Haavara, Sassoon, offshore igre

Haavara sporazum: 

HAAVARA, tvrtka za prijenos židovske imovine iz nacističke Njemačke u Palestinu. Ured za trust i transfer 'Haavara Ltd', osnovan je u Tel Avivu, nakon sporazuma sa njemačkom vladom (kolovoz 1933.), kako bi se olakšala emigracija Židova u Palestinu,  dopuštanjem prijenosa njihovog kapitala u obliku njemačke izvozne robe. Sporazum Haavara primjer je gdje su pitanja židovskih prava, cionističkih potreba i individualnog spašavanja, bila u dubokoj napetosti. Židovske organizacije izvan Njemačke proglasile su bojkot njemačke robe i nadale se delegitimizirati nacistički režim. Cionisti su ovaj sporazum vidjeli kao način privlačenja Židova u Palestinu, time njihovog spašavanja iz nacističkog svemira, čak i ako to znači suradnju s Hitlerom. Neko vrijeme nacistički program pretvaranja Njemačke u Judenrein i cionistička politika traženja olima su se podudarali. Iznose koji su trebali biti preneseni uplaćivali su potencijalni iseljenici na račun židovske trust tvrtke (paltreu – Palestina Treuhandstelle zur Beratung deutscher Juden) u Njemačkoj, i poslije koristili za kupnju robe koju je Haavara zatim prodavala u Palestini. Prihod, u palestinskoj valuti, isplaćivan je emigrantima koji žive u Palestini. Haavara je s vremena na vrijeme prilagođavala tečaj prema disagio-u, što je bilo potrebno zbog subvencije koju je Haavara odobravala palestinskim uvoznicima, kako bi se nadoknadio stalno opadajući pad vrijednosti Reich marke, te da bi njemačka roba mogla konkurirati drugom uvozu. Rezultirajući disagio, koji su snosili emigranti, u skladu s tim se povećao sa 6% 1934. na 50% 1938. godine. Glavni dio prihoda od transfera osigurao je 1000 palestinskih funti (tada 4990 dolara) potrebnih za „kapitalističku“ imigracijsku potvrdu Mandatne uprave, ali i za druge kategorije imigracije, poput alije mladih, studenata i obrtnika, kao i za transfer javnih sredstava. Transfer je oslabio bojkot njemačke robe koji su proglasile mnoge židovske organizacije diljem svijeta i time naišao na znatno protivljenje. Kontroverza je riješena na Cionističkom kongresu u Luzernu (1935.) koji je velikom većinom glasova odlučio u korist transfera i stavio Haavaru pod nadzor Židovske agencije. Cionisti su nastojali privući imigrante u Palestinu, posebno bogate njemačke židovske imigrante, a Nijemci su nastojali riješiti se svojih Židova, povećati izvoz i postići propagandnu pobjedu dijeljenjem Židova oko bojkota. Haavara je nastavila funkcionirati do Drugog svjetskog rata, unatoč snažnim pokušajima Nacističke stranke da zaustavi, ili ograniči njezine aktivnosti. Ukupni transfer iznosio je 8.100.000 funti (palestinskih funti; tada 40.419.000 dolara), uključujući 2.600.000 funti (tada 13.774.000 dolara) koje je osigurala njemačka Reichsbanka u koordinaciji sa Haavarom. Prijenos u Haavaru bio je glavni čimbenik u omogućavanju imigracije otprilike 60 000 njemačkih Židova u Palestinu u godinama 1933.–1939., te je, zajedno sa novcem koji su uložili sami imigranti, potaknuo širenje poljoprivrednih naselja i opći gospodarski razvoj. Također, poslužilo je kao model za sličan aranžman sa češkom vladom i imigraciju nekoliko tisuća Židova uoči Drugog svjetskog rata.

(Bibliografija: E. Marcus: "Yad Vashem Studies", (1958.); S. Esh: "Am Yisrael be-Doren" (1964.); L. Pinner: "In zwei Welten" (1962.);  E. Black: "The Transfer Agreement: The Dramatic Story of the Pact between Nazi Germany and Jewish Palestine" (2001.)) 

Rothshield?!

Obitelj Sassoon...

Sir Philip Albert Gustave David Sassoon, 3. baronet (4. prosinca 1888.–3. lipnja 1939.) bio je britanski političar i aristokrat. Služio je kao časnik tijekom Prvog svjetskog rata, od srpnja 1914. do studenog 1918. godine. 

Sassoon je bio član istaknute židovske obitelji Sassoon i obitelji Rothschild. Rođen je u majčinoj vili, na Avenue de Marigny u Parizu. Njegov otac bio je Sir Edward Albert Sassoon, 2. baronet, zastupnik, sin Alberta Abdullaha Davida Sassoona. Majka je bila Aline Caroline, kći Gustava Samuela de Rothschilda. Njegova sestra bila je Sybil Sassoon, koja se udala za markiza od Cholmondeleyja. Bio je rođak ratnog pjesnika, Siegfrieda Sassoona. Potjecao je iz bankarske obitelji Frankfurta. Sa samo 19 godina je njegov pradjed, James Rothschild, poslan je u Pariz kako bi pokrenuo obiteljski posao u Francuskoj. James se obogatio. Kada je umro, 1868. godine, pokopan je na groblju Père Lachaise. Njegova grana obitelji Sassoon-Rothschild zadržala je židovsku vjeru, donirala židovskim dobrotvornim organizacijama i osnivala sinagoge.

Njegov pradjed, David Sassoon, bio je zatvoren u Bagdadu 1828. godine. No, već je 1832. godine, osnovao je tvrtku David Sassoon & Co., u Bombaju. Iskoristio je britansku vlast i vratio se u Bagdad kako bi trgovao. Obitelj je na kraju osnovala glavni ured na adresi Leadenhall Street 12 u Londonu, uz podružnicu tvrtke u Manchesteru. Sassoonovi su postali asimilirani Židovi, odijevali su se, ponašali i razmišljali kao Englezi. Braća Sassoon, David i Albert, bili su prijatelji princa od Walesa; izgradili su brend "Black Horse". Posao je išao uz titulu baroneta Kensington Gore. Otac mu je kupio Shorncliffe Lodge u Kentu, gdje je njegov rođak Mayer Rothschild bio zastupnik. Njegov otac nije bio uspješan zastupnik, ali politički utjecaji imali su dubok utjecaj na mladog Philipa.

Školovao se u školi Farnborough Prep i Etonu, prije nego što je otišao u Oxford. U Etonu je Sassoon stekao prijatelje, poput Denysa Finch-Hattona. Stari Etonac, Arthur Balfour, preporučio mu je Debatno društvo. Njegov otac bio je i prijatelj sa Frances Horner, suprugom Sir Johna Hornera, dugogodišnjeg Gladstoneovog prijatelja iz Somerseta. Učitelj mu je bio član tajnog društva liberala, Mladih apostola. Bliski suvremenik mu je bio Osbert Sitwell, Yorkshireac i autor. Kao francuski znanstvenik, jezik je naučio pohađajući nastavu u dvorcu Windsor. Sassoona je estetiku podučavao Henry Luxmoore, dajući mu uvid u filozofiju i socijalni realizam. Međutim, odlučio je studirati modernu povijest na Christ Church, Oxford. Bio je jedan od samo 25 židovskih studenata, ali je pozvan da se pridruži Bullingdon klubu. Pridružio se East Kent Yeomanry dok je još bio u Oxfordu, te je dobio čin poručnika.

Philip Sassoon ušao je u Parlament 1912. godine. Nakon smrti svog rođaka, Davida Gubbaya, Sassoon je postao predsjednik obiteljske tvrtke, David Sassoon & Co. Iako je njegovo sudjelovanje u upravljanju bilo samo nominalno, ostaje većinski dioničar.  

https://en.wikipedia.org/wiki/Philip_Sassoon

Biografija iz 2016. godine, "Charmed Life: The Phenomenal World of Philip Sassoon", koju je napisao Damian Collins, njegov nasljednik kao zastupnik u parlamentu za Hythe, pruža mnogo dodatnih informacija o Sassoonu.

Sažetak 'The Guardiana' uključuje ovaj komentar:

"Sassoon je uživao u duhovitim tračevima, ali nikada nije bio zlonamjeran. Govorio je isprekidanim, sibilantnim šuškanjem, i volio se opuštati u plavoj svilenoj smoking jakni, sa papučama od zebrine kože. Imao je prevrtljive i ćudljive fascinacije mladićima, koji su mu brzo dosadili. Ali, odano je cijenio prijateljice i održavao unutarnje dvorište starijih, kultiviranih, ironičnih neženja. Njegova seksualnost bila je središnja za njegov karakter i aktivnosti, ali u mnogim sjećanjima na njega nema niti naznake seksualne aktivnosti. Čovjek mrzi pomisliti da je bio toliko sublimiran kao što zvuči. Njegov nemir i fatalizam, koji su bili poznati među njegovim prijateljima, ubili su ga u dobi od 50 godina (1939.). Iako su mu liječnici naredili mirovanje u krevetu, nakon virusne infekcije, on se bespotrebno veselio sve dok mu se tijelo više nije moglo oporaviti."

Bio je unionistički zastupnik u parlamentu (MP) za Hythe od 1912. godine, naslijedivši u tome svog oca. Kao zastupnik, zagovarao je zrakoplovstvo i kupio je vlastiti avion 1919. godine. U svojoj ulozi podtajnika u ministarstvu zrakoplovstva, promovirao je civilni zračni promet. Sassoon je bio parlamentarni privatni tajnik Davida Lloyda Georgea 1920. godine. Služio je kao podtajnik državnog tajnika za zrakoplovstvo u nekoliko mandata, te je bio istaknut u političkim krugovima. Imenovan je tajnim vijećnikom, prilikom raspuštanja 1929. godine. Godine 1937. je postao prvi povjerenik za radove, dužnost koju je obnašao do svoje smrti. 

Idolizirao je princa od Walesa i podržavao kralja tijekom krize abdikacije 1936. godine. Prema recenziji biografije iz 2016. godine, Sassoon je "želio međunarodni mir pod svaku cijenu i uvjerio se da su Hitlerova obećanja pouzdana." 

Imao je reputaciju jednog od najvećih domaćina u Britaniji. Iako je posjedovao kuću u Park Laneu, Sassoon je, 1912. godine, ugovorio sa Herbertom Bakerom neka mu dizajnira još jednu kuću, Port Lympne u Kentu. Desetljećima kasnije, postalo je Park divljih životinja, Port Lympne. "Bila je to jedinstvena građevina, talijanskog i maurskog stila, izgrađena za bujnog ljubitelja osjetila,  koji je želio da njegove sobe budu ushićena mješavina jakih, egzotičnih boja i ispunjene raskošnim mirisom cvijeća. Formalno imanje u Port Lympneu bilo je poput holivudske verzije Toskane", prema sažetku njegove biografije iz 2016. godine. 

Također, posjedovao je Trent Park, za kojeg je Philipa Tildena neka mu obnovu ovu vilu, smještenu u Cockfostersu. Stilske razlike između dvije kuće ilustriraju promjene u ukusu članova britanskog visokog društva tog razdoblja. Trent Park je imao krajobraz koji je dizajnirao Humphrey Repton, ali postojeća kuća je bila viktorijanska i neupadljiva. Sassoon je srušio ili izmijenio viktorijanske dogradnje, osim zapadnog servisnog krila. Izbočena krila dodana su ulaznom (južnom) pročelju. Ove preinake dovele su do velike vile u ranom georgijanskom stilu. Prema jednom izvješću, postala je jedna od kuća tog doba, "san o drugom svijetu – bijelo ogrnuti lakaji koji poslužuju beskrajne slijedove bogate, ali ukusne hrane, vojvoda od Yorka koji se vraća s golfa... Winston Churchill prepire se oko šalica čaja sa Georgeom Bernardom Shawom, Lord Balfour drijema u naslonjaču, Rex Whistler zadubljen u svoje slikanje... dok je sam Philip lepršao od grupe do grupe, budan, oprezan, utjecajan, ali nenametljiv kazališni redatelj – sve postavljeno na pozadini miješanog luksuza, jednostavnosti i neformalnosti, briljantno osmišljeno..." 

Ova atmosfera, kako je Clive Aslet sugerirao, predstavljala je potpuni zaokret od Sassoonove ranije ekstravagancije u Port Lympneu do onoga što je Aslet nazvao "cijenjenjenom engleskom rezerviranosti". Riječima Christophera Husseyja, u Trentu je Sassoon uhvatio "tu nedefiniranu i neuhvatljivu kvalitetu, duh seoske kuće... esenciju hladnih, cvjetnih, kićenih, elegantnih, nenametljivih soba, koje nam padnu na pamet kada razmišljamo o seoskim kućama." 

Sassoon je dirigirao iskapanja Camletovog jarka u Trent Parku 1920-ih. Navodno su tamo pronađene hrastove grede koje su činile osnovu pokretnog mosta, uz rimske cipele i bodeže, kao i mozaične pločice sa prikazom viteza na bijelom konju. Pronađeni su i temelji velike kamene zgrade. English Heritage nastavio je iskapanja 1999. godine.

Za Sassoona se govorilo da je živio homoseksualnim životom. Prema recenzentu Sassoonove biografije iz 2016. godine, "njegov osobni život bio je nešto što je skrivao od svijeta". Među njegovim osobnim papirima bilo je samo jedno intimno pismo upućeno "Jacku", suputniku. Recenzent dodaje: "Unatoč mnogim homoseksualnim i biseksualnim prijateljima, daleko od 'boemskih krugova' to je i dalje bila tabu tema (homoseksualni činovi bili su ilegalni). Sassoon je stoga smatran enigmatičnom usamljenom figurom." Drugi je recenzent rekao: "Njegova seksualnost bila je središnja za njegov karakter i aktivnosti, ali u mnogim sjećanjima na njega nema niti naznake seksualne aktivnosti." 

Philip Sassoon (lijevo) sa kraljem Edwardom VIII. (u sredini), i Winstonom Churchillom (desno); 01. kolovoza 1936. godine.  https://www.timesofisrael.com/the-rise-and-fall-of-the-opium-fueled-sassoon-dynasty-the-rothschilds-of-the-east/

Phillip Sassoon i kralj Edward VIII. Slika iz: https://www.statons.com/trent-park-discovering-world-war-twos-top-secret-intelligence-base/

Edward s Hitlerom. Slika iz: https://allthatsinteresting.com/edward-viii

Kada se odmaknemo i pogledamo početak 20. stoljeća kroz prizmu elitnih odnosa, i ne izoliranih događaja, službena priča počinje djelovati daleko manje ustaljeno. Philip Sassoon i Edward VIII. nisu bili na marginama moći. Kretali su se unutar istog rijetkog društvenog svijeta, definiranog blizinom kraljevske obitelji, financija, diplomacije i utjecaja. Poznavali su se kroz zajedničke krugove, zajedničke prostore i zajednički pristup. Kada se taj kontekst stavi uz britansko izdavanje Balfourove deklaracije, kao i niz događaja koji su uslijedili, postaje razumno pitati se da li se povijest odvijala isključivo kroz ideologiju i javnu raspravu, ili su privatni odnosi tiho oblikovali globalne ishode.

Za Edwarda VIII. se naširoko pričalo da je imao istospolne veze. Pričalo se kako je i njegova supruga imala homoseksualnog ljubavnika. Sassoon je bio otvoreno homoseksualac, unutar elitnog društva. Samo po sebi to ništa ne dokazuje. Ali, otvara vrata većem pitanju o ranjivosti i utjecaju u eri kada je ugled mogao uništiti prijestolje. Kakva je bila prava priroda njihove veze i koliko je neformalnog utjecaja teklo kroz privatne kanale? Koliko toga što je uslijedilo, od Balfourove deklaracije i Haavara sporazuma do Edwardove iznenadne abdikacije, zaista može razumjeti bez razmatranja pritisaka, koji su djelovali iza zatvorenih vrata?

Kako se vremenska crta odvija, dijelove postaje teže uredno uskladiti. Edwardova abdikacija VIII. službeno je predstavljena kao stvar ljubavi, no njegova kasnija prijateljska nastrojenost prema nacističkom vodstvu, njegovi sastanci sa Hitlerom, snimljeni nacistički pozdravi unutar kraljevskih krugova, kao i pažljivo odabrana optika njegovog braka kompliciraju ovo objašnjenje. Njegov brak često je prikazivan kao romantični prkos, ali neki su dugo nagađali da je funkcionirala više kao popravak ugleda u krutom društvenom poretku, koje je duboko neprijateljski bilo raspoloženo prema homoseksualnosti. Ovi detalji ne dokazuju zavjeru, ali sugeriraju da su javni narativi možda pojednostavili daleko složenije odnose iz stvarnosti.

Sam Holokaust mora se shvatiti ozbiljno i suzdržano. Ne dovodim u pitanje da jesu počinjeni golemi zločini, da su ljudi patili (iako je službeni narativ prilično upitan) i da su zločini bili stvarni i strašni. To nije problem. Pitanje je: da li je svaka dimenzija tog doba ispitana sa istom otvorenošću. Razmjeri medicinskih eksperimenata, mehanizam prisilnog rada, masovni i slabo praćeni transferi bogatstva, kao i uloga mehanizama (poput Haavara sporazuma) u preoblikovanju tokova kapitala zaslužuju trajnu provjeru, a ne šutnju. To je povijesna odgovornost.

Promatrano u cjelini i iz daljine, ovo razdoblje počinje nalikovati nečemu neugodno poznatom. Je li politička arena tog vremena bila "Epsteinova", na načine koje tek počinjemo prepoznavati? Jesu li moćne osobe bile kompromitirane, prisiljene ili tiho kontrolirane tajnama koje nikada nisu mogle izaći na površinu? Koliko je odluka, koje su trajno promijenile svijet, oblikovano - ne javnim, nego  privatnim pritiskom, prijetnjom ugledu, ili pregovaranjem između elite, što je ostalo nevidljivo u javnim zapisima?

Ništa od ovoga ne zahtijeva odbacivanje utvrđene povijesti. Ali, zahtijeva propitivanje, da li je priča koju smo naslijedili potpuna. Povijest je zapisana u službenim dokumentima i javnim govorima, ali moć se pokreće drugdje: kroz odnose, usluge, šutnje i strah. Ako odbijemo postaviti ova pitanja samo zato što su neugodna, riskiramo izostanak pune istine. 

Uskočimo u vremeplov....

***********

The Paradise Papers eksplodirali su u javnosti 05. studenog 2017. godine, kada su Süddeutsche Zeitung i Međunarodni konzorcij istraživačkih novinara objavili više od 13,4 milijuna povjerljivih dosjea iz offshore odvjetničkih tvrtki i registara poreznih oaza. Otkrili su desetljeća tajnih financijskih aranžmana, u koje je bilo uključeno više od 120000 pojedinaca i korporacija. Političari, kraljevske obitelji, korporativni divovi, banke, poznate osobe i financijeri, svi su se pojavili u dosjeima, no gotovo desetljeće kasnije identitet osobe koja je otkrila informacije ostaje i dalje nepoznat. Ta šutnja je namjerna. Razotkrivanje offshore svijeta prijeti ukorijenjenoj moći, a oni koji ga kontroliraju nemilosrdno se štite.

Ovi su dokumenti bili su samo dio šireg lanca istraga koje su otkrile postojani i globalni offshore ekosustav. Godine 2013., Offshore Leaks prvi je put otkrio više od 130000 računa, trustova i tvrtki koje su političari, milijarderi i trgovci oružjem koristili za premještanje bogatstva kroz tajne jurisdikcije.

Uslijedili su The Panama Papers, iz travnja 2016. godine, sa preko 214000 subjekata, povezani sa Mossack Fonseca, gdje su uključeni šefovi država, kraljevske obitelji, međunarodne banke i multinacionalne korporacije.

Iste godine, Bahamas Leaks je razotkrio još 175000 offshore tvrtki, povezanih sa globalnim elitama i korporativnim moćnicima. U studenom 2017. godine su uslijedili spomenuti The Paradise Papers, koji su razotkrili Apple, Nike, Facebook, Twitter, Uber, Glencore i Goldman Sachs, i osobe poput kraljice Elizabete II. i Jeffreyja Epsteina.

The Pandora Papers iz listopada 2021. godine, razotkrili su gotovo 810000 offshore tvrtki, zaklada i trustova u 90 zemalja. Dakle,  mreže nisu samo opstale, već su se i proširile, ispreplićući osobno bogatstvo, korporativnu strategiju i politički utjecaj.

(O svakom od ovih razotkrivajućih dokumenata imate poprilično materijala na YT).

Obitelj Sassoon primjer je kontinuiteta i trajnosti ovih mreža. Počevši od Indije i Kine, izgradili su ogromna trgovačka carstva i pomogli u financiranju ranih banaka, koje su se na kraju razvile u HSBC. Generacijama kasnije, Sassoonovi trustovi i članovi obitelji pojavljuju se u offshore dokumentima, pokazujući kako se dinastičko bogatstvo, aristokratske mreže i moderne offshore strukture presijecaju.

Bivši tajnik za trgovinu u Ministarstvu financija Ujedinjenog Kraljevstva (2010.-2013.)

James Meyer Sassoon

James Meyer Sassoon, poslovni direktor i političar, bio je tajnik za trgovinu u britanskom Ministarstvu financija od 2010. do 2013. godine, nadgledajući ekonomsku produktivnost i industrijsku strategiju, te predsjednik Radne skupine za financijske akcije Ujedinjenog Kraljevstva, odgovorne za borbu protiv pranja novca i financiranja terorizma. Sassoon je bio branitelj legalnog izbjegavanja poreza, tvrdeći da je minimiziranje "poreznih plaćanja sasvim razumno". 

Procurili dokumenti iz Applebyja pokazuju da su Sassoon i nekoliko članova njegove obitelji bili korisnici trust fonda sa Kajmanskih otoka, pod nazivom DCR Herschorn Settlement, koji je osnovala Sassoonova baka prije nekoliko desetljeća. Informacije iz dosjea ukazuju na to da je izvorno djelovao prema bahamskom zakonu. Dokumenti navode da trust posjeduje Orchard Limited, investicijsku holding tvrtku sa sjedištem na Bahamima. Godine 2002. je Orchard posjedovao 124 milijuna dolara, prema financijskim izvještajima. Do travnja 2007. godine, njegova imovina se gotovo udvostručila na 236 milijuna dolara, a te je godine Orchard, prema evidenciji, korisnicima podijelio 8 milijuna dolara.

Do 2002. godine, trust je angažirao globalnu računovodstvenu tvrtku Deloitte za savjetovanje o poreznim pitanjima. Faks iz 2008. godine, koji je otac Jamesa Sassoona, Hugh, poslao stečajnom upravitelju Applebyja, pokazao je da je Deloitte upozorio da bi porezni obveznici u Velikoj Britaniji mogli biti odgovorni za poreze u Velikoj Britaniji na više od 14 milijuna dolara sredstava trusta u slučaju povlačenja. Hugh Sassoon također je rekao predstavniku Applebyja da prosljeđuje porezni memorandum dvojici stečajnih upravitelja Orchard Limiteda i da će "bez sumnje o tome razgovarati s njima". 

Pojavljuju se i drugi milijarderi, korporativni rukovoditelji i poznate osobe, poput: Sheldona Adelsona, Carla Icahna, Roberta Mercera, Stephena Schwarzmana, Paula Singera, Bona, Shakire i Amitabha Bachchana, ističući globalni doseg ovih struktura.

The Paradise Papers, i povezana curenja informacija, pokazuju da offshore financije nisu izolirani skandali. To je sustav koji je rastao, prilagođavao se i preživio kroz desetljeća, kontinente i krize.

Pandemija COVID-19 dodatno je istaknula otpornost tih mreža. Ime Teda Turnera ne pojavljuje se u The Paradise Papers, ali je bio  istaknuti rani podupiratelj Fonda solidarnosti za odgovor na COVID-19 koji su, u ožujku 2020. godine, pokrenuli Zaklada Ujedinjenih naroda i Svjetska zdravstvena organizacija.

Turnerova podrška dala je kredibilitet u trenutku globalne panike, no javno računovodstvo ukupnih doprinosa, glavnih donatora i raspodjele još je uvijek upitno. Istodobno, agencije UN-a izravno su surađivale sa nacionalnim vladama, uključujući Mauricijus, na provedbi lokaliziranih planova za odgovor na pandemiju. Plan socioekonomskog odgovora na COVID-19 Mauricijusa spominje podršku putem Fonda solidarnosti za COVID, kao dio širih napora u zdravstvu i oporavku.

Preklapanje između jurisdikcija otkrivenih u ovim dokumentima i financijskih struktura iz doba pandemije je zapanjujuće. Mjesta poput Mauricijusa već su dokumentirana kao središte za usmjeravanje kapitala kroz neprozirne, ali usklađene strukture. Tijekom pandemije postala su središnja točka za hitno financiranje i međunarodnu suradnju. To postavlja pitanja koja uglavnom ostaju bez odgovora: Jesu li Mauricijus i druga slična mjesta iskorištena kao kanal za premještanje značajnih svota novca tijekom COVID-19? Tko je, u konačnici, kontrolirao ove financijske kanale? Kakav je nadzor postojao kada je hitnost zamijenila nadzor? Konvergencija elitnih financija, krizne filantropije i globalnog upravljanja naglašava kako se bogatstvo brzo i tiho kreće kroz sustave, ono što velika većina ljudi svijeta - gotovo i ne vidi. 

Curenje informacija iz offshore sektora daje više na uvid od pukog razotkrivanja pojedinaca. Dokumentira postojani globalni sustav u kojem se jurisdikcije, poput Mauricijusa, Bermuda, Kajmanskih otoka, Paname i Bahama, opetovano pojavljuju kao središta financijske moći i tajnosti. Tvrtke, dinastije i elitne obitelji ponovno se pojavljuju u različitim curenjima informacija, pokazujući time kako su offshore financije strukturna značajka modernog kapitalizma. Do trenutka kada je pandemija udarila, te su mreže bile u potpunosti operativne, što je značilo da je kapital mogao nesmetano teći, čak i dok se svijet suočavao sa neviđenim ekonomskim poremećajima. Ova otkrića prisiljavaju nas da se suočimo s neugodnim istinama o transparentnosti, moći i kontroli, te kako se javni odgovor na krizu može podudarati sa financijskom tajnošću na globalnoj razini.

The Paradise Papers i povezane baze podataka se još uvijek mogu pretraživati ​​online putem ICIJ baze podataka o curenju informacija - što omogućuje svima da istraže milijune korporativnih, trustovskih i zakladnih zapisa, povezanih sa političarima, milijarderima, korporacijama i drugim globalnim elitama: https://offshoreleaks.icij.org/

The Paradise Papers, zajedno sa Panama Papers, Bahamas Leaks, Offshore Leaks, Pandora Papers i drugima, pružaju nam pogled u mapu modernog globalnog bogatstva: zamršenu, trajnu i uglavnom nevidljivu arhitekturu. Jurisdikcije poput Mauricijusa, Bermuda i Kajmanskih otoka se ponavljaju; iste obiteljske dinastije se neprekidno pojavljuju; isti korporativni divovi iskorištavaju sve izgrađene strukture. Od ranih carstava opijuma Sassoona do milijardera 21. stoljeća, offshore svijet je preživio, prilagodio se i napredovao, ostavljajući javnost neka se suoči sa neugodnom stvarnošću i činjenicom kako se bogatstvo, tajnost i utjecaj - jako dugo vremena isprepliću na planetarnoj razini.

Hvala na čitanju.