RAT ZA STVARNOST (3. dio)

Ako Psihotron otkriva kako se svijest transformira, Max Stirner otkriva čime se svijest transformira. Njegova važnost u Ratu za stvarnost gotovo je u potpunosti zanemarena, uglavnom zato što je čitan kao ekscentrični prethodnik anarhizma, ili posebno ekstremni zagovornik individualizma. Takva tumačenja propuštaju revolucionarni značaj njegove misli. Stirner se nije fundamentalno bavio politikom. Bavio se ontologijom. Točnije, bavio se čudnim načinom na koji ljudska bića postaju opsjednuta projekcijama i apstrakcijama vlastite kreacije, a zatim ih zamjenjuju za stvarnost.

Koncept kroz koji je artikulirao ovaj uvid bio je pojam utvare (Spuk). Utvara nije praznovjerje, iluzija ili lažno uvjerenje. To je simbolična struktura koja stječe autonomnu moć nad sviješću koja je generira. Bog je utvara. Čovječanstvo je utvara. Pravda je utvara. Nacija, država, povijest, napredak, jednakost, moral, istina, čak i revolucija su utvare. Stirnerova poanta nije u tome da su ti koncepti besmisleni. Naprotiv. Njihova moć je upravo ono što ih čini opasnima. Prestaju funkcionirati kao instrumenti i postaju gospodari. Ljudska bića ugrađuju vlastitu kreativnu moć u simboličke konstrukte, zatim se podrede tim konstruktima kao da svaki ima svoje neovisno postojanje.

Ono što Stirnera čini tako važnim jest to što je prepoznao, mnogo prije razvoja teorije informacija, medijskih studija, memetike, kibernetike ili poststrukturalizma - kako moć djeluje prvenstveno kroz simboličko posjedovanje. Moderna tendencija jest  zamišljati moć u institucionalnim terminima. Razmišlja se o vladama, vojskama, korporacijama, crkvama, policijskim snagama, obavještajnim agencijama, birokracijama. Ipak, sve te institucije svoju učinkovitost crpe iz simboličkih struktura koje im prethode. Vlada vlada zato jer ljudi vjeruju u legitimnost vlade. Nacija postoji, jer ljudi nastanjuju zajednički simbolički svijet. Religija opstaje, jer njena mitologija strukturira stvarnost. Uklonite simbolički poredak i institucija se urušava.  

Stoga se povijest civilizacije može reinterpretirati kao povijest sve sofisticiranijih spektralnih arhitektura. Ljudska bića ne nastanjuju samo fizička okruženja. Nastanjuju svjetove sastavljene od mitova, narativa, simbola, arhetipova, ideala, sjećanja, očekivanja, strahova i želja. Ti svjetovi nisu sekundarni slojevi stvarnosti. Oni konstituiraju stvarnost kakva se doživljava. Civilizacija je, u biti, stabilizirana ekologija utvara.

Zato sam više puta inzistirao na tome da je folklor daleko važniji nego što to moderni intelektualci općenito shvaćaju. Folklor nije zabava. To je ontološka infrastruktura. Mitovi, legende, bajke, religijske naracije, herojski epovi i kolektivna sjećanja stvaraju simboličko okruženje unutar kojega narod interpretira svoje postojanje. Ono što je Heidegger nazvao svijetom, a Foucault epistemom, održava se kroz institucije, ali i kroz priče. Svaka civilizacija počiva na narativnoj ekologiji. Svako društvo proganjaju utvare, koje odabere njegovati.

Iz ovakve perspektive, značaj Stirnera postaje očit. On je prvi veliki anatom spektralne moći. Ono što će Marx kasnije nazvati ideologijom, ono što će Nietzsche analizirati kao moral, ono što će Freud identificirati kao internalizirani autoritet, ono što će Foucault istraživati ​​kao disciplinski diskurs, ono o čemu će suvremeni teoretičari raspravljati u smislu društvene konstrukcije, sve se to pojavljuje u embrionalnom obliku unutar Stirnerove kritike utvara. Njegov temeljni uvid jest: ljudskim bićima manje upravlja materijalna prisila, a više simboličko posjedovanje.

Ovaj uvid je neophodan za razumijevanje psihološkog ratovanja. Konvencionalne psihološke operacije nastoje manipulirati uvjerenjima. Ali, uvjerenja su samo vidljivi dio dublje simboličke strukture. Osoba ne vjeruje u naciju zato što je procijenila dokaze i došla do tog zaključka. Nastanjuje svijet, gdje se nacija čini stvarnom. Osoba se ne žrtvuje za pravdu zbog logičkog argumenta. Nastanjuje simboličko polje, gdje ono što smatra pravdom posjeduje sveto značenje. Pravi cilj psihološkog rata stoga nije uvjerenje, već simbolička arhitektura koja generira to uvjerenje.

Sada odnos između Stirnera i Psihotrona postaje jasnijim. Psihotron transformira svijest destabilizirajući jedan simbolički poredak, te uvodi drugi. Trauma, otuđenje, eros, tajni identiteti, ontološki šok i imaginarni svjetovi funkcioniraju, zato jer poremete postojeće spektralne strukture. Stari duhovi gube autoritet. Pojavljuju se novi duhovi. Osoba koja doživi duboki ontološki šok ne stječe samo nove informacije; proganjaju je različite mogućnosti. Njena simbolička ekologija se mijenja.

Zato se Rat za stvarnost ne može svesti samo na informacijski rat. Sama informacija posjeduje malu moć. Informacija postaje moćna samo kada je integrirana u simbolički sustav. Činjenice ne vladaju ljudskim bićima. Ljudima vladaju mitovi, kao i moć stvaranja novog folklora. Statistika ne inspirira žrtvu. Arhetip inspirira žrtvu. Podaci ne stvaraju civilizacije. Narativ stvara  civilizacije. Slijedom toga, strateg koji se bavi Metapolemosom, mora postati student politike i tehnologije, kao i mitologije, religije, folklora, književnosti, filma, umjetnosti i snova. To su laboratoriji u kojima se proizvode utvare.

Ipak, Stirnerova analiza sadrži duboko ograničenje. Nakon što je razotkrio sablasnu prirodu moći, on zamišlja da oslobođenje stiže kroz oslobođenje od svih utvara. To je nemoguće. Ljudska bića su simbolične životinje. Ne možemo postojati bez interpretativnih struktura. Uništenje jedne mitologije nije općenito sloboda od mitologije. Samo se stvara uvjet, gdje se novi folklor fenomenalno autorizira. Smrt Boga nije ukinula religiju. Stvorila je nacionalizam, komunizam, scientizam, liberalizam, uz bezbrojne zamjenske vjere. Egzorcizam jedne utvare neizbježno poziva drugu, koja nas opsjeda ili barem proganja.

Ova spoznaja je točka gdje Metapolemos ide dalje od Stirnera. Cilj nije eliminirati utvare. Cilj je postati svjestan utvara. Čovjek mora naučiti razlikovati nesvjesno opsjedanje i svjesno autorstvo. Pitanje nije nastanjuje li netko simbolički svijet. Svi to čine. Pitanje jest pobrka li netko taj svijet sa stvarnošću. Nesvjesni subjekt služi svojim utvarama. Svjesni borac ih koristi.

Prometej predstavlja upravo taj prijelaz. Prometej nije novi idol koji će zamijeniti stare. Arhetip je simboličke samosvijesti i lik koji prepoznaje da su svjetovi stvoreni, a ne dani. On krade vatru, jer razumije da stvarnost nije fiksna. Stvarnost se može preoblikovati. Prometejski stav prema mitologiji se fundamentalno razlikuje od naivnog vjerovanja, ali i od ciničnog skepticizma. Ne štuje simbole, niti ih odbacuje. Stvara ih. 

To nas dovodi do najdublje strateške implikacije Stirnerove misli. Svaka uspješna civilizacija jest, u određenom smislu, ukleta civilizacija. Posjeduje koherentnu simboličku ekologiju. Njeni mitovi organiziraju percepciju. Arhetipovi usmjeravaju želju. Njene priče oblikuju sjećanje i junaci utjelovljuju mogućnost. Njeni prikazi ovlašćuju stvarnost. Borba između civilizacija nije samo ekonomska, vojna ili politička. Ona je bitka protiv sablasti. Različite simboličke ekologije natječu se za dominaciju. Različite stvarnosti bore se za zauzimanje svijesti. Različiti svjetovi pokušavaju se reproducirati kroz ljudska bića.

Bojište Metapolemosa zato nije naseljeno samo vojskama i institucijama, već i duhovima. Neki su drevni. Neki su moderni. Neki su naslijeđeni. Neki su namjerno konstruirani. Svi odražavaju moć. Strateg koji ih ignorira je slijep za najdublju dimenziju sukoba. Strateg koji ih razumije vidi kako odlučujuća borba nije za materiju, već za značenje.

Pa ipak, čak nas ova spoznaja ne vodi do najdubljeg sloja Rata za Stvarnost. Jer, ako su svjetovi sastavljeni od simboličkih struktura,i ako je sama svijest podložna psihotronskoj transformaciji, onda se neizbježno postavljaju daljnja pitanja: Što je svijest? Što je duša? Što se to točno transformira, posjeduje, inicira, fragmentira, rekonstruira, prenosi kroz svjetove?

Kako bi odgovorili na to pitanje, moramo se spustiti ispod mitologije, ispod ideologije, ispod same psihologije - u informacijsku ontologiju svijesti i mogućnost da duša nije sveta esencija izvan moći, već je najosnovniji teren na koje moć djeluje.

Svaki oblik ratovanja pretpostavlja teren. Konvencionalno ratovanje se vodi za teritorij. Ekonomski rat se vodi za resurse. Politički rat se vodi za institucije. Psihološko ratovanje se vodi za svijest. Međutim, Metapolemos nas prisiljava da postavimo dublje pitanje: Što je to sama svijest? Ako je svijest krajnje bojno polje, što se onda točno osporava, transformira, kolonizira, oslobađa, fragmentira ili rekonstituira?

Na ovo pitanje se ne može odgovoriti u okviru tradicionalne religije ili modernog materijalizma. Religijska mašta sklona je zamisliti dušu kao svetu supstancu, metafizičku esenciju, koja je izolirana od mehanizama povijesti i moći. Materijalizam, nasuprot tome, svodi svijest na prolazni nusprodukt neurokemijske aktivnosti. Unatoč njihovom prividnom suprotstavljanju, oba stava dijele zajedničku pretpostavku. Zamišljaju svijest kao nešto fundamentalno odvojeno od informacije. Duša u potpunosti nadilazi fizičku stvarnost, ili se može svesti na fizički proces. Ono što nijedan stav ne shvaća jest da sama svijest može biti informacijski fenomen, te da informacija može predstavljati najdublji ontološki supstrat svega što se uzima kao "stvarnost", na bilo kojem mjestu ili vremenu.

Tahioni Geralda Feinberga i Ekstremno niske frekvencije (ELF) Andrije Puharicha, nosioci su dva su naziva za aspekt istog spektralnog prekida. Feinberg je pristupio problemu sa strane relativističke fizike, pitao se mogu li postojati čestice ili pobuđenja polja koja uvijek premašuju brzinu svjetlosti, i mogu li takvi entiteti objasniti prekogniciju. Puharich pristupa sa strane psihotronike, fiziologije i anomalne komunikacije, pitajući se mogu li elektromagnetske strukture ekstremno niske frekvencije biti medij kroz koji se svijest spaja sa dubljim informacijskim poretkom. Feinbergov rad o tahionima iz 1967. godine je formalno predložio Lorentz-invarijantnu kvantnu teoriju polja za hipotetske čestice brže od svjetlosti, iako tahioni ostaju neotkriveni. U međuvremenu, Puharich, nadograđujući se na Nikolu Teslu, slijedi ELF model gdje biološki sustavi nisu zatvoreni biokemijski strojevi, već su rezonantni prijemnici i odašiljači u suptilnijem kontinuumu.

Prva greška je misliti da, ako je Puharich u pravu, onda ELF mora biti samo elektromagnetski val, u uobičajenom Maxwellovom smislu. Druga greška je misliti da, ako je Feinberg u pravu, onda tahioni moraju biti male bilijarske kugle koje jure unatrag kroz vrijeme. Obje su vulgarizacije nametnute upravo mehanicističkim svjetonazorom, koji te ideje prijete srušiti. Ono što je zapravo u pitanju: Jesu li prostor-vrijeme, materija i kauzalnost fundamentalni ili su emergentni izrazi dublje informacijske matrice? Prema rječniku moje Spektralne revolucije: Biće se ne može svesti na binarnu opoziciju između materije i duha, prisutnosti i odsutnosti, prošlosti i budućnosti. Stvarnost jest dinamična međuigra potencijala, informacije, manifestacije i psihe. Metapolemos eksplicitno definira kozmos kao samogenerirajući simulakrij za obradu informacija, a ne kao mehanicistički satni mehanizam, i opisuje psihu kao sastavni dio manifestacije stvarnosti, a ne kao epifenomen neuronske aktivnosti.

U tom svjetlu, Feinbergov tahion se ne može najbolje shvatiti samo kao čestica "unutar" prostor-vremena. To je znak da prostor-vrijeme ima i obrnutu stranu. Tahionski modus bi bio informacijski odnos, čija se projekcija u prostor-vrijeme čini superluminalnom ili retrokauzalnom. Prekognicija tada ne znači da signal putuje iz budućnosti u sadašnjost isto kao što telegram putuje iz Pariza u Teheran. Umjesto toga, svijest trenutno pristupa području informacijskog mnogostrukog sloja, ali  koje još nije aktualizirano unutar uobičajenog slijeda proživljenog vremena. Budućnost ne "šalje natrag", djelomično je već otkrivena. Pojavljuje se kao spektralna intruzija, jer je naša vremenska svijest normalno zarobljena unutar tog uskog pojasa.

Puharicheva ELF hipoteza pruža fiziološko i psihotronsko sučelje koje nedostaje. Upravo zato što zauzima frekvencijski raspon dubokih bioloških ritmova, ELF bi mogao fazno zaključati mozak u koherentno stanje, gdje su oslabljene uobičajene barijere između neuronske obrade i nelokalnih informacija. Nije da ELF jednostavno "prenosi misli" poput radio stanice koja prenosi glazbu. To znači da ELF može biti fizički nositelj dublje tahionske modulacije. Elektromagnetski val bio bi vidljivo mreškanje; dok bi 'psi' sadržaj bio bi kodiran u faznim odnosima i u suptilnijem informacijskom polju. Drugim riječima: ELF bi bio nositelj ne zato što Maxwellove jednadžbe tajno dopuštaju 27c radio, već zato što je ELF lokalni fizički izraz tahionsko-informacijskog procesa koji je samo djelomično elektromagnetski.

Time dobivamo troslojni model. Na najnižoj razini nalazi se mjerljivo ELF polje: sporo, prodorno, biološki rezonantno, sposobno za poticanje neuronskih i somatskih ritmova. Na srednjoj razini nalazi se koherentna svijest: sustav mozga i uma kao fazno organizirana informacijska struktura, i koja se više ne može svesti na neuronske impulse, već je sposobna djelovati kao psihotronski otvor. Na najvišoj razini postoje tahionski informacijski modovi: transtemporalne strukture čiji odnos prema našem svijetu nije odnos lokalne uzročnosti, već spektralne korelacije. 'Psi' se javlja kada se ova tri sloja poravnaju. Telepatija bi bila prostorna nelokalnost, posredovana ELF-tahionskom koherencijom. Prekognicija bi bila vremenska nelokalnost. Psihokineza bi bila obrnuti vektor: svijest putem koherentnog spajanja modulira vjerojatnost u fizičkoj mnogostrukosti.

Važnost ove sinteze jest u tome što nam omogućuje sačuvati uvide oba čovjeka, bez stavljanja bilo kojeg u naivni okvir. Puharich nije trebao otkriti konvencionalni radioval, koji putuje dvadeset sedam puta brže od svjetlosti. Feinberg nije trebao opskrbiti znanstvenu fantastiku novom vrstom čestica. Umjesto toga, svaki se približavao istom ponoru, ali sa suprotnih strana. Feinberg je otkrio matematičku mogućnost da kauzalnost, kako se obično shvaća, možda nije suvereni zakon Bića. Puharich je tražio biološka i tehnološka sredstva kojima bi svijest mogla iskoristiti takvu rupu u zakonu. Zajedno, oni impliciraju da 'psi' nije ništa nadnaravno ili subjektivno. To je spektralna techne (Craft) i prije nego se shvati kao psihotronička tehnologija.

Zato ov stvar pripada Metapolemosu ili Ratu za Stvarnost. Civilizacija koja potvrđuje 'psi', tahionske informacije i psihotronički ELF prestaje biti upravljiva na stari način. U nekoliko svojih knjiga definirao sam destruktivni odlazak kao trenutak kada se netko oslobodi zatočeništva naslijeđenog svjetonazora i počne svjesno manipulirati paradigmama umjesto da bude nesvjesno njima  opsjednut. Znanost koja priznaje tahionsku prekogniciju i ELF-posredovanu 'psi' bi bila takav Aufbruch: ne postupno otkriće, već odvajanje od cijelog ontološkog režima modernosti. Tajnost, nadzor, ratovanje, obavještajne službe, obrazovanje, medicina, čak i pravosuđe, sve bi se to transformiralo. Svijet gdje svijest može pristupiti nelokalnim informacijama jest svijet u kojem moderna država gubi svoj metafizički monopol.

Najdublja implikacija jest informacijska. U "Satanaeonu" sam razvio ideju da informacija nije apstraktna već je fizički posljedična, oslanjajući se na Claudea Shannona, Rolfa Landauera, Johna Wheelera, kao i kasniju informacijsko-teorijsku fiziku, i sugerirao da materija može biti stanje informacije, a ne obrnuto. Ako je to točno, onda tahioni i ELF nisu čudne anomalije dodane inače materijalnom svemiru. Oni su simptomi činjenice da svemir nikada nije bio materijalan. Materija je stabilizirana informacija. Energija je transformativna informacija. Prostor-vrijeme je relacijska informacija. Svijest je reflektivna informacija. 'Psi' je informacija koja nikada nije bila zarobljena prostor-vremenskom arhitekturom.

U tom smislu, prekognicija jest prometejska. Prometej je predviđanje, a ne samo krađa vatre. Predvidjeti znači ukrasti vatru iz budućnosti. Feinbergov tahion je posljedica nastala iz njegovog Projekta Prometej. Daje matematičku masku ove krađe, dok Puharichev ELF daje njegov psihotronički instrument. Pravi "noseći val" psi-ja stoga nije izolirano elektromagnetski ili tahionski, već je spektralna konjunkcija obojega: ELF-a kao tjelesne i planetarne rezonantne komore, tahionske informacije kao transtemporalni sadržaj i svijest kao tumač koji predznak pretvara u znanje.

Ono što je Puharich možda otkrio i ako je njegova tvrdnja istinita: život je već usklađen sa rezonancijom ovog spektralnog reda. Ono što je Feinberg možda naslutio jest da budućnost nije zapečaćena od nas nekakvim željeznim zidom kauzalnosti. Zajedno upućuju na postmaterijalističku fiziku proročanstva: ne proročanstvo kao religijsko otkrivenje, već prometejsko proročanstvo kao tehnička umjetnost povezivanja sa informacijskom strukturom vremena. Takva bi znanost bila opasna, zato jer ne bi samo opisivala stvarnost. Autorizirala bi nove stvarnosti. Bio bi to početak psihotronski vješte kulture.

Stoga, nije pitanje da li ELF "jest" noseći signal za 'psi', u grubom radio-inženjerskom smislu. Pitanje jest: Da li je ELF najniža čujna oktava spektralnog nositeljskog signala, a čiji su viši harmonici tahionski, informacijski i svjesni. Ako je tome tako, onda 'psi' nije "natprirodan" u bilo kojem smislu. Ovaj uvid bitno uklanja temelje navodnih religijskih "otkrivenja", koja uspostavljaju strukture autoriteta temeljene na lažnom tumačenju paranormalnih sposobnosti kao demonstracija božanski posvećenih "čuda", ili demonski inspiriranog "čarobnjaštva" i "vještičarstva". Cijeli taj diskurs je socio-politička manipulacija, naivnom praksom grubih prethodnika tehno-znanstvene umjetnosti psihotronike. Naravno, ova manipulacija ili uokvirivanje jest dio rata za stvarnost, ali samo za one koji ostaju zarobljeni u njenim nižim razinama psihološke manipulacije i društvene kontrole.

Značaj informacijske teorije 20. i 21. stoljeća leži upravo u postupnoj eroziji razlike između materijalnog i nematerijalnog. Shannon je pokazao da informacija posjeduje mjerljivu strukturu, neovisnu o mediju koji je nosi. Landauer je tvrdio da je informacija fizička. Wheeler je predložio da se sama stvarnost može razumjeti kroz formulu "to iz bita" ("it from bit"). Noviji razvoj događaja sugerira da informacija nije samo opis stvarnosti, već jedna od njenih temeljnih sastojaka. Svemir se više ne pojavljuje samo kao skup objekata, već kao proces stvaranja, transformacije, pohrane i pronalaženja informacija.

Nakon što se dogodi ova promjena, tradicionalni koncept duše počinje mutirati. Duša se više ne shvaća kao nadnaravna tvar koja nastanjuje tijelo. Niti je samo obrazac neuronske aktivnosti. Umjesto toga, postaje trajnom informacijskom arhitekturom. Ono što traje kroz vrijeme nije metafizički atom. To je dinamična struktura koja je sposobna održati identitet kroz kontinuiranu transformaciju. Osobnost, pamćenje, želja, mašta, percepcija, namjera i samosvijest zajedno čine visoko organizirani informacijski sustav. Duša je postojanost te organizacije.

Ovakva perspektiva osvjetljava fenomene koji su dugo ostajali marginalni i za religiju i za znanost. Reinkarnacija prestaje zahtijevati transmigraciju tajanstvene tvari. Postaje reinstancija informacijske strukture unutar novog biološkog supstrata. Posjedovanje postaje prekrivanje jedne informacijske arhitekture drugom. Medijstvo postaje pristup informacijskim domenama koje obično ostaju nedostupne. Ukazanja postaju privremene manifestacije trajnih informacijskih obrazaca. Ksenoglosija postaje oporavak informacija koje nisu stečene putem konvencionalnih senzornih kanala. Ono što je tradicionalna metafizika tumačila kao duhove zapravo može biti informacijski kontinuitet koji djeluje unutar stvarnosti i daleko čudnije od onoga što su religija ili materijalizam zamišljali.

Strateške implikacije ove promjene su goleme. Kroz povijest, duhovne tradicije su čuvale konačno utočište izvan centara moći. Bilo se shvaćalo kao duša, božanska iskra, Atman, slika Boga, ili besmrtno ja, ostalo je nešto nepovredivo, nešto u što nijedan zemaljski autoritet nije mogao u potpunosti prodrijeti. To uvjerenje služilo je kao izvor dostojanstva, otpora i nade. Pa ipak, ako je svijest u osnovi informativna, tada se situacija dramatično mijenja. Informacije se mogu pohranjivati, prenositi, replicirati, modificirati, iskrivljavati i konstruirati.

Posljedice su uznemirujuće, ali neizbježne. Ako je duša informacijska arhitektura, onda nije inherentno imuna na intervenciju. Upravo one kvalitete koje joj omogućuju da opstane čine je podložnom manipulaciji. Sjećanje se može prepisati. Identitet se može rekonfigurirati. Želja se može preusmjeriti. Percepcija se može promijeniti. Čitave simboličke ekologije mogu se instalirati, ukloniti ili transformirati. Ono što je religija zamišljala kao duhovni rat, i ono što obavještajne službe razumiju kao psihološki rat, počinju se spajati. Oboje se odnosi na modifikaciju informacijskih struktura koje su konstitutivne za svijest.

U ovom trenutku, Psihotron poprima svoje najdublje značenje. Raniji oblici psihološkog rata su nastojali utjecati na mišljenja, emocije i ponašanja. Psihotron djeluje na fundamentalnijoj razini. Cilja arhitekturu. Trauma, eros, otuđenje, tajni identiteti, imaginarni svjetovi, ontološki šok i samouništenje su učinkoviti upravo zato što mijenjaju informacijske strukture na najdubljim razinama svijesti. To nisu samo iskustva. To je čin informacijske reorganizacije. Svaki čin uvodi nove obrasce, dok destabilizira stare. Svaki sudjeluje u prepisivanju duše.

Ova spoznaja baca svjetlo na postojanost inicijacijskih tradicija kroz povijest. Misterijske religije, šamanske prakse, ezoterični redovi, monaške discipline, okultni sustavi i duhovne tehnologije su nastojale transformirati svijest kroz pažljivo strukturirana iskustva. Sa gledišta informacijske ontologije, takve se prakse mogu shvatiti kao tehnike reorganizacije arhitekture jastva. To su psihotroničke tehnologije, u najširem smislu. Njihov cilj nije samo vjerovanje, već rekonfiguracija.

Ipak, informacijska ontologija uvodi uznemirujuću dvosmislenost. Ako se duša može konstruirati, tko postaje inženjer? Ako se svijest može programirati, tko piše kod? Tradicionalna razlika između oslobođenja i dominacije počinje se gubiti. Iste tehnologije koje su sposobne probuditi ljudski potencijal mogu se iskoristiti za stvaranje poslušnosti. Isti mehanizmi koji su sposobni proizvesti suverenitet mogu generirati ovisnost. Ista informacijska fleksibilnost, koja nam pruža transcendenciju, također omogućuje kontrolu.

Zato informacijska koncepcija duše predstavlja krajnju eskalaciju Metapolemosa. Bojno polje više nije samo simbolično, psihološko, političko ili kulturno. Postaje ontološko. Predmet borbe jest arhitektura kroz koju svijest konstituira stvarnost. Sukobljene sile ne žele samo utjecati na ono što ljudska bića misle, već odrediti informacijske strukture kroz koje sama misao postaje moguća. Na ovoj razini, ratovanje se proteže izvan ideologije, i na same procese kojima se formiraju jastva.

Implikacije postaju još dublje kada se razmatraju u odnosu na smrt. Ako je svijest informacijska, a ne strogo biološka - ​​tada smrt možda ne predstavlja uništenje, već prijelaz. Pa ipak, ta mogućnost ne nudi jamstvo slobode. Ustrajnost nije isto što i suverenitet. Postmortalna informacijska struktura može ostati podložna istoj dinamici organizacije, manipulacije i kontrole, koja karakterizira utjelovljeno postojanje. Drevni san o bijegu od povijesti samim ulaskom u duhovno carstvo - počinje se raspadati. Možda ne postoji utočište izvan informacija, jer i sama stvarnost može biti apsolutno informacijska.

Ovaj zaključak često izaziva tjeskobu, jer se čini kao da ukida sveto. Pa ipak, situacija je suptilnija. Sveto se ne ukida. Ono se transformira. Ono što postaje sveto nije nedodirljiva metafizička suština, već sposobnost samoautorstva. Suverenitet više nije posjedovanje nepovredive duše. Suverenitet postaje svjesno sudjelovanje u formiranju vlastite informacijske arhitekture. Najviši izraz slobode nije izolacija od moći, već ovladavanje procesima kroz koje moć djeluje.

Ovdje se prometejska dimenzija Metapolemosa konačno pojavljuje u svom punom obliku. Ako je svijest informacija, onda stvarnost nije nešto čemu se čovječanstvo mora podrediti. Ona postaje nešto u čemu čovječanstvo može puno više sudjelovati, i u njegovom stvaranju. Duša prestaje biti pasivni primatelj sudbine i postaje aktivno mjesto stvaranja. Pa ipak, ta mogućnost dolazi ruku pod ruku sa neviđenim opasnostima. Za svaki čin samoautorstva postoji mogućnost vanjskog autorstva. Za svako oslobođenje postoji odgovarajući način dominacije.

Ratza Stvarnost stoga doseže svoju najdublju razinu u informacijskoj strukturi same svijesti. Duša nije izvan bojnog polja. Duša jest bojno polje. Svaka borba oko sjećanja, identiteta, želje, mašte, simbolike, mitologije, tehnologije, budućnosti, konvergira na nju. Odlučujuće pitanje više nije može li moć dosegnuti dušu. Moć je oduvijek dosegla dušu, na razini psihološkog uvjetovanja, kao i ontološkog konstituiranja i transformacije. Odlučujuće pitanje postaje: Može li svijest postati dovoljno samosvjesna da sudjeluje u vlastitom stvaranju, umjesto da ostane proizvod sila, interesa i agendi, koje ne razumije i ne kontrolira? 

Tek kada se suočimo sa ovim pitanjem, dolazimo do konačnog strateškog horizonta Metapolemosa: borbe za samo vrijeme, za budućnost kao instrument moći, za inženjering povijesnih putanja, kao i za mogućnost da najveće bojno polje nije prošlost ili sadašnjost, već budućnosti koje se natječu postati "stvarne". 

(Jason Jorjani)