Mrtvo tijelo zaslužuje pokop

Zapad ne umire, Zapad je već odavna mrtav. Pojam "Zapad" ili "Zapadna civilizacija" postao je toliko elastičan, opisuje gotovo sve što Sjedinjene Države i njihovi saveznici odluče nazvati "zapadnim": NATO, Washington, Bruxelles, liberalnu demokraciju, Atlantski savez, globalno tržište i institucije poslijeratnog međunarodnog poretka. Međutim, ovo je kategorička pogreška, jer Zapad nikada nije bio samo savez, ideologija ili skup globalističkih institucija - bio je visoka kultura. Specifično europska civilizacija, rođena iz ruševina Rima, formirana spajanjem rimskog kršćanstva sa germanskim narodima i politički oblikovana u franačkom svijetu. Ali, takav Zapad više nije živ.

Njegovu smrt ne treba miješati sa nestankom njegove kulture, jer civilizacije ne nestaju kada se njihove knjige prestanu čitati ili njihovi spomenici prestanu stajati. One umiru kada se generativni oblik koji ih je proizveo iscrpi. Dva svjetska rata nisu bili samo europski ratovi neviđenog nasilja, već su bili katastrofalna terminalna kriza europskog Zapada. Godine 1914. je Europa okrenula goleme energije akumulirane stoljećima protiv sebe. 1945. godine je ono što je ostalo od starog europskog poretka ležalo politički, demografski i materijalno slomljeno. Suvremeni Zapad je politički nastavak nečega što nije kulturno živo. Amerika nije uskrsnula Europu. Već je naslijedila leš, odjenula ga u jezik liberalnog univerzalizma i natjerala neka hoda. Veliko pitanje našeg doba stoga nije kako spasiti Zapad, već može "Zapad" konačno umrijeti i može li se iz njegove smrti pojaviti nešto novo? 

Što je bio Zapad?

Prije nego se pitamo je li Zapad umro, prvo moramo utvrditi što je Zapad bio. Pitanje je teže nego što se čini na prvu, jer je moderna upotreba transformirala "Zapad" iz imena određene civilizacije u političku i ideološku kategoriju američkog carstva. Upravo taj koncept se morfološki mora odbaciti, jer se kod Spenglera povijest ne sastoji se od jedne civilizacije koja se progresivno razvija od kamenog doba do savršenstva u američkom poretku. Umjesto toga, povijest se sastoji od različitih visokih kultura; svaka posjeduje svoju dušu, simboličke oblike, geografsku domovinu, narode i sudbinu. Razlika je temeljna. Za razliku od mita koji nam moderni Zapad voli govoriti o linearnoj povijesti - antička Grčka i Rim nisu samo prva poglavlja zapadne povijesti. U Spenglerovoj morfologiji, oni pripadaju apolonskoj kulturi, čiji je glavni simbol ograničeno i neposredno prisutno tijelo. Faustovska ili zapadna duša posjeduje potpuno drugačiju orijentaciju, jer je njezin glavni simbol "čisti i neograničeni prostor", a njezino kulturno tijelo (kako Spengler piše): "...procvjetalo je rođenjem romaničkog stila u 10. stoljeću na sjevernoj ravnici između Labe i Tagusa." Razlika stoga nije kronološka već morfološka, ​​jer Rim nije postupno postao Zapad, već se nova Visoka kultura pojavila iz ruševina stare.

979. godina 

Na veliku sramotu modernog Zapada - "Zapad" je rođen u srednjovjekovnoj Europi, a ne u Ateni. Ova formacija bila je sinteza rimskog prava, latinskog učenja i administrativnih tradicija, kao i sjećanja na univerzalno carstvo, sve naslijeđeno iz antike. No, katoličko kršćanstvo pružilo je metafizički i institucionalni okvir kroz koji je to nasljeđe reorganizirano, dok su germanski narodi pružili nove političke, aristokratske i ratne oblike. Franački svijet postao je prva velika politička kristalizacija ove sinteze, jer Karolinško carstvo nije obnovilo Rim, već je transformiralo rimsko nasljeđe u nešto novo, Sveto Rimsko Carstvo. Ista razlika vrijedi i za kršćanstvo, jer je kršćanska vjera neophodna za formiranje Zapada, ali samo kršćanstvo nije sinonim za Zapad ili Europu. Nastalo je u bliskoistočnom svijetu magijske civilizacije, potom je ušlo u nekoliko različitih civilizacijskih oblika poput pravoslavne civilizacije. Latinskokatolička civilizacija srednjovjekovne Europe bila je jedna od njih, budući Zapad nije bio kršćanski izoliran, već je kršćanstvo spojeno sa narodima, institucijama, krajolicima, povijesnim okolnostima latinske Europe, čak i poganskim europskim i helenskim religijskim i filozofskim idealima. Kako navodi Julius Evola u djelu "Pobuna protiv modernog svijeta": 

"U svim praktičnim svrhama, kršćanstvo je "preobratilo" zapadnog čovjeka samo površno; ono je konstituiralo njegovu "vjeru" u najapstraktnijem smislu, dok se njegov stvarni život nastavio pokoravati manje-više materijalnim oblicima suprotne tradicije djelovanja, a kasnije, tijekom srednjeg vijeka, etosu koji je u biti oblikovan sjevernim arijevskim duhom. U teoriji, zapadni svijet je prihvatio kršćanstvo, ali u svim praktičnim svrhama ostao je poganski; činjenica da je Europa uspjela uključiti toliko motiva koji su bili povezani sa židovskim i levantskim pogledom na život iest oduvijek bila izvor iznenađenja među povjesničarima. Dakle, ishod je bio neka vrsta hibridizma." 

Zapad se stoga ne može svesti na kršćanstvo ili Rim; bila je to nova sinteza katoličkih, germanskih i rimskih elemenata. Taj identitet postaje vidljiv upravo zbog ove sinteze, jer gotička katedrala nije propali grčki hram, već pripada drugom svjetovnom osjećaju. Vitez nije rimski legionar u drugačijem oklopu. Srednjovjekovno sveučilište nije Platonova akademija. Skolastika nije jednostavno Aristotel sačuvan pod kršćanskim imenima. Dante nije ponavljanje Vergilija. Arturijanske romanse, Pjesma o Rolandu, Pjesma o Nibelunzima, viteštvo, križarski ratovi, monaštvo, katedralna kultura, kanonsko pravo, ali i papinstvo i Carstvo, pripadaju prepoznatljivoj kulturnoj konstelaciji. Pretpostavljati srednjovjekovno razdoblje kao "mračno doba" je vrlo  morfološki zavaravajuće, jer liberalni mit pretpostavlja da su Grčka i Rim već bili "zapadni", te da su srednjovjekovna stoljeća predstavljala prekid zapadne civilizacije, te je stoga renesansa bila povratak klasičnim podrijetlima Zapada. Spengler obrće perspektivu: identificira romaničke i gotičke oblike kao izraze rane faustovske duše i tretira kasnije romaničke, gotičke, renesansne, barokne i rokoko oblike kao faze jednog zapadnog stila, a ne kao nepovezane povijesne epizode. Renesansa stoga nije bila trenutak kada je Europa postala "zapadna" vraćanjem temeljima Grčke i Rima, već kasnija faza već postojeće zapadne kulture koja je reinterpretirala europsko klasično nasljeđe prema vlastitim katoličkim potrebama. Ta duša je (za Spenglera) bila faustovska i posjedovala je karakterističan impuls prema beskonačnom. Gotička katedrala to čini vidljivim u kamenu, kao vertikalnost, dubinu, svjetlost, visinu i arhitektonski pokret koji kao da se napreže izvan granica neposredno vidljivog. Spengler povezuje isti kulturni impuls sa matematikom, glazbom, slikarstvom, istraživanjem, znanošću i političkom ekspanzijom. Zapadnjački osjećaj svijeta zato nije skup nepovezanih postignuća, već zajednička morfologija koja se pojavljuje u različitim medijima, kao što se faustovska tendencija prema beskonačnom manifestira istovremeno u gotičkoj arhitekturi i u zapadnoj koncepciji matematičkog prostora, ali i filozofskom idealu univerzalizma i napretka. 

Zapad je stoga bio posebna civilizacija, ukorijenjena na određenom mjestu koje je okupljalo formativne narode Zapada, poput germanskih i romanskih naroda zapadne i sjeverne Europe: Francuza i Nijemaca, Anglosaksonaca, naroda sjeverne Iberije, Kelta i sjevernih Talijana; dok su Skandinavci i Slaveni, naknadno i u različitim stupnjevima, uključeni u šireću zapadnu sferu. Geografska domovina za Zapad je bio europski svijet, koji se protezao od Atlantika i Britanskog otočja preko franačkih zemalja do njemačkih i sjevernotalijanskih teritorija. Kasnije širenje ove kulture ne treba zasjeniti njezino podrijetlo; Zapad je započeo kao europsko iskustvo.

Amerika je stoga morfološki problem, jer pripada povijesti faustovske kulture, a nije proizašla iz srednjovjekovnog europskog oblika koji je prvi dao zapadnoj kulturi njezin identitet. Njeno neposredno formiranje pripada kasnijim fazama zapadnog razvoja: reformaciji, protestantskoj fragmentaciji, znanstvenom racionalizmu, prosvjetiteljstvu, republikanskoj revoluciji, liberalnom individualizmu, slobodnom zidarstvu, kao i mitu o Novoj Atlantidi. Amerika nije reproducirala srednjovjekovno kršćanstvo; naslijedila je zapadnu civilizaciju, nakon što su se njeni izvorni kulturni oblici već počeli raspadati. Spenglerovim rječnikom: ovo je odlučujuća razlika između Kulture i Civilizacije i on navodi: "Civilizacija je neizbježna sudbina Kulture", odnosno prijelaz iz žive ekspanzije u krutost, apstrakciju i eksternalizaciju. Amerika se stoga može shvatiti, ne kao vanjska zamjena Zapada, već kao kasnofaustovska Civilizacija samog Zapada. Isti impuls koji je gotičku maštu tjerao prema beskonačnom prostoru postaje tehnološko majstorstvo, ekonomska ekspanzija, politički univerzalizam, pokušaj organiziranja planeta kao jedinstvenog poretka. Posebna europska kultura se transformira u univerzalnu civilizaciju, ideološki projekt za cijeli svijet.

Ovo je odlučujuća inverzija, jer je srednjovjekovni Zapad posjedovao univerzalni religijski horizont, te je i ostao poseban, europski i povijesno ukorijenjen. Kasnofaustovska (neki danas umjesto faustovska, koriste riječ prometejska) Civilizacija sve više tretira tu posebnost kao nešto što treba prevladati u ime univerzalnosti. Amerika je stoga i zapadna, ali u morfološkom smislu, više nije Zapad. Opasnost, dakle, nije u tome što je strana civilizacija osvojila Zapad, već u tome što je Zapad dovršio vlastitu unutarnju logiku. Njegova težnja prema beskonačnom postala je planetarna ekspanzija; njegov univerzalni religijski horizont postao je univerzalna politička ideologija; njegova moć transformacije naslijeđenih oblika postala je univerzalizacija vlastite kasne morfologije. Zapad se tako suočava sa konačnom posljedicom vlastitog faustovskog impulsa, transformacijom određene kulture u univerzalnu civilizaciju i, u konačnici, raspadanjem Europe u lonncu za taljenje američkog carstva.

Samoubojstvo Europe

Ako je Zapad rođen kada je rimski svijet umro, njegovu smrt ne treba isključivo tražiti u nestanku njegovih artefakata, već u iscrpljivanju snaga koje su ga učinile povijesno kreativnim. Dva svjetska rata predstavljaju odlučujuću katastrofu u tom procesu. U njima je Europa okrenula akumulirane demografske, ekonomske, političke i duhovne energije svoje civilizacije protiv same sebe, gdje je potrošila kapital akumuliran kroz stoljeća u bratoubilačkom ratu. Europa nije pala pod vanjskom civilizacijom koja ju je osvojila; uništila je samu sebe kroz vlastitu oholost.

Prvi svjetski rat stoga je bio veliki čin samouništenja, jer je civilizacija koja je transformirala europski kontinent kroz industrijalizaciju, znanost, masovnu organizaciju i imperijalnu ekspanziju okrenula te kapacitete prema unutra. Mladići Europe ušli su u rat noseći pretpostavke civilizacije koja je još uvijek sigurna u vlastitu povijesnu budućnost. Ernst Jünger pruža otkrivajuće svjedočanstvo, ne samo o užasu rata, već i o entuzijazmu kojim je njegova generacija u početku ušla u taj rat: "Bili smo očarani ratom". Odrastali su u sigurnosti i žudjeli za "iskustvom izvanrednog", a rat se pojavio kao "veliko, neodoljivo, sveto iskustvo." Značajno nije samo zato što je Jünger bio naivan, nego i u tome što je rat (u početku) bio izraz kvaliteta kroz koje je faustovska civilizacija razumjela sebe: djelovanje, opasnost, ovladavanje golemim prostorima. Katastrofa je proizašla iz vlastitih energija civilizacije. Ista Europa, koja je izgradila željeznice preko kontinenata i flote preko oceana, sada je izgradila topničke sustave sposobne uništiti cijele generacije. Tehnološko majstorstvo nije spriječilo barbarstvo, samo ga je industrijaliziralo. Demografske posljedice su bile civilizacijske (ne samo vojne), jer je rat uništio milijune mladih Europljana iz onih dobnih skupina kroz koje se reproduciraju obitelji, profesije, uprave, ali i aristokratske elite. Spengler je ovaj problem shvatio u eksplicitno civilizacijskim terminima, jer kaže: "Velika povijest je zahtjevna", napisao je u djelu "Sat odluke". "Ona proždire rasno najbolje elemente." Političko uništenje bilo je jednako duboko, jer je monarhijski sustav koji je vodio Zapad propao, dok su imperijalne strukture Hohenzollerna, Habsburga, Romanova nestale iz europskog poretka. Stara aristokratska i dinastička ravnoteža bila je narušena i carstva koja su stoljećima organizirala ogromne dijelove kontinenta su zamijenjena nestabilnim nacionalnim državama, revolucionarnim režimima ili novim ideološkim pokretima. Čak su i 'pobjedničke sile' bile transformirane. Britanija i Francuska jesu zadržale svoja carstva, ali nijedna nije imala isto demografsko, financijsko ili strateško samopouzdanje koje je imala prije 1914. godine. Ono što je umrlo 1918. stoga nije samo stari diplomatski sustav, nego i europsko uvjerenje u trajnost vlastitog političkog poretka. Stefan Zweig, u knjizi "Svijet jučer", dao je istoj katastrofi autobiografski oblik, dok se osvrće iz egzila tijekom Drugog svjetskog rata. Napisao je da je Europa, "pravi dom želje moga srca" za njega izgubljena, nakon što se "dva puta samoubilački rastrgala u bratoubilačkim ratovima". Opisao je svoju generaciju kao da je pala sa "intelektualnih visina" u "moralne dubine". Zweigovo pismo nije nostalgija za starim habsburškim svijetom, nego je osobno svjedočanstvo o uništenju europskog kontinuiteta koji se nekoć činio trajnim, a u stvarnosti se pokazao jako privremenim.

Drugi svjetski rat dovršio je tragičan proces koji je započeo Prvi svjetski rat, da i ne spominjemo Veliku depresiju, komunističke revolucije, građanske ratove, demografske poremećaje, političku nestabilnost. Europa koja nastaje nakon 1945. godine je fizički razorena, ekonomski iscrpljena, demografski smrtno ranjena, politički i strateški podređena. Njemačka, kao i geografsko i morfološko središte zapadne kulture, okupirana je i podijeljena. Istočna Europa pada pod sovjetsku dominaciju. Britanija, zajedno sa Francuskom, postaju financijski vazali Amerike. Kontinent koji je nekoć vladao svijetom sada je podložan hirovima Washingtona i Moskve. Europske sile nekoć su se međusobno borile za pravo organiziranja Europe i šireg svijeta, ali Njemačka je zauzimala jedinstven položaj u toj borbi. Poput Francuske, bila je jedno od glavnih povijesnih središta Zapada i morfološki je više puta bila privučena pokušaju ujedinjenja kontinenta, obrazac koji se može pratiti unatrag kroz Sveto Rimsko Carstvo do karolinškog koncepta 'kršćanskog' europskog imperija. Točan oblik se ne može znati. Možemo se samo pitati da je Carska Njemačka mogla ujediniti kontinent bez američkog uplitanja i stvaranja EU, možda bi Europa postigla dogovor koji bi koristio njoj samoj, a ne diktatima Washingtona. Spengler je smatrao Njemačku jedinstveno važnom za ovu mogućnost, nazivao je Njemačku "odlučujućom zemljom svijeta", zbog geografskog položaja i relativno mlade državnosti. Također, prije Drugog svjetskog rata upozoravao da se Europa nalazi blizu još jednog globalnog sukoba. Njegova je briga bila širi povijesni položaj Njemačke i mogućnost da će europska kriza uništiti Europu prije nego što uspije riješiti svoj kontinentalni problem, i bio je u pravu što se bojao. 1945. godine su se ostvarili Spenglerovi najgori strahovi, jer se na pitanje tko će organizirati europski kontinent više nije odgovaralo prvenstveno u Berlinu, Parizu, Londonu ili Rimu, već su ga određivale sile izvan Europe. Amerika je imala netaknute industrijske kapacitete, ogromne financijske resurse, globalnu logističku moć, ogromnu vojnu snagu. Europa je imala ruševine, iscrpljeno stanovništvo, političku fragmentaciju, uz neposrednu sovjetsku prijetnju. To je rezultiralo prijenosom europske strateške i civilizacijske aktivnosti. To je najdublje značenje 1945. godine. Europa od te godine nadalje više nije mogla spriječiti strane sile da je okupiraju, podijele, financiraju njeno ropstvo i reorganiziraju kontinent. Preživjela je biološki i materijalno, ali su povijesni suverenitet i duhovna vitalnost nestali. Zapad nije samo bio ranjen svjetskim ratovima; njegova vitalnost i osjećaj svrhe su umrli. Ostalo je nasljeđe tog organizma i pitanje je što će Amerika učiniti sa lešom.

Amerika i nasljeđe Zapada

Smrt europske političke moći znači da je civilizacija izgubila vlastito političko središte. Nešto je moralo zauzeti prostor koji je ostao prazan, i Amerika je zauzela to mjesto. Rezultat nije samo američko osvajanje Europe, niti zamjena jedne civilizacije drugom. Puno je čudnije, jer je Amerika naslijedila političko tijelo Zapada, a Europa je zadržala mnogo kulturnog pamćenja.

Američko stoljeće već se najavljivalo prije završetka rata. 1941. godine je Henry Luce izjavio: "Potpuna prilika za vodstvo je naša". Budući Ameriku nije opisao samo kao još jednu veliku silu među ostalima, već kao silu suočenu sa jedinstvenom globalnom i  povijesnom prilikom, navodi da "Amerika i samo Amerika" može učinkovito navesti ratne ciljeve sukoba, ne kao europsku budućnost, već kao američku i imperijalnu. To je značajno, jer otkriva da američko vodstvo nije slučajna posljedica europske iscrpljenosti 1945. godine, već je počelo eksplicitno formulirati posteuropski Zapad. Europska katastrofa učinila je ovaj koncept američke hegemonije stvarnim, budući je 1950. godine Kennanov Stožer za planiranje politike opisao Zapadnu Europu kao zemlju koja pati od "duboke iscrpljenosti fizičkih i duhovnih snaga." Američki cilj nije bio samo navodno vojno obuzdavanje Sovjetskog Saveza, već više obnova europske ekonomske i političke stabilnosti uz američku pomoć, što je rezultiralo time da je Europa postala objektom američkog strateškog planiranja. Stoljećima su europske sile izrađivale planove za svijet unutar  Europe, ali nakon 1945. godine je Amerika izrađivala planove za Europu izvan Europe.

Američki sustav nije nalikovao starim europskim carstvima, jer Washington nije trebao anektirati Francusku ili trajno okupirati Britaniju, već je Amerika stvorila sofisticiraniji oblik sjenovitog carstva vojnih saveza, ekonomske integracije, financijske ovisnosti, političke koordinacije, kulturnog utjecaja, navodne zaštite europskih država pod američkim strateškim kišobranom. Europa je formalno ostala suverena upravo zato što njen suverenitet nije zahtijevao potpunu stratešku neovisnost, te je pasivno samozadovoljstvo Europe izgledalo bolje zbog odnosa sa javnošću i propagande za Amerikance kod kuće, kao i svijet općenito. Zato na poslijeratni američki poredak ne treba gledati samo kao okupaciju, nego kao na sustavnu hegemoniju.  Transformacija je posebno vidljiva u Njemačkoj. Njemačka je bila geografsko središte Europe, dok je 1945. godine postala središnji objekt američkog sigurnosnog rješenja za Europu. Zapadna Njemačka mogla je oporaviti svoju industriju, na kraju i  ponovno dobiti vojne snage, ali te snage postoje uz američki blagoslov, a ne kao neovisni instrument njemačkog projekta. Njemačko pitanje nije bilo hoće li Njemačka organizirati Europu, nego kako će se Njemačka uključiti u liberalni američki poredak i tako zauvijek spriječiti mogući povratak neovisne Europe. Ista transformacija dogodila se u širim razmjerima. Britanija je  zadržavala svoju državu i veliki dio svog prestiža, ali se njen imperijalni sustav brzo raspao. Francuska je također zadržala svoj kulturni i politički identitet, ali je njeno globalno carstvo nestalo, unatoč prigovorima De Gaulla. Analogija Amaury de Riencourta postaje ovdje korisnom, jer u knjizi "Dolazeći Cezari", on izričito predstavlja Europu kao 'Novu Grčku', a Ameriku kao 'Novi Rim'.  Struktura je namjerno morfološka, ​​jer Europa kao središte koje nosi kulturu, prolazi kroz helenistički pad dok Amerika preuzima ulogu Rima, vanjske civilizacijske sile koja konsolidira širi sustav.

Analogija objašnjava nešto što je inače teško razumjeti, a to je zašto Amerika treba Europu. Rimu nije bila potrebna Grčka zbog toga što je Grčka imala vojnu moć, jer je helenistički svijet izgubio ratničku vrlinu i demografsku vitalnost nakon ratova sa ​​dijadohima. Ne. Rimu je bio potreban helenistički svijet jer je grčki identitet posjedovao nešto što Rim nije mogao sam stvoriti ili osvojiti - kulturni prestiž filozofije, književnosti, umjetnosti, uz autoritet starije civilizacije. Rim je mogao vladati Mediteranom, a istovremeno dopustiti Grčkoj da ostane kulturno autoritativna. Amerika se suočava sa sličnim problemom, jer posjeduje vojnu moć, monetarni kapital, tehnološke kapacitete i globalni doseg, ali nije stvorila kulturu čije je ime sve više prisvajala.

Zapad kao identitet nosi akumulirani autoritet Europe, ne samo faustovske civilizacije, već i apolonske civilizacije. Američki filozofi su europski, njihove arhitektonske ideje su europske, njihove velike književne tradicije su europske, njihovo povijesno pamćenje je europsko, čak je i jezik kojim Amerika sebe opisuje kao "zapadnu" proizašao iz Europe. Amerika stoga ne može jednostavno ukinuti Europu i dalje nazivati ​​vlastiti poredak "Zapadnim", jer time priznaje europsko nasljeđe kao legitimno pretkolo vlastite moći. To stvara središnji paradoks američkog Zapada, jer Europa opskrbljuje civilizacijsku kulturu, dok Amerika opskrbljuje civilizacijsko središte. Odnos je asimetričan. Europi treba Amerika materijalno i strateški, dok Americi treba Europa simbolički, ali ovdje se čak i analogija sa Rimom raspada. Rim je osvojio helenistički svijet, ali je ostao duboko prijemčiv za grčku kulturu. Helenska kultura nije bila tolerirana samo kao muzejski eksponat, već je postala bitnim dijelom rimske elitne civilizacije. Rimska moć mogla je apsorbirati Grčku, bez traženja od Grčke neka postane rimska u svakom pogledu.

Američki odnos prema Europi je drugačiji, jer Amerika čuva Europu pretvarajući je u univerzalnu svjetsku baštinu. Europska kultura može ostati, ali visoka kultura koja je proizvela te iste stvari postaje nešto "izvanjsko" suvremenim političkim stvarnostima. Europa postaje krajolik spomenika, muzeja, turizma, književnosti, kuhinje i povijesnog pamćenja. Njena kultura opstaje, ali sve više kao nešto što Carstvo treba sačuvati i unovčiti, a ne nastaviti kao živu visoku kulturu. Katedrala ostaje stajati i nakon što je svijet koji ju je izgradio nestao. Julius Evola, pišući u poslijeratnom razdoblju, došao je do paralelnog zaključka iz potpuno drugog smjera, jer je odbacio ideju kako je Amerika mlada civilizacija predodređena da nadmaši staru Europu, tvrdeći da je "Amerika posljednja faza moderne Europe". Ono što je Europa posjedovala u razrijeđenom obliku, tvrdio je Evola, koncentrirano je u Americi i dovedeno krajnosti. Formulacija je korisna, jer sprječava da se američki fenomen shvati kao nešto potpuno izvanjsko Zapadu, time što Amerika nije negacija faustovskog razvoja, samo je njegova kasna koncentracija. Razlika je  važna, jer civilizacija nije suprotnost kulturi; kod Spenglera je civilizacija zapravo mumifikacija kulture. Američki fenomen stoga ne mora biti stran faustovskom Zapadu da bi predstavljao njegovu smrt, već predstavlja točku gdje karakteristične tendencije postaju toliko univerzalizirane i izvorni kulturni oblik više ne može preživjeti. Faustovski impuls prema beskonačnom nekoć je proizvodio gotičke katedrale, putovanja, otkrića, križarske ratove, znanstvena istraživanja, uz ogromne političke ambicije europskih carstava. Ali, u svom kasnoameričkom obliku, isti impuls želi svijet bez granica: neograničenu proizvodnju, neograničenu potrošnju, neograničena tržišta, neograničeno tehnološko širenje, neograničenu seksualnu slobodu, slobodu od identiteta, te konačnu univerzalizaciju političkog i ekonomskog sustava.

Europski Zapad započeo je kao civilizacija sa univerzalnim težnjama. Američki Zapad je postao univerzalna civilizacija izvedena iz Zapada. Ovo je temeljna razlika, jer je srednjovjekovno kršćanstvo moglo tvrditi kako je univerzalno kroz katoličanstvo, ali je  istovremeno ostalo nepogrešivo europsko. Univerzalizam se izražavao kroz određeno civilizacijsko samopouzdanje, određene narode i institucije, određeno povijesno nasljeđe. Američki univerzalizam preokreće odnos, jer posebna europska kultura postaje tek povijesni izvor načela za koja se pretpostavlja da vrijede za cijelo čovječanstvo samo zato da bi se izgradio kraj povijesti. Ovdje projekt postaje samoprožimajući, jer američki poredak univerzalizira načela izvučena iz te visoke kulture, dok ih  istovremeno progresivno odvaja od povijesne kulture koja ih je proizvela.

Američko stoljeće nije samo program za obranu Sjedinjenih Država. Stvar je puno gora, jer je to povijesna i metafizička tvrdnja da je Amerika stekla globalnu odgovornost za budućnost svijeta i čovječanstva, prema tome nitko ne može biti jednostavno prepušten vlastitom kulturnom iskustvu, mora se istaliti zajednička ljudska budućnost. Amerika je morala prihvatiti voditi  čovječanstvo u utopijsku budućnost izvan povijesti, gdje su rasa, religija i identitet nestali, a kultura je postala isključivo vlasništvo ljudske rase. Stoga je amerikanizacija Zapada dublja od samo vojne moći, jer je Zapad promijenio svoje značenje od civilizacije ukorijenjene u Europi do planetarnog poretka neoliberalizma predvođenog Amerikom. Analogija sa Rimom stoga sadrži dublju istinu, nego što je De Riencourt možda namjeravao, jer Amerika doista jest Rim za europsku Grčku. No, samo ako prepoznamo da američki Rim zahtijeva od europske Grčke neka objasni zašto se njeno carstvo naziva Zapadom. Ovdje ima nešto duboko paradoksalno, jer Amerika mora očuvati Europu da bi vladala Zapadom, dok istovremeno takvo očuvanje Zapada kao američkog političkog identiteta ubrzava nestanak Zapada kao specifično europske civilizacije. Zapadnoeuropsko nasljeđe trebalo je prevladati da bi se stvorila utopija na kraju povijesti - kršćanska Nova Atlantida.

Nekropola

Zaključak koji najviše uznemiruje jest da civilizacija koja se sada naziva "Zapad" nije ista civilizacija koja je stvorila Zapad; baš kao što je europski Zapad, u Spenglerovim terminima, umro je 1945. godine. Ono što postoji na tom mjestu je američki poredak, koji je naslijedio ime, simbole, povijesni prestiž i veliki dio institucionalne baštine, jer mu je taj svijet bio koristan. Zato je moderni "Zapad" teško klasificirati: je li to NATO, Europska unija, MMF, Svjetska banka, UN, globalni kapitalizam, masovno potrošačko društvo, liberalna demokracija ili američki sigurnosni sustav? Američko carstvo sebe tretira kao suvremenu instituciju, nasljednicu iste civilizacije koja je stvorila Chartres, Dantea, viteštvo, skolastiku, itd. Ali, ono to nije. 

Američka nacija nije prvenstveno definirana podrijetlom od drevnog naroda, zajedničkom svetom geografijom, niti naslijeđenim europskim povijesnim svijetom. Ona se definira kroz tvrdnju da nije potrebno biti Nijemac, Arapin, Kinez, Nigerijac, Meksikanac kako bi se rasno postalo Amerikancem. Sama je osoba uključena u ideju Amerike, budući Amerika, kao propozicijska nacija, nema tradicionalni identitet, već političko i ekonomsko vjerovanje. Njeno stanovništvo podržava tu transformaciju, jer moderna Amerika više nije samo produžetak europskih naroda koji su je osnovali. Njezin je demografski sastav oblikovan stoljećima imigracije i asimilacije. To nije nedostatak, samo je dijelom zacrtanog američkog blistavog grada na brdu (prosvjetiteljstvo) i Nove Atlantide (kršćanski univerzalizam oslobođen biološkog identiteta). Amerika ima izvanrednu sposobnost uključivanja stanovništva, upravo zato što ne zahtijeva potpuno nasljeđivanje starog europskog kulturnog identiteta. Upravo je zato Ameriku toliko teško klasificirati kao nastavak europske visoke kulture. Amerika nije samo još jedna europska nacija - to je posteuropska civilizacija sastavljena od europskog nasljeđa.

Rusija predstavlja neugodnu usporedbu sa Amerikom, vladaricom Zapada. Rusija nije Zapad u Spenglerovom smislu; pripada drugom kulturnom svijetu, vlastitom religijskom i povijesnom putanjom pravoslavnog svijeta Bizanta. Međutim, Rusija ima  nešto što modernoj Americi sve više nedostaje, npr. prepoznatljivu civilizacijsku genealogiju Bizanta, Kijevske Rusije, Moskovske kneževine, Ruskog Carstva, ruske književnosti, ruske umjetnosti, pravoslavne vjere i, najvažnije, povijesnih istočnoslavenskih naroda europskog podrijetla, koji tvore biološki lanac kulturnog pamćenja.

Rusija može reći odakle dolazi i tvrditi da je rođakinja ili srodnica Europe. Moderna Amerika ne može tvrditi isto na isti način, jer je njena genealogija istovremeno europskog i antieuropskog podrijetla. Amerika je utemeljena na mogućnosti bijega od europskog povijesnog poretka u biološkom, filozofskom, religijskom i političkom smislu; stoga nije toliko nastavak Europe koliko je to Europa koja je transformirana u eksperiment post-rasne planetarne civilizacije. To je tajna Nove Atlantide: Amerika je rođena sa mogućnošću nadmašiti stari svijeta. Europa je nasljedstvo, Amerika je eksperiment. Granica nije bila samo geografska, ne radi se o tome. To je povijesni prekid sa starim svijetom, predstavljanje Nove akumulirane tradicije, hijerarhije, dinastije, naslijeđenih identiteta, uz iskrivljivanje težine same povijesti.

Američka tendencija nije bila samo očuvanje europske civilizacije. Više se radio o oslobađanju nužnosti da bude europska, dok potrošačko društvo postaje modernost i zamjena europske visoke kulture; dok američke strateške institucije postaju arhitektura međunarodnog poretka kao kraj povijesti, oslobođeno rata. Američko iskustvo prestaje biti američko iskustvo i počinje se predstavljati kao prirodna budućnost čovječanstva. I kada "Zapad" postane planetaran, tada prestaje biti europski.

Sve ovo stvara vrlo čudan problem, jer ako je Amerika nadišla Europu, što Ameriku onda čini zapadnom? Bez Europe, pojam "Zapad" postaje besmislen. Amerika može osigurati moć, institucije, ideologiju i kapital, ali ne može proizvesti nasljeđe predaka Europe. Stoga, Americi je Europa potrebna, i zbog razloga koji je čudniji od obične imperijalne ovisnosti. Američko Carstvo ne može se jednostavno proglasiti Američkim Carstvom koje vlada skupinom stranih naroda i pokazuje civilizacijsku priču koja  kontinuiteta. To bi zahtijevalo tvrdnju da Washington ne vlada Europom, već brani civilizaciju čiji je Amerika navodno legitimni nasljednik, a protiv Rusije i islama. Europa je dokaz američkog identiteta. Amerika preuzima europske kulture i smješta ih u vlastitu političku mitologiju. Zato Američko Carstvo ne može jednostavno uništiti Europu, nego je mora sačuvati dovoljno i toliko da ostane "zapadno". Međutim, očuvanje ima i drugu stranu, jer bi se regenerirana Europa pokazala problemom za američko carstvo. Ako bi Europa povratila demografsko samopouzdanje, vojnu neovisnost, politički suverenitet, povijesnu svijest i koncepciju sebe kao civilizacije, te počela postavljati pitanja, onda bi se poslijeratni poredak pokazao nepotrebnim. Moglo bi se postaviti pitanje: Što bi Europa mogla biti bez Washingtona; možda bi mogla povratiti vlastito strateško i kulturno središte? Ili bi semožda mogla ponovno razmotriti mogućnost da europskom kontinentu treba europska sila koja ga je sposobna organizirati. Stoga, takva mogućnost i takva pitanja i dalje moraju biti uspavana. Zato se Europa nalazi u stanju koje je čudnije od poraza i osvajanja, samoodržava se na životu samo kako bi bila prosperitetna i kulturno prepoznatljiva, čak se prošlosti dopušta neka živi u kontemplativnom obliku jer više nema moć postati politička budućnost. U tome i jest prava funkcija američkog zapadnog sustava: ne treba izbrisati europsku kulturu, već je treba pripitomiti za globalnu publiku potrošača (što je zapravo puno gore). Europljanin može biti ponosan na herojske likove iz svoje povijesti, sve dok ti heroji ne postaju početak nove europske političke imaginacije; Europljanin se tom liku može diviti iz sigurnosti udžbenika povijesti.

Stari Zapad postaje bezopasan kada postane svjetska baština. Ovdje razlika između smrti i regeneracije postaje ključna. Mrtva civilizacija može se regenerirati iz svojih ruševina, baš kao što je Europa učinila nakon Rima i ponovno se rodila kao Zapad. Ali, danas Europa nije niti u životu, niti u smrti, samo je u stagnaciji. Još uvijek je previše živa da bi nestala, ali je i preslaba da bi se regenerirala. Zato je nametnuta američka prisutnost više od puke okupacije, dublji fenomen sprječavanje povijesnog razrješenja. Europi nije dopušteno dovršiti ciklus američkog Divljeg zapada, niti joj je dopušteno postati rasadnikom bilo čega što bi moglo uslijediti. Leš se održava svježim, i vampir se nastavlja hraniti. Američkom Carstvu nije potrebna živa europska civilizacija, nikako u smislu u kojem je Europa nekoć živjela. Treba joj dovoljno živa kako bi osigurala ono što Amerika ne može sama proizvesti: povijest, legitimnost, identitet, prestiž. Ono što ostaje nije Zapad. To je zagrobni život Zapada. Amerika živi na naslijeđenim oblicima Europe, nakon što se kultura koja im je dala smisao iscrpila.