Sinarhija (18. dio)

Napomena: redom ću završiti ovu seriju, nema još puno poglavlja i završava sa Hladnim ratom i stvaranjem EU. Sve redom ispisano u ovoj seriji se odigrava danas. Hoću reći da su temelji današnjih političkih i ideoloških postupanja - ispisana prije oko 100 godina, i nešto više. Sve redom. Nema u današnjim vremenima nikakvih "modernosti" - sve te stvari su napisane odavna. Zato smatram da je bitno pokazati o čemu se tu radi, sakriveno iza medijskih i političkih usmjeravanja na isključivo oružani sukob. Ono što su radili u pozadini svega toga, neprekidani nikakvim nezgodnim ispitivanjima - imamo i živimo danas. Hvala svima na čitanju. 

Sinarhistički pakt

Treća Francuska Republika (sustav vlasti koji je aktivan u Francuskoj od 1870. godine, kada se Drugo francusko carstvo raspalo tijekom Francusko-pruskog rata) je objavila rat Njemačkoj 03. rujna 1939. godine, nakon njemačke invazije na Poljsku.

Nijemci su započeli invaziju na Francusku 10. svibnja 1940. godine. U roku od nekoliko dana je postalo jasno da su francuske vojne snage preopterećene, i da je slom neizbježan. Maršal Philippe Pétain je potpisao primirje od 22. lipnja 1940. godine. Time je Francuska podijeljena na okupirane i neokupirane zone. Sjevernu i zapadnu Francusku (obuhvaćala cijeli Engleski kanal, područja uz Atlantski ocean) je okupirala Njemačka. Preostali, južni dio zemlje, došao je pod kontrolu francuske vlade. Glavni grad je bio Vichy, pod vodstvom Pétaina, generalom koji je u Francuskoj smatran nacionalnim herojem zbog svog izvanrednog vojnog vodstva u Prvom svjetskom ratu. Službeno neovisna, usvojila je politiku suradnje sa nacističkom Njemačkom.

Nakon sumnjive smrti Pétainovog prijatelja, Jeana Coutrota, 19. svibnja 1941. godina, navodno je počinio samoubojstvo skokom kroz prozor, Pétain je primio dosje od Henrija Martina, jednog od bivših vođa terorističke organizacije La Cagoule, koji je tvrdio da razotkriva postojanje i djelovanje tajnog društva pod nazivom 'Mouvement Synarchique d'Empire' (MSE). Dosje je osuđivao  MSE kao izvor Sinarhističkog pakta, i tajnu mrežu moći koja stoji iza Vichyjevskog režima. Ova skupina sastojala se gotovo isključivo od politehničara i financijskih inspektora, i sastajali su se u prostoriji koja pripada banci Banque Worms. U srpnju je Henri Chavin, tadašnji direktor Sûreté nationale, podnio izvješće francuskom ministru unutarnjih poslova, gdje je sinarhističku zavjeru predstavio kao pokušaj međunarodnog kapitalizma da "podvrgne gospodarstva različitih zemalja jedinstvenoj, nedemokratskoj kontroli, koju provode visoke bankarske skupine". Kako je otkriveno u izvješću, upravo je ta skupina dovela do nastanka Cagoulea.

Prema Chavinovom izvješću: Coutrot, inženjer obrazovan na École Polytechnique, povezan sa Action française, nekoliko je puta putovao u Englesku (1938. i 1939.) da bi se sastao sa Aldous Huxleyjem, koji je opisan kao "pronacional-socijalist". Godine 1936.,  Huxley i Coutrot osnovali su Centar za proučavanje ljudskih problema (CSHP), koji je financirala Zaklada Rockefeller. Nadalje, prema izvješću: CSHP je bio jedan od nekoliko sinarhističkih frontova, a svi su su osnovani sa ciljem regrutiranja članova za Mouvement Synarchique d’Empire (MSE), čiji je Coutrot bio vođa. Sa CSHP-om je bio povezan i Huxleyjev prijatelj i kolega iz fabijsnskog društva, H.G. Wells. U djelu "Otvorena zavjera: Nacrti za svjetsku revoluciju" (1928.), Wells je napisao:

"…pojaviti će se prvo, vjerujem, kao svjesna organizacija inteligentnih, i vrlo moguće, u nekim slučajevima bogatih ljudi, kao pokret sa različitim društvenim i političkim ciljevima, koji priznaje da ignorira većinu postojećeg aparata političke kontrole, ili ga koristi samo kao sporedno sredstvo u fazama, puko kretanje određenog broja ljudi u određenom smjeru, koji će uskoro sa  nekom vrstom iznenađenja otkriti zajednički cilj prema kojem se svi kreću… Na sve vrste načina će utjecati i kontrolirati aparat prividne vlade." 

Cilj sinarhista je stvaranje ujedinjene Europe, kao dio ispunjenja vizije koju je iznio Saint-Yves d’Alveydre i to opisao na prvoj stranici svoje prve knjige o sinarhiji, "Ključevi Istoka". Potreba za ujedinjenjem Europe pod jednom, sinarhističkom državom, prema Saint-Yvesu, potaknuta je usponom islama kao svjetske sile, koji prijeti slaboj, fragmentiranoj i materijalističkoj Zapadnoj državi. To je unatoč činjenici što je Saint-Yvesov izvor za sinarhiju bio "Hadži Šarif", zapravo Jamal ud Din al Afghani, osnivač salafizma, koji je postao temeljna doktrina islamskog terorizma. Pod utjecajem ideja posuđenih iz martinizma i Platonove Republike, Saint-Yves je zamislio federalnu Europu sa korporativnom vladom, sastavljenom od 3 vijeća koja predstavljaju ekonomsku moć, sudsku vlast i znanstvenu zajednicu - gdje bi metafizička komora povezivala cijelu strukturu. Kao dio ovog koncepta vlasti, Saint-Yves je pripisao važnu ulogu okultnim tajnim društvima, koja se sastoje od proročišta i koja vladaju vladom iza kulisa, uloga koju su nekoć ispunjavali rozenkrojceri.

Coutrotov MSE je bio izravni nasljednik Papusovog Martinističkog reda. Papusova smrt, 1916. godine, rezultirala je raskolom u Martinističkom redu zbog sudjelovanja u politici. Godine 1921., oni koji su bili odani učenici Saint-Yvesa d'Alveydrea osnovali su vlastiti hram u Parizu i nazvali ga Ordre Martiniste et Synarchie (OMS), a osnovao ga je Victor Blanchard, voditelj tajništva Zastupničkog doma francuskog parlamenta. Blanchard, koji je tvrdio da je legitimni Papusov nasljednik i poglavar Martinističkog reda, bio je Veliki majstor Bratstva Polaires, te jedan od tri Imperatora FUDOSI, zajedno sa osnivačem AMORC-a,  Harveyjem Spencerom Lewisom, kao i Émileom Dantinneom, članom Péladanovog Reda Hrama i Grala, te Katoličkog reda Ružinog Križa. Aktivisti OMS-a su osnovali Sinarhijski središnji odbor 1922. godine. Osmišljen je tako da privuče obećavajuće mlade državne službenike, i "mlađe članove velikih poslovnih obitelji". Odbor je ubrzo, 1930. godine, postao Mouvement Synarchique d'Empire (MSE), uz cilj ukidanja parlamentarizma i njegove zamjene sinarhijom. Na čelu je bio Coutrot.

Aktivnosti sinarhista razotkrivene su i u francuskim kolaboracionističkim dnevnim novinama, 'L’Appel'. Upravo je "čudna smrt" samoubojstvom Jeana Coutrota, objavljena u 'L'Appel', 1941. godine, izazvala vrtlog glasina u kolaboracionističkom tisku u Parizu o "sinarhističkoj zavjeri", i postalo je masovna senzacija. Prema L'Appelu: sinarhistički pokret je međunarodnog opsega i nastao je nakon Versajskog ugovora, 1919. godine. Financiraju ga i vode skupine koje pripadaju međunarodnim visokim financijama i bankarstvu. U biti, cilj mu je srušiti (u svim zemljama u kojima postoje) parlamentarne režime, koji se smatraju nedovoljno odanima njihovim interesima; također, preteško im je manipulirati zbog velikog broja ljudi čiju pomoć treba osigurati. Sinarhistički pokret predlaže zamjenu vlada autoritarnim režimima koji su podložniji, i gdje su sve ovlasti koncentrirane u bankarskim skupinama i posebno određene za svaku zemlju.

U određenoj razini tajnosti, prema Martinističkom principu, članovi MSE-a regrutirani su iz elitnih krugova i od njih se očekuje  regrutirati nove sljedbenike među svojim vršnjacima. Kandidat nema kontakta sa organizacijom sve do dana kada bude pozvan neka im se pridruži. Tada dobiva primjerak "Pacte synarchiste revolutionnaire", poznato i kao "Sinarhistički revolucionarni pakt". Coutrot je posjedovao primjerak pakta, također je osumnjičen da je bio jedan od njegovih autora. Sinarhistički pakt je knjižica od sto stranica, povezana zapečaćenom zlatnom trakom, ima dva broja, jedan za identifikaciju njega samog i jedan za njegovog sponzora. O organizacijskoj strukturi i tijelima koja donose politiku, članu se ne govori ništa. Poduzimaju se sve mjere opreza kako bi se osigurala tajnost. Dokument započinje sljedećim upozorenjem:

"Svako nezakonito posjedovanje ovog dokumenta otvara sankcije bez predvidljivih ograničenja, bez obzira na kanal kojim je primljen. U takvom slučaju, najbolje ga je spaliti, i niti u kojem trenutku o njemu ne govoriti." 

Sinarhistički pakt tvrdi: Temeljem "četiri reda, koja odgovaraju hinduističkom kastinskom sustavu" da je "podjela ljudi na redove prirodna, i u skladu s tradicijom", te postavlja program za "nevidljivu revoluciju" ili "revoluciju odozgo", što znači preuzimanje države iznutra, infiltracijom u visoke dužnosti. Sinarhisti su smatrali francuski parlamentarizam Treće Republike - britanskim uvozom. Svakoj naciji treba politički sustav koji joj odgovara: "Boljševizam trenutno odgovara euroazijskim narodima, kao što fašizam odgovara talijanskom narodu, nacizam germanskom narodu, a parlamentarizam britanskom narodu". Prvi korak je preuzeti kontrolu nad Francuskom, prije stvaranja "Europske unije". "Carstvo", prema kojemu je MSE i dobila ime, definirano je kao "organsko grupiranje glavnih nacija": 1. federacija pan-američkih nacija sa izuzetkom Kanade; 2. pan-euroazijska federacija, koja se sastoji od Sovjetskog Saveza i uključuje sve njegove srednjoazijske republike, ali isključuje Finsku i baltičke države; 3. paneuropsko-afrička federacija, koja se sastoji od zapadne Europe i afričkog kontinenta, ali isključuje  britanske kolonije; 4. Kina i Japan predvode pan-azijsku federaciju.

Prema L'Appelu su sinarhisti imali veze po Britaniji i Sjedinjenim Državama, posebno su bili povezani sa američkim interesima DuPonta i Forda. Irenee du Pont, predsjednica tvrtke DuPont, kao i najmoćniji član dinastije, bila je obožavateljica Hitlera i Mussolinija. Unatoč činjenici što je imala židovske krvi, zagovarala je rasu nadljudi, koja bi se trebala stvoriti eugeničkim politikama. 1915. godine, Du Pont započinje apsorbirati General Motors. Tvrtka Du Pont, posebno GM, bila je glavni doprinos nacističkim vojnim naporima. Du Pontov GM i Rockefellerov Standard Oil iz New Jerseyja su blisko surađivali sa IG Farbenom, nacističkim kemijskim kartelom, kako bi osnovali Ethyl GmbH.

Sinarhisti su imali pristup američkom veleposlanstvu u Vichyju, na čijem je čelu tada bio admiral William D. Leahy, bliski prijatelj predsjednika Franklina D. Roosevelta. Banke poput Rothschilda, Lazarda, Banque d’Indochine ili Banque Worms, financirale su  mnoge fascinantne male skupine u međuratnom razdoblju. Michael Sordet, u djelu "Tajna liga monopolskog kapitalizma", koje je objavljeno u znanstvenom švicarskom časopisu, 'Schweiner Annalen', opisuje sinarhistički pokret u Europi kao "predstavnike međunarodnih visokih financija", koji su pomogli dovesti fašizam na vlast u Njemačkoj, pridonijeli porazu Francuske i usponu Pétaina.

Francuska povjesničarka, Annie Lacroix-Riz, identificirala je Hypolite Wormsa i Jacquesa Barnauda (​​direktora Banque Worms), kao izvorne osnivače MSE. Vođe MSE su bili uglavnom rukovoditelji Banque Worms, kao i članovi Opusa Dei, uključeni u suradnju Vichyjevskog režima sa nacistima. Nakon Banque de France, Banque Worms bila je druga najmoćnija banka u zemlji. Banque Worms je osnovao 1928. godine Hypolite Worms, kao dio tvrtke Worms & Cie (1910. godine je osnovao njegov djed). Bankarska dinastija Woms bila je jedna od 16 židovskih obitelji koje su pripadale visokoj buržoaziji d'affaires, uključujući obitelj Oppenheim i  Du Pont. Postojao je i ogranak obitelji Rothschild u Wormsu, nakon što se Charlotte Jeanette Rothschild, kći osnivača dinastije, Mayera Amschela Rothschilda, udala za Benedikta Mosesa Wormsa. 

Naslovna ilustracija 'La Synarchie. Le mythe du complot permanent', Oliviera Darda

Les Veilleurs (Čuvari)

Dok je vodstvo MSE ostajalo tajnim, otkrivena su imena dvojice autora Sinarhističkog pakta: Vivien Postel du Mas i Jean Coutrot. Postel du Mas, zajedno sa Jeanne Canudo, stajali su iza osnivanja MSE. On je također je bio član Francuskog teozofskog društva.  Negdje 1936. godine je osnovao teozofsku granu 'Kurukshétra', utemeljeno na idejama pronjemačke desnice. Upravo je ova grana, 1937. godine, navodno iznjedrila Pokret sinarhističkog carstva. Postel du Mas i njegov suradnik Canudo (zapamćen kao energični zagovornik europskog jedinstva), također su pripadali Guénonovom Bratstvu Polaira.

Postel du Mas je bio član skupine "Les Veilleurs" ("Čuvari"), koju je osnovao francuski okultist René Adolphe Schwaller de Lubicz, student teozofije i Saint-Yves d'Alveydreove sinarhije. Unatoč tome što je rođen od židovske majke, de Lubicz se zajedno sa  drugim članovima Teozofskog društva odvojio da bi osnovao okultnu desničarsku i antisemitsku organizaciju, koju je nazvao Les Veilleurs, kojoj je pripadao i mladi Rudolf Hess. Neki su tvrdili kako je moguće da je Hess posudio ideje od Čuvara, što je onda predstavio Društvu Thule. Kao što ističe Joscelyn Godwin: postoji čak i fonetska veza između "Thule" i imena unutarnjeg kruga Čuvara, "Tala". 

Još jedan član de Lubiczovih Čuvara je bio Julien Champagne, što neki vjeruju da je pravi identitet Fulcanellija, tajanstvenog francuskog alkemičara, autora djela "Le Mystère des Cathédrales" o svetoj arhitekturi Templara. Međutim, prema suradniku Pierrea Plantarda, Paulu Le Couru, Fulcanelli nije bio nitko drugi nego alkemičar Eugène Canseliet. On je isto bio član Bratstva Heliopolisa, zajedno sa Schwalerom de Lubiczom. Fulcanelli je bio de Lubiczov povjerenik i surađivao je sa njim u nekoliko alkemijskih eksperimenata. Međutim, De Lubicz je tvrdio da Fulcanelli nije samo plagirao njegove ideje o simbolici katedrala, već je i pokušao napraviti zlato bez potpunog razumijevanja postupka. Neki su sumnjali da je sam de Lubicz bio Fulcanelli.

Nakon toga, de Lubicz je otišao u Egipat, gdje je godinama proučavao hram u Luksoru. Knjiga "Le Temple de l’Homme" (1958.), bila je njegovo izlaganje tajnog značenja faraonske arhitekture. Jean Cocteau, još jedan navodni Veliki majstor Sionskog priorata, bio je u kontaktu sa Schwallerom de Lubiczom i sa njim je dijelio brojne sinarhističke veze. Cocteau, koji je boravio sa  Lubiczima u Egiptu, izjavio je: "Ja sam heretik po rođenju - neka mi bude oprošteno. Klečim pred obitelji Lubicz." 

André VandenBroeck, de Lubiczov student, saznao je za vezu Postela du Masa i Canuda sa Čuvarima, i primijetio kako je čuo za "tajno društvo za koje se kaže da je bilo siva eminencija iza francuskih vlada 1930-ih i ranih 1940-ih, i za koje se, u nekim krugovima, vjeruje da i danas ima moć u Francuskoj" i dodaje kako se du Masov Sinarhijski pakt "proširio hodnicima Treće Republike i tijekom okupacije". 

Važan svjedok njihovog sinarhizma bio je pariški izdavač, Maurice Girodias. Girodias je rođen kao Maurice Kahane u Parizu, sin židovskog oca i majke katolkinje. Kahane je bio osnivač Obelisk Pressa, a objavljivao je erotiku, kao i djela Henryja Millera, Jamesa Joycea i Anaïs Nin. Girodias je opisao Canudo kao "okultni mozak iza radikalnih i socijalističkih stranaka, militantnu avanturistkinju ženskog slobodnog zidarstva i prava žena općenito." Bio je uključen u ezoterijsko društvo koje se sastajalo u stanu Postel du Masa kako bi slušali "tajne majstore", koji bi progovarali kroz medije u transu. Girodias se prvi put zainteresirao za predavanja Krishnamurtija u Teozofskom društvu, 1935. godine. Tamo su Postel du Mas i Canudo vodili skupinu odjevenu kao templarski vitezovi, noseći crvene plašteve i jahaće čizme. 

Opatija Pontigny, cistercitski samostan smješten u Pontignyju u Francuskoj. Osnovao ga je 1114. godine Hugo od Mâcona, a njegov prvi opat se pridružio svom prijatelju i rođaku, Bernardu od Clairvauxa, na Saboru u Troyesu: Tamo je dodijelio službeno priznanje templarima.

X-Crise 

CSHP je bila jedna od mnogih skupina koje je osnovao Coutrot, a sastali su se u opatiji Pontigny - jednoj od četiriju kćerinskih kuća opatije Cîteaux, uz Morimond, La Ferté i Clairvaux - koju je 1114. godine osnovao Hugo od Mâcona. On se, kasnije, pridružio svom prijatelju sv. Bernardu na Saboru u Troyesu, 1128. godine, kako bi službeno odobrio i podržao templare u ime Crkve. Godine 1909. je opatiju kupio filozof Paul Desjardins. On je, od 1910. do 1914. godine, tamo svake godine održavao sastanke poznate kao "Desetljeća Pontignyja". Tamo se sastajala intelektualna elita Europe, uključujući Antoinea de Saint-Exupéryja, Jean-Paula Sartrea, Simone de Beauvoir, T.S. Eliota, Thomasa Manna, Heinricha Manna i Nikolaja Berdjajeva. Između 1922. i 1939. godine, Desjardins je reorganizirao konferencije da bi procijenio budućnost Europe, okupljajući godišnje i druge značajne osobe, poput Denisa de Rougemonta.

Prema Chavinovom izvješću: CSHP je bila jedna od nekoliko skupina, poput: X-Crise, Nacionalnog odbora francuske organizacije (CNOF), Nacionalnog centra za znanstvenu organizaciju rada (COST), Nekonformističkih grupa i Instituta za primijenjenu psihologiju, koje je Coutrot osnovao kao sinarhističke fronte i navodno u svrhu regrutiranja članova MSE. Ovo izvješće također dovodi u pitanje izvor Coutrotovih opsežnih sredstava. Napominje se da Coutrot nikada nije bio plaćen za svoje sudjelovanje u COST-u, te da je sam financirao sve troškove svih svojih skupina i njihovih publikacija, iako je prekinuo sve svoje poslovne aktivnosti 1936. godine. Njegovi godišnji troškovi dosegli bi najmanje 300.000 francuskih franaka, što je danas ekvivalent od otprilike 1.2 milijuna američkih dolara. 

X-Crise je bio francuski tehnokratski pokret, koji su, 1931. godine, stvorili bivši studenti 'École Polytechnique' (poznate i pod nadimkom "X"). Tamo je Coutrot studirao inženjerstvo, kao i Gérard Bardet i André Loizillon, a među članovima su bili: Raymond Abellio, Louis Vallon, Jules Moch i Alfred Sauvy, koji je kao voditelj demografskog instituta INED nakon Drugog svjetskog rata skovao termin "Treći svijet". Abellio, koji će kasnije odigrati važnu ulogu u poslijeratnoj francuskoj Novoj desnici i formuliranju mita Sionskog priorata, objasnio je kako su oni "željeli učiniti X-Crise talištem misterioznog okultnog društva zvanog 'Sinarhija', a čiji je promotor tada bio Jean Coutrot." 

Aimee Moutet je opisala Controta kao inženjera, i koji je bio najreprezentativniji za različita područja mišljenja koja su karakterizirala struku 1930-ih. Prema Jackie Clarke: "Coutrot je bio vodeća osoba u francuskom pokretu za industrijsku racionalizaciju: kao dužnosnik Nacionalnog odbora Francuske organizacije (CNOF), govorio je na brojnim sastancima i objavljivao brojne radove o pitanjima industrijske organizacije i učinkovitosti." Nije se zanimao samo za ekonomska pitanja, nego i za društvene, znanstvene i estetske teme. Pisao je za publikacije poput Plans, La nouvelle revue francaise i La grande revue, te za novine poput La Republique ili Georges Valois’ Chantier cooperatifs.

Alexis Carrel (1873.-1944.), član od strane Rockefellera financiranog CSHP-a, kojega su osnovali Aldous Huxley i sinarhist Jean Coutrot.

Centar za proučavanje ljudskih problema (CSHP)

U Francuskoj, tijekom 1930-ih, mnoge ključne riječi nadilazile su uobičajenu podjelu na desno i lijevo. Uz "revoluciju", "plan" i "korporatizam", koristio se i pojam "novi čovjek". Svrha CSHP-a je bila stvoriti okruženje koje bi poticalo evoluciju novog čovjeka. U tu svrhu, Coutrot je podržao rad Marije Montessori, osnivačice Montessori metode obrazovanja. Sama Montessori težila je stvaranju "boljeg tipa čovjeka, čovjeka obdarenog superiornim karakteristikama, kao da pripada novoj rasi: nadčovjeka kojeg je Nietzsche ugledao". Među članovima CSHP-a bili su: Hyacinthe Dubreuil, Jean Ullmo, Alfred Sauvy, Henri Focillon, Serge Chakotin, i drugi. CSHP je također uključivao Alfreda Sauvyja, francuskog demografa, koji je skovao termin "Treći svijet" ("Tiers Monde"). Francuski povjesničar, Henri Foucillon, koji je bio član CSHP-a, postao je počasni predsjednik École Libre des Hautes Études.  Profesor Roger du Teil iz Nice, član CSHP-a, pružio je podršku eksperimentima frojdovskog psihologa Wilhelma Reicha.

Eugeničar Alexis Carrel je također bio član Coutrotovog CSHP-a. Godine 1906. se Carrel pridružio novoosnovanom Rockefellerovom institutu za medicinska istraživanja u New Yorku, gdje je proveo ostatak karijere. 1912. godine je dobio Nobelovu nagradu za fiziologiju ili medicinu. Godina 1924. i 1927. je bio proglašen za počasnog člana Akademije znanosti SSSR-a. Od ranih 1930-ih, Carrel se zalagao za korištenje plinskih komora da bi se čovječanstvo riješilo svoje "inferiorne loze", te je podržavao znanstveni rasizam. Godine 1935., Carrel objavljuje bestseler "L’Homme, cet inconnu" ("Čovjek, nepoznati"), gdje je Carrell dijelom potvrdio kako se čovječanstvo može poboljšati slijedeći vodstvo elitne skupine intelektualaca i uključivanjem eugenike u društveni okvir. U predgovoru njemačkog izdanja knjige (1936.), Carrel je dodao pohvale eugenici nacista:

"U Njemačkoj je vlada poduzela snažne mjere protiv porasta broja manjina, luđaka i kriminalaca. Idealna situacija bila bi da se svaka takva osoba eliminira kada se pokaže opasnom." 

Alexis Carrel pridružio se Parti Populaire Français (PPF) Jacquesa Doriota. 1941. godine, putem veza sa kabinetom Philippea Pétaina, Carrel se zalagao za stvaranje Fondation Française pour l’Etude des Problèmes Humains (Francuske zaklade za proučavanje ljudskih problema), koja je provodila eugeničke politike pod Vichyjevskim režimom. Carrelova povezanost sa CSHP-om i PPF-om dovela je do istraga o suradnji s nacistima, ali je on umro prije nego što je održano bilo kakvo suđenje.

Silovanje/Otmica masa 

Prema Yannu Moncombleu, vrijedi napomenuti kako su se Carrelove ideje podudarale sa ambicijama H.G. Wellsa i Sergeja Chakhotina, koji su radili za Carrelov institut. Chakhotin je bio ruski biolog u emigraciji, koji je radio sa fiziologom Ivanom Pavlovom; također je imao brojne kontakte sa Fabijanovim društvom, uključujući Bertranda Russella; njegovog "velikog prijatelja", H.G. Wellsa; bio je i prijatelj sa Albertom Einsteinom. Chakhotin, koji je sebe jednom prilikom nazvao "prvim ministrom propagande u Europi" - imao je veliko iskustvo kao šef propagande pod Kerenskim, kasnije i sa antisovjetskom donskom vladom, i tijekom 1930-ih kao specijalizirani savjetnik za antinacističku propagandu u socijaldemokratskim pokretima u Njemačkoj, Danskoj, Belgiji, Britaniji i Francuskoj. Chakhotin je dizajnirao Tri strijele, simbol 'Željezne fronte', antinacističke, antimonarhističke i antikomunističke paravojne organizacije, osnovane u Weimarskoj Republici.

Između 1930. i 1933. godine je Chakhotin dobio trogodišnju istraživačku stipendiju na Institutu Kaiser Wilhelm za medicinska istraživanja u Heidelbergu. Institut je bio vizija Ludolfa von Krehla, poznatog liječnika i ravnatelja Medicinske klinike Sveučilišta u Heidelbergu. Von Krehl bio je član "Nationalsozialistischer Lehrerbund" ("Nacionalsocijalističke lige učitelja"), koju je osnovao bivši učitelj, Hans Schemm, koji je bio Gauleiter ili stranački vođa regionalne podružnice Bayreutha, položaj koji se dobivao samo izravnim imenovanjem od Adolfa Hitlera. Njegov je cilj bio učiniti nacistički svjetonazor temeljem cjelokupnog obrazovanja, a posebno školovanja. Godine 1936. je Hitler von Krehlu dodijelio orlovski grb Njemačkog Reicha.

Dolaskom Trećeg Reicha, 1933. godine, Sveučilište u Heidelbergu je podržalo nacističko sveučilište, te su otpustili veliki broj osoblja i studenata, iz raznih političkih ili rasnih razloga. Godine 1933. su članovi fakulteta i studenti sudjelovali u spaljivanju knjiga na Universitätsplatzu ("Sveučilišni trg"). Većina židovskih i komunističkih profesora, koji nisu napustili Njemačku, bila je  deportirana. Natpis iznad glavnog ulaza u Novo sveučilište je promijenjen iz "Živi duh" u "Njemački duh". 

Ludolf-Krehl-Klinik na Sveučilištu u Heidelbergu

Sveučilište u Heidelbergu bilo je uključeno u nacističku eugeniku, uključujući prisilne sterilizacije provedene na ženskoj i psihijatrijskoj klinici, kojima je tada upravljao Carl Schneider. On se pridružio Nacističkoj stranci 1932. godine. Nakon što su nacisti preuzeli vlast (1933.), suradnici su promatrali njegovu transformaciju od "skromnog znanstvenika sa kišobranom i aktovkom, zauzetog najsuptilnijom vrstom istraživanja shizofrenije" do čovjeka koji je, kao "vođa njemačke psihijatrije, preuzeo misiju propovijedanja nacionalsocijalizma i nuđenja vlastitog prosvijećenog programa radne terapije kao nacionalsocijalističkog pristupa par excellence". Schneider je skovao termin "nacionalna terapija" - za oslobađanje stanovništva od genetskih kontaminanata, koji su prijetili psihičkom i fizičkom zdravlju arijske populacije. Prikupljao je mozgove ubijenih Židova.

Zbog sve veće sumnje u antifašistički aktivizam, Chakhotin je, 1933. godine, pobjegao u Dansku, gdje ga je primila njegova prijateljica Charlotte Weigert, sljedbenica antropozofije Rudolfa Steinera. Weigert je upoznala Chakhotina sa Xeniom Jacobsen, udovicom vlasnika pivovare Carlsberg, i živjeli su na njihovom imanju koje se zvalo "Svastika". Chakhotin je pronašao posao u Institutu za opću patologiju Sveučilišta u Kopenhagenu, koji je vodio profesor Oluf Thomsen, još jedan veliki prijatelj Weigert. Tamo je upoznao atomskog fizičara, profesora Nielsa Bohra.

Tijekom 1936. i 1939. godina se Chakhotin blisko povezao sa Jeanom Coutrotom. Chakhotin je pronašao simpatičnu publiku u CSHP-u, zbog svojih ideja o uvjetovanim refleksima i propagandi, te su ga oni potaknuli neka napiše djelo "Otmica masa: psihologija totalitarne političke propagande tijekom 1938.". Knjiga, koja pokušava sintetizirati marksizam i biheviorizam, bila je posvećena Pavlovu i H.G. Wellsu, te je ubrzo stekla status klasičnog djela o teoriji propagande. Iako je Chakhotin kritizirao tehnike uvjeravanja nacista, ipak se opravdao rekavši: "Kako bi se brzo izgradio socijalizam, istinska demokracija, mora se upotrijebiti ista [fašistička] metoda izazvane opsesije, koja ovdje više ne funkcionira strahom, već entuzijazmom, radošću i ljubavlju. Nasilna propaganda nenasilja!" 

Chakhotin je Pavlovljev rad o uvjetovanim refleksima odveo u novom smjeru, tvrdeći kako je otkrio da se svi oblici života bore za preživljavanje putem četiri univerzalna instinkta, u opadajućem redoslijedu jačine: 1. borbeni ili obrambeni impuls; 2. hrana; 3. seksualni nagon; 4. zaštitnički roditeljski ili majčinski instinkt. Chakhotin je tvrdio da je u svojoj studiji njemačkih izbora potvrdio da moderne propagandne tehnike imaju snažniji utjecaj na manje obrazovane mase, koje predstavljaju oko 90% stanovništva, nego na racionalne ili intelektualne mase, kojih je bilo samo 10%. Prema Chakhotinu, tih 90% se "sastoji od politički ravnodušnih i oklijevajućih, ali i lijenih, umornih i iscrpljenih, depresivnih zbog problema svakodnevnog života, bića koja imaju krhak živčani sustav, koja dopuštaju da ih se lako manipulira imperativnim naredbama, koja lako obuzme strah, i koja su često prilično sretna što se njima dominira i što ih se usmjerava". Dakle, ciljajući većinu propagandom, koja je utemeljena na agresiji i strahu, upravo se Nacistička stranka pokazala najuspješnijom, uz rastuću mogućnost preuzimanja vlasti ustavnim ili "demokratskim" pučem. "Ključ za stjecanje utjecaja na mase", tvrdio je Chakhotin, "bila je ponovljena upotreba simbola, koji bi mogli trenutačno djelovati na emocije i izazvati uvjetovane reflekse." 

H.G. Wells, mentor Aldousa Huxleyja i autor djela "Otvorena zavjera"

Otvorena zavjera 

Čakhotin je posvetio svoje djelo "Otmica masa" Pavlovu i H.G. Wellsu. Oni su pohvalili djelo. Jedna od glavnih ideja knjige bila je draga i Wellsu: federalna svjetska država, za koju je Čakhotin dao dijagram njezine predložene strukture. Knjiga, prema Wellsu:

"...je najsvjetliji i najopsežniji prikaz suvremene socijalne psihologije. Ova knjiga obrađuje temu sa svih strana i temeljito. Analizira povijesni proces u svjetlu najmodernije kritike, a dijagnoza događaja koje doživljavamo vodi ga do uvjerljivog utvrđivanja mjera koje treba poduzeti. Ponosan sam što mogu reći koliko se slažem sa idejama predstavljenim u ovoj knjizi, majstorskima i modernima."

Chakhotinov dijagram njegove predložene federalne svjetske države: Pm, Svjetska zakonodavna skupština; Gm, Svjetska vlada; Cm, Svjetsko federalno vijeće; En, nacionalne države; rE, predstavnici država (današnji UN); Gf funkcionalne skupine; f, žene; t, radnici; i, intelektualci (kulturne snage); e, prosvjetni djelatnici; j, mladi; c.o.n.i., konfederacije nacionalne intelektualne organizacije; rf, predstavnici funkcionalnih skupina; ec, kulturne elite; re, predstavnici kulturnih elita (velikani); c, konfederacija; f, federacije; A-P, federirana udruženja.

Godine 1944. Chakhotin je osnovao Science Action Liberation (SAL) da bi ispunio "Plan", koji se podudarao sa idejama Wellsove "Otvorene zavjere". Petero osnivača bili su Pierre Girard, G.E. Monod-Herzen, Francois Perroux, Morris B. Sanders i Chakhotin. Monod-Herzen bio je član Teozofskog društva, kao i Bratstva Polaires, te autor djela o alkemiji i Sri Aurobindu. Perroux, francuski ekonomist, bio je student Josepha Schumpetera i prijatelj Carla Schmitta, te glavni tajnik Carrelove Francuske zaklade za proučavanje ljudskih problema. Godine 1934. je Perroux dobio Rockefellerovu stipendiju koja mu je omogućila putovanje u Beč, gdje je upoznao Ludwiga von Misesa, čije je seminare pratio i čiji je predgovor francuskom izdanju napisao 1935. godine.

Sjedište ove nove organizacije bilo je u Institutu za fiziku i kemiju Pierre Girard. Girard je bio vrlo blizak barunu Edmondu de Rothschildu koji je donirao 40 milijuna franaka za izgradnju svog Instituta za biologiju. Među osnivačima Instituta bili su profesor Charles Richet, fiziolog, član Lože Cosmos Velike lože Francuske, bivši predsjednik Francuskog mirovnog vijeća i član odbora Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir. Girard je također dobio potporu od 60.000 franaka od Guya de Rothschilda, kao i donaciju člana SAL-a, Louisa Sachsa, Zaklade Rothschild i Jedinstva masonske lože.

Još jedan član SAL-a bio je gnostički biskup André Sébastien, koji je također bio član Vrhovnog martinističkog vijeća. Veliki majstor bio je Constant Chevillion, dužnosnik Banque Nationale du Commerce et de l’Industrie, ujedno i voditelj FUDOSI-ja, te veliki majstor Martinističkog reda i Memphis-Misraïsma, a ujedno i patrijarh gnostičke crkve. Kada je u njegovom domu otkriven primjerak Sinarhističkog pakta, na kraju je priznao da mu ga je poslala Jeanne Canudo kako bi mogao "usporediti njegov sadržaj sa sinarhističkim načelima Saint-Yvesa d’Alveydrea". Michel Gaudart de Soulanges i Hubert Lamant, u svom "Rječniku francuskih slobodnih zidara", identificiraju Chevillona kao člana MSE. 

Morris B. Sanders bio je uključen u OSS, te je bio član upravnog odbora Carnegiejeve zaklade. Sanders, koji je bio osnivač SAL-a, upoznao je Chakhotina sa Malcolm Davisom, europskim direktorom Carnegiejeve zaklade, i Waldemarom Kaempffertom, znanstvenim piscem u New York Timesu, članom Američkog društva za psihička istraživanja, kao i prijateljem parapsihologa Jamesa H. Hyslopa i Waltera Franklina Princea.

Kontakti su također uključivali Clydea Millera, osnivača Instituta za analizu propagande i izvanrednog profesora na Sveučilištu Columbia, te njegovog prijatelja Nicholasa Murraya Butlera (1862. – 1947.), direktora Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir (CFIT), predsjednika Društva hodočasnika i dobitnika Nobelove nagrade za mir. Prema profesoru Robertu McCaugheyju, povjesničaru i autoru knjige "Stand, Columbia": Butler je "imao osobni interes vidjeti Columbiju - i sebe - kao međunarodnu figuru."  To je dovelo do toga da je sveučilište potražilo veze sa fašističkim vođama. Godine 1933. je Butler priredio toplu dobrodošlicu Hansu Lutheru, nacističkom njemačkom veleposlaniku, koji je 1930. godine imenovan za nasljednika Hjalmara Schachta na mjestu predsjednika Reichsbanke. Lutherov govor naglasio je Hitlerove "miroljubive namjere" prema njegovim europskim susjedima. Kao što Stephen H. Norwood piše, u knjizi "The Third Reich in the Ivory Tower: Complicity and Conflict on American Campuses": "Američka sveučilišta održavala su prijateljske odnose sa Trećim Reichom, šaljući svoje studente na studij na nacificirana sveučilišta, dok su istovremeno dočekivali nacističke studente na razmjeni na svojim kampusima." "Time su", zaključuje, "pomogli nacističkoj Njemačkoj da se američkoj javnosti predstavi kao civilizirana nacija, nepravedno ocrnjena u tisku." Studenti Columbije su, 1936. godine, izveli lažno spaljivanje knjiga kako bi prosvjedovali protiv Butlerove odluke da pošalje delegata na proslavu 550. obljetnice Sveučilišta u Heidelbergu.

Sanders je također bio u kontaktu sa Ujedinjenim svjetskim federalistima, među čijim su administratorima bili: Albert Einstein, Cord Meyer mlađi, Edward M.M. Warburg, Norman Cousins, Cass Canfield (predsjednik Harper & Brosa iz New Yorka), i Grenville Clark (sva trojica iz CFR-a), W.T. Holding (predsjednik Standard Oila), te partner Lehmana, Arthur H. Bunker Brothers i Charles D. Hilles mlađi (potpredsjednik ITT-a). Ujedinjeni svjetski federalisti zamolili su Chakhotina neka im priopći "ako je moguće, imena studenata i profesora sveučilišta i srednjih škola, kao i imena i adrese političkih skupina studenata koji bi mogli biti zainteresirani za rad na uspostavljanju svjetske vlade."

Demonstracije Narodne fronte, Place de la Nation, 14. srpnja 1936. godine; Leon Blum u sredini.

Front populaire (Narodna fronta)

Uspon "Front populaire" ("Narodne fronte") zadao je ozbiljan udarac bankama Banque Worms, Rothschildima, Lazardu i drugim industrijalcima. Narodna fronta je bila savez ljevičarskih pokreta i socijalističke francuske sekcije Radničke internacionale (SFIO),  tijekom međuratnog razdoblja. Narodna fronta pobijedila je na izborima 1936. godine, što je dovelo do formiranja vlade na čelu sa  vođom SFIO, Leonom Blumom, koja je bila sastavljena isključivo od republikanskih i SFIO ministara. Blumova vlada provela je razne društvene reforme. Radnički pokret, koji je pozdravio izbornu pobjedu, pokrenuo je opći štrajk, što je rezultiralo pregovorima o Matignon sporazumima, jednom od temelja socijalnih prava u Francuskoj. Svim zaposlenicima osiguran je dvotjedni plaćeni godišnji odmor, a prava sindikata su ojačana. Narodna fronta se raspustila u jesen 1938. godine, suočena sa unutarnjim neslaganjima, protivljenja desničarskih pokreta i dugotrajnim posljedicama Velike depresije.

Bankari su stoga odlučili stvoriti ekstremnu desničarsku stranku, koju financiraju kapitalisti, Francusku narodnu stranku. Predsjednik Banque Wormsa, Gabriel Leroy-Ladurie, stupio je u kontakt sa bivšim članom Francuske komunističke partije (PCF),  Jacques Doriotom, 1936. godine, da bi osnovali Parti Populaire Français (PPF), antisemitsku i antiboljševičku stranku, koja bi se zalagala za "nacionalnu revoluciju". PPF se žestoko protivio i marksizmu i liberalizmu, a također je želio riješiti Francusku masonstva. PPF je primao financijsku potporu od sinarhističke Banque Wormsa. Banke Rothschild i Lazard također su prethodno bile među izvornim donatorima PPF-a.

Doriotov PPF privukao je bivše članove iz Action Française, Jeunesses Patriotes, Croix-de-Feu i Solidarité Française. Croix-de-Feu financirali su vodeći industrijalci i bankari, poput Andréa Michelina (gume), Louisa Renaulta (automobili) i Françoisa Cotyja (parfemi i novine). Obitelji Wandel (streljivo) i Rothschild (bankarstvo) također su bili sponzori. Mnogi konzervativni katolici postali su članovi Croix-de-Feu, nakon što je Katolička crkva (1926.) zabranila podržavanje Action Française, uključujući mladog Françoisa Mitterranda.

Nakon pobjede Narodne fronte, 1936. godine, Coutrot je pozvan predvoditi Nacionalni centar za znanstvenu organizaciju rada (COST), koji je osnovan službenim dekretom, koji su potpisali Leon Blum i Charles Spinasse (postao ministar nacionalnog gospodarstva). Prema Chavinovom izvješću je Coutrot postao bliski savjetnik Spinassea, a zatim je iskoristio ovu priliku da u vladu uvede što veći broj članova MSE. Također, radio je na sabotiranju Spinasseovih napora za ekonomske i društvene reforme, dajući preporuke koje su bile neostvarive.

Coutrot je bio u kontaktu sa SSS-om, izvorno Nacionalsocijalističkom radničkom strankom (Švedska), koju je 1933. godine osnovao Sven Olov Lindholm, kao jednostavno ogledalo njemačke nacističke stranke. Godine 1938. su se dijelovi švedskog nacističkog pokreta odvojili od Hitlera, NSAP je promijenio ime u Švedska socijalistička koalicija (SSS) i zamijenio svastiku snopom pšenice (Vasakärven), starim švedskim amblemom koji je koristio kralj Gustav II. Adolf, poznat kao "Lav Sjevera".

Otto Abetz (1903.–1958.), član SS-a, njemački veleposlanik u Francuskoj, i bliski prijatelj Joachima von Ribbentropa

Sohlbergov krug

Spinasse je bio član 'Ordre Nouveau' (Novi red), čijem radu su također doprinijeli Coutrot i Denis de Rougemont. Središnji dio nekonformističkog pokreta, 'Ordre Nouveau', osnovao je 1933. godine, Alexandre Marc. On je, zajedno sa de Rougemontom,  pripadao Sohlbergovom krugu (Sohlbergkreis), koji je odigrao važnu ulogu u izgradnji kruga suradnika u Francuskoj. Sohlbergov krug je osnovan 1931. godine, u gradu Sohlbergu u Schwarzwaldu, od strane Otta Abetza, člana SS-a, koji je bio zadužen za odnose Nacističke stranke sa francuskim intelektualnim krugovima, prije nego što je postao veleposlanik Reicha. Kao član Hitlerove mladeži, Abetz je postao bliski prijatelj Joachima von Ribbentropa. Također je bio povezan sa skupinama poput Crne fronte, političke skupine koju je osnovao Otto Strasser nakon što je dao ostavku na mjesto člana Nacističke stranke, 1930. godine. Abetz je 1931. godine obećao svoju punu podršku nacističkoj stranci. U Parizu se, 1939. godine, Abetz pridružio masonskoj loži Goethe. Godinu kasnije i nakon njemačke okupacije Francuske, von Ribbentrop ga je rasporedio u veleposlanstvo u Parizu, kao službenog predstavnika njemačke vlade, sa počasnim činom SS-Standartenführer. Alexandre Marc, učenik Husserla i Heideggera, rođen je 1904. godine, kao Aleksandar Markovič Lipjanski u Odesi, tada Rusko Carstvo, u židovskoj obitelji, ali je kasnije prešao na katoličko kršćanstvo. Kao što je pokazao Martin Mauthner, autor djela "Otto Abetz i njegovi pariški akoliti", mnogi od Abetzovih glavnih štićenika u Parizu imali su židovske obiteljske veze. Jules Romains, francuski pjesnik i pisac, osnivač književnog pokreta unanimizma, imao je židovsku suprugu. Fernand de Brinon, prvi francuski novinar koji je intervjuirao Hitlera, bio je oženjen Lisette, Židovkom koja je prešla na katoličanstvo. Sprijateljio se s von Ribbentropom. Još jedan novinar, Jean Luchaire, imao je aktivno antinacističku židovsku maćehu, Antoninu Vallentin, rođenu Silberstein. Politički mislilac, Bertrand de Jouvenel, koji je napisao laskav intervju sa Hitlerom (1936.), imao je židovsku majku. Iste godine pridružio se Doriotovoj PPF. 

Također, sa Abetzom je radio i francuski pisac Pierre Drieu la Rochelle, štovatelj Engleske i prijatelj Aldousa Huxleyja, i također oženjen Židovkom. Drieu se nadao stvaranju jedinstveno francuskom obliku fašizma, koji bi doprinio međunarodnom fašističkom poretku. Drieu je bio urednik kolaboracionističkog časopisa 'Novelle Revue Française', koji je 1909. godine osnovao André Gide. Godine 1911. je Gaston Gallimard postao urednik časopisa, što je dovelo do osnivanja poznate izdavačke kuće Éditions Gallimard. 1920-tih godina je Drieu bio simpatizer dadaista, nadrealista i komunista, te bliski prijatelj Louisa Aragona, koji je sa Andréom Bretonom i Philippeom Soupaultom suosnivao nadrealistički časopis Littérature. Drieu se također zanimao za rojalističku Action Française. Postao je zagovornik francuskog fašizma tijekom 1930-ih, a 1936. godine se pridružio Doriotovoj PPF-u i postao urednik njihove revije, 'L’Emancipation Nationale'.

Jacques Maritain i njegova supruga, Raïssa Oumançoff

1934. godine je Ribbentrop Abetza izabrao za savjetnika nacističke stranke za Francusku. Abetz je pokazao poseban interes za skupine religijske inspiracije, koje su bile usmjerene na publikacije poput Ordre nouveau, Esprit i Plans, iako su se ove skupine protivile hitlerizmu, fašizmu, boljševizmu i američkom kapitalističkom fašizmu. Ove organizacije i publikacije pripadale su onome što je francuski povjesničar Jean-Louis Loubet del Bayle, u svom klasiku iz 1969. godine, nazvao "nekonformistima 1930-ih". Oni su se vrtjeli oko personalizma, doktrine povezane prije svega sa Mounierom i njegovim socijalno-katoličkim suradnicima u časopisu Esprit. Coutrot je također bio upoznat sa djelima Jacquesa Maritaina, koji će postati važna figura u ranoj povijesti personalizma. Maritain, bliski prijatelj Charlesa Maurrasa, bio je uključen u Action francaise, gdje se sprijateljio sa Jean Cocteauom. Maritain je također bio osnivač francuske podružnice Frankfurtske škole, École Libre des Hautes Études, osnovane uz potporu Rockefellerove zaklade. Na sastanku između njih dvojice, Controt je zamolio Maritaina neka doprinese člankom za bilten CSHP-a.

Nekonformistički pokret, koji je tražio nova rješenja za uočenu političku, ekonomsku i društvenu krizu 1930-ih, bio je u središtu intelektualnog previranja koje je obilježilo međuratno razdoblje u Francuskoj. Na nekonformiste je utjecao i francuski socijalizam, posebno Proudhon, i socijalni katolicizam. Strani utjecaji uključivali su egzistencijalizam Kierkegaarda, Nietzschea, Heideggera i Maxa Schelera, kao i kontakte sa nekoliko članova njemačkog konzervativnog revolucionarnog pokreta. Nekonformisti su pozivali na "Novi poredak" i pokušavali pronaći "treću (komunitarnu) alternativu" između socijalizma i kapitalizma, te se protivili liberalizmu, parlamentarizmu, demokraciji i fašizmu.

Godine 1932. je Marc sudjelovao u osnivanju časopisa 'Esprit', nominalno katoličkog časopisa koji je osnovao Emmanuel Mounier, štićenik Jacquesa Maritaina, a koji je objavljivao djela Pierrea Klossowskog i de Rougemonta. Maritain i Mounier bili su dio katoličke renesanse, koja se dogodila u Francuskoj početkom 20. stoljeća. Bili su generacija mladih francuskih intelektualaca koji su crpili inspiraciju iz enciklike pape Lava XIII., De Rerum Novarum (1891.), koja je označila početak razvoja socijalnog nauka u Katoličkoj crkvi. Nastojali su razviti racionalan katolički odgovor na izazove industrijalizma, materijalizma i kolektivizma. Mounier je bio nepovjerljiv prema elementima modernog doba, poput "individualizma" i "liberalizma", te je bio uvjeren da katolička vjera može ponuditi alternativu dobu materijalizma. Međutim, židovski antifašist, Zeev Sternhell, je tvrdio kako je "pobuna protiv individualizma i materijalizma" Mounierovog personalističkog pokreta dijeli ideologiju fašizma. Maritain je osigurao financijsku potporu, uredski prostor i niz suradnika za 'Esprit', te je upoznao Mouniera sa drugim intelektualcima, poput Berdjajeva. Prema francuskom personalističkom povjesničaru i teologu, Olivieru Clémentu, Berdjajev je oblikovao Mounierovu filozofiju personalizma (intelektualni stav koji naglašava važnost osobe).

'Ordre Nouveau' se temeljio na oživljavanju "Novog srednjeg vijeka", slijedeći ruskog mistika i fašista, Nikolaja Berdjajeva, koji je u Rusiji unaprijedio koncept Trećeg Rima, izjednačavajući ga sa Trećom internacionalom. Nakon što se, 1924. godine, nastanio u području Pariza, uz podršku Stanislasa Fumeta i njegove supruge, Berdjajev se brzo pridružio krugu koji se sastajao u domu Jacquesa Maritaina u Meudonu, gdje je postao relativno utjecajan.

Časopis 'Ordre Nouveau' su osnovali francusko-židovski povjesničar, Robert Aron, i Arnaud Dandieu. Njihov zajednički rad uključivao je "Décadence de la Nation Française" (1931.), "Le Cancer Américain" (1931.) i "La Révolution Nécessaire" (1933.). To je istovremeno bila glavnu teorijska osnova za časopis Ordre Nouveau, koji je uz časopis Esprit predstavljao jedan od najoriginalnijih izraza nekonformističkog pokreta. Dandieu je bio prijatelj de Rougemonta i Georgesa Bataillea, zajedno su bili kolege u 'Bibliothèque Nationale'. Bataille je pomogao u pisanju Dandieuove i Aronove knjige, "La Révolution Nécessaire". Dandieu i Aron bili su urednici francuskog časopisa 'Documents', gdje je Bataille bio glavni tajnik. U svom zloglasnom "Pismu Hitleru", iz 1933. godine,  'Ordre Nouveau' je pozdravio način na koji su nacisti srušili liberalni politički poredak i kapitalizam, ali je osudio njihovo idoliziranje države i rasizam. Charles de Gaulle je također bio povezan sa 'Ordre Nouveau', između kraja 1934. i početka 1935. godine.

Révolution nationale (Nacionalna revolucija)

Mounierova misao imala je izravan i formativni utjecaj na ključnu instituciju Nacionalne revolucije Philippea Pétaina: Ecole des cadres u Uriageu, blizu Grenoblea. École des cadres d’Uriage osnovao je konjički kapetan Pierre Dunoyer de Segonzac, odmah nakon poraza 1940. godine, i uz podršku Tajništva za mlade Vichyjevskog režima. Odupirući se višestrukim pritiscima režima, de Segonzacova škola ostvarila je veliku autonomiju, što joj je omogućilo da je pretvori u rasadnik Otpora. Ipak, Pétain je imao veliko povjerenje u de Segonzaca, koji je dobio Franjevačko odlikovanje. Nacionalna revolucija, Révolution nationale na francuskom, službeni ideološki program koji je promovirao Vichyjev režim, bila je adaptacija ideja francuske krajnje desnice, uključujući monarhizam i integralizam Charlesa Maurrasa, od strane krizne vlade, i rođeno iz poraza Francuske od nacističke Njemačke, 1940. godine. Inspirirana Maurrasovim konceptom "Anti-Francuske" ili "unutarnjih stranaca", čim je uspostavljena, Vichyjeva vlada je  poduzela mjere protiv četiri skupine "nepoželjnih": Židova, imigranata, slobodnih zidara i komunista. Oni koji su podržavali Nacionalnu revoluciju, bez podrške samog Pétaina, mogli bi se podijeliti u tri skupine: kontrarevolucionarni reakcionari, pristaše francuskog fašizma i reformatori. Reakcionari su bili dio kontrarevolucionarne grane francuske krajnje desnice, a najstarija se sastojala od legitimista, monarhističkih članova Actiona française, itd. 

Francuski fašisti napadali su Vichyja i Maurrasa, jer nisu težili donošenju nacionalsocijalizma u Francusku. Među njima su bili, između ostalih, pristaše Jacques Doriotovog PPF-a i članovi Cagoulea, sinarhističke terorističke skupine, koju je financirao osnivač 'L'Oreal', Eugène Schueller. Godine 1938. je Doriotov PPF pozvao na jedinstvo s Reichom, protiv SSSR-a. Kada je Francuska, 1939. godine, zaratila sa Njemačkom, Doriot je postao odlučno pronjemački orijentiran, te je podržavao njemačku okupaciju sjeverne Francuske. Godine 1941., on i njegov kolega, fašistički kolaboracionist Marcel Déat, osnovali su 'Légion des Volontaires Français'  (LVF), francusku jedinicu Wehrmachta.

Reformatori su uključivali nekonformiste, kršćansko-demokratske personaliste i Groupe X-Crise. Svi ovi krugovi također su regrutirali Otpor. École des cadres d'Uriage je, nakon rata, postala je temelj elitne škole École nationale d'administration (ENA), francuske velike škole (grande école), koju su, 1945. godine, osnovali francuski predsjednik Charles de Gaulle i glavni autor francuskog Ustava, Michel Debré, kako bi demokratizirali pristup višoj državnoj službi. Nakon rata, pisac i junak Prvog svjetskog rata, Henri de Kérillis, optužio je de Gaullea da je bio član stranke 'La Cagoule', tvrdeći da je de Gaulle bio spreman uspostaviti fašističku vladu ako mu saveznici dopuste da postane šef francuske države.

Pariški članovi Cagoulea (Tajnog odbora za revolucionarnu akciju) piju u čast svoje uspješne zavjere, ne mareći za policijske potjere, 03. prosinca 1937. godine

La Cagoule

CSAR (Tajni odbor za revolucionarnu akciju), također poznat kao La Cagoule, osnovao je Eugene Deloncle. On je kratko bio povezan sa Jacques Doriotom i njegovim PPF-om, kao odcjepljena skupinu Action Français i koja je održavala bliske veze sa Coutrotovim MSE-om. 09. siječnja 1934. godine, Serge Alexandre Stavisky, židovski prevarant blizak francuskom antireligioznom slobodnom zidarstvu, pronađen je mrtav. Brzo su se proširile glasine da Stavisky nije počinio samoubojstvo, već da ga je ubila policija kako bi ga spriječila otkriti poslove sa Chautempsovom vladom. Prosvjednici su izašli na ulice Pariza i Chautemps je bio prisiljen dati ostavku 30. siječnja. Međutim, Akcija Francuska je pozvala na masovni skup 06. veljače. Republikanske vlasti bojale su se da se priprema monarhistički puč. Kada se gomila odbila razići, policajci su pucali, pri čemu su četiri aktivista Akcije Francuske poginula, a mnogi ozlijeđeni. Tragedija je izazvala raskol u Akciji Francuska. Dok je Maurras odbio pozvati na opću monarhističku pobunu protiv Republike, jedan od vođa pokreta, Deloncle, stvorio je odcijepljenu skupinu poznatu kao CSAR, koja je odlučila otići u ilegalu i organizirati terorističke aktivnosti.

CSAR je bila nasilna, fašistička, antisemitska i antikomunistička skupina, sa inicijacijskim obredima sličnim onima slobodnih zidara, koja je koristila nasilje za promicanje svojih aktivnosti usmjerenih na svrgavanje Francuske Treće Republike (predvođene vladom Narodne fronte). Izraz cagoule prvi su primijenili Charles Maurras i Maurice Pujo, iz Action francaise, u odnosu na Delonclea i njegove sljedbenike, koji su se okrenuli protiv onoga što su doživljavali kao neaktivnost starije organizacije u borbi protiv francuske ljevice. Njihova taktika podsjetila je Maurrasa na američki Ku Klux Klan, otuda i naziv "cagoule" ("kapuljača"). Dopisnik 'Chicago Tribune' iz Pariza, William Shirer, sažeo je Cagoule kao "namjerno teroristički, koji pribjegava ubojstvima i dinamitiranju, a cilj mu je bio svrgnuti Republiku i uspostaviti autoritarni režim po uzoru na fašističku državu Mussolinija". 

Eugène Deloncle čak je usporedio njihove postupke novačenja sa "lančanom metodom" Iluminata. Prema Richardu Kuiselu, stručnjaku za francusku političku povijest 20. stoljeća: "Čudno, iako je Cagoule bio zakleti neprijatelj masonerije, oponašao je masonske rituale, simboliku i metodu novačenja. Vođa Cagoulea, Eugène Deloncle, čak je usporedio njegove postupke novačenja sa 'lančanom metodom' Iluminata." U Nici, u prisutnosti Velikog majstora odjevenog u crveno, i u pratnji njegovih procjenitelja isto  odjevenih u crno, novi članovi Cagoularda podvrgnuti su inicijacijskom ritualu, gdje bi im lica bila prekrivena. Tada bi, stojeći pred stolom prekrivenim francuskom zastavom na koju se položilo mač i baklje, podigli desnu ruku i položili zakletvu "Ad majorem Galliæ gloriam" ("Za veću slavu Francuske"), odražavajući isusovačko geslo "Ad Majorem Dei Gloriam" ("Za veću slavu Božju").

Godine 1939., nakon Španjolskog građanskog rata i oživljavanja antikomunizma u Katoličkoj crkvi, papa Pio XII. odlučio je prekinuti osudu Akcije Française. Tijekom rata, Action Française podržavala je Vichyjski režim i Pétaina. Tada je Deloncle služio kao savjetnik Maxa Thomasa, koji je 1941. godine vodio snage Gestapa i SS Sigurnosne službe (SD) u Francuskoj, te radio sa Hans Sommerom kao SS-Obersturmführer, koji je tražio separatističke bretonske, baskijske i korzikanske skupine. Delonclea je, 1944. godine, ubio Gestapo, preko francuskih agenata SD-a, zbog njegovih odnosa sa admiralom Canarisom i drugim članovima Abwehra, koji su se protivili Hitleru.

Eugène Deloncle (u centru) 

Mouvement Social Révolutionnaire (MSR)

Tijekom Drugog svjetskog rata su se članovi Cagoulea podijelili. Neki od njih pridružili su se raznim fašističkim pokretima. Schueller i Deloncle osnovali su Mouvement Social Révolutionnaire (MSR), koji je podržavao ideju nacističkog Novog poretka u Europi, uvjereni da Francuska može ponovno postati velika sila uz Treći Reich. MSR je, u njemačkom izvješću, opisan kao prva uspješna sinteza socijalizma i nacionalizma u Francuskoj, koja je uključivala najbolje francuske revolucionare. Za razliku od Cagoulea, MSR jest  podržavao blisku suradnju sa Njemačkom. Pukovnik Serge Groussard, koji je surađivao sa Cagouleom, naznačio je da je Deloncle kontaktirao generala von Stilpnagela, zapovjednika njemačke vojske u Parizu i da je, od samog početka, stranku barem djelomično financirala Propagandastaffel ("Propagandna eskadrila"), njemačka služba zadužena za propagandu i kontrolu francuskog tiska i izdavaštva, tijekom okupacije Francuske.

Tužiteljstvo je, na Harispeovom suđenju 1948. godine, tvrdilo je da je, prema Rudolfu Schleieru, zamjeniku Otta Abetza, Deloncle primao 300.000 franaka mjesečno od njemačkog veleposlanstva. Prema Charlesu Highamu, autoru knjige "Trading With The Enemy": Abetz i njemačko veleposlanstvo uložili su milijune franaka u razne francuske tvrtke koje su surađivale sa nacistima. 13. kolovoza 1942. godine je, u jednom danu, prošlo 5.5 milijuna franaka za pomoć financiranja vojne vlade i Vrhovnog zapovjedništva Gestapa. Taj je novac pomogao u plaćanju radijske propagande i kampanje terora protiv francuskog naroda, kao premlaćivanja, mučenja i brutalna ubojstva. Abetz je plaćao 250.000 franaka mjesečno fašističkim urednicima i izdavačima da bi i dalje vodili svoje antisemitske novine. Financirao je i MSR, koji je protjerao antinacističke ćelije u Parizu i pobrinuo se za njihovu likvidaciju. Osim toga, Abetz je koristio sredstva veleposlanstva za trgovinu židovskim umjetničkim blagom, uključujući tapiserije, slike i ukrase, u korist Hermanna Göringa, koji je želio doći do svakog mogućeg francuskog artefakta.

Godine 1941. je Deloncle kontaktirao Sicherheitsdienst (SD), obavještajnu agenciju SS, u pokušaju da pridobije njihovu pomoć za dobivanje visoke vladine dužnosti u Vichyju. Budući da je bilo poznato kako je prije rata izražavao protunjemačke osjećaje, od Delonclea je zatraženo neka iskreno dokaže svoje želje za suradnjom. Deloncle se stoga obratio SS Obersturmführeru Hansu Sommeru, sa prijedlogom napada na židovske sinagoge u Parizu, što je izvedeno u noći sa 02. na 03. listopada 1941. godine. Helmut Knochen, viši zapovjednik SD u Parizu, kojeg je Deloncleu predstavio Sommer, odobrio je napad. Također je dobio podršku Heydricha, koji je Knochenu unaprijed rekao da neće biti potrebno obavijestiti Vojno zapovjedništvo.

Višijevska vlada 

Tijekom suđenja maršalu Pétainu, 1945. godine, postavljana su pitanja o njegovoj povezanosti sa Sinarhističkim paktom. l'Appel, koji je zabilježio objavu Coutrotove misteriozne smrti, 1941. godine, otkrio je kako je većina ministara i generala u Vichyjevskom režimu pripadala MSE-u. Također je sa njima bio blisko povezan admiral François Darlan, važna figura Vichyjevskog režima u Francuskoj tijekom Drugog svjetskog rata (neko vrijeme bio zamjenik vođe). Pojavile su se optužbe da su sinarhisti inscenirali vojni poraz Francuske za profit Banque Worms, odjela Worms & Cie. Prema bivšem časniku OSS-a, Williamu Langeru, kako je izvješteno u "Our Vichy Gamble":

"Darlanovi ljudi nisu bili ograničeni na flotu. Njegova politika suradnje sa Njemačkom mogla je računati na više nego dovoljno gorljivih pristaša među francuskim industrijskim i bankarskim interesima - ukratko, među onima koji su se čak i prije rata okrenuli nacističkoj Njemačkoj i smatrali Hitlera spasiteljem Europe od komunizma... Ti su ljudi bili jednako dobri fašisti, kao i bilo tko u Europi. Mnogi od njih imali su opsežne i bliske poslovne odnose s njemačkim interesima i još uvijek su sanjali o novom sustavu "Sinarhije", što je značilo vladu Europe na fašističkim načelima od strane međunarodnog bratstva financijera i industrijalaca." 

Chavinovo izvješće optužuje MSE da je postavio temelje za konačno preuzimanje vlasti od strane Cagoulea, te ucjenom pomogao ubrzati vojni poraz 1940. godine, koji je i doveo Pétaina na vlast. Pod Pétainom, MSE je kontrolirao cijelo Ministarstvo nacionalnog gospodarstva i financija. Njihov je cilj bio spriječiti svaki pokušaj europski inspirirane ekonomske i carinske integracije, koja bi kontinentalnu Europu učinila neovisnom o američkom uvozu. Cilj je bilo osmisliti financijske sporazume, između francuskog i njemačkog naroda, kako bi se ujedinila naftna, tekstilna, rudarska i druge velike industrije, i to na način da njihovi interesi izvrše pošten pritisak na svoje vlade da bi se u potpunosti zaštitili judeoamerički interesi. Dana je naredba neka se istraži niz sporazuma sa njemačkim tvrtkama, poput IG Farbena i DuPonta, kako bi se stvorila solidarnost sa vodećim njemačkim industrijama. Svi su sporazumi trebali biti snažno strukturirani i osmišljeni, sa ciljem pridruživanja američkim skupinama na kraju rata. Pregovori su održani u okupiranoj zoni u Lyonu i Baselu, sa čelnicima IG Farbena, kao i atašeom iz američkog veleposlanstva u Vichyju, na čijem je čelu u to vrijeme bio admiral William Daniel Leahy, bliski prijatelj predsjednika Franklina D. Roosevelta.

Prema Charlesu Highamu, u knjizi "Trading with the Enemy", Banque Worms je bila važna komponenta Bratstva uključenog u financiranje nacista, putem veza koje su povezivale parišku podružnicu Chasea sa Schröderom i Standard Oilom iz New Jerseyja. 23. svibnja 1940. godine, dva tjedna nakon što su nacisti okupirali Francusku (kako je izvijestio Paul Manning, u svom detaljnom opisu Bormannove "Aktion Adlerflug", "Operacija Orlov let"), sve francuske banke stavljene su pod nadzor njemačke bankarske uprave. U godinama prije rata su njemački industrijalci i bankari uspostavili bliske veze sa svojim kolegama u Francuskoj. Nakon okupacije, pristali su na osnivanje njemačkih podružnica u Francuskoj, te dopustili stjecanje vlasničkih udjela u francuskim tvrtkama. U Parizu se uobičajeno i izravno prodiranje odvijalo putem kontrole dioničara nad tvrtkama, kao što su Banque de Paris et des Pays-Bas, Banque Nationale pour le Commerce et l’Industrie (sada Banque Nationale de Paris) i Banque de l’Indo Chine (sada Banque de l’Indo Chine et de Suez Group), a najvažnije, Worms et Cie (sada Banque Worms Group). Predstavnici Standard Oila u Parizu su bili direktori Banque de Paris et des Pays-Bas, koja je imala složene veze sa nacistima i Chaseom. 

Nakon pada Pariza, Banque Worms je "arijanizirala" cijeli svoj upravni odbor židovskih rukovoditelja. Na čelu njemačke podružnice Worms et Cie je bio Alexander Kreuter, utjecajni njemački poslovni odvjetnik i bankar tijekom nacističke okupacije Francuske. Kreuter je bio član Generalnog SS-a, radeći u nacističkoj vanjskoj obavještajnoj službi, na čelu sa Walterom Schellenbergom.  Kreuter je bio povezan sa Dillon Readom, židovskom bankarskom tvrtkom, koja je pomagala u financiranju Hitlera do 1934. godine, te sa kojom je bio povezan Allen Dulles. Prema Charlesu Highamu: "Kreuterove aktivnosti sa Amerikancima su nejasne, pripadao je zajedničkoj američko-francusko-britanskoj poslovnoj skupini u Vichyju, i bio je toliko blizak Hitleru da je uhićen zbog sumnje na špijunažu za Ameriku, a samo je Schellenbergovo osobno jamstvo o njegovim dobrim namjerama osiguralo njegovo puštanje na slobodu." 

Tijekom svog boravka u Vichyju, Darlan je u vladu doveo cijelu kliku iz Banque Worms. Nakon izbijanja Drugog svjetskog rata, Hypolite Worms je postavljen na čelo francuske delegacije u francusko-engleskom Pomorskom prometnom izvršnom tijelu u Londonu. Nakon pada Francuske, u lipnju 1940. godine, preuzeo je odgovornost za prebacivanje francuske trgovačke flote u Britaniju, i 04. srpnja 1940. godine je potpisao ono što se nazivalo "Wormsovim sporazumima". Zatim se vratio u Francusku preko Portugala i Španjolske, te se javio Darlanu u Vichyju. Francuska uredba, od 18. listopada 1940. godine, stavila je tvrtke čiji se vođe nisu smatrali pravim Arijcima pod državnu kontrolu. Iako je Hypolite rođen od kršćanske majke i bio kršten pri rođenju, Worms & Cie stavljen je pod državni nadzor, a Hypolite je postao meta nasilnih napada u pronjemačkom tisku.

Među ključnim vođama MSE, uključeni režim bili su: Paul Baudoin, Jacques Gudrard, Jacques Barnaud i Jacques Benoit-Mechin. Još jedan član MSE, Paul Reynaud, nakon izbijanja Drugog svjetskog rata je postao pretposljednji premijer Treće Republike, u ožujku 1940. godine. U posljednjim mjesecima prije francuske kapitulacije, Paul Baudoin, važan član Opusa Dei, direktor Banque d'Indo-Chine i Mussolinijev prijatelj, postao je desna ruka Reynaudu, uz pomoć Reynaudove ljubavnice Hélène de Portes. Jacques Gudrard bio je bankar koji je obnašao dužnost veleposlanika u Lisabonu za vrijeme Vichyjevskog režima. Važan član Cagoulea bio je Joseph Darnand, koji je kasnije osnovao Service d’ordre légionnaire (SOL), preteču Milice, kolaboracionističke paravojne formacije Vichyjevskog režima, a koja se borila protiv francuskog pokreta otpora i provodila antisemitsku politiku. Darnand je položio prisegu vjernosti Adolfu Hitleru, nakon što je prihvatio čin Waffen SS-a.

Jedan od trojice generalnih direktora Banque Wormsa, član MSE, Jacques Barnaud, bio je Göringov miljenik i odgovoran za predaju Nijemcima glavne francuske kemijske industrije, na čelu sa trustom Francolor. Nakon imenovanja Darlana za premijera Francuske,  1941. godine, Barnaud je imenovan službenim generalnim delegatom za francusko-njemačke ekonomske odnose, sve do prosinca 1942. godine. Barnaud je bio oduševljen Vichyjevskim režimom i iskoristio je svoj položaj za suradnju sa nacistima, kako bi sa njima osigurao poslove, vezane uz opskrbu aluminijem i gumom iz francuske Indokine. William D. Leahy, veleposlanik Sjedinjenih Država u Francuskoj, izvijestio je svog prijatelja Franklina D. Roosevelta da je francuski industrijalac Lehideux dio skupine snažno pronacističkih osoba, kojima se okružio Pétain.

Zajedno sa kolegama članovima MSE, poput Jean Bichelonnea, François Lehideuxa i Pierre Pucheua, Barnaud je bio član skupine tehnokrata, koji su bili važni u ranim danima Vichyjevog režima. Ti pojedinci, ponekad poznati kao "jeunes cyclistes" ("mladi biciklisti"), zagovarali su opsežne ekonomske reforme, tako da bi Francuska mogla postati vodeći igrač u Europi (u nastajanju), a koju bi predvodili Njemaci. Benoist-Méchin, francuski novinar i povjesničar, koji je služio kao podtajnik u Darlanovom kabinetu i, zajedno s Pierreom Pucheuom i Paulom Marionom, postao je dijelom 'jeunes cyclistes'. Benoist-Méchin je također bio prijatelj Jamesa Joycea i pokušao je prevesti njegovog "Uliksa". Razvio je blisko prijateljstvo sa Oswaldom Mosleyjem, koji je živio u Francuskoj nakon rata. Benoit-Mechin, autor knjige o Reichswehru, nagrađen je za svoje zasluge njemačkoj vojsci, tako što je imenovan za direktora Banque Worms nakon primirja, 1940. godine.

Darlan je doveo Pierre Pucheua, direktora nekoliko tvrtki Wormsa, kao državnog tajnika za industrijsku proizvodnju, a zatim i za unutarnje poslove u Vichyju. Bivši član PPF-a, Pucheu je bio kanal za prijenos financiranja Worms grupe i sinarhije, općenito u PPF. Također je bio ministar unutarnjih poslova Vichyja i organizator francusko-njemačkog kartela čelika. Ljeti 1942. godine, Pucheu je imao sastanak u BIS-u, gdje je Yvesu Bréartu de Boisangeru ispričao o planovima Eisenhowerove invazije na Sjevernu Afriku, o čemu je saznao od prijatelja, Roberta Murphyja, predstavnika američkog State Departmenta u Vichyju. Boisanger je kontaktirao Kurta von Schrödera koji je odmah, zajedno sa drugim njemačkim bankarima i njihovim francuskim dopisnicima, prebacio 9 milijardi zlatnih franaka putem BIS-a u Alžir. Očekujući njemački poraz, kolaboracionisti su se nadali profitirati od zamjene dolara i povećali su svoje udjele sa 350 na gotovo 525 milijuna dolara. Sporazum je sklopljen u dogovoru sa Thomas H. McKittrickom, Hermann Schmitzom, Emil Puhlom i japanskim direktorima BIS-a. Još jedan suradnik u shemi, prema izjavi koju je Otto Abetz dao pod zakletvom američkim dužnosnicima, 1946. godine, bio je jedan od članova vatikanske špijunske skupine koji je odao tajnu drugima u Hitlerovom Vrhovnom zapovjedništvu.