O pruskoj okupaciji Rusije i ruskom nezadovoljstvu (2. dio)

Kako bismo razumjeli Rusku revoluciju, prvo moramo razlučiti nekoliko zasebnih događaja i poglavlja, koji su često svedeni na jednu cjelinu: 1) tu je rat između Bijelih i Crvenih; prije toga imamo 2) boljševički državni udar u Petrogradu usmjeren protiv Privremene vlade; još i prije toga se 3) dogodio dvorski udar protiv Nikole II., koji su organizirali njegova vlastita vojska, britanska obavještajna služba i vodstvo Pravoslavne crkve; ali, prije svega toga 4) diljem Rusije odvijali su se spontani protunjemački ustanci, pogromi i pobune.

U prošlom tekstu je obrađena točka 4) i objašnjen je rastući slavenski gnjev koji je bio usmjeren protiv nastavka njemačkog grabežljivog ponašanja. Danas ću obraditi točku 2) i objasniti njezinu važnost za razumijevanje Lenjinove stvarne uloge, politika kojima je upravljao SSSR-om, kao i način na koji je to dovelo do Drugog svjetskog rata, tj. do ponovne pruske invazije na Rusiju radi povrata poslovnih ulaganja i prisvajanja ratnog plijena iz Prvog svjetskog rata.

***************

Danas su, međutim, zbog ženstvenog i emocionalnog mentaliteta mnogih suvremenih ideoloških pristaša, jednostavni povijesni uzroci i posljedice tih događaja potpuno nepoznati ili, što je još gore, pogrešno shvaćeni. Stoga, dopustite mi da odmah, na početku, otvoreno iznesem svoja stajališta.

Osobno uvelike simpatiziram protunjemačke narodne ustanke i zahtjeve za svrgavanjem dinastije Romanov. Također podržavam ideju svrgavanja i fizičkog uklanjanja loze Romanov, kako nikada više ne bi polagali pravo na Rusiju. Ili ih barem prisiliti na formalnu abdikaciju i život u nekakvom "igluu srama" unutar Arktičkog kruga. Ne iz okrutnosti ili načelnih ideoloških uvjerenja protiv monarhije, već iz čvrstog uvjerenja u etničku srodnost i pravo na etničko samoodređenje.

Također podržavam agnosticizam kao državnu "religiju" (što je inicijativa koju su prvi pokrenuli Bijeli, a ne Crveni). U pogledu duhovnosti možete me nazvati "htonikom", no podržao bih potpunu zabranu svih religija koje podupire država, kako bi narod bio slobodan živjeti po vlastitom nahođenju. Što je najvažnije: svi bi se pravoslavni svećenici morali odreći duhovnog hebreizma i pokajati - uz težak fizički rad – zbog svih dječaka koje su zlostavljali, i to u dubokim, radioaktivnim rudničkim oknima negdje na Uralu.

Ovdje bih također želio skrenuti sa teme i istaknuti činjenicu da su seljačke bune protiv Pravoslavne crkve bile prilično česte tijekom 19. i početkom 20. stoljeća; dakle, znatno prije bilo kakvog boljševičkog ili crvenog terora, a svoj su vrhunac dosegnule u razdoblju neposredno prije revolucije.

Slijedeće, NE podržavam komunizam kao ideologiju, jer je on proizvod judeo-anglosaksonskog uma. Komunizam zagovara centralizaciju sve ekonomske vlasti u rukama totalitarne vlade, navodno radi promicanja interesa nižih slojeva. U stvarnosti, to je jednostavno Hobbesov Levijatan koji nosi masku kršćanskog socijalnog nauka. Razlog zašto se pretvaram da sam komunist jest taj što je ta tema danas aktualna i što mi je zabavno tvrditi da sam živa inkarnacija Marxa, te isticati činjenicu da je marksizam samo još jedna židovska odvojena religija, baš kao što je to nekad bilo kršćanstvo.

Zapravo, puno više suosjećam sa misliocima poput Bakunjina, slavenskog šovinista, koji je pozivao na rasni rat protiv Nijemaca i Židova u kontekstu masovnog slavenskog ustanka. Njegova je teza bila da je centralizirana vlada tipa Levijatana, kojom dominiraju neprijateljski stranci ("xenos"), upravo onaj problem pod kojim su Slaveni stoljećima patili. Stoga ne čudi što su mnogi od tih slavenskih "ljevičara" bili u oštrim sukobima sa anglofilskim komunistima, poput Marxa. Anarhizam, međutim, zaslužuje poseban esej jer, iako u njegovoj ranoj filozofiji pronalazim mnogo pozitivnih ideja, postoje i brojni nedostaci. No, po mom mišljenju, ti se nedostaci mogu ispraviti.

Kako bilo.

Na kraju krajeva, ja sam slavofil, bloger koji se zalaže za najbolje interese svog naroda. Netko to mora činiti. Čak i najgori svjetski zločinci imaju pravo na odvjetnika, pa možda i cijeli golemi etnos koji broji stotine milijuna ljudi zaslužuje barem pokoju riječ pohvale i razumijevanja s vremena na vrijeme, zar ne?

Također, možemo se ne slagati oko toga jesu li moji stavovi dovoljno proruski – o tome možemo raspravljati. Ali, nikada me nećete moći uvjeriti da napustim načelo "što je najbolje za Slavene?" u ime neke ideologije. To je kao da me pokušavate uvjeriti da smo trebali položiti oružje i dopustiti da nas pokore oni koji su nam inferiorni – poput njemačke vojske – samo zato što bi to bilo moralno ispravno, ili zbog nekih drugih besmislenih moralizirajućih naklapanja.

Sve ideologije, poput kršćanstva, komunizma ili kapitalizma, "plemenite su laži" koje promiču interese elite. One nisu stvarne. To su samo utvare u našim glavama koje nas zbunjuju i odvraćaju od aktivnog nastojanja ostvariti vlastite najbolje interese. Ironično, najbolje objašnjenje te vrlo jednostavne ideje dolazi od osvježavajuće iskrenog Nijemca, kojega je povijest gotovo potpuno zaboravila, sve dok internetske "anime" zajednice, oko 2012. godine, nisu ponovno otkrile njegovu beskompromisnu mudrost.

Da. Riječ je o Maxu Stirneru.

Sloboda razmišljanja najslađi je životni nektar (barem za muškarce).

Također, ti si ono što jesi.

"Rođen sam kao Ork, a to znači da se borim za Mordor."

Jednostavno je tako.

*******************

Oprostite na filozofiranju. Sada prijeđimo na bit današnje teme: neospornu prusku tvorevinu zvanu boljševizam.

Opet, doista je nevjerojatno koliko neonacista, kršćana i komunista misli da su "Crveni" svrgnuli ruskog cara. Sve što su Crveni učinili bilo je pogubljenje cara i njegove obitelji u nekom bizarnom jidiškom krvnom ritualu, i to nakon što su carsku obitelj preuzeli pod svoju kontrolu. Pravi rušitelji vlasti bili su carevi vlastiti generali i njegov brat, vojvoda.

Nadalje, Privremenu vladu osnovanu namjesto cara vodio je predsjednik Dume i vođa najvećeg bloka u Dumi, Aleksandar Kerenski. Taj je Kerenski, baš kao i Lenjin, bio Židov. Štoviše, otac Kerenskog bio je učitelj Lenjinu (Uljanovu), a njihove su obitelji bile blisko povezane. Kerenski je dijelio mnoga "socijalistička" stajališta sa Lenjinom, ali je uživao i pokroviteljstvo klana Guzenberg, židovskih oligarha, kojima je služio kao osobni odvjetnik i stručnjak za odnose sa javnošću. Zahvaljujući tome je zauzimao visok položaj u društvu oko Romanovih.

Kerenski se također vjenčao u plemićke krugove. Oženivši je kćer generala iz obitelji Romanov, dok je kao istaknuti odvjetnik zastupao interese bogatih trgovaca u Petrogradu. Ubrzo je postao blizak saveznik frakcije unutar dvora koja se oštro protivila supruzi Nikole II., pruskoj princezi, i njezinu duhovnom savjetniku, zloglasnom filosemitskom ženskarošu i proroku sudnjeg dana, Rasputinu. Upravo je Kerenski, a ne Lenjin, nanio najveću štetu autoritetu Romanovih svojim stalnim tiradama o podmuklosti careve supruge. Veći dio godina prije revolucije Lenjin je bio nitko i ništa, žicao je kavu i cigarete od prijatelja u Švicarskoj. U to je vrijeme Kerenski predvodio nastojanja za uspostavu ustavne monarhije, što se pretvorilo u zapravo u "republiku bez ikakve monarhije", nakon što je dobio potporu generala u državnom udaru protiv cara. Kerenski nikada nije uhićen, jer je uživao veliku potporu dvora, kao i pokroviteljstvo oligarha.

U međuvremenu, zbog rata je Nikola II. većinu vremena provodio na bojišnici, dok je njegova nesposobna i pogubljena carica uspjela okrenuti cijeli petrogradski dvor protiv sebe, svojim neprestanim hirovima i bizarnom politikom.

Ključno je napomenuti da se Kerenski, preuzevši vlast, obvezao zadržati Rusiju u ratu, iako su upravo masovni antiratni prosvjedi prvotno doveli do svrgavanja cara. Sa druge strane, Lenjin je obećao okončanje rata i to je odmah proveo u djelo. Glavna razlika između dvojice revolucionarnih vođa bila je državna potpora koju su obojica uživala. Kerenskog je podupirao London, a Lenjina Berlin.

Nakon svrgavanja Nikole II. - Kerenski je zadržao Rusiju u ratu - baš kao što je to željela Velika Britanija. Kada je Lenjin preuzeo vlast - Rusija je kapitulirala, u skladu sa željama Pruske – te prepustila Bjelorusiju i Ukrajinu njemačkoj aneksiji. Unatoč tome što je izgubila rat, ali prije nego što je uspjela prisvojiti ratni plijen, pruska je vlada nastavila financirati Lenjinovu vlast tijekom sljedećih 15 godina. Britanci su, uz američku pomoć, pružali tek djelomičnu i nedovoljnu potporu Bijelima. To je samo produljilo rat i povećalo razaranje, no Bijelima nije donijelo stvarnu pomoć koja im je bila potrebna.

**********************

Lenjinova uloga kao plaćenog pruskog agenta za destabilizaciju dobro je dokumentirana i poznata u Rusiji. Solženjicin opširno piše o njemačko-židovskom agentu kodnog imena "Parvus", koji je djelovao iz Istanbula i osmislio plan slanja Lenjina u Rusiju, opskrbivši ga novcem i skupinom od 30-tak drugih revolucionara. Čak sam pogledao i ruski dokumentarac o toj temi, čiju ću poveznicu navesti kasnije u članku. No, ako više volite zapadni izvor, slobodno pogledajte. 

Iz publikacije "Njemačko-boljševička zavjera", https://cudl.colorado.edu/MediaManager/srvr?mediafile=MISC/UCBOULDERCB1-58-NA/1511/i73697138.pdf:

"Odbor za javno informiranje ovim putem objavljuje niz komunikacija između njemačke carske vlade i ruske boljševičke vlade, kao i onih među samim boljševicima, te izvješće o tome koje je Georgeu Creelu podnio Edgar Sisson, posebni predstavnik Odbora u Rusiji tijekom zime 1917./1918. U drugom dijelu uključeno je i izvješće odbora koji je imenovao Nacionalni odbor za povijesne poslove (National Board for Historical Service) kako bi ispitao vjerodostojnost tih dokumenata.

Dokumenti pokazuju da su sadašnji čelnici boljševičke vlade – Lenjin, Trocki i njihovi suradnici – njemački agenti.

Pokazuju da je boljševičku revoluciju organizirao Njemački glavni stožer, a financirale Njemačka carska banka i druge njemačke financijske institucije.

Pokazuju da je Brest-litovski mir bio izdaja ruskog naroda od strane njemačkih agenata, Lenjina i Trockog; da je zapovjednik kojeg su odabrali Nijemci postavljen da "brani" Petrograd od Nijemaca; da je boljševička vlada tajno prihvatila njemačke časnike kao vojne savjetnike, kao špijune u veleposlanstvima ruskih saveznika, kao časnike u ruskoj vojsci, te kao voditelje boljševičke vojne, vanjske i unutarnje politike. Ukratko, pokazuju da sadašnja boljševička vlada uopće nije ruska vlada, već njemačka vlada koja djeluje isključivo u interesu Njemačke i izdaje ruski narod, baš kao što izdaje prirodne saveznike Rusije, a sve za dobrobit isključivo Carske njemačke vlade.

Također pokazuju da su boljševički vođe, radi istih ciljeva Njemačkog Carstva, jednako tako izdali radničku klasu Rusije, koju navodno predstavljaju.

Riječ je o 70-tak dokumenata. Mnogi su izvornici, sa bilješkama boljševičkih dužnosnika. Ostali su preslike izvornika, na kojima su vidljive bilješke. Oni potvrđuju i treću skupinu strojem pisanih okružnica (vidi Dodatak kasnije) – od kojih postoje samo dva izvornika, u bilo kojem obliku, no sve se one uklapaju u cjelokupni obrazac njemačkih intriga i njemačke krivnje."

Proučite izvješće koje sam povezao gore. Kratko je i jasno, te pogađa bit stvari: Lenjin je bio financiran i radio je za dobrobit pruskih elita koje su ga angažirale kao svog agenta da bi iznutra srušile Rusiju i izbacile je iz Prvog svjetskog rata.

"Crveni" nikada ne bi uspjeli bez potpore jedne države. Ta je država (ili država unutar veće države) bila Pruska. I nisu napustili Lenjina nakon što je njegova misija bila dovršena – od tog su ga trenutka nadalje nagrađivali izdašnim pokroviteljstvom.

Zatim, nakon što su Lenjin i Trocki učinili svoje, došlo je vrijeme za ponovnu invaziju na Rusiju kako bi se prigrabio plijen osvojen u Prvom svjetskom ratu, plijen koji im je u posljednjem trenutku izmaknuo iz ruku zbog poraza na Zapadnom bojištu.

Ta bi vam strategija trebala zvučati vrlo poznato.

To je ista taktika kojom se služi Washington kada "stvara" ISIS ili Al-Qaidu, te onda iskoristi prisutnost tih odvratnih organizacija kao izgovor za invaziju. Iz nekog razloga, ljudi jednostavno ne mogu shvatiti što se događa. A strategija je jednostavna:

   - Stvoriti teroriste (ISIS, Lenjin)

   - Podržati teroriste kako bi iznutra oslabili vašeg stvarnog neprijatelja (obično sekularnu vlast)

   - Napraviti potpuni zaokret i dignuti uzbunu zbog terorista (koje ste sami stvorili i financirali)

   - Izvršiti invaziju kako bi se obračunalo sa teroristima

   - Predstavljati se kao moralna strana koja se bori protiv Zla (islamski džihad, mongolski boljševizam)

A sada, da preduhitrim očigledan prigovor: "Ali, ako je pruska elita podržavala Crvenu Rusiju, zašto bi napala vlastitog saveznika?" ... pa, upravo sam ti to objasnio, glupane.

Razmislite o tome kako je Sadam masakrirao vlastiti narod i iznutra pljačkao zemlju, a zatim se slomio poput keksa kad su Amerikanci izvršili invaziju. Da. Upravo to tvrdim i za način na koji Amerika diljem svijeta postavlja beznačajne diktatore financiranjem nasilnih revolucija, a zatim izvrši invaziju da bi svrgnula one koje je prethodno dovela na vlast.

Jahve zna da sam pokušao objasniti ovaj koncept najbolje što mogu: https://slavlandchronicles.substack.com/p/the-bombing-campaign-over-russia

No, taj bi fenomen trebali moći jednostavno uočiti kako se iznova ponavlja u stvarnom svijetu, i u povijesti. Lenjin je bio jednostavno Bin Laden svoga vremena. Radio je za ideološki režim "rata protiv mongolskog terora" sa sjedištem u Berlinu; režima koji je još od vremena Bismarcka – ako ne i ranije – planirao invaziju na Rusiju radi osiguravanja kolonijalnog širenja i sirovina.

******************

Manje je dokumentirano i poznato koliko su pruski baruni ulagali u rani SSSR, kako u vojnom tako i u industrijskom smislu. Luftwaffe je obučen, naoružan i osmišljen od temelja upravo u crvenoj komunističkoj boljševičkoj mongolsko-židovskoj ateističkoj Rusiji. Potom je prebačen u Njemačku, nakon svrgavanja Weimarske Republike, kako bi se naposljetku okrenuli protiv Rusije.

https://www.secretprojects.co.uk/threads/projects-of-the-german-secret-flight-test-center-at-lipetsk-ussr-1924-1933.39931/

Ozbiljno, to se zaista dogodilo.

SSSR je financirao i podržavao ponovno naoružavanje njemačke vojske zahvaljujući sporazumu koji je potpisao Lenjin, poznatom kao Rapallski ugovor. Evo o čemu je riječ: https://www.ebsco.com/research-starters/diplomacy-and-international-relations/treaty-rapallo

"Rapallski ugovor, potpisan 1922. godine između Njemačke i Sovjetskog Saveza, označio je važan trenutak u geopolitici nakon Prvog svjetskog rata, odražavajući promjene u savezima i napetosti u Europi. Nakon kaznenih uvjeta nametnutih Njemačkoj Versailleskim ugovorom 1919. godine, kao i kasnijih gospodarskih previranja, ovaj je sporazum omogućio objema državama da se odreknu ratnih reparacija i ponovno uspostave diplomatske odnose. Ugovor je naglašavao gospodarsku suradnju i uzajamnu potporu, omogućujući Njemačkoj da tajno obnovi svoje vojne kapacitete, koji su bili ograničeni Versailleskim ugovorom. Saveznici su na tu suradnju gledali sa zabrinutošću, osobito Francuska, koja se osjećala izdanom i strahovala od posljedica po europsku stabilnost.

Rapallski ugovor nije samo istaknuo očaj obiju nacija suočenih sa međunarodnom izolacijom, već je i pripremio teren za buduće vojne suradnje koje će imati dugoročne posljedice. Potpisivanje ugovora i kasniji vojni sporazumi značajno su utjecali na ponovno naoružavanje Njemačke, pridonoseći pritom geopolitičkoj situaciji koja je prethodila Drugom svjetskom ratu."

Ne zvuči li to kao prusko-boljševička zavjera?

Nitko nije učinio više da pomogne Pruskoj u ponovnom naoružavanju vojske od vlade koju su — pazite sad! — sami Prusi pomogli dovesti na vlast, a zatim je i financirali.

Zašto onda neonacisti ili kršćanski nacionalisti na internetu izostavljaju ovakve detalje iz svojih metanarativa i svoje propagande niske kvalitete, poput npr. dokumentarca "Europa: The Last Battle" ("Europa: Posljednja bitka"), gdje se tvrdi da je Isus bio Arijac i da se Hitler borio za vrijednosti arijevskog Isusa protiv podljudskih mongolskih hordi iz Hazarije? Pretpostavljam da ih istina zanima samo onda kada se može iskoristiti kao oružje za promicanje njihovih omiljenih ideoloških besmislica.

*****************

Idemo dalje: Donbas je postao industrijsko središte SSSR-a zahvaljujući velikim pruskim industrijskim ulaganjima. Među pruskom elitom vladalo je uvjerenje da će Ukrajina i Rusija, sve do Volge, vremenom biti osvojene i anektirane. U međuvremenu su profitirali od jeftine robovske radne snage, koju im je u Donbasu osiguravao njihov saveznik Lenjin. Da. SSSR se smatrao saveznikom pruske frakcije njemačke vlade, prije nego što je Staljin konsolidirao vlast i počeo nacionalizirati prusku imovinu.

Upravo je taj potez, tj. prisvajanje pruskih ulaganja na Uralu, u Donbasu i u regiji Volge – ubrzao je pruske planove za ponovni napad na Rusiju tijekom Drugog rata njemačke agresije. Morali su djelovati brzo, prije nego se provede masovna industrijalizacija. Na njihovo iznenađenje, taj je pothvat bio uvelike uspješan. Iz zapisa Hitlerovih razgovora sa Fincima doznali smo da su bili potpuno zapanjeni količinom tenkova i drugog oružja koje je Staljin uspio proizvesti, u toliko kratkom vremenu.

Kao što je Lenjin predvidio: "kapitalisti", tj. pruski baruni, zaista su im prodali uže o koje će sada biti obješeni. Pruskim industrijskim, kemijskim i zemljišnim barunima, sa druge strane, nije bilo stalo do Njemačke ili Nijemaca kao takvih, već do interesa vlastitih privatnih korporativnih carstava. Jednostavno su koristili države kao partnere, kao "korisne budale" za promicanje vlastitih privatnih ciljeva. Nijedan državni dužnosnik ne može se suprotstaviti interesima moćne, bogate i organizirane oligarhijske frakcije.

Nacionalizam, pa i sam koncept nacionalsocijalizma – ideja da narod (Volk) i država koja njime vlada trebaju biti jedno te isto – bili su potpuna anatema tim pruskim elitama. To se vidi u preziru koji su pripadnici pruskog plemstva (Junkeri), poput Ernsta Jüngera, osjećali prema nacionalsocijalističkom idealu. On je izričito preferirao platoničku oligarhiju, odnosno vladavinu države od strane odabrane skupine pruskih elita. Upravo je zbog svog protivljenja idealima nacionalsocijalizma, nakon Drugog svjetskog rata uzdignut u ikonu i dokaz da nisu svi Nijemci bili "zli". Zato uživa ugledan status na Zapadu, zato ste čuli za njega i čitali njegove knjige, dok su djela onih koji su vjerovali u koncept vladavine naroda (Volk) zabranjena i ne prodaju se na Amazon.com. Pomislili bi da su ljudi sposobni primijeniti ta vrlo jednostavna načela kako bi procijenili je li netko "njihov čovjek" ili nije, no nažalost, to nije slučaj.

Pitanje pruske kontrole nad Donbasom kulminiralo je u poznatim "Šahtinskim procesima" (suđenja rudarima), tijekom kojih je Staljin počeo zahtijevati da Prusi počnu zapošljavati ruske radnike, kao i dijeliti svoje poslovne tajne vezane uz strojne alate. O tome sam ovdje pisao: https://slavlandchronicles.substack.com/p/why-does-this-karaganov-fellow-keep

No, danas sam previše skrenuo sa teme svog izlaganja. Jednostavno sam želio naglasiti ulogu pruske vlade u stvaranju, upravljanju i podupiranju boljševičke vlasti, kao i u kasnijem vojnom djelovanju protiv nje. To pruža više nego dovoljno dokaza za moje tvrdnje da je SSSR bio aktivna strana koja je surađivala sa Berlinom i djelovala u dosluhu s njima.

**********************

Ipak, najznačajniji trenutak cijele prusko-boljševičke urote bili su njemački planovi za napad na Petrograd kako bi se srušila Kerenskijeva vlada, koja se (uz obećanja britanske potpore) obvezala na intenziviranje rata protiv Njemačke. Njemačka operacija u blizini Petrograda je  nosila naziv "Albion". Radilo se o desantnoj operaciji pokrenutoj u listopadu 1917. godine (doslovno nekoliko mjeseci nakon što je Kerenski u srpnju te godine preuzeo vlast), a ta je operacija izravno dovela Lenjina i njegove boljševike na vlast.

Cilj te operacije bilo je zauzimanje Zapadnoestonskog otočja u Riškom zaljevu. Njezin strateški cilj bio je otvoriti pomorski put prema ruskoj prijestolnici i dovesti Petrograd u domet njemačkih pomorskih i zračnih napada. Izvanredan uspjeh operacije "Albion" stvorio je ozbiljnu prijetnju, koja je rusku Privremenu vladu natjerala na paničan bijeg iz Petrograda u Moskvu. Operacija "Albion" bila je najuspješnija desantna operacija tog rata; zapravo i svih ratova vođenih do tog trenutka.

To je izazvalo potpunu krizu u Petrogradu, a 19. listopada 1917. godine je Privremena vlada to i službeno objavila: ruska prijestolnica trebala se preseliti iz Petrograda u Moskvu. Novine su objavile službeno priopćenje, u kojem se navodi da je vlada "konačno odlučila preseliti se u Moskvu, u vrlo skoroj budućnosti". Vlada se planirala smjestiti u jednu od zgrada u Kremlju.

U roku od tri tjedna, nakon što su Nijemci dovršili operaciju Albion i došli na domet Petrograda - boljševici su preuzeli vlast, dok je Privremena vlada pobjegla iz grada. Nakon što je sve postignuto i nakon što su "Crveni" preuzeli vlast, Nijemci su nastavili sa osvajanjem Estonije. Estonska pokrajinska skupština proglasila je neovisnost, nadajući se da će preduhitriti njemačko preuzimanje vlasti. Međutim, njemačka vojska zauzela je velike gradove, poput Tartua i Viljandija. 25. veljače 1918. godine su okupirali i glavni grad, Tallinn. Nova njemačka vojna uprava dokinula je tek proglašenu privremenu vladu Estonije i ponovno uspostavila prusku kolonijalnu vlast.

U razmaku od tjedan dana:

   - 03. ožujka 1918.: Potpisan je Brest-litovski mir. Prema njegovim odredbama, Lenjin i Trocki službeno su prepustili suverenitet nad zapadnom Rusijom Njemačkom Carstvu.

   - 04. ožujka 1918.: Njemačke snage zauzele su posljednji grad u Estoniji, Narvu, čime su dovršile okupaciju cijele zemlje.

Dakle: njemačke snage bile su udaljene doslovno dva sata vožnje vlakom od Petrograda (100 milja), te su se Lenjin i njegova improvizirana "vojska" mogli lako eliminirati.

Ludendorff je, međutim, izjavio da su njemački politički ciljevi postignuti.

Ne treba biti genij da bi se ovdje povezale činjenice, ljudi.

Pruski generali gotovo su sigurno vjerovali da će više dobiti ako puste boljševike da divljaju Rusijom (i ponašaju se poput ISIS-a), nego rušenjem Lenjina i njegove vlade. Nagađanje? Pretpostavka? Teutonofobija?

Ne. Doslovno imamo priznanje krivnje iz samih Ludendorffovih dnevnika.

https://dn720001.ca.archive.org/0/items/leninbiographyshub/leninbiographyshub.pdf

Knjiga "Politički vođe dvadesetog stoljeća: Lenjin – biografija" ("Political Leaders of the Twentieth Century, Lenin: A Biography") doslovno i kristalno jasno iznosi cijelu prusku zavjeru za dovođenje Lenjina na vlast, potkrepljujući to citatima:

"Lenjin se ipak dopisivao sa Ganeckim u Stockholmu o izvedivosti tog bizarnog plana. No on je odbačen u korist dogovora sa njemačkom vladom. Precizni detalji aranžmana sa Berlinom, koji su Lenjinu omogućili siguran prolazak kroz Carsku Njemačku u zapečaćenom vlaku, otada su zamagljeni brojnim apologetskim i dvosmislenim tumačenjima sovjetskih povjesničara.

Iako su opći međusobni odnosi aktera i slijed događaja koji su doveli Lenjina iz Züricha u Petrograd otada postali prilično jasni, to značajno poglavlje Lenjinova života nikada nije u potpunosti razjašnjeno. Ubrzo nakon što je Martov iznio prijedlog o rusko-njemačkoj  razmjeni, Robert Grimm, švicarski socijaldemokrat, ponudio je svoje usluge posrednika u ishođenju pristanka Berlina za prolazak ruskih izgnanika kroz njemački teritorij. Ipak, povukao se iz cijele priče kada su menjševici odbili djelovati bez pristanka Izvršnog odbora Sovjeta.

Kad je Grimm odbio nastaviti pregovore pod tim uvjetima, u priču je ušao Fritz Platten, još jedan socijalistički "internacionalist". "Platten je", stajalo je u tadašnjoj službenoj boljševičkoj izjavi, "sklopio konačni sporazum sa njemačkim veleposlanikom u Švicarskoj, čije su glavne točke bile sljedeće: 1) da svi emigranti moraju otići, bez obzira na svoj stav prema ratu; 2) da vlak kojim će putovati mora imati eksteritorijalni status; i 3) konačno, da svi putnici moraju u Rusiji agitirati za kasniju razmjenu jednakog broja austro-njemačkih zarobljenika interniranih u Rusiji."

Tu službena boljševička verzija završava. Iz memoara generala Ludendorffa doznajemo još više. "Naša je vlada slanjem Lenjina u Rusiju, preuzela na sebe golemu odgovornost", napisao je njemački načelnik Glavnog stožera. "S vojnog gledišta njegovo je putovanje bilo opravdano, jer je bilo nužno da Rusija padne." 

I to je to.

"Naša vlada je doslovno odgovorna za Lenjina... lol!" (potpis: pruski visoki general)

Time sam sve rekao.

No, nastavimo ipak dalje, i još dublje zaronimo nož mog argumenta u ranu: 

"General Hoffmann, načelnik njemačkog Glavnog stožera na Istočnom bojištu, opisao je njemački cilj još konkretnijim riječima: "Naravno, pokušali smo putem propagande pojačati raspad koji je Ruska revolucija unijela u vojsku. Jedan čovjek u domovini, koji je imao veze sa ruskim revolucionarima u egzilu u Švicarskoj, došao je na ideju da iskoristi neke od njih kako bi ubrzao potkopavanje i trovanje morala ruske vojske. Obratio se [zastupniku u Reichstagu Mathiasu] Erzbergeru i predstavniku njemačkog Ministarstva vanjskih poslova. I tako se dogodilo da je Lenjin prebačen kroz Njemačku u Petrograd na način koji je kasnije izašao na vidjelo. Baš kao što šaljem granate u neprijateljske rovove, kao što na njega ispaljujem otrovni plin, tako i ja, kao neprijatelj, imam pravo koristiti sredstvo propagande protiv njegovih garnizona." 

Tko je bio taj "čovjek u domovini koji je imao veze sa ruskim revolucionarima u egzilu u Švicarskoj"? Bio je to Parvus (dr. Helphand), bivši revolucionarni socijalist, koji je tijekom rata postao agent njemačke vlade. Upravo je Parvus predložio grofu Brockdorff-Rantzauu, kasnijem njemačkom veleposlaniku u Sovjetskoj Rusiji, da bi Njemačka mogla iskoristiti ulazak Lenjina i socijalističkih ekstremista u Rusiju. Parvusov prijedlog podržali su grof von Maltzan i Erzberger, tadašnji voditelj njemačke vojne propagande. Uvjerili su kancelara Bethmann-Hollwega, koji je potom izvijestio Glavni stožer o Parvusovom "genijalnom manevru".

Dok je Parvus dovršavao dogovore preko Wilhelmstrassea, Paul Levi, njemački socijalist, protivnik rata koji je pripadao Savezu spartakovaca (preteči njemačke Komunističke partije), vodio je pregovore na relaciji Bern-Zürich. Nakon savjetovanja sa Lenjinom i Radekom u Zürichu, Levi je zamolio dopisnika lista "Frankfurter Zeitung" iz Berna da pokrene to pitanje kod njemačkog veleposlanika u Švicarskoj. Veleposlanik je obećao provjeriti stvar sa Berlinom."

Jeste li primijetili sva ta židovska imena sa čijim su nositeljima Prusi bili toliko bliski?

Odjednom, tvrdnje Dostojevskog i drugih o njemačko-židovskoj zavjeri za uništenje Rusije ne čine se više tako nevjerojatnima, zar ne?

"Sljedeće večeri, dok je Levi boravio u Narodnom domu, pozvali su ga na telefon. Glas s druge strane žice pripadao je njemačkom veleposlaniku: "Tražio sam vas po cijelom gradu", rekao je. "Kako mogu stupiti u kontakt sa Lenjinom? Svakog trenutka očekujem konačne upute u vezi sa njegovim prijevozom."

No, ako ni to nije bilo dovoljno da se dokaže kako Pruska snosi krivnju za "crvene", sav teror, ubojstva i užase koji su uslijedili, samo razmislite o tome što je bio prvi potez Lenjinove nove vlade sa sjedištem u Petrogradu: kapitulacija pred Njemačkom.

To je ozakonjeno potpisivanjem Brest-litovskog mira, 03. ožujka 1918. godine. Taj je sporazum bio kaznene naravi, jer je prisilio Rusiju na ustupanje golemih teritorija, uključujući Ukrajinu, Finsku i baltičke pokrajine, čime je Rusiju lišio otprilike 90% rudnika ugljena, 54% industrijskih pogona i trećine stanovništva. U kolovozu 1918. godine, dodatnim financijskim i političkim sporazumom se od Rusije zahtijevalo neka Njemačkoj isplati šest milijardi zlatnih maraka ratne odštete.

Isti oni ljudi koji se žale kako je bilo nepravedno prisiliti Njemačku na plaćanje odštete prema odredbama Versailleskog ugovora, o Brest-litovskom miru ne govore ništa.

Zanimljivo.

No, ako sve ovo nije dovoljno kao dokaz moje teze da je Lenjin bio projekt pruske elite, možda vas mogu zainteresirati izravnim citatom samog generala Ludendorffa? Evo ga (https://t.me/historiographe/27531):

Prva reakcija generala Ludendorffa na Oktobarsku revoluciju u Petrogradu: "Pobjeda vijeća radnika i vojnika za nas ostaje poželjna."

Ili, što kažete na citat u kojem Lenjin brani čast Njemačke i tvrdi da je njezina stvar u Prvom svjetskom ratu bila pravedna, dok se rusko-francuska koalicija temeljila na grabežljivoj pljački i kapitalističkoj eksploataciji? Evo ga (https://t.me/historiographe/28230):

"Kako je Lenjin nazivao ruske vojnike iz Prvog svjetskog rata, čiju uspomenu danas poštujemo?

"Bande Crnih sto(tina) ruskog carizma."

"Kada se francuska buržoazija na sličan način poziva na obranu domovine i tome slično, također griješi, jer u stvarnosti brani zemlje koje zaostaju u kapitalističkoj tehnologiji i sporije se razvijaju, te svojim milijardama unajmljuje bande Crnih sto ruskog carizma za ofenzivni rat sa ciljem pljačke austrijskih i njemačkih zemalja" (Lenjin: "Teze o ratu", 5. ili 6. rujna 1914., Bern; Lenjinova zbirka, sv. XIV, str. 11–12).

Ispada kao da je Lenjin bio pristaša Njemačke?

Sve to potječe sa jednog ruskog povijesnog kanala posvećenog istraživanju veze između Lenjina i Pruske, sa kojega bi mogao beskonačno crpiti ovakve izravne citate.

*********************

Ako mi dopustite još jednu digresiju, volio bih se osvrnuti na pruski problem, sa kojim se Njemačka suočila nakon Prvog svjetskog rata.

Naime, Weimarska Republika je, u biti, bila pokušaj deprusifikacije njemačke vlasti i preusmjeravanja države. Njemačka je izvorno politički ujedinjena zahvaljujući pruskim vojnim i političkim nastojanjima, i novostvorenom Njemačkom je dominirala Pruska. To je smetalo svim ostalim Nijemcima, koji nikada nisu voljeli Prusku, i te su "Istočnjake" ("Ostländer") međusobno nazivali "Hunima". Weimarska vlada pružila je priliku drugim Nijemcima redefinirati njemačku državu. Pritom se uvelike oslanjala na novouzdignute katoličke njemačke kadrove iz zapadne i južne Njemačke da bi preotela vlast starim junkerskim elitama iz Bismarckova doba.

Weimarska koalicija: Socijaldemokrati (SPD), Stranka centra (Zentrum) i Njemačka demokratska stranka (DDP). Ta je koalicija mogla postići parlamentarnu većinu samo ako je uključivala i katoličku Stranku centra, stoga su sve te stranke zajednički djelovale protiv pruskog bloka. Stranka centra i BVP bili su gorljivi zagovornici federalizma. Željeli su oslabiti dominaciju Pruske, moćne i pretežno protestantske države, koje se ostatak Njemačke pribojavao. Zalaganjem za veću državnu autonomiju, decentraliziranu obrazovnu politiku i lokalnu kontrolu nad policijom, katoličke su stranke izravno osporile dotadašnju politiku pruskog centralizma, koja je moć koncentrirala u Berlinu. Vlade Weimarske Republike, osobito one pod vodstvom katoličkih kancelara (Josepha Wirtha i Heinricha Brüninga), iskoristile su taj program navodne decentralizacije kako bi, u stvarnosti, obuzdale prusku moć.

Naposljetku je, 1932. godine, kancelar Franz von Papen (katolik) izveo takozvani "Preußenschlag" (pruski državni udar), svrgnuo izabranu prusku vladu i stavio tu "državu u državi" pod nadzor savezne weimarske vlasti. Nakon toga, isti taj Papen je na položaj kancelara doveo Adolfa Hitlera (tadašnju nepredvidivu političku pojavu i populista). Ali, za svoju je nevjerojatnu političku pogrešnu procjenu dobio "nož u leđa". Papen je možda vjerovao kako će taj Austrijanac i njegova bavarska stranka imati razumijevanja za njegov program. Ipak, u roku od godinu dana je Hitler uništio i Weimarsku Republiku i Stranku centra.

A usponom Trećeg Reicha počeo se vraćati stari "status quo". 

Ironično, ali većina izopačenosti koju povezujemo sa Weimarom je bila najviše koncentrirana upravo u pruskom Berlinu: LGBTQ+ prijestolnici Europe još od vremena Fridrika, "kralja sodomita", i sve do danas. 

A sada se vraćamo u Rusiju radi zaključka.

Poanta je sljedeća: nitko nije krivlji za dolazak Lenjina na vlast od same njemačke elite.

Kao prvo: tu je bilo nesposobno prusko vodstvo Nikole II. koji je, 1915. godine, preuzeo potpuno zapovjedništvo nad ruskom vojskom, i stoga snosio punu odgovornost za brojne katastrofe koje su zadesile rusku vojsku na baltičkoj bojišnici.

Kao drugo: tu je bilo nesposobno hesensko vodstvo njegove carice Aleksandre. Ona nije čak govorila ruski, a ipak joj je povjereno upravljanje Carstvom dok je car bio odsutan, te je ona svojim histeričnim ispadima doslovno gurnula vladu u krizu. Zaboga, Aleksandra je čak i sa svojim suprugom komunicirala na engleskom jeziku.

Kao treće: tu su bili pruski generali koji su financirali Lenjina i poslali ga u Rusiju neka sruši privremenu vladu Kerenskog, tj. onu istu vladu sastavljenu od generala koji su prethodno svrgnuli cara Nikolu II. i inzistirali na tome da Rusija ostane uvučena u rat. Lenjinova je misija bila izvući Rusiju iz rata i prepustiti njezine zapadne teritorije Pruskoj.

Kao četvrto: nakon što je Lenjin uspio, njemačka potpora njegovoj vladi (izravne novčane isplate, industrijska ulaganja i vojna suradnja) se nesmetano nastavila... sve dok Staljin nije pokrenuo svoj program ekonomskog nacionalizma i počeo iznuđivati ​​novac od pruskih baruna.

Kao peto: pruski je plan uvijek bio vremenom anektirati slavenske zemlje, što potvrđuju njihovi napori za masovnom kolonizacijom, javno izneseni ratni ciljevi u Prvom i Drugom svjetskom ratu, kao i potpora lokalnim teroristima (svojevrsni ISIS onog vremena), a koji su trebali destabilizirati i oslabiti zemlju iznutra i pripremiti je za konačno preuzimanje. Koncept "Lebensrauma" (životnog prostora) jest samo "völkisch" (etno-nacionalistička) fasada navučena preko starog cilja "Ostpolitike", koji je postojao stoljećima prije uspona NSDAP-a.

*******************

Prava zabava tek slijedi kada budemo raspravljali o dvorskim intrigama koje su dovele do svrgavanja Romanovih, o tome tko je stajao iza tih zavjera, te zašto su se Romanovi odrekli vlasti.

Još jednom, hvala vam što čitate otvorenog uma!

Svjestan sam da ovo mora biti bolan šamar mnogim mojim čitateljima desne orijentacije, od kojih većina idealizira Prusku i Njemačku, te vjeruje da su se one borile za spas bijele rase od boljševizma u ime arijevskog Isusa, ili čega već. Kakav li je to šok i iznenađenje – saznati da su tvoji heroji stvorili upravo ona čudovišta protiv kojih su se, navodno, borili, zar ne?

Vrijeme je da se probudiš iz takvih utješnih zabluda.

Jer da, sljedeće što će uslijediti jest tvrdnja Prusa da se u Moskvi – nekako, ali da oni za to nisu znali – pojavila "boljševičko-mongolska" prijetnja i da to golemo čudovište sada neposrednom invazijom ugrožava njihovu europsku slobodu i arijevske vrijednosti. Pritom su, naravno, zgodno prešutjeli dio priče o doslovnom stvaranju Lenjina, financiranju boljševika, vojnu suradnju sa Staljinom i, u biti, sami su stvorili onu istu prijetnju kojoj sada prijete zveckajući oružjem.

Za ne povjerovati!

Pruska vanjska politika, ukratko:

A onda, kada se ruski narod podigao u pravednoj obrani svoje domovine protiv tih krvoločnih Huna, oni su imali drskosti tvrditi: !Mi nismo ništa učinili"; "Mi smo bili dobri dečki" ili "Mi smo bili arijevski Isus". 

Ljudi koji su se vodili načelom "sila stvara pravo" odjednom su se sveli na mucave moralističke argumente o tome zašto su se "Mongoli" jednostavno trebali pokoriti i dragovoljno prihvatiti podjarmljivanje od strane upravo njih. Umjesto toga, ti su "mongolski podljudi" se imali drskosti okupiti pod Crvenom zvijezdom Marsa i, u činu pravednog oružanog otpora, isukati Kronov mač.

Kako se usuđuju? Kako se, zaboga, usuđuju? Doslovno se tresem od bijesa dok ovo pišem. Zar nisu shvaćali da su tada na snazi ​​bila moralna načela arijevskog Isusa?

Nemam riječi.

Doslovno nemam riječi!

Gledajte: desetine milijuna običnih Rusa i Nijemaca stradale su zbog spletki ove pruske elite. Ali, uz njihovu je pomoć na vlast došla još gora skupina psihopata koja nas je sve počela nemilosrdno klati i pljačkati.

No, nemojte previše žaliti prusku elitu, jer su se oni jednostavno, preko noći, pretvorili u Stasi u Istočnoj Njemačkoj. Kvragu, pa i ona Ursula koja vodi EU zapravo potječe iz aristokratske obitelji povezane sa Romanovima. Njeni su preci bili pruski tekstilni monopolisti u doba Romanovih, poznati kao "prusko-ruski Rockefelleri".

Kakva slučajnost, zar ne?