Blistavi kozmopolitizam
Valovi židovske imigracije u Britaniju iz istočne Europe, od 1870-ih do 1930-ih, djelomično su bili rezultat uspona već postojeće židovske elite. Bogatstvo i utjecaj te mreže židovskih magnata su stajali iza priča o zločinima iz 1882. godine. Tvrdnje iz "Timesa" su uporno i emotivno iznošene, dok su trezveni, vjerodostojni izvori koji su im proturječili, bili ismijavani ili ignorirani. Političari, biskupi, kardinali, autori i druge poznate osobe su regrutirani zato da bi informirali obične Britance kako je njihova dužnost i tradicija podržavati Židove diljem svijeta, te ih primati i prilagođavati se židovskim migracijama u Britaniju. Nekoliko pripadnika židovske elite bili su bliski prijatelji Alberta Edwarda, princa od Walesa, a uglavnom zbog njegove rasipnosti, oni i mlađi židovski doseljenici postajali su njegovi dvorjani. 'Marlborough House grupa' Alberta Edwarda, koji je postao poslije kralj Edward VII., 1901. godine, počela je preusmjeravati Britaniju putem kulturnih, vanjskih i unutarnjih politika u korist židovskih interesa diljem svijeta, uključujući i kada su interesi bili u oštroj suprotnosti sa interesima domaćeg stanovništva, ali i kršćana drugdje.
Uključivanje Židova u "društvo" bilo je novina, nekima i uznemirujuća. Edwardov krug je bio nekonvencionalan u uključivanju "novog novca", dok prinčeva opsesija za konjskim utrkama, lovom i kockanjem nije bila prema kraljevskim standardima. Prejedao se, puno pušio, uzrokovao brojne skandale, otvoreno je imao afere i dovoljno često posjećivao pariški bordel 'Le Chabanais' tako da je i soba bila prilagođena za njega. Ipak, posvetio je veliku pažnju modnim pitanjima i bio je popularan zbog svoje ljubazne osobnosti. U vrijeme dok je bio prijestolonasljednik, Edwardova klika postala je poznata kao "pametna" i okružena ranijom, tiskanom kulturom slavnih osoba, gdje su "profesionalne ljepotice" uključivali neke od njegovih brojnih ljubavnica. Uključenost u "pametni krug", posebno zato što mu je pripadao i sam princ, bila je izuzetno korisna židovskim novopridošlima koji su nastojali narušiti britansku društvenu ekskluzivnost. U posljednjim desetljećima viktorijanskog doba, kao i tijekom njegove vladavine, Eduard i njegovi prijatelji pridonijeli su tome da se kozmopolitizam – a osobito judeofilija – počnu poistovjećivati sa prestižem i pomodnošću. Pritom se etnoreligijska homogenost u javnosti sve češće prikazivala kao nešto što odumire. Taj aspekt edvardijanskog duha nije arhaičan.
("U lipnju 1900. godine, David Lindsay [grof od Crawforda] je zabilježio u svom dnevniku da je prisustvovao događaju u ‘Hertford Houseu, gdje se okupilo veliko društvo, koje su pozvali Alfred Rothschild i Rosebery, kako bi dočekali princa od Walesa.’ ‘Broj Židova u ovoj palači’, izjavio je Lindsay, ‘bio je nevjerojatan. Proučavao sam antisemitsko pitanje sa određenom pažnjom, uvijek se nadajući da ću zaustaviti taj sramotan pokret; no, suočen sa gomilom Ickleheimera, Puppenberga, Raphaela, Sassoona i ostatkom te vrste, emocije su nadvladale logiku i osjećaj za pravdu...’ … Ipak, Lindsay je i dalje prihvaćao pozive u Waddesdon i Tring." ("The House of Rothschild – The World’s Banker – 1849–1998" (2. svezak), Niall Ferguson). Među popularnim nadimcima za Edwarda bili su: "Prljavi Bertie" (Dirty Bertie), "Edward Milovatelj" (Edward the Caresser) i "Kralj Židova".)
Komad namještaja namijenjen princu od Walesa u bordelu Le Chabanais.
Čini se da je Edward bio površan mislilac, vođen emocijama i oslanjanjem na imućne prijatelje. Svi dokazi upućuju na to da mu je užitak bio glavni prioritet u životu. Knjige je čitao rijetko, ako ikada. Ipak, čak i tijekom desetljeća kao prijestolonasljednik, Edward je pokazivao snažan interes za vanjsku politiku te je, prema riječima Richard Davenport-Hinesa (u knjizi "Edward VII - The Cosmopolitan King"), namjeravao "...kao kralj djelovati i kao vlastiti ministar vanjskih poslova." Kraljica Viktorija odbijala je njegove zahtjeve za uvidom u vanjskopolitičke dokumente, smatrajući ga nedovoljno diskretnim. Bila je to vjerojatno pronicljiva procjena, budući - osim što se družio sa ljudima upitne lojalnosti – "ovaj monarh se silno zabavljao ogovaranjem u ženskom društvu. ...Kralj je na mješovitim zabavama više volio društvo lijepih žena nego muške večere, koje su mu bile dosadne." Ipak, i kao princ i kao kralj, žarko je želio što više utjecati na vanjske poslove. Kada mu se za to pružila prilika, "pomno je proučavao čak i najdosadnije diplomatske depeše".
U područjima financija i komunikacija, obitelj Rothschild je, tijekom prethodnog stoljeća, postala korisna vladarima mnogih zemalja, ponekad se uključujući i u diplomaciju kao idealno pozicionirani posrednici. Tijekom balkanske krize, 1877. godine, Disraeli (koji je priželjkivao rat sa Rusijom) je iskoristio obitelj Rothschild (koja je bila naklonjena Osmanlijama) kao diplomatske posrednike u komunikaciji sa Austrijom (ruskom suparnicom u borbi za prevlast na Balkanu), kako bi zaobišao svog ministra vanjskih poslova, lorda Derbyja, koji je bio skeptičan prema ratu. Sve dok ih širenje telegrafa nije učinilo suvišnima, Rotshildova kurirska mreža služila je vladarima kao vrhunska usluga, ali im je istovremeno omogućavala i špijuniranje tih istih vladara. Zlouporaba povjerenja klijenata (čitanjem, čak mijenjanjem njihovih pisama) nosila je određene rizike, ali unatoć svemu, nikada nisu izgubili naklonost dinastije Sachsen-Coburg-Gotha. Edward se sprijateljio sa Nathanielom i Alfredom de Rothschildom tijekom studija na koledžu Trinity u Cambridgeu. Prema Richardu Davenport-Hinesu: "Njegova ovisnost o financijskoj potpori Rothschilda započela je još na Trinityju." Čini se da su njegovi roditelji, Viktorija i Albert, u takav odnos ovisnosti ušli još ranije. Postoje posredni dokazi da je Anthony de Rothschild posudio ili darovao Albertu veliku svotu novca za kupnju dvorca Balmoral 1852. godine. Niall Ferguson također navodi:
"Budući su se vlastitim trudom uzdigli tako visoko, Rothschildovi su se u mnogim pogledima smatrali superiornijima od aristokracije, a osobito u financijskom smislu. Bilo je dobro poznato da su princ od Walesa i njegova braća skloni trošiti više od iznosa koji su dobivali putem tzv. Civilne liste (državnih sredstava za uzdržavanje kraljevske obitelji). Slijedeći obiteljsku tradiciju kreditiranja budućih vladara, Anthony je ponudio svoju pomoć; te se, u kolovozu 1874. godine, kraljica uznemirila saznavši da njezin najstariji sin duguje 'veliku svotu sir A. de Rothschildu'. Ipak, čini se kao da je uloga Rothschilda, u razdoblju od tada pa sve do njegova stupanja na prijestolje, tj. 27 dugih godina kasnije – bila prvenstveno u tome da princa drže podalje od dugova, uz iznimku hipoteke od 160.000 funti na imanje Sandringham, što je bilo diskretno zataškano."
"Možda bih mogao posuditi još malo", uzdahnuo je sir Anthony.
Rothschildi nipošto nisu bili pretjerano impresionirani kraljevskom obitelji. Štoviše, neki od njih – uključujući Nathaniela, koji je slovio za prinčeva prijatelja – privatno su omalovažavali princa i njegovu majku. Isto tako, nisu težili asimilaciji u aristokraciju. Iako su neki članovi obitelji Rothschild ušli u parlament, "Rothschildi sebe nisu doživljavali kao one koji postaju aristokrati, čak i ako je izvana tako izgledalo; dapače, željeli su da aristokracija postane sličnija njima... Ključ stava obitelji Rothschild ležao je u tome - budući su europskim Židovima oni bili najbliže onome što bi bila kraljevska obitelj – sebe smatrali ravnima samim kraljevskim obiteljima." I unutar židovske zajednice smatrani su ekvivalentom kraljevske obitelji: "‘kraljevima Židova’, ali i ‘Židovima kraljeva’."
Edward nikada nije naučio trošiti u skladu sa svojim mogućnostima, a čini se da je premašio i spremnost Rothschildâ na daljnje posuđivanje novca. Prema riječima Davenport-Hinesa: "Krajem 1880-ih prinčeve su financije bile u kritičnom stanju. Primao je parlamentarnu dotaciju od 39.000 funti godišnje, te prihode od 64.500 funti iz Vojvodstva Cornwall, no njegovi su ukupni prihodi od 1881. godine bili u padu. Kako ne bi potaknuo rasprave u parlamentu ili republikanske osjećaje traženjem veće dotacije, posuđivao je novac od Rothschildâ – uključujući 100.000 funti (1889.) i 60.000 funti (1893.), pri čemu je moguće da niti jedan od tih iznosa nije vraćen. Još jednog financijskog spasitelja susreo je 1888. godine, tijekom putovanja iz Beča u Bukurešt, u lovačkom domu prijestolonasljednika Rudolfa, u Mađarskoj. U zamjenu za podmirenje dijela dugova, domaćin ga je upoznao sa barunom Maurice de Hirschom, financijerom rođenim u Bavarskoj koji je uzeo belgijsko državljanstvo i upravljao željezničkom prugom koja je povezivala Beč i Carigrad. Hirschove strasti bile su krvavi sportovi, sudski sporovi, izbjegavanje plaćanja poreza, kao i dijeljenje milijuna kako bi spasio progonjene Židove od ruskog nasilja." De Hirsch je tako novcem osigurao ulazak u krug ljudi okupljenih oko Marlborough Housea.
Mlađi Maurice de Hirsch
"Nakon što je Hirsch, 1896. godine, u Beču preminuo od srčanog udara, njegovu je ulogu prinčeva financijskog zaštitnika preuzeo drugi čovjek koji je, kao protutežu sveprisutnom antisemitizmu, tražio naklonost kraljevske obitelji – Ernest Cassel. Rođen u kölnskoj bankarskoj obitelji, Cassel je karijeru započeo kao povjerljivi službenik u londonskom uredu Hirschove bankarske tvrtke 'Bischoffsheim & Goldschmidt'. Godine 1878. stekao je britansko državljanstvo kao podanik kraljice Viktorije. Stekao je milijune iskorištavanjem švedskih nalazišta željezne rude bogate fosforom, financiranjem američkih željeznica, ugovaranjem zajmova u Londonu za vlade u Latinskoj Americi, Kini i Egiptu, ostvarivanjem dobiti od rudarskog procvata u Južnoj Africi, financiranjem izgradnje podzemne željeznice na dionici od Banka do Shepherd’s Busha, Asuanske brane, kao i osnivanjem Nacionalne banke Egipta. Cassel je bio ponosan, šutljiv i nepokolebljiv čovjek, lišen humora ili šarma, ali zato obdaren nevjerojatnim, gotovo nadmoćnim samopouzdanjem. Nitko nije uživao veće povjerenje monarha tijekom njegove vladavine."
Cassel je zasigurno bio blizak sa Edwardom; često se pridruživao kralju na odmoru, gdje je vodio neformalnu diplomaciju. "Svjetska povijest postala je povezana sa kraljevim posjetima Marienbadu. To se lječilište nalazilo u području koje su Prusi okupirali tijekom rata protiv Austrije 1866. godine, te je zadržalo svojevrsno neobično pogranično ozračje. Mnogi od njegovih otmjenijih hotela (uključujući hotel Weimar, u kojem bi kralj odsjeo) bili su u vlasništvu Židova. Ondje je vladao blistav kozmopolitizam, zbog kojeg su razlike u nacionalnosti djelovale tek kao ostatak prošlosti. Sve je to bilo po volji kralju, čija je mašta obuhvaćala cijelu Europu, a ne samo njegova vlastita kraljevstva. Tijekom sedam ljeta, od 1903. do 1909. godine, svakog je kolovoza u Češkoj stvarao svojevrsnu kontinentalnu inačicu kluba Marlborough." Prema Davenport-Hinesu: "Tek se 1907. godine, uz Casselovu pomoć, napokon oslobodio starih obveza." Na dan Edwardove smrti, 1910. godine, "Cassel ga je posjetio ujutro (navodno ostavivši 10.000 funti u gotovini – možda kao utjehu za [kraljevu omiljenu ljubavnicu] Alice Keppel). Nakon toga, kraljeva je životna snaga počela kopniti." Kakva li utjeha – o kojoj se, doduše, ne nudi nikakvo daljnje objašnjenje.
"Nitko nije uživao veće povjerenje monarha" od Ernesta Cassela.
Kao i u Marienbadu ili Marlborough Houseu, Edwardov je dvor bio kozmopolitski, a "nacionalne razlike" postajale su sve beznačajnije svaki put kada bi Edward ostavio još jedno bogatstvo za stolom za baccarat. Ipak, nazvati njegove suradnike "blistavima" bi bilo pretjerano velikodušno, budući je "edvardijansko doba" obilježavalo mnogo nepotizma i razmjena usluga po principu "nešto za nešto":
"Edward VII. se nadao da će njegov dvor biti učinkovitiji, glamurozniji i spektakularniji od onih njegovih prethodnika. Ono po čemu se zapravo isticao bila je njegova potkupljivost. ... Korumpiranje vladajuće klase od strane novopečenih milijunaša bilo je uistinu sveprisutno. Cassel je platio [40.000 funti] za opremanje salona Winstona Churchilla; njujorški financijer Pierpont Morgan kupio je ladanjsku kuću za obitelj Asquith; George Riddell iz novina "News of the World" osigurao je kuću u Walton Heathu za Lloyda Georgea (koji ga je kasnije predložio za baruna); Lloyd George ljetovao je na francuskoj rivijeri o trošku novinskog magnata Harolda Harmswortha. Bilo je posve u duhu edvardijanskog doba to što je Cassel, od 1902. do 1904. godine, zaposlio [lorda] Eshera uz godišnju plaću od 5000 funti i udio od 10% u dobiti. Takvi bi aranžmani bili nezamislivi na dvorovima kraljice Viktorije ili kralja Georgea V."
To su tek neki od mnogobrojnih primjera. Edward se također uspješno zalagao za to da Cassel i Nathaniel Rothschild postanu članovi Tajnog vijeća (Privy Council). Među njegovim najbližim dvorjanima bio je i korumpirani Horace Farquhar, preko kojega je u krug ušao Herbert Stern (čija je obitelj bila povezana brakovima sa obiteljima Rothschild i Goldsmid); te je njegov skandal sa tvrtkom "Siberian Proprietary Mines" potaknuo pitanje zašto se kralj okruživao tako neprikladnim društvom. Odgovor na to pitanje je nepoznat. Među brojnim nezasluženim plemićkim titulama bilo je i dodjeljivanje naslova baroneta "beskrupuloznom" židovskom odvjetniku Georgeu Lewisu, čovjeku koji je "raspolagao tajnama visokog društva i nije prezao od ucjena kako bi zaštitio interese svojih klijenata". Edward Levy-Lawson, vlasnik novina "Telegraph", postao je lord Burnham. Pod vodstvom Edwardova oca, "The Telegraph" je, u histeriji svog izvještavanja o neredima 1882. godine, nadmašio i "The Times". Levy-Lawson bio je jedini od Edwardovih dvorjana koji je bio prijatelj Edwardova konzervativnijeg sina, Georgea V., kao i Georgeova sina, Edwarda VIII.
Povjesničari obično malo govore o motivima onih koji su Edwardu posuđivali novac, i veće društveno prihvaćanje nekoga kao Židova nije bila jedina prednost bliskosti sa kraljevskom obitelji. Budući su bili glavni financijeri vlade i industrijskih pothvata Britanskog Carstva, Rothschildovi su bili zainteresirani za vanjsku politiku i nastojali su na nju utjecati. "Opskrbljeni besprijekornim političkim informacijama iz pariškog ogranka, mogli su privući pozornost svake vlade, bilo liberalne ili konzervativne." Također bi se sprijateljili sa svim vodećim političarima kasnog 19. stoljeća: Disraelijem i Gladstoneom (potonji je 1885. godine učinio Nathaniela Rothschilda prvim židovskim pripadnikom plemstva), kao i s Richard Haldaneom, Herbert Asquithom, lord Salisburyjem, Reginald Brettom (kasnije lordom Esherom) i George Curzonom (kasnije lordom Curzonom). Svi su oni večerali u Waddesdonu, Wentworthu i drugim rezidencijama obitelji Rothschild. Grof od Roseberyja otišao je i korak dalje i oženio je Hannah de Rothschild. Muški članovi njezine obitelji odbili su prisustvovati vjenčanju, jer ulazak u aristokratske krugove nije bio dovoljan razlog za sklapanje braka sa ne-Židovom, ali su bili prisutni princ od Walesa i Disraeli. Nathaniel je bio blizak sa Alfred Milnerom, Arthur Balfourom, Joseph i Austen Chamberlainom, kao i sa Randolphom i Winstonom Churchillom. Nekoliko je tih ljudi, 1902. godine, osnovalo Odbor za carsku obranu (Committee of Imperial Defence). Lord Esher, koji je od 1904. godine bio stalni član, služio je kao posrednik putem kojeg je kralj Edward mogao utjecati na vlade po pitanju vojne politike. Prema Naill Fergusonu (u knjizi "House of Rothschild"): "Upravo su u tom miljeu donesene mnoge od najvažnijih političkih odluka toga razdoblja". Stranačka pripadnost bila je od male važnosti. Nathaniel je, bez ikakve nedosljednosti, prešao iz redova liberalnih zastupnika u Donjem domu u konzervativne članove Doma lordova.
Mladi Nathaniel, prije nego je postao prvi barun Rothschild
Prijateljstva sa političarima su bila korisna, ali u ograničenoj mjeri. Krimski rat (1853.–1856.) bio je profitabilan za obitelj Rothschild: "Čak i za one sile koje u njemu nisu izravno sudjelovale, Krimski rat doveo je do porasta vojnih izdataka iznad razine prihoda ostvarenih oporezivanjem, te je stoga prisilio sve uključene – pa čak i štedljivu Britaniju – da potraže sredstva na tržištu obveznica." Ipak, namjerno uravnoteživanje proračuna i smanjivanje dugova, koje su provodile britanske vlade tijekom kasnijih desetljeća 19. stoljeća, privremeno je umanjilo politički utjecaj zajmodavaca. "Vlada koja se nije zaduživala bila je vlada koju su Rothschildovi mogli savjetovati, ali na koju nisu mogli vršiti pritisak." Unatoč tome, bili su najbliži savjetnici u razdoblju ključnih geopolitičkih promjena. "Dorothy Pinto [rođakinja, rođena 1895. godine] prisjećala se: 'Kao dijete mislila sam da lord Rothschild živi u Ministarstvu vanjskih poslova, jer sam kroz prozor svoje učionice svakog poslijepodneva promatrala njegovu kočiju parkiranu ispred zgrade, dok je on zapravo, naravno, bio na sastanku iza zatvorenih vrata sa [premijerom] Arthurom Balfourom.'" Nakon smrti istog tog lorda (Nathaniela) Rothschilda - njegova je korespondencija uništena.
Rothschildovi su poznati kao bankari, ali manje kao aktivisti za židovski narod. Ipak, kako navodi Ferguson: "Oni su od samih početaka nastojali iskoristiti svoj financijski utjecaj na pojedine države kako bi poboljšali pravni i politički položaj Židova koji su u njima živjeli." Odigrali su vodeću ulogu u ukidanju građanskih ograničenja za Židove (pri čemu su se služili i podmićivanjem). Čini se da je motiv Lionela Rothschilda za ulazak u parlament – kao prvog Židova koji se javno izjašnjavao o svojoj vjeri – bilo osnaživanje židovske zajednice u cjelini. Obitelji Goldsmid, Montefiore i druge obitelji iz tog uskog kruga međusobno povezanih židovskih obitelji (tzv. "Cousinhood") doprinosile su istom cilju tijekom 1830-ih i 1840-ih godina. Kao sudionici u "usponu moderne židovske politike", pripadnici tog kruga sve su češće djelovali kao posrednici i dobročinitelji Židova koji su se u drugim zemljama nalazili u težim okolnostima. Praksu takvog posredovanja je, u ranijim desetljećima, utemeljio znameniti Moses Montefiore. U vrijeme panike izazvane pogromima, 1881. i 1882. godine, ti su napori nalikovali diplomatskom djelovanju država:
"Krajem prosinca 1881. godine, ruski veleposlanik Lobanov-Rostovski... bio je u kontaktu sa vođama židovske zajednice, sir Henry Drummond Wolffom i sirom Nathaniel Rothschildom, istaknutim članovima RJC-a. Obavijestili su ga da su londonski Židovi pripremili ’demarš’ za vladu, koji je uključivao prijedlog o slanju izaslanstva u Sankt Peterburg kako bi se zauzeli za Židove i ishodili dopuštenje za iseljavanje što većeg broja njih."
Do trenutka kada su mu predali svoju peticiju, izmijenili su je tako da je sada pozivala na potpunu ravnopravnost u Rusiji, umjesto na iseljavanje. Iseljavanje se, uostalom, ionako već odvijalo.
Lionel de Rothschild, prvi član parlamenta koji se javno izjašnjavao kao Židov
Kao vodeći svjetski financijeri, Rothschildovi su ulijevali više strahopoštovanja od većine drugih privatnih podnositelja zahtjeva. Cijena zaduživanja određivala je sposobnost država da vode ratove. Ruski ministar financija, Nikolaj von Bunge, izvijestio je 1881. godine, kako "ruskom inozemnom kreditnom rejtingu šteti 'nezadovoljavajuće stanje židovskog pitanja, koje potiče nezadovoljstvo Rusijom među najvišim i najutjecajnijim skupinama stranih kapitalista'". U travnju 1882. godine je zabilježio: "Dobro je poznato da je Rothschild nedavno svima koji su ga htjeli slušati objavio da neće kupovati ruske državne obveznice; te Rothschildove riječi imaju veliku težinu na svim europskim burzama, a posljedica je bio neuobičajen pad vrijednosti naših vrijednosnih papira, kao i burze u cjelini."
Ovaj javni bojkot uslijedio je nakon tišeg povlačenja Rothschildovih ulaganja iz Rusije 1877. godine, što je, prema Fergusonu, "predstavljalo stvarnu žrtvu, budući su Rothschildovi time, manje-više, bili isključeni iz ruskih financija tijekom idućih 15 godina." Rothschildovi su, od 1870. godine, profitabilno sudjelovali u izdavanju obveznica u Rusiji. "Jedino vjerodostojno objašnjenje stoga nije ekonomske prirode." Nakon što su rusko-japanski rat (1904.–1905.) i revolucija iz 1905. godine prisilili rusku vladu da potraži nove zajmodavce, Nathaniel je to odbio zbog neriješenog židovskog pitanja. Iste je godine Nathaniel uputio pismo "The Timesu", gdje je oštro osudio Rusiju i Rumunjsku, te nagovorio Arthura Balfoura neka se zauzme za tamošnje Židove. Molio je ministra vanjskih poslova Edwarda Greya da zatraži "međunarodno djelovanje", ali je Greyu bio prioritet stvaranje Trojne antante sa Francuskom i Rusijom. Godine 1908. je Nathanielov brat Leo zamolio kralja Edwarda da tijekom svog predstojećeg posjeta Rusiji pokrene to pitanje. Zatim je "1912. godine, tijekom suđenja u Kijevu, ponovno oživjela optužba za ritualno ubojstvo... pa je Natty morao nastaviti svoju kampanju; o tom je pitanju javno dopisivao sa kardinalom Merry del Valom, te je sastavio službeno prosvjedno pismo koje su potpisale razne istaknute političke ličnosti, uključujući Roseberyja i Cromera. Natty se i dalje nadao da će anglo-ruska antanta propasti – ako ne zbog odnosa prema Židovima, onda možda zbog nekog tradicionalnog kamena spoticanja, poput pitanja tjesnaca – no podcijenio je Greyevu spremnost na udovoljavanje carskom režimu, kao i spremnost financijskog središta "City" da prihvati nove ruske obveznice." Rothschildovi su tako propuštali ruske poslove koje su njihovi konkurenti, poput bankarske kuće "Barings", smatrali unosnima. Za Nathaniela je odanost onima koje je nazivao "svojim suvjernicima" bila važnija i od zarade i od bilo kakve lojalnosti prema Britaniji.
Pomoć pri iseljavanju Židova iz istočne Europe prema zapadu poprimila je nadnacionalni karakter osnivanjem Židovskog kolonizacijskog društva (Jewish Colonisation Association; kratica: JCA), koje se oslanjalo na golemi Fond baruna de Hirscha, uspostavljen 1891. godine. Suosnivači Fonda bili su Nathaniel Rothschild, Frederick Mocatta, Julian Goldsmid i Benjamin Cohen – svi redom pripadnici uskog kruga međusobno povezanih židovskih obitelji ("Cousinhood"), uz nekoliko francuskih pandana – te Maurice de Hirsch, koji je osigurao milijune funti. Fond i JCA pomagali su Židovima pri nastanjivanju i pronalaženju posla u Americi, a također su financijski podupirali organizacije Anglo-Jewish Association i Alliance Israélite Universelle; isto tako u Britaniji i Francuskoj. Drugi članovi obitelji Rothschild kasnije su počeli pomagati u židovskoj kolonizaciji Palestine. Jacob Schiff, financijer iz SAD-a i žestoki protivnik ruske monarhije, bio je potpredsjednik Fonda. Kao istaknuti član Američkog židovskog odbora (American Jewish Committee), lobirao je za prekid američke trgovine sa Rusijom. Schiff je, zajedno sa Rothschildima i Warburgovima, financirao japanski rat protiv Rusije 1905. godine; također je pokušao financirati Njemačku tijekom Prvog svjetskog rata; održavao je bojkot kreditiranja Ruskog Carstva nakon pogroma u Kišinjevu 1903. godine i ukinuo ga je tek nakon abdikacije cara Nikole, u veljači 1917. godine. Među povjerenicima Fonda de Hirsch nalazio se i Mayer Sulzberger, židovski aktivist i odvjetnik, koji je bio u srodstvu sa Arthur Hays Sulzbergerom, a koji je kasnije postao zet Adolfa Ochsa i naslijedio njegov kontrolni udio u "New York Timesu". Ochsine novine, u svom su izvještavanju o pogromu u Kišinjevu 1903. godine, ponovile pristup koji je "The Times" zauzeo 1882. godine prilikom izvještavanja o tadašnjim zvjerstvima.
Kralj Eduard bio je skloniji utjecaju takvih ljudi, nego utjecaju svojih običnih podanika. Nedugo nakon pogroma u Kišinjevu, i na "poticaj židovskih prijatelja, a unatoč protivljenju vlastitih ministara, [Edward] je uložio prigovor ruskim ministrima" u ime Židova na ruskom teritoriju. U Kišinjevu je vjerojatno ubijeno nekoliko desetaka ljudi, iako priče o tim zvjerstvima nisu nužno pouzdanije od onih iz 1881. i 1882. godine. Nisam naišao na nikakav zapis o tome da je Edward ikome uputio prigovor zbog tisuća bugarskih ili armenskih kršćana, koje su 1876. godine i sredinom 1890-ih godina, poklali njihovi osmanski okupatori; i za razliku od međunacionalnog nasilja u Rusiji, ta su masovna ubojstva počinile imperijalne snage koje su ponovno uspostavljale osmansku vlast nad tuđim narodima, prethodno pokorenima osvajanjem. Čini se da Benjamin Disraeli nikada nije snosio posljedice zbog trivijaliziranja izvještaja o zločinima u Bugarskoj, čak nakon što je britanski povjerenik Walter Baring – inače sklon Osmanlijama – potvrdio njihove goleme razmjere.
Benjamin Disraeli
Disraelijeva i torijevska praksa negiranja osmanskog barbarstva išla je na ruku pojavi "moderne židovske politike". U desetljećima koja su uslijedila, sve su se glasnije postavljali zahtjevi da britanska politika daje prednost interesima Židova diljem svijeta, čak i kada su u suprotnosti sa interesima domicilnog britanskog stanovništva ili kršćana; što je i danas implicitni zahtjev glavnih židovskih zagovaračkih skupina. Gladstonea je zapanjio kontrast između takvih plemenskih zahtjeva iz 1876. i 1877. godine, te humanijeg smjera vanjske politike od kojeg su ti zahtjevi nastojali odvratiti pozornost. Prema Robert Blakeu: "Engleski su Židovi, iz očiglednih razloga, bili skloni Turcima." No, obrazloženja su manje očigledna od samih razloga. Kako navodi Ferguson:
"Rothschildi su smatrali da bi pobjeda slavenskog nacionalizma na Balkanu bila nepoželjna iz perspektive njihovih ’suvjernika’. Od rujna 1876. godine, Gladstone je svoju kampanju protiv Disraelijeve politike pretvorio u svojevrsni vjerski križarski rat... Kako je primijetio Derby: ’Gladstone... osuđuje utjecaj ’judaističkih simpatija’ – koje nisu ograničene samo na Židove po vjeroispovijesti – na Istočno pitanje; odnosi li se to na Disraelija, na ljude iz lista "Telegraph" ili na obitelj Rothschild... ostaje nejasno.’ Lionel je oštro kritizirao ’sve te javne skupove’ na kojima su Turci bili napadani, dok se o ’uzrocima ustanka i nemira’ nije govorilo ništa. Njegove su brige bile posve drukčije...: želio je skrenuti pozornost na progon Židova u istočnoj Europi (osobito u Rumunjskoj). Alphonse je, posredstvom Bleichrödera, pokušao izvršiti sličan pritisak na Bismarcka. Članak 44. konačnog Berlinskog ugovora, koji je jamčio vjersku toleranciju za sve vjeroispovijesti na Balkanu, obitelji Rothschild očito je značio mnogo više od složenog kompromisa postignutog oko Bugarske."
List "The Jewish Chronicle", koji je u to vrijeme bio naklonjen obitelji Rothschild, "izrazio je ozbiljnu zabrinutost zbog činjenice da se čini kako ’Gladstone i njegovi sljedbenici’ mare isključivo za kršćane", a tijekom 1880-ih tvrdio je da su židovski zastupnici u parlamentu opravdano napustili Liberalnu stranku – što je većina njih i učinila. Budući je Gladstone, kako navodi Geoffrey Alderman, "optužio Disraelija da britansku vanjsku politiku vodi u interesu međunarodnog židovstva, a ne u interesu Ujedinjenog Kraljevstva", list je pozvao Židove neka potraže nove saveznike. Liberali, koji su im dotad bili vjerni prijatelji, sada su bili tek izgorjele šibice. "Chronicle" otada hvali Osmansko Carstvo zbog "egalitarnog i multikulturalnog pristupa koji je štitio Židove".
William Ewart Gladstone
O Rothschildima je napisano mnogo besmislica. Njihovi kritičari obično promašuju bit, dok obožavatelji hvale upravo ono što je kod njih bilo najštetnije: lobirali su i koristili mito da bi otvorili vrata parlamenta strancima vođenim vlastitim interesima, te su britansku toleranciju i velikodušnost duha iskoristili isključivo za dobrobit vlastite zajednice. Budući im se gotovo nitko nije suprotstavio, to je postalo presedan. Kasniji doseljenici, iz raznih krajeva svijeta, naučili su oponašati takve prakse za potrebe vlastitih skupina. Tek rijetki mare za posljedice po britanski narod, a mnogi prema nama gaje otvorenu mržnju. "Suvremena židovska politika" jest postavila temelje za ovaj proces, i do današnjeg dana nijedna "antirasistička" židovska organizacija nije progovorila riječ u našu korist. Upravo suprotno. David Aaronovitch, u listu "The Times", poručuje nam da "obrana ’bijelih interesa’ nikada ne može biti ispravna." Allison Pearson u "Telegraphu" izjavljuje da je "zalaganje za britanske Židove naša dužnost i privilegija". Veći dio te subverzije nije uključivao kaznena djela. Rothschildima je bogatstvo prije svega donijela razboritost. Edward i njegovi roditelji svjesno su trošili više nego što su imali. Isto vrijedi za Disraelija, Churchilla i druge ratne huškače. Njihova razuzdana nesposobnost privlačila je oportuniste.
"Suvremena židovska politika" naš je problem – zahvaljujući našim rasipnim vladarima.
Hvala na čitanju.
https://eternalhorus.substack.com/p/resplendent-cosmopolitanism
Add comment
Comments