"Dva svjetska rata i Hitler"

Kada bi se trebalo navesti jedno razotkrivanje koje bi do temelja uzdrmalo konvencionalno shvaćanje nedavne povijesti, pretpostavljam kako bi to sigurno bila činjenica da je Adolf Hitler bio oruđe iste kriminokratske kabale, one iste koja i danas upravlja Britanijom, SAD-om, Izraelom, pa i gotovo svim drugim zemljama svijeta. 

Pa, evo ga....na 80.-tu obljetnicu završetka Drugog svjetskog rata, predstavljeno i uz obilje nepobitnih detalja, stigla je knjiga Macgregora i Johna O'Dowda: "Dva svjetska rata i Hitler". 

Ideje koje su predstavljene u knjizi, naravno, nisu sasvim nove, a dva škotska autora odaju priznanje profesorima Antonyju Suttonu ("Wall Street i uspon Hitlera") i Guidu Preparati ("Prizivanje Hitlera: Kako su Britanija i Amerika stvorile Treći Reich"). No, snaga njihovog novo objavljenog djela, kao i razlog zašto se proteže na 700 stranica, leži u pažljivoj konstrukciji povijesnog konteksta, omogućuje nam da točno vidimo tko je stajao iza Hitlerovog manevra i kako je proveden, kao dio dugoročnog plana.

Autori objašnjavaju kako je Hitler privukao pozornost pobjedničkih "saveznika" odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata,  zbog "njegovog snažnog glasa, koji je lako mogao potaknuti velike mase na vrhunac."

Dalje autori pišu:

"Angloameričke bankarske i političke elite, koje su odgovorne za rat, odabrale su Hitlera za glavnu ulogu u poslijeratnoj Njemačkoj. U tu svrhu postavili su dvojicu svojih viših obavještajnih agenata (jednog Engleza, jednog njemačko-američkog) izravno uz Hitlera početkom 1920-ih godina. Oni su ga financirali, pripremali za vlast i pomagali mu u promicanju njegove prezrene nacističke filozofije.

"Nakon što su aktivno manevrirali i postavili Hitlera, uz njegovu nacističku stranku, neka uspostave diktaturu u Njemačkoj, te iste angloameričke elite su nastavile financirati i graditi njihov masivni novi vojni stroj, u pripremi za još jedan svjetski rat. Te su  elite isplanirale još jedan rat, željele su još jedan rat, te su osigurale da se on i dogodi.“ 

"Elite“ nije baš izraz koji osobno preferiram za opis vladajuće klike, jer ipak implicira neku vrstu zasluga, ali na koga se točno Macgregor i O'Dowd ovdje referiraju?

Među mnogim izvorima, navode knjigu Edwina Knutha, "Carstvo 'Cityja': Tajna povijest britanske financijske moći", gdje ovaj objašnjava kako se britanska vanjska politika ne povodi nikakvim demokratskim načinom, nego je orkestrirana i namještena od strane masovno bogatih i moćnih pojedinaca, koji su uključeni u međunarodne financije u Londonu. 

City je zakon sam za sebe, uz moćne bankare koji kontroliraju ovu Korporaciju, te Knuth inzistira na tome da su oni toliko bogati i moćni, te da se nijedan incident nigdje u svijetu ne događa bez njihovog sudjelovanja, u nekom obliku. Pritom se pita: 

"Kako je bilo moguće podići ovu internacionalnu strukturu dezinformacija i obmane, između svih nas, i zaštititi je od razotkrivanja? Zašto naši profesori povijesti, naši predsjednici fakulteta i nastavnici, naše križarske novine, nikada nisu razotkrile ovu monstruoznost?" 

Knuth onda sam odgovara na postavljena pitanja i opisuje "propagandni stroj Cityja i njihovu gotovo apsolutnu kontrolu nad svjetskim vijestima i izvorima javnih informacija“. 

Macgregor je napisao dvije knjige o Prvom svjetskom ratu, u koautorstvu s pokojnim Gerryjem Dochertyjem, i ove su knjige od velike pomoći pri razumijevanju ne samo stvarnosti toga sukoba, već i prirode entiteta koji ga je proizveo. Naravno, onima koje ta tema zanima, a trebala bi zanimati sve i objasniti po školama. Macgregor i O'Dowd potvrđuju u novoj knjizi sve ove informacije. Također, često koriste izraz profesora Carrolla Quigleyja, "Angloamerički establišment", čime jasno daju do znanja kako je krajnja skrivena moć ona Rothschilda (onoga što osobno nazivam zio-imperijalističkom mafijom, skraćeno ZIM).

Ove istine su jako dugo vremena bile gotovo nemoguće za izgovoriti. Ali, obzirom na strašne zločine protiv čovječnosti koje Izrael sada, očito i dalje nekažnjeno, provodi, ljudi diljem svijeta odlučili su kako to više ne mogu ignorirati.

Zabrane (koje uvijek stižu iz 'visina') protiv razotkrivanja ZIM-a samo potvrđuju njihovu ulogu. Kao što Macgregor i O'Dowd savjetuju: "Sjetite se stare izreke: ako želite znati tko vas kontrolira, pogodite koga ne smijete kritizirati!"

U kontekstu Hitlerovog financiranja od strane Wall Streeta; ovoj je knjizi bilo važno čvrsto utvrditi pravi, iako prikriveni, identitet tih bankara, što je nažalost promaklo profesoru Suttonu.

Autori, pozivajući se na Quigleyjevo upozorenje kako ova skupina teži "svjetskoj dominaciji“, objašnjavaju kako se njihov pokušaj kontrole američkog političkog sustava "uglavnom postiže Rothschildovom kontrolom američkih financija, putem povezanih bankarskih fronti na Wall Streetu, koje su služile (i danas) za prikrivanje i zamagljivanje njihovih aktivnosti." 

"Službeno imenovani Rothschildovi biografi govore nam kako je dinastija imala malo utjecaja u Sjedinjenim Državama, ali stvarnost je, kao što ćemo vidjeti, bila puno drugačija.“ 

Autori prate uključenost Rothschilda u američko bankarstvo do 1837. godine, kada su poslali agenta u New York "neka otvori paravansku banku za dinastiju i uključi se u politiku“. Taj čovjek, rođen kao Aaron Schönberg, obučavao se u Rothschildovim bankama u Frankfurtu i Napulju, prije nego što je poslan preko Atlantika. Po dolasku u SAD se misteriozno pretvorio u Augusta Belmonta. Autor Stephen Birmingham pripovijeda:

"Nadalje, više nije bio Židov, već je postao nežidov; i više nije bio Nijemac, već, kako su ljudi u New Yorku počeli govoriti, 'Neka vrsta Francuza - mislimo'“. 

„Dok su Sjedinjene Države bile u stisku financijske panike, 1837. godine, 'Belmont' je organizirao i podijelio velike Rothschildove zajmove, kako bi podupro tamošnje dužničke banke. Zahvaljujući ogromnoj rezervi Rothschildovog kapitala, mogao je započeti u Americi upravljati vlastitim Federalnim rezervnim sustavom“. 

Macgregor i O'Dowd dodaju: "Belmont je organizirao i izdao ogromne Rothschildove zajmove vladi Sjedinjenih Država - uz znatnu dobit za njegove gospodare - i godinama je bio predsjednik Demokratskog nacionalnog odbora, koji je upravljao Demokratskom strankom“. 

Nakon Belmontove smrti, 1890. godine, njegov sin, August Belmont Jr. (na slici dolje) je preuzeo na sebe ulogu Rothschildovog agenta i bio je, riječima Johna E. Morrisa: "ne samo vodeći bankar, nego je igrao i sve veću građansku ulogu. Pomogao je u spašavanju vlade Sjedinjenih Država kada je bila na rubu bankrota, 1895. godine; financirao je, izgradio i vodio prvu podzemnu željeznicu u New Yorku; i izgradio je kanal Cape Cod”. 

Macgregor i O’Dowd primjećuju kako su Rothschildi već imali znatan utjecaj u SAD-u, te da im je američka vlada "bila poprilično dužna". Ali, to je bio samo početak....

"Morgan je bio blizak Rothschildima, kao i kralj Edward. Uz nepresušne financijske resurse ove dinastije iza sebe, odigrao je glavnu ulogu u stvaranju ogromnih industrijskih trustova, uključujući i 'US Steel', 1901. godine. Kontrolirao je najmanje jednu petinu svih korporacija koje su trgovale na njujorškoj burzi i imao je ogromna ulaganja u američke željeznice.

Morgan nije gradio, on je kupovao. Monopol, a ne konkurencija, bio je naziv igre, a konkurenti su jednostavno bili otkupljeni.“

Nomi Prins objašnjava: "Morgan je proširio svoju kontrolu na First National Bank, National City Bank, Hanover Bank, Liberty Bank and Trust, Chase National Bank, kao i glavna osiguravajuća društva u zemlji.“ 

Također, stvorio je flotu sa više od 120 trgovačkih brodova i posjedovao je brodarsku liniju 'White Star', koja je uključivala i brod 'Titanic'. Macgregor i O’Dowd dalje opisuju kako su Morganovo poduzeće i tvrtke, poput Kuhn, Loeb & Co i Warburg banka, bili "jednostavno produžetak Rothschilda, koji je svime upravljao iz Cityja, u Londonu“. 

Autori naglašavaju: "Kroz korumpirani 'Money Trust', industrije, osiguravajuća društva, željeznice, prijevoz i javna komunalna poduzeća su diljem Sjedinjenih Država jednostavno proždirani, te je gotovo cijela nacija ostavljena u rukama nekolicine ljudi, i to  na Wall Streetu. Tih nekoliko ljudi je bilo u rukama mnogo veće sile, s druge strane Atlantika, u Londonu“. 

Stvaranje Federalnog rezervnog sustava je bio ključni uvod u Prvi svjetski rat. Autori ističu kako su ga osmislili financijeri, koji su "svi bili povezani s Rothschildom, na ovaj ili onaj način", te su financirali Prvi svjetski rat "putem cijele planine dugova."

Kao primjer za objasniti središnju temu knjige, kako su dva svjetska rata dio iste priče, uzeti ćemo neobičan obiteljski niz, koji uključuje Henryja Morgenthaua. Oligarh koji je "blisko surađivao s velikim osiguravajućim društvima, a kojima je upravljao JP Morgan“ i "pomiješao se sa skupinom elitnih obitelji u području New Yorka, uključujući Kuhnove i Loebove (iz banke Kuhn, Loeb & Co na Wall Streetu), te Jacoba Schiffa i Paula Warburga, direktore banke“, tj. skupinu koja je sebe nekoć nazivala "židovskim velikim vojvodama". 

Morgenthau (na slici dolje) je financirao predsjedničku kampanju Woodrowa Wilsona, a zatim je postavljen za američkog  veleposlanika u Osmanskom Carstvu.

U svojim memoarima je napisao kako mu je Wilson rekao:

"Konstantinopol je točka na koju je usmjeren interes Židova Palestine i gotovo je neophodno da na tom mjestu imam Židova.“ 

Ovdje je jasno kako je ZIM već tada manevrirao za stvaranje svoje kolonije "Izrael", koja je izgrađena na onome - što je u ono vrijeme još uvijek bio osmanski teritorij. Zanimljivo je ovdje primijetiti kako je raspravu u Donjem domu parlamenta, o objavi rata od strane Britanije 1914. godine, zatvorio nitko drugi nego Lord Balfour. Njegova je Balfourova deklaracija, iz 1917. godine, utrla put cionističkoj državi, koja je nastala kao rezultat Drugog svjetskog rata. 

Morgenthauov sin, Henry Morgenthau Jr., obavio je sličan posao kao i njegov otac u pripremama za Drugi svjetski rat, financirajući predsjedničku kampanju Franklina Roosevelta, naklonjenog ZIM-u. Uredno je imenovan za američkog ministra financija (1934.-1945.). On je 1944. godine predstavio svoj "Morgenthauov plan“ za poslijeratnu Njemačku, koji je zahtijevao da:  "Njemačka i cijeli svijet prihvate kolektivnu krivnju njemačkog naroda, kao objašnjenje za uspon Hitlerovog Novog poretka, kao i nacističke ratne zločine“. 

Čak je u Wikipediji navedeno kako je bio imenovan privremenim predsjednikom Brettonwoodske konferencije - koja je uspostavila Brettonwoodski sustav, Međunarodni monetarni fond i Međunarodnu banku za obnovu i razvoj (Svjetska banka). 

O snažnoj povezanosti i paralelama između dva svjetska rata, Macgregor i O'Dowd pišu:

"Mase su bile natjerane misliti kako je pokolj od 1914. do 1918. godine - 'rat koji će okončati sve ratove', ali to nije bio niti kraj, niti početak kraja, jer takozvani Prvi i Drugi svjetski rat nisu bili nepovezani entiteti, već kontinuum. Profesor Guido G. Preparata navodi kako je tzv. 'Prvi svjetski rat' zapravo bio samo prvi čin Tridesetogodišnjeg rata, između 1914. i 1945. godine". 

Iz tog istog razloga, objašnjavaju autori, Hitlera je odabrala i pripremila zio-imperijalistička mafija, zato da bi omogućila nastavak rata. Nije bilo ništa novo u ovoj vrsti međunarodne političke manipulacije od strane londonske duboke države ZIM.

Macgregor i O'Dowd se pozivaju na otkriće povjesničara Sveučilišta Cambridge, dr. Petera Marklanda, iz 2009. godine, o "britanskim tajnim obavještajnim dokumentima, koji jasno ukazuju na to da je Benito Mussolini bio bogato nagrađivani adut britanske tajne obavještajne službe (kasnije nazvane MI5)”. Dokumenti su otkrili kako je, osim Mussolinija, britanska duboka država imala 100 agenata u Italiji, pred kraj Prvog svjetskog rata. 

Glavni ZIM-ov agent koji je vodio Hitlera, od 1923. do 1937. godine, bio je Ernst “Putzi” Hanfstaengl, “njemačko-američki diplomant Harvarda i prijatelj vodećih političara u Washingtonu, kao i vrhunskih financijera na Wall Streetu”.

Autori kažu kako se uloga koju je ovaj čovjek odigrao u pripremanju i dotjerivanju Hitlera "ne može dovoljno naglasiti" i da je "bila apsolutno ključna za njegov uspon na vlast....

Činjenica da je danas tako malo tko uopće i čuo za Hanfstaengla svjedoči o uspjehu lažne povijesti angloameričkog establišmenta, kako u prikrivanju njega i tako i njegove prave uloge, iz svih zapisa." 

Hanfstaenglove veze s vladajućom mafijom su detaljno opisane u knjizi i nema sumnje u to što je on zapravo bio.

Macgregor i O'Dowd inzistiraju na tome da Hanfstaengl "nije bio samo autsajder, koji se slučajno i pasivno povezao sa svim tim pojedincima, koji su bili uključeni u mračni svijet angloameričkih tajnih obavještajnih službi, špijunaže i događaja pod lažnom  zastavom, nego je on bio jedan od njih“. 

Sam Hanfstaengl u svojim memoarima opisuje kako je, dok je bio u Londonu, posjetio bivšeg premijera Davida Lloyda Georgea, koji je bio ključna figura u reketarenju sudionika tijekom Prvog svjetskog rata, putem ZIM-a. Navodi kako mu je ovaj poklonio  potpisanu fotografiju samoga sebe i neka je ponese natrag u Njemačku, uz napisano: "Kancelaru Hitleru, u znak divljenja prema njegovoj hrabrosti, odlučnosti i vodstvu". 

U nekom slučaju i bilo kakve sumnje u vezu ZIM-a i Britanije: kada je zamjenik šefa MI5, Guy Liddell, odletio u Berlin na desetodnevni boravak (ožujak 1933.), njegov domaćin nije bio nitko drugi nego Hitlerov veliki prijatelj Hanfstaengl! 

Na kraju, ali daleko prekasno, čini se kako ga je Hitler prozreo. 1937. godine je Hanfstaengl pobjegao iz Njemačke, preko švicarske granice u Englesku, bojeći se kako će ga 'prijatelj' i diktator dati ubiti. 

Ali, čini se poprilično čudno da Hitler, ili makar netko u njegovoj pratnji, od početka nije nanjušio ovog štakora. 

Zašto je Hitler - siromašni, otrcano odjeveni i malodobni agitator - zamišljao kako bi ga ovaj pripadnik više klase, koji je redovito bio pozivan na klavirske svirke u Bijelu kuću i za kojega je bilo poznato da je bio prijatelj Winstona Churchilla, uopće htio za 'prijatelja' u životu? Zar je stvarno nasjeo na laž  - kako njega Hitlera, Hanfstaengl skupa sa moćnim osobama u SAD-u i Velikoj Britaniji - podržava u njegovoj mržnji prema komunizmu, pa će ga zato i države podržati; ili mu se barem neće protiviti, u njegovom budućem ratu protiv SSSR-a? Ili mu možda uopće nije bilo stalo. Polaskan svom iznenadnom pažnjom; očaran Hanfstaenglom, njegovom ženom i djetetom, koji je postao njegovo kumče; smješten u otmjenom novom domu; vozikao se u Mercedesovoj limuzini - možda ipak mali Adolf iz Austrije nije namjeravao postavljati previše pitanja.

Njegova fantazija o slavi i moći se ostvarivala. Unatoč neprestanoj nacionalističkoj retorici, koju je iznosio u svojim govorima i kojima je huškao rulju - interesi njemačkog naroda mu, očito, nisu bili toliko bitni koliko je bio njegov osobni ego.

Prvi zadatak s kojim su se suočili Hanfstaengl i njegovi ZIM-suučesnici bilo je osigurati da njihov čovjek, Hitler, dođe na vlast u Njemačkoj. Sa svojim obrazovanjem u kazalištu i glazbi, Hanfstaengl je naučio Hitlera kako dobro govoriti u javnosti, koristeći ruke za dramatičan učinak, pa je čak i skladao ili prilagođavao melodije, kako bi poslužile kao nacističke marširajuće pjesme. 

Istovremeno, ogromne količine novca misteriozno su se materijalizirale za financiranje "nacional-socijalističke" stvari.

Iako Hanfstaengl službeno nije imao posao, te je navodno i izgubio veliki dio svog osobnog bogatstva, Macgregor i O'Dowd kažu: "Nekako je uspio osigurati značajno financiranje novinama nacističke stranke, Völkische Beobachter (Narodni promatrač), pretvorivši ih od skromnih novina od četiri stranice, jednom ili dvaput tjedno, u utjecajne dnevne novine punog formata"; dok je palača u Münchenu pretvorena u prestižno novo sjedište stranke, "Smeđu kuću". 

Hanfstaengl je bio vrlo blizak Hitleru još od vremena njegovog ranog neuspjelog pokušaja puča, tzv. "Puča iz pivnice", iz 1923. godine. Nakon što je agitator pušten iz zatvora Landsberg (1924.), njegova prva luka je bio Hanfstaenglov dom. Kada je bogatstvo Nacionalsocijalističke njemačke radne stranke (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei) naraslo, 1930. godine, Hanfstaengl je stavljen na čelo odjela za strani tisak. Nakon toga je dogovarao sve intervjue za strani tisak s Hitlerom i drugim vodećim nacistima, a nekih dana bi primio i više od stotinu poziva, od novinara diljem svijeta. 

U međuvremenu, drugi agent ZIM-a je također dobio pristup Hitleru i njegovom unutarnjem krugu NSDAP-a. Bio je to baron William (Bill) Sylvester de Ropp, iz britanske obavještajne službe, koji se predstavljao kao novinar za 'The Times'. 

Macgregor i O'Dowd objašnjavaju:

"Važno je prepoznati kako Putzi Hanfstaengl i Bill de Ropp nisu bili postavljeni izravno uz Hitlera kako bi ga obeshrabrili od rata, nego kako bi ga kontinuirano poticali neka se za rat priprema, a istovremeno ga uvjeravali kako Britanija neće intervenirati.“

"Bila je to gotovo točna repriza šarade koju su izveli Sir Edward Grey, kralj George V. i drugi vodeći igrači, u srpnju 1914. godine, kako bi uvjerili Kaisera Wilhelma II. da Britanija neće intervenirati.“ 

De Roppova uloga bila je djelovati kao "cjevovod" između Londona i Berlina, uvjeravajući dodatno naciste u ovu lažnu priču. 

Velška autorica, Gwynne Thomas, također je sugerirala kako je barun sudjelovao u prikupljanju sredstava za nacističke izborne kampanje iz Londona. Do 1932. godine je bogatstvo nacističke stranke označilo kako su Hitler i Hanfstaengl mogli letjeti vamo-tamo po Njemačkoj, u privatnom zrakoplovu, u svojim izbornim kampanjama. To je također značilo kako si je stranka mogla priuštiti plaćanje stranačkih dužnosnika, ali i održavanje smeđe-košuljaške SA milicije, koja je sama po sebi koštala dva i pol milijuna maraka tjedno. 

Nakon što je Hitler došao na vlast putem izbora - trebalo je čvrsto zatvoriti i zaključati vrata iza njega. Agent ZIM-a, Hanfstaengl, također je izgleda bio usko povezan sa zloglasnim požarom u Reichstagu, koji je poslužio kao izgovor za nametanje diktature i 'Zakona o ovlaštenjima', a koji je Hitleru omogućio zaobilaženje odluka parlamenta i vladavinu putem dekreta. Nevjerojatno, ali je Hanfstaengl odmah na mjesto požara pozvao novinara britanskog 'Daily Expressa'. Novinaru je Hitler, jasno i bez ikakvih dokaza, izjavio: "Bez ikakve sumnje, ovo je djelo komunista“. 

(Ovo je nemoguće slično izjavama marionetskih vođa i plaćenika ZIM-a, odmah nakon zločina pod lažnom zastavom od 11. rujna i 7. srpnja, samo što su u ovim slučajevima "muslimani" bili "bez ikakve sumnje" odgovorni. Jednostavno ispada nemoguće na sve ove događaje gledati kao na rezultate istog napisanog scenarija.)

Dokazi koje su predstavili Macgregor i O'Dowd sugeriraju kako je Hitler bio prevaren, korisni idiot, a ne svjesni suučesnik, jer se čini kako je postojala neprekidna potreba da ga se obmanjuje u vezi s namjerama Ujedinjenog Kraljevstva/SAD-a. On vjerojatno nikada ne bi krenuo napasti istok i Rusiju (pod nekakvim izgovorom o proširenju Trećeg Rajha) da je znao kako postoji jako mala šansa da se države engleskog govornog područja okrenu protiv njega, i potom otvore rat na dva fronta, koji Nijemci nikada ne bi mogli dobiti.

Macgregor i O'Dowd objašnjavaju kako je narativ o "smirivanju" iskorišten kako bi se unaprijedila ova obmana.

"Gotovo svaka poruka, izgovorena direktno u Hitlerovo uho, govorila mu je kako Britanija podržava njemački položaj, kao bedem protiv boljševizma, te kako ga iskreno podržavaju. Ovakvo ohrabrenje – namjerno pogrešno označeno kao 'smirenje' – bilo je usmjereno zato da se dodatno osiguraju i da će Hitler biti dovoljno hrabar da krene protiv Rusije“. 

Preparata također piše o ovoj temi:

"Kako bi ga natjerali da sanjari još više i divlje, britanske službe prikazale su Edwarda VIII., princa od Walesa i nasljednika britanskog prijestolja, kao otvorenog, vatrenog nacističkog partizana.

Nacisti su od tada bili uvjereni kako u Engleskoj zaista postoji široko i sveprisutno nacifilsko podzemlje, na čelu s kraljevskim potomkom, a hrani se dubokim kapilarama unutar političkog aparata, gotovo cijele korporativne strukture i ogromnih dijelova inteligencije.

Sve je to, naravno, bila nevjerojatna izmišljotina; istina je da se niti jedan od takvih britanskih 'simpatizera', čak niti onih nekoliko domaćih bandi fašističkih imitatora, ne čini potpuno iskrenim“. 

Budući da smo mi, u 2020-ima, previše upoznati s lažnom "ljevicom" i lažnim "ekološkim aktivistima", koji su raspoređeni za promicanje ZIM-ove agende, ne bi trebalo biti iznenađenje saznati kako su oni, povijesno, koristili i lažne fašiste u istu svrhu.

Cionističko financiranje antimuslimanskih i proizraelskih "krajnje desnih" skupina pokazuje kako ova praksa živi i danas. 

Financijski aspekt ZIM-ove podrške Hitleru nije bio samo ograničen na aktivnosti njihovih agenata, Hanfstaengla i de Roppa.

Postavili su jednog od svojih ljudi za predsjednika Reichsbanke u Njemačkoj.

Hjalmar Schacht je stekao svoje bankarske zube radeći za Dresdner Bank u Berlinu, koja je bila povezana s bankarskim entitetom Morgan/Rothschild. Sutton navodi:

"Ukratko, Schacht je bio član međunarodne financijske elite, koja je zapravo bila moć iza kulisa, putem političkog aparata nacije. On je ključna veza između elite Wall Streeta i Hitlerovog unutarnjeg kruga“. 

Schacht se pretvarao kako je iskreni Hitlerov obožavatelj i pomagao je u prikupljanju novca za njega, privatno se pritom hvaleći,  1932. godine, kako budućeg Führera ima "u džepu". 

Macregor i O’Dowd dodaju:

"Bio je središnji igrač u stvaranju skupine njemačkih industrijalaca i zemljoposjednika, koji su potaknuli Hindenburga neka imenuje prvu nacističku vladu, 1933. godine. Iako se Schacht nikada nije pridružio NSDAP-u, služio je u vladi Adolfa Hitlera kao predsjednik Reichsbanke od 1933. do 1939. godine, i kao ministar gospodarstva nacističke Njemačke od kolovoza 1934. do studenog 1937. godine. 

Schachtu je suđeno u Nürnbergu za 'zavjeru' i 'zločine protiv mira' (planiranje i vođenje agresivnih ratova), ali ne i za ratne zločine, ili zločine protiv čovječnosti".

Zahvaljujući britanskim sucima je oslobođen ozbiljnih optužbi. Iako je u poslijeratnoj Njemačkoj osuđen na osam godina zatvora, pušten je na slobodu nakon žalbe, te je otvorio novu banku, Deutsche Aussenhandelsbank Schacht & Co. Autori napominju: "Schachtov dugi i intimni odnos s bankarima Cityja i Wall Streeta mu je spasio kožu". 

Samo kako bi se još malo povezao krug zavjere: osim što je bio vrlo dobar prijatelj guvernera Banke Engleske Montagua Normana, kojega Macgregor i O'Dowd opisuju kao "jednog od najvećih financijskih zlih genija svih vremena" - Schacht je također bio i vrlo "bliski prijatelj" agenta ZIM-a, Hanfstaengla! 

Još jedna ključna nit, u mnogim financijskim nitima, kojima su kontrolirali marionetu bankarske mafije, Adolfa Hitlera, bila je Banka za međunarodna poravnanja, osnovana u Baselu, u Švicarskoj, 1929. godine.

Quigley kaže kako je osnovano da bi se stvorio "svjetski sustav financijske kontrole".

Charles Higham opisuje njihovu početnu ulogu kao "novčani lijevak za američka i britanska sredstva koja se slijevaju u Hitlerovu blagajnu i pomažu Hitleru u izgradnji njegovog ratnog stroja“. 

Macgregor i O’Dowd dodatno pojašnjavaju:

"BIS je ovaj posao vodio u potpunoj tajnosti, bez političkog uplitanja i izvan demokratske kontrole“. 

Banka koja je "u vlasništvu i pod kontrolom male skupine astronomski bogatih i moćnih ljudi u Cityju, Londonu i Wall Streetu, a koji su bili odgovorni za Prvi svjetski rat, i sada su stvarali prave uvjete za rasplamsavanje Drugog svjetskog rata“. 

Sada i nakon što smo vidjeli kako je ZIM iskoristio Hitlera za proizvodnju Drugog svjetskog rata, moramo se zapitati: zašto im je taj cilj bio toliko važan? Dovoljno je ovdje reći kako zarađivanje jako puno novca, na svaki zamislivi način, uvijek predstavlja važnu motivaciju u želji za proizvodnjom rata, kod ove ubilačke mafije.

William Engdahl piše:

"Do 1917. godine, Britansko je ministarstvo rata, putem Kuće Morgan, naručilo robu u ukupnom iznosu većem od 20.000.000.000 dolara“. 

Dodaje kako su do kraja Prvog svjetskog rata Britanija i njeni saveznici dugovali "Sjedinjenim Državama", odnosno bankarima sa Wall Streeta,  kojima je upravljala Rothschildova mafija – 12.500.000.000 dolara, uz 5% kamate. To bi predstavljalo fenomenalan iznos u današnjem novcu – usporediv, možda i samo možda, s milijardama dolara koji stalno teku u blagajnu Ukrajine, kojom isto upravljaju Rothschildi… 

Macgregor i O’Dowd pišu:

"Za financiranje rata 1914.-1918., Britanija i Francuska su uzimale kredite od američkih banaka, uglavnom od JP Morgana; te su od 1919. morale početi otplaćivati te kredite, plus kamate. Teškoća, ali ne niti najmanje, za banku JP Morgan, bila je u tome što su Britanija i Francuska ratom praktički bankrotirale i borile su se s plaćanjem svojih ratnih dugova Sjedinjenim Državama.

Nakon prisilnog ulaska Sjedinjenih Država u Prvi svjetski rat, SAD su Britaniji i Francuskoj dale kredite u iznosu od 8,8 milijardi dolara. Ukupni iznos ratnog duga prema SAD-u, uključujući kredite ponuđene između 1919. i 1921. godine, dosegao je 11 milijardi dolara.

Kako bi riješile vlastite financijske probleme, Britanija i Francuska su krenule na Njemačku, prisiljavajući je da plati ogromne iznose reparacija, pod izuzetno teškim uvjetima. Namješteni zahtjevi za ratne reparacije iz Versajskog ugovora, zapravo su učinili Njemačku odgovornom za dugove svih. Bila bi prisiljena platiti ogromne svote novca Britaniji i Francuskoj, koje bi ih zatim iskoristile za otplatu duga Wall Streetu."

ZIM je izveo pravu pljačku Njemačke, uz plan kojim koji bi omogućili ovoj zemlji da plati nevjerojatnu odštetu za Prvi svjetski rat posuđivanjem ogromnih količina novca od Wall Streeta (tj. samog ZIM-a) - putem prodaje njemačkih obveznica. 

"Financijska manipulacija je bila potreba“, dodaju Macgregor i O'Dowd.

"Njemačka suverena nacionalna valuta, dotad pokrivena zlatnim rezervama, zamijenjena je američkom bankarskom dužničkom valutom. Pravi trik!

Bankari su dobili njemačko zlato, Njemačka je dobila bankarske papire! I kroz to cijelo vrijeme su bankari su preuzimali  kontrolu nad njemačkom industrijom i njemačkim gospodarstvom”. 

Drugi razlog zašto ZIM voli ratove jest u tome što im ratovi omogućuju unapređenje njihove industrijske agende – veliki stroj smrti, koji pretvara živu materiju i vitalnu energiju u još više goriva, za njima potrebnu jaču imperijalno-financijsku dominaciju.

Macgregor i O’Dowd primjećuju:

"Od 1924. godine, američke banke – posebno JP Morgan – počele su ulijevati novac u Njemačku, samo kako bi stvorile niz divovskih industrijskih kartela, a koji bi generirali ogromne profite za Wall Street, ali i pomogli Njemačkoj neka se pripremi za drugu fazu Tridesetogodišnjeg rata. 

Njemačka je bila poput gline u rukama međunarodnih bankara... Bila je rekonstruirana prema željama i voljom tih bankara”. 

Nikada nije dovoljno puta ponoviti: procesi poznati kao "razvoj" ili "modernizacija" su pažljivo planirano povećanje centralizirane moći i kontrole ZIM-a, a na štetu svih ostalih. 

Industrijski razvoj je sredstvo kojim smo svi bili lišeni imovine, otrgnuti od zemlje, iskorištavani i porobljeni u rudnicima, tvornicama i uredima, svedeni na jedinice ljudskog kapitala koje naši 'carski' gospodari obrađuju ili uništavaju - redom, kako im odgovara. Jedan od velikih igrača u nacističko-industrijalističkom je bio General Electric. Charles Dawes i Owen D. Young, koji su dali planove nazvali kao "build back better" (još davno, nakon Prvog svjetskog rata), bili su povezani s ovim ogromnim poslom.

Macgregor i O'Dowd pišu: "Divovska tvrtka, General Electric, u Sjedinjenim Državama je bila povezana preko Jamesa Dawesa sa  JP Morganom i ostalim njegovim povezanim entitetima"; također, da je Dawes bio "marioneta JP Morgana", pa stoga i ZIM-a. 

"Owen D. Young, po kojem je 'Youngov plan' i dobio ime, bio je čovjek JP Morgana, kao i zamjenik predsjednika Federalnih rezervi New Yorka, na adresi 120 Broadway. Na istoj toj adresi je bio ured direktora International General Electrica". 

Na ovoj istoj adresi nalazila se i "Američka međunarodna korporacija", koja je provodila i financirala proboljševičke aktivnosti u Rusiji, kako je to odlično razotkrio Sutton. 

Totalitarni komunizam u Rusiji i nacizam u Njemačkoj su bili - projekti iste Cio- imperijalističke Mafije (ZIM).

Zato su, kako Preparata objašnjava, "crveni" opunomoćenici ZIM-a bili uključeni u igru manipuliranja Hitlerom.

"Ništa od ovoga ne bi bilo moguće bez bezrezervne suradnje Sovjetske Rusije.

Sovjeti su radili u skladu s protunjemačkim direktivama, poslanima iz Britanije, kao da su joj najvjerniji saveznik.

Oni su, poput Britanije, umirili Führera i obilno doprinijeli nacističkom ratnom stroju slanjem namirnica u Njemačku, tijekom cijelog nacističkog naoružavanja“. 

Naši autori nadalje razotkrivaju ulogu ITT-a u nacističkoj Njemačkoj, kao "tvrtke pod kontrolom Morgana". Tvrtka koja je, između ostalog, osiguravala dijelove za raketne bombe, koje su natjerale moje roditelje neka bježe u zaklon u londonskim predgrađima, tijekom Drugog svjetskog rata. 

Kemijski div, I.G. Farben, poznat po svojoj bliskosti s nacističkim režimom, kontrolirali su direktori među kojima su bili ZIM-ovi vjernovnici: Max Warburg iz banke 'MM Warburg' u Hamburgu, te njegov brat, Paul Warburg, iz tvrtke 'Kuhn, Loeb & Co' s Wall Streeta - jedni od izvornih planera Sustava Federalnih rezervi na otoku Jekyll. 

"Masivno i novo korporativno sjedište za I.G. Farben je izgrađeno na zemljištu Rothschilda, u Frankfurtu na Majni, a uz financiranje Wall Streeta je postalo četvrta najveća tvrtka na svijetu.“ 

Ron Chernow piše o razdoblju, tijekom 'Dawesova plana':

"Američki kapital i tvrtke su se slijevali: Ford, General Motors, E.I. Dupont, General Electric, Standard Oil iz New Jerseyja i Dow Chemicals… Ovo oživljavanje je Adolfu Hitleru osiguralo sjajan industrijski stroj i novac za financiranje masovnog ponovnog naoružavanja“. 

Rekao bih kako je širi cilj ZIM-a bio, uz dva ogromna rata - uništiti Staru Europu; posebno kulture i vrijednosti koje bi pomogle omogućiti njenim narodima da se odupru planu globalnog porobljavanja.

Osim toga, korištenjem otrovnog i lažnog "nacionalizma" (kao sredstva za postizanje cilja), uspjeli bi konstruirati narativ prema kojemu bi se svako protivljenje njihovom programu globalizacije, nakon toga, moglo javno odbaciti kao opasno i fašističko.

Oba rata su također iskorištena za stvaranje države Izrael; cilj blizak hladnim srcima Rothschilda i njihovih suučesnika.

Još jednom su od Njemačke izvučene ogromne reparacije, ovaj put za financiranje ZIM kolonija doseljenika u Palestini.

Ono što se događa i čemu svjedočimo od listopada 2023. godine je šokantan podsjetnik na užasne stvari, koje ova nemilosrdna i krvoločna mafija uvijek spremna osloboditi - u svojoj težnji za potpunom dominacijom nad cijelim svijetom.

Započinjanje masovnih ratova i genocida, radi ostvarivanja vlastite agende, je samo po sebi dovoljno loše, ali ono što globalnim kriminalcima uvijek najviše iodgovara jest krajnje licemjerje kojim, ne samo da krivotvore povijest, nego izvrću moral.

Kada su agenti ZIM-a u oba rata optužili Njemačku za promicanje "planova za globalno osvajanje", oni su zapravo samo  projicirali vlastite namjere, kroz odabranog žrtvenog jarca.

Macgregor i O'Dowd pišu:

"Rat od 1914. do 1918. godine je bio najveći zločin u povijesti čovječanstva, a narativ o njemačkoj krivnji najveća laž.

Britanske elite dugo su planirale ovaj rat, podmuklo ga započele i završile, tako što su okrivili Njemačku da ga je izazvala.

U Versaillesu su počinitelji sveobuhvatno izokrenuli stvarnost, kako bi sami sebe prikazali kao žrtve, usput proveli svobuhvatnu kontrolu što se piše o povijesti rata i učinili sve što je bilo moguće kako bi osigurali da istina nikada ne izađe na vidjelo. 

Dva katastrofalna svjetska rata izazvala je iznimno bogata, moćna i psihopatska angloamerička klika, ali obični Nijemci su prikazani kao izopćenici iz Europe i civiliziranog društva.

Nakon rata, Njemačka je svedena na podređeni vazalski status: njen narod je bio zlonamjerno opterećen krivnjom, te je postalo izuzetno nesklono u tom društvu postavljati ikakva pitanja, ili izgovoriti istinu nametnutim vlastima."