"Umirući bog" (1. dio)

Uvod: Kozmička zavjera

Temeljna mitologija zapadne civilizacije jest u tome da predstavlja ispunjenje stoljeća ljudskog intelektualnog napretka, koji se s vremenom distancirao od praznovjerja, potisnuo svako vjerovanje u „nadnaravno“, u korist objektivne koncepcije svijeta, koja je  utemeljena isključivo na razumu i empirijskim promatranjima - što je navodno kulminiralo uspostavom odvojenosti Crkve i države, odnosno sekularne demokracije. Međutim, iako su Sjedinjene Države uspjele zadržati iluziju kao da su demokracija i bastion slobode, one zapravo djeluju pod sustavom legaliziranog podmićivanja, nazvano "lobiranje", koje omogućuje posebnim interesima da učinkovito potkupljuju suradnju određenih političara, tako da zakoni društva sve više služe samo nekolicini, a neslaganje se čini sve manje mogućim.

(Robert Reich:" Lobbyists are snuffing our democracy, one legal bribe at a time”, Salon, June 9, 2015.; Russ Feingold: “US campaign finance laws resemble legalized bribery. We must reform them”, The Guardian, November 8, 2017.; Mike Masnick: “Is Lobbying Closer To Bribery... Or Extortion?”, TechDirt,April 10, 2012.)

2014. godine, dva istaknuta američka politologa, Martin Gilens i Benjamin I. Page, autori knjige "Democracy in America?", objavili su studiju o nacionalnim anketama provedene u javnosti između 1981. i 2002. godine, i zaključili da je: "Središnja točka koja proizlazi iz našeg istraživanja jest da ekonomske elite i organizirane skupine koje zastupaju poslovne interese imaju značajan neovisni utjecaj na politiku američke vlade, dok masovne interesne skupine i prosječni građani imati mali ili nikakav neovisni utjecaj.” 

Umjesto toga, fasada demokracije se stalno namjerno stvara, zato da bi se sakrio zlokobniji plan. Američko društvo moglo bi biti najsofisticiraniji primjer oblika prisile u ljudskoj povijesti. Za razliku od otvorenog totalitarizma i neuspjelih eksperimenata, poput bivšeg Sovjetskog Saveza, Amerika je uspjela izbjeći dublju kritiku - skrivajući svoje metode kontrole iza institucija koje održavaju iluziju "slobode". Kao što je istaknuto od strane slavnog psihologa, B.F. Skinnera, umjesto kontrole populacije kažnjavanjem zbog  neslaganja, moguće je potaknuti njihovu suradnju sredstvima pozitivnog podilaženja: 

"Sada kada znamo kako funkcionira pozitivno podilaženje i zašto negativnost ne prolazi, možemo biti promišljeniji, a time i uspješniji u našem kulturnom dizajnu. Možemo postići neku vrstu kontrole, pod kojom se kontrolirani... ipak osjećaju slobodnima. Rade ono što žele, a ne ono na što su prisiljeni. To je izvor goleme moći pozitivnog potkrepljenja - nema ograničenja i revolta. Pažljivim dizajnom ne kontroliramo konačno ponašanje, već njihovu sklonost ponašanju - motive, želje, nagrade. Zanimljivo je da se, u tom slučaju, nikada ne postavlja pitanje slobode." (Burrhus Frederic Skinner, Walden Two, Hackett Publishing, 1948.)

Točnije, Amerika je oligarhija.

(Natalie Jones and Alastair Gee: “America's super rich: six things to know”, The Guardian, September 26, 2018.)

U konačnici, Amerikanci nisu poslušali odlazećeg predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, koji je u svom oproštajnom obraćanju 17. siječnja 1961. godine, predvidio i upozorio: "U vladinim vijećima moramo se čuvati od stjecanja neopravdanog utjecaja, bilo traženog ili neželjenog, od strane vojno-industrijskog kompleksa." Iz godine u godinu doživljavamo posljedice neprimjerene moći na koju je Eisenhower mislio. Gledali smo kako se Sjedinjene Države upuštaju u brojne bezobzirne vojne sukobe, uvijek pružaju neko jeftino obrazloženje za svoje navodno pravo da se miješaju u poslove tako dalekih regija svijeta. Također smo čuli šuškanja, u brojnim prilikama, o njihovom petljanju u demokratski izabrane vlade stranih država, samo da bi nakon toga uslijedila grabežljiva politika Svjetske banke, osmišljena da prelije preostalo bogatstvo siromaštvom pogođenih dijelova svijeta u prepune blagajne bogatih. Postalo je općepoznato sumnjati kako ti skriveni ciljevi često uključuju naftu. Pa ipak, čini se da je ostatak svijeta uvijek spreman opravdati sljedeće zlodjelo Sjedinjenih Država, koje ih nastavljaju zanositi neozbiljnim spektaklima proizvedenim u Hollywoodu.

Bez obzira na to koliko se često ovakva lukavstva događaju - čini se kako je malo ljudi voljno priznati kako ovi događaji predstavljaju dosljedan obrazac - koji neprekidno koncentrira sve veću moć u rukama male manjine. Za većinu, mogućnost da bi ovi događaji mogli biti dio globalne zavjere čini se nevjerojatnom, jer se mnoštvo sredstava kontrole (koje koriste) čini previše slučajnim, opsežnim ili složenim, pa da bi ih nekoliko ljudi moglo kontrolirati. Međutim, kao što je Noam Chomsky uspio pokazati u "Manufacturing Consent" - centralizirano korporativno vlasništvo dopušta takva sredstva kontrole, barem u slučaju medija. Slično tome, dovoljno istraživanja drugih aspekata ljudskog društva može otkriti druga sredstva pomoću kojih se stanovništvom može upravljati ili manipulirati. Clyde Barrow, u "Sveučilištima i kapitalističkoj državi", pokazao je kako se slične metode kontrole protežu i na sustav visokog obrazovanja. Frances Stonor Saunders, u "Tko je platio sviraču, CIA i Hladni kulturni rat", učinkovito je pokazala stupanj do kojeg CIA manipulira aspektima američke kulture, osobito kroz promicanje moderne umjetnosti. U novije vrijeme, "Dark Money: The Hidden History of the Billionaires Behind the Rise of the Radical Right", Jane Mayer, razotkrila je dubinu manipulacije koju provode osobe, poput zloglasne braće Koch i nekoliko desničarskih zaklada, u oblikovanju javnog mnijenja na načine koji pogoduju njihovom političkom i gospodarskom planu. Christopher Hitchens razotkrio je ratne zločine Henryja Kissingera, od tajnih bombardiranja Laosa i Kambodže, do državnog udara koji je podržala CIA protiv demokratski izabranog Salvadora Allendea 1973. godine. Mnogi drugi ugledni znanstvenici i novinari otkrili su širok raspon tajnih aktivnosti: od pružanja utočišta bivšim nacistima preko operacije Spajalica, do CIA-e u eksperimentima kontrole uma i krijumčarenju droge, te operaciji Iran-Contra. A Edward Snowden dao nam je uvid u to u kojoj je mjeri nadzor moguć pomoću najnovijih digitalnih tehnologija.

Drugim riječima, postoji dovoljno dokaza koji pokazuju da su ambiciozni skriveni planovi mogući i da postoje, unatoč pričama i obećanjima o "demokraciji" i navodnom postojanju "slobodnog tiska". Ipak, znajući to, ostaje pitanje: S kojim ciljevima? Većina je sklona neposrednoj pretpostavci kako bi ovolika zavjera bila usmjerena na potragu za bogatstvom, ili možda samo moći zbog same moći. Takva je studija nužna, jer kada se sustavi kontrole i njihovi agenti identificiraju, postaje ih moguće povezati s određenom skupinom uvjerenja. Oni su većinom povezani s okultnim tajnim društvima. Pažljivo proučavanje povijesti počinje otkrivati ​​da, iako se akteri mogu mijenjati tijekom vremena - ista uvjerenja ostaju dosljedna stoljećima. Traženjem ljudi i organizacija uključenih u očuvanje ovih uvjerenja tijekom stoljeća, postaje moguće razotkriti putanju i počinitelje ove zavjere. Ne zato što njima upravlja određena grupa ili pojedinac - već zbog jednog cilja.

Koliko god se činilo nevjerojatnim da bi takva opskurna vjerovanja mogla pružiti sveobuhvatne smjernice prema skrivenim manipulatorima svjetskih pitanja - jedini način za razumijevanje tako grandiozne zavjere, koja se proteže kroz mnoga stoljeća i vođena tako bizarnim uvjerenjima - jest prihvatiti kako ona mora biti dio kozmičke zavjere: rata koji vode sile zla, a cilj je okrenuti čovječanstvo protiv Boga. Kur'an otkriva kako će na Sudnjem danu mase okriviti elitu kako su zavedene "zavjerom", koja je izvedena protiv njih:

"A oni koji ne vjeruju govore: "Mi nikada nećemo vjerovati u ovaj Kur'an, niti u onaj prije njega." Ali, kada bi mogli vidjeti kada su zulumćari natjerani da stanu pred svoga Gospodara, pobijajući riječi jedni drugima... Mase će reći eliti: "Da nije bilo vas, mi bi bili vjernici."

Elita će reći masama: "Jesmo li vas odvratili od upute nakon što vam je došla? Nego, bili ste zločinci."

Mase će reći eliti: “Naprotiv, [to je bila vaša] zavjera dana i noći, kada ste nam naređivali da ne vjerujemo u Allaha i pripisujete Mu ravne. Ali, oni će [svi] povjeriti žaljenje kada vide kaznu; a Mi ćemo okove na vratove onih koji ne vjeruju staviti. Hoće li dobiti naknadu osim za ono što su radili?" (Kur'an 34: 31-33)

Što god rekli o valjanosti bezbrojnih okultnih praznovjerja, baš kao što je slavni francuski učenjak, Auguste Bouché-Leclercq,  primijetio o proučavanju povijesti astrologije: "Onaj ne gubi vrijeme tko proučava, kako su drugi potratili svoje." Svrha proučavanja okultnog nije utvrditi jesu li neke tvrdnje valjane, već identificirati što neki vjeruju da jest istina, te na koji su način njihova vjerovanja mogla imati utjecaj na povijest. Jer, kada pogledamo na utjecaj okultnog u povijesti, ono je očito imalo, ne samo značajan utjecaj, već i formativni. Povijest okultizma započinje u Babilonu u šestom stoljeću prije Krista, kao hereza judaizma, poznata kao kabala. Budući da je utemeljena suprostavljena zabranom magije i zajedništva s duhovima, ostala je u stalnom sukobu s ortodoksnom biblijskom tradicijom, koja je zastupljena ne samo u judaizmu, već i u kršćanstvu i islamu. Sijući kaos, stoljećima su radili na stvaranju okolnosti za koje se vjeruje da su potrebne za ispunjenje biblijskog proročanstva: dolazak njihovog mesije, za kojeg se očekuje da će biti potomak kralja Davida, kojemu je suđeno da vlada svijetom iz svog sjedišta u Jeruzalemu: Novi svjetski poredak.

Iako je ova zavjera varljivo opisana kao "komunistička" u namjeri, istina jest kako se vodi fašističkom agendom, koja s, unatoč svom iznimnom utjecaju, skrivala ispod površine i skupljala snagu, sve dok nije napravila svoju ružnu grimasu, kada se ponovno pojavila kako bi dovela do izbora Donalda Trumpa. Prema Glennu Simpsonu, suosnivaču Fusion GPS-a, tvrtke koja je proizvela zloglasni Trumpov dosje i koji se poziva na Trumpovog suradnika, "prljavog prevaranta" Rogera Stonea: "Počeli smo ulaziti u to tko je Stone bio i s kim je bio u vezi, i u biti je trag vodio do neke vrste međunarodne krajnje desnice." Na što je Simpson aludirao, iako možda nije bio svjestan razmjera njezine moći ili povijesti, bila je međunarodna mreža moćnih globalnih interesa, na čelu, što je najvažnije, s Le Cercleom, organizacijom povezanom s Bilderberškom skupinom, Malteškim vitezovima, Opusom Dei i svim vodećim svjetskim obavještajnim organizacijama, a koja je služila kao krovna organizacija Fašističke internacionale, sastavljene od brojnih neonacističkih organizacija diljem svijeta.

Kao što je Russ Bellant istaknuo u "Starim nacistima, novoj desnici i republikanskoj stranci": "srce" vojno-industrijskog kompleksa bilo je Američko vijeće za sigurnost (ASC), konglomerat privatnih interesa koji se razvio iz Prvog odbora Amerike (AFC), koji su osnovali desničari, uključujući Ku Klux Klan, i financirali nacisti, kako bi lobirali da Amerika ostane izvan Drugog svjetskog rata. "Mozak" iza ASC-a bio je dvostruki agent po imenu Boris Brasol, glavni širitelj ozloglašenih "Protokola učenih sionskih mudraca", koji su navodno razotkrili postojanje svjetske židovske zavjere, i član Aufaua; zajedno s Alfredom Rosenbergom, glavnim okultnim ideologom nacista. Prihvaćajući istu taktiku, ASC je stvorio Red Scare kako bi opravdao vojno jačanje Sjedinjenih Država i nadzor nad vlastitim stanovništvom, njegujući strah od "komunističke" zavjere, kroz organizacije poput Društva John Birch, čiji je jedan od osnivača bio otac braće Koch.

Nova republikanska stranka, koja je bila iza kandidature Barryja Goldwatera, uz iskorištavanje rasističkih osjećaja američkog Juga, što je trik poznat kao Južnjačka strategija, nastao je od člana JBS-a i 'National Review of Skull and Bones', Williama F. Buckleya. Nasljednici ASC-a, u savezu s 'Malteškim vitezovima Shickshinny' i timom odmetnutih CIA-inih agenata poznatih kao 'Tajni tim', stajali su iza ubojstva JFK-a, a zatim iza trgovine drogom iz Zlatnog trokuta, koja je kasnije evoluirala u Iran-Contra, lukavu operaciju osmišljenu za usmjeravanje ilegalnih sredstava mudžahedinima koji se bore protiv Sovjeta u Afganistanu, a koji će se kasnije transformirati u Al Qaidu. Kao što je pokazao David Teacher, u "Rogue Agents: The Cercle and the 6I in the Private Cold War 1951 - 1991", ova je mreža bila samo dijelom globalnije desničarske agende, na čelu s Le Cercleom, čiji je suosnivač Otto von Habsburg, malteški vitez i suosnivač Paneuropske unije, koja je rodila Europsku uniju.

Otto von Habsburg također je bio veliki meštar 'Reda zlatnog runa', najprestižnijeg viteškog reda na svijetu, čija povijest pomaže u rješavanju zagonetke prevare poznate kao Sionski priorat, popularizirane u "Da Vincijevom kodu", Dana Browna. 'Red Zlatnog runa' stvorila je mreža obitelji koje se povezuju s vođama Prvog križarskog rata, a koji su tvrdili kako potječu od demonke po imenu Melusine, koja se sada nalazi u logotipu Starbucksa, i od Viteza od labuda, slavljenog u Wagnerovoj operi o Gralu, "Lohengrin". Uzimajući ružu kao svoj mistični simbol, te iste obitelji bile su pokretači protestantske reformacije, iz koje je proizašao 'Red Ružinog križa', poznat kao Rozenkrojceri, koji su prethodnici Slobodnih zidara.

Otkako su križari uspostavili Jeruzalemsko kraljevstvo, nakon osvajanja grada 1099. godine, pa sve dok ih muslimani konačno nisu porazili u bitci kod Acre, 1291. godine, mnoštvo europskih monarha koristilo je titulu kralja Jeruzalema. Iako inače nepouzdan, bestseler iz 1982. godine, "Sveta krv, Sveti gral", koji je uvelike plagirao Dan Brown, razotkrio je kako pretpostavljena osnova legende o Svetom gralu navodno govori o podrijetlu obitelji od Guillaumea od Gellonea, koji je prema tumačenju kabalističkog teksta tog vremena (Arthur Zuckerman) bio sin egzilarha, prognanog vođe Židovske zajednica Babilona, ​​koja bi mogla tvrditi kako  potječe od kralja Davida.

Osnova ove mitologije je postojanje navodnog reda zvanog Sionski priorat, utemeljen 1099. godine, koji je kasnije stvorio Vitezove templare, tajne čuvare Svetog grala. Iako predstavljeno kao "činjenica" u međunarodnom bestseleru Dana Browna, "Da Vincijev kod", Sionski priorat je prijevara koju je izmislio Pierre Plantard, pripadnik desničarskih tajnih društava povezanih sa sinarhizmom, kao i povezanima sa Vichyjevskim režimom nacističke okupacije Francuske. Svi, osim dvojice, navodnih velikih majstora Sionskog priorata također se nalaze na popisima navodnih "Imperatora" i "istaknutih članova" 'Drevnog i mističnog Reda Rosæ Crucis (AMORC)', koji je 1915. godine, utemeljio Harvey Spencer Lewis. To je opet proizašlo iz Ordo Templi Orientis (OTO), Aleistera Crowleya, kuma sotonizma dvadesetog stoljeća. Većina imena pronađenih na fiktivnom popisu velikih majstora Sionskog priorata potječe iz dokumenta koji je sastavio Plantardov prijatelj, Raymond Bernard, veliki majstor AMORC-a i vodeća osoba te organizacije u Francuskoj, tijekom 1970-ih godina. Francuski novinar, Serge Hutin, izvijestio je o vezama između AMORC-a, CIA-e, ozloglašene masonske lože Propaganda Due (P2), korzikanske mafije, SAC-a (Service d’Action Civique, francuske Službe za građansko djelovanje) i raznih drugih viteških redova, te njihovoj umiješanosti u međunarodni terorizam.

(Philip Coppens: “Knights of the Extreme Right”)

Bernardov suzavjerenik je bio desničarski politički aktivist, Julien Origas, za kojeg neki izvještaji tvrde da je bio nacistički SS-ovac,  tijekom Drugog svjetskog rata. Nekoliko novinara primijetilo je Origasove odnose s neonacističkim i bijelim supremacističkim skupinama. Origas je također bio član “L’Ordre Vert” (Zeleni red) i Internationale Luciferienne (“Luciferijanska internacionala”). Andre Wautier, francuski pisac i teozof, tvrdio je kako su 1945. godine, članovi 'Društva Thule' i 'Bratstva Polaires' osnovali novi Red, "Zeleni Red", čiji sljedbenici odaju počast Luciferu, Mitri, Kali i Lilit. Dana 14. svibnja 1975. godine, predstavnici raznih luciferijanskih udruga su bili prisutni u Bruxellesu, u hramu Zelenog reda, kako bi zapečatili povelju o ujedinjenju legija Mithras. Poveljom je proglašeno ujedinjenje najvažnijih luciferijanskih društava: Zeleni red, Velika loža Zmaja, Keltsko bratstvo, Arijevski red, Sinovi vatre i Luzifer Gesellschaft ("Luciferovo društvo") sa sjedištem u Kölnu. Kao što je objasnio Jean-Paul Bourré, u "Les sectes Lucifériennes aujourd'hui" ("Luciferijanske sekte danas"), ovi luciferijanski redovi ponekad imaju različite ciljeve, ali im je svima zajednički cilj: pokrenuti apokalipsu potrebnu za konačnu transformaciju - ubrzanje događaja Posljednjih vremena i pripremu okultne elite koja postaje svećeništvo Luciferijanske religije.

Istina je, kao što su otkrili Lynn Picknett i Clive Prince, u "The Sion Revelation: The Truth About the Guardians of Christ’s Sacred Bloodline", tvorci mita o Sionskom prioratu pripadali su desničarskim tajnim društvima, povezanima s okultnim tradicijama martinizma i sinarhizma, koja tvrde kako predstavljaju politički sustav koji su usvojili stanovnici izgubljenog grada u šupljoj zemlji (zvano Agartha), a koji je povezan sa Šambalom tezofa, koju su tražili nacisti. Njihov cilj je stvoriti Ujedinjenu Europu, kojom će upravljati Veliki Monarh (kojega je prorekao Nostradamus), proročanstvo povezano s Katechonom, Trećim Rimom ili Carstvom posljednjih vremena i Tri tajne Fatime. Kao što je Guy Patton pokazao u "Majstorima obmane", glavna inspiracija iza ovog mita bio je desničarski okultist po imenu Raymond Abellio, ključni član francuskog 'Nouvelle Droite', prijatelj osnivača Le Cerclea i Bilderberga, Antoinea Pinaya, te mentor Jeana Parvulesca, čiji je štićenik Alexander Dugin, poznat i kao Putinov Rasputin, vodeći eksponent sinarhizma u naše vrijeme i arhitekt nedavne ruske strategije za zapošljavanje legije hakera za širenje lažnih vijesti u prilog južnjačkoj strategiji, koja je Donaldu Trumpu pomogla u postavljanju na dužnost.

1. BABILON

Razlog zašto masoni koriste jezik posebni jezik slobodnog zidarstva jest u tome što je njihov cilj dovesti do završetka "Velikog djela" (Magnum Opus), simbolizirano rekonstrukcijom drevnog Solomonovog hrama, kako je opisano u viziji Ezekiela. Prema "Moralu i dogmi" - takozvanoj "bibliji" slobodnog zidarstva, koju je napisao bivši general Građanskog rata, Albert Pike (1809.-1891.), veliki meštar slobodnog zidarstva škotskog obreda, i koja je obavezna literatura za svakog masona škotskog obreda - ta je vizija dovršena u Knjizi Otkrivenja. Međutim, objašnjava Pike, snaga te knjige ne nalazi se u konvencionalnom kršćanskom tumačenju, već u tome što prenosi tajne židovske Kabale, mistične tradicije, koja se može pratiti unatrag do šestog stoljeća prije Krista, kada je drevni kult umirućeg boga asimiliran s magijom kaldejskih magova iz Babilona.

Prvi koji je prepoznao ponavljajući arhetip bogova koji umiru i ustaju je bio James Frazer, u "Zlatnoj grani", prvi put objavljenoj 1890. godine i koja je imala značajan utjecaj na europsku antropologiju i misao. Mit o umirućem bogu će ubuduće prožimati, ne samo mistične sustave antike, već će preobraziti zapadnjačku religiju i filozofiju. Tipično: umirući bog je uzurpator, koji istiskuje izvornog boga stvoritelja pobjeđujući Zmaja, koji je bio vođa rase divova. Temeljna mitologija umirućeg boga uključivala je ciklus godišnjih doba. Umirući bog bio je prikaz Sunca, koje umire na zimski solsticij (Božić) i uskrsava na proljetni ekvinocij (Uskrs). Daljnji festivali bili su tempirani uz ljetni solsticij (Dan Svetog Ivana) i jesenski ekvinocij (Noć vještica, Večer svih svetih). Supruga umirućeg boga bila je Venera, "jutarnja zvijezda", iako se njih dvoje smatralo dvostrukim aspektima istog božanstva. Latinsko ime za Veneru je Lucifer. Umirući bog je univerzalno smatran bogom podzemlja, gdje je vladao nad "duhovima mrtvih", kako su bestjelesni entiteti tumačeni u mnogim ranim kulturama.

Iako im je to bilo zabranjeno, Židovi drevnog Izraela su podlegli štovanju umirućeg boga. Kada su odvedeni u babilonsko zarobljeništvo, u šestom stoljeću prije Krista, ovaj se kult asimilirao s kultom drevnih magova. Razumijevanje kulta drevnih magova, navodnih svećenika zoroastrizma, bitno je za razumijevanje razvoja kultova i filozofija helenističkog doba, a samim tim i naknadne povijesti zapadnog okultizma, uključujući slobodno zidarstvo i konačno pokret New Age. Međutim, brojni znanstvenici osporili su opseg utjecaja magova u drevnom svijetu, jer je zoroastrizam očito imao vrlo ograničen utjecaj. Zagonetku je razriješio Franz Cumont, jedan od najvećih znanstvenika prošlog stoljeća, čije istraživanje možda nije ostavilo dojam zbog činjenice da njegovo najvažnije djelo, "Les Mages Hellénisés" (“Helenizirani magi”), ostaje neprevedeno na engleski. Cumontovo ključno otkriće bilo je da magi nisu bili ortodoksni zoroastrijanci, već heretici, koje je on preimenovao u "Magusseans" i koji su iskvarili svoju izvornu vjeru babilonskom magijom. Međutim, ono što Cumont nije primijetio jest da je šesto stoljeće prije Krista, razdoblje tijekom kojeg je heretički magijski kult razvijen u Babilonu, bilo isto razdoblje i grad u kojem su i Židovi držani u egzilu i gdje su razvili Kabalu.

Dok konvencionalni znanstvenici osporavaju ulogu maga, otvoreno su je priznala tajna društva, koja ih smatraju izvorom svojih učenja. Iako u velikoj mjeri anakronistički, Pikeov "Moral i Dogma" je pružio objašnjenje podrijetla okultne povijesti, s razinom preciznosti i detalja koji nisu viđeni među glavnim znanstvenicima. On napominje kako su Iluminati, kao i njihovi prethodnici templari, rozenkrojceri i masoni, svi nasljednici drevne tradicije kabale, preko magova:

"Okultna znanost drevnih magova bila je skrivena pod sjenama drevnih misterija: bila je nesavršeno otkrivena, ili radije unakažena,  od strane gnostika: nagađa se o njoj ispod nejasnoća koje pokrivaju tobožnje zločine templara; i nalazi se obavijeno enigmama koje se čine neprobojnima, u Obredima najvišeg zidarstva.

Magizam je bio znanost Abrahama i Orfeja, Konfucija i Zoroastera. Enoh i Trismegist su na kamenim pločama uklesali dogme ove znanosti. Mojsije ih je pročistio i ponovno prekrio, jer to je značenje riječi otkriti. Pokrio ih je novim velom, kada je od Svete Kabale učinio isključivu baštinu naroda Izraela i nepovredivu Tajnu njegovih svećenika. Misteriji Tebe i Eleuzine sačuvali su među narodima neke svoje simbole, već izmijenjene, a čiji je tajanstveni ključ izgubljen među instrumentima sve većeg praznovjerja. Jeruzalem, ubojica svojih proroka, i tako često prostituiran lažnim bogovima Sirijaca i Babilonaca, naposljetku je izgubio Svetu Riječ, kada je Prorok kojeg su Magi najavili posvećenom Zvijezdom Inicijacije [Sirius], došao razdrijeti izlizani veo starog Hrama, kako bi Crkvi dao novo tkivo legendi i simbola, koji još uvijek i uvijek skriva od profana, i uvijek čuva izabranima iste istine."

(William Ramsey: Spiritualism, a Satanic Delusion, and a Sign of the Times, Chapter 2: The Case Stated; Peace Dale, Rhode Island, H. L. Hastings, 1856.)

Kralj Solomon (oko 970. do 931. pr. Kr.)

Slobodno zidarstvo je utemeljeno na uvjerenju da je učenja magova usvojio kralj Solomon, koji ih je upotrijebio u izgradnji svog poznatog Hrama. Prema Kuranu, Solomona su lažno optužili za bavljenje magijom od strane otpadničkih Židova, koji su naučili magiju od "Sotone" u Babilonu. Godine 1856., u "Spiritualism, a Satanic Delusion, and A Sign of the Times", pastor William Ramsey je primijetio:

"Jedan od najupečatljivijih dokaza Sotoninog osobnog postojanja, koji nam pruža naše vrijeme, nalazi se u činjenici da je on toliko utjecao na umove mnoštva u vezi s njegovim postojanjem i djelima, da ih je natjerao da povjeruju da on ne postoji." 

Jedna od posljedica empirijske tradicije, koju je inauguriralo prosvjetiteljstvo osamnaestog stoljeća, jest odbacivanje svega što je povezano s takozvanim "nadnaravnim". Dok se mogućnost postojanja bestjelesnih entiteta ismijava u zapadnoj akademskoj zajednici i smatra suprotnim znanosti i empiriji - vjerovanje u takve entitete, kroz ljudsku povijest, bilo je gotovo univerzalno. Prošli su pod mnogim imenima i tumačenjima kroz stoljeća, uključujući: duhove, gobline, demone, leprekone, vilenjake, vile; u islamu su poznati kao "Jinn", popularizirani u engleskom jeziku kao "džini". Odnedavno se nazivaju i izvanzemaljcima.

Prema Kur'anu, Sotona nije bio pali anđeo, već je pripadao ovoj rasi džina, koji su bili sastavljeni od "vatre bez dima". Ovo je možda bila referenca, u jeziku šestog stoljeća - na energiju. Prema islamu, ovi džini podliježu slobodnoj volji i održavaju nevidljivo, ali paralelno postojanje s ljudskim bićima. Prema islamskoj tradiciji, džini imaju brojne sposobnosti, uključujući promjenu u oblik psa, mačke, zmije, ili trenutačno putovanje na velike udaljenosti. Oni također mogu ući i "zaposjesti" svijest ljudskog bića. Poznati su po tome što prisluškuju zbivanja na najnižem nebu, i onda te informacije prenose gatarama, miješajući u njih brojne laži. Kur'an pripovijeda: kada je Bog naredio sotoni da se pokloni pred Adamom, on je to odbio i Bog ga je stoga osudio za vječnost. Međutim, Sotona je tražio predah i da mu se pruži prilika da iskvari čovječanstvo, kako bi učinkovito pokušao dokazati Bogu da čovjek nije vrijedan njegova poštovanja.

Kajin ubija Abela

Kabala je navodno "drevna mudrost" koju su prenijeli pali anđeli, koji se u Bibliji nazivaju Božjim sinovima i koji su se križali sa ženskim potomcima prokletog Kajina. Nakon protjerivanja iz vrta, Adam i Eva su dobili dva sina, Kaina i Abela. Kain je iz ljubomore ubio brata, a Bog mu je rekao:

"I sada si proklet sa zemlje, koja je otvorila usta da primi krv brata tvojega iz ruke tvoje; Kada obrađuješ zemlju, ona ti više neće dati svoju snagu; biti ćeš skitnica i lutalica na zemlji; I Kain reče Gospodinu: "Moja je kazna prevelika da bih je mogao nositi! Evo, ti si me danas otjerao s lica zemlje; i od Tvog lica biti ću skriven, i biti ću skitnica i lutalica na zemlji, i dogoditi će se da će me ubiti tko god me nađe." Pa mu reče Gospodin: "Zato tko ubije Kaina, osvetiti će se sedmerostruko." I Bog postavi znak za Kajina, da ga nitko tko ga nađe ne ubije."

Biblija pripovijeda kako su Adam i Eva, nakon što je njihov sin nepravedno ubio brata Abela, dobili trećeg sina, Setha. Stoga su se razvile dvije grane koje su naselile Zemlju - pravedna generacija je potekla od Seta; dok je drugi ogranak potekao od Kaina - koji je zemlju ispunio nasiljem i pokvarenošću. Prema legendi, Kainova se rasa vjenčala s Božjim sinovima. Međutim, u Bibliji se ova priča samo kratko spominje i ne navodi da su se Božji sinovi vjenčali s Kajinovim kćerima. Njihovi potomci bili su rasa divova, koji se nazivaju Anakimi. Nesvjesni pravog značaja priče, prevoditelji Biblije su se mučili s ovom temom, i stoga su često veličinu Anakima, te prevodili kao uputu za druge kvalitete. Stoga se obično prevode kao "Ugledni moćnici" ili "Moćnici vječnosti". U Postanku, 6:1-4:

"Sada se dogodilo, kada su se ljudi počeli množiti na licu zemlje, i kada su im se rađale kćeri, da su Božji Sinovi vidjeli ljudske kćeri da su lijepe; i uzimali su žene od svih, koje su odabrali. Tada je Gospodin rekao: "Moj se Duh neće zauvijek boriti s čovjekom, jer je i on tijelo; ipak će njegovi dani biti stotinu i dvadeset godina. Nefili su bili na Zemlji u tim danima i nakon toga. Oni sinovi bogova koji su živjeli s Adamovim kćerima i rađali im djecu. Oni su bili Moćnici vječnosti (Anakim)."

"Potop", Francisa Danbyja (1840.)

Korupcija koja je ispunila Zemlju od strane potomaka Božjih sinova je razljutila Boga i on je izazvao potop da uništi čovječanstvo, sve osim Noe i njegove obitelji, koji su preživjeli izgradivši Arku. Prema Bibliji, Noa je preživio potop sa svoja tri sina: Šemom, Jafetom i Hamom. Nakon napadaja pijanstva, Noa je zaspao i nije se pokrio. Kada je njegov sin Ham ušao u šator, ugledao je svog oca golog i nasmijao se. Njegova druga dva brata, Šem i Jafet, bili su mudriji, te su ušli natraške u očev šator, kako bi ga pokrili. Zbog ovog grijeha, Hama je prokleo Noa. No, zbog svoje roditeljske blizine nije prokletstvo stavio na Hama, već na Hamovog sina, Kanaana, i njegove potomke, Kanaance. Noa je tada, prema Izlasku 9:24-25, rekao: "Proklet neka je Kanaan, sluga slugu on će biti svojoj braći."

Korupcija, slična onoj prije Potopa, vratila se opet na Zemlju pod vladavinom Nimroda, sina Kanaanovog brata Kuša, i vladara drevnog grada Babilona, ​​gdje se dogodio neuspjeli pokušaj izgradnje legendarne Babilonske kule. Biblija daje naslutiti kako se Nimroda treba identificirati sa zviježđem Oriona, važnim simbolom umirućeg boga. Nimrod se u Bibliji spominje kao "moćni lovac pred Gospodom", što je židovska tradicija identificirala sa zviježđem Oriona. Umirućeg boga simbolizirao je Orion, jedno od najuočljivijih zviježđa. Ležeći na nebeskom ekvatoru, Orion je vidljiv s gotovo cijele zemlje, početkom i krajem godine. Stoga je Orion tema mnogih drevnih mitova i legendi, a čini se kako se smatrao središtem svemira. Asirski Adad, hurijski Teshub, neimenovani hetitski bog vremena i kanaanski Baal - svi su slično izgledali i mitološke teme su ih identificirale s Orionom.

Nimroda su identificirali s Belom ili Mardukom, glavnim bogom babilonskog panteona. Na čelu izvorne babilonske religije bilo je trojstvo: Sin, Šamaš i Ištar. Sin, postao je bog Mjeseca, za kojeg se smatra da je imao mnogo djece, među kojima su bili blizanci, brat i sestra, Shamash i Ishtar, koji su postali Sunce i Venera. U mitologiji, Šamaš je bio sin boga mjeseca Sina (poznatog kao Nanna na sumerskom), a time i brat božice Ištar (sumerski: Inanna), koja je predstavljala veliku "zvijezdu" Veneru. U ranim natpisima, Shamashova supruga bila je božica Aya, čija se uloga postupno stopila s ulogom Ishtar. U kasnijoj babilonskoj astralnoj mitologiji Sin, Šamaš i Ištar formirali su glavnu trijadu božanstava, koja i danas igra važnu ulogu u astrološkim sustavima, iako pod različitim imenima. Ninurta je bio Saturn, Marsov brat. Mars je bio Nergal, bog rata, gospodar mrtvih i bog podzemlja. Merkur je bio Nabu, glasnik bogova, koji je upravljao mudrošću, pisanjem, računima, zaštitnik pisara i pisanja.

Bog Sunca se bori protiv Zmaja Kaosa, gravuru napravio Ludwig Gruner

Annunaki 

Fokus Frazerovog istraživanja kulta umirućeg boga je bio pokušaj otkriti izvor drevne religijske tradicije o ubojstvu svetog kralja. U drevnom poganstvu, kralj se smatrao živim utjelovljenjem umirućeg boga, pa se smatralo da plodnost zemlje ovisi o njegovom zdravlju. Kako je kralj zbog starosti postajao krhak, uspjeh usjeva bi bio ugrožen, pa ga je stoga bilo potrebno pogubiti kako bi ga naslijedio muževniji nasljednik. Drevni monarsi su na kraju izvršili svoj utjecaj, tako da je zamjena ili žrtveni jarac postavljen na kraljevo mjesto neko vrijeme, i dopušteno mu je da uživa u svojoj privremenoj ulozi, sve dok on sam nije žrtvovan umjesto kralja, tijekom godišnjeg novogodišnjeg festivala.

Podrijetlo svetog ubojstva kralja bio je Zagmuk, ili novogodišnji festival, koji odgovara našem Uskrsu, kada su Babilonci slavili smrt i uskrsnuće svog glavnog boga Marduka, božanstva zaštitnika Babilona, ​​također poznatog kao Bel. Obavljene su tri važne ceremonije za Bel. Ti su činovi obožavanja bili obredi plodnosti, koji su se odnosili na poljoprivredni ciklus prirode, sa smrću usjeva zimi i povratkom života u proljeće, ali su također smatrani kao da zapravo rekreiraju sam kozmos. U Uruku je festival bio povezan s bogom An, sumerskim bogom noćnog neba. Oba su u biti ekvivalentna u svim pogledima akadskom festivalu Akitu.

Zagmuk, što doslovno znači "početak godine", bio je mezopotamski festival kojim se slavio trijumf Marduka nad silama Kaosa, koje je u kasnijim vremenima simbolizirao Tiamat. Kako bitka između Marduka i Kaosa traje dvanaest dana, tako traje i Zagmuk. Vrhunac festivala bio je na proljetni ekvinocij. Prvo je pročitan Enuma elish, babilonski ep o stvaranju, koji govori o tome kada su se Anunnaki bogovi okupili kako bi pronašli jednog boga koji bi mogao poraziti bogove koji su se pobunili protiv njih. Annunaki, sedam sudaca Podzemlja, djeca boga Anua, koji su nekoć živjeli na nebu, ali su protjerani zbog svojih nedjela, izvor su brojnih izvještaja o legendarnim divovima, poznatim kao Anakimi u biblijskoj priči o potopu, inače prepoznati kao Pali anđeli ili Titani iz grčke mitologije.

Akitu festival u Babilonu

Marduk je odgovorio na poziv Annunakija i obećano mu je mjesto glavnog boga. Marduk kreće u bitku, jašući svoja olujna kola, koja vuku četiri konja s otrovom u ustima i pobjeđuje vođu bogova Anunnakija, a to je Zmaj, Tiamat. Postojao je dramatičan prikaz sukoba između Marduka i Tiamata, tijekom kojeg je bog pobijeđen i ubijen, ali je uzdignut iz smrti pomoću magičnih ceremonija, i na kraju pobjeđuje Zmaja. Drugo, kralj je doveden pred kip Marduka, njegove oznake su uklonjene, a prvosvećenik bi ga ošamario po licu. U tom trenutku bi bio uzet predznak, ako udarac proizvede suze, godina će biti uspješna i vegetacija će rasti. Naposljetku, u ceremoniji poznatoj kao sveti brak, kralj je, glumeći boga, prakticirao ritualno parenje sa svećenicom, simbolizirajući jedinstvo boga i božice. Na kraju festivala, kralj je ubijen. Kako bi poštedjeli svog kralja, Mezopotamci su često koristili lažnog kralja, kojeg je igrao kriminalac, koji je bio pomazan za kralja prije početka Zagmuka i ubijen posljednjeg dana.

Obećana zemlja

Abrahamova žrtva, Laurenta de la Hyrea (1650.)

Božja obvezujuća ponuda Obećane zemlje Izraelcima, kao njegovom "Odabranom narodu", potječe iz dijelova Saveza.

U Postanku 15:1-15, Bog govori Abrahamu da će mu se roditi sin, traži od njega neka izbroji zvijezde, ako je moguće, i obećava:  "Tako će biti tvoje potomstvo." Bog zapovijeda Abramu da pripremi životinjsku žrtvu, tako što će životinje prerezati na dva dijela. Bog je tada prorekao Abrahamu kako će njegovo potomstvo biti stranci u zemlji, koja nije njihova (tuđa zemlja), i služiti će vladarima te  zemlje četiri stotine godina, ali nakon toga će izaći s "velikom imovinom", te će se u četvrtoj generaciji vratiti u Kanaan. U Postanku 15:18-21, Bog kaže Abrahamu da je njegovom potomstvu dao zemlju prokletih Kanaanaca i svih njihovih potomaka: “Tvome potomstvu dajem ovu zemlju, od rijeke Egipta do velike rijeke, rijeke Eufrata: zemlju Kenita i Kenižana i Kadomita i Hetita i Perižana i Refaima i Amorejaca i Kanaanaca i Girgašanin i Jebusejac.”

Prema Postanku 22, Bog je također testirao Abrahama tražeći od njega neka žrtvuje svog sina, Izaka, na Moriji. Kada Bog vidi da Abraham dobrovoljno pristaje, Božji ga glasnik prekida. Abraham tada vidi ovna i umjesto sina žrtvuje njega. Mudraci Talmuda shvatili su ovaj događaj, poznat kao Akedah, kao priliku da jednom zauvijek pouče čovječanstvo kako ljudska žrtva, žrtva djeteta, nije prihvatljiva. Ipak, nakon što su Izraelci nakon izlaska iz Egipta ušli u Kanaan, Biblija govori kako su ipak prihvatili religiju svojih susjeda i prakticirali poganske rituale, koji su uključivali i žrtvovanje ljudi.

Abrahamov sin Jakov, kasnije preimenovan u Izrael, rodio je 12 sinova koji su postali 12 izraelskih plemena, koja su također shvaćena podosta mistično. Prema apokaliptičkim spisima i kasnijim generacijama rabina, 12 plemena je bilo povezano s 12  astroloških znakova. Poput zodijaka, 12 plemena je bilo podijeljeno u 4 tabora po 3, a svakom je pripisan određeni astrološki znak, u skladu s 4 godišnja doba zodijaka, podijeljena prema 4 elementa. Tako su Ruben, koji se uspoređuje s tekućom vodom, uz Simeona i Gada, Vodenjak. Juda, lav, s Jisakarom i Zebulonom su Lav. Benjamin, Manaše i Efrajim, kojega Jakov uspoređuje s volom, su Bikovi. Naftali, Ašer i Dan, čiji je uređaj škorpion, astrološki sinonim za orla, su Škorpion.

Od Izraelovih sinova, Josip mu je bio najdraži, izradivši za njega kaput u raznim bojama. Josip je usnio san u kojem je vidio sunce i mjesec i 11 zvijezda pognutih pred njim, što je značilo da će biti veći od svoje braće. Iz zavisti su Josipa prodali u ropstvo. Otmičari su ga konačno odveli u Egipat, gdje je postao faraonov glavni ministar. Pogođen glađu, Izrael i njegovi preostali sinovi su bili prisiljeni emigrirati u Egipat, gdje su se pridružili svom bratu Josipu. Nakon nekoliko stoljeća je židovski narod postao toliko u Egiptu, pa su se faraon i Egipćani osjećali ugroženima od njega. Ipak, Bog je i dalje namjeravao ispuniti svoje obećanje njihovom praocu Abrahamu, i zbog ugnjetavanja koje im je naneseno, poslao je Mojsija neka zamoli faraona da oslobodi narod Izraela. Nakon nekoliko užasnih nevolja koje je Bog poslao na Egipćane, kao znak da trebaju udovoljiti Mojsijevom zahtjevu, faraon je konačno popustio i Mojsije je poveo Izraelce preko Crvenog mora i na sjever, do Obećane zemlje.

Obožavanje zlatnog teleta, Nicolasa Poussina (oko 1634.)

Već i prije nego što su ušli u Kanaan, Izraelci su bili krivi što su obožavali umirućeg boga, u obliku zlatnog teleta.

Ubrzo nakon Izlaska i ubrzo nakon što su prešli Crveno more, dok je Mojsije bio na planini Sinaj i primao ploče s Deset zapovijedi, Židovi su postali zabrinuti da se njihov prorok predugo zadržava na planini. Izlazak 32:1-4 pripovijeda da su pristupili Mojsijevom bratu Aronu, zahtijevajući: "Dođi, napravi nam boga koji će ići pred nama; što se tiče ovog Mojsija, čovjeka koji nas je izveo iz Egipta, ne znamo što je s njim." Aron im je savjetovao neka prikupe svoj nakit i rastope ga, oblikuju statuu teleta i reče im: "Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te je izveo iz zemlje egipatske." Zlatno tele podsjeća na Apisa, egipatskog boga bika povezanog s Ozirisom, kojega su Egipćani identificirali s Orionom. Njihovo prateće "pogansko veselje", shvaćeno je kao referenca na orgijastičke obrede, povezane s poganstvom. Kada se Mojsije vratio s planine i kada je vidio ovaj spektakl - razbio je ploče s deset zapovijedi.

David ubija Golijata, potomka Anakima

Ep o Baalu

Nakon što su Izraelci oslobođeni iz Egipta, Bog im je dozvolio da osvoje zemlju Kanaan, kao ispunjenje obećanja datog Abrahamu. Zastrašujuća pojava Anakima, kako je opisano u izvještaju o 12 špijuna u Bibliji, ispunila je Izraelce užasom kada su ih sreli u zemlji Kanaan. 12 uhoda, kako je zapisano u Knjizi brojeva, bili su skupina izraelskih poglavica, po jedan iz svakog od dvanaest plemena, koje je Mojsije poslao neka naprave izvide po Zemlji Kanaan, prije njenog osvajanja. Čini se da su ih Izraelci identificirali s Nefilima, divovima (Postanak 6:4, Brojevi 13:33) iz priče o potopu. Jošua ih je konačno protjerao iz zemlje, osim nekih koji su našli utočište u filistejskim gradovima Gazi, Gatu i Ašdodu (Jošua 11:22). Filistejski divovi, poput Golijata, kojeg jea ubio David (2. Samuelova 21:15-22) bili su potomci Anakima.

Prema Ponovljenom zakonu 9:1-2: "Čuj, Izraele! Ti danas prelaziš preko Jordana da uđeš i otjeraš narode veće i moćnije od tebe, velike gradove utvrđene do neba, narod velik i visok, sinove Anakimove koje poznaješ i za koje si čuo da govore: "Tko se može održati pred sinovima Anakovim?" Slično tome, prema Josipu, u to je vrijeme u Palestini je "tada još uvijek postojala rasa divova, koji su imali tako velika tijela i lica toliko različita od drugih ljudi, da su bili iznenađujući na pogled, a strašni na slušanje." U Ponovljenom zakonu, 3. poglavlju, rečeno nam je: "Jer samo je Og, kralj Bašana, ostao od ostatka Refaima; gle, postelja mu bijaše postelja od željeza; nije li u Rabbi Amonaca? Duljina mu je bila devet lakata, a širina četiri lakta, prema običnom laktu.” Kada je Mojsije poslao izvidnicu da prikupi informacije o zemlji Kanaanaca, oni su javili: Ušli smo u zemlju u koju si nas poslao; i to je njezin plod, ali ljudi koji žive u zemlji su jaki, a gradovi su vrlo veliki; i štoviše, vidjeli smo potomke Anaka tamo zemlja je Negev, i Hetiti i Jebusejci i Amorejci žive u brdima, a Kanaanci žive uz more i uz Jordan.

Nakon što su trebali osvojiti zemlju Kanaanaca, Izraelci su bili jasno upozoreni neka se suzdrže od obožavanja poganskog kulta umirućeg boga. Prema Ponovljenom zakonu 18:9-12:

"Kada uđeš u zemlju koju ti daje Gospodin, Bog tvoj, ne uči oponašati odvratne običaje tamošnjih naroda. Neka se među vama ne nađe nitko tko žrtvuje svog sina ili kćer u vatri, tko se bavi gatanjem ili vračanjem, tumači znamenja, bavi se vračanjem ili baca čarolije, ili tko je medij, ili spiritist, ili tko se savjetuje s mrtvima. Gospodinu je mrzak tko god to čini; zbog tih istih odvratnih postupaka Jahve, Bog tvoj, protjerat će te narode ispred tebe."

Međutim, Izraelci su u Kanaanu usvojili štovanje umirućeg boga Baala i njegove sestre-supruge Astarte, što će biti temelj vjerovanja Kabale. Baal je bio jedan od trojstva bogova koje su obožavali Kanaanci, a sačinjavali su ga: otac El, njegova kći Astarte i Baal, njihov sin. Oboje je simbolizirao bik, jer su prilikom uskrsnuća boga iz podzemlja, koje se slavilo na proljetnu ravnodnevnicu, Sunce i Venera izlazili u zviježđu Bika. Baalova mitologija najbolje je ilustrirana u najdužem od poznatih kanaanskih mitova, epu o Baalu, koji su otkrili arheolozi na drevnom mjestu Ugarit, sada Ras Shamra, na mediteranskoj obali sjeverne Sirije. Ep o Baalu ​​pruža osnovni prikaz umirućeg boga kao boga uzurpatora, odražavajući veći dio izvještaja o Enuma elishu, koji stječe majstorstvo porazivši Zmaja od mora.

Baal je predstavljao boga neba, boga groma, koji oplođuje božicu, majku zemlju, da iznjedri život. Stoga je Baal često simboliziran kao uspravni falus u obliku stupa. Ovo je postalo simbolom jednog androginog boga, pri čemu su i Baal i Astarta općenito predstavljeni stupom, poznatim kao Ašera u Bibliji, hebrejska riječ, također uobičajena imenica, koja znači sveto drvo ili stup korišten u kultu božice. Svećenik i svećenica prolazili bi lažnu smrt i uskrsnuće, a u obredu koji se naziva sveti brak, svećenik i svećenica bi kopulirali, simbolizirajući jedinstvo boga i božice.

Saturn

Biblija donosi brojne osude drevnih Izraelaca, koji su žrtvovali svoju djecu drugoj derivaciji Baala zvanoj Moloh, koji je bio povezan sa Saturnom. Kao bog podzemlja, bog koji umire također je bio htonsko božanstvo, ili bog podzemlja, i stoga se tipično povezivao sa zlom. Prema načelima apotropejske magije, dobri bog se umirivao dobrim žrtvama, dok je zli bog zahtijevao zle. Najzlobnija žrtva bilo je ubijanje djeteta. Rabinska tradicija je Moloha prikazivala kao brončani kip, zagrijanog vatrom, u koji su bacane žrtve. Ovo je povezano s izvješćima Kleitarha, Diodora Sikulskog i Plutarha, koji svi spominju spaljivanje djece kao žrtvu Kronu ili Saturnu, odnosno Baalu ​​Hamonu, glavnom bogu Kartage. Kronos, također napisano Cronos ili Kronos, u starogrčkoj religiji, je muško božanstvo koje je štovalo predhelensko stanovništvo Grčke. U Atici je njegov festival Kronia slavio žetvu i nalikovao je rimskim Saturnalijama.

Znanstvenici su sada priznali zapanjujuće sličnosti između mezopotamske mitologije i djela najvećih grčkih pjesnika, Hesioda i Homera. Hesiod, za kojeg se vjeruje da pripada osmom stoljeću prije Krista, bio je autor Teogonije, sistematizacije rane grčke mitologije. Hesiodova Teogonija ocrtava uzurpatorski mit, prikaz kako je Zeus postao superioran, nakon rata protiv Kronosa i Titana. Prema Hesiodu: Kronos je bio sin Urana i Geje, najmlađi od 12 Titana. Nakon što je kastrirao oca, po savjetu svoje majke, postao je kralj Titana. Uzeo je za ženu svoju sestru Reju, koja mu je rodila Hestiju, Demetru, Heru, Hada i Posejdona, koje je sve progutao, jer su ga njegovi roditelji upozorili da će ga svrgnuti vlastito dijete. Međutim, kada se Zeus rodio, Rhea ga je sakrila na Kreti, a kada je odrastao, Zeus je prisilio Kronosa da povrati njegovu braću i sestre, poveo je rat protiv Kronosa i pobijedio. Prema jednoj tradiciji, razdoblje Kronosove vladavine bilo je Zlatno doba.

Osobito je jasan bliskoistočni motiv kako noviji bogovi dolaze na vlast svrgavanjem starijih. Prema M.L. Westu:

"Hesiodova integracija dinastičke povijesti ove vrste, s božanskom genealogijom, počevši od početka stvari i završavajući s kraljem bogova utvrđenim u slavi, ima svoju najbližu paralelu u Enuma elish, pjesmi koja je slične duljine kao Teogonija."

Mit o Kronosu koji guta svoju djecu usporedio je s kartažanskim (feničanskim) obožavanjem Moloha, ili Saturna - Diodor:

"Među Kartažanima je postojao mjedeni kip Saturna koji je ispružio dlanove savijene na takav način prema zemlji, kao da je dječak koji je bio položen na njih, da bi bio žrtvovan, trebao skliznuti i tako strmoglaviti u duboku užarenu peć. Stoga je vjerojatno da je Euripid uzeo ono što je bajkovito ispričao o žrtvovanju u Taurusu, gdje uvodi Ifigeniju postavljajući Orestu ovo pitanje: "Ali kakvu ću grobnicu primiti ja mrtav, hoće li mi pripasti zaljev svete vatre?" Drevna basna, koja je također uobičajena među svim Grcima, da je Saturn proždirao vlastitu djecu, čini se da je potvrđena ovim zakonom među Kartažanima."

Saturn proždire svog sina, Petera Paula Rubensa (1636.)

Poput poraza Tiamata od Bela, Zeus svojim gromovima pobjeđuje čudovište Tifona i baca ga u Tartar, a Zeus biva proglašen kraljem bogova. Titani odgovaraju Anakimima, ili Anunnakijima iz Enuma elish; hetitskim bivšim bogovima, isti izraz koji je koristio Hesiod se odnosi na Titane, kojih isto ima 12. Kada je titan Prometej ukrao vatru bogova, želeći čovjeku prenijeti ono što mu je zabranjeno, poput biblijskog Sotone, Zeus je konačno kaznio Titane za njihovu drskost poslavši potop. O vezi između mita o Deukalionu, grčkom heroju iz potopa, i Noi, prema M.L. West: “ovaj grčki mit ne može biti neovisan o priči o potopu, koju znamo iz sumerskih, akadskih i hebrejskih izvora, posebno iz Atrahasisa, jedanaeste ploče epa o Gilgamešu i Starog zavjeta.”

Kraljica od Sabe ispred Solomonovog hrama u Jeruzalemu, od Salomona de Braya

Solomonov Hram

Od mnogih elemenata poganstva koje su Izraelci unijeli u judaizam, najvažniji je bio onaj svetog kralja, što je dovelo do ideje o božanskom pravu kraljeva, kada su Izraelci tražili od Samuela: "Imenuj nam, dakle, kralja da nam upravlja, kao i drugim narodima." Zahtjev za kraljem bio je implicitno odbacivanje Boga kao kralja, a Samuel je upozorio svoj narod na teret i ugnjetavanje, koje bi nužno rezultiralo. Međutim, Bog je savjetovao Samuelu neka udovolji njihovom zahtjevu.

"I Jahve reče Samuelu: "Poslušaj glas naroda u svemu što ti govore, jer oni nisu odbacili tebe, nego su odbacili mene, da ne budem kralj nad njima. Prema svim djelima koja su učinili, od dana kad sam ih izveo iz Egipta do danas, ostavljajući me i služeći drugim bogovima, tako i tebi čine. Sada, dakle, poslušaj njihov glas; samo ih ozbiljno opomeni i pokaži im putove kralja koji će njima vladati."

Samuel je pomazao Šaula, a zatim i Davida za kralja nad Izraelom, kao mashiacha ("pomazanika"). Bit inovacije kraljevanja Davida, Solomonova oca, bila je ideja kako je on - uz božanski izbor, tj. kroz Samuela i javno odobravanje - također primio i Božje obećanje o vječnoj dinastiji. Obećanja iz Psalama 132, i 2. Samuelove 7, zamišljena su kao savez s Davidom, preko njegovih potomaka, paralelan savezu Boga s Izraelom. Biblija dalje opisuje kako je David zauzeo Jeruzalem i u grad donio Kovčeg saveza, te nastojao izgraditi Božji hram, spojivši tako simbole dinastičkog i nacionalnog saveza. Međutim, Bog mu nije dopustio da sagradi Hram, jer je "mnogo krvi prolio." Umjesto toga, Hram je dovršio njegov sin Solomon, koji je Kovčeg smjestio u Svetinju nad svetinjama, najunutarnju prostoriju i najsvetije područje, mjesto Božje prisutnosti.

Izraelci su otišli toliko daleko da su zagadili sam Jeruzalemski hram opremom ovog kulta, uključujući štovanje "Ašera" stupova, ili faličnih stupova. Izgradnja Jeruzalemskog hrama koji je sagradio Salamun, kako je opisano u Bibliji, bila je sasvim strana doktrini  Izraelaca. Biblija tvrdi kako je Solomon poslao poruku kralju Tira s molbom može li od njega unajmiti usluge kraljevog majstora,  graditelja Hirama, Kanaanca, vještog u geometriji. Hirama su nazivali "sinom udovice", što je izraz koji se tradicionalno koristio za svećenike božice. Dva brončana stupa, Boaz i Jahin, podignuta su na vratima Hrama, dvostruki stupovi koji su posvećeni umirućem bogu i božici. Hramovi posvećeni božici u Tiru navodno su imali kamene stupove falusnog dizajna na svojim ulazima, koji su bili središtem obreda plodnosti koji su se izvodili u čast Astarte, na njezinim posebnim svetkovinama. Herodot, grčki povjesničar iz petog stoljeća prije Krista, opisao je dva stupa u hramu boga kojeg je nazvao "feničkim Herkulom", što znači kanaanski Baal.

Prema kasnijim židovskim i islamskim tradicijama, Solomon je posjedovao prsten pečatnjak poznat kao Solomonov pečat, simbol šestokrake zvijezde, koja je Salamunu davala moć da zapovijeda demonima, džinima (džinima), ili da razgovara sa životinjama. Talmudska legenda govori kako je Solomon prevario Asmodaija, princa demona, kako bi ovaj surađivao u izgradnji Jeruzalemskog hrama. Vjeruje se da ime Asmodai ili Asmodeus potječe od avestijskog jezika, aeshma-daeva, što bi bio zoroastristički demon gnjeva, gdje aema znači "gnjev", a daeva označava "demona." Prema deutero-kanonskoj legendi, Asmodeus je Solomonu dao šamira, koji je prema Gemari bio crv ili tvar, koja je imala moć prorezati kroz/raspasti kamen, željezo i dijamant. Rečeno je kako ga je Solomon koristio umjesto alata za rezanje, jer je bilo neprikladno koristiti alate koji bi također mogli izazvati rat i krvoproliće u izgradnji Hrama koji je trebao promicati mir.

Očigledno je Solomon također koristio krv shamira za izradu dragog kamenja s mističnim pečatom ili dizajnom, što je dovelo do vjerovanja kako drago kamenje može poslužiti kao talisman. Legenda o tome da je Salomon posjedovao prsten pečatnjak na kojem je bilo ugravirano Božje ime i pomoću kojega je kontrolirao demone, opširno je ispričana u Talmudu. Ovu legendu posebno razvijaju arapski pisci. U jednoj verziji, poglavica demona - Asmodai ili Sakhr - preuzeo je prsten i vladao umjesto Solomona četrdeset dana. Prema Talmudu: Asmodai je prevario Solomona neka ga odveže i da mu svoj prsten, a zatim ga je bacio 400 liga daleko od Jeruzalema, te je nekoliko godina vladao umjesto Salomona. Kada se Solomon vratio u Jeruzalem tvrdeći da je pravi kralj, rabini su ispitivali njegove žene koje su otkrile kako je prevarant/varalica zahtijevao da spavaju s njima dok imaju menstruaciju, ili da spavaju sa Solomonovom majkom Bat-Šebom. Rabin je nakon toga odmah vratio Solomona i Asmodai je pobjegao u nebo.

Kur'an spominje šamira kada ukazuje na neznanje džina koji su radili za Solomona u pogledu okultnog, i naglašavaju kako sve znanje leži samo kod Boga:

"I kada smo mu odredili smrt, ništa im nije pokazalo njegovu smrt osim gmizavca zemaljskoga, koji je izgrizao štap njegov. A kada je pao, džini su jasno vidjeli kako, da su poznavali Nevidljivog, ne bi nastavili s prezrenim radom."

Asmodeus kako je prikazan u "Dictionnaire Infernal", Collina de Plancyja (1818.)

Prema komentatorima, kao što je Ibn Abbas (oko 619. – 687.), kada je Solomon umro, njegovo je tijelo ostalo naslonjeno na njegov štap još dugo nakon smrti, gotovo godinu dana, sve dok ga "zemaljsko stvorenje, koje je bilo vrsta crva," nije progrizlo i oslabilo, sve dok tijelo nije palo na zemlju. Tada su džini shvatili kako je umro davno prije i da su cijelo vrijeme lažno pretpostavili da su bili nadzirani. Također je postalo jasno ljudima koji su se bavili magijskim praksama, ili štovali džine, da oni uistinu ne posjeduju znanje o okultnom. Ovu priču ispričao je ibn Abbas, sin Abbasa ibn Abd al-Muttaliba, stric proroka Muhammeda, i nećak Maymune bint al-Harith, kasnije postala Muhammedova žena. Ibn Abbas je bio jedan od Muhammedovih rođaka i jedan od ranih učenjaka Kur'ana.

Prema islamskoj tradiciji, kada je Solomon izgubio svoje kraljevstvo, veliki broj ljudi i džina je prestupio i slijedili su svoje požude. Kada je Bog obnovio Solomonu njegovo kraljevstvo i kada su prijestupnici promijenili svoje putove, Solomon je uzeo njihove svete spise, koje je zakopao ispod svog prijestolja. Kada je Solomon umro, ljudi i džini otkrili su zakopane svete spise i znanje o magiji,  koje su sadržavali ono što mu je lažno pripisano. Zahvaljujući Solomonovoj reputaciji majstora mađioničara, njegov se pečat počeo smatrati amuletom ili talismanom, odnosno simbolom ili likom u srednjovjekovnoj i renesansnoj magiji, okultizmu i alkemiji. Legenda o Salomonovom magijskom znanju se održala kroz stoljeća, kao što je primjer grimorija iz sedamnaestog stoljeća, "Mali Solomonov ključ". "Ars Goetia" je naslov prvog odjeljka "Solomonova malog ključa", koji sadrži opise 72 demona, za koje se kaže kako ih je Solomon izazvao i zatvorio u brončanu posudu zapečaćenu magičnim simbolima, te da ih je obvezao neka rade za njega. U demonologiji, pečat, također poznat kao sigil, je potpis đavla, demona ili sličnog duha, obično kako bi se zapečatila duša.

"Bijeg zatvorenika" Jamesa Tissota ilustrira Judino progonstvo iz Jeruzalema

Kaldejci 

Nakon Solomona, Izraelci su ustrajali u svom poganstvu. Političke razlike su ih podijelile između: kraljevstva Izraela na sjeveru (koje se sastojalo od deset plemena), i Judeje na jugu (sastavljeno od dva preostala plemena), Jude i Benjamina. Konačno, prema Bibliji, zbog svojih opetovanih ekscesa, Izraelci su kažnjeni odvođenjem u progonstvo. Od kraja osmog stoljeća prije Krista sve do početka šestog stoljeća prije Krista - Židove stare Palestine su napadali su Asirci i deportirali ih u Mezopotamiju. Prema asirskom kralju Tiglath-Pileseru, 13.750 najmudrijih i najvještijih Izraelaca deportirano je do 733. godine prije Krista. Još 27.290 izraelskih mudraca, glazbenika i obrtnika je doveo u Babiloniju Sargon II., 727. godine prije Krista. Prema 2. Kraljevima 17:16-20, ova katastrofa je došla na izraelsku naciju, jer:

"Prekršili su sve zapovijedi Jahve, Boga svoga, i načinili dva teleta od metala. Postavili su stup od Ašere i poklonili se Baalu ​​i svim silama nebeskim. Čak su i vlastite sinove i kćeri žrtvovali u vatri. Posavjetovali su se s gatarama i koristili čaranje, te se prodali zlu, izazivajući Gospodinov gnjev. I budući da se Gospodin razgnjevio, pomeo ih je ispred sebe. U zemlji je ostalo samo pleme Judino. Ali, čak je i narod Jude odbio poslušati zapovijedi Jahve, svoga Boga. Hodali su istim zlim stazama koje je Izrael uspostavio. Tako je Gospodin odbacio sve potomke Izraelove. Kaznio ih je tako što ih je predao njihovim napadačima, dok ih ne unište."

Konačno, između 598. i 596. godine prije Krista - Nebukadnezar je zauzeo Jeruzalem, opljačkao je slavni Solomonov hram i deportirao veliki dio preostalog stanovništva u Babilon. Židovi će na kraju ostati u Babilonu tijekom pola stoljeća, sve do njihovog oslobađanja, 538. god. pr. Krista, kada se njih gotovo 50.000 vratilo u Jeruzalem. Ipak, znatan dio Židova je odlučio ostati u Babilonu, gdje će stoljećima nastaviti biti važnom zajednicom židovske dijaspore. Nabukodonozorova prijestolnica, Babilon, koja je u jednom trenutku možda imala čak i 250.000 stanovnika, bila je najveći grad u starom svijetu. Prema Bibliji, grad je utemeljio Nimrod, graditelj Babilonske kule, po čemu je i dobio ime; dok je među Židovima i kasnijim Grcima bio poznat po svom senzualnom životu. Herodot je opisao: “Babilon leži u širokoj ravnici, golem grad u obliku kvadrata sa stranicama dugim gotovo četrnaest milja i krugom od nekih pedeset i šest milja, a osim svoje ogromne veličine, sjajem nadilazi bilo koji grad poznatog svijeta.”

Jednom u Babilonu, umjesto da se pokaju za svoje pogreške iz prošlosti, frakcija heretičkih Židova je inzistirala na tome kako je Savez zauvijek i obvezujući, te da će (unatoč privremenoj kazni), budući da su bili Božji izabrani narod - na kraju biti vraćeni u Obećanu zemlju, biti imenovani vladarima čovječanstva, po dolasku njihovog iščekivanog Mesije. Ovo cionističko tumačenje zatim je asimilirano heretičkom štovanju umirućeg boga, u kojem su Izraelci ustrajali gotovo tisuću godina, a zbog čega su i bili osuđeni. Daljnjim dodavanjem babilonske astrologije i magije, ovo novo tumačenje judaizma je postalo poznato kao kabala, koja je lažno pripisana Solomonu. Ova tradicija se osuđuje u Kur'anu (2:102) na sljedeći način:

"Kada im je [Židovima] Bog poslao glasnika, koji je potvrdio otkrivenja koja su već primili, neki od njih su okrenuli leđa, kao da o tome nisu ništa znali. Slijedili su ono što su demoni pripisali Solomonovoj vladavini. Ali, Solomon nije bogohulio, sotone su bile te koje su bogohulile, učeći ljude magiji i takvim stvarima, koje su u Babilonu otkrivene anđelima Harutu i Marutu. Ali, nijedan od ovih nije nikoga poučio (takvim stvarima), a da nije rekao: "mi smo sudije, stoga ne bogohulite." Od njih su naučili način sijanja razdora između muškarca i žene [ljubavna magija]. Ali, nikome nisu mogli nauditi osim s Božjim dopuštenjem. I naučili su što im je štetilo, a ne što im je koristilo. I oni su znali da kupci [sihira] neće imati udjela u sreći na onom svijetu. A podla je bila cijena za koju su prodali svoje duše, samo da su znali." 

Okultna mudrost Babilonaca bila je cijenjena kroz drevna vremena kao posebna vještina Kaldejaca, izraz koji se izvorno odnosio na stanovnike Kaldeje, ali za koji se kasnije shvatilo kako se odnosi na babilonsko svećenstvo. Njihove postupke opisao je Diodor Sicilijanski, grčki povjesničar, 80. do 20. godine prije Krista, autor univerzalne povijesti, "Bibliotheca Historica":

"... budući da su dodijeljeni službi bogova, cijeli svoj život provode u proučavanju, a najveći im je ugled na području astrologije. No, oni se uglavnom bave i proricanjem, predviđajući buduće događaje, pa u nekim slučajevima pročišćenjima, u drugima žrtvama, a u trećima nekim drugim čarolijama, pokušavaju utjecati na odvraćanje zlih stvari i ispunjenje dobrih. Također su vješti u proricanju po letu ptica, a daju tumačenja i snova i predznaka. Također pokazuju izrazitu sposobnost u proricanju iz promatranja utrobe životinja, smatraju da su u ovoj grani izrazito uspješni."

Mjesecu, Suncu i pet poznatih planeta dano je ime Bogovi Tumači, jer, dok fiksne zvijezde slijede jedan krug, one slijede svaka svoj vlastiti kurs, i tako, iznad svih ostalih, očituju čovjeku namjeru bogova. Štovanje je također bilo dodijeljeno svim zviježđima, kao otkrivačima volje Neba, a posebno 12 znakova Zodijaka, i 36 dekana, koji su se nazivali Bogovi savjetnici. Izvan zodijaka su se nalazile 24 zvijezde, 12 na sjevernoj i 12 na južnoj hemisferi. One koje su vidljive svrstali su u svijet živih, a one koje su nevidljive u svijet mrtvih, pa su ih nazvali Sucima svemira. Kaldejci su također obožavali zemlju, oceane, vjetrove i vatru, izvore svih stvari, koje su brkali sa zvijezdama, pod imenom Četiri elementa.

Među njihovim uvjerenjima bilo je i to da su zvijezde očito podložne nefleksibilnom zakonu, koji je omogućio da se unaprijed izračuna sve što će one na kraju uzrokovati. Kaldejci su doživljavali život svemira kao sastavljen od golemih ponavljajućih razdoblja. Kako se činilo kao da upravlja pravilnim kretanjem nebeskih tijela, Kaldejci su obožavali vrijeme. Zamislili su ciklus sastavljen od Velike godine, u kojoj se mislilo kako se planeti vraćaju na svoja izvorna mjesta. Stoga su vjerovali da je svemir živi entitet koji diše i da se može mjeriti svojim udisajima. Osnovna jedinica za kozmičko vrijeme bilo je Soss od 60 godina, zatim Ner od 600 godina, te  Sar od 3600 godina. Veliki Sar iznosio je 21600 i predstavljao je jedan dah. Ali, kako svemir mora udisati i izdisati, smatralo kako cijeli život svemira traje 432000 godina. Iza toga je je razdoblje od 12.960.000 godina. Stoga je astrologija bila usko povezana s matematikom, a brojevi su se smatrali svetima.

Iako se astrologija smatrala izumom ranih Babilonaca, kao što je Bartel van der Waerden naznačio, u "Buđenju znanosti II: Rođenje astronomije", njen nastanak treba datirati u vrijeme vladavine Nabukodonozora. Prije osmog stoljeća prije Krista, kao što su znanstvenici istaknuli, znanost astronomije bila je u osnovi nemoguća, zbog nepostojanja pouzdanog sustava kronologije, do kojeg Babilonci nisu došli prije osmog stoljeća prije Krista. Tek od tog vremena započinju zapisi o pomrčinama koje je koristio Ptolemej, a najstariji je iz 721. godine prije Krista. Ali, točnije, te inovacije su izravno povezane s kultom Kaldejaca, i razvijene su u šestom stoljeću prije Krista. Prema Cumontu: "Može se smatrati dokazanim kako se ova astralna religija uspjela uspostaviti u šestom stoljeću prije Krista, u razdoblju kratkotrajne slave drugog babilonskog carstva, i nakon njegova pada, kada su nove ideje potekle s Istoka i Zapada uvedene, prvo od strane Perzijanaca, a zatim od strane Grka, u dolinu Eufrata."

Ti su se događaji poklopili s razdobljem poznatim kao izgnanstvo ili sužanjstvo, kada je velika većina židovskog naroda bila u Babilonu. Iako znanstvenici često priznaju babilonski utjecaj na judaizam, rijetko se govori o obrnutom slučaju. Međutim, prema Bibliji, Židovi su već počeli štovati planete, još prije progonstva. U 2. Kraljevima 23:5 piše kako su Židovi prinosili tamjan “Suncu, Mjesecu, zviježđima i svim silama nebeskim”. Ipak, Shaul Shaked, poznati proučavatelj babilonskih utjecaja na judaizam, tvrdi kako se astrološke i druge strane ideje ne mogu pripisati biblijskom vremenu, već da su stečene u Babilonu. Shaked je primijetio da se "ne čini uopće vjerojatnim da se toliko sličnosti moglo formirati usporedno i neovisno, i unatoč kronološkim poteškoćama vezanno uz dokumentaciju, u većini usporednih točaka netko se može osjećati prilično sigurnim kako su te ideje bile autohtone u Iranu.”

Štoviše, poznato je kako su Židovi u Babilonu postali značajni građani; neki su dosegli i manje administrativne položaje. Stoga, uzimajući u obzir veličinu i istaknutost židovske populacije koja je živjela u Babilonu, te uzimajući u obzir važnu ulogu koju je astrologija igrala u ezoterijskom judaizmu i kabali - može se pretpostaviti da su Židovi sami doprinijeli mnogim od ovih inovacija. Zapravo, u Knjizi proroka Daniela, poglavlje 2:48, Daniel je postavljen za poglavara "mudraca" Babilona, ​​to jest maga ili Kaldejaca, a ipak ostaje vjeran zakonima svoje vlastite religije. Tablica datirana u 523. godinu prije Krista, pokazuje zapanjujući napredak u astronomiji, a koji je postignut u tom razdoblju. Po prvi put se relativni položaji Sunca i Mjeseca izračunavaju unaprijed. Konjunkcije Mjeseca s planetima i planeta međusobno, te njihov položaj u znakovima Zodijaka, koji se čine definitivno utvrđenima, zabilježeni su s preciznim datumima. Znanstvena otkrića postignuta u tom razdoblju su omogućila astrolozima predviđanje događaja s razinom sigurnosti koja je bila nedostižna drugim oblicima predviđanja. Stoga je proricanje pomoću zvijezda postalo prestižnim i  iznad svih drugih poznatih metoda, što je dovelo do preobrazbe babilonske religije.