O pruskoj okupaciji Rusije i ruskom nezadovoljstvu (1. dio)

(Napomena prije teksta: Iako je na ovoj stranici ispisano poprilično tekstova o, čak se usudim reći, pruskoj okupaciji zapadnog svijeta kroz obrazovanje i vojne doktrine - ovdje se ponavlja gradivo, i to jest potrebno činiti, neprekidno i stalno, opet i opet. Taj dio svijeta je kritičan od samih početaka zbog razine izdaja koju su počinili. Kome su izdali i koga su izdali? Izdali su svoju drevnu braću za novac i moć. A izdali su i predali se onima koji protiv svog stanovništva izdaju direktive naziva 'Hanibal'. Jeste se kad pitali zašto bi Izrael, koji baš ništa ne prepušta slučaju, nazvao ovu direktivu prema kralju feničanske Kartage? Razmislite, molim vas, ponovo. Jer se o tome radi. Stoljećima. Sukob civilizacija.)

Svrha ovog eseja je jednostavna - objasniti skrivenu stvarnost prusko-ruskih odnosa.

Veliki dio pogrdnih narativa o zaostalosti Rusa lako se može objasniti razumijevanjem jedne jednostavne stvarnosti: život pod ksenokracijom je sumoran. A Rusija je bila pod ksenokracijom od Romanovih nadalje, sve do danas. Moji zapadni čitatelji sada također žive pod ksenokracijama, a stisak tih režima nad domorocima svake se godine pojačava. Otkriti ćete da mnogi isti simptomi, koji su pogodili Rusiju, sada pogađaju i vaš vlastiti narod, i pronaći ćete objašnjenje za ovu zajedničku patnju - ksenokraciju.

Nikada nije dobra ideja živjeti pod čizmom ljudi koji se ne smatraju dijelom vašeg etnosa, vaše proširene krvne obitelji. "Nacionalizam" se smatra najvećim zlom na svijetu jednostavno zato što tvrdi očito: ljudi ne žele da nad njima vladaju kseno-gospodari.

Konkretno, morate shvatiti da su Rusijom stoljećima vladale pruske elite, te da su okrutnost i ogorčenost koji su iz toga proizašli bili ogromni. Sad, o ovome sam već usput pisao: https://slavlandchronicles.substack.com/p/i-the-case-against-peter-the-great

Ali, želim odmah kvantificirati neke od svojih tvrdnji.

Došlo je do poricanja mojih tvrdnji da su Prusi vladali Rusijom kao ksenokracija, a optužen sam za prusofobiju ili čak mržnju prema bijeloj rasi, samo zato što sam ukazao na istinu o situaciji u Rusiji pod Romanovima.

Ova serija eseja usredotočiti će se na pripreme za Prvi svjetski rat i svrgavanje vlade. Obraditi ću stvarnost zašto/kako je car Nikola II. svrgnut (ne, nije to učinio Lenjin) i zašto je Bijela armija propala.

Vrlo malo toga što govorim je kontroverzno, makar u području stvarnih povijesnih istraživanja. Međutim, stvarnost situacije prikrivena je kršćanskim moraliziranjem, kao i narativima koji okružuju kasniji rusko-njemački rat u Drugom svjetskom ratu. Ovaj esej i ostatak posvećujem onima kojima je zapravo stalo do istine, a ne do dobrog moralističkog crno-bijelog pabluma.

Za početak, evo sažetka iz jednog rada/knjižice, "Rusija i Njemačka ponovno rođene": https://lackawanna.ecampus.com/russia-germany-reborn-stent-angela/. Objašnjava koliko je dominantna postala pruska ksenokracija u Rusiji:

"(…)

Također je postojao značajan broj aristokratskih Nijemaca koji su bili važni u ruskom političkom životu. Kuća Romanov miješala se sa  njemačkim plemstvom. Sama Katarina Velika bila je Njemica, kao i posljednja carica, Aleksandra Fjodorovna.

Nakon što je Rusija, u 18. stoljeću, stekla baltičke države - baltičko njemačko plemstvo igralo je nesrazmjerno veliku ulogu u upravljanju Ruskim Carstvom, kao i u ruskom intelektualnom životu, u usporedbi sa postotkom stanovništva koji su predstavljali.

Oko 1/3 visokih vladinih dužnosnika bilo je njemačkog podrijetla, u vrijeme kada su Nijemci činili oko 1% ruskog stanovništva. Ruski ministar koji je pregovarao o francusko-ruskom paktu iz 1893. godine, grof Vladimir Lambsdorf, bio je baltički Nijemac, čiji je jedan potomak kasnije pregovarao o velikim sovjetsko-zapadnonjemačkim trgovinskim ugovorima za Bonn, a drugi je postao prvi njemački veleposlanik u postkomunističkoj Latviji 1991. godine."

Tvrdio sam da je ±30% romanovske elite prije bilo baltičkih Nijemaca, tako da sam bio u pravu.

Sljedeća je još jedna knjiga nekog tipa iz NATO-a ("Njemački problem Rusije"), koja objašnjava kako su Prusi nekada vladali Rusijom i kako bi to mogli ponovno učiniti jednog dana u bliskoj budućnosti.

Autor također nehotice ističe pravi razlog svih "ljevičarskih" populističkih pokreta koji su narasli u Rusiji u 19. stoljeću, te razlog zašto je rusko seljaštvo toliko mrzilo Bijelu armiju i zašto su puč protiv Nikole II. zapravo izveli njegovi vlastiti generali.

Činjenica jest da se pruska kontrola nad Rusijom brzo povećavala i širila pod Romanovima. Oni su aktivno i žurno derusificirali svoju vladu, te centralizirali sve više i više moći u ruke Prusa, kao i masovno uvozili Nijemce u Rusiju i davali im unosne monopole.

Rusi nisu mogli sudjelovati u ekonomskom procvatu, jer je 95% njih bilo kmetsko, a to je značilo da im nije bilo dopušteno biti poduzetnici i kapitalisti. Čistke "starovjeraca" potpuno su uništile cijelu rusku "srednju klasu", i to se zadržalo sve do kasnog 19. stoljeća. Rusima nije bilo dopušteno ući u vlastite gradove bez unutarnjih putovnica, zaboga! Kao kmetovima, bilo im je zabranjeno živjeti u gradovima i bili su vezani za plemiće koji su posjedovali zemlju na kojoj su kmetovali.

Čak je i Bismarck shvatio kako situacija u Rusiji, zbog ovakve politike, postaje eksplozivna.

Njemačke kolonije sa stotinama tisuća, a zatim i milijunima doseljenika preseljene su u Ukrajinu i Rusiju, za koju je Njemačka vjerovala da je njihov zakoniti njemački životni prostor još u 19. stoljeću. Premješteni su duboko uz Volgu, kako bi zauzeli strateške uske točke uz rijeku. Pruske elite znale su da moraju djelovati prije nego kasnije, kako bi iskoristile ovu situaciju za preuzimanje slavenskih zemalja i njihovo uključivanje u svoje rastuće carstvo. Isto tako, slavenofili su znali da se situacija brzo zaoštrava i da gube svoju domovinu zbog ove kolonijalne politike.

Tinjajuće etničke napetosti između Nijemaca i Rusa dosezale su vrhunac tijekom cijelog 19. stoljeća.

Evo: https://dokumen.pub/germanys-russia-problem-the-struggle-for-balance-in-europe-9781526151513.html

"Rastuća uloga Nijemaca u ruskoj državi Nikole I. (vladao od 1825. do 1855.) bila je rezultat prusko-protestantskog odgoja i velikog štovatelja, ne samo pruskog dvora, već posebno i pruske vojske. Za vrijeme njegove vladavine, odnosi sa Pruskom postali su posebno bliski. Brutalnim gušenjem Poljskog ustanka, 1830. i 1831. godine, stekao je reputaciju izrazito reakcionarnog vođe.

Uvelike se oslanjao na savjete 23 dužnosnika njemačkog podrijetla, posebno baltičkog Nijemca, grofa Benckendorffa, koji je postao šef tajne policije."

Upravo je ta isusovačka tajna policija neumoljivo progonila pisce poput Dostojevskog.

"On i nekoliko drugih ruskih Nijemaca, uključujući ministra vanjskih poslova Nesselrodea, simbolizirali su izrazito represivnu politiku Nikoline vladavine. Dužnosnici njemačkog podrijetla su postali posebno istaknuti u državnoj birokraciji i vojsci. Prema jednom izračunu, držali su 57 posto visokih položaja u Ministarstvu vanjskih poslova i 46 posto u Ministarstvu rata. Slično tome, trećina časnika u vojsci i mornarici imala je njemačko podrijetlo. Paralelno sa tim, njemačke zajednice u Sankt Peterburgu i Moskvi rasle su i postajale sve prosperitetnije. Njemački liječnici, mineralozi i farmaceuti osnovali su vlastita udruženja.

U Moskvi su neke profesije bile uglavnom u njemačkim rukama. Osim liječnika i kemičara, to su uključivali pekare, slastičare i proizvođače kobasica. Dijelovi ruskog društva su sa zabrinutošću gledali na prošireni utjecaj Nijemaca. Iz egzila u Parizu, politički filozof, Alexander Herzen, rođen od njemačke majke, bunio se protiv represivne prirode Nikolajeve vladavine i njegovog oslanjanja na "rusificirane Nijemce" i "germanizirane Ruse". 

Njegova kritika odražavala je rastući stav do 1850. godine, prema čemu su Nijemci stvorili državu unutar države i nagovijestila je sve veće nezadovoljstvo među panslavistima i nacionalistima, koji su se duboko protivili Pruskoj i Bismarcku.

Počeli su postavljati pitanja o tome jesu li njemačke doseljeničke zajednice profitirale od Krimskog rata, opskrbljujući vojsku hranom. U 1880-ima i 1890-ima to će postati osnova za optužbe protiv ruskih Nijemaca za nedostatak lojalnosti. Paradoksalno, sli prusko odbijanje da se pridruži anglo-francuskoj koaliciji u Krimskom ratu spriječilo je poraz Rusije.

Aleksandar II. (vladao od 1855. do 1881.) obožavao je Prusku i Njemačku. Stekao je snažno prusko orijentirano obrazovanje i oženio se njemačkom princezom. Dužnosnici njemačkog podrijetla također će igrati važnu ulogu tijekom Aleksandrove vladavine: baltički Nijemac Ferdinand von Wrangel, ministar mornarice nakon poniženja Krimskog rata, postavio je temelje za reformu mornarice.

Grof Sievers bio je jedan od arhitekata opće vojne obveze. Nijemci su također bili uključeni u razvoj reforme koja je dovela do oslobađanja kmetova. Zemstvo, nova institucija lokalne samouprave, bila je pod snažnim utjecajem iskustva pruskih tijela samouprave. Mnogi istaknuti pisci znanstvene literature i članaka u kvalitetnim novinama, tijekom godina reformi, bili su njemačkog podrijetla, dok su mnogi regionalni guverneri i viceguverneri također bili njemački Rusi.

Grof Berg, koji je odigrao ključnu ulogu u gušenju revolucije u Mađarskoj 1849. godine, premješten je u Poljsku 1863. godine, kako bi tamo ugušio pobunu.

Njemačka tvrtka Siemens i Halske postala je prva velika njemačka tvrtka koja je uspostavila značajnu ulogu u Rusiji. Bila je korisnik trgovinskog bojkota Britanije i Francuske, jer su se obje sporile sa Rusijom oko kontrole nad podunavskim kneževinama. Tvrtka je 1853. godine dobila ugovor za izgradnju telegrafskih linija da bi poboljšala komunikacije Carstva dok je širilo svoju moć na jugozapad. Do 1855. godine je tvrtka instalirala 9000 km linija - taman na vrijeme da novi sustav izvijesti o gubitku Sevastopolja.

1860-te godine su obilježile novi pokušaj privlačenja stranaca da se nasele u Rusiji, kako bi podržali rast domaće industrije. Mnogi njemački poslovni ljudi i manualni radnici prihvatili su ovu ponudu. Industrijska izložba u Sankt Peterburgu, 1870. godine, pružila je dokaz o snažnoj prisutnosti njemačko-ruskih tvrtki u brzorastućem gospodarstvu. Npr. njemački Rusi posjedovali su 14 od 37 najpoznatijih tvornica za predenje vune; 4 od 6 glavnih tvornica cementa imale su njemačko-ruske vlasnike; a među 127 najvećih tvornica za strojogradnju, najmanje 47 bilo je njemačkih.

U međuvremenu, broj njemačkih doseljenika na ukrajinskim zemljama brzo je rastao. Do kraja stoljeća dosegnuti će 400 000.

Bismarck i Rusko-njemačko Ujedinjenje (pod pruskim vodstvom) dramatično je promijenilo političku kartu Europe. Stvorilo je veće napetosti koje osobne veze između Kaisera i Cara više nisu mogle same riješiti. Otto von Bismarck, "Željezni kancelar" Njemačkog Carstva (1871.–1890.), dobro je poznavao Rusiju, jer je tamo služio kao pruski veleposlanik početkom 1860-ih. Kralj Friedrich Wilhelm IV. poslao ga je neka dobro prouči Rusiju i procijeni njezinu prikladnost kao vojnog saveznika. Bismarck je naučio ruski i brzo shvatio da zemlja prolazi kroz duboke promjene, te da se neosporni autoritet Cara i tradicionalno propruski stav Romanovih suočavaju sa unutarnjim izazovom.

Istaknuo je ministra vanjskih poslova Gorčakova kao utjecajnog igrača koji nije dijelio Kaiserove pronjemačke simpatije i bio je spreman surađivati ​​sa Francuskom. Smatrao ga je svojim mentorom u diplomaciji. Poniženje Rusije na Berlinskom kongresu, 1878. godine, kada je Bismarck udovoljio britanskim interesima uskraćujući Rusiji priliku da proširi svoju pomorsku moć, potaknulo je rastuće antinjemačko raspoloženje kod kuće.

Uzalud se Aleksandar okružio konzervativnim lojalistima njemačkog podrijetla, kako je teroristička prijetnja rasla. To je samo potaknulo ogorčenje među inteligencijom.

Nakon atentata na Aleksandra, 1881. godine, Bismarck je primijetio da je rusko prešutno pristajanje na njemačku aneksiju pokrajina Alsace-Lorraine (1871.) bila osobna odluka Aleksandra, suprotno profrancuskim simpatijama ruskog društva. Na kraju Francusko-pruskog rata, Kaiser je napisao emotivnu poruku caru, gdje je izrazio doživotnu zahvalnost što nije osporio aneksiju.

Do tada je Bismarck odavno formirao stav da je revolucija u Rusiji na vidiku.

Iako je krajem 1887. godine uveo oštre bankarske sankcije protiv Rusije, u sporu oko carinskih tarifa, njegova politika prema Rusiji bila je općenito oprezna. Izbjegavao je uvlačenje u kontroverze u Rusiji oko statusa baltičkih Nijemaca, a kasnije i doseljenika u zapadnoj Rusiji.

Panslavisti su počeli udarati u nacionalistički bubanj i rasplamsali su antinjemačke osjećaje. Također je, što je općenito poznato, uočio opasnosti rata sa  Rusijom zbog njezine klime i sposobnosti Rusa da se ujedine.

U svojim je memoarima primijetio da bi poražena Rusija bila rođeni neprijatelj Njemačke, i da joj je potrebna osveta. Unatoč Bismarckovoj smirenosti i pragmatizmu u ophođenju sa Rusijom, njegov je dosje puno složeniji nego što mnogi njemački komentatori danas sugeriraju. Skloni su previdjeti njegovu neosjetljivost prema želji Rusije da se neovisno nagodi sa Turskom na kraju Rusko-turskog rata, kao i zahlađenje odnosa sa Gorčakovim, prema kojem se grubo odnosio na Berlinskom kongresu 1878. godine. Bismarck također nije uzvratio spremnost da Rusija dopustiti Pruskoj neka pristane na vlastite uvjete nakon poraza Austro-Ugarske i Francuske.

Rastuće napetosti u odnosima Aleksandra III. (vladao od 1881. do 1894.), koji nije dijelio očev entuzijazam za Prusku i nije cijenio utjecaj njemačkih Rusa na upravljanje državom. Njegova vladavina podudarala se sa izrazitim porastom antinjemačkih osjećaja u ruskom društvu, dijelom kao rezultat znatno povećane moći Pruske ujedinjenjem Njemačke, ali i kao odgovor na rastući prosperitet njemačkih zajednica u gradovima i na selu. Izbio je medijski rat, dok su se njemački nacionalisti i panslavisti sukobljavali oko mjesta Nijemaca u Ruskom Carstvu. Neki nacionalistički krugovi u Njemačkoj imali su vizije njemačkih doseljeničkih zajednica u Rusiji kao strateških bastiona u budućem njemačkom carstvu, koje bi se protezalo do Perzije i Indije.

Panslavisti su odgovorili time što su usmjerili svoju vatru na "germanizaciju" zapadnih i južnih ruskih provincija i pitanje vlasništva nad zemljom. To se poklopilo sa dramatičnom preusmjeravanjem ruske diplomacije u Europi kada je, 1892. godine, uspostavila vojnu konvenciju sa Francuskom, a zatim i puni savez, 1894. godine. Njena je svrha bila suprotstaviti se Trojnom savezu (Austro-Ugarska, Njemačka i Italija) i spriječiti Njemačku u dominaciji Europom."

I tako dalje....

Sa svakim sljedećim njemačkim vladarom nad Rusijom, situacija je postajala sve gora i teža za Ruse.

Pod ranim Romanovima, rusko stanovništvo se gotovo prepolovilo. Zemlja se tretirala kao kolonija sa resursima, a svi intelektualci bili su rutinski zatvarani, mučeni ili ubijani od strane države. Poznata izreka, "što je dobro za Nijemca, to je smrt za Rusa", iskovana je s razlogom.

Čak je i ruska riječ za "Nijemca" nemets, što doslovno znači "nije jedan od nas". To je ne (ne/ne) i мы (mi/nas). Razmislite što to znači. Ruska riječ za "ne mi" postala je izjednačena sa jednim narodom i jednom kulturom posebno - našim povijesnim krvnim neprijateljima - Nijemcima. U biti je bila ekvivalent riječi gaijin i koristila se za označavanje svih zapadnih stranaca, koji su svi bili uglavnom Nijemci.

Sada, nisam protiv Nijemaca (protiv sam Prusa), a prosječni moderni Rus vjerojatno nije ni toliko.

(Napomena: Što se tiče same riječi "nemets", mislim da je puno konkretnije objašnjenje ono koje nudi u komentarima na ovaj tekst Hyperbohemian: "Dobar pregled. Iako moram biti pedantan oko riječi za Nijemce koja etimološki potječe od riječi "nijemi" (staroslavenski "němъ"), a ne od izraza "ne mi". Oni su "nijemi". Mnogo zlobnije, zajedljivije ime, mislim.")

Starije generacije? Možda još uvijek imate taj zaostali antinjemački sentiment. Nasuprot tome, većina Nijemaca, koliko sam primijetio, prezire i mrzi Ruse, posebno ako su online desničarske vrste, ali taj prezir osjećaju i centri i liberalna ljevica. Zbog širokog antiruskog konsenzusa, njemačkoj vladi neće nedostajati volontera kada dođe vrijeme za ulazak u rat sa Rusijom 2030. godine.

***************

Mora se reći da je Europa, kakvu je mi danas doživljavamo - uglavnom njemački projekt. Krautland je, u osnovi, ono što nam pada na pamet kada razmišljamo o staroj europskoj kulturi. Gotička arhitektura, sela i dvorci njemačkog izgleda. Krautlandi uključuju Englesku, sjevernu Francusku, Istočni Reich (Austriju). Zatim tu su uključeni i Keltski otoci stare Galije, Andaluzija, Irska, Anadolija, i konačno Slavenske zemlje na Istoku.

Nitko od nas se povijesno ne slaže sa ovom idejom, i nije grijeh to istaknuti.

Svi smo mi vrlo različiti narodi i mnogi od nas gaje povijesne zamjerke jedni drugima. To olakšava izazivanje beskrajnih ratova među nama, iskorištavanjem urođenih osjećajnih razlika i povijesnih ogorčenosti. Ali, one jesu zapravo tu i samo čekaju biti iskorištene.

Kada je došlo vrijeme za borbu protiv Prusa u Prvom i Drugom svjetskom ratu, državna propaganda je uvijek govorila o ubijanju stranih osvajača, "nemets", jer su znali da će prizivanje ovog krvavog sjećanja biti učinkovito.

"Smrt njemačkim okupatorima"

Osjećaj je bio vrlo prizeman i narodni, a to ogorčenje zbog stalne njemačke invazije, okupacije i nametanja njihove zaostale i barbarske "civilizacije" boljim narodima (Slavenima) prisutno je u cijeloj ruskoj književnosti, obavijeno alegorijom. Gotovo svi poznati ruski pisci za koje ste čuli, a možda čak i čitali, bili antinjemački.

O tome sam detaljnije pisao ovdje: https://slavlandchronicles.substack.com/p/on-dostoevsky-and-the-other-russian

Svi ste čuli za povijest kampanja masovnog zatvaranja od strane vlade Romanih, kao i njihov rutinski progon umjetničkih ili književnih ličnosti među manjim, provincijskim plemstvom. Ali, nikada možda niste razumjeli zašto je tome tako, osim možda što ste zaključili da su Rusi mazohisti i jednostavno uživaju u mučenju.

Sada znate pravi razlog ovog stanja ropstva, desetkovanja, iskorištavanja i očaja: ksenokracija.

A razlog zašto su slavenski pokreti etničkog identiteta smatrani "ljevičarskim" bio je taj što su bili, u biti, antikolonijalni, nativistički,  oslobodilački pokreti. Slično stavovima koje nalazimo u keltskoj Irskoj. Zato su Bakunjin i Kropotkin bili začetnici, ili inspiracije anarhističkog pokreta, iako lišeni slavenskog nacionalizma i intenzivnih antinjemačkih, antižidovskih stavova modernih ljevičara.

Ovdje sam to detaljnije obradio: https://slavlandchronicles.substack.com/p/vi-the-true-nature-peasant-uprisings

(Imate u prijevodu navedeni tekst ovdje na stranici: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/kultura/2920580_bakunjin-dostojevski-i-slavenski-seljacki-anarhijski-pokret)

Također, ideja da Židovi nisu imali novca, zemlje ili moći u Rusiji Romanovih zato što im je pravoslavno kršćanstvo služilo kao bedem, šala je koju šire američki kršćani, poput E. Michael Jonesa, kao i stariji američki teoretičari zavjere 1990-ih, poput Texee Marrsa.

Sve su ovo dobili iz propagande Bijele armije, sa početka 20. stoljeća. Poput Spiridovičevog materijala o kojem sam nedavno pisao, a koji je tvrdio da su mongolski boljševici bili u ratu sa kršćanima koji su im uskratili moć i bogatstvo.

Ali, ne. Židovi su zapravo bili izuzetno moćni i bogati pod Romanovima, ovi su im dodijelili industrijske i rudarske monopole, vojne ugovore, monopole na alkohol, čak i cijele rudarske i lučke gradove. Poznata kraljevska zlatna polja, Lena, gdje su ruski kmetovi radili do smrti - bila su u vlasništvu židovsko-pruske oligarhijske obitelji, Guzenberga: https://slavlandchronicles.substack.com/p/the-russian-orthodox-church-is-anti

Ako imate vremena, pročitajte priču o pokroviteljstvu pruskog i njemačkog plemstva nad rabinskim klanom Guzenberg i svim njihovim naporima (utrošenim tijekom stoljeća) na promicanje cionizma i židovskih privilegija, a sve to uz unosne ugovore o opskrbi vojske ratnim materijalom, osnivanju banaka, sinagoga i židovskih političkih organizacija, zapošljavanju intelektualaca za osudu slavenskog nacionalizma, financijskoj podršci Pravoslavnoj crkvi, itd...

https://www.encyclopedia.com/religion/encyclopedias-almanacs-transcripts-and-maps/guenzburg

Čitanje o samo ovom jednom židovskom oligarhijskom klanu, kao i koliko su moći i privilegija uživali gotovo tijekom stoljeća, u predrevolucionarnoj Rusiji Romanova, i koliko su kasnije bili utjecajni u dovođenju revolucionara na vlast - dovoljno je da se razbiju laži kršćansko-američkih teoretičara zavjere koji tvrde da je to bilo nemoguće pod pravoslavnim Romanovima.

To je za umrijeti od smijeha.

*******************

Imajte na umu da je glavna ogorčenost prognane kaste ksenokrata iz "bijelih" elita romanovske Rusije bila zbog toga što više nisu mogli gospodariti svojim kmetovima u Rusiji.

Zato su peticijom od zapadnih vlada toliko intenzivno tražili neka napadnu Rusiju.

Možete čitati o Alfredu Rosenbergu, pruskom prognanom ksenokratu, nekoć zaposlenom u romanovskoj vladi, koji je potom pisao propagandu u nacističkoj Njemačkoj, gdje je pozivao na invaziju na Rusiju da bi se porazio rastući val "Mongola". Pod Mongolima je, naravno, mislio na Slavene koji su se pobunili protiv svojih pruskih gospodara, navodno, u savezu sa boljševičkim Židovima.

Bijeli pokret osjećao se izdanim od strane slavenskog seljaštva, jer je seljaštvo odbilo podržati Bijelu armiju tijekom građanskog rata. Kada su pobjegli u Zapadnu Europu, donijeli su tu mržnju sa sobom i agresivno lobirali neka zapadne vlade napadnu Rusiju, kako bi se vratili na svoje položaje i privilegije.

Iznosili su rasne argumente, naglašavajući svoju njemačku etničku pripadnost i krvno srodstvo sa Anglosasima i Nijemcima, pritom  podsjećajući da su ljudi protiv kojih ratuju, tj. njihovi bivši kmetovi, podljudski "Mongoli". Iznosili su i vjerske argumente kada im je to odgovaralo, naglašavali su koliko su oni kršćani. Gotovo svi su bili slobodni zidari neke vrste, nisu vjerovali niti riječi crkvene gluposti, ali ta se glupost jako dobro prodavala u angloameričkim zemljama u to vrijeme.

*******************

Tijekom Prvog svjetskog rata, vlada Romanovih je masovno poslala milijune regrutiranih kmetova u smrt, bez odgovarajućeg oružja, tople odjeće, bez kompetentnih zapovjednika. Poznati naleti, izrazi poput "stroj za mljevenje mesa" ili "mesnog vala", dolaze iz Prvog svjetskog rata i bešćutnosti kseno vlade Romanovih prema Rusima kojima je ona gospodarila.

Pruski "komesari" bi naredili napad bajunetima izravno na mitraljesku vatru i topništvo njemačke vojske. Pobune i dezerterstva događali su se masovno, i u neviđenom broju. Vojnici su bili željni "razbiti" svoje zapovjednike, što su dosta često i činili.