Židovi i komunizam u Poljskoj (1918.-1938.)

Odnos između Židova i komunizma u Poljskoj je vjerojatno najraspravljanija od svih veza između Židova i komunizma izvan tadašnjeg bivšeg Ruskog Carstva i novonastalog Sovjetskog Saveza. To je, gotovo u potpunosti, zato što je tzv. 'Holokaust' tema žestokih rasprava između Židova i Poljaka, što u osnovi predstavlja Olimpijadu žrtvovanja sa obje strane, pri čemu Židovi inzistiraju da su Nijemci prvenstveno ciljali Židove, a Poljaci da su Nijemci također snažno ciljali Poljake.

Neću ulaziti u detalje argumenta, ali u biti se fokus rasprave vremenom pomaknuo sa samog 'Holokausta' prema onome što bi mogli nazvati 'poljskom krivnjom za Holokaust', također i na 'poljske zločine nad Židovima nakon Drugog svjetskog rata', s fokusom na Poljake koji su se povezali sa Trećim Reichom (poput 'Polnische Polizei im Generalgouvernement', poznato kao 'Plava policija'),  i/ili su se slagali sa njemačkim stavovima, i/ili sa njihovim politikama rješavanja židovskog pitanja, kao i s raširenim antisemitizmom poljskog stanovništva prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, što je najpoznatije dovelo do pogroma u Kielceu, 04. srpnja 1946. godine. 

Naravno, rasprava se zatim dodatno usredotočila na razloge zašto su Poljaci toliko mrzili Židove, što bi ih potom moglo navesti da se više puta pobune protiv Židova i masakriraju ih manje od dvije godine nakon što su Nijemci navodno ubijali Židove plinom i pretvarali ih u sjenila i sapun. "Holokaust".

Taj razlog, iznad svih ostalih, jest židovski odnos (i umiješanost) sa komunizmom i stoga, njihova krivnja i apologetika za brojne Staljinove genocide i masakre, kao i za one Lenjina, Trockog i drugih.

U Poljskoj je ovaj koncept toliko poznat, čak ima i vlastiti termin kojim ga opisuje: Zydokomuna.

Židovi i ljevičari očajnički žele odbaciti ovu tezu o bliskoj židovskoj suradnji sa Sovjetskim Savezom i mrežom komunističkih partija, te obično pribjegavaju smiješnim protučinjeničnim izjavama, koje ovo u potpunosti odbacuju kao "mit". 

Npr. Andre Gerrits, belgijski znanstvenik ruske povijesti, prilično apsurdno je, 1995. godine, tvrdio:

"Židovski komunizam je 'ksenofobična tvrdnja'... doista mit, zabluda koja nikada nije postojala."

Međutim, ovo je potpuna besmislica, i kvantitativno i kvalitativno, jer kako Jaff Schatz objašnjava u svojoj studiji iz 1991. godine o ulozi Židova u komunizmu u Poljskoj. On piše:

"Kroz cijelo međuratno razdoblje su Židovi činili vrlo važan segment komunističkog pokreta. Prema poljskim izvorima i zapadnim procjenama, udio Židova u KPP-u nikada nije bio niži od 22%. U većim gradovima, postotak Židova u KPP-u često je prelazio 50 %, a u manjim gradovima često i preko 60%. Obzirom na ovu pozadinu, izjava ispitanika da su "u malim gradovima poput našeg gotovo svi komunisti bili Židovi" - ne čini se velikim pretjerivanjem.

Udio židovskih članova u KPP-u dosegao je vrhunac 1930. godine, sa 35%. Tijekom ostatka 1930-ih, kaže se da udio nije prelazio 24%. Međutim, postoje podaci koji sugeriraju da se mogao dodatno povećati u većim gradovima: židovsko članstvo u komunističkoj organizaciji u Varšavi dramatično se povećalo: sa 44% (1930.) na preko 65% (1937.). 

Sve u svemu, većina procjena stavlja udio Židova u KPP-u u prosjek od 22% do 26% tijekom 1930-ih. U poluautonomnim KPZU-u i KPZB-u, postotak židovskih članova bio je barem sličan onome u KPP-u.

U komunističkim omladinskim organizacijama udio židovskih članova bio je čak i veći nego u samoj stranci. Godine 1930. su Židovi činili 51% KZMP-a [Komnunistyczne Zjednoczenie Mlodych Polakow ili Komunistički savez poljske mladeži], dok su etnički Poljaci činili samo 19% (preostali broj činili su Ukrajinci i Bjelorusi). A 1933. godine su Židovi činili 31%, u usporedbi sa etničkim Poljacima koji su činili 33%. Ako pretpostavimo da su poljsko-židovski komunisti činili između jedne trećine i jedne četvrtine ukupnog članstva cijelog pokreta (KPP, KPZB, KPZU; i njihove omladinske organizacije) 1930-ih, to bi se otprilike odnosilo na između 5000 i 8400 židovskih komunista, ne računajući one u zatvoru. Ako uključimo i one koji su bili u zatvoru, ukupan broj Židova u komunističkom pokretu u Poljskoj tijekom tog razdoblja vjerojatno bi narastao na između 6200 i 10000 pojedinaca." 

Naravno, prožidovski pisci, poput Jana Grossa, pokušali su napasti Schatzovo istraživanje, jer je za svoje podatke koristio službene izvore poljske komunističke partije, koje Gross pogrdno naziva "nerealnima", ali pritom ne objašnjava zašto su Schatzove brojke - preuzete iz službenih poljskih komunističkih izvora - "nerealne", osim činjenice što pokazuju kako stereotip o Zydokomuni ima puno istine. 

Zato Gross provodi malo vremena raspravljajući o međuratnoj poljskoj komunističkoj partiji, i odmah pokušava govoriti o mitskoj, ali spornijoj ideji poslijeratnog "staljinističkog antisemitizma", jer Gross zna da zapravo nema argument protiv Schatzovih brojki, već zato što očajnički želi napasti "mit o Zydokomuni" da bi potkrijepio svoju tezu o raširenom iracionalnom antisemitizmu u Poljskoj prije, tijekom i nakon Drugog svjetskog rata. On mora pronaći neki način da odbaci Schatzove brojke,  jer one potpuno uništavaju njegovu tvrdnju da je Zydokomuna samo "antisemitski mit", bez ikakve osnove u činjenicama.

Činjenica je, međutim, da su Schatzove brojke više puta potvrdili i podržali drugi akademski stručnjaci za poljsku komunističku partiju i opće povijesno razdoblje u Poljskoj, poput Henryka Cimeka i Tadeusza Piotrowskog.

Potonji je prilično specifičan u objašnjavanju koliko su Židovi bili moćni i važni u poljskoj komunističkoj partiji, pišući:

"Prema Andrzeju Zwolinskom, u poljskim sudskim postupcima protiv komunista između 1927. i 1936. godine, 10% optuženih bili su poljski kršćani, a 90% Židovi. Prema Henryku Cimeku, od 15 čelnika u središnjoj upravi Poljske komunističke partije (Komunistcyzna Partia Polska ili KPP) 1936. godine, 8 su bili Židovi i 7 Poljaci. Židovi su činili 53% članova "aktivnog centra" (aktyw centralny), 75% izdavačkog aparata KPP-a, 90% Međunarodne organizacije za pomoć revolucionarima i 100% "tehničkog aparata" Sekretarijata unutarnjih poslova. Prije raspuštanja KPP-a, 1938. godine, Židovi su činili 25% njegovog članstva. U urbanim središtima središnje Poljske to članstvo bi naraslo na 50%." 

Ključna je stvar u tome što Piotrowski ističe da i drugi dokumentarni dokazi – poput sudskih zapisa sa suđenja komunistima između 1927. i 1936. godine – također upućuju na isti zaključak. Kada pogledamo tko su bili članovi pojedinih aparata i organizacija unutar (ili povezanih sa) Poljske komunističke partije: u njima pretežno dominiraju Židovi.

Drugi niz dokaza, koji ukazuje na ovu ogromnu židovsku dominaciju Poljske komunističke partije između 1918. i 1938. godine, na koji Piotrowski ukazuje da bi dodatno ilustrirao poantu: kada je Staljin oživio Poljsku Komunističku partiju 1942. godine, njenu jezgru činili su komunistički Židovi iz Varšave. 

To nije iznenađujuće, obzirom na Schatzov komentar:

"Komunisti židovskog podrijetla zauzimali su većinu mjesta u Središnjem komitetu KPRP-a i KPP-a." 

No, Cimeka je dodatno potvrdio:

"Židovi su igrali dominantnu ulogu u poljskom komunističkom pokretu u međuratnom razdoblju. Njihovi stavovi i aktivnosti ponekad su izazivali kontroverze. Komunisti židovske nacionalnosti optuženi su, između ostalog, za poticanje separatističkih i dogmatskih tendencija. U postocima, udio Židova u komunističkom pokretu u usporedbi sa njihovim udjelom u stanovništvu Poljske bio je najveći od svih nacionalnosti. Presudna uloga Židova posebno je bila vidljiva u vodstvu Komunistyczna Partia Polski (KPP) [Poljske komunističke partije] i Komunistyczny Związek Młodzieży Polski (KZMP) [Komunističkog saveza poljske omladine] (do veljače 1930. – Związek Młodzieży Komunistycznej w Polsce (ZMKP) [Savez komunističke omladine u Poljskoj]), kao i, iako u manjoj mjeri, u Komunistyczna Partia Zachodniej Białorusi (KPZB) [Komunistička partija Zapadne Bjelorusije] i Komunistyczna Partia Zachodniej Ukrainy (KPZU) [Komunistička partija Zapadne Ukrajine], kao autonomne organizacije povezane s KPP." 

Osim toga, Knebel bilježi da je 526 od 4669 zaposlenika poslijeratne komunističke poljske službe unutarnje sigurnosti (UB),  između 1945. i 1956. godine, bili su Židovi (kao i da je to vjerojatno značajno podcjenjivanje u rasponu od 10 do 15%). To je 11% ukupnog broja. 1945. godine, Židovi su činili 0,4%, što je oko 100000 Židova od procijenjene poljske populacije od 24 milijuna stanovnika Poljske 1945. godine. 

Knebel također dokumentira da to nije bila neka čudna aberacija kada piše:

"Paczkowski (2008.) se pozvao na izvješće Nikolaja Selivanovskog, glavnog sovjetskog savjetnika u Ministarstvu javne sigurnosti, od 20. listopada 1945. godine. Prema ovom izvješću, Židovi su činili 18,7% radne snage ministarstva, i držali su polovicu svih  rukovodećih pozicija. Rezultate ovog izvješća koristim za komparativnu analizu sa rezultatima IPN tablica. IPN tablice uključuju sve odjeljke MBP-a: odjele Središnjeg ministarstva (kasnije pretvorene u Odbor), lokalne pokrajine, te zatvore i logore u Poljskoj. Kada se uzme u obzir Ministarstvo BP-a kao cijeli sustav, moj izračun pokazuje da su u upravljačkom kadru MBP-a, 1945. godine, Židovi činili samo 12% (142 Židova u MBP-u od ukupno 1194 zaposlenika). Međutim, kada se izračuna samo broj sudionika u odjelima Središnjeg ministarstva, vidimo da je tu bilo 42,86% Židova. Od 42 zaposlenika u Središnjem ministarstvu, 18 su bili Židovi (16, plus dodatna 2, koja su identificirana kao Mogući Židovi). Sovjeta je bilo 26,19%." 

Poanta je u tome: ako je Poljsku komunističku partiju ponovno stvorio Staljin (1942.) od vjerojatno viših komunističkih izbjeglica iz izvorne KPP, koja je upravo i raspuštena po Staljinovom nalogu iz 1938. godine, a vodstvo i kadar stranke bili su pretežno židovski i zatim ta ista stranka nastavlja regrutirati Židove u ogromnoj mjeri, iz nesrazmjera sa njihovom zastupljenošću u stanovništvu, u svoje vladine i sigurnosne aparate u prvim godinama poljske komunističke države. Tada je razumno zaključiti kako je ovo kasnije židovstvo iz rane poljske komunističke države bilo povezano sa ranijom židovskom dominacijom Poljske komunističke partije. Također i da je židovstvo ranije stranke barem djelomično razlog zašto su ranom poljskom komunističkom državom također dominirali – opet u iskreno smiješnoj mjeri – Židovi na položajima moći.

Cimek dobro sažima ovo židovstvo, u odnosu na kompliciranu i međusobno povezanu prirodu različitih entiteta povezanih sa  Poljskom komunističkom partijom između 1918. i 1938. godine, što citiram opširno da bi čitatelj mogao razumjeti koliko su zapravo lude brojke o kojima se ovdje radi, kao i razumjeti različite uključene skupine, budući je mreža različitih skupina koje su tradicionalno bile povezane sa (ili su bile pod) Poljskom komunističkom partijom, jedan od načina povezivanja. 

"Židovi su igrali dominantnu ulogu u poljskom komunističkom pokretu u međuratnom razdoblju. Njihovi stavovi i aktivnosti ponekad su izazivali kontroverze. Komunisti židovske nacionalnosti optuženi su, između ostalog, za poticanje separatističkih i dogmatskih tendencija. U postocima, udio Židova u komunističkom pokretu u usporedbi s njihovim udjelom u stanovništvu Poljske bio je najveći od svih nacionalnosti.“ Presudna uloga Židova posebno je bila vidljiva u vodstvu Komunistyczna Partia Polski (KPP) [Poljske komunističke partije] i Komunistyczny Związek Młodzieży Polski (KZMP) [Komunističkog saveza poljske omladine] (do veljače 1930. – Związek Młodzieży Komunistycznej w Polsce (ZMKP) [Savez komunističke omladine u Poljskoj]), kao i, iako u manjoj mjeri, u Komunistyczna Partia Zachodniej Białorusi (KPZB) [Komunistička partija Zapadne Bjelorusije] i Komunistyczna Partia Zachodniej Ukrainy (KPZU) [Komunistička partija Zapadne Ukrajine], kao autonomne organizacije povezane s KPP-om.

[…]

Postojale su i židovske radničke stranke u Królestwo Polskie, koje su bile pod utjecajem cionista (židovskih nacionalista), koji su izražavali težnje tih Židova. Manifestirali su židovsku nacionalnost, sa ciljem ujedinjenja židovske dijaspore i uspostave vlastite države u Palestini. Nasuprot tome, Bund je postulirao da se židovsko pitanje treba riješiti uvođenjem socijalističkog političkog režima u Poljskoj koji bi Židovima dao nacionalno-kulturnu autonomiju. Sa druge strane, Żydowska Socjalno-Demokratyczna Partia Robotnicza Robotnicy Syjonu (Jidysze Socjalistisze Arbeter Partaj Poale Syjon), koja je stvorena u Królestwo Polskie 1905. godine, željela je spojiti socijalističke slogane sa cionističkim.

Slične postavke iznijela je Żydowska Socjalistyczna Partia Robotnicza Zjednoczeni (Jidysze Socjalistisze Arbeter Partaj Ferajnigte), koju su, u studenom 1918. godine, pozvali na postojanje takozvanih cionista-socijalista. 

Unutar navedenih židovskih radničkih stranaka došlo je do ideološke polarizacije i podjela, uslijed čega su se ljevičarske grupacije, ili pridružile KPRP-u, ili stvorile židovske komunističke organizacije. Ovaj fenomen bio je masovniji nego u miljeu poljskih socijalističkih stranaka. Poale Syjon se podijelio u srpnju 1920. godine, iz čega su nastale Poale Syjon-Lewica i Poale Syjon-Prawica. Prva se odlučila za židovsku emigraciju u Palestinu, dok je druga strana bila posvećena socijalizmu i internacionalizmu. Ova grupacija kritizirala je separatizam, vjerujući u prednosti suradnje između židovskih socijalista i svih socijalističkih stranaka u Poljskoj.

Delegacija Poale Syjon-Lewicy sudjelovala je u radu III. kongresa Komunističke internacionale (22. lipnja – 12. srpnja 1921.). Stranka je bila spremna pridružiti se KPRP-u, ali je željela sačuvati autonomiju što se tiče židovskih pitanja u kojima je odlučujuću riječ imala međunarodna organizacija Poale Syjon.

[…]

Od listopada 1921. godine, unutar Poale Syjon-Lewicy postojala je komunistička frakcija – Żydowski Związek Komunistyczny Poale Syjon [Židovski komunistički savez Paole Syjona] i koja se pridružila KPRP-u nakon što je isključena iz stranke Paole u studenom 1921. godine. Na čelu su joj bili Saul Amsterdam-Henrykowski (1898.–1937.), Gerszon Dua-Bogen (1892.–1948.) i Alfred Lampe (1900.–1943.). Obnašali su ključne položaje u stranci. G. DuaBogen bio je, između ostalog, tajnik Centralne Biuro Żydowskie KC KPP (1922.–1927.), a od I. kongresa KPZB-a (25. lipnja – 25. srpnja 1928.) – član njezina KC-a [Središnjeg komiteta]. Dvojica drugih aktivista zauzimali su još više položaje u stranačkoj hijerarhiji kao dugogodišnji članovi KC KPP i Biuro Polityczne KC KPP 5 P P4F [Političkog biroa KC KPP].

[…]

U kolovozu 1921. godine se KPRP-u pridružila i skupina koja se odvojila od Ferajnigte, koja je bila najslabija od svih spomenutih židovskih stranaka. Među članovima Ferajnigte, koji su se pridružili KPRP-u bili su, između ostalih, Izrael Gajst vel Geist (1888.–1939.) i Izaak Gordin--Lenowicz (1899.–1937.). Prvi, član KC Ferajnigte, pridružio se KPRP-u sredinom 1919. godine, kao član Centralne Biuro Żydowskie KC KPRP (1919.–1920.) i zamjenik člana KC KPP (1930.–1933.). Potonji, Gordin, pripadao je CBŻ-u (1923.–1927.).

[…]

Pitanje Bunda u Poljskoj raspravljao je i Izvršni odbor Komunističke internacionale, 19. ožujka 1921. godine. Njegovi predstavnici – Grigorij Zinowjew (G. Radomylski) i Karol Radek (K. Sobelsohn) – bili su mišljenja da se ne treba forsirati za neposredno spajanje Bunda s KPRP-om, unatoč načelu KI koje je propisivalo da u zemlji može postojati samo jedna komunistička stranka. Delegati KPRP-a mislili su drugačije: Henryk Walecki (Maksimilian Horwitz) i drugi bili su protiv uključivanja Bunda u IZ. Spomenuti aktivisti IZ i KPRP-a bili su židovskog podrijetla. Walecki je tvrdio da se Bund nije riješio svog nacionalizma. To se doživljavalo kao prijetnja KPRP-u, u situaciji kada je početkom 1920. ova stranka brojala oko 5500 članova, uključujući mnoge Židove, dok je Bund imao gotovo 10 tisuća članova.

[…]

Međutim, uzimajući u obzir činjenicu da je Kombund vjerojatno brojao oko 2 tisuće članova, dok je nekoliko mjeseci nakon pristupanja, odnosno u kolovozu 1923. godine, KPRP imao nešto više od 5500 članova, moglo bi se pretpostaviti da je u KPRP-u moguće bilo više od 50% Židova. Osim toga, treba imati na umu da su Židovi pripadali KPRP-u čak i prije nego što im se pridružio Kombund. Postojale su neke okružne organizacije koje su bile gotovo isključivo židovske, ili barem sa značajnim udjelom Židova, poput Komiteta Okręgowy KPRP Lublin, gdje su Židovi činili 76,3% članova (1923.), dok ih je 1925. godine bilo čak 82,4%. Sa druge strane, KO KPRP Siedlce brojao je 60% Židova 1923. godine, dok je u lipnju 1924. godine njihov udio narastao na više od 81%.

Ovo povećanje udjela Židova bilo je još uočljivije u ZMK-u, koji je, u prosincu 1922. godine, brojao oko 4 tisuće članova. Nakon što se nekoliko mjeseci kasnije ujedinio sa Cukunftom, oko 3 tisuće članova potonjeg najvjerojatnije je povećalo taj postotak na najmanje 60%.

[…]

Židovi su također pripadali, iako u manjem broju, autonomnim organizacijama KPRP-a, koje su nastale krajem 1923. godine – to su KPZU i KPZB. U tim su strankama dominirali seljaci, ali npr. 1924. godine je KPZU brojao 13,3% židovskih članova, dok je u Związku Młodzieży Komunistycznej Zachodniej Ukrainy njihov udio bio 25% od 1926. godine. U studenom 1924. godine činili su 18–20% KPZB-a." 

Sve je to Cimek sažeto objasnio u tabličnom obliku na sljedeći način: 

Cimekova sažeta tablica pokazuje nam činjenicu da, prema dostupnim podacima o etničkoj strukturi Poljske komunističke partije (od 1931.) i njenog omladinskog krila (od 1926.), u oba su dominirali Židovi, tijekom cijelog razdoblja o kojem se raspravlja. Omladinsko krilo je, posebno, započelo sa 42% svojih članova koji su bili Židovi 1926. godine; do 1933. godine je taj je pao, ali samo na još uvijek ogromnih 32% Židova, nakon što je dvije godine ranije, 1931. godine, bilo 48% Židova.

Ali, koliko je nesrazmjerno bilo ovo članstvo u odnosu na židovsko stanovništvo kao postotak stanovništva Poljske?

Židovi su činili 7,8% stanovništva Poljske 1921. godine, te 8,6% 1931. godine. Ovaj porast židovskog stanovništva Poljske kao postotka ukupnog stanovništva nije bio posljedica toga što su Židovi imali puno više djece, već je uzrokovan dvama čimbenicima: pomicanjem nacionalnih granica i pokretom unutar poljskog židovstva inspiriranim cionističkim pokretom da se ne označavaju kao Poljaci, već kao Židovi. 

Vrijedi napomenuti da je slična situacija prevladavala u Latviji, iako obrnuto, gdje se židovsko stanovništvo službeno smanjilo 1935. godine, jer ih je latvijska vlada proizvoljno reklasificirala kao "Ruse". 

Dakle, ako uzmemo židovsku zastupljenost unutar Poljske komunističke partije (22%) i njenog omladinskog krila (44,2%) 1931. godine - u odnosu na brojku poljskog popisa stanovništva o tome koliko je Židova bilo u Poljskoj iste godine (8,6%). Dobivamo da su Židovi bili prekomjerno zastupljeni, i to 2,6 puta više od njihove demografske zastupljenosti, što se tiče Poljske komunističke partije 1931. godine, kao i 5,1 puta više od njihove demografske zastupljenosti u omladinskom krilu stranke iste godine.

To su brojke koje se, iskreno rečeno, ne mogu objasniti "slučajnošću", "koincidencijom" ili "stopom pismenosti", posebno jer se čini da je Poljska socijalistička partija – glavni suparnik Poljske komunističke partije na političkoj ljevici u međuratnoj Poljskoj – imala slični problem, unatoč tome što je očajnički željela da se pravi poljski radnici pridruže njenim redovima. 

Slično tome, Poljska komunistička partija i njene omladinske organizacije (ove potonje organizacije, ako se zbroje, bile su 60%  židovske, u smislu etničke demografije) su prepoznale problem i očajnički pokušale provesti prisilnu polonizaciju svojih organizacija. Kako Cimek objašnjava:

"Vodstvo KPRP-a vidjelo je nedostatke koji su proizašli iz tolikog broja Židova među svojim redovima. Iznijeli su, između ostalog, ideju polonizacije KPRP-a, kao i čvršće veze između aktivnosti CBŽ-a i aktivnosti glavne stranke." 

Učinak ove prisilne polonizacije doveo je do toga da je u omladinskom krilu stranke bilo 51% članova Židova i 19& Poljaka, u veljači 1930. godine. Zatim je bilo 32% Židova i 33% Poljaka, u listopadu 1933. godine. 

Kako bi razumjeli praktičnu stvarnost iza ovih brojki, pogledajmo ukupan broj članova omladinske organizacije stranke. Možemo vidjeti da se udvostručio između 1931. i 1932. godine (sa 7000 na 14 000 članova), što u biti znači: ako je 51% članstva omladinske organizacije stranke bilo Židova u veljači 1930. godine - onda je od ukupnih 4100 članova, u to vrijeme, 2091 bilo Židova, a samo 779 Poljaka. 

Zatim, do listopada 1933. godine, budući je omladinska organizacija stranke narasla sa 4100 članova na 15000 članova u prethodne tri godine: broj Židova u organizaciji (32%) više se nego udvostručio (na 4800 članova), što je potom samo prikriveno činjenicom da se broj poljskih članova (33%) otprilike upetostručio na 4950.

Osim toga, trebamo napomenuti da je ovo gotovo sigurno podcijenjena vrijednost, jer bi brojni članovi omladinske organizacije stranke migrirali - zbog punoljetnosti - u samu poljsku komunističku stranku, i više ne bi bili članovi omladinske organizacije stranke, što pak možemo vidjeti vjerojatno predstavljeno u povećanju broja židovskih članova Poljske komunističke partije za 4%, 1932. godine. 

Dakle, možemo vidjeti da iako se prisilna polonizacija Poljske komunističke partije površno učinila smanjenom, značajnom židovskom prekomjernom zastupljenošću među organizacijama komunističkog pokreta u Poljskoj; zapravo predstavlja suprotno. Naime, došlo je do udvostručenja broja Židova u komunističkom pokretu u Poljskoj, što je prikriveno smokvinim listom velikog relativnog povećanja broja stvarnih Poljaka u pokretu.

Problem nije bio samo u tome što su Židovi u Poljskoj bili prvenstveno urbano stanovništvo, već su i otvoreno prezirali i/ili gledali sa visine na stvarne Poljake, posebno one u ruralnim područjima. Kako Cimek objašnjava:

"Proces pridruživanja seljaka komunističkim strankama bio je, između ostalog, otežan negativnim stavom nekih Židova – koji su dominirali u malim gradskim stranačkim organizacijama – u vezi s agitacijskim aktivnostima koje su se trebale provoditi u seljačkim sredinama. Najčešće su se opravdavali seljačkim antisemitizmom, iako u stvarnosti takav fenomen nije uvijek bio prisutan. Štoviše, Židovi iz nekih lokalnih organizacija smatrali su seljake "teretnim elementom", čije je razumijevanje teško postići." 

Ovo očito podržava MacDonaldovu teoriju o etnocentrizmu kao srži židovskog identiteta, kao i ono što Duke naziva "židovskim supremacizmom". Ali, ono što je ovdje zanimljivo jest da pruža uvjerljivo objašnjenje tri stvari odjednom.

Naime, djelomično objašnjava zašto je komunistička agitacija propala u Poljskoj (Židovi su komunizam ipso facto smatrali židovskim, stoga je novačenje Poljaka bilo manje važno od novačenja drugih Židova) - odakle dolazi stereotip o Zydokomuni (stvarno iskustvo sa predstavnicima i poznavanje poljske komunističke partije), kao i zašto su Židovi (kao članovi poslijeratne poljske tajne policije i vlade) prvenstveno ciljali Poljake radi represije u ranoj komunističkoj državi u Poljskoj (ovo etničko podcjenjivanje također je vidljivo u 133 dana Bele Kuna u Mađarskoj i tijekom sovjetske okupacije Latvije od 1940. do 1941. godine). 

Ukratko: Židovi su komunizam smatrali židovskim intelektualnim pokretom, a Sovjetski Savez židovskom državom, te su se u skladu s tim i ponašali, što je zauzvrat, vremenom, dovelo do sve većeg antisemitizma među Poljacima.

Dobar primjer kako je bila ta izrazito nesrazmjerna židovska dominacija Poljske komunističke partije i njezinih pomoćnih organizacija pruža se primjer sovjetske organizacije MOPR (Međunarodna crvena pomoć) u Poljskoj. Cimek komentira:

"Najveći udio Židova, međutim, pronađen je u Miedzynarodowa Organizacja Pomocy Rewolucjonistom (MOPR) [Međunarodna organizacija za pomoć revolucionarima], koja je u svojim velikim gradskim izbornim jedinicama u Poljskoj, 1932. godine, imala oko 6 tisuća članova. 92% njih bili su Židovi, dok je u ruralnim izbornim jedinicama taj udio bio 88%." 

Dok Schatz navodi:

"Osim toga, Židovi su bili u ogromnoj većini u poljskom MOPR-u (Miedzynarodowa Organizacja Pomocy Rewolucjonistom, Međunarodna organizacija za pomoć revolucionarima), koji je prikupljao novac i usmjeravao pomoć zatvorenim komunistima.  Godine 1932., od 6000 članova MOPR-a, oko 90% su bili Židovi." 

Prevladavajuća i gotovo potpuna židovskost organizacije MOPR-a u Poljskoj se odražavala, otprilike u isto vrijeme, i u Litvi, gdje je 1938. godine, 60% članova MOPR-a bili Židovi. 

Međutim, u svojoj gotovo potpunoj židovskosti, organizacija MOPR-a u Poljskoj zasigurno nije bila sama, niti neobična. Budući,  kako Cimek objašnjava:

"Prema Tajništvu Krajowy KC KPP, početkom 1936. godine, udio Židova u izvršnim redovima cijele stranke i KZMP-a bio je prevelik – 54%. Štoviše, udio Židova u MOPR-u dosegao je 90%, u stranačkom tehničkom aparatu oko 75%, a u tehničkom aparatu Tajništva i vodstva KO KPP Varšava – 100%. Suočeni sa ogromnom dominacijom izvršne vlasti, od strane sitne buržoazije i industrijalaca koji su uglavnom bili židovskog podrijetla, Sekretarijat Krajowy odlučio je uvesti više industrijskih radnika u izvršne strukture. Također je pokušao povećati broj poljoprivrednih radnika i seljaka među aktivistima." 

Drugim riječima: Poljsku komunističku partiju vodila je skupina uglavnom židovskih kapitalista ili njihove djece, na sličan način na koji su Mađarsku Sovjetsku Republiku uglavnom vodili Židovi, iz ne toliko različite pozadine. 

Na to se referirao visoki poljski komunistički aktivist, Wincas Mickiewicz, kada je, u srpnju 1930. godine, izjavio:

"U pravu su bili oni drugovi koji su govorili o dvije sui generis stranke: židovskoj i poljskoj." 

"Dvije stranke", o kojima je Mickiewicz govorio, odnosile su se i na činjenicu da su Židovi bili masovno i prekomjerno zastupljeni, dok su Poljaci bili masovno nedovoljno zastupljeni u redovima Poljske komunističke partije, ali i na značajnu razliku između njih dvoje u pogledu njihove moći.

Ovo je područje koje samozvani "razotkrivači mita o judeoboljševizmu" rijetko priznaju (a kamoli raspravljaju), jer ignoriraju relativnu moć pojedinaca, kao i koliko je određena stranačka i/ili državna birokracija (operativno i odlučujuće srce bilo koje organizacije/režima, ili pravi nositelji vlasti) - bila židovska. U prilog fokusiranja na glupu ideju, ako imate 20 beznačajnih ministara, ali židovskog ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i ministra vanjskih poslova - dakle, 20 beznačajnih ministara znači da je veća relativna moć židovskog ministra unutarnjih poslova, ministra obrane i ministra vanjskih poslova nekako potpuno poništena - time je "mit o židovskoj moći" razotkriven, jer postoji "više nežidovskih ministara". 

Schatz je neobičan u literaturi, po tome što u svoju analizu židovske moći i zastupljenosti unutar Poljske komunističke partije uključuje ovu relativnu razliku u moći, kada navodi:

"Kvalitativni značaj židovskih komunista bio je čak i veći nego što bi ukazivao njihov sam broj. Unatoč činjenici što su se partijske vlasti očito trudile promovirati klasično obrazovane proleterske i etnički poljske članove u kadrove vođa i dužnosnika, židovski komunisti činili su 54% terenskog vodstva KPP-a 1935. godine. Štoviše, Židovi su činili ukupno 75% stranačke tehnike, aparata za proizvodnju i distribuciju propagandnih materijala." 

Cimek ponavlja Schatzovu analizu kada piše:

"Postotak Židova obično je bio veći unutar vodstava KPP-a i KZMP-a, nego među njihovim običnim članovima. Tijekom svih šest kongresa KPP-a je izabrano ukupno 172 člana KC-a i njihovih zamjenika, od kojih su neki bili izabrani više puta (Świetlikowa 1958: 96 i dalje; 1959: 31). U siječnju 1936. godine, nacionalni sastav središnjih stranačkih vlasti izgledao je ovako: od 19 članova KC KPP-a: 11 su bili Poljaci, 6 Židovi (31,6%), 1 Bjelorus i 1 Ukrajinac; među 15 članova i zamjenika članova KC KPZB-a Bjelorusi su bili najbrojniji (njih 7), a osim njih 6 su bili Židovi (40%), 1 Poljak i 1 Latvijac; od 7 članova KC KPZU-a: 3 su bila Ukrajinci i 3 Židovi (svaki po 42,9%), plus 1 Poljak. Još više Židova bilo je u redovima okružnih aktivista KPP-a 1935. godine – od 52 osobe 28 su bili Židovi (53,8%) i 23 Poljaci."

I Cimek i Schatz tvrde da je Mickiewiczeva "židovska stranka" uglavnom bila sastavljena od vođa, dužnosnika i aktivista Poljske komunističke partije, dok je "poljska stranka" uglavnom bila ograničena na obične članove. Stoga možemo razumno i prilično točno govoriti o tome kako je Poljska komunistička partija bila uglavnom vođena od strane Židova.

To možemo dalje vidjeti u tome kako se tijekom 1930-ih - dok se postotak Židova kao članova stranke u usporedbi sa Poljacima smanjivao (iako se, kako smo vidjeli, zapravo u stvarnim brojkama udvostručio) - relativna moć "židovske stranke" unutar Poljske komunističke partije se znatno povećavala.

Kako Cimek navodi:

"Pred kraj 1936. godine, nacionalni sastav vodstva KPP-a još se više promijenio na štetu Poljaka. Prema pisanom izvješću čelnika KPP-a o aktivnostima stranke nakon IV. plenuma (veljača 1936.), u prosincu 1936. godine su vlasti KPP-a brojale 15 osoba (isključujući KPZB i KPZU), uključujući 8 Židova (53,3%) i 7 Poljaka. Štoviše, među 15 tajnika okružnih odbora, od ukupnog broja od 18 tajnika - 8 je bilo židovskog podrijetla (53,3%), dok je 7 bilo poljskog podrijetla. Godinu dana ranije, u veljači 1936. godine, bilo je 30 članova i zamjenika članova KC KPP-a, uključujući 15 Poljaka, 12 Židova (40%), 2 Ukrajinaca i 1 Bjelorusa. Uz dodane članove KC KPZB i KC KPZU (isključujući zamjenike članova KC-a), bilo je 52 osobe, od kojih: 21 Židov (40,4%), 17 Poljaka (32,7%), 8 Bjelorusa (15,4%), 5 Ukrajinaca (9,6%) i 1 Litavac (1,9%). U središnjem izvršnom, izdavačkom i tehničkom aparatu Tajništva Krajowy, postotak Židova bio je još veći, odnosno 53%, 75% i 100%." 

To se također vidi u podrijetlu službenih delegata na stranačkim kongresima, istim obrascem koji se održava, i također pokazuje da, dok je prisilna polonizacija Poljske komunističke partije učinkovito prikrivala izrazito preveliko i nesrazmjerno židovsko članstvo i ulogu u njemu - broj poljskih predstavnika, koji su poslani na stranačke kongrese, masovno se smanjio, tijekom 1920-ih i 1930-ih - dok se broj židovskih delegata, u istom razdoblju, masovno povećao.

Kako Cimek primjećuje:

"Udio nacionalnih manjina rastao je i među delegatima kongresa KPP-a, što je rezultiralo smanjenjem sudjelovanja delegata poljskog podrijetla, koji su 1923. godine činili 85,5%, dok su 1932. godine pali na 59,8%.

[…]

Najveći porast udjela delegata kongresa KPP-a odnosio se na Židove: sa 7 osoba (1923.) na 23 osobe (1932.). U stvarnosti je Židova bilo mnogo više, ako se tome doda skupina Poljaka židovskog podrijetla, budući je, kao što je prikazano na II. kongresu KPRP-a, osim 7 Židova, tamo bilo i 14 Poljaka židovskog podrijetla." 

Cimek je još jednom lijepo sažeo ovu stvarnost u tabličnom obliku kako slijedi: