Kako su pedofili koji obožavaju Sotonu preuzeli "Conspiracyland"
Prema anketi Public Religion Research Institute iz ožujka 2021. godine: 15% Amerikanaca, od toga 23% republikanaca vjeruje da:
"Vladu, medije i financijski svijet u SAD-u kontrolira skupina pedofila, koji obožavaju Sotonu, i koji vode globalnu operaciju trgovine djecom u svrhu seksa."
Znam kako se anketama ne smije vjerovati, ali sasvim sigurno vjerujem da se deseci milijuna ljudi slažu s tom tvrdnjom. Nije to samo američki fenomen; rašireno je i u Francuskoj, kao što sam to bolno primijetio posljednjih mjeseci (više o tome kasnije).
Dio tih ispitanika bi se također mogao složiti s izjavom da su "vlade, mediji i financijski svijet u SAD-u pod kontrolom Židova", no ako bi se od njih tražilo neka izaberu, vjerojatno bi rekli kako su pedofili koji obožavaju Sotonu postavljeni iznad Židova, u okultnoj hijerarhiji Iluminata. Ponekad se pojave pokušaji sinkretizma, kao kada je Candace Owens izrazila svoje uvjerenje da:
"....ono što trenutno imamo je pedofilski lanac, koji je za sebe preuzeo tone moći po svijetu, pretvarajući se kako je svaka osoba koja ovo primijeti antisemit. Moja je teorija da ti ljudi nisu Židovi; oni se javno predstavljaju kao Židovi, ali u stvarnosti obožavaju i slijede potpuno drugu vjeru, a ona je sotonistička. … To su demonski, monstruozni ljudi, koji koriste judaizam da sakriju svoja djela."
Moja teorija je opet suprotna: židovski supremacisti koriste sotonizam "kako bi sakrili svoje postupke". Transgeneracijska sekta štovatelja Sotone koja djeluje potpuno nekažnjeno na najvišoj razini Hollywooda, Wall Streeta i Washingtona - ona koja siluje, muči, žrtvuje i pije krv djece na crnim misama - jest maštarija koja služi za odvraćanje pažnje od kulta koji stvarno kontrolira Hollywood, Wall Street i Washington.
Pod pretpostavkom da pedofili koji obožavaju Sotonu (SWP) postoje, to su onda oni pojedinci koji mrze sami sebe, vođeni svojom perverzijom i ambicijom. Kako bi mogli imati ikakvu odanost jedno prema drugome? Kontroliraju li jedni druge ucjenama? U tom slučaju će se poubijati kada stignu. Ucjena ih neće učiniti lojalnima. Stoga, SWP-ovi nikada ne mogu biti pokretačka snaga u politici, a kamoli u povijesti.
Samo zajednica povezana zajedničkom poviješću i identitetom, pretpostavljenom zajedničkom krvlju, zajedničkom ideologijom ili religijom, moguće i zajedničkom mržnjom, i u najmanju ruku zajedničkim ciljem i transgeneracijskom odlučnošću da se to unaprijedi - može imati globalnu političku moć i dugoročni utjecaj na povijest. Sotonisti nemaju moć; zato ih možete osuđivati koliko god želite bez posljedica. (Ipak, zbog toga se osjećate i izgledate hrabro!)
Zasigurno postoje neki ludaci koji obožavaju Sotonu na odvratne načine. Ali, Sotona je kršćanski koncept. Obožavanje Sotone znači vjerovanje da Krist i Sotona vode kozmički rat, te odlučiti stati na stranu gubitnika. Općenito govoreći: naše vladajuće elite jednostavno ne vole ovu paradigmu. Možete ih nazvati "sotonskim" u smislu "zlih" ako želite, ali oni sigurno ne mare za Sotonu.
U ovom tekstu neću vrijeđati čitatelje, pokušavajući ih uvjeriti kako svijetom ne upravlja SWP kult. Pretpostavljam da ste to već shvatili. Ipak, mislim da je ovo moderno kvazi-religijsko uvjerenje vrijedno ispitivanja kao studija slučaja, vezano uz "kontroliranu opoziciju", ili možda prema onome što Ron Unz naziva "promicanom opozicijom"; ili, što kažete na "prekomjernu opoziciju". Treba objasniti samu činjenicu kako milijuni ljudi padaju na ove nategnute teorije zavjere.
SWP mitologija je ono što ja zovem "tamna pilula" (rekao bih "crna pilula", ali za drugi kontekst, za koji se sada koristi). Metafora o “crvenoj piluli” iz filma Matrix prešla je u svakodnevni jezik: uplašeni smo kada shvatimo da je mainstream narativ laž. Tamna pilula je, ako hoćete, prevelika doza crvenih pilula. Nakon što ste crvenom pilulom pobjegli iz virtualnog “zatvora za vaš um” i tako se učvrstili u stvarnosti, progutate li mračnu pilulu, osjetiti ćete kako vam se ponovno ruši tlo pod nogama i tonete u crnu rupu, mučnu kao što je svijet prije crvene pilule bio umirujući.
Mračna pilula još je jedan zatvor za vaš um. Spriječava vašu sposobnost logičkog zaključivanja. Zbog toga se osjećate nemoćno. To je obrnuta religija koja vam prodaje beznađe. Bilo je izuzetno učinkovito u oblikovanju uma javnosti sklone zavjerama, koja se okrenula internetu kao svom jedinom kanalu za informacije, i postao je jedna od najprožimajućih popularnih paradigmi postmoderne. To je sklizak teren naše sklonosti da superbogate i supermoćne vidimo kao inherentno zle. Što su glasine o njima strašnije, to se čine vjerodostojnijima. Mračna pilula tjera nas da zaboravimo kako imamo posla s muškarcima. Korumpirani ljudi, kao što bi većina nas vjerojatno bila na njihovom mjestu, ali ipak muškarci, sinovi i očevi, sa socijalnim potrebama, i brigom za svoj ugled i nasljeđe.
Mitologija SWP-a nije mnogo drugačija od gmazovske teorije Davida Ickea (Najveća tajna, 1999.), prema kojoj svjetski vođe ne pripadaju običnom čovječanstvu, već su povezani s "visokim gmazovskim humanoidima, koji piju krv i mijenjaju oblik, koji su iz zvjezdanog sustava Alpha Draconis, koji se sada skrivaju u podzemnim bazama, [koji] su snaga koja stoji iza svjetske zavjere protiv čovječanstva" (Wikipedia). Prema anketi iz 2013. godine: 4% registriranih američkih glasača je vjerovalo u ideje Davida Ickea. Oni su sigurno udio u onih 15% koji vjeruju u SWP international.
SWP teorija zavjere ne samo da stvara naučenu bespomoćnost (ne postoji ništa što možete učiniti protiv Sotone, osim moliti se i "vjerovati planu"). Također nam skreće pozornost. Uostalom, u usporedbi sa Sotoninim sljedbenicima, koji se hrane bebama i krvlju mučene djece, Jahvini sljedbenici izgledaju kao nježni janjci! Ako međunarodno podzemno bratstvo SWP vlada svijetom, onda ništa drugo nije važno. Međunarodni cionizam mogao bi čak biti i dobra stvar, ako bi nam pomogao riješiti se ovih sotonskih vampira.
Postoji li sotonizam?
U simboličkom smislu, obrnuti pentagram je lažna zastava koja sakriva Davidovu zvijezdu. Oni koji žele da vjerujemo kako su štovatelji Sotone preuzeli kršćansku civilizaciju, možda nisu isti oni koji su okrivili štovatelje Allaha za 11. rujna, ali oni su dva pipka iste hobotnice.
Razlika je, naravno, u tome što štovatelji Sotone ne postoje u značajnom obimu. Da, znam, postoje sotonističke crkve. Najstarija je Sotonina crkva ona koju je, 1966. godine, osnovao Anton LaVey. No Lavey je Židov i uvjereni cionist, koji u svojoj autobiografiji tvrdio kako je pomagao u krijumčarenju oružja u Izrael. Malcolm Jarry, koji je nedavno osnovao Sotonistički hram u Salemu, Massachusetts, samoopisani je "sekularni Židov" i "nepokolebljivi pristaša Izraela", koji tvrdi: "nema puno suprotnosti u tome da li si Židov i sotonist." On ima pravo, budući da je Sotona Jahvin krvnik u hebrejskoj Bibliji: autor 1. Ljetopisa 21 ne može se odlučiti između: "Jahve je pustio epidemiju na Izrael", "anđeo Jahvin pustoši po teritoriju Izraela" i "Sotona je zauzeo stav protiv Izraela."
Zašto Židovi osnivaju sotonističke crkve u zapadnim zemljama? Vjerojatno zato što: 1. moraju se infiltrirati u svaku religiju, čak i one nepostojeće; 2. žele na sve načine pohuliti i podvaliti kršćanstvo; 3. uvijek mogu iskoristiti sotonizam kao bauk.
Doduše, svaki sotonistički prvosvećenik je šarlatan, ali nisu svi oni Židovi. Michael Aquino, osnivač The Temple of Seth, nije. Ali, on je stručnjak za psihološke operacije i on je 1980. godine bio koautorom pametnog vojnog izvješća pod naslovom: "From PSYOP to MindWar: The Psychology of Victory".
https://archive.org/details/from-psyop-to-mind-war-the-psychology-of-victory
U svakom slučaju, ovi religijski kultovi su samo za pokazivanje. Zadovoljavaju se smiješnom odjećom, ružnim napravama i mračnim prizivima, ali su pod nadzorom FBI-a i ne bave se kriminalnim aktivnostima.
(Massimo Introvigne, Satanism: A Social History, Brill, 2016.)
Toliko o vjerskom sotonizmu, zapravo zamci za poremećene kršćane koji mrze sebe. Što je s kulturnim sotonizmom, u heavy metal rocku i transgresivnoj pop-kulturi, općenito? Ne trebam vam govoriti tko stoji iza toga. Nisu sotonisti, nego su jahvisti oni koji promiču sotonističke kodove u industriji zabave, iz istog razloga iz kojeg promiču i pornografiju, transrodnost i sve ostalo: oni žele kršćansku civilizaciju ukinuti, duhovno i fizički. Osim toga, morate pokazati malo sotonizma da biste razotkrili (onda i okrivili) sotonizam kao civilizacijsku prijetnju. Sotonizam (perverzni prikazi, kao na nedavnoj ceremoniji otvaranja Olimpijskih igara u Parizu) i anti-sotonizam (moralni bijes zbog takvih perverznih egzibicija) čine umjetnu dijalektičku opoziciju, koja nije namijenjena stvaranju hegelijanske sinteze, već zbrke i podjela.
Među Židovima koji su igrali ključnu ulogu u ubrizgavanju sotonskih noćnih mora u zapadnu kulturu, nemojmo zaboraviti redatelje dvaju najranijih blockbuster horor filmova: Romana Polanskog za "Rosemarynu bebu" (1968.) i Williama Friedkina za "Egzorcista" (1973.). Utjecaj ovih filmova, ali i žanra koji su inspirirali na kolektivnu psihu, nikako se ne može preuveličati.
Da nema sotonizma, ili barem nekakve pojave sotonizma, onda glasine kako sotonisti vladaju nama ne bi dobile maha. Da sotonizam ne postoji, Izrael bi ga morao izmisliti. Što oni i rade (pod Izraelom mislim na svjetsko organizirano židovstvo, WOJ). Izrael ima dvostruki motiv za poticanje vjerskog i kulturnog sotonizma - kao virus za stres i slabljenje kršćanskog društva, te kao dimnu zavjesu za prikrivanje vlastitog pothvata svjetske korupcije i dominacije. Ono na što mislim je donekle suprotno od onoga što se misli donjom ilustracijom: ne stvara Sotona Izrael, nego Izrael stvara Sotonu. B’nai B’rith ušiva sotonizam u zapadno društveno tkivo.
Da, sigurno postoje pravi sotonisti s mrtvim mozgom. I da, ima perverznih pedofila i ubojica djece, sa svim mogućim pozadinama. Postoje čak i pedofilske mreže čiji su klijenti političari visokog profila. I, tko zna, možda čak postoje pedofili koji obožavaju Sotonu, iako nikada nisam vidio nijedan vjerodostojan dokaz za to.
Ali, kriviti SWP-ove za ono što nije u redu na Zapadu jednako je kao kriviti "jednopostotne psihopate" za ekonomsku krizu 2008. godine, baš kao što je to učinio film iz 2011. godine: "Ja sam Fishead". Naravno, pojedinačni psihopati su problem, a psihopatiju vrijedi proučavati. Knjiga Roberta Harea "Bez savjesti", zapravo me nadahnula zamisliti Izrael kao "psihopata među narodima". Ipak, kolektivna psihopatija razlikuje se od individualne psihopatije. Mislim kako je veliki nesporazum nazivati Netanyahua, ili bilo kojeg drugog izraelskog vođu, psihopatima. Oni to nisu. Ono od čega oni boluju jest kolektivna psihopatija, koja proizlazi iz obožavanja njihovog psihopatskog boga, a moguće i iz traume ritualno nanesene svakom muškarcu starom osam dana, tijekom stotinu generacija: https://www.unz.com/article/the-devils-trick-unmasking-the-god-of-israel/
QAnon PsyOp
Ako gotovo jedan od četiri republikanca vjeruje kako "vladu, medije i financijski svijet u SAD-u, kontrolira skupina pedofila koji obožavaju Sotonu" - zasluge idu uglavnom pro-Trump timu, koji je osmislio PsyOp poznat kao QAnon, od 2016. godine. Njegova poruka Amerikancima bila je: svijet će biti spašen čim Trump neutralizira tu mrežu SWP-ova, više-manje identičnu s "Dubokom državom" protiv koje je Trump rekao da se bori, ili sličnu "Močvari" za koju je rekao da će je isušiti, ili Demokratima, općenito.
Ovo nije bio prvi put da se sotonsko ludilo koristi kao politička propaganda. Britanski sociolog, Richard Jenkins, napisao je knjigu pod naslovom "Black Magic and Bogeymen", gdje je dokumentirao psihološku operaciju koju su vojni obavještajci proveli u Belfastu, u teškim vremenima tijekom 1970-ih. Kapetan Colin Wallace, šef vojnih "crnih operacija" u Sjevernoj Irskoj, rekao je Jenkinsu kako su oni namjerno raspirivali sotonističku paniku, od 1972. do 1974. godine, čak su ostavljali crne svijeće i naopako okrenuta raspela u zapuštenim zgradama, u nekim ratnim zonama i poprištima zločina u Belfastu, nakon čega bi objavljivali u novinama priče o crnim misama i Sotonističkim ritualima. Svrha je bila jednostavno demonizirati, time i delegitimizirati borbu paravojnih skupina s obje strane.
https://www.degruyterbrill.com/document/doi/10.7765/9781526137975.00014/html
Ono što se pokazalo posebno učinkovitim u operaciji QAnon, započetoj 2016. godine, jest povezivanje pedofilije i sotonizma. Jer, ukoliko je prijetnja sotonizmom dvojbena - pedofilski su krugovi - ipak uznemirujuća stvarnost. Vrlo je malo vjerojatno da je skandal Pizzagate, izazvan hakiranom e-poštom Johna Podeste 2016. godine, bio potpuna izmišljotina. Kao što je Aedon Cassiel napisao: "Znamo da je seksualno zlostavljanje na visokoj razini zapravo stvar koja se događa u višim ešalonima moći, i znamo da se to zataškava kada se dogodi, a znamo da su i mediji često suučesnici u zataškavanju."
https://www.unz.com/article/precedents-for-pizzagate/
QAnon je previše eksploatirao priču (bez navođenja previše imena) i obogatio ju još jezivijim memovima, kao što je "adrenochrome", eliksir mladosti koji su navodno konzumirali pedo-satano-psihopati iz više klase, izvađen iz hipofize djece pod mučenjem. Ova ideja kao da je posuđena iz romana i filma "Las Vegas Parano" (1972. i 1998.). Možete li zamisliti išta užasnije od golemog lanca trgovine djecom, koji istovremeno ispušta krv mučene djece, za potrebe naše globalne elite? Teoriju "žetve adrenokroma" na mainstream televiziji je prihvatilo podosta ljudi, uključujući glumca Jima Caviezela i druge povezane s nedavnim filmom "The Sound of Freedom". To što je Caviezel uglavnom zapamćen po svojoj ulozi "Pasija", Mela Gibsona, nije nevažno, budući da je teorija posebno dobro prihvaćena u fundamentalističkim kršćanskim krugovima i definitivno odražava drevnu antisemitsku krvavu klevetu.) Pogledajte ovdje, ako se usuđujete, nedavni primjer istinski lažne vijesti koja hrani adrenokromsku prijevaru: https://www.brighteon.com/380c646e-92bb-41b0-b36a-7daa6136e53e
SWP-ovi su eksplicitna tema nekoliko "dokumentaraca" iz QAnon škole, poput "Out of Shadows" (2020.), vrlo profesionalno snimljen film, u kojem kaskader Mike Smith govori o svom "buđenju", kako je "pronašao Boga" i "počeo tražiti istinu", nakon što je o SWP-ovima u Hollywoodu saznao od svog "terapeuta sa dna zdjelice", nevidljivog anđela bez imena i bez lica, koje, začudo, nikada nije prijavilo policiji ono što je vidjela. Evo ključnog odlomka za ilustraciju razine vjerodostojnosti filma i razine lakovjernosti ciljane javnosti:
Link na cijeli film: https://ia601905.us.archive.org/21/items/out-of-shadows-multilingial-subtitles/Out%20of%20Shadows%20Multilingual/Out%20of%20Shadows.mp4
Preporučam pogledati cijeli film, s fokusom na vizualne i zvučne efekte koji se koriste, kako bi prazna retorika izgledala informativno. Kritički pogled na takve filmove pomaže nam shvatiti koliko ovakva vrsta videa može biti manipulativna.
Ono što vrijedi primijetiti: na početku Smith odlučno negira da se bavi "teorijama zavjere", kao što su "velika stopala, vanzemaljci, ravna zemlja, zavjera 11. rujna, ili JFK." Ovo je vrlo tipično za mračne pilere. Oni će potpuno ignorirati (a ovdje čak i ismijavati) povijesna istraživanja o 11. rujnu, ili atentatu na JFK-a. Kada se ovi događaji prevedu u sliku, vjerojatno ćete čuti riječ "Iluminati", ali nikada riječ "Izrael". Ovo je nepogrešiv trag o podrijetlu i namjeri takvog materijala.
Sotonistička panika 1980-ih i 1990-ih
SWP mitologija ima svoju povijest i prije nego što ju je prisvojio i razradio pokret QAnon. Zanimljivo je prisjetiti se ranih pojava u “Sotonskoj panici”, koja je potresla SAD i druge zemlje engleskog govornog područja 1980-ih i 90-ih godina. Podrijetlo ove kolektivne histerije jest tema brojnih knjiga i dokumentarnih filmova. U "Satan’s Silence: Ritual Abuse and the Making of a Modern American Witch Hunt" (Basic Books, 1995.), Debbie Nathan i Michael Snedeker su napisali:
"Prema tvrdnji koju više od desetljeća promoviraju propovjednici, policija, tužitelji, psihoterapeuti, djelatnici za zaštitu djece i antipornografski aktivisti, postoji u ovoj zemlji - i, doista, diljem svijeta - ogromna zavjera tajnih sotonističkih kultova, koji su se infiltrirali posvuda u društvo, od CIA-e i policijskih postaja, do sudačkih zbornica i crkava. Obožavatelji vraga su se čak skrivali u vrtićima i predškolskim ustanovama, kaže priča, gdje su se predstavljali kao učitelji. Ova mogućnost je bila posebno zastrašujuća, jer se kaže da sotonisti smatraju mlade privlačnim plijenom za silovanje i mučenje, i lakim novačenjem za svoju vjeru.”
"U tako heterogenoj kulturi kao što je naša, tako opsežna moralna panika može se postići samo zajedničkim naporima da se institucionalizira", inzistiraju autori. "Bio je to snažan napor koji se nije spojio preko noći. Ali, kako se oblikovao, razvila se prava industrija oko nastojanja da se pokaže postojanje ritualnog zlostavljanja." Mediji su, kao i obično, odigrali ključnu ulogu. Ono u čemu su novinari dobri jest transformirati dva slučaja u epidemiju, a lokalnu vijest u bijes cijele zemlje. Moralna panika pozivala je na političko djelovanje, tako da su, u konačnici: “psihotičke zablude nekolicine pojedinaca pretočene u javnu politiku.”
https://archive.org/details/satanssilencerit00nath/page/n11/mode/2up
"Do sredine 1980-ih, vjera u ritualno zlostavljanje bila je institucionalizirana od strane profesionalnih društava, časopisa, masovnih medija i savezne vlade, koja je energično promicala tvrdnje svojih zagovornika. Zagovornici su koristili ove forume da razviju novu logiku i jezik, koji je zvučao nevjerojatno vjerodostojno, unatoč strastvenim naporima optuženih i njihovih odvjetnika da ga diskreditiraju."
Sve je započelo u praksi terapeuta koji su se bavili "oporavljanjem pamćenja", pod utjecajem knjige "Michelle Remembers", prvi put objavljene 1980. godine, u St. Martin's Pressu, a koja se temelji na "sjećanjima" koja je Michelle Smith povratila uz pomoć hipnoterapeuta Lawrencea Pazdera.
Uspjeh knjige "Michelle Remembers" je potaknuo druge knjige o sotonističkom ritualnom zlostavljanju (SRA), poput "Plesa s vragom", Audrey Harper i Harryja Pugha (1990.), gdje se hipnotizirana Audrey "prisjećala" da je nekoliko puta bila oplođena kako bi rodila djecu, koja će biti konzumirana u sotonističkim ritualima. Utjecaj Polanskog i 'Romary's Baby' (1968) je sasvim jasan.
Priča o Michelle Smith i kako je zapalila sotonsku paniku 1980-ih je i tema dokumentarca objavljenog prošle godine: "Sotona te želi". Ali, u toj ranoj fazi epidemije preporučujem besplatno dostupan "Potraga za Sotonom". To je izvanredan film koji je režirala Ofra Bikel i emitiran je na PBS-u 1995. godine: https://ia601705.us.archive.org/20/items/TheSearchforSatan/Frontline.S13E16.The.Search.for.Satan.1995.VHSRip.AAC2.0.x264-rattera.mp4
Isti tim je također napravio dvodijelno, četverosatno remek-djelo, "Divided Memories", koje se bavi kontroverzom o "lažnom sjećanju" u cjelini (drugi dio sadrži priče o "oporavljenim sjećanjima" na zlostavljanje tijekom sotonističkih rituala). "Potraga za Sotonom" dokumentira ulogu brojnih kriminalno nesposobnih psihijatara poput: Bennetta Brauna, Roberte Sachs, Corydona Hammonda i Judith Peterson, koji su kroz "seanse" (nalik na egzorcizme), uspjeli uvjeriti pacijente, poput Mary Shanley i Patricie Burgus, kako posjeduju desetke osobnosti i da pripadaju sotonističkim krvnim lozama kroz mnoge generacije. Ovi liječnici su bili hvaljeni od strane feministica, poput Glorije Steinem. Nacionalni glas im je dao Geraldo Rivera, u svojoj emisiji na NBC-u, u udarnom terminu, 26. listopada 1988. godine: “Štovanje đavola: Razotkrivanje Sotonskog podzemlja”. Imajte na umu kako su Braun, Sachs, Steinem i Rivera - Židovi. Isto su i Helen Bass i Laura Davis, autorice knjige "The Courage to Heal: A Guide for Survivors of Child Sexual Abuse" (1988.), knjige koja je više od bilo koje druge pridonijela epidemiji lažnih sjećanja na seksualno zlostavljanje.
"Sindrom lažnog sjećanja" je bio težak udarac očinskoj figuri u zapadnom društvu. Stoga niti ne čudi što su optužbe za sotonističko ritualno zlostavljanje vrlo brzo i javno iznesene od strane osvetoljubivih razvedenih žena protiv svojih bivših muževa, npr. u slučaju Hampstead u blizini Londona, kada je Ella Draper, u ogorčenoj borbi oko svoje djece, optužila oca Rickyja Dearmana da vodi pedofilski sotonistički kult i da je svoju djecu tjerao da ubijaju bebe i piju njihovu krv. Ispostavilo se da je djeci, koja su te optužbe iznijela pred kamerama, majčin dečko, Abraham Christie, pod torturom isprao mozak.
Uvodimo MK-Ultra i naciste
Žene s "oporavljenim sjećanjima" na sotonsko ritualno zlostavljanje (SRA) često su završile s dijagnozom višestrukih osobnosti. Dijagnoza "poremećaj višestruke osobnosti" (MPD) je uključena 1980. godine u Dijagnostički i statistički priručnik za mentalne poremećaje (DSM-3), Američke psihijatrijske udruge. Iako je DSM upozorio da je MPD iznimno rijetka pojava, njegova je ratifikacija uvelike pridonijela legitimizaciji prakse terapeuta koji bi pacijentima oporavljali pamećnje. Oni su se osjećali ovlaštenima, pod hipnozom, proizvoditi višestruke "promjene" kod pacijenata, kojima nikada prije nije dijagnosticiran MPD. Mnoge zlouporabe ove dijagnoze, kao i spoznaja da poremećaj često ima jatrogeno podrijetlo (što znači da je uzrokovan terapijom), potaknuli su njeno povlačenje iz izdanja iz 1994. godine (DSM-4). Umjesto njega uveden pojam "disocijativni poremećaj identiteta", koji se oslanja na rad francuskog liječnika Pierrea Janeta (1859.-1947.) o disocijativnoj posttraumatskoj amneziji, dobro dokumentiranom fenomenu.
(Rosie Waterhouse, Satanic Panic: A Modern Myth, 2023.)
Kako bi objasnili zašto se žrtve SWP-a nisu sjećale svojih užasnih zlostavljanja, sve dok nisu bile hipnotizirane desetljećima kasnije, vjernici u SWP tvrde kako su .... pa, oni hipnotizirali svoje žrtve (i članove također) kako bi ih programirali i razdvojili u višestruke osobnosti. Otkrića CIA-ina projekta MK-Ultra, sredinom 1970-ih godina, također su dobro došla, a mitologija zavjere SWP-a sada obično uključuje divlja pretjerivanja u mogućnostima kontrole uma putem tehnika tipa MK-Ultra, uz uključenje droge, mučenja i hipnozu. U "TRANCE Formation of America: True life story of a mind control rob" (1995), Mark Phillips, samozvani bivši operativac CIA-e, pripovijeda kako je spasio Cathy O’Brien od vladine mreže koja ju je pretvorila u MK-Ultra seksualnu robinju, cijepajući njenu osobnost na višestruke "altere", sve od ranog djetinjstva. Ni ona ni njezina obitelj nisu ništa primijetili, sve dok joj Phillips nije pomogao da hipnozom "povrati" svoja sjećanja.
Nacisti su uobičajeno uključeni u taj razrađeni recept, kao trešnja na torti. U gore spomenutom filmu "Out of Shadows", slušamo o Himmleru i njegovim zlim eksperimentima za stvaranje rase gospodara, zajedno s fotografijom njegovog dvorca u gotičkom stilu. U "13 sotonskih krvnih loza", Robina de Ruitera, saznajemo kako je Joseph Mengele odigrao ključnu ulogu u razvoju "Monarhovog programa kontrole uma" (potprograma unutar MK-Ultra, o kojem se toliko malo zna da mašta može podivljati), i "bio je dio okultne hijerarhije koja je tražila potpunu kontrolu nad svijetom."
Uvođenje nacističkog sastojka u MK-SWP tamnu pilulu je siguran znak etničke pripadnosti njezinih kreatora. Tamo nećete pronaći Izrael koji se igdje spominje, osim u vrlo rijetkim slučajevima. Corydon Hammond, jedan od ludih psihijatara koji se pojavljuje u filmu "U potrazi za Sotonom", održao je 1992. godine, na Četvrtoj godišnjoj istočnoj regionalnoj konferenciji o zlostavljanju i poremećaju višestruke osobnosti, govor, gdje je tvrdio kako zna da je tehnike korištene za programiranje žrtava seksualnog zlostavljanja da potisnu svoja sjećanja u Ameriku donio "hasidski židovski nacist" po imenu dr. Greenbaum.
https://archive.org/details/thegreenbaumspeech
Sotonistička panika 80-ih i 90-ih godina je najviše zahvatila zemlje engleskog govornog područja. To nije imalo nikakvog utjecaja u Francuskoj. Mislim kako je jedan od razloga kulturni uspon Freudove psihoanalize, koja odbacuje hipnozu i minimizira stvarnost incesta i seksualnog zlostavljanja (ovo je bilo isto vrlo štetno na svoj način, kao što Jeffrey Moussaieff Masson objašnjava u "Napadu na istinu"). Kao rezultat svega toga, francuska javnost je bila potpuno nesvjesna kontroverzi i literature o lažnim sjećanjima. To dijelom objašnjava uspjeh filma koji je objavljen u svibnju 2024. godine, "Les Survivantes", koji je, na moju veliku žalost, vrlo pozitivno primljen u francuskoj "zajednici istine". Film se temelji na svjedočanstvima žena koje su hipnozom "oporavile" svoja sjećanja na sotonistička ritualna zlostavljanja. Anneke Lucas, iz Belgije, jedna je od njih, ali "zvijezda" filma je Hélène Pelosse, bivša državna dužnosnica visokog ranga, koja daje mnoštvo intervjua. Ona npr. objašnjava kako je njena uloga u sotonističkom pokolju djece, u koju ju je uvukao djed (zajedno s mnogim drugim članovima njezine obitelji, koji se još ničega ne sjećaju) - imala ulogu "čistačice", što znači da je morala skupljati "hrpe dječjih leševa ... izvađenih utroba, iskasapljenih, spaljenih, masakriranih, silovanih, izrezanih motornom pilom: "Morala sam uzeti kantu i otići pokupiti sve te dijelove tijela, sve ih staviti u kantu, a onda sam sve to morala skuhati, poslužiti za večeru, a zatim počistiti; morala sam oprati suđe." Prema Pelosseinim “bljeskovima” (i ona je bila podvrgnuta “egzorcizmu”), crkveni velikodostojnici i političari visokog profila, uključujući Emmanuela Macrona, članovi su ovoga kulta. Sada dajem sve od sebe kako bih upozorio Francuze da ne vjeruju u ovo, ali nalazim se prilično sam u ovoj borbi, čak i dobivam prijetnje smrću zbog toga.
U ostatku ovog teksta bih želio predstaviti dvije studije slučaja, koje su pridoprinijele zataškavanju i prevari milijuna ljudi u Americi i Europi - SWP mitologijom. Mislim da nam daju neki uvid u način na koji mračni piling djeluje na ljude kojima nedostaje logično rasuđivanje i navika čitanja knjiga. Prvi slučaj dolazi od čovjeka koji sebe smatra "najutjecajnijim teoretičarom zavjere", drugo je od nepoznatog čovjeka, čija je jedina vjerodajnica njegova sposobnost da pusti suzu kada spomene dječju žrtvu.
Alex Jones i mračna tajna Bohemian Grovea
Alex Jones je poznat po svojoj sposobnosti ignoriranja uloge Izraela u 11. rujnu, ili u atentatu na Kennedyja. Tvrdi kako je njegova crvena pilula zamjena, ili protuotrov, za jew-pilulu. Njegovo naklapanje je prepuno riječi: “CIA”, “Duboka država”, “Novi svjetski poredak”, “Vojno-industrijski kompleks”, “Bilderberg”, “Posao iznutra”, uz druge okidače kojima skreće posebnu pozornost na ulogu američkih pogana u izdaji i uništenju vlastite zemlje.
Alex Jones je također pridonio SWP mitologiji, zajedno s QAnonom. Jedan od njegovih doprinosa je njegov dokumentarni film "Dark Secrets: Inside Bohemian Grove" (2000.). Raskrinkajmo ovu prijevaru koja je stekla golemu tiražu diljem svijeta. To će nam dati predodžbu koliko su sljedbenici Alexa Jonesa podložni manipulacijama, previše povjerljivi i previše lijeni da sami istražuju.
Bohemian Grove je veliko imanje, šume sekvoje od nekih 2700 hektara koje se nalazi u Monte Riju, Kalifornija. Pripada 'Bohemian Clubu' iz San Francisca (oni također posjeduju i šesterokatnu klupsku kuću u središtu San Francisca). Svakog ljeta, u lipnju i srpnju, stotine članova i gostiju se okuplja ondje na dvotjednom kampiranju. Dana 15. srpnja 2000. godine su se Alex Jones i njegov snimatelj, Mike Hanson, infiltrirali u Grove, te su skrivenom kamerom snimili ceremoniju otvaranja, nazvanu "The Cremation of Care". Snimka je središnji dio gore spomenutog dokumentarca. Jones je tvrdio kako je "The Cremation of Care" bila "drevna kanaanska, luciferska, babilonska, misteriozna religijska ceremonija", koja bi mogla uključivati i ljudske žrtve.
Tvrdnja se, prije svega, temelji na preuveličavanju "tajnovitosti" koja okružuje Bohemian Grove, kao i na namjerno zamagljenoj pozadini slika koje je snimio Hanson. Najprije istaknimo kako su ova dvojica muškaraca u Bohemian Grove ušla kroz glavnu kapiju, klupskim shuttle busom su krenuli na svečano otvorenje i potom na isti način otišli, bez da su pretraženi. Štoviše, te navodno tajne aktivnosti Bohemian Cluba su već opisane su u nekoliko ozbiljnih djela, kao što je William Domhoff, "Bohemian Grove and Other Retreats: A Study in Ruling-Class Cohesiveness" (HarperCollins, 1975.). Popis članova i gostiju su isto dostupni.
Klub je osnovan 1872. godine, započeo je kao okupljalište novinara, intelektualaca i umjetnika (tu su se družili Jack London i Mark Twain), ali se postupno razvio u ladanjski klub za bogate i moćne (slavni nije obavezno), koji cijene priliku za druženje u prirodi i daleko od znatiželjnih očiju (pišanje po sekvojama jest inicijacijski obred, link dolje na tekst o tome). Članarina košta oko 25.000 dolara na godinu, lista čekanja je poprilično dugačka. Utočište Bohemian Grove je prepleteno raznim kazališnim predstavama na otvorenom, koje su pisane posebno za tu prigodu i obično uključuju desetke samih članova, kao glumci ili statisti (budući su samo muškarci prihvaćeni u klub, onda ženske uloge igraju muškarci). Profesionalni zabavljači su također često pozivani neka podijele svoje talente sa članovima, ali besplatno.
http://www.albionmonitor.com/0707a/copyright/ac-boho2.html
Jedan od mota kluba je posuđen iz Shakespeareovog Sna ljetne noći: "Pauci tkalci ne dolaze ovamo."
"Trebalo bi", piše Domhoff, "upozoriti članove da ne raspravljaju o poslovnim i svjetovnim brigama, već samo o umjetnosti, književnosti i drugim užicima, unutar portala Bohemian." Nema sumnje kako se ovo pravilo često krši, ali to je svejedno pravilo.
(G. William Domhoff, Bohemian Grove and Other Retreats: A Study in Ruling-Class Cohesiveness, Harpercollins College, 1975.)
Još jedno važno pravilo jest: sve što se kaže unutar Kluba, a posebno tijekom povlačenja u Groveu, bude strogo zabranjeno za javnost. Lako je razumjeti da ljudi koje prate novinari, a koji se neće libiti javno objaviti njihove privatne razgovore, osjećaju potrebu za takvim okruženjem. Razumljivo, ovo pravilo također izaziva kontroverze, kao onda kada je 1971. godine predsjednik Nixon bio pod pritiskom neka odustane od sudjelovanja u šetnjama.
Ceremonija otvaranja, pod nazivom “Spaljivanje brige”, kazališna je predstava s orkestralnom glazbom i u wagnerijanskom stilu, koja se izvodi od 1880. godine (ali je nekoliko puta prepravljana), uključujući procesiju u kojoj sudjeluju članovi i gosti. “Dull Care”, izraz posuđen iz stare engleske pjesmice (Begone Dull Care), simbolizira “brige i nevolje koje važni ljudi navodno moraju nositi u svom svakodnevnom životu”. Tijekom povlačenja po šumi, Boemi su pozvani neka "odbace svoju tugu u vatru i budu jaki sa svetim drvećem i duhom Grovea." Predstava se odvija oko "Velike boemske sove" - betonskog kipa visokog 40 stopa, koji je totem kluba. U njegovim nogama Vječni plamen zajedništva spaljuje lik Dull Carea u lijesu.
Ovo je razigrani oblik poganstva, pomalo staromodan. Nema tu sotonizma, osim ako ne želite neki nekatolički ritual nazvati "sotonskim". Tvrdnja Alexa Jonesa kako sova predstavlja boga Moloha potpuno je neutemeljena, kao i, naravno, glasine o ljudskim žrtvama. Jones je rekao kako se one "ne mogu isključiti", ali isto se može reći i za jednoroge, jer ne možete dokazati njihovo nepostojanje. Ironično, bog Moloch je izvorno bio identičan s Jahvom (kao što je objašnjeno u mom članku "Đavolji trik: Razotkrivanje Boga Izraela"; link na tekst priložen gore.)
Hansonova presuda kako su "ljudi koji se susreću ovdje duboko u šumi, uključeni u ogromnu zavjeru, koja ima samo jedan krajnji cilj: globalnu dominaciju," ili njegova sugestija kako je Grove "mračna zavjera, potaknuta snagom i obožavanjem drevnog boga mračne sove," nisu ništa više od čaranja, osmišljenih da dočaraju potrebne slike u umove njegovih vjernika.
(Mike Hanson, Bohemian Grove : cult of conspiracy, RiverCrest Publishing, 2012.)
Ronald Bernard i crne mise bankara
2013. godine se pojavio intervju čovjeka koji se predstavio kao nizozemski financijer po imenu Ronald Bernard. Video je brzo preveden na nekoliko jezika i privukao je desetke tisuća pogleda u Europi. Godine 2017., vijest o njegovoj misterioznoj smrti je kružila (na stranici specijaliziranoj za lažne vijesti: thepeoplesvoice.tv), ali je njegov Youtube kanal, čudom, koji sada ima 50.000 pretplatnika, nastavio objavljivati nove materijale, sve do 2023. godine. Bernard je tvrdio kako ima saznanja iz prve ruke o kriminalnim praksama globalističke financijske elite, te je imao izravne kontakte s “vladama, multinacionalnim tvrtkama, tajnim službama i drugim terorističke organizacije”, ponekad je i osobno nadzirao isporuku kamiona punih gotovine. Saznao je da su ti ljudi luciferijanci ili sotonisti, kada su ga konačno odveli “na mjesta koja se zovu sotonske crkve”, gdje bi služili “svoju svetu misu, s golim ženama, pićem i sličnim”. Uživao je u tome sve dok ga nisu zamolili neka "sudjeluje u žrtvovanju djece". On je rekao - ne.
Slomio se i nastavio je proučavati Bibliju i Protokole sionskih mudraca, doživio je iskustvo bliske smrti i shvatio kako je “cijeli svijet, kakav mislimo da ga poznajemo, samo iluzija u koju vjerujemo”. Ah, prije nego što je napustio sotonistički svijet, kaže: "Bio sam fizički mučen... kako bih bio siguran da nikada neću prekršiti ugovor o tajnosti." Ovo bi trebalo objasniti činjenicu da, unatoč tome što on zna sve, neće reći ništa: ni ime, ni mjesto, ni datum koji bi mogao dati malo mesa njegovoj isključivo bezvremenoj, bezprostornoj i bezimenoj priči (dirljivoj priči o iskupljenju iz pakla i pronalasku Krista, baš kao Mike Smith u "Out of Shadows"). Zapravo, nemoguće je pronaći čak niti imena tvrtki koje tvrdi da ih je vodio. Ronald Bernard, koji kaže kako je "igrao na najvišoj razini [financijske elite] oko pet godina", jednostavno nema životopis. Sumnjam da ima i rodni list.
Ono što pojačava moju sumnju jest njegov jedini projekt, koji je stvaranje "financijske platforme" pod nazivom B. of Joy, koja vam obećava "emocionalni povrat" u zamjenu za vaš novac.
https://bofjoycoop.eu/en/our-goal/fees.html
Jedini razlog koji, čini se, uvjerava ljude u iskrenost njegova svjedočanstva jest suza koju je pustio prisjećajući se ključnog trenutka kada je vidio žrtvovanje djeteta. Intrigantno je, slažem se. Ali, svijet je pun glumaca spremnih izdati se za stručnjake ili insajdere, te neometano pričati besmislice u grotesknim dokumentarcima, kao što je "Above Majestic", u kojem se slučajno pojavljuje i Ronald Bernard.
Vaš izbor, hoćete li povjerovati "Ronaldu Bernardu" ili ne, ovisi o vašem osobnom razumijevanju "istine" i načinu na koji ćete je pronaći. Ako mislite da bilo koju tvrdnju (osobito onu koja je izvan uobičajenog narativa) treba dokazati, onda nemate ni najmanjeg razloga da mu povjerujete. Ako mislite da tvrdnjama, čak i onim izvanrednima, treba vjerovati, sve dok netko drugi ne dokaže da su lažne (osobito ako dolaze od zgodnih ljudi), onda ćete mu, naravno, povjerovati. To je, nažalost, logika koja prevladava unutar Conspiracylanda, barem u francuskom selu.
To je vjerski mentalitet.
BY: Laurent Guyenot; 27.04.2024.
ONI ŽIVE!
Add comment
Comments