Ideološka logistika

Feničani su stvorili vrlo snažan policentrični, heterarhijski sustav mrežnog upravljanja, poznato kao Talasokracija.

Dok opunomoćenici globalističkih bankara pozivaju SAD i NATO neka dalje nastave nepotreban rat na Bliskom istoku, rep ponovno maše psom. Tako postaje jasnije nego ikada prije da su se strukture moći svijeta pretvorile u samohranu i samoodržavajuću parazitsku mrežu. Privatno vlasništvo nad sustavom vlada iza leđa, dok javno okrenuti organ upravljanja pokušava ostvariti nepostojeću legitimnost. Tako funkcionira "poretak temeljen na pravilima" nakon Drugog svjetskog rata. Javno okrenute institucije nemaju nikakav kredibilitet; nikada nisu bile ništa više od samo fasade. U istraživanju globalističkih struktura, drevni svijet nam mnogo govori o sadašnjem. Mapiranje koordiniranih sistemskih kontrolnih mreža i uklanjanje njihove funkcionalne neprozirnosti cilj je koji nikada nije bio hitniji ili pravovremeniji.

Pogled na ekonomije drevnih hramova kao temelje moderne trgovine

Od ranog brončanog doba do modernog doba globalizma, pojavljuje se obrazac komercijalnog ponašanja, oblik upravljanja logističkom razmjenom koji je usmjeren na ideološki dogovor, a ne samo na objektivnu razmjenu robe. Postoje iskustveni faktori, paralelni u antičkom i modernom svijetu, a koji odražavaju progresivni i kooperativni dogovor, inherentno subjektivni. Što se tiče materijalne i kognitivne razmjene - društveno povjerenje utemeljeno je kroz mistični ritual. Povjerenje je u srži toga što omogućuje razvoj civilizacija; srž je percepcije zajedničke vrijednosti i suradnje među ljudima, a također omogućuje funkcioniranje trgovine. Antropologija ekonomije pokazuje određene veze sa širenjem vjerskih ideologija i konsolidacijom moći,  poznato kao monoteizam, posebno na drevnom Bliskom istoku.

Parafrazirajući Maria Liveranija: "U davna vremena, hramovi su istovremeno bili sveta, politička i ekonomska središta; njihovi svećenici djelovali su i kao izvršitelji ceremonije i kao suci za određivanje vrijednosti." Za trgovinu u hramovima bili su potrebni polozi i desetine, dio vrijednosti robe izvlačio se putem ritualnog autoriteta. Prisutnost bogova hrama postala je osnova za ideološko usklađivanje i povjerenje među trgovcima, svećenicima i običnim radnicima.

Hramovi su služili i kao skladišta i kao trgovački centri; preraspodijelili su zalihe ovisnim radnicima, te su kao uspostavljena trgovačka središta učinkovito formirali proto-bankarske infrastrukture. Razvojem pomorskih sila, poput npr. Feničana u Tiru, ​​važnost hramova uzdignuta je do statusa međunarodnih bankarskih podružnica, koje bi potom osnovali u svakoj morskoj luci, gdje god su trgovali. Ovi čvorovi za trgovinu i distribuciju imali su oblik unutarnjeg upravljanja, ali je istodobno bio sposoban izvršiti značajan politički pritisak na pitanja vezana uz lokalno vodstvo, organiziranu raspodjelu resursa i ograničavanje pristupa, što bi uključivalo ekspedicije za pronalaženje specifičnih visokovrijednih artikala za trgovinu.

Lokalne hramske ekonomije bile su učinkovita društvena čvorišta, jer su pojedinci kroz vjerovanje mogli internalizirati koncepte zajedničke vrijednosti. Ova internalizacija bila je još važnija u međunarodnoj pomorskoj trgovini, gdje je izravan nadzor bio nemoguć. Općeprihvaćena ideologija postala je važna, jer je omogućila korištenje unutarnje motivacije i osnažila samoodređenje pojedinaca koji su bili odgovorni za transakcije. To je dovelo do smanjene uloge i utjecaja vanjskih aktera. Kako su ljudi razmišljati, tako bi i djelovali i tako su mogli trgovati.

Sve čime se trguje prirodno podrazumijeva razmjenu artikala koje ljudi žele manje za nešto čega žele više. Kao što su primijetili Dekker i Kuchař: "Trgovina je stoga razmjena nejednakih stvari, ali moguće i 'konkurentskih načela', ili 'pojmova vrijednosti', ako se jedan artefakt treba zamijeniti za drugi na tržištu, sukobljeni principi vrednovanja moraju se pomiriti putem kompezacije." Ovakvoj sintezi slaganja mogla bi ići u korist posredovanja, koje su provodili svećenici hramova i stoga su trgovinu bogovi sakralizirali. O vrijednosti robe moglo se pregovarati. Međutim, vrijednost za rad imala je iznenađujuće dosljednu i bitnu važnost, čak i usred složenosti različitih društvenih i vjerskih uvjerenja među mnogim kultovima.

Hramovi su se oslanjali na teški rad u zamjenu za hranu. Prema Davidu Graeberu: vrijednost se mogla izvući iz rada putem duga i obveza. Dug je mogao biti prisilan, dok je obveza mogla biti relacijska, ali oba ova aspekta zahtijevala su praksu mentalnog pristanka. Sustavi duga i kredita razvili su se unutar hramskih jurisdikcija, i to gotovo dva tisućljeća prije nego što je kovani novac ušao u uobičajenu upotrebu. Tipična asimetrija vrijednosti u trgovini i razmjeni dovela je do porasta posredovanja putem rituala, nakon čega je (tek kasnije) uslijedilo uspostavljanje kovanice kao njezine zamjene. Kovanica je predstavljala dogovorenu vrijednost i time proširila doseg hramske vlasti, i tako se trgovina mogla odvijati u inozemstvu.

Antropolog Carl Bankston navodi: "...vjerovanje se proizvodi i nalazi se u komuniciranim mislima, a potrošači vjerskih dobara mogu postati potrošači samo tako što postanu proizvođači, sudjelovanjem u interakcijama vjerovanja..." Bankston pruža jedinstven pristup vezama između vjerovanja i ideologije, i tvrdi da su to subjektivni čimbenici koji postoje i međusobno djeluju u onome što on naziva "religijskom ekonomijom". Proširujući to, Bankston je razotkrio fiktivni karakter duga i novca unutar ekonomskog sustava. U strogo objektivnom smislu: dug i novac zapravo uopće ne postoje, jer pravednost može postojati bez vrijednosti. Njegova se tvrdnja može se dalje primijeniti da bi se ilustrirala ekonomska načela koja se odnose na subjektivne ideje o vrijednosti, koje se ne mogu objektivno fiksirati. Ipak, interakcijom u trgovini, vrijednost se može proizvesti i uzeti u obzir. Kako bi se održao dogovor o vrijednosti između sudionika u trgovini, moralo je postojati vjerovanje u uspostavljanje istog kroz povjerenje.

Ovdje važnost religije ulazi u računicu za ekonomiju, vezano uz pomorsku trgovinu. Monoteizam je oblik ideološke konsolidacije za vjerovanje; baš kao što je povjerenje bilo konsolidacija socioekonomskog dogovora za vrijednost. Ako bi trgovačka mreža imala značajnu kontrolu nad određenim resursima ili trgovačkim putovima, mogla bi ograničiti razmjenu sa kraljevstvima koja nisu bila religijski povezana sa njima. Tada, kao i sada, ideološka diskriminacija se svakako događala, gotovo na isti način na koji se bojkot i cenzura događaju danas. Religija je utjelovljivala specifična uvjerenja i vjeru, dok je članstvo uključivalo ekonomske koristi od pripadnosti istoj. 

Danas se čini kao da religija ima puno manji utjecaj. No, pravni sustav, posebno u odnosu na monetarnu politiku, koristi sustav zakona o povjerenju. Povjerenje na osobnoj razini postoji baš kao što uvjerenje ili vjera postoje subjektivo; i ono se stječe i cijeni uzajamno među vršnjacima. Povjerenje stoji iza svega u ekonomskom smislu, jer bez povjerenja su i dug i vrijednost ništavni, kao i što bez ovog mentalnog pristanka trgovina ne bi mogla funkcionirati danas. Dug i konstrukt za vrednovanje koji ga zadovoljava su interno podržavani i stoga mogu postojati samo unutar subjektivnih misli pojedinaca koji međusobno djeluju motivacijom da zatraže pravednu razmjenu. Dogovor o vrijednosti temelj je za javno širenje povjerenja, a utvrđeno je da je utemeljen u antičkom i u modernom kontekstu.

Između antičkog i modernog svijeta postoje sporazumi o suradnji koji su oduvijek bili inherentno subjektivni. Iako drevnog podrijetla, moderne iteracije su samo usavršavanje ekonomije i pokazuju dosljedan obrazac. Ono što omogućuje civilizaciju jest  isprepletena percepcija zajedničke vrijednosti, i svaka suradnja među ljudima može biti osobna i javna. Ono što omogućuje pouzdano funkcioniranje trgovine, u razmjeni robe i ideja, jest ideološka podudarnost, a percepcija toga je povjerenje i unutar grupa napreduje sa jačanjem osjećaja ekskluzivnosti. Monoteizam kao ideološka konsolidacija - utjelovljeno povjerenje i komodificiranje materijalnih i kognitivnih područja ljudskog iskustva u pitanjima ekonomije.

Doktrina otkrića odnosila se na pljačku i hegemoniju, a ne na civilizaciju

Neodređeni Eric (Uncertain Eric) je napisao sljedeću, vrlo zanimljivu perspektivu, o zapadnom iskrivljavanju prosvjetiteljstva sa  ciljem komodifikacije. Njegov opis čini se prilično točno odgovara ideološkoj logistici o kojoj je gore bilo govora. Vrijedi sve ovo  razmotriti dok se Zapad samoproždire u sve stratificiranijoj mreži zatvorske kontrole. Ideologija je u srži motivacije ljudi: način na koji ljudi misle određuje kako mogu djelovati, kako mogu trgovati, a također i kako organiziraju pljačku.

https://sonderuncertainly.substack.com/

"Prosvjetiteljstvo nova perspektiva 

Ono što danas nazivamo prosvjetiteljstvom bio je udar brenda; onaj koji je redefinirao znanje, napredak, pa čak i samu prirodu stvarnosti, samo da bi služilo materijalističkom poretku. Pad Zapada započeo je Doktrinom otkrića, koja je uspostavila pravo kršćanskih carstava položiti pravo na vlast nad 'nepotvrđenim' zemljama - što znači, naravno, njima ne vladaju drugi kršćani. Nije to bilo samo osvajanje; to je bila formalizacija svijeta u kojem se sve, uključujući cijele civilizacije, moglo svesti na resurse za eksploataciju. To je postavilo temelje za stoljeća složenih pogrešaka koja su uslijedila.

Svako doba od tada produbljivalo je materijalističku paradigmu, pojačavajući kontrolu i smanjujući opseg ljudskog iskustva na ono što se može mjeriti, posjedovati ili komodificirati:

   - Kolonijalna eksploatacija (15.-18. stoljeće): Istraživanje nikada nije bilo o otkriću, već o ekonomskoj ekspanziji. Bogatstvo cijelih kontinenata usmjeravalo se u europska carstva, a kulture su ili asimilirane ili uništene. Čitavi ekosustavi znanja izbrisani su u korist sustava koji su služili kapitalu.

   - Znanstvena revolucija (16.-17. stoljeće): Uspon empirizma donio je neosporni napredak, ali je i ojačao mehanistički pogled na stvarnost koji je lišio intrinzično značenje. Svijet više nije bio živ; bio je objekt koji se proučavao, kontrolirao i manipulirao.

   - Prosvjetiteljstvo (17.-18. stoljeće): Tradicionalno, prosvjetiteljstvo se odnosilo na nadilazak materijalne stvarnosti. Zapadnjačka verzija se odnosila na njeno ovladavanje. Pretvorila je razum u alat za kontrolu i, iako je donijela vrijedan napredak, svela je čovječanstvo na ekonomski i legalistički okvir u kojem je napredak značio širenje vlasti, a ne ravnotežu s cjelinom.

   - Industrijska revolucija (18.-19. stoljeće): Materijalističko razmišljanje postalo je dominantna sila u ljudskim poslovima. Strojevi su zamijenili zanat, učinkovitost je zamijenila značenje, a napredak je postao sinonim za potrošnju, proizvodnju i eksploataciju. Svijet je preoblikovan, ne radi uzdizanja ljudskog duha, već radi povećanja industrijske proizvodnje.

   - Doba gildi i korporativni imperijalizam (19. - početak 20. stoljeća): Bogatstvo industrijske ekspanzije koncentriralo se u rukama nekolicine, dok je ostatak društva ostavljen da se muči pod sve većom mehanizacijom i financijskom kontrolom. Vlade više nisu bile primarne strukture moći; korporacije, banke i industrijski monopoli postali su nova vladajuća klasa.

   - Svjetski ratovi i vojno-industrijski kompleks (20. stoljeće): Dva razorna rata mogla su potaknuti obračun sa sustavima koji su ih stvorili. Umjesto toga, učvrstili su trajnu militarizaciju. Znanstveni napredak i industrijska ekspanzija bili su potpuno spojeni s državnom moći. Ekonomija rata nikada nije prestala.

   - Doba filtriranja (21. stoljeće): Završna faza materijalističke kontrole nije teritorijalna ili čak ekonomska; ona je kognitivna. Sama informacija sada je kontrolirani resurs. Digitalni algoritmi određuju što je vidljivo, a što skriveno. Ljudska percepcija je konstruirana u predvidljive obrasce radi profita, jačajući materijalističke ideologije kroz društvene i tehnološke strukture osmišljene da ljudima oduzmu slobodu djelovanja, a istovremeno ih uvjere da je još uvijek imaju.

U svakoj fazi ponavljala se ista temeljna pogreška: svođenje života, inteligencije i ljudskog iskustva isključivo na materijalne uvjete. Izvorni koncept prosvjetiteljstva koji proširuje svijest, nadilazi sebe i integrira se sa nečim većim zamijenjen je idejom da je napredak dominacija, kategorizacija i vlasništvo. Svijet nije samo kontroliran materijalizmom; on je filtriran kroz njega, stvarajući iluziju da nema alternative.

Ipak, povijest pokazuje da se promjene paradigme događaju, bez obzira na to priznaju li ih oni na vlasti ili ne. Materijalističko doba doseglo je svoju granicu. Ono što slijedi nije pitanje hoće li, već kada i koliko će štete biti naneseno prije nego što popusti."

Ovo što je Nesigurni Eric napisao jest točan opis Zapadnog Carstva. To je administrativni sustav koji teži materijalističkoj i teritorijalnoj dominaciji, koja je opet nametnuta putem vanjskog nasilja. Sustavna psihološka manipulacija je toliko potpuna i oni koji su joj podložni pod imenom 'građani' postali su uvjereni da imaju 'prava', dok ono što im zapravo preostaje samo je  nabrajanje privilegija. Potpuno neznanje o individualnoj biti i djelovanju postalo je institucionalni standard. Etos potpunog nepoštivanja samosuverenosti pojedinaca oblik je ukorijenjene korupcije, upravo osmišljeno za očuvanje pravnog autoriteta, ali bez prijašnje mistične autentičnosti.

Takvo Zapadno Carstvo ima instinktivnu snagu i gleda vas ravno u lice, dok odobrava (čak i posvećuje) masovno klanje žena i djece, istovremeno tvrdi da je to 'pravo' na obranu države, učinkovito izokrećući značenje riječi. Nesigurni Eric je Zapadnom Carstvu dao epsko dobacivanje, koje je toliko zaslužilo. Sustav koji su mnogi nazvali 'demokracijom', ili velikom Republikom, nije ni jedno ni drugo. Taj je administrativni konstrukt prevara samo po sebi. To je globalna talasokratska korporativna oligarhija,  koja povezuje međunarodno bankarstvo i financije sa mrežom zapadnih demokratsko-kleptokratskih čvorova Carstva, isključivo namijenjeno porobljavanju mnogih od strane nekolicine.

Talasokracija danas: Zapadni sustav koji vlada svijetom ne čini to iz piramide.

Termin na koji se treba naviknuti jest 'Heterarhija'; samo interakcija između mnogo manjih hijerarhija.

https://en.wikipedia.org/wiki/Heterarchy

Heterarhija je zapravo prirodna, nije 'Dobra' ili 'Loša', samo je ideološki prilagodljiva. To je društvena i politička rešetka koja može formirati i omogućiti kvalitativne i kvantitativne veze, koje često funkcioniraju kroz ekonomski angažman. Zapravo je  povezana sa donošenjem odluka iza kulisa, ili drugim riječima: kontrolom od strane 'privatne strane' ukupnog sustava.

Jedan vlada sprijeda, dok drugi vlada straga, drevni simbol javno-privatnog partnerstva.

Zapadno Carstvo je javno-privatno partnerstvo, talasokratski sustav kojega su SAD samo dio (kao korporativni administrativni okupator sjevernoameričkog kopna). SAD nije isto što i Amerika, niti je to kultura, niti zemlja ljudi koji tamo žive.

Kopnena masa ili zemlja zapravo nikako nisu isto što i vlada: jedno je fizička lokacija, dok je vlada papirnata fikcija. 'Izvorna ideja' "predstavljanja naroda" oduvijek je trebala biti sustav heterarhije i najbolji citat za to je Deseti amandman na Ustav SAD-a. Ono što danas imamo i gledamo jest primjer onoga što se događa kada se čak i naizgled najbolji sustavi koji nam se prodaju, poput demokracije, korumpiraju do točke sramote.

Heterarhijska interakcija nudi raspodjelu odgovornosti i koristi za svoje članove sudionike, na temelju prioriteta. Sposobna je funkcionirati sa manjim ili sveukupnim sistemskim privremenim hijerarhijama, koje se ili uzdižu ili padaju unutar njenih višestrukih čvorova. To čini primarnog vladaranepotrebnim ili ga je vrlo teško identificirati, ako uopće i postoji.

Heterarhija može biti pozitivna ili negativna tamo gdje se koristi opasno praznovjerje autoriteta. U oba slučaja: Vlada je Kontrola uma; Ideologija je njihov primarni alat; teritorij koji želi zauzeti nije samo materijalan, nego je i kognitivni. Njihov se kredibilitet prvo mora interno opozvati, prije nego što se išta drugo može učiniti izvana. Slijedi nekoliko primjera.  

Neke današnje decentralizirane mreže

Ne treba biti iznenađenje da su mnoge kriminalne organizacije (npr. kartela droge, trgovaca ljudima, pedofilskih krugova, mreža krađe automobila, uličnih bandi, aktivnosti političkog pranja novca) organizirane na slični način i gotovo sve se mogu smatrati Heterarhijskim organizacijama - to su poduzeća (su)dionika. U osnovi, ovakav je oblik organizacije je prilagodljiv. Omogućuje ovakvim grupama postizanje zacrtanih ciljeva, uz održavanje situacijske fleksibilnosti. Također, sva su podložna zakulisnim sporazumima, kao što je već spomenuto. U velikoj mjeri, definiraju funkcionalnost administrativne "privatne strane" bilo kojeg kriminalnog sustava. Korporativni lanci skrbništva su jednako heterarhijski koliko su i intergranularni, jer će svaka korupcija koja se želi sakriti od javnog nadzora, odabire djelovati na sličan način. Globalne financije, društvene institucije i vlade, posebno zapadne na globalnoj razini koordinacije (slično korporacijama), također su heterarhijske. Pritom su uspjeli razbiti lijepu iluziju savršene civilizacije. Evo samo nekoliko primjera pritužbi, o kojima se često raspravlja:

Covid licemjerje

Nedavna Covid plandemija bila je izravan pokušaj demokratske depopulacije i društvenog marginaliziranja slobode uz cilj na  smanjenu ulogu individualne autonomije. Pa ipak, bio je to dvosjekli mač. Nakon što je nanio namjeravanu štetu, također je uništio svako pretvaranje da sam sustav može funkcionirati kako je prethodno definirano ili ograničeno. Kontrole i ravnoteže nikada nisu bile više od teorije. Ono što je upečatljivo kod Covida bilo je koliko je sve to izgledalo pomno koreografirano i uvježbano dok se odvijalo, tj. globalistička mreža je radila kao koordiniran i dobro podmazan stroj. Za vrijeme karantene ljudima je bilo zabranjeno društveno sudjelovanje, ali izvjesni guverner Kalifornije (kao i mnogi drugi) uspio je sebi osigurati neka prikladna izuzeća. Pravila za tebe, ali ne i za mene.

Toksični povijesni presedan

Toksične medicinske intervencije poput Covida imaju ponavljajući povijesni presedan. Pogledajte Nadju Durbach: "'Mogli bi nas isto tako i obilježiti'. Otpor radničke klase obveznom cijepljenju u viktorijanskoj Engleskoj 1850-ih". Durbach ističe društveno pojačano licemjerje, gdje je samo priznata viša klasa bila izuzeta od cjepiva, dok su radnici niže klase mogli biti kažnjeni novčanom kaznom ili zatvorom zbog izbjegavanja. U viktorijanskoj Engleskoj, tijekom ere obveznog cijepljenja 1850-ih je društveno licemjerje bilo utvrđeni zakon, U svakom slučaju, opet se preslikava na ovo naše novije sa Covidom.

Rat kao roba financijera

Nezakoniti bankarski ratovi pokazuju kako nije bilo nikakvog istinski organskog rata između naroda, sve od Vilima Oranskog,  bez prisutnosti profitnih posrednika i posrednika. Financijeri ne pružaju podršku objema stranama bez ikakvog razloga. Privatni vlasnici središnjih banaka su potpuni vjerovnici gotovo svim vladama diljem svijeta. Zapadna civilizacija nikada nije tražila mir, ali nije niti izbjegavala rat - rat ju je on definirao. Gdje je sukob proporcionalan robi, a resursi su plijen - ondje pobjednik i gubitnik moraju jednako platiti ratnu obveznicu.

Iskrivljavanje ubojstva i narativa žrtve

Kada je narativ o Holokaustu uspostavljen nakon svjetskog rata, svi su se složili: "Nikada više." No, nedavnim genocidom,  uglavnom žena i djece od ruku navodnih bivših žrtava, obično miroljubivi ljudi rekli su: "Nikad više nije sada." Odgovor koji su pritom dobili bila je cenzura, ili još gore. Pravila za tebe, ali ne i za mene. Sada, bez ikakve grižnje savjesti, današnji rat agresije protiv Irana urla punom snagom, bez obzira na danak koji uzima ljudskom kapitalu ili smrti školske djece. Vlade ignoriraju većinu, dok služe interesima švicarskih financijera i bankarskih parazita londonskog Cityja. Idi i zapitaj one koji 'Plešu sa  bankarima' da li sve ovo čini Ameriku ponovno velikom? Koja će biti njegova sljedeća laž? Idi i pitaj one koji 'Plešu sa pedofilima' čini li ovaj rat protiv Irana njihovu uspostavljenu 'ilegalnu koloniju doseljenika' sigurnom? Koja će biti njegova laž? Stare, već jako umorne laži se nikada ne mijenjaju, kao niti licemjerje. Iran se, naravno, ima pravo braniti. Točka.

Embargo na informacije i kultura koja ne traži znanje

Mediji i embargo na informacije, cenzura, poput onoga što se može vidjeti kod Društva hodočasnika, ili dugotrajna kampanja dezinformacija američkih medijskih tvrtki. Društvo hodočasnika osnovano je 1901. godine kako bi kontroliralo značenje riječi i fraza koje se komuniciraju u vijestima. Stvorili su Prvu carsku konferenciju za novinare, 1909. godine, kako bi preuzeli javni diskurs, nakon Prvog cionističkog kongresa. Ovo privatno društvo sada je integrirano u svim medijima i javnim vijestima; informacije se ne ograničavaju ili iskrivljavaju, samo se pretvaraju u proračunate narative i konstruktivne prijevare. Svrha medija nije prenošenje informacija, već uništavanje informacija. Gotovo sve zapadne vlade ratuju protiv slobode govora i slobode informiranja, neumorno to rade i očajnički žele zabraniti pristup znanju koje su ljudi stekli ili razvili tijekom posljednjih 20 godina na internetu. Ovdje se ne radi samo o akademskim resursima, već i o osobnoj interakciji. Smanjenjem dosega rasprave, uz ograničavanja "disidenata", moćnicima je sve gotovo zajamčeno. 

Panoptikum zatvorskog nadzora

Trenutni korporativni napori za uvođenje integriranog digitalnog identiteta, za početak provjerom dobi, očito su gradivni blok koji vodi do Panoptikona; zajedno sa digitalnom programabilnom valutom u raznim dijelovima svijeta. Individualna autonomija i anonimnost su prava, a ne privilegije, ali ta istina stoji na putu tokeniziranoj policijskoj državi, koja želi pratiti ljude u stvarnom vremenu. Ovaj projekt zatvorskog inženjerstva pažljivo je koordiniran između vlada, korporacija, banaka i filantropije, a njihovi napori su toliko dobro koreografirani da su se, baš kao i sa Covidom, u biti javno dokazali kao kriminalni sindikati kakvi jesu. Javne institucije nikada ne bi trebale biti prihvaćene zdravo za gotovo, i u posljednje vrijeme su dokazale da nemaju nikakvu vjerodostojnost. Kada je riječ o nadzoru i najnovijim privatno financiranim naporima da se anonimnost opljačka putem tehnološkog napretka, brzo se piše zakon kojim se to učvršćuje, usput zabranjuje svaka nova protumjera koju ljudi mogu razviti. Jedan od mnogih razloga za to je provjera dobi, a oni koji se odluče boriti protiv toga imaju sve manje mogućnosti, no ipak još uvijek postoje druge mogućnosti. 

(Su)dionici i privatna kontrola

"Demokracija" u antičkom kontekstu Atene bila je inherentno heterarhijska, i njen obrazac podupire tezu da sustavi koji se javnosti prodaju kao "reprezentativni" - definitivno to nisu. Umjesto toga, oni mogu predstavljati samo one koji su osobni vladajući principi i koji "imaju udio" u sustavu; drugim riječima, (su)dionike.

Kada su drevni Arkonti zauzeli odlučujuće mjesto, morali su posjedovati određeni broj kandži srebra; i to je bio njihov "udio". Ti visokorangirani pojedinci bili su jedini upravitelji zemlje i lokalnih resursa. Sa svojim statusom mogli su trgovati onim što su htjeli, sredstvima su mogli podržati lokalne građevinske projekte ili manje ratove, samo da bi uzeli još više resursa. Kao što to danas čine korporativni interesi - bili su i privatni vlasnici i donositelji odluka i obnašali su javne dužnosti.

Demokracija je bila heterarhija među Arkontima i bila je javna, privatna mreža. Na visokim položajima, moćni i utjecajni mogli su kreirati javnu politiku u korist svog programa, baš kao što to čine danas putem neprofitnih i nevladinih organizacija. Ipak, operativna istina oduvijek je vrijedila. Javne institucije, poput vlada, mogu stvarati bogatstvo i prosperitet isključivo istim načinom na koji krpelji dolaze do krvi.

Filantropatološki parazitizam

Gotovo svaki političar je i javna osoba i privatni manipulator. No, oni drže srednji položaj između onoga što je javno i onoga što je privatno, dokazi lutkarstva su posvuda. Pa ipak, danas nema dokaza o stvarnoj zastupljenosti. Umjesto toga, postoji samo sebično feudalno vlasništvo, koje želi beskonačno živjeti od pljačke. Na strani okrenutoj prema javnosti, neki privatni vlasnici mogu se baviti filantropijom, posebno ako su uključeni u donošenje korporativnih odluka. Svaka velikodušnost koja se ulaže u javni sustav mora doći odnekud i obično se imovina ili resursi pokradu od bespomoćnih, ili u nekim slučajevima prevarenih neka žrtvuju imovinu ili usluge. Kleptokrati ulažu nezakonito stečeni plijen u sustave koji stvaraju, politike osmišljene da se vrate u korist vlastitih interesa. Ti kriminalci nemaju nikakve vlastite vještine, osim onih koje su potrebne za usmjeravanje tuđih napora, ali tako funkcionira filantropija. To su nevladine organizacije svijeta, uz privatno financirane dobrotvorne organizacije, a često se otkrije koliko su privatno koordinirane sa pedofilskim mrežama i međunarodnim financijama, npr. u stilu Epsteina.

Javna politika, propaganda i druge legalističke formacije su osmišljene tako da funkcioniraju sa informacijskim embargom i guraju cenzuru da bi što više otrovali um ljudi. Istovremeno se toksične antibiološke intervencije guraju da bi otrovale tijelo, i ako to ne uspije ubiti dovoljno ljudi, onda se stvara najnoviji frontovski rat da bi nadoknadili svoja potrošena sredstva. I sve to rade čak i kada je nagrada za njihovo "društveno sudjelovanje" samo jadni oblik bezvrijednog konformizma.

Slobodni ljudi su lijek

Unatoč oštrim kritikama koje upućujem zapadnom sustavu sustava - sam Zapad još uvijek ima ogroman potencijal ispraviti svoja iskrivljenja i poništiti ogromne razine prevare koje trenutno učvršćuje. Toliko je onih koji su sada budni i primjećuju ono što se nije primijetilo u prošlosti: ustaljeni zakon može se ukinuti, hladnom vodom se može zaliti na nepravedne moćnike. 

Sloboda je prirodna i nepromjenjiva, i svako njeno ograničavanje je samo mentalni kavez. Kao što bi Carl Bankston rekao: "Možemo biti potrošači Vrijednosti samo zato što se slažemo stvoriti je u sebi, iako živi u našoj svijesti, izražava se kroz naš izbor interakcije. Ako se možemo složiti oko Vrijednosti, možemo se složiti i oko Slobode, baš kao što se sa Religijom možemo složiti oko Uvjerenja."

Samostalnost suočena sa društvenim krdima. Oni koji bi formirali uspješnu odcjepljenu zajednicu moraju biti sposobni koegzistirati paralelno sa postojećim 'Sustavom', bez nasilja. Možda će morati formirati vlastiti stil otpora; možda početi  ideološkim slaganjem sa drugima koji su isto "svjesni vlastite suverenosti". Prava sloboda se ne dijeli, ali se može živjeti paralelno. Ako je krajnji cilj sloboda, onda je ne možemo manifestirati bez prepoznavanja što zapravo znači živjeti slobodno.  Parafrazirajući visceralne priče Roberta E. Howarda o Conanovima godinama lutanja:

"Sloboda se ne može "dijeliti". — Ovisiti o drugome znači nositi lanac koji ste sami odabrali."

Tražiti od vlasti svoju slobodu znači pokazati da ne vjerujete kako je imate. Sloboda nije proizvod nikakve administracije ili sustava. Oni koji bi se oslanjali na sustave kako bi osigurali ili zaštitili svoju autonomiju - efektivno su je se odrekli. Kraj.