Francuska veza: Sicilijanska mafija, linčovanje i robovski dječaci "Otoka užitka"

Scena iz Disneyjevog filma "Pinocchio" iz 1940. godine, gdje se mladi dječaci dovode na "Otok užitaka".

Zadnje ime prethodnog teksta je bilo Josepha Machece, čovjeka koji će stvoriti američku mafiju. 1868. je bila godina predsjedničkih kampanja: Ulysses S. Grant, koji se kandidirao za republikance i Horatio Seymour, za demokrate. Horatio Seymour proglasio je Proklamaciju o emancipaciji neustavnom, dok je bio guverner New Yorka: "Republikanci su nudili oštru politiku prema Jugu i posebne privilegije za crnce sa Juga". Demokrati su se, barem u očima Konfederacije, svrstali u pro-južnjačku, pro-bijelu stranku.

Macheca je pokrenuo izvanrednu kampanju u New Orleansu, u znak podrške predsjedničkim izborima Horatia Seymoura, gdje je organizirao je i zapovijedao četom Sicilijanaca, koji su bili poznati kao Nevini. To je bio početak onoga što će postati američka mafija i to nije bila jedina prilika u kojoj je Macheca bio uključen u pro-konfederacijske aktivnosti, kao što ćemo vidjeti.

U ovom tekstu će se govoriti i o podrijetlu trgovine djecom u Sjedinjenim Državama, gdje su talijanski mafijaški kanali korišteni za prijevoz otete djece iz Italije u New York. Ovaj proces je štitio i branio njujorški pravosudni sustav, koji se nikada nije suprotstavio ovom fenomenu, čak niti kada je javno razotkriven. Sve aktivnosti bandi u to vrijeme u New Yorku bile su podređene 'Tammany Hallu', političkom stroju Aarona Burra, koji je kontrolirao i financirao Demokratsku stranku. 

Časno društvo

Prvi puta se "Časno društvo", tj. sicilijanska mafija, spominje (u svijetu engleskog govornog područja) 1874. godine. Londonski 'Times' je poslao telegram iz Perugije, središnje Italije, gdje se izvještava o broju izbjeglica koje ulaze u grad. Njihov bijeg je "uzrokovan izvanrednim stanjem na otoku Sicilije", gdje se "organizirala nova Camorra pod nazivom Sicilijanska mafija" (u priči objavljenoj 3 tjena poslije, naslov je promijenjen u "Mafija"). Izvještaj se nastavlja: "Velika skupina sicilijanskih zločinaca je uhapšena u Palermu pod optužbom za pljačku Mont de Pieti, vladine zalagaonice u tom gradu, u koju su uspjeli ući putem podzemnih inženjerskih radova". Nakon ovog tunelskog podviga, mafija je uspjela izvući 200.000 dolara. "Na kraju su uhićeni, ali kada je vlada otišla na suđenje, pozvani porotnici se nisu pojavili. Vojska je pozvana kako bi iskorijenila ovo društvo. No, odmah su osramoćeni, jer je šef mafije, poznat kao Don Pasquale, zarobio cijelu konjičku četu u brdima izvan Palerma." 

Times je u svom izvješću nastavio: "Što je Mafija? To je sicilijanski oblik i naziv koji odgovara onome što je u Napulju tako dugo i zloslutno bilo poznato kao Camorra. Mafija u svoje redove uključuje pripadnike svih društvenih slojeva: stara napuljska Camorra mogla je ukazati na napuljskog Princa Krvi kao jednog od svojih članova. Iako sicilijanska Mafija nije baš toliko poštovana, ona obuhvaća plemiće, suce, odvjetnike, trgovce, poljoprivrednike, ukratko svaki društveni sloj, sve do džepara." Mafijaši su se često mogli prepoznati po dijelu uniforme koju su nosili, koju je Times opisao kao "neobična kapa, sa resom koja visi sprijeda". 

Jedan trag za otkrivanje misterija ove "neobične kape" jest službeni logo Tammany Halla, koji odgovara opisu frigijske kape: 

Krupni plan logotipa Tammanyja na zgradi sjedišta Tammanyja, na adresi Union Square 44, Manhattan, New York City. Kape slobode, tada znak vjernosti jakobinskoj francuskoj revoluciji, širile su se kao muška odjeća na ulicama New Yorka početkom 19. stoljeća. Crvena frigijska kapa postala je simbol Tammanyja tijekom dugog postojanja organizacije.

Tri godine kasnije, mafija se ponovno našla u vijestima. Oteli su engleskog bankara, a britanska vlada prijetila je invazijom na Siciliju ako se društvo ne raspusti.

David Leon Chandler u djelu "Braća po krvi": 

"Incident je postao međunarodna senzacija. John Forester Rose je bio potomak engleske bankarske obitelji, sa velikim interesima na Siciliji. Njegov otmičar, prema New York Timesu, bio je 'nitko drugi nego sam poznati Leone'.

Leone je bio najzloglasniji bandit u Italiji, tip Robina Hooda, navodni vođa svih sicilijanskih mafija. Ova glasina zaslužuje malo ispitivanja, jer ide u srž pitanja strukture Časnog društva na cijelom otoku.

Mafija iz Palerma, sa članstvom koje se kretalo od baruna do kavalira, bankara, trgovaca srednje klase i koljača, bila je prva sicilijanska mafija. U 1860-ima, njeni mazzinistički i kamoristički osnivači, regrutirali su obećavajuće brdske bandite. Počevši od otprilike 1870. godine, dodali su elemente još jedne postojeće kriminalne klase. Ovi novi regruti bili su čuvari latifundija, naoružani ljudi koji su štitili, a ponekad i upravljali, velikim vlastelinskim imanjima odsutnih zemljoposjednika.

Ove tri kategorije – izvorni palermski gerilski revolucionari, elita brdskih bandita i latifundijski čuvari – činile su palermsku mafiju.

Tijekom tog desetljeća društvo je steklo glamuroznu sliku. Izvijestio je 'The New York Times', kako su iz cijele Sicilije mladići dolazili u Palermo, kako bi 'postrance promatrali i proučavali ove bahate mafijaše, sa njihovim kratkim žargonom govora, razuzdanim šeširima i dugim pramenom kose'. Izraz mafija počeo je značiti nešto divljenja vrijedno, lijepo i smjelo.

(...) Ubrzo nakon otmice Rosea, The New York Times je primijetio da 'svaka od 360 općina na Siciliji ima svoju mafiju. Na jednom mjestu njihova energija kontrolira političke urede, na drugom prodaju nekretnina. Palermska mafija je najveća i stoga najmoćnija.  Ova društva su kriminalne prirode, sa redovnim ustavima, pravilima prijema i kaznenim statutima. Takozvani capi-mafia (tj.  obiteljski šefovi) su ljudi od značaja i obrazovanja.'

Ova labava organizacija poluautonomnih seoskih mafija učinilo je sicilijansko društvo drugačijim od Camorre, čije su podružnice uvijek ostale pod strogom kontrolom glavnog ureda u Napulju." 

John Forester Rose, potomak engleske bankarske obitelji, uzet je kao talac i držan kao zatvorenik u špilji izvan Palerma. Tijekom tog vremena, Leoneovi mafijaški banditi uzeli su i drugog taoca, još jednog bankara, po imenu Alesandro Parisi. I on je odveden u istu mrežu špilja, gdje je Rose bio držan. Prema Parisijevom izvješću (nakon što je oslobođen): špilja je bila prekrivena tepihom, a zidovi i ulaz bili su prekriveni tepisima i zavjesama. Omiljena tema razbojnika za razgovor sa Parisijem bila je raspodjela bogatstva. Rekli su svom zarobljeniku: "Krivnja leži na upornim bogatima, koji nisu nimalo uzvišeni u čuvanju svog bogatstva. Mnogi mafijaši, u drugim okolnostima, bili bi pristojniji ljudi, kako svijet ide. Oni se prijavljuju za zaštitu. To je izbor između čekića i nakovnja." 

Parisi je oslobođen mjesec dana kasnije, nakon dugog cjenkanja između društva i njegove obitelji. Rose nije bio te sreće. Leone je tražio otkupninu od 30000 dolara za Roseovo oslobađanje. Zanimljivo je što njegova supruga, čini se, nije imala pristup Roseovom novcu kako bi platila otkupninu i čudno se našla u situaciji gdje je trebala "prikupiti novac" za Roseovu otkupninu. Bankari obitelji Rose nisu joj ponudili nikakvu financijsku pomoć, što je opet bilo vrlo čudno. Umjesto toga, privatno su zamolili Disraelijevu vladu neka pošalje svoje trupe.

Leone je poslao još jedno pismo prijeteći da će Roseu odrezati uho, ako se otkupnina odmah ne plati. Nije bilo odgovora. Nakon toga uslijedilo je treće pismo u kojem je stiglo jedno uho; ali i četvrto pismo u kojem je stiglo i drugo uho. U tom trenutku, gospođa Rose otišla je u novine zbog svoje situacije. Ovo je, predvidljivo, izazvalo javni zahtjev da Britanci pošalju trupe na Siciliju.

Uslijedilo je peto pismo, u kojem je bio nos i upozorenje da će nastaviti slati dijelove Rosea, dok ne prime otkupninu ili dok od Rosea ne ostane ništa. Novinski pozivi za prikupljanje novca za otkupninu Rosea su dosegli 16.000 dolara i taj je iznos poslan Leoneu. Leone je prihvatio iznos, Rose je pušten i vratio se u Englesku.

U tom trenutku Disraeli odlučuje poslati talijanskoj vladi ultimatum - neka pronađu Leonea i njegove mafijaške bandite ili će na Siciliju biti poslane britanske ekspedicijske snage kako bi obavile posao.

Talijanski vojni korpus je krenuo u cjelogodišnje pretresanje Sicilije, često vješajući nevine građane, zajedno sa mafijašima. Na kraju je vojska prikupila informacije o lokaciji Leoneovog logora, koji je brojao 160 ljudi, i nalazio se na vrhu brda izvan Palerma. Do zore, Leonea i njegove ljude okružio je talijanski vojni korpus, koji je napredovao uz brdo. Ovaj rat na vrhu brda trajao je danima, sve dok nisu ostali samo Leone, njegov poručnik Guiseppe Esposito, i 21 njihov čovjek. Leone, Esposito i 14 ljudi su, na kraju, zarobljeni.

David Leon Chandler piše:

"Mafijaši su paradirali po Palermu kao ratni trofeji, a plan je bio prevesti ih u Rim na javno suđenje. Sigurnosni aranžmani bili su pažljivo isplanirani, jer je kralj Viktor Emanuel II. sumnjao da je mafija podmitila određene članove Parlamenta i ljude iz njegova vlastita ministarstva. Sukladno tome, četrnaest preživjelih podijeljeno je u dva zatvorska kombija: Leone i šestorica njegovih ljudi su putovali u jednom, a Esposito i preostala šestorica u drugom. Esposito i njegova grupa uspjeli su podmititi stražara svog kombija,  pobjegli su i napustili Siciliju. Leone je, međutim, isporučen u Rim, gdje je brzo suđen i osuđen na doživotni zatvor. Godine 1879. je i on pobjegao u Alžir, gdje je ubrzo nakon toga ubijen pod nepoznatim okolnostima."

Zanimljiva je stvar u povijesti mafije - kada god šefa mafije uklone navodno vladine snage, onda gotovo bez iznimke poručnik, odnosno drugi zapovjednik, uspije preživjeti i glatko nastaviti operaciju bez ikakvih problema. Ono što je bizarno, operacije se nastavljaju bez ikakve daljnje intervencije spomenute vlade.

Guiseppe Esposito nastavio je organizaciju i naslijedio Leonea kao najugledniji sicilijanski mafijaš sljedećih osam godina.

"Espositov rat na brdu i uspješan bijeg učinili su ga legendom, a između svibnja 1877. i kolovoza 1878. godine, povećao je svoju slavu ubivši vlastitom rukom 11 bogatih zemljoposjednika, zajedno sa kancelarom i prorektorom jedne sicilijanske provincije.

Esposito je zarobljen u kafiću u Palermu, ali je ponovno pobjegao. Pobjegao je iz zemlje i na kraju stigao u Marseille, odakle je  brodom otišao u New York, u pratnji šest drugih bjegunaca. Ova jedinica, vođa sicilijanske mafije i njegov kadar, stigli su u New York nezapaženo, u studenom 1878. godine. Esposito i njegovi ljudi kupili su bar na adresi Thompson Street 95, i učinili ga svojim sjedištem u New Yorku. Međutim, u proljeće 1879. godine, preselili su se u New Orleans. Bili su manje od šest mjeseci u New Yorku." 

Kao što ćemo vidjeti, postojala je osovina sicilijanske mafije Palermo - New Orleans - New York.

U New Yorku, Alesandro S. Williams, korumpirani policijski inspektor, bio je na čelu bandi Whyos (članovi zloglasna braća Kelly, Paul i Jim). Paul i Jim zapravo su bili talijanski nasilnici u usponu, čije je pravo prezime bilo Vaccarelli, ali su uzeli irsko prezime kako bi lakše napredovali u hijerarhiji. U to vrijeme su kriminal u New Yorku kontrolirale pretežno politički zaštićene irske i židovske bande.

David Leon Chandler piše:

"Između Whyosa, političari Tammanyja i policijski inspektori, ili kapetani poput Williamsa, održavali su monopol nad kriminalom. Braća Kelly mogla su sudjelovati, jer su bila spremna prihvatiti podređene uloge. Međutim, do prijelaza stoljeća, Paul Kelly postao je jedan od vodećih kriminalnih šefova New Yorka, a njegova banda Five Points, koja je brojala nevjerojatnih tisuću i petsto članova, uključivala je mlade pripravnike, poput Napuljana Johnnyja Torrija i Ala Caponea, te Sicilijanca Salvatorea Lucianu, koji se kasnije prozvao Lucky Luciano. Kelly je zaokružio svoju karijeru postavši potpredsjednik Međunarodnog udruženja lučkih radnika, AFL." 

Esposito će stići u New Orleans u proljeće 1879. godine. Baš poput New Yorka, i ovaj je južni grad imao veliku sicilijansku zajednicu. Sicilijanska mafija već je djelovala u New Orleansu u trenutku kada je Esposito stigao. Predvodio ju je Joseph Macheca, otac američke mafije. No, čim je stigao Esposito, Macheca odstupa kako bi Esposito postao šef sicilijanske mafije u New Orleansu. 

Esposito će se konačno suočiti sa ozbiljnim izazovom, detektivom iz New Orleansa, Davidom Hennesseyjem, čovjek kojega se nije smjelo olako shvatiti, čak ni od Esposita. Hennesseyjev otac bio je vojnik Unije, što je bilo značajno za nekoga tko je odrastao na Jugu. Hennessey je doveo rođaka, Mikea Hennesseyja, kao svog partnera, jer je bio jedan od rijetkih ljudi kojima je mogao u potpunosti vjerovati, u državi čijim su poslovima do tada već uglavnom upravljali Macheca/Esposito mafija iz New Orleansa. Prema Davidu Leonu Chandleru, Hennesseyjevi su bili među rijetkim nekorumpiranim članovima policije.

Negdje oko 1880. godine, kako izvještava 'New York Detective Library', Hennessey se 'povjerio prijatelju da je čuo glasine o tajnoj organizaciji i 'da su, kada se počini ubojstvo, za to odabrane mafije iz drugih gradova; stoga, kako bi izbjegli otkrivanje, bande su uglavnom bile od šest članova i plaćeni su od 25 do 100 dolara za posao koji su obavili'. Hennesseyjevu tvrdnju da su mafije New Yorka i New Orleansa redovito komunicirale i surađivale na zločinima – policajci će ponavljati sljedećih četrdeset godina. 

Hennesseyjeva izravna istraga o Espositu započela je u siječnju 1881. godine, kada je talijanski konzul u New Orleansu posjetio šefa policije Toma Boylana, i predao mu dosje koji je diplomatskom poštom primio od šefa policije u Rimu. Sadržavao je Espositovu sliku, sa pismom koje je šefu policije u Rimu poslao anonimni doušnik iz New Orleansa. Talijanski konzul želio je znati gdje se Esposito nalazi u New Orleansu. Esposito je bio tražena osoba u Italiji, a među njegovim zločinima bila je i otmica bankara Rosea. Boylan će Hennesseyja staviti na ovaj slučaj.

Talijanska vlada je, u međuvremenu, kontaktirala i otpravnika poslova u New Yorku, koji je angažirao dva privatna detektiva, Jamesa Mooneyja i Dana Bolanda, neka odu u New Orleans i uhite Esposita, na temelju njujorških naloga.

Preko insajdera, Hennessey uspijeva uhititi Esposita, pod pseudonimom Vincenzo Rebello, 05. srpnja 1881. godine, ispred katedrale sv. Luja, koju je Esposito svakodnevno posjećivao u 11:00 sati. Hennessey je uspio zaskočiti Esposita bez ispaljenog metka.

"U mraku sljedećeg jutra, David Hennessey prokrijumčario je Esposita, natovarenog sa četrdeset funti lanaca, na parobrod 'City of New Orleans', koji je plovio za New York. Predao je Esposita privatnim detektivima Mooneyju i Bolandu, te se vratio na obalu. Uhićenje je izvršeno tako glatko da se vijest u gradu nije saznala do sljedećeg dana. Petero, od Espositovih šestorice mafijaša, još je uvijek bilo u New Orleansu, a kada se vijest proširila, trojica od njih otplovila su tegljačem Leone do Zaljeva, a odatle do nepoznatih mjesta. Preostala dvojica ukrcala su se na riječni brod i iskrcala u St. Louisu, a izvješća govore da su u tom gradu osnovali mafiju." 

Espositovo uhićenje također je izazvalo senzaciju u New Yorku, gdje je prevezen na suđenje. Esposito je porekao optužbe i rekao da je bio prodavač voća u New Orleansu, da mu je ime Vincenzo Rebello, a ne Esposito, te da su ga detektivi lažno uhitili kako bi mogli zatražiti nagradu od 3000 dolara, koju je talijanska vlada odredila za Espositovu glavu.

David Leon Chandler (uz sve ostale navode u ovom tekstu): 

"Esposito je premješten u zatvor u ulici Ludlow i ubrzo nakon toga izveden pred povjerenika Sjedinjenih Država. Na saslušanju je podnesen zahtjev za habeas corpus, na temelju svjedočenja šest Njujorčana, kako se optuženik doista zove Vincenzo Rebello, trgovac, sa kojim su poslovali otkad je prvi put stigao u New York 1878. godine. Petero Sicilijanaca iz New Orleansa potvrdilo je priču i reklo da Rebella, trgovca voćem, poznaju dugi niz godina.

Čak i dok je bio okovan zatvorenik na moru, Esposito je uspio stvoriti obranu, onu pogrešnog identiteta, i u roku od nekoliko dana od dolaska u New York stigao je sa 11 svjedoka koji su to potvrdili pod zakletvom (od 11 svjedoka, dva se sa sigurnošću mogu identificirati kao mafijaši. To su Rocco Geraci i Guiseppe Provenzano, obojica iz New Orleansa). Mafijaški aparat, koji je djelovao u dva grada, sastavio je čvrstu priču. Obzirom na svjedočenje, postupak izručenja odgođen je do daljnje identifikacije iz Rima.

U međuvremenu, Joe Macheca, šef mafije u New Orleansu, otišao je Davidu Hennesseyju i ponudio mu nevjerojatnih 50.000 dolara da ode u New York i svjedoči da zatvorenik Rebello nije čovjek uhićen u New Orleansu, te da su detektiv Mooney i Boland morali izvršiti zamjenu na brodu.

(…)

U New Orleansu, Macheca je nastavio raditi na rođacima Hennessey i dodao je svom mitu od 50.000 dolara, impresivan prikaz političke moći. U kolovozu 1881. godine, samo mjesec dana nakon uhićenja, prisilio je gradsku upravu da reorganizira policijsku upravu, ukloni Hennesseyje iz izravnog nadzora šefa Boylana, i istovremeno ih degradira u činu. Nad njima je, za šefa detektiva,  postavljen Machecin kandidat, Thomas Devereaux, politički pisar bez prethodnog policijskog iskustva.

(…) Sredinom rujna su ponovno otvorena saslušanja o izručenju. Espositov identitet su, u potpunosti, potvrdili talijanski karabinjeri koji su ga poznavali na Siciliji. 21. rujna prokrijumčaren je na brodu za Europu…

Iako deportiran, Esposito je i dalje utjecao na događaje u New Orleansu." 

Kao dio Macheca reorganizacije policijske uprave, bila je i zamjena načelnika Boylana Thomasom Devereauxom, kojeg je imenovala mafija, za načelnika detektiva. Dana 13. listopada 1881. godine, u brokerskoj kući u New Orleansu, dolazi do svađe između Thomasa Devereauxa i Mikea Hennesseyja, i zatim dolazi do pucnjave u kojoj Devereaux pogine, a Mike Hennessey ranjen. "Postojale su oprečne izjave o ulozi Davida Hennesseyja. Jedan svjedok rekao je da je David ušao u ured i spasio Mikea ubivši Devereauxa. Drugi su rekli da je David jednostavno utovario svog ranjenog rođaka u kočiju i odvezao ga u bolnicu Charity. Oba Hennesseyja su optužena i, iako su šest mjeseci kasnije oslobođeni, otpušteni su iz policije. David je postao privatni detektiv, a Mike se preselio u Houston, gdje ga je pet godina kasnije ubio "ubojica poslan iz New Orleansa", atentat koji je, prema The New York Timesu, naručila mafija." 

"Esposito je u Rimu osuđen za šest ubojstava i ostatak života proveo je u zatvoru, stalno u lancima. Mafija New Orleansa provela je gotovo cijelu 1882. godinu uništavajući Espositovu kuću u paramparčad, kako bi pronašli njegovo bogatstvo, za koje se tvrdilo da vrijedi nekoliko stotina tisuća dolara u zlatu, draguljima i raznim valutama. Nikada nije pronađeno. Njegova mlada supruga, Sarah,  sigurno ga nije imala. Nestala je iz grada. Tek sedam godina kasnije, na zadnjoj stranici Daily Statesa, novina iz New Orleansa, pojavio se oštar odlomak. 'Naš dopisnik iz Louisvillea izvještava o vijesti koja će neke od nas natjerati da se sjetimo hvatanja zloglasnog razbojnika, prije nekoliko godina od strane našeg šefa policije, gospodina Hennesseya. Prošli tjedan nesretna udovica razbojnika Guiseppea Esposita podnijela je gradonačelniku Louisvillea zahtjev da se njihov sin Joseph i mlađe dijete smjeste u sirotište. Izjavila je da se uspjela brinuti za njih dugi niz godina perući rublje, ali ih više nije mogla uzdržavati. Odobren im je prijem'." 

Toliko o tome da se mafija brine za svoje.

Rođenje američke mafije

"Američku mafiju stvorio je čovjek rođen u New Orleansu, i koji nikada nije napustio američki Jug. Zvao se Joseph P. Macheca. Do 1859. godine, on i njegov očuh stekli su dovoljno sredstava (iz trgovine voćem na obali New Orleansa) kako bi kupili zgradu u Francuskoj četvrti, i postanu veletrgovci hranom. Tijekom Građanskog rata, Joseph Jr. je preselio svoje poslovanje u Houston. Tamo je nabavio brod i do kraja rata stekao bogatstvo veće od 100.000 dolara. Vrativši se u New Orleans, 1865. godine, iskoristio je svoje bogatstvo iz Teksasa; iskoristio niske cijene i kupio nekoliko nekretnina. Većina ih se nalazila u Francuskoj četvrti, ali njegova nova rezidencija bila je u gornjem dijelu grada, u dijelu koji su favorizirali američki novopečeni bogataši. Proširio je svoj posao, osnovao  parobrodsku tvrtku, koja je pokrenula brzu trgovinu bananama, između Srednje Amerike i luka Sjedinjenih Država.

Uvijek odan svojoj posvojenoj obitelji, svoje profitabilno novo poduzeće nazvao je Kuća Macheca. Kuća Macheca nije bila uključena u oporuku očuha kada je ovaj umro 1878. godine, pa se čini vjerojatnim kako je Joseph zapravo bio vlasnik posla. Kuću Macheca su, na kraju, preuzela Josephova polubraća i postala je temeljem uglednog bogatstva u New Orleansu.

(…) Joseph Macheca je izbjegao Građanski rat, ali (1868.) se iznenada zainteresirao za politiku, te je pokrenuo izvanrednu kampanju za predsjedničku kampanju demokratskog kandidata, Horatia Seymoura, koju je 'New Orleans Daily Picayune' opisao: "Ovaj popularni i ugodno uljudni gospodin organizirao je i zapovijedao četom Sicilijanaca, od 150 ljudi, poznatih kao Nevini. Njihova uniforma bila je bijeli ogrtač s malteškim križem na lijevom ramenu. Nosili su oružje i kada su marširali ulicama pucali su na svakog crnca koji im se našao u vidokrugu. Ostavljali su za sobom trag od dvanaest mrtvih crnaca."

(…) Ovaj činjenični izvještaj je prvi izvještaj o formalnoj sicilijanskoj organizaciji u New Orleansu, i vjerojatno su Redovi ovih naoružanih Nevinih činili su jezgru Machecine mafije. Te izvanredne novine, 'The True Delta', koje su osam godina ranije otkrile postojanje američke Crne ruke, uhvatile su američku mafiju u samom činu organiziranja. Događaji o kojima je Delta izvijestila, 19. ožujka 1869. godine, zbili su se manje od devet godina nakon stvaranja sicilijanske mafije u Palermu.

(...)

Krajem 1868. ili početkom 1869. godine, članovi sicilijanskog bratstva stigli su u New Orleans i počeli organizirati novo društvo kriminalaca. Macheca je uključio novi fenomen mafije, okupljajući svoje mladiće i izbjeglice iz Palerma pod svojim institucijama, pa je time Macheca postala profitabilno funkcionirajuća organizacija pod američkim vodstvom.

Machecino državljanstvo bilo je važno za rani rast društva, jer je kao Amerikanac imao određene političke prednosti, koje (1869.) ne bi bile dostupne imigrantu. Macheca je također uživao određeni politički ugled zbog svog bogatstva, imovine i vodstva nad sicilijanskim biračima. Pet godina kasnije, 1874. godine, povećao je taj utjecaj.

Te godine grad New Orleans doživio je građanski rat, a Macheca je uspio postati glavni sudionik. Borba se vodila između gradske vlasti i frakcije Demokratske stranke, zvane Bijela liga, koja je bila odlučna svrgnuti republikanske posrednike koji su godinama bili na vlasti. Rat nije bio sitna ulična tučnjava. U Francusku četvrt su, sa obje strane, ušle tisuće naoružanih ljudi, uz desetke topova. Macheca se, kao i 1868. godine, postrojio sa projužnjačkim demokratima.

"Na čelu napada Bijele lige", izvijestio je 'The Daily Picayune', "bio je Joe Macheca, koji je organizirao četu od 200 Sicilijanaca i naoružao ih puškama sa bajunetima." Demokrati su pokrenuli napad iz Canal Streeta na Francusku četvrt, "a ostatak Bijele lige progonio je republikance u povlačenju. Macheca je poveo svoju četu u napadu na ranjenike i baš kad su htjeli bajunetirati palog generala Badgera, vođu snaga Republikanske stranke, Bijeli ligaš, po imenu Douglas Kirkpatrick, skočio je naprijed, sa pištoljem uperenim u Machecovu glavu." Zaustavio je Machecu u mjestu, pištoljem i dalje uperenim u njegovu glavu, prisilio ga neka donese nosila i odnese generala Badgera u Dobrotvornu bolnicu.

U bolnici je Macheca preuzeo zasluge za spašavanje Badgera, a kada se general osvijestio, rečeno mu je da duguje život Macheci. Kirkpatrickov izvještaj se izgubio u zbrci, a Macheca je postigao podvig rijedak u građanskim ratovima: postao je heroj za obje strane - za Bijelu ligu zbog svoje hrabrosti i za republikansku administraciju zbog svog viteštva. Nakon građanskog rata, Machecina politička zvijezda nastavila je rasti. Njegov utjecaj bio je takav da su ga tražile strane nacije. Godine 1875., Bolivija ga je imenovala svojim generalnim konzulom u New Orleansu. Sljedeće godine su tri druge latinoameričke nacije učinile isto.

Njegovo vodstvo mafije bilo je zasjenjeno samo nakratko, od 1879. do 1881. godine, kada je privremeno prepustio Guiseppeu Espositu. No, u roku od šest tjedana od Espositova uhićenja, vratio se na vlast. Imao je dovoljan politički utjecaj da iz policijskih snaga ukloni detektive koji su uhitili Esposita. Zamijenio ih je svojim čovjekom. Međutim, 1888. godine, David Henessey postao je šef policije. Od tada je Macheca bio osuđen na propast." 

Hennesseyjevo imenovanje bilo je pozdravljeno u New Orleansu, i drugdje. Čestitke su stizale iz cijele zemlje, uključujući pismo Williama Pinkertona, šefa slavne detektivske agencije. Hennesseyjevo ime postalo je popularno u cijeloj zemlji zbog njegove borbe protiv sicilijanske mafije u New Orleansu. Njegovo imenovanje za šefa policije najjasnije je pokazalo da ljudi New Orleansa i šire žele vidjeti kraj gušenja sicilijanske mafije nad vladinim institucijama i njezinim ljudima. U svojoj prvoj godini mandata sastavio je dosjee o 94 ubojstva, koja je, kako je tvrdio, mafija počinila od 1868. godine.

"Jedna od glavnih snaga tog društva", rekao je Hennessey svom asistentu Vanderwoortu, "bila je njegova sposobnost pružanja usluga novim imigrantima. Ovu funkciju nadgledao je mafijaš Frank Romero. Pazio je da se svi talijanski imigranti intervjuiraju o njihovim vještinama, obitelji, osobnoj povijesti i resursima. Pomogao im je u dobivanju dozvola za trgovinu i poslova, te je općenito uspostavio sliku kako je mafija njihov zaštitnik i njihova vlada." 

12. kolovoza 1890. godine, Hennessey je napisao pismo šefu rimske policije, L. Bertinu, "tražeći imena, evidenciju i fotografije poznatih mafijaša, traženih u Italiji. Rekao je da vjeruje da su mnogi od njih u New Orleansu. Dana 01. rujna šef Bertin odgovorio je da će rado udovoljiti i poslati informacije, čim ih prikupi. No, ubrzo nakon primitka pisma, Hennessey je saznao kako je njegova korespondencija sa Bertinom dobro poznata u New Orleansu, iako je pokušao sačuvati najveću tajnost. Sumnjao je da su agenti u Rimu dojavili mafiji New Orleansa. Zapisi nikada nisu poslani." Tjedan dana, nakon odgovora Hennesseyju, Bertin je ubijen u Rimu.

Do tada je "mafija već imala izuzetno snažan utjecaj u talijanskoj vladi. Parlamentarna saslušanja, 1885. godine, razotkrila su da je najmanje deset članova tog tijela također bilo članovi mafije. Nadalje je otkriveno da je zapovjednik Kraljevske vojske više puta djelovao u ime mafije i da je možda bio njen član." 

David Leon Chandler piše:

"Odlučniji nego ikad, Hennessey je kontaktirao talijanskog konzula u New Orleansu, Pasqualea Cortea, koji je rekao da može dati popis od oko stotinu kriminalaca u gradu, koji su pobjegli iz talijanskih zatvora. Ubrzo nakon toga pokušano je ubojstvo konzula.  Corte je bio zastrašen. Odbio je dati popis bjegunaca koji je obećao Hennesseyu, rekavši da mu je potrebno odobrenje veleposlanika u Washingtonu. Kasnije, kada je velika porota New Orleansa to zatražila, Corte je priznao da ima ovlasti objaviti popis. 

Neznajući za to, ali Hennesseyju je sudbinu odlučilo pismo šefu Bertinu u Rimu. Macheca je saznao za pismo 13. kolovoza, dan kada ga je Hennessey poslao iz New Orleansa. Tog datuma Macheca je obavio kućni posjet i pokrenuo mehanizam za okončanje Hennesseya." 

Macheca započinje složenu pripremu, koja će trajati dva mjeseca, za mafijašku zasjedu Hennesseyu. 15. listopada 1890. godine, u jedanaest sati navečer, "električna ulična svjetla, koja su se inače gasila u 22:00, upalila su se i jarko osvijetlila ulicu. Kasnije je utvrđeno da je gradski elektroprivreda bila podmićena. U 23:25 susjedi su čuli dugi, prodorni zvižduk. Bio je to 14-godišnji dječak, koji je signalizirao da je Hennessey na vidiku. Šefu policije, koji se vraćao sa sastanka policijskog odbora približio se iza ugla Basina, dok su dva muškarca izašla i oborila ga rafalima iz piljenih sačmarica. Drugi su pucali iz kolibe." Hennesseyja je više puta upucalo osam mafijaša. Među oružjem korištenim u zasjedi bile su sicilijanske lupare, tradicionalno mafijaško oružje za atentat, dovoljno snažno da sruši slona. Hennessey, očito nevjerojatno žilav čovjek, iako teško ranjen, uspio je ostati živ dovoljno dugo da bude prevezen u dobrotvornu bolnicu.

Tijekom zasjede, svjedoci su čuli Hennesseyja kako viče: "Dagosi su to učinili". Dagosi su uvredljiv izraz za Talijana. Do podneva je u zatvoru bilo stotinu Talijana, pritvorenih radi ispitivanja o zasjedi Hennessey. Te večeri je Hennessey umro.

William Pinkerton, iz poznate detektivske agencije Pinkerton u Chicagu, dodijelio je svom glavnom istražitelju, Franku Dimaiu, slučaj Hennessey u New Orleansu. Dimaio je prikupio potrebne dokaze, predstavljajući se kao član mafije izvan grada, i bio je zatvoren, zajedno sa Talijanima iz New Orleansa. Dimaio je pronašao nižerangiranog člana sicilijanske mafije Machece, Joea Polizija, i odabrao ga za svog cimera, na kojem će raditi. Tijekom mjesec dana, Dimaio je uspio uvjeriti Polizija da surađuje u svjedočenju protiv Machece i ostalih, umiješanih u Hennesseyjevo ubojstvo. Dok je bio u zatvoru, Dimaio je uvjerio Polizija kako mu truju hranu, i pristao podijeliti hranu sa Polizijem, što je značilo da su jeli polovicu kalorija koje su dobivali dnevno. Obojica su počela drastično gubiti na težini i polako su gladovali. Taj je proces omogućio Dimaiu da stekne Polizijevo povjerenje, ali je i omekšao Polizija, koji je posustao pod fizičkim i psihičkim naporom.

"Sljedećeg dana je Pinkerton omogućio puštanje detektiva [Dimaia] na slobodu, a sredinom prosinca Dimaio se pojavio pred velikom porotom New Orleansa. Njegovo svjedočenje bilo je ključno, u optužnici protiv 10 muškaraca za ubojstvo, kao i 9 njih,  uključujući Machecu i Charlesa Matrangu, za zavjeru. Priznanje je navelo datume, imena i mjesta. Polizi je identificirao Charlesa Matrangu i Joea Machecu kao inžinjere atentata. Polizi je također dao svoju verziju povijesti društva. Rekao je da je Mafia ime legendarnog bandita koji je osnovao društvo prije stoljeća, i koje se u to vrijeme sastojalo samo od gospode. Polizi se pridružio, rekao je, jer je La Mafia bila pod pokroviteljstvom svetog Josipa, po kojem je on [Joseph Polizi] dobio ime.

(...)

16. veljače 1891. godine, otvoreno je suđenje za ubojstvo na sudu sv. Patrika u Lafayette Squareu, nasuprot gradske vijećnice. Velike gužve su ispunjavale teren svaki dan. Državu je zastupao neobično apatični okružni tužitelj, Charles Luzenberg, i tri pomoćnika. Obrana je blistala. Šef odvjetničkog vijeća bio je Thomas J. Semmes, bivši državni odvjetnik, i bivši senator Konfederacije.

Njegova pranećakinja, gospođa Myra Menville iz New Orleansa, tvrdila je kako je vođe mafije prihvatio kao svoje klijente "sa velikim nevoljkošću. Pokušao ih je, zapravo, obeshrabriti da ga angažiraju određivanjem vrlo visoke naknade. Ali, sljedeće večeri donijeli su novac, punu jastučnicu, i on je bio u problemima." 

Semmesu su pomagali bivši okružni tužitelj Adams, tri odvjetnika i aktualni sudac, koji je uzeo dopust za tu priliku. Plaćeni su iz obrambenog fonda od 70.000 dolara, od čega je većina prikupljena iznudama, koje su sezale čak do Teksasa i New Yorka.

Deset muškaraca optuženo je za ubojstvo: Joe Polizi, Pietro Natali, Antonio Scaffidi, Charles Traina, Antonio Bagnetto, Antonio Marchesi, Pietro Monasterio, Bastian Incardona, Sal Sunseri i Lorretto Comitz. Devetorica su optužena za zavjeru: Macheca, Matranga, 14-godišnji dječak Aspari Marchesi, Jim Cruso, Rocco Geraci, Charles Patorno, Frank Romero, John Caruso i Charles Pietza (ili Piazza). Sva ova imena, sa izuzetkom Monasteria, Machece i Comitza, mogu se pronaći na popisima muškaraca koji su bili članovi obitelji Louisiana Cosa Nostra 1972. godine. U tri slučaja – Matranga, Incardona i Gerci – poznato je da su današnji članovi izravni potomci članova skupine iz 1890. godine. Dokazi, fizički i svjedočanstva, bili su uvelike inkriminirajući. Među značajnijim predmetima koji su predočeni bilo je pet sačmarica, od kojih su četiri bile sicilijanske lupare, tradicionalno mafijaško oružje za atentate. Prema svjedočenju stručnjaka, naboj lupare bio je dovoljno velik da obori slona, ​​a kada je napunjena sačmom ili kuglom, puška je imala domet od trideset metara. Ali, glavni dokaz tužiteljstva bilo je priznanje Joea Polizija, a velika buka nastala je kada je okružni tužitelj Luzenberg objavio na sudu da ga neće koristiti.

Polizi je skočio na noge i zahtijevao da ponovi svoj iskaz. Zamolio je sud da mu dopusti da svjedoči i ispriča događaje koji su doveli do Hennesseyjeve smrti; da kaže gdje je nabavljeno vatreno oružje; da kaže gdje su se zavjerenici sastajali. Otkrio bi imena svih uključenih, kao i misterioznog kapoa po imenu S. Oteri, koji je pobjegao na Siciliju. Polizi je sve to recitirao na sicilijanskom dok su, prema sudskim izvjestiteljima, optuženici, posebno Macheca i Matranga, postali 'potpuno problijedjeli, krv im je nestala iz lica'.

Tužitelj Luzenberg, koji je imao prevoditelja, prigovorio je da je Polizi očito poremećen i da ne bi trebao svjedočiti. Odvjetnik obrane mu se pridružio u prijedlogu da se Poliziju naloži šutjeti. Predsjedavajući sudac se složio. Naredio je neka se Polizi sveže i da mu se začepe usta, te da ga se tako drži tijekom pauza, kako ne bi mogao razgovarati s novinarima. Okovi i usti skidani su samo tijekom dugih pauza, kada je Polizi bio zatvoren u šerifovom zatvoru. 

Tijekom jedne od tih pauza počeo je vrištati da ga Matranga i odvjetnici žele ubiti, te je pokušao skočiti kroz prozor u smrt. Tri mjeseca nakon suđenja, kada je većina optuženika bila mrtva i nije bilo pravnog izgovora za tajnost, okružni tužitelj Luzenberg nastavio je skrivati ​​priznanje dano Dimaiu. Međutim, jedne su novine dobile kopiju bilješki sudskog zapisničara, a one su na kraju objavljene, barem djelomično. Nema izravnih dokaza da su Luzenberg ili sudac bili podmićeni. Ipak, njihovi postupci bili su vrlo nepravilni i služili su zaštiti Machece i Matrange."

Nakon završetka svjedočenja, dva puna dana posvećena su raspravi. Sudac je dao svoje posljednje upute porotnicima da oslobode optuženike Matrangu i Incardonu, koji su se mogli povezati sa zavjerom samo Polizijevim nedopustivim dokazima. Porota je izašla u 18:22 sati, 12. ožujka. Dvadeset i jedan sat kasnije vratila se sa presudom. Trojici muškaraca - Poliziju, Scaffidiju i Monasteriju - odobreno je poništenje suđenja. Ostali optuženici proglašeni su nevinima.

Chandler piše:

"Prvo u sudnici, zatim kroz prozore, niz hodnike i u park Lafayette Squarea, podigao se urlik bijesa, koji se nije stišao do ponoći. Gomile su lutale ulicama. Održavali su se ljutiti sastanci. U zatvoru je osamnaest optuženika (Polizi nije bio prisutan) održalo pobjedničku večeru, sa vinom i talijanskim jelima. Radi vlastite zaštite još nisu bili pušteni na slobodu.

Od svih okupljanja te noći, najvažnije se održalo u društveno ekskluzivnom Boston Clubu, drugom najstarijem privatnom klubu u Sjedinjenim Državama. Prisustvovalo je oko 40 muškaraca. Ovdje je trezveno odlučeno kako suđenje dokazuje da političku i pravosudnu strukturu grada kontroliraju kriminalci. Skupina je odlučila ponovno preuzeti kontrolu nad gradskim institucijama." 

Novine su o ovoj odluci obaviještene od strane Boston Cluba, a sljedećeg jutra pojavili su se naslovi: "Poziv. Svi dobri građani pozvani su da prisustvuju masovnom sastanku u subotu, 14. ožujka, u 10 sati ujutro, pred Glineni kip, da poduzme korake za ispravljanje propusta pravde u slučaju Hennessey". Obavijest je potpisalo 61 najpoznatiji građanin New Orleansa, a mnogo prije dogovorenog sata, ogromna se gomila okupila kod glinenog kipa ispred gradske vijećnice.

W. S. Parkerson, član Bostonskog kluba i voditelj kampanje gradonačelnika Shakespearea, imenovan je za čelnika "pokreta za ispravljanje propusta pravde". Parkerson je održao ključni govor ogromnoj gomili koja se okupila ispred gradske vijećnice: "Kada sudovi zakažu, ljudi moraju djelovati. Kakva nam zaštita preostaje kada samog šefa naše policijske uprave, našeg šefa policije, ubije mafijaška zajednica usred naše zajednice, a njegovi ubojice ponovno se puste na zajednicu?" 

Bio je sat vremena sličnih govora. Zatim je Parkerson poveo gomilu do župnog zatvora u ulici Treme. Unutra je bilo 19 Sicilijanaca, među njima i Polizi. Ono što je uslijedilo bio je najveći masovni linč u američkoj povijesti.

William S. Parkerson huška rulju, nekoliko trenutaka prije najvećeg masovnog linča u američkoj povijesti. Harper's Weekly, 28. ožujka 1891. godine

Novinari su to slikovito opisali: "Na svakom uglu je velika skupina ljudi skupljala snagu, i stotine onih koji nisu ni najmanje razmišljali o sudjelovanju u događaju upadale su unutra, a uzburkana plima ih je progutala i vičući otišla do samih vrata zatvora. Muškarci, žene i djeca, sa vrata i galerija, dizali su glasove i pljeskali kao na nekoj omiljenoj karnevalskoj paradi, ali u značajnom kontrastu bilo je držanje naoružanih ljudi i vođa, koji su marširali poput puka nijemih. U trenutku su ulice, koje su gledale na tmurni stari zatvor, bile prepune ljudi. Svaka avenija bila je zakrčena od ruba do ruba - telegrafski stupovi, ulične svjetiljke i drveće - nosili su teret ljudskih tijela.

...Netko je primijetio kola natovarena drvetom. Zatim su grede jasena otete sa kola i iskorištene kao ovnovi za udaranje kako bi se dodatno probila vrata. Svaki tresak izazivao je vrisku ljudi, a nakon ponovljenih udaraca vrata su se srušila. Osvetnici su bili unutra." 

Čini se kako da je postojala određena razina predorkestracije u pokretanju ove pomame. Kao što je već spomenuto: Hennessey je imao veliku podršku javnosti u New Orleansu, kao i diljem zemlje, kada je izabran za šefa policije. Nečuvena nepravda, koja se dogodila tijekom suđenja naglim oslobađanjem njegovih osumnjičenih ubojica i odbijanjem Polizijevog svjedočenja, opravdano je razljutila ljude New Orleansa, koji su vjerojatno godinama bili podvrgnuti zlostavljanjima talijanske mafije u New Orleansu.

Međutim, odluka Bostonskog kluba da "intervenira" u ovoj situaciji se ne čini iskrenom. Parkersonov govor čini se kao da je namjerno rasplamsao rulju u nasilni bijes i odveo ih izravno u zatvor, sa jasnom namjerom da potaknu "osvetnu pravdu". Činjenica da se "slučajno" pojavila kola natovarena gredama, dovoljno jakim da razbiju zatvorska vrata, također je prilično sumnjiva. Treba li vjerovati da su se te masivne grede slučajno našle tik uz zatvor, tijekom ove pomame? Činjenica jest da nitko iz gomile ne bi mogao provaliti u zatvor da te grede nisu bile dostupne.

"Koliko god bio strašan prizor na ulicama, unutra je bilo gore. Nakon što su ušli, potjera je brzo dobila ključeve od prestravljenog zamjenika. Željezna vrata sa rebrima branila su im pristup glavnom dijelu zatvora. Razbili su ih. Unutra su zatvorenici molili da im se dopusti da se sakriju i spase ako mogu, a tamničari su ih pustili. Vladala je sva zbrka pakla. Sicilijanci su vapili Bogu, a u molbi su im se pridružili i drugi zatvorenici, crni i bijeli, koji su se bojali da su ih i njihovi zločini sustigli. Jjurili su galerijama, boreći se jedni protiv drugih, tjerajući jedni druge iz skloništa. Skupljali su se u mračnim kutovima, uvlačili se pod krevete, ispod stubišta, i u bačve.

Pronašli su Machecu i dvojicu njegovih ljudi na trećem katu, kako čuče u najudaljenijoj ćeliji. Sva trojica su upucana u ćeliji i umrla su sa krvavim rukama prilijepljenim za željezne rešetke.

Polizi i još jedan ubojica ugurali su se u pseću kućicu ispod stubišta. Pronađeni su, izvučeni na ulicu, gdje su ih tukli palicama i vješali na ulične svjetiljke. Tijela su zatim dodatno strijeljana.

Ostali zatvorenici, konačno shvativši što se događa, počeli su pokazivati ​​gdje se Talijani skrivaju. Jedna skupina osvetnika odvedena je u ženski odjel, gdje je šest Sicilijanaca pokušalo očajnički proboj, ali su se našli u unakrsnoj vatri, na otvorenom dvorištu. Ranjeni, pali su na koljena i vrištali za milost. "Zatim je uslijedila noćna mora", izvještava The Illustrated American, "strašni urlik glasova i detonacija, jauka, molitvi i psovki. Naoružani ljudi su naslijepo ispraznili svoje oružje u ta previjajuća tijela, a kad je jedan završio, povukao se, dok bi drugi zauzeo njegovo mjesto. Zatvor se tresao od buke. Jadnici su bili izrešetani na komade, izrešetani tučom koja je sve kosila i unakazila."

Sa vremena na vrijeme, čovjek bi se mučio ustati, samo da bi bio toliko uništen pucnjavom da mu je odjeća bila strgnuta sa tijela. Dok je pucnjava prestala, zatvorski pločnik je bio mokar i sklizak. Iz natopljene hrpe tijela, postolar Monasterio je ustao, sijede kose zalijepljene krvlju. Osvetnici, nemilosrdni, udarali su ga puškama u prsa i ubili ga."

Scena najvećeg masovnog linča u američkoj povijesti koji se dogodio u New Orleansu 1891. godine.

Iz ovih opisa čini se kako da je Polizi u svojoj smrti bio podvrgnut najnasilnijem tretmanu od svih. Ako se radilo o situaciji prethodne orkestracije i manipulacije rulje, unutar skupine bi bili postavljeni huškači, koji bi pomogli u usmjeravanju akcije rulje. Kao što ćemo vidjeti, neki od Talijana kojima se sudilo za Hennesseyjevo ubojstvo jesu preživjeli kaos. Ali, da bi operacija bila uspješna, definitivno bi trebalo potvrditi da je Polizi mrtav.

"Bilo je gotovo. Jedanaest je bilo mrtvo, među njima i osobe koje nisu imale nikakve veze sa slučajem Hennessey. Petero je bilo teško ranjeno i uskoro će umrijeti. Troje je pošteđeno, uključujući dječaka Marchesija, koji je pronađen kako se skriva između dva madraca, te je neozlijeđen i smješten u drugu ćeliju. Matranga i Bastian Incardona pobjegli su, zakopavši se u hrpu smeća u dalekom kutu zatvorskog dvorišta. Te večeri, kada je rulja otišla, izašli su.

Nakon toga, sve optužbe protiv preživjelih Sicilijanaca su odbačene." 

Matranga i Incardona bili su drugi i treći najviše rangirani članovi nakon Machece, i čovjek se zapita je li to bila samo slučajnost da su se obojica sakrili na istom mjestu zajedno, na jedino uspješno mjesto za skrivanje tijekom kaosa.

"Linčovanja, koja su postala trenutna međunarodna senzacija, osudila je većina kontinentalnog europskog tiska, a oprezno su ih podržali listovi u Engleskoj i Sjedinjenim Državama. Londonski Times i New York Times opravdali su linčovanja tvrdnjom da je mafija do te mjere korumpirala pravosudni proces da nije bilo drugog lijeka.

U međuvremenu, u New Orleansu su razni odbori – Parkerson i njegovi vigilanti, gradsko vijeće, velika porota – stisnuli čeljusti, prokleli svoje kritičare i nastavili sa radom. Svjedočanstva i dokazi protiv mafije nastavili su se slušati. U svibnju 1891. godine, američka velika porota prvi je put službeno izvijestila o prisutnosti i utjecaju mafije:

"Širok raspon naših istraživanja otkriva postojanje tajne organizacije nazvane 'Mafija'. Dokazi dolaze iz izvora koji su sami po sebi potpuno kompetentni da potvrde ovu istinu, dok činjenicu podupire duga povijest krvoprolićih zločina...

Časnici mafije i mnogi njeni članovi su poznati. Među njima su muškarci rođeni u ovom gradu talijanskog podrijetla, koji svoju moć koriste za najniže ciljeve, bilo da se tako kaže, na svoju vječnu sramotu. Veliki broj članova društva sastoji se od Talijana ili Sicilijanaca, koji su u većini slučajeva napustili svoju rodnu zemlju pod lažnim imenima, kako bi izbjegli osudu za zločine koji su tamo počinjeni.

Porota je zatim navela devedeset četiri ubojstva, koja datiraju iz 1869. godine, a koja je počinilo društvo, te je sudskom službeniku podnijela imena 360 talijanskih bjegunaca, pod zaštitom mafije u New Orleansu. Nadalje je izvijestila da je nekoliko porotnika na suđenju za ubojstvo bilo podmićeno, a drugi zastrašeni. To je, rekla je velika porota, bio razlog za poništenje suđenja i oslobađajuće presude. Također je kritizirala tužitelja Luzenberga i suca Bakera.

(...) Pet ​​dana nakon izvješća, nepokolebljivi Charles Matranga, sada član mafije šef New Orleansa, ponovno je preuzeo osobnu kontrolu nad lučkim prijevoznicima na dokovima. Netalijanski radnici, koji su posljednjih godina prekršili sicilijanski monopol rada, ponovno su se žalili da su ograničenja po nacionalnosti ponovno na snazi. Brodarske tvrtke odgovorile su da ne namjeravaju ugroziti svoja ulaganja, prkoseći ugovoru s Matrangasima." 

Nešto se jako ne slaže sa načinom na koji su se ovi događaji odvijali. Velika porota iz 1891. godine izvještava kako je "nekoliko porotnika na suđenju za ubojstvo bilo podmićeno, a drugi zastrašeni", čak je i kritizirala Luzenberga i suca Bakera, no ništa se ne mijenja, nema ponovnog suđenja, Polizijevo svjedočanstvo nikada ne smije biti javno objavljeno. Ako postoji suglasnost da je suđenje bilo korumpirano, te da Luzenberg nije pravilno postupio u svojoj ulozi tužitelja - zašto onda makar Polizijevo svjedočenje nikada ne bi trebalo biti javno objavljeno?

Pa, jedno možemo sa sigurnošću znati, da je to bilo javno objavljeno, onda Matranga ne bi mogao tako bezobrazno i ​​otvoreno nastaviti kao šef talijanske mafije u New Orleansu. Ukoliko bi javno bilo objavljeno priznanje, te kako je jednom od vodećih orkestratora Hennesseyjeve smrti dopušteno lutati ulicama New Orleansa u raskošnom sjaju, vjerojatno bi stanovnici New Orleansa ponovno zahtijevali pravdu.

Umjesto toga, proglašena je nevinost svih preživjelih članova talijanske mafije, koji su bili optuženi za zločin Hennesseyjevog ubojstva. Zapravo, nitko nije proglašen odgovornim za njegovo ubojstvo i na tome je ostalo. Matranga je nastavio vrlo javno vršiti svoju kontrolu nad dokovima New Orleansa. Stoga, unatoč svim "otkrićima" velike porote iz 1891. godine, o kriminalu talijanske mafije u New Orleansu, nije uložen nikakav napor da se išta od toga zapravo riješi ili ispravi, čak niti pronađe netko odgovoran za Hennesseyjevo ubojstvo.

Čini se kao da je jedno vrlo ružno objašnjenje za sve ovo: kako bi se smirio bijes, koji se očito nakupio zbog nepravde talijanske mafije, obespravljeni ljudi New Orleansa, koji su opravdano bili bijesni zbog nečuvene nepravde sudskog sustava, pretvoreni u mahnitu rulju, od strane kontroliranih huškača. Parkerson je bio ugledan čovjek. Ljudi iz New Orleansa smatrali su kako imaju snažnu podršku Bostonskog kluba, i preko šezdeset potpisa utjecajnih i moćnih imena u New Orleansu. Tek fatamorganom neke vrste autoriteta na svojoj strani, rulja vjeruje kako su njihovi postupci opravdani. To je predvidljivo dovelo do najstrašnije scene, koja je međunarodno osuđena, a ljudi New Orleansa izgubili su svaki moralni autoritet u svom zahtjevu za pravdom. Riječi su izgovorene, ali na kraju se neće poduzeti nikakve akcije protiv talijanske mafije u New Orleansu, jer su država i mafija u tom trenutku bile duboko isprepletene. Osramoćeni ljudi New Orleansa nisu imali ništa drugo nego se vratiti u svoje bijedno potlačene situacije. Poziv na pravdu za Hennesseyjevo ubojstvo zauvijek će biti u sjeni najvećeg masovnog linča u američkoj povijesti. Danas nitko nikada ne spominje linč vezano uz ubojstvo šefa policije (što je uopće i pokrenulo cijelu aferu), vjerojatno je upravo je sa tim ciljem ovako uspješno orkestrirano.

Klasik iz 1954. godine, "Na obali", raspravlja upravo o ovom problemu dokova u vlasništvu mafije, koji su bili glavnim izvorom  zapošljavanja u lučkim gradovima, za obitelji sa niskim primanjima. Zbog korupcije i tiranije mafije, mnoge su obitelji gladovale, a masovna nezaposlenost nadvila se nad većinom muškaraca, u tim ekonomski depresivnim lučkim gradovima. Oni koji su se pokušali suprotstaviti vladavini mafije završili bi mrtvi, a njihove obitelji također su bile ugrožene. Ironično, Marlon Brando, koji će glumiti u ovom filmu i koji je oštro kritizirao mafiju zbog njezinih destruktivnih učinaka na društvo, glumiti će 18 godina kasnije u filmu "Kum", koji je, iako također kritičan prema mafiji, u konačnici viđen kao film koji je veličao "časnije" aspekte društva i mafije.  Talijani i šira javnost su ga romantično doživljavali.

Joseph (Joe) Macheca umro je prije nego što je sastavio oporuku. U nedostatku izravnih nasljednika, njegova imovina i brodarski interesi prešli su u ruke njegove polubraće. Godine 1900. se brodarska linija Joea Machece spojila sa četiri druge i formirala divovsku 'United Fruit Company', koja je i danas jedna od najvećih američkih tvrtki.

Drugim riječima, United Fruit Company, koja će do 20. stoljeća imati niz direktora iz CIA-e u svom odboru, kao i Eisenhowera, također će biti umiješana u paravojne operacije u službi Operacije Gladio u Srednjoj i Južnoj Americi, prvi je stvorio i pretvorio u jednu od najvećih američkih tvrtki otac američke mafije, Joseph Macheca. To nije slučajnost. 

Moć Charlesa Matrange je stalno rasla, od 1891. godine nadalje. Nikada više nije bio povezan sa bilo kakvim javnim skandalom, iako je ostao na čelu talijanske mafije do otprilike 1922. godine, kada je dopustio svom štićeniku, Samu Carolli, neka ga naslijedi. Neki od Matranginih potomaka uključili su se u reketarenje u ime 'Cosa Nostre', ali većina je ušla u legitimne poslove i profesije. Poput obitelji Macheca, glavna loza obitelji Matranga je, na kraju, postala dijelom društvenog establišmenta New Orleansa.

Matranga je umro 28. listopada 1943. godine, u dobi od 86 godina. Nastavio je primati prihod od parobrodarskih linija i udruga lučkih radnika, sve do svoje smrti. Njegov sprovod bio je velik i prisustvovali su mu rukovoditelji United Fruita, Lykesa, Standard Fruita i drugih velikih parobrodarskih tvrtki, koje su imale koristi od njegove "dobre volje". 

"Osim samih žrtava, jedina strana koja je patila od linčovanja bilo je američko Ministarstvo financija. Godine 1892., iz diplomatskih razloga, Kongres je pristao isplatiti preživjelim mafijašima odštetu od 125.000 lira." 

1880-ih postojala je osovina Palermo - New Orleans - New York, sigurno slijedećih 30 godina.

Tammany Hall, mafija i dječje ropstvo

Organizirani kriminal u New Yorku nije započeo mafijom, već sa Tammany Hallom, klubom osnovanim u 18. stoljeću i koji je postao dominantan u politici New Yorka oko 1828. godine. Postao je glavni lokalni politički stroj Demokratske stranke i odigrao je važnu ulogu u kontroli politike grada New Yorka i države New York.

Podsjetimo se: Tammany Hall je zapravo bio politički stroj Aarona Burra. Alexander Hamilton je uspješno spriječio dva prethodna secesionistička pokušaja Burra. Najstariji sin Alexandera Hamiltona, Philip, smrtno je stradao u dvoboju sa Georgeom Eackerom, koji je bio politički povezan sa Aaronom Burrom i bio je član Tammany Societyja. Sam će Hamilton biti ubijen u dvoboju, od strane Burra, 1804. godine. Također, nepobitno je dokazano da je Burr bio izdajnik Američke Republike, kao i u službi Britanskog Carstva.

Krupni plan logotipa Tammanyja, na zgradi sjedišta Tammany Hall, na adresi Union Square 44, Manhattan, New York City. Kape slobode, tada znak vjernosti jakobinskoj francuskoj revoluciji, širile su se kao muška odjeća na ulicama New Yorka, početkom 19. stoljeća. Crvena frigijska kapa postala je simbol Tammanyja, tijekom dugog postojanja organizacije.

Vrlo je značajno da je logotip za Tammany Hall bila crvena frigijska kapa, koja je do tada postala poznata diljem svijeta kao simbol jakobinske vladavine terora tijekom Francuske revolucije. Ta se revolucija i danas apsurdno romantizira, kao neka vrsta istinskog pokreta za slobodu, dok je zapravo bila sabotaža upravo onoga što je tvrdila da je zagovarala. Vodeći jakobinci: Jean-Paul Marat, Georges Jacques Danton i Maximilien de Robespierre, svi su oni bili na platnom spisku Britanske istočnoindijske kompanije. Njihove je vatrene govore zapravo napisao Jeremy Bentham, sluga lorda Shelburnea, "dužda" Britanskog Carstva, u to vrijeme.

Nije stoga slučajno što je usponom Tammanyja, 1828. godine, pristigla i prva politički zaštićena banda, Četrdeset lopova, sastavljena od američkih domorodaca i engleskih imigranata.

David Leon Chandler piše u djelu "Braća po krvi": 

"Kapetan Isaiah Rynders, koji je došao u New York sredinom 1830-ih, organizirao je bande Five Point i postao šef Šestog okruga u Tammanyju. Održao se kao značajna snaga u Tammanyju sljedećih dvadeset pet godina, a ljudi poput njega - šefovi kriminalnih bandi - bili su temelj moći Tammanyja u prikupljanju glasova. Do 1855. godine je u gradu bilo najmanje trideset tisuća muškaraca koji su bili odani vođama bandi, a preko njih i Tammany Hallu."

Godine 1873. razotkriven je val otmica djece.

"Zločin je bio oblik otmice, poznato kao talijansko ropstvo, fenomen koji je kasnije poslužio kao model za poznatu dječju priču 'Pinocchio'. Žrtve ove trgovine robljem bili su dječaci, obično u dobi između četiri i dvanaest godina. Oteti su iz svojih domova u Italiji i deportirani u Ameriku, gdje su radili za padrone na gradskim ulicama.

Moglo ih se vidjeti u bilo koje doba dana ili noći, kako sviraju glazbene instrumente i prose. Konačno, 1873. godine, jedan takav dječak, dvanaestogodišnji Joseph Rocco, pobjegao je od svog padrona i došao u središte pozornosti policije. Joseph je zatvoren, a optužbe su podignute protiv padrona, Josepha Macina, i Vincenza Motta, koji su tri godine ranije oteli dijete iz očeva doma u Italiji. Također je suđeno nekoliko drugih padrona koji su živjeli sa svojim dječacima u Macinovoj kući u Crosby ulici. Kao glavni svjedok, Joseph je odradio sjajan posao, držeći se svoje priče unatoč dva dana snažnog i agresivnog unakrsnog ispitivanja od strane obrane. Odvjetnici obrane optužili su ga da je nezahvalan svom 'ujaku' Mottu. Rekli su mu da ga je otac prodao, laž koja je gotovo slomila Josepha, jer se bojao da bi mogla biti istinita. Međutim, sljedećeg dana tužiteljstvo je podnijelo tužbu za otmicu, koju je Josephov otac podnio u Italiji, 1870. godine.

Ove obrambene taktike činile su se još užasnijima, kada se razotkrilo da su odvjetnički honorari, isplaćeni zaradom Josepha i drugih robova. Unatoč svemu, dječakova hrabrost je ostala postojana. Kada su ga zamolili da imenuje sve padrone u ulici Crosby broj 45, iznenadio je sve ušavši u publiku i položio ruku na rame dobro odjevenog gledatelja, koji je pobjegao prije nego što su ga mogli zaustaviti. Svjedočanstva drugih dječaka pokazala su da je Motto redovito putovao u Napulj zato da bi nabavio robove za kuću Macino. Tužiteljstvo je završilo svoj slučaj, samo kako bi se čuo sudski nalog za oslobađanje optuženika, uz obrazloženje da nitko nije svjedočio protiv njih, osim same djece.

Vrlo je neobično što je nacija stvorena na načelu kako se "svi ljudi rađaju jednaki" dopustila muškarcima, koji posjeduju "prodanu djecu", neka nastave svoju "poslovnu praksu". Jasno je da je jedan od izgovora (koji se i danas skandalozno nastavlja), taj da je dijete koje je žrtva trgovine ljudima iz druge zemlje, i stoga, u konačnici, nije pod jurisdikcijom zemlje u kojoj se nalazi. Sve dok imaju "odgovarajuće" dokumente i "zakonskog skrbnika", ništa se ne može učiniti, čak i ako dijete inzistira na tome da je ukradeno.

Ovi muškarci su oslobođeni, uz obrazloženje da nitko nije svjedočio protiv njih osim djece, naravno nije bilo odraslih koji bi se mogli obratiti sudu, jer su se obitelj i zajednica te djece nalazili u Italiji. Korumpirani njujorški sud, ne samo da nije proveo daljnju istragu slučaja u smislu prijava o izgubljenoj djeci podnesenih u Italiji, već je u slučaju glavnog svjedoka Josepha tužiteljstvo uspjelo dokazati da je otac podnio policiji prijavu zbog otmice sina Josepha 1870. godine. Unatoč ovom dokazu, sud nije presudio u korist djece.

Nevjerojatno, ali nakon što su ovi muškarci oslobođeni, imali su drskosti podnijeti zahtjev da im se talijanska djeca u policijskom pritvoru vrate i da se njihov zahtjev "ispoštuje". Međutim, policajci, koji su uglavnom bili Irci, nisu poslušali naredbu, te su objasnili kako su djecu poslali u udomiteljske obitelji i "zgodno zaboravili gdje su smještena"."

Stoga, Disneyjev film "Pinokio", iz 1940. godine, drugi animirani dugometražni film koji će Disney producirati, nakon "Snjeguljice", nosi mnogo zlokobniju poruku. U Disneyjevom Pinokiju, mladi dječaci su prevareni neka dođu na ukleti otok zvan "Otok užitka".

Poruka postaje još uznemirujuća. Mladi dječaci, nakon što uđu na "Otok užitka", čini se da nemaju izlaza iz "prokletstva" koje znači postati magarac, inače poznat kao "ass", i biti prisiljeni stajati na sve četiri. Na kraju gube glas, sposobnost govora, i sada mogu reagirati samo kao životinja.

U filmu, Kočijaš (čovjek koji trenira i muči djecu da se izgube kao zvijeri) pita svakog magarca po imenu. Ako magarac odgovori kao magarac, skida mu preostalu odjeću i baca ga u sanduk, zato da bi ih odnio natrag na kopno, gdje će ih prodati.