velike probleme" na "neposredno koristan" način, što prema Meachamu svjedoči o njegovu "naukovanju" na koledžu Balliol i u Toynbee Hallu. U povijesti samog Toynbee Halla navodi se da je "naukovanje" utjecalo na njega, te je "počeo promatrati nezaposlenost kao veliko društveno zlo, uvidio štetu koju su prouzročili Zakoni o siromašnima i prepoznao državu kao jedino sredstvo za učinkovito usmjeravanje društvenog djelovanja."
Beveridge (na slici gore) je za sebe govorio da je "u sferi političkih promišljanja... pomalo socijalist". Ali, bio je član Liberalne stranke, i to one struje "novih" liberala koja je zamijenila, a ne nadopunila, staru struju. Dok su se potonji "pouzdavali u tržište, ’novi’ liberali, poput J. A. Hobsona, smatrali su da tržišni mehanizmi nisu uvijek osmišljeni tako da zadovolje hitne nacionalne potrebe." Beveridge je "već tada shvaćao da bi donošenje zakona moglo biti korisnije od tumačenja postojećih." "Novi liberali su isticali da ih više zanimaju blagotvorni učinci zakonodavstva usmjerenog na promicanje ’potpunog građanstva’ – što je nužno podrazumijevalo socijalno zakonodavstvo – nego opasnosti od premoćne države. Priliku da izravno utječu na zakone dobili su nakon ostavke konzervativnog premijera A. J. Balfoura 1905. godine i izbora 1906. godine, na kojima je Liberalna stranka osvojila golemu većinu u Donjem domu."
Na čelu liberalne vlade nalazio se Henry Campbell-Bannerman kojega je, 1908. godine, zamijenio Herbert Asquith. Asquith je na mjesto ministra financija (kancelara blagajne) imenovao David Lloyd Georgea, dok je na Lloydovu dotadašnju dužnost predsjednika Trgovačkog odbora postavio Winstona Churchilla. Uz savjete Beatrice Webb, Lloyd George i Churchill zajedničkim su snagama provodili kvazi-socijalističke "reforme". Možda ne slučajno, obojica su odigrala ulogu u eskalaciji i produljenju sukoba koji je prerastao u Veliki rat (vjerojatno najveću katastrofu u povijesti čovječanstva), a koji je ujedno poslužio kao temelj za opravdavanje sve šire državne kontrole, što traje sve do danas. "Novi liberalizam", baš kao i "novi sindikalizam", bio je eufemizam za imperijalni i ratoborni polu-socijalizam, pri čemu su Liberalna stranka i sindikati služili kao instrumenti, a Fabijansko društvo kao partner.
Herbert Asquith govori u Toynbee Hallu 1908. godine
Povjesničar Richard Tawney bio je jedan od Beveridgeovih najbližih prijatelja i kolega sa koledža Balliol, a u isto je vrijeme boravio u Toynbee Hallu. Otprilike u vrijeme odlaska se oženio Jeanette Beveridge, sestrom svoga prijatelja. Bio je otvoreniji socijalist, bez ikakvih liberalnih pretenzija, te se cijeli život zalagao za autoritarni oblik državne kontrole. "Bogataše", tvrdio je, "treba disciplinirati kako bi postali sluge javnosti. Moramo vratiti shvaćanje prema kojem su uloga zemljoposjednika ili poslodavca zapravo služba, javna dužnost." Nije precizirao o kakvoj je službi ili dužnosti riječ, no čini se da je Tawney sebe i svoje istomišljenike doživljavao kao generale. Nije bio komunistički otpadnik, već intelektualac iz elite koji je odrastao u središtima svjetske moći i utjecaja. Fabijansko društvo je dobilo ime po rimskom vojskovođi poznatom po strpljivoj i ustrajnoj učinkovitosti – koji je, dakako, poput Tawneyja i Beveridgea, također bio patricij. Meacham primjećuje, "iako je Tawneyja njegov idealizam poticao na zagovaranje radikalnijeg socijalizma od onoga koji su zastupali fabijanci, on je sa njima dijelio vjeru u pozitivne vrijednosti snažne države", te im je zamjerao "što nisu iskoristili državnu moć da bi otišli dalje od politike nacionalnog minimuma i ostvarili istinsku ekonomsku jednakost." Tawney je pisao da demokracija "ne bi trebala biti samo oblik vladavine, već i tip društva i način života", i taj način života bi podrazumijevao "opsežan prijenos imovinskih prava", bez kojega bi demokracija podlegla nemilosrdnoj kontroli privilegiranih – skupine od koje se Tawney, barem prividno, nastojao distancirati.
Richard Tawney
William Temple bio je Tawneyjev prijatelj još iz škole Rugby; kasnije su se on i Beveridge susreli na koledžu Balliol, nakon čega su svi zajedno boravili u Toynbee Hallu. Tijekom boravka u Toynbee Hallu, Temple izvan Oxforda još nije bio poznat kao filozof. Kasnije je zaređen za svećenika, a tijekom Drugog svjetskog rata uzdigao se do položaja canterburyjskog nadbiskupa. U dvije godine, između svog ustoličenja i smrti, objavio je knjigu "Christianity and Social Order", kojom su njegovi argumenti u prilog socijalizmu doprli do široke publike. Također je popularizirao izraz "država blagostanja" (engl. "welfare state"), koji se kasnije počeo vezivati uz Beveridgea. Godine 1908. Temple je postao prvi predsjednik Udruženja za obrazovanje radnika (WEA), i 1918. godine se pridružio Laburističkoj stranci. "No, napustio ju je 1921. godine, kada je imenovan biskupom Manchestera, jer je smatrao da kao duhovni otac biskupije mora biti pastoralno dostupan svima." Njegova su stajališta unutar kršćanstva bila modernistička i ekumenska; bio je jedan od pokretača Svjetskog vijeća crkava i njegova britanskog ogranka, organizacija koje su, kako tada tako i danas, snažno (iako jednostrano) posvećene suprotstavljanju antisemitizmu. Godine 1941. je ustvrdio: "Država je Božji sluga i oruđe za očuvanje pravde i promicanje ljudskog blagostanja." Time je mislio na "države blagostanja" – države koje u određenoj mjeri vode brigu o onima kojima vladaju – suprotstavljajući ih "državama moći" koje vladaju nemilosrdnije. Pritom je gotovo uvijek aludirao na režim Adolfa Hitlera, dok SSSR nikada nije uključio u tu kategoriju. Postao je savjetnik na BBC-ju i nastupao u programu, dobivši znatan medijski prostor za promicanje antifašističkog internacionalizma, te planova za uspostavu europskog ili globalnog federalizma.
Beveridge i Temple već su otišli kada je Clement Attlee – diplomant koledža University College na Oxfordu, koji je prije radio za Beatrice Webb – preuzeo dužnost tajnika Toynbee Halla. Prema vlastitim navodima organizacije, upravo je ondje "njegova politika skrenula ulijevo", iako je upitno je li itko tko već nije pripadao ljevici uopće mogao ondje zauzeti kakav položaj. Štoviše, suprotno tvrdnji Halla da ga je to iskustvo potaknulo na pristupanje Nezavisnoj laburističkoj stranci, on se u ime te stranke već kandidirao na lokalnim izborima. Promicao je model socijalizma kakav su zagovarali supružnici Webb, provodio fabijansku metodu "prožimanja" služeći se svojim vezama u svim glavnim političkim strankama i na sveučilištima. Bio je prirodan izbor za službenog tumača, ili plaćenog zagovornika, socijalističkog Zakona o nacionalnom osiguranju Lloyd Georgea iz 1911. godine, u čijem je sastavljanju sudjelovao i Winston Churchill. Churchilla je savjetovala Beatrice Webb, iako ona nije bila zadovoljna konačnim tekstom zakona, smatrajući da previše popušta kapitalizmu. U političkom životu, Attlee je isprva bio kandidat za općinsko vijeće u Stepneyju (susjednom kvartu Whitechapela), no kao predstavnik radikalno socijalističke Nezavisne laburističke stranke (zasebna organizacija, različita od Laburističke stranke), kojoj je pristupio prije nego je izabran za gradonačelnika Stepneyja. Poput Tawneyja, a za razliku od Templea i Beveridgea, sudjelovao je u Prvom svjetskom ratu. Nakon rata, sva su četvorica postala ključne figure u stvaranju onoga što ću nazvati "režimom iz 1940." – političkog poretka u kojem živimo i danas.
Clement Attlee i nekoliko lokalnih dečki, 1911. godine
Godine 1909., uz Richarda Tawneya i novog tajnika Attleeja, među stanarima Toynbee Halla su se nalazile i druge osobe koje će kasnije postati istaknute. Edward Wise (zvan Frank Wise), državni službenik, postao je zamjenik upravitelja Halla; žestoko se zalagao za socijalističko zakonodavstvo. Tijekom, ili nakon Velikog rata, zapravo je postao sovjetski agent. Maxwell Garnett postao je 1920. godine čelnik organizacije "League of Nations Union" (Savez za Ligu naroda), a u drugoj polovici 1930-ih je bio član skupine "Focus". Wilson Harris postao je 1932. godine urednik časopisa "Spectator" i bio je jedan od suradnika skupine „Focus” u medijima; isto vrijedi i za Waltera Laytona, suradnika instituta Chatham House, koji je postao urednik globalističkog časopisa "The Economist" i predsjednik uprave "News Chronicle", lista koji je postao najžešće protunjemački nastrojen dnevni list. Ralph Wigram, koji je ondje stanovao 1912. godine, preminuo je dok je "Focus" još bio u povojima. No, on je – uz Roberta Vansittarta – bio glavni suradnik iz redova državne službe u protunjemačkoj kampanji Winstona Churchilla u parlamentu i tisku. Nedugo prije Wigrama, u Hallu je boravio i državni službenik Arthur Salter. Njegova kasnija karijera uključivala je zalaganje za "Sjedinjene Države Europe", kao i dugogodišnju suradnju sa Jean Monnetom, glavnim pokretačem onoga što je kasnije nazvano Europska zajednica. Kao još jedan član skupine "Focus", nakon rata za koji se njegova klika zalagala, Salter je dobio titulu baruna. Edward Blight je u Hallu boravio otprilike u isto vrijeme kada i Salter, i kasnije je postao glavni službenik za javnu pomoć pri Londonskom okružnom vijeću, što je bio logičan nastavak socijalističko-etatističke orijentacije Halla. Akademik Alexander Carr-Saunders prešao je iz Toynbee Halla na mjesto ravnatelja Londonske škole ekonomije (LSE) – ustanove koju su osnovali fabijanisti – gdje je na tom mjestu naslijedio, 1937. godine, Williama Beveridgea. Basil Henriques, rođen u krugu anglo-židovskih obitelji međusobno povezanih rodbinskim vezama, bavio se radom sa mladima, prvenstveno onima iz siromašnih židovskih obitelji, a kasnije se zalagao za zakonske reforme u korist homoseksualaca. Njegov rođak, Robert Henriques, napisao je biografiju Robert Waley Cohena, koja je pružila uvid iz prve ruke u osnivanje organizacije "Focus".
Govornici
Još jedan stanovnik iz istog razdoblja bio je Henry Cadbury, član poznate kvekerske obitelji, u čijem je vlasništvu bio list "News Chronicle". Henryjev brat Laurence, predsjednik te medijske grupacije, također se pridružio skupini "Focus". Kvekerski pacifizam možda je prvenstveno bio paravan za potporu koju to Društvo pruža subverzivnoj ljevici, a Hall je u određenim razdobljima služio kao kanal za takvo djelovanje. Thomas Harvey, 1906. godine je naslijedio Samuela Barnetta na mjestu upravitelja, također je bio kvaker. Nakon Velikog rata dužnost zamjenika upravitelja preuzeo je Jack Catchpool koji je, prema riječima Pimlotta, "održavao kvekerske veze te ustanove"; isto je činio i George Heath, upravitelj od 1914. godine. Za vrijeme Harveyjeva upravljanja, u Toynbee Hallu je djelovao "Enquirers’ Club", osnovan 1904. godine, "radi društvenih istraživanja i rasprava", a okupljao je uglavnom mlade državne službenike, poput Arthura Saltera. Rasprave koje su se ondje vodile izravno su utjecale na zakonodavstvo 1920-ih godina. Također 1904. godine, Harvey je pokrenuo "rasprave uz pušenje četvrtkom" (Thursday Smoking Debates), kao i "nedjeljne večernje vjerske rasprave". Za razliku od obrazovnih tečajeva koji su se održavali u Toynbee Hallu, navedeni događaji su "privlačili pripadnike radničke klase, kojima je odgovarala anonimnost i uzbuđenje – što je bilo u oštroj suprotnosti sa mukotrpnim radom i intenzivnim učenjem kakve su zahtijevali spomenuti tečajevi". Publika, koja je, kako navodi Pimlott, bila gotovo isključivo muška, "pristojna i zahvalna, ali često i vrlo izravna, ali i nesklona govornicima" koji su ponekad "iznosili socijalistička i ateistička stajališta te žestokim rječnikom napadali vlast i državni poredak". Zbog toga su neki optuživali Toynbee Hall da "jednostavno pruža platformu revolucionarima i čudacima". Harvey je na to odgovorio kako su ljudi u tim raspravama "naučili strpljivo slušati argumente sa kojima se ne slažu, čime su često počeli na svoje političke protivnike gledati sa manje neprijateljstva". Bila je to licemjerna fraza, jer u Toynbee Hallu nikada nije gostovao nijedan austrijski ekonomist, nitko tko bi bio liberalan poput Herberta Spencera, čak niti Alfred Marshall, koji je naginjao državnom intervencionizmu. Muškarci iz radničke klase mogli su prisustvovati raspravama, ali se ta "rasprava" - sasvim u duhu fabijanaca – uvijek vrtjela oko sljedećih koraka u širenju državne moći.
Najava rasprave u prostoriji za pušenje
Isto je vrijedilo i za klub "Co-Efficients", čiji su članovi bili Alfred Milner (Toynbeejev prijatelj, predsjednik Vijeća Toynbee Halla), te William Hewins i Halford Mackinder, prva dvojica ravnatelja Londonske škole ekonomije (LSE). Klub - u kojem su također djelovali supružnici Webb, Leo Amery (kasnije član skupine "Focus" i ministar u Churchillovoj ratnoj vladi); slavni filozof, socijalist i internacionalist, Bertrand Russell; te Edward Grey (ministar vanjskih poslova od 1905. do 1916. godine) - vremenom se raspao zbog pitanja sporazuma (Antante) sa Francuskom. Ipak, u svoje je vrijeme klub raspravljao o temama poput nacionalne učinkovitosti (što je u pravilu podrazumijevalo industrijsko i trgovinsko nadmetanje sa Njemačkom), socijalnog imperijalizma (modela koji su supružnici Webb zagovarali za Britansko Carstvo), te različitih oblika državne intervencije u borbi protiv siromaštva (pri čemu se potonje smatralo nužnim da bi se osigurala dovoljno zdrava radna snaga potrebna za ostvarivanje prva dva cilja). Intelektualci, od nemarksističkih socijalista i vigovaca do konzervativaca sljedbenika Disraelija, smatrali su te teme jednim od ključnih političkih pitanja prvog desetljeća 20. stoljeća. Greyeva politika naklonjena Francuskoj, a usmjerena protiv Njemačke, uz tajno vojno planiranje, pridonijela je izbijanju rata 1914. godine. Taj je rat otvorio posve nove mogućnosti za zagovornike snažne uloge države (statiste) i internacionaliste.
James Mallon
Čini se kao da se svi aspekti povijesti Toynbee Halla susreću u osobi Jamesa Mallona, koji je 1919. godine preuzeo dužnost upravitelja i toj je ustanovi posvetio najveći dio svog života. Iako nije bio slavan, on (možda više od bilo koga drugog) utjelovljuje ono što je Hall postao nakon razdoblja kanonika Barnetta. Bio je fabijanistički socijalist i sindikalist koji je podržavao oba svjetska rata, surađivao je sa Churchillom i Lloyd Georgeom na donošenju socijalnih zakona, pomagao židovskoj zajednici, obnašao dužnost člana upravnog odbora BBC-a, te koristio Hall kao bazu za promicanje svojih omiljenih ciljeva. Bio je prijatelj i suradnik aktivista i novinara Alfreda Gardinera, urednika lista "Daily News" (u vlasništvu obitelji Cadbury) tijekom prvog desetljeća 20. stoljeća – novina koje su kasnije preimenovane u "News Chronicle". Obitelj Cadbury pokrenula je list "News" da bi zagovarala državne mirovine i državnu intervenciju u radnim sporovima. Mallon nije samo utjelovljivao projekt "Toynbee Hall", nego se njegovo upravljanje tom ustanovom vremenski poklapalo sa procesima – kojima je on i sâm višestruko doprinio – tijekom kojih je stara Britanija iz 1914. godine ustupila mjesto novoj Britaniji. Tu novu Britaniju možemo smjestiti u 1940. godinu, kada je Winston Churchill postao premijer, ili u 1945. godinu, kada je vlast preuzeo Churchillov ratni zamjenik Clement Attlee, koji je proveo (i pritom znatno nadmašio) program iznesen u Beveridgeovu izvještaju. Mallonov život vremenski se također podudarao sa Churchillovim, a obojica su tijekom svojih karijera radila na ostvarenju istih ciljeva.
U vrijeme Mallonova (na slici gore) imenovanja, pseudo-desničarski tisak je pogrešno tumačio i umanjivao prijetnju koju je on predstavljao za poredak koji su oni, navodno, branili. Pimlott pripisuje taj "veliki interes tiska" činjenici da je "Toynbee Hall, unatoč prekidu uzrokovanom ratom, i dalje zadržao položaj od nacionalne važnosti". List "Daily Express" nazvao je Mallona "laburistom plave krvi" i izrazio zabrinutost da bi Toynbee Hall mogao postati "rasadnik laburističkih zastupnika" – kao da je prodiranje fabijanskih praksi u parlament tek potencijalni problem.Ono čega se "Express" navodno pribojavao od strane laburista je sam Mallon (u suradnji sa Asquithovom vladom) već je odavno počeo provoditi u djelo. Kako navodi Gordon Phillips: laburisti su 1920-ih godina "osigurali priznanje kao stranka koja bi mogla preuzeti vlast", dijelom zahvaljujući Prvom svjetskom ratu, a dijelom i zato što su njihove politike "uvelike nalikovale mjerama koje su druge stranke već bile provele". Rat je, kaže on, "pokazao da su gospodarska regulacija i državno poduzetništvo izvedivi. Socijalne reforme koje su proveli liberali prije 1914. godine, te koalicijska vlada nakon 1918. godine, pokazale su kakve su mogućnosti javne skrbi velikih razmjera. Laburisti nisu obećavali ništa radikalno novo, već samo potpuniju i odlučniju provedbu politika koje su već bile isprobane i primijenjene."
James Mallon bio je dijelom tih ranijih pokušaja i iskustava. Prema Briggsu: "Toynbee Hall je, pod vodstvom Ernesta Avesa i E. F. [Franka] Wisea, bio usko povezan sa – danas uglavnom zaboravljenom – kampanjom protiv izrabljivačkih radnih uvjeta (engl. "sweated labour"), i to još prije Mallonova dolaska." Novine "Daily News" organizirale su, 1906. godine u Bristolu, izložbu o "izrabljivačkim industrijama" (engl. "Sweated Industries Exhibition"), koja je "ukazala na put prema zakonskoj regulativi iz 1909. godine – Zakonu o strukovnim odborima (Trade Boards Act) – koji je predložio Winston Churchill, a jedan od njegovih žestokih protivnika opisao kao ’potpunu kapitulaciju pred socijalističkom strankom’. Mallon je predvodio izaslanstvo Lige protiv izrabljivanja (Anti-Sweating League) na sastanku sa Winstonom Churchillom, koji je 1908. godine prešao u Ministarstvo trgovine, i gdje je provodio intenzivan program socijalnih reformi [...] Nakon donošenja Zakona iz 1909. godine, kojim su utvrđene minimalne plaće u nizu određenih ’izrabljivačkih’ djelatnosti, Mallon je postao počasni tajnik Savjetodavnog vijeća za strukovne odbore (Trades Boards Advisory Council), kao i član trinaest od prvih novoosnovanih strukovnih odbora."
Mallonov vlastiti opis pokazuje da je on nedvojbeno bio više državni socijalist nego zagovornik sindikata, koji su znali biti neobuzdani. Kada se preselio u East End i prvi put "upoznao" sa Toynbee Hallom, "radio sam na tome da se donese Prijedlog zakona o odborima za plaće (Wages Boards Bill), koji je g. Winston Churchill 1909. godine preoblikovao u mjeru koja je postala Zakon o odborima za trgovinu (Trade Boards Act). [...] T. E. Harvey, tadašnji upravitelj, i Frank Wise bili su neprocjenjivi saveznici."
Kako navodi John Charmley, Churchillovo zakonodavstvo iz 1909. godine bilo je zamišljeno kao dio "‘ogromne politike društvenog uređenja’, koja bi uključivala nacionalni sustav zdravstvenog osiguranja, osnivanje državnih poduzeća, modernizirani Zakon o siromašnima, državnu kontrolu nad objedinjenim željezničkim sustavom, te obvezno obrazovanje djece do sedamnaeste godine života; njegov je cilj bio ‘nametnuti veliki dio bismarckizma na cjelokupni temelj našeg industrijskog sustava’."
Stoga su Mallon, Lloyd George i Churchill bili prirodni saveznici; svi su oni rat promatrali kao priliku za državocentričnu unutarnju politiku. Kako to opisuje Briggs: "Rat iz 1914.–18. radikalno je promijenio program i vremenski raspored britanske socijalne politike, te doveo do velikih promjena u strukturi i upravljanju 'radnom snagom', temom koja ga je oduvijek duboko zaokupljala. Mallon [...] je bio snažno zainteresiran kako za mobilizaciju radne snage kao potporu ratu – jer streljivo je bilo jednako važno kao i vojnici – tako i za 'planove obnove' nakon završetka rata. Štoviše, smatrao je da su te dvije stvari izravno povezane."
Mallon je, surađujući sa vođom laburista, John Clynesom, "počeo vjerovati u ono što se obično nazivalo 'Whitleyizam' – sustav zajedničkih industrijskih vijeća – te je zagovarao 'industrijsku demokraciju' radi postizanja 'industrijskog mira'." Upoznao je druge socijaliste, među kojima i državnog službenika i kolegu fabijanera, Thomasa Jonesa, čovjeka koji je "imao istančan osjećaj za ljude i koristio svoj utjecaj iz sjene da bi pomogao onima koji su mu bili dragi neka napreduju". Jones je Mallona predstavio Lloyd Georgeu (premijeru od 1916. godine) kao osobu koja je "u milosti" kod Vaughan Nasha, tajnika Ministarstva [za obnovu], a koji je od 1887. do 1889. godine, boravio u Toynbee Hallu. Zahvaljujući tim vezama, Mallon je potom "djelovao kao povjerenik za industrijske nemire u službi Lloyd Georgea", te je, zajedno sa Richard Tawneyjem, tajno organizirao da pješaci na bojišnici protiv Njemačke daju izjavu "osmišljenu da bi utjecala na nezadovoljne radnike u britanskim tvornicama streljiva".
Obnova je dokinula predratni spoj individualne slobode i zajedničke uzajamne potpore. Prema Phillipsu: "Rat je naciju upoznao sa opsegom i potencijalom sveprisutne, intervencionističke države. Središnja vlast uključila se u sve sfere svakodnevnog života, kao nikada prije. Provodila je mobilizaciju muškaraca i žena, uvodila racioniranje hrane i drugih potrepština, određivala visinu najamnina i plaća, upravljala tvornicama; a njezini su pothvati i propaganda ispunjavali novinske stupce i filmska platna. Istodobno, država je najavila namjeru uvođenja opsežnih i izdašnih programa socijalnih reformi. Kako bi održala moral javnosti tijekom iscrpljujućeg sukoba, obećavala je dobrobiti koje će donijeti nadolazeća 'obnova', te osnovala ministarstvo zaduženo za njezino planiranje."
Sve do 1914. godine je, kako navodi Phillips, "za radništvo [...] ostala je mogućnost oslanjanja na vlastite, autonomne organizacije – sindikate, zadruge, uzajamna društva – radi zadovoljavanja mnogih njihovih potreba. I dalje su se mogli lako obratiti raznim neslužbenim, neformalnim i dobrovoljnim izvorima za materijalnu pomoć ili podršku: dobrotvornim organizacijama, poslodavcima, susjedima, kolegama na poslu. Te udruge rat nije uništio, ali ih je poremetio, a možda i oslabio. U tom smislu, zaštita koju je mogla pružiti država dobila je na važnosti, a time je porasla i privlačnost političke stranke koja bi zastupala njihove interese u državnim tijelima – te možda i sama postala vlast."
Povjesničari povezani sa institucijom Toynbee Hall pripisuju državi zasluge za ublažavanje recesije iz 1921. godine, a sebi pripisuju zasluge što su državi omogućili da to učini; nadalje, pripisuju si zasluge i za osmišljavanje novih područja u koja bi se država mogla proširiti. Pimlott iznosi sljedeće stajalište: "Do 1921. godine je broj nezaposlenih premašio dva milijuna. Bila je to gospodarska katastrofa bez presedana. Istočni London zahvatila je teška nevolja. Nijedna dobrovoljna organizacija nije mogla pretvoriti depresiju u blagostanje, no Toynbee Hall je, u skladu sa svojom tradicijom, usmjerio svoje snage na dva područja u kojima je mogao pomoći: ublažavanje nevolje i istraživanje uzroka gospodarskog pada. Ipak, državne mjere za nezaposlene na nacionalnoj razini ublažile su nevolju koja bi, u uvjetima kakvi su vladali prije rata, zasigurno bila triput veća. Činjenica da se dobrovoljno djelovanje danas više usmjerava na ublažavanje duhovne gladi uzrokovane nezaposlenošću nego na otklanjanje same fizičke bijede, najbolje svjedoči o promjeni kojoj je Toynbee Hall dao izniman doprinos."
Prema Asi Briggsu: "Mallonovi prijatelji u Toynbee Hallu 1926. godine: (od vrha, slijeva nadesno) Jimmy H. Thomas, Margaret Bondfield, Hugh Dalton, Philip Carr (lord Lothian), Harold Laski, Seebohm Rowntree, George Lansbury, G. D. H. Cole, Arthur Greenwood”. "Philip Carr" zapravo je bio Philip Kerr.
"Katastrofa bez presedana" koju je donio rat – a koju je Mallon aktivno podržavao – stvorila je neprirodno stanje iz kojeg je gospodarski pad iz 1920. i 1921. godine bio predvidljiv povratak u normalu. Ipak, kada je "Enquirers’ Club" pri Toynbee Hallu provodio "istraživanje uzroka", njegovi su članovi bili skloni pronaći odgovore koji bi opravdali veću "državnu skrb". To je bilo i za očekivati od skupine u kojoj su bili Beveridge, Frank Wise, te George Cole (fabijanac, student koledža Balliol), a čije je izvješće o "opsegu i učincima nezaposlenosti u istočnom Londonu" čak "dvaput citirao gospodin Lloyd George u Donjem domu parlamenta".
Nakon rata, Mallon je postao "rizničarem Udruženja za radničko obrazovanje (WEA), što ga je povezalo sa skupinom sindikalista i prosvjetnih djelatnika, sa kojima je ostao u bliskim odnosima cijeli život." O kakvim je prosvjetnim djelatnicima riječ, već nam je otprilike jasno. Sindikalisti su vjerojatno pripadali onom tipu koji je, na tragu Bismarckovih ideja ili Whitleyjeva modela, bio usmjeren na postizanje "industrijskog mira". WEA je poticala razvoj onog tipa radnika koji bi težio istom cilju, a Toynbee Hall je tijekom 1920-ih i 1930-ih bio sjedištem "najveće pojedinačne podružnice" te organizacije. Ondje su se održavala tjedna predavanja, koja bi "aktivna manjina komunistički orijentiranih studenata ponekad skretala na sporedne teme proizašle iz marksističke ekonomije". Govornici su dolazili iz spektra od lijevog centra do radikalne ljevice.
Edward, princ od Walesa i prijatelj Mallona, u Toynbee Hallu 1927. godine
Internacionalizam
Toynbee Hall postao je internacionalistički i kozmopolitski, a Mallon je posebno njegovao transatlantske odnose. Čini se da je njegova vizija bila istovjetna onoj Kraljevskog instituta za međunarodne odnose (RIIA) pri Chatham Houseu, te Vijeća za vanjske odnose (CFR) u New Yorku – institucija koje su osnovali sudionici Pariške mirovne konferencije 1919. godine. Poput tih institucija, Toynbee Hall se u prijeporima 1920-ih i 1930-ih godina zalagao za mir i suradnju sa Sovjetskim Savezom, obuzdavanje Njemačke, uz nadnacionalno ujedinjenje u Europi ili na globalnoj razini. Time se uvelike podudarao sa svjetonazorom Roosevelta i njegova programa "New Deal", kao i sa stajalištima britanske organizacije "Anti-Nazi Council" (poznate i kao "The Focus"), koja je činila jezgru onoga što će kasnije postati ratna vlada Winstona Churchilla. Kako navodi Briggs: "Godine 1921. [...] Mallon je pokrenuo godišnji američki seminar kako bi u Toynbee Hall doveo američke političare, akademike i socijalne radnike – prvenstveno radi proučavanja britanskog političkog i društvenog sustava, a zatim, kako se međunarodna situacija tijekom 1920-ih pogoršavala, i radi promicanja američkog razumijevanja europskih prilika."
Seminare je financirala obitelj Astor. Broj polaznika upućuje na to da je Toynbee Hall značajno doprinio atlantskom i internacionalističkom preuzimanju politike sa obje strane oceana: "Već sredinom 1920-ih godina, američki seminar u Toynbee Hallu pohađalo je oko 150 Amerikanaca, a do 1930. godine je taj broj premašio 1000. Sudionike je odabirao američki odbor na čelu s dr. Sherwoodom Eddyjem."
Kao i mnogi drugi suradnici Toynbee Halla, Eddy je postao gorljiv štovatelj i apologet Staljinova Sovjetskog Saveza.
"Američki seminar", 1934. godine
Hall” je imao vlastiti Institut za međunarodne poslove, po uzoru na Chatham House. Na 8. godišnjem zasjedanju, 1928. godine, među govornicima su bili: Norman Angell i Henry Wickham Steed (obojica će kasnije postati ključni članovi skupine Focus), lord Cecil (čelnik Unije Društva naroda, jedan od osnivača Chatham Housea i član Focusa), Alfred Duff Cooper (budući konzervativni zastupnik i zagovornik antinjemačke politike u vladi Nevillea Chamberlaina), Harold Laski (simpatizer Sovjetskog Saveza, budući predsjednik Laburističke stranke i brat čelnika Vijeća zastupnika britanskih Židova), fabijanski socijalist George Cole i sovjetski agent Frank Wise. Mallon se također pridružio Focusu, negdje 1937. godine.
Najznačajniji polaznik „Halla”, Clement Attlee, prešao je sa dužnosti gradonačelnika Stepneya u parlament, postavši 1922. godine zastupnik za Limehouse. Godine 1934., godinu dana prije nego što je naslijedio George Lansburyja (zastupnika za Bow, četvrt susjednu Whitechapelu) na čelu Laburističke stranke, iznio je izrazito globalističko stajalište: "Potpuno smo odbacili svaku pomisao na nacionalnu odanost. Svjesno stavljamo svjetski poredak ispred odanosti vlastitoj zemlji. Želimo da se u zakone unese odredba koja će naše ljude učiniti građanima svijeta prije nego što postanu građani ove zemlje."
Attlee je naveo mogućnost uspostave svjetske vlade i "ukidanje nacionalnog naoružanja" kao argumente protiv ponovnog naoružavanja. Godine 1936. usprotivio se povećanju vojnih izdataka vlade Stanley Baldwina, kao i djelovanju Alfred Duff Coopera, Winstona Churchilla i skupine "Focus", koji su zagovarali antinjemačku vanjsku politiku. Ipak, do 1938. godine promijenio je stajalište i pridružio se "Focusu". 1940. godine postao je zamjenik premijera u vladi Winstona Churchilla; pri čemu je, praktički gledano, preuzeo ulogu premijera zaduženog za unutarnje poslove.
Promicanje Židova i marksista
U skladu sa svojim uvjerenjima i najranijim tradicijama ustanove Toynbee Hall, Mallon je stvorio tijelo koje je otvoreno zagovaralo židovske interese i djelovalo protiv Njemačke, čime se zapravo pridružilo Narodnoj fronti koju je osnovao Sovjetski Savez. Briggs navodi da je Toynbee Hall koristio svoj utjecaj u području obrazovanja odraslih da bi "skrenuo pozornost na težak položaj Židova i potrebu za 'borbom protiv fašizma'". Tijekom svog mandata – i mnogo prije nego što je Adolf Hitler preuzeo vlast u Njemačkoj – Mallon je također koristio Toynbee Hall kao prostor za umjetničke i scenske izvedbe kako bi promicao Židove, bilo je riječ o onima koji su živjeli u blizini, ili o gostujućim umjetnicima iz inozemstva. Godine 1932. su u Toynbee Hallu izloženi murali Archibalda Zieglera, koje je otkrio sir Philip Sassoon, jedan od mnogih vrlo imućnih židovskih prijatelja Winstona Churchilla. Tijekom 1920-ih i 1930-ih, posredstvom Glazbenog društva Toynbee, Mallon je predstavio umjetnike kao što su "Harriet Cohen, Mark Hambourg, Isolde Menges, Harold Samuel, Irene Scharrer i Benno Moiseiwitsch". Prema Briggsu, 1935. godine je osnovan Glazbeni odjel "kao dio obrazovne mreže, u kojem su djelovali John Tobin i Peter Gellhorn, izbjeglica iz Njemačke. Postojao je i Operni klub koji je dovodio pjevače iz Glyndebournea – prva opera kojom je ravnao Gellhorn bila je Gluckov "Orfej", u siječnju 1939. godine; dok je godinu dana ranije održana prva londonska izvedba djela "The Wandering Scholar", Gustava Holsta, koji je nekoć bio mladi glazbeni ravnatelj u centru Mary Ward u Bloomsburyju. Naposljetku, djelovao je i simfonijski orkestar pod ravnanjem Aleca Shermana sa BBC-ja."
Dok je Mallon nastojao integrirati židovske umjetnike u glavne tokove društva, on i bivši polaznici Toynbee Halla činili su isto za intelektualce i znanstvenike. William Beveridge potaknuo je osnivanje Vijeća za akademsku pomoć (AAC) – koje je kasnije više puta mijenjalo ime – a čija je svrha bila pomoći akademskim djelatnicima, koje je njemačka vlada uklonila sa njihovih položaja, pri preseljenju u Britaniju. Organizaciju AAC vodila je Esther Simpson, rođena Esther Sinovitch, kćer židovskih doseljenika nastanjenih u Leedsu; pritom su gotovo svi kojima je pružena pomoć bili, ili Židovi, ili simpatizeri Sovjetskog Saveza. William Temple, tada već nadbiskup Yorka, bio je najaktivniji suradnik Beveridgea i organizacije AAC. Iste "izbjeglice" kojima je pomagao AAC mogle su se osloniti i na rad Odbora za hitnu pomoć raseljenim njemačkim znanstvenicima (kasnije preimenovano u Odbor za strane znanstvenike), kojim je upravljao Edward Murrow, djelujući u ime Vijeća za vanjske odnose (CFR). Murrowov nadređeni, Stephen Duggan, bio je pionirski "internacionalist" i zagovornik useljavanja. John Coatman, urednik informativnog programa na BBC-ju, zaslužan je za to što je Murrow 1937. godine službeno uveden u krugove instituta Chatham House. Pisao sam o antifašističkom žaru BBC-ja i o ulozi Murrowa, mreža CBS i NBC, kao i CFR-a, u iskorištavanju britanske vanjske politike kao izgovora za potkopavanje američkih nacionalista i uvlačenje SAD-a u opskrbljivanje Sovjetskog Saveza i vođenje totalnog rata protiv Njemačke. AAC i Murrowov odbor savršeno ilustriraju praksu prešućivanja, čak i prešutnog odobravanja, brojnih zvjerstava sovjetske države, uz istovremeno apsurdno pretjerano fokusiranje na svaki potez Hitlerove vlade. Judeofilija i usklađenost sa židovskim interesima su bili svojevrsno "vjerovanje" za sve uključene aktere. Kao što će se vidjeti (što vrijedi i za ostale spomenute organizacije), aktivnosti Toynbee Halla usmjerene na pomoć izbjeglicama dodatno su se intenzivirale nakon što je Velika Britanija, 1939. godine, objavila rat Njemačkoj.
Toynbee Hall promiče rad marksističkog revolucionara Ernsta Tollera, oko 1934. godine
Dok su dobivali pomoć kako bi u umjetnosti i akademskoj zajednici istisnuli nežidove, Židovi su tijekom 50 godina također zamijenili autohtono britansko i irsko stanovništvo u velikom dijelu East Enda. Godine 1930., Llewellyn Smith, bivši član Toynbee Halla, objavio je "Novo istraživanje života i rada u Londonu", gdje se navodi da je "užasavajuće siromaštvo i bijeda područja Spitalfields gotovo u potpunosti nestalo zahvaljujući opsežnim rušenjima i ponovnoj izgradnji te – valja dodati – zamjeni nežidovskog stanovništva židovskim". Pritom se nitko nije zapitao što se dogodilo s tim osiromašenim nežidovima, niti kamo su otišli nakon što su "uklonjeni".
50. obljetnica Toynbee Halla
Toynbee Hall je 1934. godine proslavio svoju jubilarnu godinu, a Mallon je izvijestio kako je "nakon pedeset godina truda, Toynbee Hall stekao ugled u svojoj okolini. On teži biti – i jest – zajednički prijatelj." Toynbee Hall, koji "nije isticao nikakvu stranačku zastavu" i "nije bio vezan niti uz jednu vjersku zajednicu", brinuo se za ljude kao takve, posvetivši se njihovim interesima i održavajući veze sa svim segmentima raznolikog društva. Postavio si je zadaću "u svrhu općeg prosvjetljenja pokazati kako se u istočnom Londonu može proširiti društvena dobronamjernost, te kako se snage prijateljstva mogu mobilizirati u korist razumijevanja, tolerancije i obogaćivanja zajedničkog života". Protiv toga mogli su imati primjedbe samo sebični ljudi puni predrasuda.
Na Badnjak te godine, 50. obljetnica je proslavljena "razmjenom govora putem radija" između Toynbee Halla i sličnih ustanova (tzv. "settlement houses") u Chicagu i New Yorku, koje su bile nadahnute njegovim primjerom. Taj su događaj "zajednički organizirali BBC i američka radiodifuzna kuća National Broadcasting Company". Kako piše Briggs: list "Morning Post" (za koji su pisali Beveridge i Tawney) naveo je kako Toynbee Hall predstavlja "reakciju na doktrine 'laissez-faire' politike, karakteristične za manchestersku školu". Časopis "The Spectator", koji je tek prividno konzervativan, nije skrivao svoje divljenje:
"Kada je Barnett osnovao Toynbee Hall, obrazovani muškarci iz viših društvenih slojeva još su uvijek bili stvarni vladari svijeta. Oni su pokretali nove ideje. Oni su ih i provodili u djelo... Od tada su se dogodile dvije velike promjene, u nemaloj mjeri zahvaljujući naporima tih pionira. Kao prvo, sama vlada raspolaže vojskama državnih službenika koji, u službenom svojstvu, obavljaju posao društvenih reformatora. Kao drugo, radnički pokret i Laburistička stranka su stasali; imaju vlastite organizacije, vlastite stručnjake i vlastite predavače koji su zapravo potekli upravo iz onih društvenih slojeva koje su pioniri iz Toynbee Halla nastojali istražiti. Pokret "sveučilišnih naselja" je bio toliko uspješan da je, u svom izvornom obliku, postao suvišan."
Mallon i njegovi suradnici, iako su postali suvišni, uživali su iznimno dobre veze i velik ugled među vladajućom elitom. Jubilarna večera u Toynbee Hallu održana je u prosincu 1935. godine, a "nadbiskup Canterburyja, koji je predsjedao skupom, pročitao je pismo premijera Stanleyja Baldwina". Govorili su Baldwinov prethodnik Ramsay MacDonald, "uz Clementa Attleeja, [liberalnog ministra] sir Johna Simona i upravitelja koledža Balliol A. D. Lindsayja", a među govornicima su bili i budući laburistički ministar Herbert Morrison, sir William Beveridge, suosnivač udruge WEA Albert Mansbridge, novinar i Mallonov tast Alfred Gardiner, konzervativni ministar sir Austen Chamberlain, kvekerska dama Elizabeth Cadbury, protivnik politike popuštanja Leo Amery, povjesničar Arnold Toynbee, te trgovac sir Montague Burton (rođen kao Meshe Osinsky, židovski imigrant iz Litve koji je djelovao u Leedsu). Pimlottova knjiga, objavljena povodom jubileja, započinje porukom "dubokog uvažavanja" prema Toynbee Hallu koju je uputio kralj George V. U vrijeme dok je Pimlott pisao knjigu, nadbiskup Canterburyja, Cosmo Lang, obnašao je dužnost predsjednika vijeća Toynbee Halla. Na mrežnim stranicama samog Toynbee Halla navodi se kako su "mnogi istaknuti političari i svi premijeri tijekom svog mandata (izuzev Gordona Browna) tijekom godina posjetili Toynbee Hall".
Broadcasting
Nije iznenađujuće što je Mallon za svoja postignuća nagrađen položajem u državnoj radiodifuznoj kući. Kako navodi Briggs:
"Godine 1937. sam Mallon postao je član Upravnog odbora BBC-ja. Iako je njegov mandat prekinut 1939. godine, kada je vlada smanjila ukupan broj članova Upravnog odbora, on se na tu dužnost vratio i obnašao je od 1941. do 1946. godine. Zahvaljujući tom angažmanu stekao je mnoga nova prijateljstva, a 1939. godine nije bilo nikakvo iznenađenje kada je odlikovan redom 'Companion of Honour'."
Doista, nikakvo iznenađenje. William Temple je još 1935. godine postao predsjednik Općeg savjetodavnog vijeća BBC-ja, te je savjetovao BBC-u neka ga uključi u radijski program. Dijelio je sa grupom "Focus" stajalište da Njemačka mora ukloniti Hitlera sa vlasti i okončati nacionalsocijalizam – ili će na to biti prisiljena, što god to značilo za Britaniju. Mjesec dana nakon što je Britanija objavila rat Njemačkoj, pozvao je na sazivanje kongresa naroda radi pregovora o miru koji bi uključivao i Njemačku, i to "jednom kada bude oslobođena nacističkih tirana". Njegova dugoročna vizija bila je "federalna unija Europe" – koncept koji su pristaše kasnije prikazivale kao odgovor na rat. Transkripti tih i kasnijih emisija objavljeni su u BBC-jevu ljevičarskom časopisu "The Listener", ali i u zasebnoj zbirci) "Nada u novi svijet" - čime je ova korporacija odbacila svaku prividnu nepristranost.
Temple je vjerojatno također savjetovao BBC-ju neka postupi u korist Vijeća zastupnika britanskih Židova i neka pozitivno odgovori na zahtjev Vijeća prema kojemu bi oni odobravali scenarije emisija koje se tiču Židova prije njihova emitiranja – što je BBC i učinio. Ne mogu pronaći nikakve podatke o tome je li ta praksa u međuvremenu prekinuta, no budući je uvedena u mirnodopsko doba, nije nužno prestala završetkom rata. U svakom slučaju, BBC je, još od svojih najranijih izvještavanja o vijestima, pokazivao snažnu protuhitlerovsku pristranost. Pod vodstvom subverzivne špijunke, Hilde Matheson, i njezina "fanatičnog" kolege, Charles Siepmanna, BBC je ustupio prostor Winstonu Churchillu da u svojim govorima ocrnjuje Njemačku i plaši slušatelje "teutonskom dominacijom nad Europom". Također je BBC, 1934. i 1935. godine, popratio je i javne prosvjede Antinacističkog vijeća, preteče skupine "Focus".
William Temple
Terorizam
Mallonove namjere za Toynbee Hall došle su do punog izražaja tijekom dana nasilne pobune, koju njezini pristaše nazivaju "bitkom u ulici Cable". Prema Briggsu, "upravo su u Bethnal Greenu, Shoreditchu i Stepneyu - Mosley i njegovi sljedbenici, između 1936. i 1938. godine, prvi put privukli veći broj ljudi", dok je "Komunistička partija bila još jedna aktivna snaga u East Endu". Govoreći isključivo o onoj prvoj skupini – Britanskoj uniji fašista (BUF) Oswalda Mosleyja – autori ljevičarske orijentacije navode kako se "mobilizacija javnog mnijenja od samog početka oslanjala na poticanje predrasuda". Komunistička se mobilizacija, pretpostavlja se, oslanjala na dobronamjernost i želju biti "zajednički prijatelj" (Mallonov koncept "Common Friend"), iako ne nužno prema Englezima (ako nisu bili komunisti). Povijesni prikaz Geoffrey Aldermana pruža jasniji uvid. On opisuje kako je došlo do "bitke":
"U ljeto 1936. godine, Židovsko radničko vijeće – koje je zastupalo židovske sindikate, socijalistička društva i ogranke radničkog udruženja Bund – sazvalo je konferenciju na kojoj su sudjelovala predstavnička tijela sinagoga, cionističke organizacije i druga židovska udruženja. Tako je osnovano Židovsko narodno vijeće protiv fašizma i antisemitizma (JPC), čiji je proklamirani cilj bila obrana ’židovskog naroda’ od fašističkih napada, uz suradnju sa drugim antifašističkim organizacijama, među kojima je bila i Komunistička partija. Upravo su JPC i njegov komunistički saveznik organizirali fizičku blokadu, kojom je 04. listopada spriječen marš BUF-a od Tower of London do parka Victoria (u četvrti Hackney). Oni su također bili glavni inicijatori fizičkog sukobljavanja sa fašistima tijekom 1937. i 1938. godine."
Oswald Mosley
Kako navodi Alderman, skup i marš Britanske unije fašista (BUF) su toga dana bili zamišljeni kao "proslava četvrte obljetnice" osnutka stranke. "BUF je, prema tada važećim zakonima, imao puno pravo održati takav događaj. Također, to ne bi bio prvi put da BUF maršira kroz East End; ondje su se i ranije održavali marševi, i to bez ozbiljnijih incidenata. No, savez lijevih skupina, predvođen Komunističkom partijom, odlučio je izazvati sukob sa BUF-om da bi podigao svijest o fašističkoj prijetnji, te stvorio situaciju u kojoj bi – kako su se nadali – BUF bio zabranjen, ili bi njegovo djelovanje bilo znatno ograničeno."
Dodaje kako su komunisti svojim napadom željeli stvoriti svojevrsni odjek građanskog rata, koji je u to vrijeme bjesnio u Španjolskoj, nadajući se da će time podići moral sebi i svojim drugovima suočenima sa odlučnim otporom. Alderman, inače ortodoksni Židov, o tome zaključuje: "Dakle, kako bi se šarolika skupina ljevičara (od kojih su mnogi bili Židovi) mogla ’osjećati dobro’ [citat jednog od sudionika], građanska prava BUF-a trebala su biti odbačena. Policija je bila prisutna u velikom broju kako bi zaštitila ta prava. A ’bitka’ koja se odvila nije se – kako se pokazalo – vodila između antifašista i BUF-a, već između antifašista i policije. Upravo je to bila prava bit onoga što nazivamo Bitkom u ulici Cable."
U toj su se šarolikoj skupini, uz članove Komunističke partije i razne druge ljevičare, našli i gangster "Jack Spot" (rođen kao Jacob Colmore; njegov je otac promijenio prezime iz Comacho) i njegovi nasilni suradnici. Istaknuti članovi i obični pripadnici Nezavisne laburističke stranke (ILP) su se pridružili tom uglednom društvu, dok je Laburistička stranka, pod vodstvom Attleeja, razborito odbila sudjelovati. Alderman nastavlja:
"Mosleyu i njegovim sljedbenicima doista je onemogućen marš do parka Victoria. No, oni su zauzvrat ubrali bogatu nagradu. Zahvaljujući istraživanju dr. Linehana, danas raspolažemo vjerodostojnim prikazom utjecaja događaja u ulici Cable na popularnost Britanske unije fašista. Dr. Linehan zaključuje da je nakon zbivanja u ulici Cable došlo do 'spektakularnog skoka' u broju novih članova BUF-a u istočnom Londonu. Broj članova BUF-a stalno je rastao, dosegnuvši vrhunac od oko 40.000 ljudi 1937. godine. Na izborima za Vijeće okruga London iste godine, BUF je osvojio 14% glasova u Shoreditchu, 19% u Limehouseu i nevjerojatna 23% u Bethnal Greenu."
Kako je naveo Alderman, savez protiv BUF-a se "nadao" kako će "BUF biti zabranjen ili će njegove aktivnosti biti strogo ograničene". Postoje razlozi za sumnju da je tu prije bila riječ o jamstvima, nego o nadama. Iako je Odbor zastupnika izbjegavao otvoreno podržati napad na policiju, prema riječima Tonyja Kushnera, on "nije bio neaktivan u borbi protiv antisemitizma; štoviše, njegov Odbor za židovsku obranu (JDC) osnovan je upravo u tu svrhu 1938. godine. Ipak, njihov je pristup podrazumijevao diplomatske pregovore iza kulisa, uz korištenje kontakata u vladi i na drugim visokim razinama." Riječ je o istim pregovorima u kojima je Mallon zastupao Toynbee Hall. Njegova reakcija na namjerno ozljeđivanje desetaka policajaca i konja bila je snažna podrška i opravdavanje počinitelja. Prema Briggsu: on je "sazvao sastanak u Toynbee Hallu na kojem je pozvao ’građane istočnog Londona’ da djeluju protiv lokalnih snaga koje su potaknuli ’autsajderi’", pri čemu se privremeno poslužio taktičkom ksenofobijom. Ustvrdio je kako je "malo vjerojatno da bi komunističke simpatije u East Endu dovele do nereda da fašistička propaganda nije prisilila pripadnike židovske populacije na obrambeni savez sa lokalnim komunistima" i da "komunistički pokret nije velik" – pritom prešutjevši činjenicu da je riječ o britanskom ogranku Kominterne koji je bespogovorno izvršavao naredbe iz Moskve, u to vrijeme prvenstveno naredbe koje su dolazile od Maksima Litvinova. Ishod sastanka je "bilo osnivanje Vijeća građana istočnog Londona, sa zadaćom da ’poduzme sve potrebne mjere kako bi se okončali teški neredi koji su nedavno uznemirili to područje’. Za predsjednika je izabran canterburyjski nadbiskup Cosmo Lang, dugogodišnji podupiratelj Toynbeeja; bivši general, sir Frederick Maurice, imenovan je predsjedavajućim Izvršnog odbora, a Mallon je postavljen za tajnika."
Briggs sa odobravanjem navodi kako je "ugled koji je Toynbee Hall uživao u židovskoj zajednici, kako na lokalnoj tako i na nacionalnoj razini, značio da može osigurati podršku kada zatraži djelovanje vlade". Zajednički zahtjev te ustanove, ljevičara sklonih terorističkim metodama i Jewish People’s Council je ispunjen neuobičajeno brzo. Nekoliko dana nakon "bitke", "zabrinuto izaslanstvo, koje su predvodili Herbert Morrison, sindikalist i budući predsjednik udruge WEA Harold Clay, te Mallon, sastalo se sa ministrom unutarnjih poslova, sir John Simonom, kako bi zatražili donošenje Zakona o javnom redu. Vlada je, u Kraljevom govoru na otvaranju zasjedanja parlamenta, objavila da prihvaća potrebu za takvom mjerom, te je ubrzo predstavljen prijedlog zakona kojim se zabranjuju javni skupovi političkih udruženja, zabranjuje angažiranje redara na skupovima na otvorenom, postrožuju zakonske odredbe o uvredljivim riječima koje bi mogle dovesti do narušavanja javnog reda i mira, te policiji daju ovlasti za zabranu povorki. Prijedlog zakona brzo je usvojen i stupio na snagu 01. siječnja 1937. godine."
Činjenica da su zahtjevi vanjskih podnositelja za donošenjem zakona ispunjeni u roku od tri mjeseca sugerira da je taj zakon bio unaprijed pripremljen odgovor, za koji su napad na policiju i bajka o "bitci" poslužili kao izgovor. Mallon, u svakom slučaju, "nije dvojio o njegovoj nužnosti. ’Zakon o javnom redu... donio je preobrazbu’, ustvrdio je 1938. godine. ’U istočnom Londonu sada vlada relativan mir, za koji se nadamo da će potrajati.’" Budući je Britanska unija fašista (BUF) bila najveća skupina koja se protivila protunjemačkom ratnohuškačkom stavu zagovornika rata, njihovo suzbijanje dodatno je raščistilo put prema ratu. Odbor zastupnika je također "pozdravio žurno donošenje Zakona o javnom redu krajem 1936. godine, na temelju kojeg je povjerenik Metropolitanske policije mogao zabraniti provokativne marševe fašista, sve dok i sam BUF nije 1940. godine stavljen izvan zakona." Churchillova ratna vlada stavila je BUF izvan zakona, a Mosleyja i njegovu suprugu internirala. Antifašističke snage proglasile su ulicu Cable Street "židovskim područjem".
Najstarija i najintegriranija imigrantska zajednica u Britaniji
Olakšavanje imigracije
Mallon je također iskoristio antifašističku histeriju kao izgovor za dovođenje novog vala židovskih imigranata u London, pod krinkom "izbjeglica". Briggs opisuje situaciju na način koji graniči sa maštom: "Toynbee Hall je tada postao mjesto dobrodošlice za političke izbjeglice iz nacističke Njemačke, Austrije i Čehoslovačke, koji su sa sobom donijeli zastrašujuće vijesti o propasti civilizacije i neizbježnosti rata."
Nije jasno kako su pridošlice mogle znati da je rat neizbježan, osim ako autor ne sugerira da su svi stigli svega nekoliko dana prije njemačke invazije na Poljsku, te da su znali kako će vlada Nevillea Chamberlaina prijeći na stranu onih koji zagovaraju rat. Briggs nastavlja sa divljenjem: "George Cadbury bio je jedan od stanara koji je srdačno dočekao ljude poput Juliusa Deutscha i Johna Marsa, zbog čega je ostao upamćen; drugi su pak pomogli u njihovu izvlačenju. Gotovo pola stoljeća kasnije, Mars se prisjetio mjeseci provedenih u Toynbee Hallu, 1938. godine, kao ’jednog od najsretnijih razdoblja u mom životu, neposredno nakon mog opasnog bijega pred austrijskim fašistima’."
Ako je Mars doista bježao kako bi izbjegao uhićenje, najvjerojatnije je bio kriminalac ili špijun. Cadbury, inače kveker, bio je savršen primjer onoga što je Edward Dutton rekao o "Society of Friends": oni nisu vaši prijatelji, već su prijatelji vaših neprijatelja. Slično tome, Mallonov opis Toynbee Halla kao "zajedničkog prijatelja" (Common Friend) odnosio se na njegovo prijateljstvo prema subverzivnim strancima, a ne prema Englezima i njihovim predrasudama. U Hallu su se održavali programi u kojima su sudjelovale "austrijske i češke", te "njemačke izbjeglice" – gotovo redom Židovi, koji su u pravilu gajili simpatije prema Sovjetskom Savezu. Na vlastitim internetskim stranicama, Hall navodi da je "pomagao u osiguravanju hrane, zabave i potrepština za ljude u javnim skloništima od zračnih napada, te primao židovsku djecu izbjeglice pristiglu putem programa Kindertransport." Nije precizirano što je točno podrazumijevalo "primanje" djece, ali najvjerojatnije je riječ o organiziranju privremenog smještaja dok se ne pronađu dobrovoljni dobrotvori, ili dok se troškovi njihova uzdržavanja ne prebace na porezne obveznike. U tu su svrhu angažirane osobe poput Clementa Attleeja, vođe laburista koji je rođen u imućnoj obitelji. On je "pružio jamstvo jednoj židovskoj majci i njezino dvoje djece, dajući im sigurnost i odobrenje da 1939. godine napuste Njemačku i presele se u Ujedinjeno Kraljevstvo." Čak se i za takve sretne i dobro povezane useljenike i dalje koristi izraz "izbjeglice" koji su "bježali" od "nacista" i bili "spašeni". Kada je Winston Churchill, u svibnju 1940. godine, postao premijer - osobe sa njemačkim i austrijskim državljanstvom bile su "uhićene" i internirane u logore; što se sljedećeg mjeseca dogodilo i Talijanima. Na zaprepaštenje Mallona i njegovih kolega, to masovno zatvaranje obuhvatilo je i židovske "izbjeglice", među kojima je bio i Eugen Spier iz skupine "Focus" (u Britaniju uselio mnogo prije nego što je Hitler došao na vlast). Mallon je uspješno lobirao da se Židove prekategorizira iz "neprijateljskih stranaca" u "prijateljske strance", te je predsjedao Odborom za zaštitu prijateljskih stranaca. Predložene mjere tog odbora osigurale su slobodu marksistima i agentima Kominterne, dok su apolitični njemački i talijanski civili ostali u pritvoru. To nije nimalo pomoglo Werneru Knopu, useljeniku iz Njemačke koji je 1934. godine boravio u ustanovi Toynbee Hall, a kojega je – dok je djelovao kao direktor fiktivne novinske agencije "Union Time" (što je zapravo bila protunjemačka obavještajna operacija) – financirao imućni židovski zastupnik Laburističke stranke, George Strauss. Lobiranje kod Churchilla, provedeno posredstvom Brendana Brackena u ime Roberta Waleyja Cohena, potpredsjednika Vijeća zastupnika britanskih Židova, rezultiralo je Knopovim puštanjem iz internacije 1940. godine.
Nova obrazovna zgrada Toynbee Halla, podignuta 1938. godine
Zakonodavstvo
Čini se da je Mallonov utjecaj na vlast, u vrijeme Churchillova uspona, nadmašivao utjecaj većine ministara. Baš kao što je njegovo lobiranje kod ministra unutarnjih poslova brzo dovelo do donošenja Zakona o javnom redu iz 1936. godine, tako su on i bivši polaznici Toynbee Halla uspješno djelovali na preobrazbi obrazovanja u državni kvazi-monopol, koji su mogli izbjeći samo imućni. Prema Briggsu: "Od donošenja Zakona o obrazovanju iz 1902. godine, napredak u razvoju srednjoškolskog obrazovanja bio je spor", te "unatoč jasnim i snažnim preporukama Hadowova odbora iz 1927. godine [...] čiji je član bio i Tawney, nisu poduzeti nikakvi koraci kako bi se obvezno školovanje produljilo do 15. godine života. Stoga je Mallon 1935. godine – uoči općih izbora – procijenio da je sazrelo vrijeme za osnivanje nacionalnog tijela koje bi potaknulo djelovanje; sazvao je konferenciju na kojoj je donesena odluka o osnivanju Vijeća za školsku dob, zato da se vlada potakne na što brže podizanje dobne granice za završetak školovanja."
Na čelu Vijeća za školsku dob nalazio se John Buchan, budući barun Tweedsmuir, dugogodišnji suradnik Alfreda Milnera, aktivni cionist i kasniji suradnik skupine "Fokus". Vijeće je "u svoje redove privuklo čak 79 predsjednika odbora za obrazovanje, kao i 81-og ravnatelja obrazovnih službi. Kako navodi jedan povjesničar obrazovanja, to je predstavljalo dovoljno snažan utjecaj da se ‘zahtjev prenese u samo središte vlasti’. Obećanje o podizanju dobne granice našlo se i u izbornom programu ‘Nacionalne vlade’ iz 1935. godine."
Frustrirajuća je činjenica da je "Zakon o obrazovanju iz 1936. godine, koji je uslijedio, bio osmišljen upravo radi provedbe tog obećanja". No, "ironijom sudbine, kao datum provedbe određen je 01. rujna 1939. godine; a izbijanje Drugog svjetskog rata značilo je da Zakon nikada nije stupio na snagu." Mallon je "sve vrijeme bio razočaran izostankom – kako je on to vidio – dovoljno brzog i odlučnog djelovanja u odnosu na ono što je smatrao velikim nacionalnim problemom", ali nije morao čekati više od nekoliko godina. U međuvremenu, "Zakon o kupnji na otplatu iz 1939. godine – treći zakonodavni prijedlog pokrenut u Toynbee Hallu – pokazao se vrlo uspješnim." Zakon je sastavljen upravo u Toynbee Hallu, a pod izlikom osiguravanja pravednosti za kupce, zapravo je omogućio da troškove rješavanja sporova oko plaćanja snose porezni obveznici. Time su profitirali članovi Saveza trgovaca koji nude kupnju na otplatu, čiji su predsjednik Sir Harold Bellman i tajnik Cuthbert Greig "bili skloni ideji donošenja takvog zakona". Inicijativu za usvajanje tog zakona u parlamentu pokrenula je Ellen Wilkinson, laburistička zastupnica komunističkih uvjerenja.
Rat protiv Njemačke
Mallon je, iz iskustva, znao da ratovi pružaju prilike za "rekonstrukciju" i stoga je tijekom Drugog svjetskog rata zagovarao "potpuni pristup najboljem srednjoškolskom obrazovanju, veći broj dječjih vrtića, trenutno podizanje dobne granice za završetak školovanja na 16 godina nakon završetka rata, te više ustanova za cjeloživotno obrazovanje". Imao je sreće što je Winston Churchill imenovao Richarda Butlera, zagovornika sve intervencionističkije države, za ministra obrazovanja. Butler je u proces osmišljavanja poslijeratnog društveno-političkog poretka uključio sve one koji su se nalazili lijevo od njega; najviše Mallonova kolegu iz udruge WEA, Richard Tawneyja, koji je djelomično sastavio tekst onoga što je, 1944. godine, postalo Education Act.
Ratna "nacionalna vlada" – u kojoj je Temple djelovao kao svojevrsni agent utjecaja – slijedila je Churchillovu liniju u vanjskoj i obrambenoj politici, dok je u unutarnjoj politici bila nadahnuta idejama iz centra Toynbee Hall. Tijekom cijele svoje karijere Churchill je retorički upozoravao na opasnosti socijalizma, istovremeno provodeći opsežan i sve veći državni intervencionizam. Rat, za čije je izbijanje i sam bio dijelom odgovoran, pružio je priliku za nadogradnju onoga što su on i Lloyd George postigli između 1906. i 1922. godine. Tijekom rata, njegovu su stranku postupno preuzimali pripadnici lijevog krila, koji su se također pozivali na rat i njegove navodne učinke na javno mnijenje kao izgovor za uvođenje daljnjih socijalističkih mjera. Butlerova je logika bila sljedeća: rat potiče javnost na zahtjeve za socijalizmom, stoga konzervativci moraju spriječiti birače da se okrenu laburistima tako što će sami provesti laburistički program, prije nego što laburisti uopće dobiju priliku biti izabrani – što se, inače, dogodilo odmah po završetku rata u Europi. Laburisti su, riječima Andrewa Thorpea, "ratne kontrole promatrali kao početak trajnog procesa", i zasigurno su namjeravali prihvatiti sve što su im konzervativci ostavili, te to dodatno produbiti i proširiti jednom kada sami formiraju vladu. Glavni autor laburističkog izbornog manifesta iz 1945. godine, "Pogledajmo u budućnost", bio je Michael Young, koji je od 1933. godine boravio u Toynbee Hallu.
Javni skup koji je organizirao Mallon kao podršku Butlerovu zakonu o obrazovanju.
Butler je uspio donijeti svoj Zakon o obrazovanju dijelom zahvaljujući tome što je osigurao ključnu podršku Engleske crkve posredstvom Williama Templea, suradnika iz Toynbee Halla i novog canterburyjskog nadbiskupa, koji je na tu visoku dužnost imenovan na preporuku Winstona Churchilla. Sve istaknute ličnosti iz Toynbee Halla bile su utjecajne osobe još i prije rata, a prema riječima Stephena Spencera: utjecaj Beveridgea, Tawneyja i Templea na "poslijeratno britansko društvo" bio je "neprijeporno značajan". Uz njihove predratne napore, "Beveridge je postavio veliki dio temeljne administrativne arhitekture onoga što je postalo poznato kao država blagostanja; Tawney je naporno radio unutar i izvan Laburističke stranke kako bi osigurao da ona krene u stvaranje ovakve države kada dođe na vlast; a Temple je ne samo skovao termin 'država blagostanja' 1928. godine, dajući mu specifičnu definiciju u svojim spisima, već je tijekom ratnih godina mnogo učinio da pridobije 'srednju Englesku' za cijelu ideju sveobuhvatne državne skrbi, onog dijela stanovništva čiji bi porezi morali platiti sve to. To je učinio objavljivanjem svoje tanke knjige "Kršćanstvo i društveni poredak", u kojem je opisan program poslijeratne obnove, uključujući zamjenu sirotinjskih četvrti pristojnim domovima, obrazovanje za sve do 18 godina, minimalnu plaću za svakog radnika, pravo radnika da imaju glas u vođenju industrije i pravo na dva dana odmora u sedam. Knjiga je prodana u 139.000 primjeraka, a pročitali su je mnogi drugi dok su je prenosili sa osobe na osobu u oružanim snagama i široj zajednici. On zatim je vodio kampanju govora diljem zemlje da bi izgradio javnu podršku oko svojih prijedloga, privukavši veliku pozornost u nacionalnom tisku."
Baš kao što je nadbiskupova knjiga imala neformalno odobravanje države, poznato Beveridgeovo izvješće korišteno je kao ratna propaganda, naglašavajući i kvazi-službeno Templeovu razliku između fundamentalno blagotvornih 'država blagostanja' (Britanija, SAD, Sovjetski Savez) i zlonamjernih ratnih država (Njemačka i njezini saveznici), također je povezala prve zemlje sa poslijeratnim programom državnog socijalizma, koji su namjeravali provesti torijevska ljevica i laburisti. Britanskom narodu je upućeno da državu vide kao svog spasitelja od nekako povezanih prijetnji neplaniranog i necentraliziranog gospodarstva, koje je žalosno nametnuto svijetu dotad, kao i nacizma. Temple je podržao to stapanje pojmova i kada je, u studenome 1942. godine, objavljeno Beveridgeovo izvješće, on "postaje branitelj i zagovornik njegovih prijedloga. 1943. godine predsjeda sastancima na kojima je Beveridge izlagao sadržaj izvješća. Temple je branio izvješće od kritičara koji su smatrali da će njegovi prijedlozi ograničiti slobodu putem povećanja državne kontrole nad građanima."
Odgovarajući na tvrdnju da bi izvješće "ugrozilo slobodu građana stvaranjem ’svemoćne države’", Temple je istaknuo da bi njegove odredbe zapravo "povećale stvarnu slobodu, jer mi se čini da je za djelotvornu slobodu prvenstveno nužna sigurnost u pogledu osnovnih potrošnih dobara... Vjerujem da svrhovitim uređivanjem gospodarskih temelja života možemo povećati osobnu slobodu."
Toynbee Hall je oštećen u njemačkom bombardiranju, svibanj 1941. godine
Obzirom na koristi koje su zagovornici državnog intervencionizma i socijalisti izvukli iz rata, Temple je, prirodno, i to podržao. Bio je protivnik pacifizma i fašizma – upravo ona kombinacija koja je bila najkorisnija ljudima poput Churchilla, Roosevelta i Staljina. Kako navodi John Alexander, za Templea vrijedi sljedeće: "Rat je užasan, zastrašujuć i zao, te se mora učiniti sve što je moguće kako bi se okončao: ’No, nacistički koncentracijski logor užasna je stvar, a gušenje jedne nacionalne zajednice zastrašujuća je stvar.’ Stoga se uvijek mora postaviti pitanje: ’Kako mogu spriječiti najveće neposredno zlo i promicati najveće ostvarivo dobro?’ Dakle, iako je rat uvijek zlo, ponekad je on manje zlo."
Oni koji vode rat ne moraju nužno izbjegavati nanošenje štete civilima na neprijateljskoj strani, budući "svi građani snose određenu mjeru odgovornosti za politiku i djelovanje svoje zemlje. Ratovanje je užasno neselektivno i bilo bi apsurdno tvrditi da ono dijeli patnju ili smrt vodeći računa o pojedinačnoj pravdi. To je dio njegova monstruoznog zla; no ne može se reći da u prijetnji civilnom stanovništvu nema baš nikakve pravde, ako zemlja o kojoj je riječ snosi barem djelomičnu odgovornost za izbijanje rata."
Rat protiv Njemačke opisao je kao borbu za "slobodu i pravdu", kao nužnost da bi se u Engleskoj spriječilo "uspostavljanje nacističkog režima, Gestapa i svega ostalog što uz to ide". Smatrao je da je njegov "najveći mogući doprinos ratnim naporima nacije" pružanje podrške vladinom 'casus belli' putem BBC-ja; unatoč svim svojim ekumenskim i humanim pretenzijama, prvenstveno je bio zagovornik antifašističke stvari. Kada je pravoslavni patrijarh Rumunjske pisao Templeu, "prosvjedujući protiv savezničkog bombardiranja njegove zemlje", Temple je odgovorio da patnju može zaustaviti jedino potpuna pobjeda saveznika. Temple je već bio mrtav kada je Rumunjsku, baš kao i Čehoslovačku, nakon savezničkog bombardiranja zadesila sudbina okupacije od strane Crvene armije. Teško je vjerovati da bi promijenio svoj stav prema Sovjetima kao snagama na strani "slobode i pravde", ili da bi ih kritizirao zbog onoga što je rumunjski narod tada morao proživljavati; sigurno ne prije nego što bi to učinila sama vlada. Ipak, dosljedan sebi, Temple je 1943. godine na izvještaje o zvjerstvima Hitlerove Njemačke reagirao kao da vjeruje svakom izvještaju Židovske telegrafske agencije ili sovjetske agencije TASS, što je praksa koju su kasnije nastavili i službeni povjesničari. Nikada nije osudio ciljano bombardiranje civila. Umjesto toga, koristeći svoj položaj duhovnog lorda, pozivao je Parlament neka zaustavi navodna njemačka zvjerstva, za koja je tvrdio da u pojedinim danima poprimaju razmjere pokolja 10.000 Židova. Jedini znak, i to posredan, njegova zanimanja za goleme zločine koje je Sovjetski Savez počinio tijekom prethodna tri desetljeća, očitovao se u tome što se Temple povremeno ograđivao od izjava dekana iz Canterburyja, Hewletta Johnsona (deklariranog komunista, nakon rata je primio Staljinovu međunarodnu nagradu za mir), iako su njih dvojica zapravo rijetko bili u ozbiljnom sukobu. Nakon nadbiskupove smrti, u listopadu 1944. godine, "crveni dekan" Johnson je predvodio pogrebni obred. U nekrolozima posvećenim Templeu iznesene su pohvale gotovo jednako hvalospjevne kao one koje će kasnije biti napisane za Winstona Churchilla. "Glavni rabin" Britanskog Carstva, Joseph Hertz, izrazio je žaljenje riječima: "Izrael je izgubio istinskog prijatelja, a čovječanstvo hrabrog borca."
Hewlett Johnson, prvi anglikanski prelat koji je dobio Staljinovu nagradu
Mallon nakon rata
Izrael je izgubio Templea, ali ne i Toynbee Hall. Clement Attlee postao je predsjednik te ustanove 1945. godine. Briggs navodi da se "1949. godine uselilo šesnaest mladića – ’ugodnih, kvalitetnih i simpatičnih momaka’ – od kojih su većina bili ’sveučilištarci’, a među njima je bio i prvi indijski stanar." Whitechapel i njegova okolica također su, nehotice, postali dom sve većem broju "indijskih stanara", pri čemu nisu svi bili "ugodni, kvalitetni ili simpatični". Imigracija i brojni problemi koji su je pratili donijeli su promjene u East Endu, gdje su "Židove zamijenili Azijati i zapadni Afrikanci". Židovi su se selili u druge dijelove glavnog grada ili zemlje, ali ih je i znatan broj ostao; u mnogim su slučajevima postali poslodavci ili stanodavci novopridošlim strancima, čime su im olakšali prilagodbu. Toynbee Hall našao se u financijskim poteškoćama, i to dijelom zbog vlastitog zagovaranja socijalističko-etatističkih politika tijekom prethodnih šest desetljeća. Iako je Mallon, u svojim apelima potencijalnim donatorima, "naglašavao potrebu za podrškom dobrovoljnim inicijativama, čak i u ’državi blagostanja’", suočio se sa činjenicom da su "neki poslodavci sada suzdržani zbog laburističke vlade i visokih poreza". Citirao je jednog poduzetnika, prema kojem bi se Mallon "trebao obratiti socijalistima, koji su sada na vlasti i uzimaju novac od svih". Mallon je primijetio da su "mnogi dugogodišnji dobročinitelji Toynbee Halla zauzeli sličan stav." Unatoč tome, pružanje podrške i usluga Židovima ostalo je visoki prioritet. Mallon nije mogao računati na financijska sredstva. "Kada su od njega zatražili da prikupi sredstva za Vijeće kršćana i Židova, bio je prisiljen povući crtu"; no srećom, Mallonova judeofilna sklonost došla je na svoje kada su se "fašisti 1947. godine ponovno pojavili u East Endu", a "Jeffrey Hamm najavio namjeru održavanja svakodnevnih skupova u četvrti Bethnal Green", nakon čega je "Mallon blisko surađivao sa Odborom zastupnika britanskih Židova, kako bi pokušao staviti situaciju pod kontrolu." Dobroćudni Mallon bio je toliko razbješnjen, te je posegnuo za dehumanizirajućim uvredama: "Mosleyjev virus ponovno djeluje, a međuljudski odnosi se truju."
Osnovao je "Vijeće građana istočnog Londona pri Toynbee Hallu kako bi se suprotstavio fašističkoj propagandi, a posebno kako bi se borio protiv antisemitizma; također je zamolio karikaturista Davida Lowa neka izradi komentare u svom prepoznatljivom stilu. U svemu tome pronašao je čvrstog saveznika u ocu Fitzgeraldu, irskom svećeniku, koji je uživao velik utjecaj u Stepneyju. On je strahovao, obzirom na to da je poslijeratni svijet ostavio četvrt poput Stepneyja ‘duboko razočaranom’, u takvom ozračju bi moglo doći do bilo čega."
Prema riječima samog Fitzgeralda: "Dok su prije otprilike 100 godina parole poput ‘Dolje papisti’ ili ‘Dolje jezuiti’ bile jednako učinkovite kao i bilo koja druga demagoška taktika, za lažnog političkog vođu 20. stoljeća poklič ‘Propast Židovima’ ili ‘Dolje Židovi’ pokazao se kao mnogo uspješniji alat."
Zanimljivo je da povjesničari naklonjeni Toynbeeju, poput Briggsa i Mallona, uopće ne spominju "43 Group", skupinu židovskih terorista, koji su u razdoblju od 1946. do 1950. godine, redovito napadali skupove fašističkih sljedbenika (nakon raspada BUF-a), i to iako je većina njihovih nedjela počinjena u East Endu, dijelu grada u kojem je BUF – unatoč tome što su ga veterani sa ulice Cable Street proglasili "židovskim područjem" – oduvijek bio najsnažniji. Njihov se interes ponovno javlja tek nakon što je "Grupa 43" nestala sa scene. Tvrdnjom da su do 1951. godine "opasnosti od nasilnih društvenih sukoba u East Endu, čini se, prošle", oni zapravo – služeći se blagim eufemizmima – prikrivaju nasilno gušenje otpora domicilnog stanovništva prema vlastitoj zamjeni, i to u području koje su Židovi ubrzano napuštali da bi se preselili u imućnije dijelove grada.
Mallonovi suborci
Iako je Mallon – baš kao i Temple – bio istinski prijatelj Izraela, Izrael mu nije uzvraćao istom mjerom. Mallon je posjetio Ameriku u potrazi za financijskim sredstvima, no prikupio je gotovo ništa: "Sve je bilo protiv mene: povećanje poreza, zaokupljenost Židova Izraelom, mnoštvo drugih apela za pomoć, te općenit osjećaj – sasvim razumljiv – da Amerika čini prokleto previše za svijet i da bi svijet trebao učiniti više za samoga sebe."
Simpatizeri Halla ne moraju brinuti. Toynbee Hallu nikada nije ponestalo novca. 2018. godine je obnovljen uz trošak od 5 milijuna funti, pri čemu je dio sredstava osigurala Nacionalna lutrija.
Plava ploča u čast Jamesu Mallonu u Toynbee Hallu
U vrijeme kada se Mallon, 1954. godine, povukao sa dužnosti upravitelja, provodio se 12-godišnji plan "sanacije i ponovne izgradnje područja oko Toynbee Halla", prema kojemu bi se "što veći broj ljudi preselio u visoke stambene zgrade, ’međusobno dobro razdvojene travnjacima i uređenim vrtovima’". Stanovnici East Enda uglavnom nisu bili zadovoljni rezultatima, što je priznao i predsjednik Toynbee Halla, Clement Attlee, u članku objavljenom u "The Timesu", 1964. godine, pod naslovom "Toynbee Hall gleda u budućnost". U njemu je "tiho primijetio kako je mnogi ’napredak koje je pokrenuo Toynbee Hall’ postao općeprihvaćenim", ali je dodao da su nestankom "starih sirotinjskih četvrti" nestali i "veliki dijelovi onog vedrog života starih ulica kakvog sam poznavao". Stambene zgrade, kratko je dodao, "po mom mišljenju, manje pogoduju životu zajednice".
Bista Mallona, rad Jacoba Epsteina
Nakon Mallona
Godine 1954. je Jamesa Mallona na čelu ustanove naslijedio Arthur Eustace Morgan, dotadašnji obrazovni direktor u British Council. Tijekom njegova mandata na mjestu upravitelja, financiranje je i dalje predstavljalo gorući problem. Nakon što je Londonsko okružno vijeće pružilo financijsku pomoć, sredstva su dodijeljena uz napomenu: "Premda je tradicija Toynbee Halla bila vrijedna, okolnosti koje su prije šezdeset godina zahtijevale njegovo djelovanje nestale su – velikim dijelom upravo zahvaljujući radu samog Toynbee Halla." Državni intervencionizam potisnuo je dobrovoljno djelovanje. Ipak, to nije nužno morao biti kraj za Toynbee Hall, smatrao je Basil Henriques, polaznik iz iste generacije kao Attlee i Arthur Salter, i koji je 1950-ih radio u židovskom naselju "Bernhard Baron St George’s Jewish Settlement", smještenom u istoj ulici kao i Toynbee Hall. Prema Briggsu:
"Henriques je snažno zagovarao tezu da bi, baš kao što je Toynbee Hall nekoć ‘prodirao u sirotinjske četvrti’ i ondje širio svoj utjecaj, stanari Toynbee Halla trebali prodrijeti u nova stambena naselja, ondje u stambenim blokovima osnovati društvene centre i sklopiti prijateljstva sa novim stanovnicima – koji su nerijetko mnogo usamljeniji od ljudi koji su činili zajednicu u starim sirotinjskim ulicama. U sustavu socijalne države postoje brojne praznine u pružanju usluga. Toynbee Hall mora istraživanjem i ispitivanjem otkriti te praznine i popuniti ih – bude li potrebno, putem zakonodavstva ili osnivanjem dobrovoljnih organizacija koje će preuzeti taj zadatak."
Takva su istraživanja, pod vodstvom Michaela Younga, 1957. godine rezultirala knjigom "Obitelj i srodstvo", koja je dobila i nastavak pod naslovom "Novi East End". Henriques je nastavio:
"U svojim je počecima Toynbee težio poboljšanju tadašnjih užasnih uvjeta [zaključio je Henriques moralizatorskim tonom] – danas bi Toynbee trebao težiti sprječavanju propadanja obiteljskog života građana istočnog Londona, podizanju moralnih standarda, čišćenju ulica od prostitutki, te zadovoljavanju potreba nebjelačkog stanovništva koje je ondje pristiglo – trebali bismo razmišljati o tome kakav bi trebao biti ispravan odnos između bijelaca i nebjelačkog stanovništva."
Basil Henriques
Toynbee Hall je počeo razmišljati o takvim odnosima. Arthura Morgana je, 1963. godine, naslijedio Jack Catchpool, a Catchpoola je godinu dana kasnije zamijenio Walter Birmingham. Pod Birminghamovim vodstvom uvedena je nova metoda – doduše, tipično fabijanska – kojom su se opravdavale sve opsežnije socijalističke mjere:
"Na jednom od sastanaka uz kavu u Toynbee Hallu, sazvanom 1965. godine radi rasprave o ’odabranim problemima’, profesor Abel-Smith sa London School of Economics, održao je izlaganje o siromaštvu među djecom, što je izravno dovelo do konkretnog djelovanja. On je, zajedno sa svojim kolegom, profesorom Peterom Townsendom, sudjelovao u nizu kontroverznih studija koje su koncepte apsolutnog siromaštva – vezane uz ideju egzistencijalnog minimuma (kao u istraživanjima Bootha i Rowntreeja) – zamijenile konceptima relativnog siromaštva, povezujući prag siromaštva sa rastućim ekonomskim i društvenim standardima društva. [...] Sastanak u Toynbee Hallu bio je od presudne važnosti, te je doveo do osnivanja organizacije ’Child Poverty Action Group’ upravo na tom mjestu."
Izraz "dječje siromaštvo" i metode spomenute Akcijske skupine otada se koriste za opravdavanje najekstremnijih proimigracijskih politika u povijesti.
Pod Birminghamovim vodstvom i na poticaj Basila Henriquesa, rasni odnosi postali su jedno od ključnih pitanja kojima se bavio Toynbee Hall. Kako navodi Briggs:
"Činjenica da se Toynbee Hall nalazio u području koje je i samo bilo siromašno, a u kojem se tada okupljao znatan broj doseljenika iz zemalja Trećeg svijeta, privukla je Birminghama iz razloga koje bi konvencionalniji ljudi vjerojatno smatrali nepovoljnima. U Godišnjem izvještaju za 1962. i 1963. godinu još je bilo vrlo malo spomena o njima, iako je jedan od stanara, T. W. Casey, sudjelovao na konferenciji o rasnim odnosima u Utrechtu kao predstavnik Vijeća građana Istočnog Londona (koju je organiziralo Vijeće kršćana i Židova), a 15% korisnika Ureda za savjetovanje građana je bilo zavedeno kao ’osobe iz inozemstva’. Također, pod naslovom ’Vijeće građana Istočnog Londona’ zabilježeno je izdavanje brošure "Naš Istočni London", predstavljene u Toynbee Hallu, sa ciljem suzbijanja ’rasne i vjerske’ netolerancije, kao i predavanje lorda Walstona na temu ’Izazov multirasnog društva’, održanog na godišnjoj skupštini Vijeća u Toynbee Hallu, kojom je predsjedao Attlee."
Naravno, postojao je konsenzus da bi ispravan odgovor na taj izazov – koji je djelomično stvorila Attleejeva vlada – bio potpuna kapitulacija domicilnog stanovništva pred pridošlicama. "Nova službenica za razvoj, Anne Evans, bavila se odnosima u zajednici pod okriljem Vijeća građana Istočnog Londona i njegova ogranka, Vijeća građana Tower Hamletsa. ’Imigranti’ su sada izrijekom navedeni kao treća od ’glavnih preokupacija’ Toynbee Halla." Drugim riječima: "imigranti" su postali zasebna "glavna preokupacija", uz činjenicu da su već otprije bili glavni korisnici svega što je Toynbee Hall činio od svog osnutka. Prostori i objekti u vlasništvu Toynbee Halla prepušteni su nevladinim organizacijama koje su zagovarale interese imigranata, uključujući skupinu 'The Community Service Volunteers', kojoj je "osiguran besplatan smještaj" da bi se njihovi članovi mogli baviti "poučavanjem imigranata u školama, njegom bolesnika u općim i psihijatrijskim bolnicama, skrbi o zanemarenoj djeci u njihovim domovima, radom sa maloljetnim prijestupnicima u odgojnim ustanovama i popravnim domovima, te brigom o Romima, osobama sa intelektualnim teškoćama i starijim osobama". Birmingham je "smatrao da je privlačenje takvih dobrotvornih organizacija jedno od njegovih najkorisnijih postignuća na dužnosti upravitelja (Warden)." Nastojao je osigurati da se nove generacije Afrikanaca mogu doseliti u to područje:
"Još jedna organizacija, "Commonwealth Students’ Children Society" je nastala na poticaj jednog čovjeka – Benjamina Boatenga. Potaknut zabrinutošću zbog nedostatka skrbi za djecu studenata iz Commonwealtha u Britaniji, 1961. godine je pokrenuo volontersku organizaciju koja je provjeravala i odobravala osobe za čuvanje djece, te im isplaćivala naknade. Kada se organizacija našla u ozbiljnim financijskim poteškoćama, grad Birmingham mu je 1968. godine ustupio stan i uredski prostor na adresi St George’s br. 31."
U članku Clementa Attleeja iz 1964. godine se suhoparno navodi kako postoji "problem rasnog miješanja. U Stepneyu je oduvijek živio određen broj stanovnika iz zemalja u kojima žive nebjelačke populacije i ondje postoji lijepa tradicija tolerancije, no situaciju je ipak potrebno pomno pratiti i aktivno djelovati kako bi se izbjegli incidenti kakvi su zabilježeni u drugim dijelovima grada."
"Oduvijek" se vjerojatno odnosilo na razdoblje od 1880-ih godina nadalje. "Drugi dijelovi grada" vjerojatno su Notting Hill i Brixton. Englezi su, čini se, trebali naučiti kako mirnije prihvatiti vlastito istiskivanje iz vlastite sredine. Kako su počeli u sve većem broju napuštati to područje, Hall – kao i povjesničari koji ga hvale – bezbrižno povezuju promjenu karaktera okruženja Halla (njegovo pretvaranje u "strano" okruženje) sa "predrasudama", koje su, očekivano, prepoznali samo na jednoj strani sukoba. Na popisu stanovništva iz 1971. godine, "udio stanovnika Tower Hamletsa, rođenih izvan Ujedinjenog Kraljevstva, bio je još uvijek razmjerno nizak (12.2%) u usporedbi sa brojkom za područja pod upravom GLC-a u cjelini (14.9%). Ipak, iseljavanje bijelog stanovništva nastavilo se, a udio imigranata je rastao. [...] Početne nade bile su usmjerene – ako ne na mogućnost integracije, a ono barem na uklanjanje predrasuda – a nagrađeni esej na temu "Što su predrasude?", napisan za natječaj koji je organizirala jedna od novih udruga, Council of Citizens of Tower Hamlets, dobro je odražavao duh ranog imigrantskog vala."
John Profumo u razgovoru s kraljicom Elizabetom u Toynbee Hallu, 1971. godine
Toynbee Hall se okrenuo aktivnoj potpori agresivno protubjelačkim kampanjama, te omogućio nastanak i politički uspon mreže usmjerene na "rasne odnose". "Novoj Kampanji protiv rasne diskriminacije (CARD), osnovanoj u veljači 1965. godine, bilo bi teško djelovati na nacionalnoj razini bez prostorija koje je Toynbee Hall ustupio ’vrlo velikodušno’." Kampanju (CARD) pokrenulo je Udruženje laburističkih pravnika, a prema riječima Joseph Finlaya, ona je bila "iznimno utjecajna" u sastavljanju teksta koji je kasnije postao Zakon o rasnim odnosima iz 1965. godine. Finlay navodi kako su "4 od 7 članova bili Židovi ili židovskog podrijetla (Peter Benenson, Anthony Lester, Fredman Ashe Lincoln i Michael Zander), dok je Jim Rose naknadno pridružen kao kooptirani član". Dodaje kako je "Anthony Lester istaknuo da je njegovo židovsko podrijetlo bilo značajan motivirajući čimbenik, rekavši: ’To je bilo povezano s mojim odgojem; odgajali su me židovski roditelji čiji su europski rođaci ubijeni u holokaustu i koji su suosjećali sa obespravljenim ljudima. Bilo je povezano sa osjećajem sitnih uboda engleskog antisemitizma tijekom služenja vojnog roka’." Dok se Britanija borila da spasi svijet od Hitlera, Lesteru se situacija u njoj i dalje činila previše progoniteljskom prema Židovima. Izvornih 7 članova organizacije CARD, možda potaknuti "suosjećanjem", uključilo je i razne "obespravljene ljude" da bi im pomogli u borbi protiv "engleskog antisemitizma" i "predrasuda". Među njima su bili: Marion Glean, imigrantica sa Trinidada i kvekerica; Dipak Nandy, indijski imigrant, suosnivač zaklade "Runnymede Trust", otac laburističke ministrice Lise Nandy; Hamza Alavi, pakistanski imigrant i marksist; Cyril James, trockistički revolucionar i autor sa Trinidada; Jamesova supruga Selma James (rođena kao Selma Deitch ili Weinstein u New Yorku); Mary Dines, "organizatorica zajednice", suosnivačica Zajedničkog vijeća za dobrobit imigranata, koja je kasnije postala direktorica organizacije "War on Want"; Arthur Ayer, filozof i ratni agent MI6, židovskog podrijetla; Julia Gaitskell, kći Hugha Gaitskella (pokojnog bivšeg vođe laburista); i Dore Creditor, židovska imigrantica iz Latvije, odrasla u Stepneyu.
Edward Heath i njegov normalan, prirodan osmijeh
Godine 1972. na mjestu upravitelja je Waltera Birminghama zamijenio Anthony Locke, a njega je 1977. godine naslijedio Donald Chesworth, aktivist Laburističke stranke, koji je također bio predsjednik organizacije "War on Want" (ili "Rat protiv oskudice"), za koju je (dok joj je bio na čelu) izjavio da je postala "najradikalnija među dobrovoljnim humanitarnim organizacijama". Prethodno se "posebno bavio odborima za skrb o djeci, poboljšanjem rasnih odnosa i suzbijanjem ’Rachmanizma’ – iskorištavanja siromašnih stanara. Kasnije je postao aktivan – i radikalan – kooptirani član Odbora za obrazovanje pri ILEA-i (Uprava za obrazovanje šireg Londona)." ILEA je bila jedan od najizrazitije lijevo orijentiranih lokalnih obrazovnih tijela u zemlji; ovlasti su tim tijelima dodijeljene Zakonom o obrazovanju iz 1944. godine (tzv. Butler-Tawneyjev zakon) i ta su tijela, zajedno sa učiteljskim školama, služila kao instrumenti "općinskog socijalizma" i ljevičarske indoktrinacije većine djece u Britaniji. Kada je John Profumo, 1963. godine, podnio ostavku na dužnost ministra rata i napustio parlament, ubrzo se, na Birminghamov poziv, pridružio Toynbee Hallu kao osoba zadužena za prikupljanje sredstava i suradnik sa izvrsnim vezama. Profumo je, 1982. godine, postao predsjednikom Vijeća te ustanove, a njegov zamjenik bio je John Henniker-Major, 8. barun Henniker, bivši glavni ravnatelj 'British Councila', subverzivnog tijela za državnu ljevičarsku propagandu, osnovanog pri Ministarstvu vanjskih poslova 1934. godine. Henniker je prethodno bio visoki dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova i diplomat, a tijekom rata služio je u Upravi za posebne operacije (SOE).
Charles, princ od Walesa, u Toynbee Hallu 1985. godine
Sjeme aktivizma usmjerenog na "rasne odnose", posijano u Toynbee Hallu, počelo je davati plodove posredstvom Komisije za rasnu jednakost. Tu je komisiju, 1976. godine, trećim Zakonom o rasnim odnosima, uspostavila vlada Jamesa Callaghana, uz izričitu potporu torijevske "lažne oporbe". Prema Briggsu:
"Tijekom 1970-ih godina rasni su odnosi bili opterećeni problemima [...]. Ti su problemi detaljno izneseni u izvještaju Komisije za rasnu jednakost, koji se odnosio na područje Tower Hamlets. U izvještaju iz 1977. godine navodi se da su rasni odnosi u East Endu – a osobito u Tower Hamletsu – bili 'daleko od zadovoljavajućih', a dvije godine kasnije Komisija je objavila dokument pod naslovom "Brick Lane i dalje: Istraživanje rasnih sukoba i nasilja u Tower Hamletsu"."
David Cameron govori o socijalnoj državi u Toynbee Hallu, 2011. godine
Briggs napominje da su "reakcije uključivale stavove i osjećaje bengalske zajednice, ali" – dodaje velikodušno – "proučeni su i stavovi drugih skupina". Nastavlja: "U Spitalfieldsu je, osobito između siječnja i lipnja 1978. godine, došlo do ozbiljnih nemira – uz mnogo nasilja usmjerenog protiv Bengalaca – a Komisija je željela učiniti više od same dijagnoze i iznijeti ’prikladne preporuke’. ’Tower Hamlets’, ustvrdio je jedan terenski socijalni radnik, ’predstavlja svojevrsni lakmus-papir produbljivanja rasnih sukoba i nasilja, koji su postali obilježje odnosa između "potlačenih" crnaca i mnogih bijelaca, čiji su sadašnji način života i buduća dobrobit ozbiljno ugroženi nizom gospodarskih i industrijskih kriza'."
Sudeći prema neobičnoj patologizaciji "bijelaca", taj je socijalni radnik vjerojatno bio marksist, potpuno posvećen pomaganju "crncima". Jedino nasilje koje Toynbee Hall i njegovi povjesničari smatraju vrijednim spomena jest ono koje je počinila prva skupina: "U Izvještaju Toynbee Halla iz 1980./1. godine, upravitelj opisuje kako su ’gotovo svi odrasli Bengalci koji sudjeluju u aktivnostima Toynbee Halla, uključujući i stanare, bili izloženi zlostavljanju i napadima dok su se mirno kretali susjedstvom’. Vijeće građana Tower Hamletsa nije moglo učiniti gotovo ništa kako bi ublažilo taj nepodnošljiv položaj, a upravitelju je bilo jasno da je znatan doprinos Toynbee Halla ključan ako lokalna zajednica – koja je tada već bila pretežno bengalska – želi imati ikakvu šansu da postane sretnije mjesto. Bengalci su bili ’suvremeni nasljednici – kako u ekonomskom smislu, tako i u pogledu stanovanja – europskih Židova iz devetnaestog stoljeća’."
Briggs zatim navodi niz dodatnih usluga koje je Toynbee Hall pružao "Bengalcima", a potom zaključuje: "Imigranti svih nacionalnosti uvijek su bili dobrodošli u upraviteljevom stanu u portirnici."
Polaznici tečaja o Kur'anu u Toynbee Hallu 1996. godine – kojima je možda bio potreban krupniji tisak.
Razdoblje "ozbiljnih nemira u Spitalfieldsu", između siječnja i lipnja 1978. godine, unatoč "velikom nasilju usmjerenom protiv Bengalaca", vremenom je počelo figurirati kao slavan trenutak u povijesti East Enda, usporedivo sa "bitkom" u ulici Cable. Riječ je o pothvatu "Anti-bijelačke" fronte, čije su srce i pokretačku snagu činili Toynbee Hall i njegovi aktivisti. Godina 1978. naziva se "prekretnicom", a taj se pojam odnosi na organizirani, učinkoviti kriminal i zastrašivanje koje su provodili "Bengalci" i njihovi "bijeli" suradnici: od fotografa, novinara i nasilnih batinaša, preko lokalnih dužnosnika i predsjedavajućih, pa sve do zastupnika u parlamentu, rektora i biskupa. Svi su oni bili poklonici djelovanja započetog još 1936. godine, koje je James Mallon ponosno podržavao. Englesko stanovništvo tog područja – stanovnici East Enda, koje je BBC kasnije pretvorio u pomalo bizaran predmet ismijavanja – slomljeno je duhom. Oni na vlasti gurnuli su ih u drugi plan i učinili nepoželjnima. Zanimljivo je, međutim, da je Michael Young, bivši suradnik Toynbee Halla, vodio istraživanje o procesu kojim su nacionalne i lokalne vlasti pružale "Bengalcima" svakovrsnu pomoć kako bi "preuzeli" East End od "europskih Židova iz 19. stoljeća". Taj proces, kao i Youngova studija, biti će tema jednog od nadolazećih eseja.
Toynbee Hall kao biračko mjesto 2026. godine
Tekst napisao: Horus; 17.11.2026.
Originalni tekst, sa mnogim referencama i poveznicama na: https://eternalhorus.substack.com/p/pilgrims-of-the-invisible
Add comment
Comments