"Umirući bog" (22. dio)

Tikkun Olam

Car Friedrich III., moguće i Vladislav II. Ugarski (praunuk Žigmunda Luksemburškog), kao i članovi zloglasne obitelji Bathory -  nastavili su odlikovati aristokrate Redom Zmaja. Sin Friedricha III., car Maksimilijan I., postao je veliki majstor Reda zlatnog runa,  nakon što se oženio Marijom Burgundskom, unukom osnivača Filipa Dobrog. Iste godine, dok su se pripremala neprijateljstva talijanskih ratova s Francuskom, Maksimilijan I. se oženio Biancom Marijom Sforza, uz zagovor njenog brata (glavnog sponzora Leonarda da Vincija), Ludovica Sforze. Nekoliko godina kasnije, kako bi smanjio rastuće pritiske na Carstvo uzrokovane ugovorima između vladara Francuske, Poljske, Ugarske, Bohemije i Rusije, kao i kako bi osigurao Bohemiju i Ugarsku za Habsburgovce -  Maksimilijan se sastao s jagelonskim kraljevima, braćom Vladislavom II. i Žigmundom I. Poljskim, na Prvom Bečkom kongresu 1515. godine. Dogovorili su da se unuka Maksimilijana I., Marija Austrijska, uda za sina Vladislava II., Luja II. Ugarskog, a da se njegova kći Ana Jagellonika uda za unuka Maksimilijana I., Ferdinanda I., cara Svetog Rimskog Carstva. Ferdinand I. i Marija su bili  djeca Maksimilijanova sina Filipa Lijepog i Ivane Kastiljske (kćer Ferdinanda i Izabele Španjolske).

Ovi brakovi donijeli su Habsburgovcima nova kraljevstva, Ugarske i Bohemije, 1526. godine.

Prema Francesu Yatesu, u djelu "Rosicrucian Enlightenment", rosikrucijanski pokret bio je rezultat posjeta engleskog čarobnjaka Johna Deeja Pragu, Bohemija, koja je u to vrijeme bila pod vodstvom unuka Ferdinanda I., cara Rudolfa II., velikog majstora Reda zlatnog runa i viteza Reda podvezice. Okultnom je podzemlju ostalo nevidljivo, sve dok se svijetu nisu predstavili kao Red Ružinog križa, također poznato i kao rosikrucijanci, ili rozenkrojceri. Ime podsjeća na templarske vitezove, kao i na Sveti Vehmov sud, kojem je pripadao car Sigismund, a čiji je simbol bio crveni križ na bijeloj pozadini. Riječi "Vehm“ ili "Fehm“, prema Gottfriedu Leibnizu, poznatom znanstveniku i rosikrucijancu, izvedene su iz "fama", kao zakona utemeljenog na zajedničkoj slavi. U suvremenim dokumentima, članovi Vehma često su se nazivali Ruža-Križ. 

Kako sugerira Yates, rozenkrojcerstvo se temeljilo na učenjima rabina Isaaca Lurije, onome što je postalo poznato kao Nova Kabala. Kako je detaljno opisao Geršom Šolem: protjerivanje iz Španjolske stvorilo je među Maranima mesijanska očekivanja, potičući milenarističke težnje, koje su postavile temelje za pojavu Lurijinih ideja. Te ideje, koje su oblikovale subverzivne aktivnosti kripto-Židova, pronašle su izraz u Kabali. Kako je objasnila Yvonne Petry: "Budući da su se često nalazili uhvaćeni između dvije vjere, Kabala je poslužila kao koristan most između judaizma i kršćanstva." Zapravo, ističe Petry, Kabala je doživjela preporod u 16. stoljeću, među emigrantima iz Španjolske i Portugala. Najvažnije središte kabalističkih studija bio je Safed u osmanskoj Palestini, gdje su se naselili mnogi španjolski Židovi i Marani, i gdje ih je dočekao muslimanski vladar.

Te težnje je jasno artikulirao rabin Isaac Luria, koji se smatra najistaknutijim rabinom i židovskim mistikom u zajednici Safeda. Luria se smatra ocem lurijanske Kabale, koja se naziva i Novom Kabalom, a proizlazi iz njegovog navodnog kontakta s prorokom Ilijom. Ilija je važna figura Kabale. Mnogi su vodeći kabalisti tvrdili da propovijedaju više znanje o Tori, koje je izravno inspirirano prorokom kroz "otkrivenje Ilije" (gilluy 'eliyahu). Ilija, baš poput Enoha, nije umro, već se vjeruje kako se izravno uzdigao na Nebo, gdje je bio poznat kao arhanđeo Metatron. Ime Metatron se ne spominje se u Bibliji, niti u ranoj literaturi o Enohu. Iako se Metatron spominje u nekoliko kratkih odlomaka u Talmudu, on se pojavljuje uglavnom u kabalističkoj literaturi.

Lurijanska kabala radikalno se razlikuje od ranije kabalističke misli. Iako se temeljila na ranim židovskim gnostičkim tradicijama, kabala se pojavila u južnoj Francuskoj u 12. stoljeću, uključujući i motive iz neoplatonizma i gnosticizma. Nakon širenja u sjevernu Španjolsku u 13. stoljeću, kabala je kulminirala Zoharom (glavni tekst kabale). Renesansa kabale u 16. stoljeću, u Safedu, koja je uključivala Luriju i druge mističnim rabine, oblikovana je njihovim posebnim duhovnim i povijesnim pogledima. U Lurijinoj teologiji, mesijanizam je temelj. Nije bio zaokupljen stvaranjem svijeta, nego njegovim krajem: spasenjem duša i dolaskom tisućljeća. Međutim, prema Luriji, spasenje se neće postići božanskom milošću, nego kolektivnim ljudskim naporom, ili onim što je nazivao tikkunom (popravak), koncept koji je izveden iz njegove interpretacije klasičnih referenci u Zoharu.

Prijem Lurijine teologije je postao snažno mesijanski, pod utjecajem Jacoba Beraba. Nakon protjerivanja Židova iz Španjolske, Berab je prvo pobjegao u Sjevernu Afriku. Nalazio se u Palestini 1522. godine, gdje je njegov plan bio ponovno uvođenje stare prakse zaređivanja, poznate kao "semikha", čije bi sjedište bilo u Safedu. Klasična semikha pratila je liniju autoriteta do Mojsija i Velikog Sanhedrina, skupštine od 23 do 71 čovjeka, koji je imenovan u svakom gradu drevnog Izraela. Međutim, klasična semikha je izumrla u 04. ili 05. stoljeću poslije Krista. Prema mišljenju Majmonida: Mesija se neće pojaviti iznenada, već će se Židovi morati pripremiti za njega. Jedan od glavnih preduvjeta je bilo osnivanje univerzalno priznatog židovskog suda. Majmonid je također savjetovao da, ako se rabini u Palestini mogu dogovoriti, sami zarede jednog. Stoga su, 1538. godine, rabini u Safedu zaredili Beraba, koji će potom osnovati Novi Sanhedrin. Berab je zatim zaredio još nekoliko rabina, uključujući glavnog rabina Jeruzalema, ibn Habiba. Međutim, njih dvojica su se posvađali, te je Bereb izgubio podršku za svoj obnovljeni Sanhedrin.

Žigmund, kralj Ugarske (1368.–1437.) i kasnije car Svetog Rimskog Carstva, vitez Podvezice i osnivač Reda Zmaja

Sveti Vehm

Žigmund je također bio član Vehmgerichta, poznatog i kao Sveti Vehm, što je bio tajni sud, osnovan za provođenje zakona u Svetom Rimskom Carstvu, posebno Vestfaliji, od ranog 13. do 16. stoljeća, utemeljenog na bratskoj organizaciji zvanoj "slobodni suci".  Prema predaji: Vehm je nastao nakon osvajanja Saske, 772. godine, od strane Karla Velikog, koji je uveo vladavinu terora protiv pogana, a koju je provodio Tajni sud. Kako bi smirio saksonske zemlje, deportirao je 30000 Sasa preko Rajne, te ih je zamijenio otprilike istim brojem kršćanskih Gala. Područje Njemačke, u kojem su se Gali naselili postalo je poznato kao Zapadna Galija ili Zapadni Wales, a na kraju i Vestfalija. Gali su optuženi za suzbijanje poganstva, teroriziranje do potpune pokornosti, često linčom, tj.  vješanjem na drvo. Etimologija, koju je predložio James Skene (1824.), izvodi riječi iz Baumgericht ("zakon o drvetu"), navodno ostatka poganskog "šumskog zakona" Divljeg lova, kao i poganskih tajnih društava.

Stoljećima je Vehm bio ilegalan. No, 1371. godine, nakon Vestfalskog mira, organizacija je pojačana templarima, i prema zapisima  slobodnog zidara Clavela, u njegovoj "Histoire Pittoresque de la Franc-maconnerie et des Societes Secretes" (1843.): Vehm se, nakon toga, uspostavio po cijeloj istočnoj Njemačkoj. Clavel je također povezao Vehm, u njegovom općem cilju, sa asasinima. Piše  Clavel: "Ono što je u svojim počecima imalo privid pravednosti i blagotvornog rezultata, kasnije se pretvorilo u vrisku i  zlouporabu. Udruženje više nije koristilo svoju moć za zaštitu slabih od ugnjetavanja jakih; koristilo ju je za zadovoljavanje osobne osvete." 

Vehm je djelovao poput tajnog društva; članovi su komunicirali međusobno koristeći tajne znakove i lozinke; i svi su se obvezali  služiti pozivima tajnih sudova i izvršavati njihove presude. Članovi Vehma, koji su tada otvoreno uključivali visoke crkvene dužnosnike, bili su poznati kao Die Wissenden ("Znalci") i morali su sačuvati svoje znanje u tajnosti, čak i od svoje najbliže obitelji. Svaki slobodan čovjek "čistokrvnog njemačkog podrijetla", i dobrog karaktera, mogao je postati sudac. Vehm je imao tri stupnja inicijacije. Obični inicijanti bili su Schoffen (slobodni sudac); njegovi časnici Freigrafen (slobodni grof), a vođa je bio Stuhlherr (predsjedatelj). Kandidat za inicijaciju je uveden sa povezom na očima pred Sud, kojim je predsjedavao Stuhlherr ili njegov zamjenik, Freigraf, sa mačem i grančicom vrbe, koju je sržao uz bok. Zatim bi bili inicirani u tajne znakove po kojima se članstvo međusobno prepoznavalo i uručeno im je uže i bodež ,na kojima su bila ugravirana kabalistička slova S.S.G.G., za koja se pretpostavljalo da znače: Stein, Strick, Gras, grün (kamen, uže, trava, zeleno). Ponekad poznati i kao Tajni vojnici svjetlosti, maskirani muškarci pribijali bi pozive na vrata dvorca. Plemić, koji bi se odlučio odazvati na poziv, morao je kasno navečer stići na određeno mjesto. Maskirani muškarci bi izašli i stavili mu kapuljaču na glavu. U ponoć bi mu se kapuljača skinula, a optuženi bi se našao u ogromnom podzemnom trezoru, okrenut prema sudu, maskiran i odjeven u crno. Postoji predaja kako je jedna od metoda pogubljenja bila reći žrtvi neka ode i poljubi kip Djevice, koja je bila Željezna Djevica. Kako bi se približavao kipu, otvorila bi se tajna vrata i žrtva bi bila uvučena unutra i zatvorena u kip tajnim mehanizmom. Prije nego bi propali kroz zamku, bili bi isječeni na komadiće. 

Vehm na minijaturi u Herforder Rechtsbuchu, oko 1375. godine

Mag Abramelin, učitelj Abrahama od Wormsa u kabalističkim vještinama.

Mag Abramelin

Car Sigismund se pojavljuje u grimoaru, naziva "Knjiga Abramelina", koji je stekao značajnu popularnost među okultnim skupinama 18. stoljeća, posebno među utjecajnim članovima reda Zlatne zore. Podrijetlo teksta nikada nije definitivno utvrđeno. Najraniji rukopisi su dvije verzije, koje datiraju iz oko 1608. godine, napisane su na njemačkom jeziku i sada se nalaze u Wolfenbüttelu. Uvod u alkemijsku knjigu, koja se pripisuje Nicholasu Flamelu, objavljen u Parizu, 1612. godine, kao "Livre des figures hieroglyphiques", a u Londonu 1624. godine, kao "Exposition of the Hieroglyphical Figures" - napominje kako je Flamel kupio ovu knjigu 1357. godine. Knjiga priča priču o egipatskom čarobnjaku, po imenu Abramelin, koji je Abrahama iz Wormsa, Židova iz Wormsa, Njemačka (za kojeg se pretpostavlja da je živio otprilike od 1362. do 1458. godine), podučio sustav magijskih i kabalističkih tajni. Nakon što je završio studij kod Abramelina, Abraham prepričava da je putovao u Mađarsku i upotrijebio svoje vještine kako bi caru Sigismundu predao, "Poznatog Duha Druge Hijerarhije, kao što mi je naredio, a on se s razboritošću poslužio njegovim uslugama."

Abraham od Wormsa također priznaje kako je iskoristio magična sredstva da bi Sigismundu osigurao brak sa drugom suprugom, Barbarom Celjskom; sa kojom je, 1408. godine, suosnovao Red Zmaja. Barbara je potjecala iz nekoć moćne obitelji Celjski, čiji se dom predaka nalazio u tvrđavi Celje, u Štajerskom vojvodstvu, danas Sloveniji. Barbara je naslijedila jedinstveni genetski marker, haplogrupu T, što sugerira vjerojatno tajno židovsko podrijetlo. Genetski marker Barbare Celjske, nadalje, pripada specifičnom  podkladu T2, čija distribucija uvelike varira s omjerom podhaplogrupe T2e i T2b, od niske u Britaniji i Irskoj, do vrlo visoke u Saudijskoj Arabiji. Unutar podhaplogrupe T2e, vrlo rijedak dio je identificiran među sefardskim Židovima Turske i Bugarske, kao i  sumnjivim konvertitima iz Novog svijeta.

Jedina Sigismundova kći i Barbarina nasljednica je bila Elizabeta od Luksemburga. Godine 1411., Sigismund je uspio nagovoriti ugarske staleže neka obećaju da će priznati Elizabetino pravo na Svetu krunu Ugarske, te priznati njenog izabranog budućeg supruga za kralja, koji je bio Albert II. Njemački, iz dinastije Habsburg. Zapravo je Elizabetino nasljedno pravo Sigismund stekao ženidbom sa svojom prvom ženom, Marijom Ugarskom, od koje Elizabeta nije potjecala. Marija Ugarska je bila unuka Karla I. Ugarskog, koji je naslijedio ugarsko prijestolje preko svoje bake Marije Ugarske (kćer Stjepana V. Ugarskog i nećakinja svete Elizabete Ugarske, koja je izvela Čudo s ružama). Karlo I. je također osnovao Mađarski red svetog Jurja, koji je inspirirao Sigismunda kod osnivanja vlastitog Reda Zmaja.

Abraham iz Wormsa također tvrdi: "Pomogao sam bijeg vojvode [vjerojatno Alberta II. od Njemačke] i njegova pape, Ivana [XXIII.], sa sabora u Konstance, jer bi inače pali u ruke razjarenog cara [Sigismunda]. Nnakon što me potonji zamolio da mu predvidim koji će od dvojice papa, Ivan XXIII. ili Martin V., na kraju pobijediti, moje se proročanstvo potvrdilo; ona sreća koju sam mu predvidio, u Ratisbonu, bio je protupapa tijekom Zapadnog raskola, koji je nastao zbog zbrke, nakon Avignonskog papinstva. Na poticaj Sigismunda, papa Ivan je sazvao sabor u Konstanci, 1413. godine, koji je svrgnuo Ivana XXIII. i Benedikta XIII., prihvatio ostavku Grgura XII., te izabrao papu Martina V. neka ih zamijeni, čime je završen Zapadni raskol, 1417. godine."

Jan Hus (1372. – 1415.) na saboru u Konstanci

Sabor u Konstanci je također pridonio početku Husitskih ratova, jer je Jan Hus osuđen kao heretik i to je dovelo do njegovog pogubljenja, unatoč činjenici da mu je Sigismund odobrio propusnicu i protestirao protiv njegovog zatvaranja. Kao kralj Češke, Sigismundov brat, Vaclav IV. također je nastojao zaštititi Husa i njegove sljedbenike, od zahtjeva Rimokatoličke crkve. Bilješka u "Knjizi Djela apostolskih", Teološkog fakulteta Sveučilišta u Beču, iz 1419. godine, spominje zavjeru između Valdenzana, Židova i Husovih sljedbenika. Prema Louisu I. Newmanu, u djelu "Židovski utjecaj na kršćanske reformatorske pokrete": postojao je izrazit židovski utjecaj u Husovoj misli. Hus se koristio djelima praških Židova i citatima Rašija, Targuma Jonatana ben Uzziela i citirao je Geršoma ben Judu. Opsežno je koristio "Postillu", Nikole Lirskog, koja se pak temelji na Rašiju. Hus nije samo bio stigmatiziran kao "židovski sljedbenik", već je, kada je trebao biti spaljen na lomači zbog hereze, 1415. godine, bio osuđen riječima: "Oh, ti prokleti Juda, koji si se odvojio od savjeta mira i savjetovao se sa Židovima.“ Dakle, dok je sabor u Konstanci okončao papinski raskol, kasnije razdoblje Sigismundova života su obilježili su husitski ratovi, vođeni između Husita i združenih kršćansko-katoličkih snaga. njega,  papinstva i europskih monarha, koji su bili odani Katoličkoj crkvi.

Albert II. je naredio sustavno uništavanje židovskih zajednica u Austrijskom vojvodstvu, 1421. godine. To je danas poznato kao "Bečka Gesera". 1420. godine je Albert II. dao nalog za uhićenje Židova, te ih je tijekom nekoliko mjeseci protjerao iz Austrije, pod optužbama za trgovinu oružjem sa Husitima, i dodatne tvrdnje o ritualnim ubojstvima i skrnavljenju hostije. Na poticaj talijanskog rabinata, papa Martin V. je osudio prisilno preobraćenje Židova, pod prijetnjama izopćenjem. Ipak, svi Židovi koji su ostali u Beču, njih više od dvjesto, osuđeni su na smrt 12. ožujka 1421. godine, te su brutalno pogubljeni spaljivanjem istog dana, u Gänseweideu,  u Erdbergu. Kamenje iz uništene sinagoge je iskorišteno za izgradnju nove fakultetske zgrade Sveučilišta u Beču.

Abraham iz Wormsa se također hvalio kako prizvao 2000 "umjetnih konjanika", kako bi podržao Fridrika I., izbornika Saske, u ratu protiv husita. Za pobjedu u bitci kod Brüxa, 05. kolovoza 1421. godine, Fridrik I. je primio titulu izbornika Saske, od cara Sigismunda. Sin Fridrika I., Fridrik II., nasljedni izbornik Saske, vitez Reda Zlatnog runa, oženio se Margaretom Austrijskom (kćer Ernesta, vojvode Austrije iz kuće Habsburg i člana Reda Zmaja). Margaretin brat je bio Fridrik III., koji je naslijedio Sigismunda kao car Svetog Rimskog Carstva. Fridrik III. se oženio Eleonorom Portugalskom (kćer Edwarda, portugalskog kralja i brata princa Henrika Moreplovca, velikog majstora Kristovog reda).

Elizabeta Luksemburška (lijevo) i Barbara Celjska (desno) u procesiji do katedrale u Konstanci

Barbara je obavljala ceremonijalne dužnosti kao prva dama Europe, na saboru u Konstanci. Međutim, Barbara je bila vrlo nepopularna među plemstvom, koje joj je zamjeralo simpatije prema husitima. Godine 1418. su je optužili za preljub, dok je njen suprug prisustvovao saboru u Konstanci. Budući je bila optužena za preljub i spletke, Barbara je postala popularno poznata kao "Njemačka Mesalina", po skandaloznoj trećoj supruzi cara Klaudija. Barbara je također prikazivana kao lezbijska vampirica. Eneja Silvio Piccolomini (kasnije izabran za papu Pija II.), koji je bio kroničar, opisao je Barbaru u svojoj "Historia Bohemica" (1458.), gdje ju je optužio za druženje s "hereticima" i poricanje zagrobnog života, te tvrdio kako su, nakon smrti Alberta II., Barbara i njena kćer Elizabeta oskvrnule svetu pričest, tako što su pile pravu ljudsku krv tijekom liturgije. Barbara je također optužena za održavanje ženskog harema. kao i za organiziranje ogromnih seksualnih orgija s mladim djevojkama.

U balkanskom folkloru je Barbara poznata kao "Crna kraljica". Tamo se pamti kao lijepa, ali okrutna žena, duge crne kose i uvijek je bila odjevena u crno. Budući se bavila crnom magijom, mogla je kontrolirati razne zvijeri. Navodno je držala crnog gavrana, koji je bio iz za vađenje očiju i kidanje kože njenim neprijateljima. Kraljica je imala mnogo ljubavnika, ali kada bi izgubila interes za njih, naredila bi svojim stražarima neka ih bace preko zidina dvorca. Navodno je sebe i zagrebačku tvrđavu Medvedgrad, kojom je vladao njen brat Fridrik, predala Vragu, zato da bi spasila svoje blago od turskih napada. Kasnije je pokušala prevariti vraga, ali nije uspjela. Pretvorena je u zmiju. Ali, jednom svakih sto godina i na određeni dan, moguće je da joj muškarac, ako je sretne u obliku zmije, skine kletvu poljupcem.

Barbara je također imala reputaciju astrologa i alkemičara. Stanislav Južnič opisao je Barbaru kao "najbogatiju alkemičarku svih vremena", te kako je za svoje eksperimente koristila vrlo skupe, ali jako lomljive alate, tako da danas nema preostalih dokaza. U rukopisu koji je sada izgubljen: oko 1440. godine je češki alkemičar, Johann von Laz, izvještavao o zajedničkim  alkemijskim eksperimentima, koje su obavljali u dvorcu iznad Samobora, gdje je u podrumu držala laboratorij.

Vlad Nabijač i turski izaslanici, slika Theodora Amana

Drakula 

Godine 1431. je car Sigismund potvrdio titulu Vlada II.za kneza Vlaške u Nürnbergu, i dodijelio mu članstvo u dva prestižna reda, redu Svetog Ladislava i Redu Zmaja. Sin Vlada II., poznat kao Vlad III. Nabijač, bio je inspiracija za lik vampira, "grof Drakula", u istoimenom romanu Brama Stokera, iz 1897. godine. Ime Drakula znači "Sin od Drakula", te se odnosilo na članstvo u Redu Zmaja. U rumunjskom jeziku riječ "drakul" može značiti "zmaj" ili, posebno u današnje vrijeme, "vrag". Vlad je dobio nadimak "Nabijač na kolac", zbog svoje omiljene metode mučenja i pogubljenja neprijatelja, nabijanjem na kolac.

Njemački drvorez iz 1499. godine, koji prikazuje Drakulu kako večera među nabijenim leševima svojih žrtava

Vladov ugled je bio povezan sa tim njegovim omiljenim oblikom pogubljenja. Jedan strašan primjer dogodio se kada se Vlad III. našao u brojčanoj nadmoći od strane osmanske vojske, predvođene Mehmedom II., koji je osvojio Carigrad. Vlad je usvojio politiku spaljene zemlje i povukao se prema Târgoviștu. Osmanlije su otkrile "šumu nabijenih na kolac", prema bizantskom povjesničaru,  Laonikosu Halkokondilu: 

"Sultanova vojska ušla je u područje nabijenih na kolac, koje je bilo dugo sedamnaest i široko sedam stadija. Tamo su bili veliki kolci na kojima je, kako se govorilo, bilo nabijeno oko dvadeset tisuća muškaraca, žena i djece, pravi prizor za Turke i samog sultana. Sultan je bio obuzet čuđenjem i rekao je da nije moguće lišiti zemlju čovjeka, koji je učinio tako velika djela, koji je imao tako đavolsko razumijevanje kako upravljati svojim kraljevstvom i njegovim narodom. I rekao je da čovjek koji je učinio takve stvari mnogo vrijedi. Ostali Turci bili su zapanjeni kada su vidjeli mnoštvo ljudi na kolcima. Na kolcima su bila i dojenčad, pričvršćena za svoje majke, a ptice su svile gnijezda u njihovim utrobama."

Priče o Vladovoj brutalnosti su kružile još za njegova života, među članovima Reda Zmaja. Dvorjani Matije Korvina, kralja Ugarske i Hrvatske i člana Zmajevog reda, poticali su još i više njihovo širenje. Papinski legat, Niccolo Modrussiense, tj. papin predstavnik na dvoru Matije Korvina i bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, već je 1462. godine pisao takve priče papi Piju II., koji ih je dvije godine kasnije uključio u svoje "Komentare". Majstor pjevač, Michael Beheim, napisao je dugu pjesmu, naslova "Von ainem wutrich der heis Traklewaida von der Walachei" ("Priča o despotu zvanom Drakula, vojvodi Vlaške") o Vladovim djelima, navodno temeljenu na njegovom razgovoru s katoličkim redovnikom, koji je uspio pobjeći iz Vladovog zatvora. Pjesma je izvedena na dvoru Fridrika III. u Bečkom Novom Mjestu, tijekom zime 1463. godine. 

Žigmund I. Stari (1368.–1437.) i njegova supruga, Bona Sforza

Kuća Bathory 

Iako je u početku osuđivala husite, Barbara Celjska je u kasnijim godinama postala aktivna pristaša pokreta. Albert II. je pomagao  svom tastu Sigismundu, u njegovim pohodima protiv husita. Kada je Sigismund umro 1437. godine, Albert II. je okrunjen za kralja Ugarske, 1438. godine, te je preselio svoj dvor u Ugarsko Kraljevstvo i nastavio rat protiv husita. Albert, koji se bojao moći kraljice Barbare, zarobio ju je i premjestio u Pressburg (danas Bratislava u Slovačkoj). Za odmazdu, Barbara je radila iza kulisa, podržavala je Jurja Podiebrada, kralja Češke i vođu husita, potpunu suprotnost Albertu II. 

Albert II. je umro 1439. godine, nakon kratke kampanje protiv Osmanskog Carstva. Elizabeta je bila trudna sa sinom, Ladislavom Posthumnim, koji je okrunjen za kralja Ugarske 1440. godine, sa samo tri mjeseca. Radi njihove sigurnosti, Ladislav i njegova sestra Ana Austrijska, povjereni su Fridriku III., izabranom, ali ne i okrunjenom caru Svetog Rimskog Carstva. Godine 1439. je Ana Austrijska zaručena za Vilima III., grofa Tiringije (sin Fridrika I., izbornika Saske), te je poslana živjeti dvor izbornika Saske. 

1447. godine je car Fridrik III. predložio neka se Anina sestra, Elizabeta Austrijska, uda za Karla Smjelog (sin Filipa Dobrog, koji je bio osnivač Reda zlatnog runa). Međutim, ti su planovi propali, i Elizabeta se udala za Kazimira IV., kralja Poljske i velikog vojvodu Litve,  viteza Reda podvezice. Poljska je, pod Kazimirom IV., i pobjedom nad Teutonskim vitezovima u Trinaestogodišnjem ratu, vratila Pomeraniju, a Jagelonska dinastija je postala jedna od vodećih kraljevskih kuća u Europi. Njihov sin je bio Vladislav II. Ugarski, član Reda Zmaja i otac Ane Jagellonice, supruge Ferdinanda I., cara Svetog Rimskog Carstva.

Barbara Radziwiłł (1520.–1551.), kraljica Poljske i velika vojvotkinja Litve, kao supruga Žigmunda II.

Brat Vladislava II. je bio Žigmund I. Stari, kralj Poljske i vitez Reda zlatnog runa. Žigmunda I. Starog je naslijedio 1548. godine, njegov jedini sin, Žigmund II., kralj Poljske i veliki vojvoda Litve, koji je kršten kao imenjak svog pradjeda s majčine strane, cara Žigmunda. Žigmund August se ženio tri puta. Njegova prva supruga, Elizabeta Austrijska, sestra Maksimilijana II., umrla je 1545. godine, u dobi od samo osamnaest godina. Žigmund II. je tada bio u vezi sa nekoliko ljubavnica, od kojih je najpoznatija Barbara Radziwiłł. Ona je bila optužena za promiskuitet i vještičarenje, te je postala Žigmundova druga supruga i kraljica Poljske, unatoč majčinom neodobravanju. Sestra Žigmunda II. i Ane Jagellonice je bila Katarina Jagellonica, koja se udala za Ivana III. Švedskog. Njihov sin je bio Žigmund III. Vasa, vitez Reda zlatnog runa, od kojeg su i potjecali poljski kraljevi Vasa. Žigmunda III. su odgojili isusovci, koji su na njega imali veliki utjecaj. Njegov izbor se pokazao najvećim mogućim udarcem protestantskom pokretu u Poljskoj. Protestanti su ga nazivali "kraljem isusovcem", a sam Žigmund III. se ponosio ovim nadimkom. Prema suvremenim mišljenjima, nagrađivao je samo one koje je favorizirao i preferirao je njihove savjete, ispred savjeta svojih najmudrijih savjetnika.

Prikaz alkemičara Michaela Sendivogiusa kako izvodi transmutaciju za Sigismunda III. Vasu (1566.–1632.), autora Jana Matejka (1867.)

Među savjetnicima Sigismunda III. je bio Peter Skarga, jedan od najuglednijih poljskih isusovaca i vodeća figura protureformacije u Poljsko-litvanskoj državi. Sigismundov odnos s isusovcima bio je osnova za poznatu sliku poljskog umjetnika Jana Matejka, koja prikazuje Skarginu propovijed u prezbiteriju katedrale na Wawelu. Druga Matejkova slika prikazuje alkemičara Sendivogiusa kako Sigismundu III. i Skargiju demonstrira svoju alkemijsku transmutaciju srebrnog novčića u zlato. Sendivogius se iznenada pojavio na dvoru Sigismunda III. i brzo stekao veliku slavu, budući je i sam kralj bio entuzijast za alkemiju. Djelo koje je Matejka proslavilo bio je prikaz Jana Stanczyka, vjerojatno najpoznatijeg šaljivdžije u povijesti, čija je slava i legenda već prodirala daleko u njegovo vrijeme, renesansu. Njega su zapošljavali oba Sigismunda i vodeći je primjer "mudre dvorske lude". Također, imao je golemu važnost za poljsku kulturu kasnijih stoljeća, pojavljuje se u djelima mnogih umjetnika 19. i 20. stoljeća.

Ana Jagellonka, kći Žigmunda I. Starog i Bone Sforze, udala se za Stjepana Bathoryja, kralja Poljske, velikog vojvodu Litve, i vojvodu Transilvanije. Obitelj Bathory je stekla značajan utjecaj u srednjoj Europi tijekom kasnog srednjeg vijeka, obnašajući visoke vojne, administrativne i crkvene položaje u Kraljevini Mađarskoj. Obitelj je iznjedrila nekoliko knezova Transilvanije, jednog kralja Poljske i velikog vojvodu Litve.

Znak Reda Zmaja je zadržan na grbu nekoliko mađarskih plemićkih obitelji, poput obitelji Bathory. Legendarni izvještaj, koji smješta nastanak loze Batory u 900. godinu, govori o tome kako je bogobojazni ratnik po imenu Vita krenuo u borbu protiv zmaja. Zmaj je  živio u močvarama pored dvorca Ecsed i uznemiravao selo. Vita ga je ubio s tri udarca koplja i dobio je dvorac kao nagradu. Zahvalni ljudi nadjenuli su mu počast imenom Bathory, što znači "dobri junak", i "animus magnanimus". Na mađarskom riječ "bátor" znači "hrabar". Grb Bathoryja, dodijeljen 1325. godine, sinovima Briccija (osnivač ove obitelji), oblikovan je prema ovoj legendi: tri vodoravno postavljena zuba okružena zmajem koji grize vlastiti rep.

Slika Csóka Istvána iz 1895. godine, "Krvava grofica", Elizabeth Báthory (1560.–1614.).

Krvava grofica

Stjepanov nećak, Sigismund Báthory, također vitez Reda zlatnog runa, princ Transilvanije, a oženio se nećakinjom Rudolfa II., Marijom Christinom, također princezom Transilvanije. Stjepanova sestra, barunica Anna Báthory je bila majka Elizabete Bathory,  najzloglasnije članice ove obitelji, koja je uspoređivana s Vladom III. Nabijačem. Elizabeta, poznata kao "Krvava grofica", smatra se najgorom serijskom ubojicom u povijesti, za nju se govorilo da se kupa u krvi djevica kako bi sačuvala mladost. Elizabeta se udala u dobi od jedanaest godina za mađarskog ratničkog junaka, Crnog viteza, lorda Ferenca Nadasdyja, iz jedne od najbogatijih i najutjecajnijih obitelji tog doba u Mađarskoj. Poput svog vlaškog prethodnika, Vlada Nabijača, naučio je brutalnu praksu javnog nabijanja na kolac osmanskih neprijatelja. Preko svoje obitelji, Elizabeta je od malih nogu bila izložena okultizmu i crnoj magiji. Njen ujak bio je iskazani alkemičar, praktičar crne magije i štovatelj Sotone. Elizabetin vlastiti brat je bio nasilni seksualni predator.

Suvremeni zapisi izvještavaju kako je Elizabetina teta, Klara, imala ljubavnika koji joj je ubio muža, ali dodatno glasine govore kako je sama ugušila svog drugog muža. Drugi zapisi govore o Klari kao lezbijskoj ubojici, koja je prakticirala čarobnjaštvo i podučavala Elizabetu u istom. Elizabeta je također sudjelovala u lezbijskim susretima sa svojim sobaricama, na Klarin zahtjev. Elizabeta se počela okruživati okultistima, vješticama, astrolozima, čarobnjacima i sotonistima. Među njima su bili: njena dadilja iz djetinjstva, vještica Ilona Joo; sluga njena muža Thorko; Anna Darvula; Dorottya Szentes i Johannes Ujvary, svi redom praktičari crne magije i sotonizma. Elisabeth Bathory bi često pisala mužu, kada je bio u ratu, hvaleći se svojim mučenjima sluškinja i lokalnih seoskih djevojaka. Nadasdy bi je zauzvrat podučavao novim tehnikama mučenja, koje je naučio u inozemstvu, a ona bi mu oduševljeno odgovarala koliko su dobro djelovale.

Ubrzo nakon Nadasdyjeve smrti, Elizabeta je počela organizirati velike, orgijastične, okultne seanse, tijekom kojih bi ona i sluge mučili sobarice. Poznato je da su Elizabetine sluge svake noći kružile selom u crnim kočijama, upregnutih crnih konja, kako bi namamile mlade žrtve u dvorac. Privlačnije djevojke bi bile prisiljene na seksualno ropstvo, sve dok Elizabeti nisu dosadile, nakon čega su mučene i ubijene. Druge su bile okovane u tamnici, i tovljene kako bi proizvele što više krvi za njene sadističke rituale. Prema zapisima: Elizabeta je uživala u mučenju djevojaka, probadala im je iglama lice ili grudi, ili im gurala igle ispod noktiju. Jedan od Elizabetinih omiljenih zločina je uključivao izgradnju kaveza sa unutarnjim šiljcima, gdje bi žrtva bila smještena, i nakon toga obješena o strop, tako da bi ona i njeni suputnici mogli bockati djevojku vrućim željezom, kako bi ih prskala krv žrtve, nakon čega bi uslijedile seksualne orgije. Elizabetin rođak, premijer Thurzo, suzdržavao se od djelovanja i bio je protiv glasina, koliko god je to mogao. No, kada je vijest konačno stigla do ugarskog kralja Matije II., naredio je neka se dvorac pretrese. Elizabeta i njeni sljedbenici su osuđeni za ubojstva, prema 80 tijela koja su pronađena u dvorcu i oko njega. Prema procjenama, svjedočenjima na suđenju, pronađenim tijelima, a kasnije i iz Elizabetinog vlastitog dnevnika, konačni broj žrtava bi brojio između 300 i 650. Grofica je u odsutnosti osuđena na smrt, a njen rođak Thurzo je isto kažnjen, ali je kazna odgođena na neodređeno vrijeme. Sama Elizabeta nije nikada ni suđena, niti je osuđena. 1610. godine je zatvorena u Slovačkoj, gdje je ostala do svoje smrti, koja je nastupila četiri godine kasnije. Kada je njena ćelija otvorena, zidovi i pod su bili prekriveni ispisanim bajalicama i okultnim simbolima. Na podu je pronađeno pismo, koje je napisano noć prije upada u dvorac, i to bi bio ugovor koji je Elizabeta sklopila s Istenom, poganskim bogom Mađara, gdje ga zaziva neka pošalje 99 mačaka, kako bi iščupale srca Matiji i Thurzu, i još nekim drugima. 

Viteštvo Antona Boysa (umro 1593. godine), iz Ordentliche Beschreibunga, detaljan opis ceremonija i svečanosti održanih u Pragu i Landshutu, povodom dodjele Reda zlatnog runa caru Rudolfu II., njegovom ujaku Karlu II. Franji Austrijskom, bratu nadvojvodi Ernestu Austrijskom i nekim drugim knezovima i plemićima.

Maharal 

Sendivogius je također bio prijatelj Rudolfa II., koji je postupno postao njegov dobročinitelj. Nećakinja Sigismunda I. Starog, Ana Jagellonica, bila je supruga Ferdinanda I., cara Svetog Rimskog Carstva; i majka Maksimilijana II., oca Rudolfa II., cara Svetog Rimskog Carstva. Rudolfova majka bila je Marija Austrijska, carica Svetog Rimskog Carstva, kći Karla V., cara Svetog Rimskog Carstva, poglavara rastuće dinastije Habsburgovaca i velikog majstora Reda zlatnog runa. Marijina majka je Izabela Portugalska. Njen brat, Filip II. Španjolski, bio je veliki majstor redova Santiaga, Montese i Calatrave, član Reda podvezice i veliki majstor Reda zlatnog runa. Druga supruga Filipa II. je bila Marija I. Engleska, "Krvava Mary". Prvi put se Filip II. oženio svojom nećakinjom, Rudolfovom sestrom, Anom Austrijskom, kraljicom Španjolske.

Godine 1583. se Rudolf II. udružio sa Alfonsom II. d’Esteom u ratu protiv Turaka, u Mađarskoj. Sin Alfonsa I. d’Estea i zloglasne Lucrezije Borgie, Ercole II. d’Este, oženio se Renée od Francuske, kćeri Luja XII. od Francuske. Njihov sin, Alfonso II., oženio se Lucrezijom, kćeri Cosima I. de Medicija, velikog vojvode Toskane i viteza Reda zlatnog runa. Druga supruga Alfonsa II. bila je Rudolfova teta, Barbara, osma kći Ferdinanda I. i Ane Jagellonice, sestra Maksimilijana II. Treća supruga Alfonsa II. je bila njegova sestrična, Barbarina teta, Margherita Gonzaga. Margheritin brat bio je Vincenzo I. Gonzaga, vojvoda od Mantove, koji se oženio svojom sestričnom, Eleonorom de Medici, kćeri Francesca I. de Medici i Ivane Austrijske. Francesco I. je bio sin Cosima I. Medici i Eleonore od Toleda. Eleonorina sestra je bila Marie de Medici.

Vincenzo I. Gonzaga je bio nećak Louisa Gonzage, kojemu je navodno prethodio (kao veliki majstor Sionskog priorata) Ferrante Gonzaga, također veliki majstor Reda Fleur de Lysa. Vincenzo I. je bio je vitez Reda zlatnog runa, i osnovao je Red Otkupitelja ili Predragocjene Krvi, koji je 1608. godine odobrio papa Pavao V. 1608. godine, kako bi umirio stalne zahtjeve Karla Emanuela I., vojvode Savojskog i Monferrata, Vincenzo je pristao na politički brak svog prvog sina i nasljednika, Francesca IV. Gonzaga, sa vojvodinom kćeri, Margaretom Savojskom. Francescova sestra Eleonora je bila druga supruga Ferdinanda II., cara Svetog Rimskog Carstva, viteza Reda zlatnog runa. Francescov mlađi brat, Vincenzo II. Gonzaga, bio je u kontaktu sa poznatim poljskim alkemičarom Michaelom Sendivogiusom Kada je legitimna linija Kuće Este završila s njim, 1597. godine, Rudolf II. je priznao za svog nasljednika rođaka Cesarea d'Estea, nezakonitog sina Alfonsa I. d'Estea. Cesare se oženio Virginijom de Medici i nastavio vladati carskim vojvodstvima, te je prenio obiteljsko prezime.

Galeazzo Maria Sforza se oženio Bonom Savojskom, kćeri Filipa II., vojvode Savojskog i Margarete Burbonske. Njihova kćer, Anna Sforza, bila je prva supruga Alfonsa I. d'Este. Annin brat, Gian Galeazzo Sforza, oženio se Isabellom Napuljskom, unukom Alfonsa V. Aragonskog, člana Reda Zmaja. Njihova kćer, Bona Sforza, udala se za Sigismunda I. Starog.

Rudolf II. preselio je glavni grad iz Beča u Prag, u Češkoj. Tamo su zatim ubrzo pristigli, ne samo John Dee i njegov suradnik Edward Kelly, nego i Johannes Kepler i Giordano Bruno, poznati renesansni heretik i okultist. Tamo je Danac, Tycho Brahe, koji je za života bio poznat kao astronom, astrolog i alkemičar, izgradio zvjezdarnicu. U tome mu je pomagao Kepler, koji je razvio svoja tri zakona planetarnog gibanja. Tycho je dobio podršku danskog kralja Fridrika II. i njegove supruge, kraljice Sofije. Njihova kći Ana Danska se  udala za engleskog kralja, Jakova I. 1597. godine, nakon nesuglasica sa kraljevim bratom, tj. novim danskim kraljem, Kristijanom IV., vitezom Reda podvezice, Brahe je otišao u progonstvo. Rudolf II. ga je pozvao u Prag, gdje je postao službeni carski astronom.

Judah Löw ben Bezalel (između 1512.-1609.), maharal Praga.

Rudolf II. je dao ogromne svote novca izgradnji svoje knjižnice, koja se sastojala od standardnog korpusa hermetičkih djela, kao i zloglasnog "Picatrixa", astrološkog djela Sabijanaca. Carevu fascinaciju hermetizmom je pratio i interes za židovsku kabalu. Vladavina Rudolfa II. je bila zlatno doba židovstva u Pragu. Krajem dinastije Přemyslovića, prvih nekoliko desetljeća 14. stoljeća,  postojalo je razdoblje opće nesigurnosti za Židove Bohemije. Duga vladavina svetog rimskog cara Karla IV., ponovno je donijela praškim Židovima nove privilegije. Karlo IV. im je osigurao zaštitu i dopustio neka se nasele unutar zidina praškog Novog Grada, koji je osnovao 1348. godine. Godine 1357. je Karlo IV. dopustio praškim Židovima da imaju vlastitu gradsku zastavu, na crvenoj podlozi u zlatnoj boji otisnutu kabalističku šesterokraku zvijezdu, poznatu kao "Davidova zvijezda" ili "Solomonov pečat". To je bila prva židovska zastava ovakve vrste.

Godine 1557., car Svetog Rimskog Carstva, Ferdinand I., na poticaj svog mlađeg sina, nadvojvode Ferdinanda, koji je bio guverner regije, izdao je dekret o progonstvu svih Židova iz Praga i Češke. Mnoge židovske obitelji su otišle, ali ostao je niz obitelji koje su uspjele zaslužiti careve iznimke. Takva je situacija trajala sve dok nadvojvodin brat, Maksimilijan II., Rudolfov otac, nije stupio na prijestolje. Novi kralj je poništio sve dekrete o postupnom protjerivanju, i umjesto toga dodatno potvrdio mnoge zaboravljene privilegije, koje su izvorno dodijeljene Židovima.

Pod Rudolfom II., mnoge židovske izbjeglice koje su protjerane iz Moravske, Njemačke, Austrije i Španjolske, pristigle su u Prag. U Pragu su Židovi nesmetano proučavali kabalu. Grad, kaže Yates, je "bio veliko središte židovskog kabalizma, a vrlo izvanredna osoba, rabin Loew je istaknut u Pragu, krajem šesnaestog stoljeća.“ Rabin Judah Loew ben Bezalel, također poznat i kao Maharal (hebrejski akronim od Moreinu Ha-Rav Loew, "Naš učitelj, rabin Loew"), imao je dobre odnose s Rudolfom II. Rabin Loew objavio je više od 50 vjerskih i filozofskih knjiga, postao je središtem mnogih legendi, kao mistični čudotvorac koji je stvorio Golema. Golem je bio čuvar Židova, prema receptu za stvarnje koji je napisao rabin Eleazar iz Wormsa, posljednji veliki član Hasidei Ashkenaza, a izveden je iz Sefer Yetizirah.

John Dee

Zahvaljujući poznanstvu sa Sendivogiusom, Stephen Bathory je pristao financirati eksperimente Johna Deeja i njegovog pomoćnika, Edwarda Kelleyja. Supruga kralja Jamesa, Ana Danska, bila je naklona Sendivogiusovim prijateljima, Alexanderu Setonu i Williamu Schawu, kraljevom majstoru radova, važnoj figuri u razvoju slobodnog zidarstva u Škotskoj, kao autor "Schawovih statuta", Matične lože Kilwinnig. Frances Yates je smatrala kako je veza između filozofije Johna Deeja i rozenkrojcera bio Heinrich Khunrath, učenik Paracelsusa, koji je mnogo putovao nakon 1588. godine, te je boravio i na dvoru Rudolfa II. Prije dolaska u Prag, Khunrath je upoznao Deeja u Bremenu, 1589. godine, kada se Dee vraćao u Englesku iz Češke. Khunrath je nahvalio Deeja u svojim kasnijim djelima, a upoznao je i Edwarda Kelleyja, koji je ostao u Pragu, nakon što su se on i Dee razišli. Glavno djelo Khunratha, "Amfiteatar vječne mudrosti", sadržavalo je sedam Arkana ili Rozenkrojcerskih ključeva. Na jednoj od njegovih ploča nalazi se simbol Deeove hijeroglifske monade.

1583. godine, tijekom boravka u Pragu, Dee je pokušao zainteresirati mistički nastrojenog kralja Rudolfa II. za svoj imperijalistički program i anđeosku komunikaciju. Dee je vjerovao kako je pronašao tajnu prizivanja anđela, putem numeričkih izračuna, prema kabalističkoj tradiciji. Kroz razgovore sa "anđelima“, Dee je vjerovao da je obdaren posebnim načinom komunikacije, koje je dijelio sa velikim biblijskim prorocima Ilijom, Henokom i svetim Ivanom, autorom Knjige Otkrivenja. Anđeli su Deeju rekli kako će magija dati nadljudske moći svojim praktičarima, promijeniti političku strukturu Europe, te najaviti dolazak Apokalipse. Dee je bio uvjeren da ljudsko znanje stalno opada, sve od protjerivanja Adama iz Raja, i da je prirodni svijet iskvaren ljudskim grijehom. Otkupljenje čovječanstva i prirodnog svijeta, kroz apokaliptični povratak Krista, moglo bi preokrenuti ovakav trend. Stoga, anđeli su mu izjavili kako su od božanstva upućeni da podijele svoje moći, dajući nadnaravnu vlast nad prirodnim svijetom. Anđeli su isporučili "kamen mudraca", koji bi mogao usavršiti sve stvari.

Anđeli su također obećali kako će Dee imati veliku ulogu u obnovi vjerskog jedinstva i pomirenja katolika i protestanata. Prema Peteru Frenchu: Dee je vjerovao u "hermetičku religiju ljubavi", koja bi izliječila podjele između protestanata i katolika. Ali, Dee je također vjerovao da će proročanstva "biti objavljena... diljem svijeta". Anđeli su rekli Deeju kako će pomoći u uspostavljanju nove, anđeoski objavljene univerzalne religije, koja bi također uključivala Židove i ismailitsku sektu islama. Preobraćenje Židova bilo je ključno za apokaliptična očekivanja Deejevog vremena. Prema Deborah Harkness: "Mnoge primjedbe Deeja o obraćenju, u razgovorima sa anđelima su zabrinjavale, ali su i kombinirale paradoksalnu, iako prilično uobičajenu ranonovovjekovnu mješavinu antisemitizma, uz intenzivno zanimanje za tajno i mistično hebrejsko znanje.“

Kako bi dobio podršku za svoje političke ambicije, Dee je nastavio tražiti sponzora, iako niti Elizabeta, niti Filip II. Španjolski nisu pokazali interes za njegove planove. Anđeli su naredili Deeju neka kaže caru da su ga opsjedli demoni i neka ga natjera da posluša anđeosku poruku. "Ako me poslušaš i vjeruješ mi, trijumfirati ćeš“, rekao je Dee kralju Rudolfu II., "ali, ako me ne poslušaš, Gospodin, Bog koji je stvorio Raj i Pakao... baciti će te sa tvog mjesta naglavačke.“

Cilj Deejeve misije spomenuo je suvremenik i promatrač:

"Učeni i ugledni Englez, po imenu doktor Dee, došao je u Prag kako bi vidio cara Rudolfa II. i on ga je isprva dobro primio; predvidio je da će se u kršćanskom svijetu uskoro dogoditi čudesna reformacija koja će dovesti do propasti, ne samo grada Carigrada, već i Rima. Ta predviđanja nije prestao širiti među pučanstvom." 

Međutim, Rudolf II. je ipak odbio Deejev poziv. Deejeva sreća u Engleskoj nije bila puno bolja. James nije dijelio Elizabetine simpatije prema Deeju. Kada je zatražio od kralja pomoć u čišćenju svog ugleda od optužbi za prizivanje vraga, kralj ga je ignorirao. Dee je konačno umro osramoćen i u krajnjem siromaštvu, 1608. godine. Ipak, Deejev utjecaj u Češkoj rezultirao je subverzivnim pokretom za univerzalnu vjersku reformu, koji je okupio protestantsku stvar protiv Habsburgovaca.

Jakob Boehme (1575.–1624.)

Jacob Boehme

Glavni kanal i poveznica za kabalističku misao, od Lurije do rozenkrojcera, bio je Jacob Boehme, njemački kršćanski mistik i teolog, čiji su spisi izazvali veliki skandal, ali su ipak imali dubok utjecaj na kasnije intelektualne pokrete, poput idealizma i romantizma. Kako je izvijestio Glenn Alexander Magee: "Boehme je prekretnica u povijesti hermetičke filozofije." Boehmeovi stavovi uvelike su utjecali na mnoge kršćanske mistične pokrete, poput: Religijskog društva prijatelja (kvekera), Philadelphijanaca, Gichtelijanaca, Društva žene u divljini (kojega je predvodio Johannes Kelpius), Efrata Cloister, Harmony Society, Martinizma i kršćanske teozofije. Pjesnici, poput Johna Miltona, Ludwiga Tiecka, Novalisa i Williama Blakea, pronalazili su također inspiraciju u njegovim spisima. Boehmea su visoko cijenili njemački filozofi Baader, Schelling, Schopenhauer i Hegel.

Nakon što je stekao osnovno obrazovanje, Boehme je otišao u obližnji Görlitz, u Gornjoj Lužici, na teritoriju Kraljevine Češke, gdje su se kriptokalvinisti, anabaptisti, heretička Schwenkfelderova crkva, paracelzijanci i humanisti, natjecali s ortodoksnim luteranima. Böhmeov mentor je bio Schwenkfeldijanac, Valentin Weigel, koji je snažno utjecao na rozenkrojcerski pokret. Böhme je tijekom mladosti imao niz mističnih iskustava. Njegova prva knjiga, poznata kao "Aurora", izazvala je veliki skandal. Primjerak je dospio u ruke Gregoriusa Richtera, glavnog župnika Görlitza, koji ga je optužio da je Antikrist. Boehme je bio ušutkan pet godina prije nego što je nastavio pisati u tajnosti, stvarajući golem opus spisa, te stvarajući sljedbenike diljem Europe, poznate kao behmenisti.

Čovjek odgovoran za prenošenje lurijanskog utjecaja na Boehmea je bio njegov mentor, Balthasar Walther, kršćanski kabalist iz Liegnitza u Šleskoj, koji je bio uporište Schwenkfeldijanaca, prije nego što su se naselili u Görlitzu. Walther je bio aktivan diljem Svetog Rimskog Carstva, Poljske, Transilvanije i drugdje; zanimale su ga ideje Reuchlina i Paracelsusa. Godine 1587. je otputovao kako bi uspostavio kontakt sa sektom "medicorum Paracelsi“. Krug je uključivao Abrahama Behema, moguće i Boehmeovog mentora, Weigelovog prijatelja i dopisnika, koji je utjecao na rozenkrojcerski pokret. Weigel je također bio član heretičke Schwenkfelder crkve, koju su uglavnom činili članovi ranije protjerani iz Waltherovog rodnog mjesta, Liegnitza. Među njima je bio glavni astronom, matematičar i kartograf, te gradonačelnik Görlitza, Bartholomäus Scultetus, koji je Waltheru dao nekoliko magičnih i paracelzijanskih religijskih rukopisa. Scultetus je nekoć studirao kod Tycha Brahea u Leipzigu, posjetio ga je Johannes Kepler, te se u Görlitzu savjetovao s rabinom Loewom. Prema astronomu i kroničaru Davidu Gansu, poznatom po svojim vezama sa Keplerom i Braheom, Scultetusa je nazivao "najvećim živim astrologom".

Scultetus je također pripremio komentare i izdanja nekoliko Paracelsusovih medicinskih djela. Nekoliko ovih djela sačuvano je u kodeksu u Lübecku, te je uključivao latinske ulomke iz "Picatrixa" i komentar Kabale, verziju prve i druge knjige zloglasnog priručnika o anđeoskoj magiji, "Liber Raziel", ulomke iz "Trithemiusa" o sedam duhova, nekoliko magičnih djela Paracelsusa, uz tekstove Pietra d'Abana i samog Hermesa Trismegista. Prema Gabrielu Naudéu d'Abanu, koji je dva puta suđen i konačno proglašen krivim od strane Inkvizicije: "Općenito mišljenje gotovo svih autora jest da je bio najveći mađioničar svog vremena." Uglavnom je osuđen zbog posjedovanja tri djela: "Heptameron" ili "Magični elementi", Petra de Abana, filozofa, tiskani na kraju Agrippinih djela; drugo, koje je Trithemius nazvao "Elucidarium Necromanticum Petri de Abano"; i treće koje je isti autor nazvao "Liber experimentorum mirabilium de Annulis secundem, 28 Mansiom Lunæ".