Sinarhija (19. dio)

Lebensraum

Louis Pauwels i Jacques Bergier u svom djelu, "Jutro mađioničara", primjećuju da je nacizam "'Guénonizam'' plus tenkovi." Guénonov "Kralj svijeta", ili Sotona koji vlada iz Šambale, bio je od središnje važnosti za naciste, koji su se nastojali povezati sa svojim navodnim arijevskim nasljeđem u Tibetu. Prema navodima Dietricha Brondera, autora "Bevor Hitler Kam": "Društvo Thule je trebalo uspostaviti kontakt sa tajnim monaškim redovima Tibeta putem male kolonije tibetanskih budista, koji su naseljeni u Berlinu 1928. godine." Godine 1937., u djelu "Geheime Weltmächte" ("Tajne svjetske sile", Ipares je spomenuo okultnu 'ordinis hijerarhiju' lamaističke teokracije, koja nevidljivo utječe i kontrolira Istok. Iste godine je Fritz Wilhelmy objavio djelo "Asekha. Der Kreuzzug der Bettelmönche" ("Asekha: Križarski rat prosjačkih redovnika", prema kojem je "tibetanski budizam otvoreno imenovan odigrati više nego tajanstvenu ulogu u velikoj globalnoj vrevi i gužvi naddržavnih povlačenja konaca." Slično tome, J. Strunk u "Zu Juda und Rom. Tibet, Ihr Ringen um die Weltherrschaft" ("Judi i Rimu: Tibet, njihova borba za svjetsku dominaciju", 1937.) tvrdio je da otkriva zavjeru međunarodne crkvene elite, sastavljene od pripadnika svih svjetskih religija, sa živim Budom, Dalaj Lamom iz Lhase, na čelu: "Ono što postoje od organizacija i novih duhovnih struja koje teku uz to, i u svim smjerovima, gotovo uvijek završi na 'krovu svijeta', u lamskom hramu, nakon što se prođe kroz židovske i kršćanske lože." 

U svom djelu, "Le tyran nazi et les forces occultes", 1939.), Edouard Saby je identificirao Hitlera kao medija, mađioničara i inicijatora tajnog "rozenkrojcerskog društva", koji ima veze sa Tibetom i Svetim Vehmom. Pod utjecajem člana Aufbaua, Karla Haushofera,  bliskog prijatelja Dietricha Eckarta, teozofske teorije o podrijetlu Tibeta su inspirirale naciste poslati nekoliko ekspedicija u potragu za svojim arijevskim precima, te da uspostave kontakt sa tajanstvenom organizacijom poznatom kao 'Društvo Zelenog zmaja'. Rođen 1869. godine, Haushofer je bio vojni ataše u njemačkom veleposlanstvu u Tokiju. Putujući po Dalekom istoku, studirao je orijentalnu filozofiju i dok je bio u Japanu, iniciran je u jedno od budističkih tajnih društava, 'Društvo Zelenog zmaja'.

Karl Haushofer i Rudolf Hess

Prema Hessu: Haushofer je bio "mađioničar i tajni gospodar" grupe Thule. Pauwels i Bergier, autori djela "Jutro mađioničara" (1960.), zaključuju: "Hitler je morao biti medij, a Haushofer mađioničar". Haushofer je navodno boravio sa Gurdjieffom u Tibetu, i tada mu je ovaj navodno savjetovao neka usvoji simbol svastike. U djelu "Gospodin Gurdjieff", Pauwels, bivši Gurdjieffov student, tvrdi da je Haushofer bio jedan od "Tragača za istinom" o kojima Gurdjieff govori u djelu "Susreti sa izvanrednim ljudima".

Haushofer je proglasio nužnost "povratka izvorima" ljudske rase u Srednjoj Aziji. Teoriju o 'srcu zemlje' (Heartland), Halforda Mackindera, sa oduševljenjem je prihvatila njemačka škola geopolitike, i Haushofer je bio glavni zagovornik. Prema Haushoferu: ukoliko bi Njemačka mogla kontrolirati Istočnu Europu, a potom i ruski teritorij, mogla bi kontrolirati strateško područje i uskratiti pristup neprijateljskoj pomorskoj sili. Savezništvo sa Italijom i Japanom dodatno bi povećalo njemačku stratešku kontrolu nad Euroazijom, i te bi države postale pomorsko oružje koje štiti njemački otočni položaj. Haushofer se stoga zalagao za osvajanje teritorija da bi se stekao veći Lebensraum (Životni prostor), kao sredstvo stjecanja moći.

No, Haushoferove teorije imale su i okultnu osnovu. Pauwels i Bergier, u "Jutru mađioničara", tvrde da je Haushofer bio i član Luminous Lože, tajnog budističkog društva u Japanu, kao i Društva Thule. On je vjerovao da je germanska rasa nastala u Srednjoj Aziji, te da se očuva njemačka superiornost, Reich se treba širiti na istok. Haushofer je tvrdio kako ovo širenje, uz Istočnu Europu,  treba obuhvatiti Ukrajinu i Rusiju, Turkestan, Iran, planinu Pamir, Gobi i Tibet. Ključ bi bio pronaći predaka Arijevaca, čuvara tajni Vrila. U tu svrhu, kako tvrde razni istraživači, uključujući Pauwelsa i Bergiera, nakon što je služio kao general u Prvom svjetskom ratu, Haushofer je, 1918. godine, osnovao Društvo Vril u Berlinu. Također su navedeni autori mislili kako je bio u bliskom kontaktu sa engleskom grupom, poznatom kao Hermetički red Zlatne zore.

Dijelilo je ista osnovna uvjerenja kao i Društvo Thule, a neki kažu da je to bio njegov unutarnji krug. Nakon svjetske kataklizme, Agharti je potonula pod zemlju, a Arijevci su se zatim podijelili u dvije skupine. Jedna je otišla na jug i osnovala tajni centar učenja ispod Himalaje, također nazvano Agharti, gdje su sačuvali učenja vrline i Vrila. Druga arijska skupina se pokušala vratiti u Hiperboreju-Thule, ali je umjesto toga osnovala Shambhalu, grad nasilja, zla i materijalizma. Agharti je pripadala desnom putu i pozitivnom Vrilu, dok je Shambhala bila čuvar lijevog puta i negativne energije.

Godine 1923., kada su Hitler i Rudolf Hess bili zatvoreni nakon Münchenskog puča, posjetio ih je Haushofer i proveo 6 sati u posjetu. Sa sobom je donio primjerak Ratzelove "Političke geografije" i Clausewitzove "O ratu". Dakle, svakako se može pretpostaviti da je Haushofer upoznao Hitlera sa učenjima Društva Zelenog Zmaja, te ga je podučio tehnikama Gurdjieffovog Četvrtog puta, koje su se navodno temeljile na učenjima sufija i tibetanskih lama.

Ahnenerbe (nasljeđe predaka)

Hitler je kombinirao teorije Karla Haushofera i njegovog kolege iz Aufbaua, Alfreda Rosenberga, kako bi formirao osnovu "Mein Kampf". Kada je Hitler postao kancelar, 1933. godine, usvojio je Haushoferovu pangermansku geopolitiku kao svoju politiku za arijska plemena, a sa ciljem osvajanja Istočne Europe, Rusije i Srednje Azije. Vjerovao je da tko god ih može kontrolirati, može kontrolirati cijeli svijet. Stoga se zalagao za nacističku kolonizaciju ovih područja da bi Njemačka imala pristup svojim skrivenim centrima moći. Pod Haushoferovim utjecajem, Hitler je odobrio stvaranje Ahnenerbe, znanstvenog instituta SS, koji se smatrao "društvom za proučavanje intelektualne antičke povijesti".

Tablica Armanen runa, sa nazivima i zvučnim vrijednostima

Nakon dolaska NSDAP-a na vlast, Herman Wirth se ponovno pridružio stranci 1934. godine, ubrzo postao član SS-a, te mu je Hitler osobno ponovno dodijelio njegov bivši NSDAP-ov broj. Godine 1934. je, novinar i nacistički dužnosnik, Johann von Leers, doveo Wirtha u kontakt sa Himmlerom, strastvenim studentom okultizma, drugim najmoćnijim čovjekom u nacističkoj Njemačkoj, te među onima koji su najizravnije odgovorni za Holokaust. Godine 1935. su Wirth i Himmler osnovali Ahnenerbe kako bi istražili antropološku i kulturnu povijest arijske rase, kasnije eksperimentirali i pokretali putovanja da bi dokazali kako su pretpovijesne i mitološke nordijske populacije nekoć vladale svijetom. Također su sponzorirali ekspedicije na Tibet, u potrazi za svojim arijevskim precima.

Ahnenerbe je Himmler uključio u SS 1937. godine. Kao vrhovni vođa SS-a, Himmler se savjetovao sa vidovnjacima, gatarama, te je  sakupio najveću privatnu knjižnicu vještičarenja izvan Berlinskog sveučilišta, totalno uronio u legende o Arthuru i vitezovima Okruglog stola. SS je usvojio rasne smjernice Liebenfelsovog Ordo Novi Templi (ONT) za članove koje bi primali u red. SS je također usvojio svastiku, kao i lubanju i kosti. No, njihov najpoznatiji simbol je bila dvostruka S-runa, amblem izveden iz doktrina Guida von Lista, koji ju je poistovjetio sa oznakama Svetog Vehma.

Himmlera je na usvajanje runskih simbola nadahnuo okultist Karl Maria Wiligut, također povezan sa ONT-om. Nakon što mu je dijagnosticirana shizofrenija i megalomanija, Wiligut je navodno bio u posjedu "pamćenja predaka", što mu je onda omogućilo da se prisjeti povijesti teutonskog naroda sve do 228000. godine prije Krista. Wiligut je upoznao Himmlera sa Otto Rahnom, koji je postao punopravni član SS-a 1936. godine. Rahn je privukao Himmlerovu pozornost zbog svoje knjige "Križarski rat protiv Grala", što je postalo obavezno štivo za časnike SS-a. Osim Mauricea Magrea iz Bratstva Polaires, na Rahna je utjecala i knjiga Joséphina Pélandana, "Le secret des troubadours" ("Tajna trubadura"). Prema Rahnu:, katari su bili nasljednici štovanja Abellija, vrste umirućeg boga koji se štovao u Pirinejima, u latiniziranom obliku kao Belenus-Apolon, a kojega je izjednačavao s Luciferom. Rahn je također istaknuo da je autor Grala, Wolfram von Eschenbach, identificirao Percivala kao katara Raymond-Rogera iz Trencavela, a njegovu majku Adelaide sa Herzeloyde. Esclarmonde de Foix je Rahn identificirao kao povijesni presedan zaštitnika Grala, "Repanse de Schoye", u Eschenbachovu liku Parzivala. Nagađao je da blago, koje je bilo u posjedu Grala, predstavlja blago Židova koje su zarobili Alarik, a zatim i bizantski general Belizar, kako je prepričao Prokopije. Rahn je bio uvjeren da je papa Inocent III. pokrenuo Albigenski križarski rat kao križarski rat protiv Grala. Vjerovao je da je Gral sakriven u katarskoj tvrđavi Montsegur, koju je izjednačio sa Wolframovim gralskim dvorcem, Munsalvaesche. Himmlera je, 1937. godine, Hitler poslao neka pokuša pronaći Alarikovo blago, za koje se vjerovalo pokopano zajedno s njim ispod rijeke Busento u Italiji.

(Napomena: pripremam jedan suvremeni putopis, "Putovima Otto Rahna". Priča je poprilično složenija, makar što se Rahna tiče)

Otto Wilhelm Rahn (1904.–1939.)

Godine 1936. je Rahn, u ime SS-a, krenuo na putovanje na Island. Slijedeće je godine objavio "Luciferove sluge", putopisni dnevnik o svojoj potrazi za gnostičkom i katarskom tradicijom diljem Europe, koju je pozitivno prikazao kao očuvanje luciferijanske tradicije. Smatra se da je knjiga inspirirala lik iz filmu Stevena Spielberga, 1989. godine, "Indiana Jones i posljednji križarski rat", gdje je pronalazak Grala prvo zahtijevao pronalazak "Gralskog dnevnika" starog arheologa.

Prema djelu "Oskrnavljena opatija Montserrat", Rica Góngore, Himmler je mislio da će Sveti gral pomoći Njemačkoj pobijediti u ratu, te dati nadnaravne moći. Himmler je došao u Montserrat inspiriran operom 'Parsifal', Richarda Wagnera, gdje se spominje da bi se Sveti gral mogao čuvati u "čudesnom dvorcu Montsalvat u Pirinejima". U Wagnerovom "Parsifalu", Sveto koplje, koje je probilo bok Otkupitelja na križu, i Sveti gral, koji je uhvatio krv koja je tekla, donijeli su u Monsalvat i čuvali Vitezovi Grala, pod vlašću Titurela, oca Amfortasa. Iako su drugi tvrdili da se radilo o Montséguru u Francuskoj, u nacističkim krugovima bilo je široko rasprostranjeno vjerovanje da je taj dvorac Montserrat. Ovo je uvjerenje ojačala činjenica što je prva izvedba opere održana u Operi Liceu, u Barceloni, 1913. godine.

Wewelsburg, nacistički Gralski dvorac

Himmler je koristio renesansni dvorac u Wewelsburgu, na sjeveru Njemačke, kao Gralski dvorac, ali i središnje kultno mjesto SS-a, gdje je služilo, u svojevrsnom kovenu, uz 12 imenovanih SS-ovaca i izvodio poganske ceremonije. Središnja točka wewelsburškog kompleksa je Obergruppenführersaal, što se odnosi na izvornih 12 najviših SS generala. Bila je to kamenom obložena komora, sa 12 stupova i niša, u koju je Himmler postavio okrugli stol od hrastovine iz doba Arthura, gdje su sjedila njih dvanaestorica. U pod je bio uklesan sunčani kotač sa 12 krakova, poznato kao Crno sunce, što je predstavljalo okultni Saturn.

Godine 1935., Ahnenerbe je sponzorirao ekspedicije da bi se pronašli arijevski preci u Šambali i Agarti. Navodno je ekspedicija iz 1939. godine otišla u Tibet sa konkretnim ciljem uspostavljanja radio kontakta između Trećeg Reicha i lama. Blavatskyne 'Stanze Dzyana' su korištene kao kod za sve poruke između Berlina i Tibeta tijekom Drugog svjetskog rata. Pauwels i Bergier tvrde da je Hitler poslao ekspediciju da pronađu Agarthija, o čemu je bio svjestan iz svog odnosa sa "čovjekom sa zelenim rukavicama".

Nakon talijanske predaje savezničkim snagama, 1943. godine, Julius Evola se preselio u Njemačku i tamo je proveo ostatak rata. Radio je i kao istraživač slobodnog zidarstva za SS Ahnenerbe u Beču. Inspiriran pripadnikom SS, Hermanom Wirthom, Evola je reinterpretirao Guénonovu percepciju kako je podrijetlo "Primordijalne tradicije" - hiperborejsko. Guénonova je teorija, međutim, bila lišena rasizma. Guénon je u svom djelu, "Introduction générale a` l’étude des doctrines hindoues" ("Opći uvod u proučavanje hinduističkih doktrina") - mit o arijevskom podrijetlu civilizacija nazvao "klasičnom iluzijom". No, bio je uvjeren da je hiperborejska tradicija najstarija, te da se proširila na različite civilizacije sa Sjevernog pola.

Prema Joscelynu Godwinu: "Osnovni obrisi Evoline pretpovijesti nalikuju onima teozofije, sa lemurijskim, atlantskim i arijevskim korijenskim rasama koje se smjenjuju, a pomicanje polova označava prijelaz iz jedne epohe u drugu." U djelu "Revolt Against Modern World", Evola objašnjava kako ne postoji jedna tradicija, već dvije: starija i degenerirana tradicija koja je ženska, matrijarhalna, neherojska, povezana sa telurskim negroidnim rasnim ostacima Lemurije; i viša tradicija, muška, herojska, "uranska", i čisto ario-hiperborejska prema svom podrijetlu. Potonja je kasnije dala temelje zapadnoatlantskoj tradiciji, koja je kombinirala aspekte obje tradicije, kroz povijesne migracije Hiperborejaca i njihovu degenerirajuću asimilaciju egzotičnih duhovnih utjecaja Juga.

Evola se divio Himmleru; smatrao je članove SS-a uzornom elitom, o čemu je u "Vita Italiana" napisao: "Skloni smo mišljenju da u 'Crnom korpusu' možemo vidjeti jezgru Reda, u višem smislu tradicije." Himmler je zatim naručio od Wiliguta neka procijeni Evolu. Očito ljubomoran, Wiligut je zaključio kako "Evola radi iz osnovnog arijskog koncepta, ali je potpuno neupućen u pretpovijesne germanske institucije i njihovo značenje", područja u kojima je Wiligut navodno bio izvrstan, te je preporučio odbacivanje Evolinog "utopijskog" prijedloga.

Ludi barun

Gurdjieff je također održavao veze sa britanskom obavještajnom službom, služeći kao britanski agent u Srednjoj Aziji i na Bliskom istoku, te je više puta identificiran sa Lamom Agvanom Dorjieffom, glavnim učiteljem Dalaj Lame XIII. Godine 1931., u New Yorku, Achmed Abdulla, poznatiji kao Nadir Kahn, povjerio se Alfredu R. Orageu da je upoznao Gurdjieffa u Tibetu, te je on isti kao Lama Dorjieff. Moguće je kako je Lama Dorjieff bio uključen u kasniju zavjeru za stvaranje ogromnog mongolskog carstva u Srednjoj Aziji, što je planirao "Ludi barun", Roman von Ungern-Sternberg. Rođen je u Austriji, u sabatskoj obitelji plemićkog baltičko-njemačkog podrijetla, kao potomak grofa Ungern-Sternberga čiji se nećak oženio Marijom-Annom, najstarijom kćeri Mojsija Dobrushke, rođaka Jacoba Franka i osnivača Azijske braće. Grof Ungern-Sternberg se oženio Marijom-Stellom, koja je tvrdila da je kći Philippe-Egalitéa, vojvode od Orléansa.

Ferdinand Ossendowsky je bio jedan od rijetkih Ungernovih prijatelja i 1922. godine je objavio bestseler, "Ljudi, zvijeri i bogovi", o svojim avanturama u Sibiru i Mongoliji. Godine 1942. je Julius Evola napisao članak, "Baron von Ungern štovan u mongolskim hramovima", gdje je izvijestio da je René Guénon objavio odlomke pisama, napisanih 1924. godine od strane bojnika Alexandrovitcha, koji je zapovijedao mongolskom artiljerijom, pod Ungern-Sternbergom. Schwaller de Lubicz, osnivač 'Les Veillieurs', bio je također sin baltičkog baruna i povezan sa von Ungern-Sternbergom.

Godine 1917. je Ludi Baron premješten na Kavkaz. Tijekom 1918. i 1919. godine se sprijateljio sa suradnikom Borisa Brasola, atamanom Grigorijem Semenovom, ruskim časnikom, koji se borio protiv osmanskih Turaka u ime Centralnih sila; kasnije jedan od najpoznatijih ruskih antikomunističkih vojskovođa u Sibiru. Semenov je bio vođa Bijelog pokreta u Transbajkalskom području i šire, a podržavali su ga i Japanci. Od prosinca 1917. do studenog 1920. godine je bio general-pukovnik i ataman Bajkalskih Kozaka. Prema Richardu Spenceu: "Ekscesi koje je počinio on, ili pod njegovim imenom, donijeli su Semenovu reputaciju pljačkaša, masovnog ubojice i pogromista." Semenov je japanskim trupama dijelio kopije Protokola sionskih mudraca. Ipak, Semenovljeva najslavnija ljubavnica i partnerica bila je židovska kabaretska pjevačica, Maška Šaraban.

Godine 1921., kada je Semenov odlučio krenuti prema Europi preko Amerike, Brasol je uspješno lobirao kod američkog State Departmenta i odobrio mu vizu. Međutim, Semenovljev dolazak u Sjedinjene Države dočekali su prosvjedi "ljutitih ruskih Židova". Ubrzo nakon toga, u travnju 1922. godine, policija ga je uhitila i zatvorila. Brasol je slikao Židove koji demonstriraju ispred zatvora kao dio zavjere protiv Semenova. Izvor prosvjeda, prema Brasolu, bila je tvrtka Youraveta Home and Foreign Trading Company iz New Yorka, koju je Brasol opisao kao "praktički preuzetu" od strane Jacoba Schiffa. Osim toga, odvjetnici suprotstavljene strane, i  koji su ispitivali Semenova bili su Židovi - David Kahn i E. S. Greenbaum.

Nakon Ruske revolucije, 1917. godine, Ungern-Sternberg i Semenov odmah su izjavili svoju odanost caru i započeli vlastitu kontrarevoluciju, izvan pokreta Bijelih Rusa. Tijekom Ruskog građanskog rata, Ungern-Sternbergov interes za vadžrajana budizam i njegov ekscentrični, često nasilan tretman neprijatelja i vlastitih ljudi, donio mu je neugodnu reputaciju i ime "Ludi baron". Ungern-Sternberg je i dalje razvijao svoje mistične interese, te se proglasio reinkarnacijom Džingis-kana. Za svoje vojnike bio je "Bog rata",  koji će ih voditi do bezbrojnih pobjeda. Godine 1921. je porazio Kineze i proglasio neovisnu monarhiju, pod duhovnom vlašću Bogd-kana, sa Ungern-Sternbergom kao diktatorom. Njegov plan nije bilo samo oživjeti Mongolsko Carstvo, već ponovno uspostaviti monarhije diljem svijeta. Ungern-Sternberg se pridržavao mita o "Šambali", i pokušao kontaktirati "Kralja svijeta" u nadi da će unaprijediti i ostvariti svoj plan. Jedan od Dorjieffovih učenika bio je Ungern-Sternbergov časnik za opskrbu. Ossendowsky je bio  Ungern-Sternbergov politički savjetnik i šef obavještajne službe. Osnovao je tibetansku koloniju u Urgi, te održavao dobre odnose sa 13. Dalaj Lamom, koji mu je opskrbljivao ratnike. Ungern-Sternberg bio je i zloglasni antisemit, te osobno odgovoran za pogubljenje više od 800 Židova u mongolskoj regiji. Ossendowski je izvijestio da je uvjerio Ungerna u svoju priču o Agarthiju, te je Ungern dva puta slao misije neka traže izgubljeni grad, predvođene princom Poulzigom.

Erik Jan Hanussen (u sredini) vodi osvijetljenu seansu.

Društvo Zelenog zmaja

Prema Pauwelsu i Bergieru, Društvo Thule nastojalo je sklopiti pakt sa Shambhalom, ali samo je Agarthi pristala ponuditi pomoć. Već do 1926. godine, objasnili su autori, postojale su kolonije Hindusa i Tibetanaca u Münchenu i Berlinu, Nazvane su Društvo Zelenih ljudi, i u astralnoj vezi sa Društvom Zelenog zmaja u Japanu, kojemu je Haushofer pripadao. Vođa Društva Zelenih ljudi bio je tibetanski lama, poznat i kao "čovjek sa zelenim rukavicama", koji je navodno često posjećivao Hitlera i držao ključeve Agharti. Knjiga iz 1933. godine, "Les Sept Tetes du Dragon Vert" ("Sedam glava Zelenog zmaja"), Teddyja Legranda, također spominje Društvo Zelenog zmaja koje je bilo sastavljeno od tibetanskih lama, a koji su tajno vodili težnje nacističke stranke. "Teddy Legrand" je pseudonim; autorovo pravo ime bilo je Pierre Mariel, bio je novinar, povezan sa francuskom obavještajnom službom. Mariel je bio nekadašnji francuski veliki majstor Antiquus Mysticusque Ordo Rosae Crucis (AMORC), kao i član Martinističkog reda, za koji je nagovijestio da je odgovoran za Francusku revoluciju i druge političke prevrate, i koji je možda imao veze sa Zelenim zmajem.

U romanu "Les Sept Tetes du Dragon Vert": dva brata špijuna su inspirirana zajedničkom znatiželjom o predmetu koji je navodno pronađen na tijelu pogubljene carice Aleksandre, sa enigmatičnim natpisom na engleskom: "S.I.M.P. Zeleni zmaj. Bili ste apsolutno u pravu. Prekasno." Oni brzo utvrđuju da prvi element - koji je popraćen šesterokrakim "kabalističkim" simbolom martinista - označava "Superieur Inconnu, Maître Philippe", što se odnosi na Papusovog "duhovnog učitelja". Kako izvještava Legrand: Maître Philippe pokušao je upozoriti caricu na prijetnju Zelenog zmaja, odnosno Rasputina, koji ga je zamijenio na dvoru. Mariel također implicira da je sa ovom zavjerom bio povezan i Rudolf Steiner, osnivač Antropozofskog društva, putem svojih veza sa njemačkim tajnim društvima. Spominju se također Gurdjieff i Annie Besant.

Dva osumnjičena kandidata za osobu "čovjeka sa zelenim rukavicama" su bili: Ignaz Trebitsch-Lincoln i Erik Jan Hanussen. Mel Gordon, u "Hitlerovoj židovskoj vidovnjakinji" raspravlja o karijeri Hanussena kao okultne figure u kasnom Weimaru u Berlinu, i u službi nacista. Hanussen je postao poznat po izvođenju svojih psihičkih trikova u berlinskoj Scali, privlačeći pozornost ljudi od Sigmunda Freuda i Thomasa Manna do Marlene Dietrich i Petera Lorrea. Na cionističkom kongresu u Baselu, Hanussen je izjavio da potječe izravno od Jude Leiba iz Prossnitza, jednog od nasljednika Sabbataija Zevija, prema popisu zaređenja u Schiffovoj zbirci. 

Kao odani sljedbenik azijskih i tantričkih tradicija, Hanussen je uživao društvo njemačke vojne i poslovne elite, te se zbližio sa pripadnicima SA. U ožujku 1932. godine, kada se činilo da je politička budućnost Adolfa Hitlera osuđena na propast, Hanussen je predvidio ponovni uspon nacističke stranke. Prema izvješću dr. Waltera C. Langera za OSS: "...tijekom ranih 1920-ih Hitler je redovito uzimao satove govorništva i masovne psihologije od čovjeka po imenu Hanussen, koji je također bio astrolog i gatar. Bio je izuzetno pametna osoba i Hitlera je mnogo naučio o važnosti organiziranja sastanaka da bi se postigao najveći dramski učinak."

1932. godine je Hitlerova ljubavnica, Eva Braun, pokušala izvršiti samoubojstvo. Osim toga, Hitlerovi politički izgledi su slabili, te je i sam postao suicidalan. No, njegov stari prijatelj Hanussen mu je izradio astrološku kartu koja je predvidjela da ga čeka sretna budućnost, ali da Hitlera u tome sprječava urok. Kako bi se riješio čarolije, objasnio je Hanussen, Hitler bi se morao vratiti u svoj rodni grad, za punog mjeseca u ponoć, i u dvorištu mesara izvaditi iz zemlje mandragoru, korijen koji ima oblik čovjeka i poznat u europskom folkloru po svojim magičnim i ljekovitim svojstvima. Hanussen je izveo ritual i sam krenuo ubrati mandragoru. Vratio se na Novu godinu, 1933. godine, sa korijenom i predviđanjem da će se Hitlerov povratak na vlast dogoditi 30. siječnja. Taj je datum približno ekvivalentan poganskom Sabatu u Oimelcu, jednom od četiri "četvrtinska" dana iz vještičjeg kalendara. Koliko god se u to vrijeme činilo nevjerojatnim, Hitler je bio kancelar Njemačke upravo na datum koji je Hanussen predvidio. Hanussen je također dao daljnje predviđanje, tijekom seanse održane u njegovoj "Palači okultizma" u Berlinu, kako će komunisti u Njemačkoj pokušati revoluciju, što će biti obilježeno uništenjem (požarom) važne vladine zgrade. To je bio dan prije zloglasnog požara Reichstaga, koji se općenito smatra operacijom pod lažnom zastavom, i koja je Hitleru pružila priliku da preuzme vlast i proglasi se "Führerom". No, Hanussen je na kraju ubijen šest tjedana kasnije, u čistci Noći dugih noževa, i kako neki tvrde, zato jer je "previše znao".

Ignaz Trebitsch-Lincoln je bio židovski avanturist mađarskog podrijetla. Proveo je dijelove svog života kao protestantski misionar, anglikanski svećenik, britanski zastupnik u parlamentu za Darlington, njemački desničarski političar i špijun, nacistički suradnik i budistički opat u Kini. René Guénon je opisao Trebitsch-Lincolna kao predstavnika mračnih okultnih utjecaja, i u bliskoj vezi sa  Crowleyjem. Drugi francuski pisac, Pierre Mariel, također inzistira na tome da je Trebitsch-Lincoln bio član OTO. Godine 1915. je  Trebitsch-Lincoln posjetio urede časopisa 'The Fatherland', nakon čega su ga Amerikanci uhitili pod pritiskom britanske vlade.

Ignaz Trebitsch-Lincoln (1879.-1943.) kao "Chao Kung" 

Trebitsch-Lincoln se probio u ekstremnu desnicu, gdje je upoznao, između ostalih, Wolfganga Kappa i Ericha Ludendorffa. Američka obavještajna služba je smatrala Trebitsch-Lincolna organizatorom Kappovog puča. Guido Preparata, autor knjige "Prizivanje Hitlera: Kako su Britanija i Amerika stvorile Treći Reich", vjeruje da su Britanci koristili Trebitsch-Lincolna kao "agenta, koji je bio upleten u protupobunjeničke taktike i dezinformacije da bi osujetili, razotkrili i uništili sve monarhističke zavjere protiv Weimarske Republike." Preparata se poziva na britansko izvješće, koje sugerira da je Trebitsch-Lincolna u Njemačku poslao tadašnji ministar rata, Winston Churchill. U istom izvješću tvrdi se: kada je desničarska Kappova zavjera počela propadati, Trebitsch-Lincoln je "radio na uspostavi boljševizma u Njemačkoj". Iako su izvješća američke vojne obavještajne službe tvrdila da je Trebitsch-Lincoln "bio, i još uvijek jest,  engleski agent", također se navodi i da je "aktivno sudjelovao u 'Crvenom pokretu'", te "radio u interesu sovjetske vlade u Austriji i Mađarskoj". Godine 1920., nakon puča, Trebitsch-Lincoln je imenovan cenzorom tiska u novoj vladi. U tom svojstvu upoznao je Hitlera, koji je doletio iz Münchena dan prije nego je puč propao.

Trebitsch-Lincolna je u okultno inicirao Harold Beckett, bivši časnik indijske vojske, koji je navodno imao veze sa Maître Philippeom i Papusom, nakon čega se Trebitsch-Lincoln pridružio brojnim tajnim društvima, uključujući slobodne zidare, OTO i kineske trijade. Među tajnama, koje je Beckett navodno otkrio Trebitsch-Lincolnu, bila je da postoje samo 72 "Prava" čovjeka u svakoj generaciji.  Oni se identificiraju sa Zelenim zmajem ili, jednostavnije rečeno, "Zelenima", koji broje točno 72 zavjerenika i koji su, vjerojatno, bili "72 nepoznata nadređena" iz okultne legende. Također su to oni isti koje je spomenuo Walter Rathenau, židovski političar i ministar vanjskih poslova Njemačke tijekom Weimarske Republike. Neposredno prije smrti, okrivio je "72 muškarca koji kontroliraju svijet" kao odgovorne za svoj atentat 24. lipnja 1922. godine, dva mjeseca nakon potpisivanja Rapalskog ugovora, kojim su se njemačke snage odrekle teritorijalnih zahtjeva iz Prvog svjetskog rata. Svi zavjerenici bili su članovi ultranacionalističke tajne Organizacije Konzul (OC), koja se nadala da će Rathenauova smrt srušiti vladu i potaknuti ljevicu djelovati protiv Weimarske Republike, čime bi izazvala građanski rat i onda bi Reichswehr pozvao OC u pomoć. Jedan od ubojica, Erwin Kern, tvrdio je da je Rathenau, osim bliskih veza sa boljševicima, priznao da je jedan od 300 "sionskih mudraca", kako je opisano u Protokolima sionskih mudraca.

Trebitsch-Lincolnova problematična povijest sa britanskom vladom je bilo puko i razrađeno pokriće, budući je ostao tajni britanski agent dugi niz godina, a možda i do kraja života. Čak 1937. godine, francuski pisac Robert Boucard, naziva Trebitsch-Lincolna agentom SIS-a, uz T.E. Lawrencea i Gertrude Bell. Trebitsch-Lincoln bio je povezan sa "špijunskim asom", Sidney Reillyjem. Obojica su bili zaposleni kod međunarodnog financijera i trgovca oružjem, Basila Zaharoffa, zloglasnog „Trgovca smrti“, koji je vodio privatnu obavještajnu službu. Nije poznato je li Zaharoff bio Grk, Židov ili Rus. No, Britanci su mu dodijelili Orden Britanskog Carstva i Vitez Velikog križa Batha, zbog njegovih posebnih zasluga. Francuski istraživački novinar, Roger Menevee, bio je uvjeren da nije bio samo ključni britanski agent, već i vođa "međunarodne oligarhije" koja je dominirala svjetskim gospodarstvom. Zaharoff je bio blisko povezan sa članom Okruglog stola i budućim britanskim premijerom, David Lloyd Georgeom, za kojeg je Trebitsch-Lincoln također obavljao obavještajni rad. Prema Donaldu McCormicku: između Zaharoffa, Lloyda Georgea i Trebitsch-Lincolna postojala je "trokutna veza", temeljeno na činjenicama da je "svaki znao tajnu o drugome". 

Također, Trebitsch-Lincoln je surađivao sa postajom Abwehra u Šangaju. Oni su, 1941. godine, obavijestili Berlin da je Trebitsch-Lincoln - tada je djelovao kao "Chao Kung" - dugo bio član "Velikog vijeća Lama Žutih Kapa", a koji su imali veliki utjecaj u Tibetu i Indiji. Trebitsch-Lincoln je čak stekao povjerenje lokalnog predstavnika Gestapa, SS pukovnika, Josepha "Varšavskog mesara" Meisingera, kojega je uvjerio da može okupiti budiste Istoka protiv bilo kakvog preostalog britanskog utjecaja u tom području. Meisinger je inzistirao da se planu posveti ozbiljna pozornost i poslao ga u Berlin, gdje je Heinrich Himmler bio oduševljen planom, kao i Rudolf Hess, ali je napušten nakon Hessovog leta u Škotsku, u svibnju 1941. godine. 

Dr. Bruno Beger i dr. Ernst Schäfer, časnici Ahnenerbea, primljeni od strane tibetanskih dostojanstvenika u Lhasi (1938.)

Veliko bratstvo Azije 

Ernst Schäfer, njemački lovac i biolog, sudjelovao je u tri ekspedicije u Tibet, 1931., 1934.-1935. i 1938.-1939., navodno u sportske i zoološke svrhe. U ekspediciji je bio i dr. Bruno Beger, također povezan sa tadašnjim vladajućim Dalaj Lamom XIV., štovan kao predstavnik posebne veze između nacista i Tibeta. Djelujući kao osobni učitelj mladog Dalaj Lame do ranih 1950-ih, bivši SS časnik Heinrich Harrer, najpoznatiji je po svojim knjigama, posebno "Sedam godina u Tibetu" (1952.), koja je bila osnova za dva filma istog naslova, prvi 1956. godine, i drugi iz 1997. godine, sa Bradom Pittom u ulozi Harrera. Između Harrera i Dalaj Lame razvilo se snažno prijateljstvo koje će potrajati do kraja njihovih života.

U vrijeme Schäferove ekspedicije (1934.-1935.) je održana i druga ekspedicija, pod vodstvom ruskog teozofa Nikolaja Roericha. Upravo je Roerich napisao koncept za kontroverzni balet Igora Stravinskog "Posveta proljeća". Kao što sugerira podnaslov, "Slike poganske Rusije", tema opere je pogansko štovanje umirućeg boga, čije se uskrsnuće tradicionalno slavilo na Uskrs. U operi se Stravinski usudio povezati obred sa ljudskim žrtvovanjem. Kada je balet prvi put izveden u Theatre des Champs-Élysées, 1913. godine, kontroverzna priroda glazbe i koreografije je izazvala nerede u publici.

Roerich je, zajedno sa suprugom Helenom, prvi preveo Blavatskyinu "Tajnu doktrinu" na ruski. Godine 1919. su se Roerichovi  preselili u London i ondje se pridružili lokalnoj teozofskoj sceni, kojom je dominirala Annie Besant. Kao plodan umjetnik i slikar, Roerichove slike izložene su u poznatim muzejima diljem svijeta. Roerich je također autor međunarodnog pakta za zaštitu umjetničkih i akademskih institucija i povijesnih mjesta, poznato kao Roerichov pakt, za koji je nominiran za Nobelovu nagradu za mir. Roerichovi su bili uključeni u ostvarivanje težnji sinarhista Sankt Peterburga za Srednju Aziju, što je ujedinilo martiniste, ruske dvostruke agente i tibetanske lame. Krajnji cilj Roerichovih, obično nazivano "Veliki plan", bio je inspiriran Učiteljem Moryom, jednim od Blavatskyinih glavnih "Uzašlih Učitelja".

Poput Dorjieffa i "Ludeg baruna" Romana Ungern-Sternberga, Veliki plan je bio uspostaviti panbudističku i transnacionalnu "Novu zemlju", koja se proteže od Tibeta do južnog Sibira, uključujući teritorij kojim su tada upravljali Kina, Mongolija, Tibet i Sovjetski Savez. Roerichovom Novom Zemljom je trebao vladati Panchen Lama - duhovni vođa Tibeta - koji je bio prisiljen pobjeći iz zemlje 1923. godine, zbog neslaganja sa tadašnjim Dalaj Lamom, sekularnim vođom zemlje. "Nova Zemlja" je zamišljena kao zemaljski izraz nevidljivog Kraljevstva Šambale, "Svetog mjesta, gdje se zemaljski svijet povezuje sa najvišim stanjima svijesti". Prorečeno je kako će povratak Panchen Lame označiti početak novog doba. Kao što je objasnio Markus Osterrieder, u djelu "Od sinarhije do Šambale: Uloga političkog okultizma i socijalnog mesijanizma u aktivnostima Nikole Roericha": 

"Altajske planine – i, šire gledano, Sibir – bile su u samoj srži Velikog plana, neizostavna komponenta 'Nove zemlje', jer je Roerich vjerovao da će Altaj postati dvojnik Šambale – kao legendarna zemlja Belovodje, ili Zemlja bijelih voda, slavljena u brojnim ruskim narodnim legendama, posebno među sektašima, poput Beguna. Stoga je jedna od altajskih legendi, koja je najviše uzbuđivala Roericha, bila priča o ogromnom spletu tunela za koje se tvrdilo da ispresijecaju podzemna područja, duboko ispod planina. Oslanjajući se na priče o podzemnoj Agarti (ili Agarthi), Roerich je zamislio zamršenu mrežu tunela i odaja, koje povezuju Altaj sa Himalajom. Čak je i Dalaj Lama bio uvučen u Roerichova nagađanja, jer (kako je mislio) tuneli na Altaju vode sve do Lhase i palače Potala." 

'Put u Šambalu', autor Nicholas Roerich.

Prema nekim istraživačima, Roerich je postao član Papusovog Martinističkog reda dok je boravio u Sankt Peterburgu, prije Prvog svjetskog rata. Slično tome, Roerichova sklonost martinizmu i sinarhiji pronađena je i u njegovoj povezanosti sa AMORC-om,  Harveyja Spencer Lewisa. U djelu "Šambala: U potrazi za novim dobom", Roerich je također nagovijestio sličnost između Šambale i Thule, te spomenuo povezanost Šambale sa podzemnim gradom Agharti, do kojega se dolazi tunelima ispod Himalajskih planina. U Sjedinjenim Državama, Roerich je upoznao Alfreda Oragea, Gurdjieffovog učenika, kao i njegovog suradnika, H.G. Wellsa. Roerich je na kraju postao Gurdjieffov izaslanik u Sjedinjenim Državama. Možda je prije čuo za Gurdjieffova ranija putovanja u Srednju Aziju od Oragea. Prvi put se susreo sa mističnim budističkim učenjima i čuo za legendu o Šambali u Sankt Peterburgu, tijekom svog sudjelovanja u izgradnji budističkog hrama, pod vodstvom Lame Dorjieffa.

Roerichove ekspedicije podržavala je Zajednička državna politička uprava (OGPU), tajna policija Sovjetskog Saveza od 1922. do 1934. godine. Voditelj "Posebnog odjela" OGPU je bio G.I. Bokii, bivši član Papusovog Kabalističkog reda Ruže i Križa (OKR+C), "unutarnjeg kruga" Martinističkog reda, i poklonik tantričkih seksualnih rituala. Bokii je postavio Aleksandra Barčenka, također bivšeg člana OKR+C, za voditelja posebnog laboratorija unutar Moskovskog instituta za eksperimentalnu medicinu za proučavanje hipnoze, telekineze, gledanja na daljinu i ESP-a, sa ciljem njihove upotrebe u obavještajne svrhe.

Tvrdnja Saint-Yvesa d’Alveydrea o postojanju tajnog bratstva u Agarthi, a koje je navodno bilo poznato mističnim sektama drevnih vremena i templarima, kasnije će postati polazište istraživanja provedenog pod pokroviteljstvom OGPU. Nakon uhićenja (1937.) od strane GPU i u sklopu Velike čistke, Barčenko je tijekom ispitivanja priznao da su mu, 1923. godine, prišla dva člana onoga što je nazvao "Velikim bratstvom Azije", što je navodno bila okultna krovna organizacija za cijelu Unutarnju Aziju i ujedinjavala različita mongolska i tibetanska bratstva, muslimanske i derviške redove, čak i židovske hasidske i kršćanske sektaške skupine. Bokii je također bio član Edinoe Trudovoe Bratstvo (ETB), koju je osnovao Barčenko, i čiji je primarni cilj bio uspostavljanje izravnog kontakta sa Šambhalom, te je uključivalo brojne druge, tadašnje ili bivše, čekiste i britanske dvostruke agente. ETB je trajao sve dok ga Staljin nije raspustio krajem 1930-ih, nakon optužbi da su njihove okultne aktivnosti dio izdajničkih zavjera i povezane sa  britanskim obavještajnim službama na Dalekom istoku.

Bokii je bio povezan sa Mongolom, dr. Piotrom Badmajevim, članom Društva Zelenog Zmaja i suradnikom Lame Dorjieffa, Uhtomskog, Nikole Roericha i Blavatskynog rođaka, Sergeja de Wittea, u Sankt Peterburgu na dvoru Nikole II., u njihovoj misiji da ga promoviraju kao "Bijelog Cara Šambale". Godine 1939. je Edouard Saby objavio djelo "Hitler i Okultne Sile", u kojem prikazuje Hitlera kao medija, mađioničara i posvećenika, a također se osvrće i na vezu sa Tibetom: "Nije li Trebitsch-Lincoln, prijatelj Badmajeva, inicirao Hitlera, otkrivši mu doktrinu Ostare, tajne škole u Indiji, gdje lame podučavaju nadmoć Arijanaca?"

Međutim, Roerichove ekspedicije u Tibet istovremeno je podržavao i tadašnji američki potpredsjednik, Henry Wallace. I Wallace je bio član Teozofskog društva. Prema Arthuru Schlesingeru mlađem: "Wallaceova potraga za unutarnjim svjetlom odvela ga je do čudnih proroka... U toj potrazi susreo se sa Nikolom Roerichom, ruskim emigrantom, slikarom i teozofom. Wallace je Roerichu učinio brojne usluge, uključujući slanje na ekspediciju u Srednju Aziju, navodno neka sakuplja trave otporne na sušu." U pismu Roerichu, Wallace je izjavio: "Potraga (bilo da se radi o izgubljenoj riječi masonstva, Svetom kaležu ili potencijalima budućeg doba) je jedini krajnje vrijedan cilj. Sve ostalo je karmička dužnost. Ali, sigurno je svatko potencijalni Galahad? Neka težimo Kaležu i plamenu iznad njega." 

Općenito se sumnja kako je Roerich inspirirao Wallacea da na poleđinu novčanice od jednog dolara doda Veliki pečat Sjedinjenih Država, prvi put dizajniran 1782. godine, sa nedovršenom piramidom i simbolom Iluminata Svevidećeg Oka. Wallace je predložio ovu ideju predsjedniku Rooseveltu 1934. godine. Prema Wallaceu, u pismu od 06. veljače 1951. godine:

"Roosevelt, dok je gledao reprodukciju Pečata u boji, prvo je bio pogođen prikazom 'Svezvidećeg Oka', masonskim prikazom Velikog Arhitekta Svemira. Zatim je bio impresioniran idejom da su temelji za novi poredak vjekova postavljeni 1776. godine (01. svibnja 1776. godine je datum osnivanja Iluminata), ali da će biti dovršeni tek pod okom Velikog Arhitekta. Roosevelt je, kao i ja, bio mason 32. stupnja. Predložio je da se Pečat stavi na novčanicu od jednog dolara, a ne na kovanicu." 

Uz Wallaceovu pomoć, Roerich je uspio dobiti podršku predsjednika Franklina Delana Roosevelta za Roerichov Pakt. Pakt je potpisan u Bijeloj kući 1935. godine, uz sudjelovanje FDR-a. Roosevelt je postao članom visokorangiranog Škotskog obreda 1929. godine; dok je 1934. godine, u Bijeloj kući, imenovan je počasnim velikim majstorom njujorškog reda DeMolay. Godine 1942., inspiriran romanom Jamesa Hiltona, "Izgubljeni horizont" (1033.), koji je modeliran prema Roerichovoj potrazi za Shambhalom, ali nazvano u romanu kao Shangri-la, utopijski lamasery u planinama Tibeta, čiji stanovnici uživaju u dugovječnosti - Roosevelt je svoje novo utočište u planinskom parku Catoctin, Camp Hi-Catoctin [današnji Camp David], nazvao istim imenom.

Alice Ann Bailey (1880.–1949.), koja je bila u kontaktu sa jednim od Blavatskynih Uzašlih Majstora

Lucis Trust 

Wallace je bio zainteresiran za ideje Alice Bailey, koja je odigrala formativnu ulogu u osnivanju Eranos konferencija, kroz svoje prijateljstvo sa Olgom Froebe-Kapteyn. Unatoč svom New Age podrijetlu, dijelila je neka rasna razmišljanja koja su zarazila i naciste, ali je ipak nastavila formativno utjecati na osnivanje Ujedinjenih naroda. Nakon što je izgubila borbu sa Annie Besant za vodstvo Teozofskog pokreta, zajedno sa svojim suprugom Fosterom Baileyjem, Alice je, 1923. godine, pokrenula 'Lucifer Publishing Company', koja je objavljivala teozofski časopis 'Lucifer'. Izvorno nazvano 'Tibetanska loža', promijenilo je ime (1922.) u Lucis Trust, ime koje je izvorno izvedeno od Fratres Lucis (ili Hermetičkog bratstva svjetlosti). Rad Lucis Trusta provodi se i danas, kroz njegovu Arkansku školu okultizma i organizaciju pod nazivom World Goodwill.

"Uzneseni Majstor" Alice Bailey, Djwhal Khul

Zajedno rade na provedbi onoga što se naziva "Plan" i što je otkriveno u 24 knjige koje je napisala Bailey, a objavio Lucis Trust. Alice Bailey, međutim, tvrdila je da je Djwhal Khul, njen "Uzašli Majstor", zapravo napisao te knjige, koje je kanalizirao kroz nju, dok je bila u stanju transa. Bailey i Djwhal Khul uče kako Hijerarhija Majstora postoji u Shambhali, koju su osnovali Venerijanci prije 18 milijuna godina na svetom otoku Gobi, koji se sada nalazi u mongolskoj pustinji. Upravo su tamo i Atlantiđani osnovali naselje, prije otprilike 60000 godina. Nakon što je Atlantida uništena, Shambhala je postala kolijevka Pete arijske korijenske rase, odnosno predaka bijelih Europljana. Bailey je napisala kako je "arijski um" tijekom tog vremena izgubio svoje magične moći nad Prirodom, te kako bi to nadoknadili, razvili su superiorniju inteligenciju u odnosu na one drugih suvremenih rasa. Osnovni je fokus "Plana"  uvesti "Harmonijsku konvergenciju", poznatu i kao: Omega, Konvergencija uma, Fuzija ili Prekretnica, a koja se može dogoditi samo kada nacije ostave po strani svoje "razlike", u "Novom svjetskom poretku" globalnog jedinstva, temeljenog na principima slobodnog zidarstva.

Prema Djwhal Khulu: slobodno zidarstvo je zemaljska verzija inicijacijske škole koja postoji na Siriusu, a različiti hijerarhijski stupnjevi slobodnog zidarstva su paralelni sa različitim razinama inicijacije, kroz koje adept mora proći da bi ušao u "veću Ložu na Siriusu". Sirius ima središnju ulogu u teozofiji, gdje se smatra izvorom ezoterične moći. Za Alice Bailey, Sirius kanalizira energiju iz "kozmičkog središta" kroz Sunčev sustav na Zemlju. Bailey je Sirius gledala kao pravu "Veliku bijelu Ložu", te je vjerovala kako je to dom "Duhovne hijerarhije". U slobodnom zidarstvu je Sirius Plamteća zvijezda, koju je Albert Pike izjednačio sa Ozirisom, također je i "Zvijezda inicijacije", nakon koje slijede "Mudraci". Prema Baileyju, slobodno zidarstvo je:

"...čuvar Zakona, dom Misterija i sjedište inicijacije. U svojoj simbolici sadrži ritual Božanstva, a put spasenja slikovno je sačuvan u njegovom radu. Metode Božanstva demonstriraju se u njegovim Hramovima, a pod Svevidećim Okom rad može ići naprijed. To je daleko okultnija organizacija nego što se može ostvariti, i namijenjena je da bude škola za obuku budućih naprednih okultista. U njegovim ceremonijalima skriva se upravljanje silama povezanim sa rastom i životom kraljevstava prirode i otkrivanjem božanskih aspekata u čovjeku. U razumijevanju njegove simbolike dolazi moć suradnje sa božanskim planom. Zadovoljava potrebe onih koji rade na prvoj Zraci Volje ili Moći." 

Poput Rudolfa Steinera, Bailey je prilagodila koncept, ne samo Lucifera, već i Antikrista, i ovaj put povezala sa Silom Shambhale. Iz Shambhale, prema Baileyju, Gospodin Sanat Kumara (Blavatsky ga izjednačila sa Luciferom) predvodi "Duhovnu Hijerarhiju", što je poznato samo nekolicini okultnih znanstvenika, koji telepatski komuniciraju. Ali, kako se potreba za osobnim sudjelovanjem u planu povećava, tako će doći do "Eksternalizacije Hijerarhije", i tada će svi saznati za njihovu prisutnost na Zemlji. Kada se svjetska vlada i religija konačno ostvare, svanuti će Novo doba, ili Doba Vodenjaka. Tek tada će se pojaviti Isus Krist Avatar, te će provedba Novog svjetskog poretka u potpunosti započeti. Ovaj "Krist", reinkarnacija grofa od Saint-Germaina, poznat je i kao Gospodin Maitreya. Kaže se da ga čekaju Židovi, muslimani, budisti i hindusi, iako pod imenom Mesija, Imam Mahdi, peti Buda, ili Krišna.