Karlo Veliki

Malo je likova poznatijih u zapadnoj povijesti od cara Karla Velikog iz franačke karolinške dinastije. Karlo Veliki je bio unuk jednako slavnog franačkog vladara Karla Martela, i poput njega ima reputaciju žestokog neprijatelja Zapada.

Za razliku od svog slavnog djeda, Karlo Veliki je lik kojeg je sve teže vidjeti kao "branitelja Zapada" što više saznajemo o njemu. Da. Borio se protiv sila islama do određene mjere, ali njegova glavna energija nije bila usmjerena prema neprijateljima Zapada, već prema prisilnoj pokrštavanju germanskih i slavenskih naroda u srednjoj i istočnoj Europi. 

Osim ako se 'obrana Zapada' ne promatra u kontekstu kršćanskog trijumfalističkog svjetonazora (što ja ne činim), teško je shvatiti zašto bi 'branitelj Zapada' većinu svog odraslog života i energije proveo vodeći totalni rat protiv svojih sunarodnjaka Germana (kao i Slavena), a ne protiv sila koje su prijetile svim narodima Zapada (bilo koje vjerske denominacije), npr. islamskih.

Također je značajno da, iako se Karlo Veliki često shvaća kao vatreni kršćanin, on nije slušao Crkvu, već je vjerovao da bi se Crkva trebala pokoravati njemu. To možemo vidjeti u činjenici da je Crkvu smatrao alatom upravljanja, a ne saveznikom protiv zajedničkog neprijatelja. 

Sjećanje na Karla Velikog dugo je bilo žestoko osporavano područje, velikim dijelom zbog njegovog ponašanja koje je graničilo sa psihozom, a kada su saksonska plemena ubila 20 značajnih članova karolinškog plemstva; nakon što su potonji napali saksonski teritorij kako bi silovali, ubijali i pljačkali - pokrenuo je potpunu kampanju istrebljenja Saksonaca, u listopadu 782. godine. To je kulminiralo okupljanjem oko 4500 Saksonaca (za koje se često pretpostavlja da su bili plemići i vodeće osobe) u Verdunu na Alleru, kako bi se sastali sa Karlom Velikim na mirovnim pregovorima, i nakon što je njihov vođa Widukind pobjegao u Dansku. Karlov odgovor povjesničari gotovo univerzalno smatraju najvećom od svih mrlja na njegovom ugledu. 

Kratko rečeno: Karlo Veliki je odrubio glave svih 4500 Saksonaca koji su javno položili oružje u znak svojih miroljubivih namjera, u jednodnevnoj orgiji krvoprolića, a koju Barbero pripisuje Karlovom traženju presedana u Starom zavjetu o tome kako se nositi sa svojim 'poganskim' neprijateljima. Ovaj čin nasilnog pokolja apsolutno je užasnuo i Karlove suvremenike i kršćanske komentatore nekoliko stoljeća nakon toga. 

Radi neke povijesne perspektive, treba napomenuti da je nekoliko godina nakon masakra u Verdunu Bizantsko Carstvo izgubilo bitku velikih razmjera u svom nastojanju da povrati kontrolu nad talijanskim poluotokom. Bizantinci su u tom procesu izgubili oko 3000 vojnika, što se u to vrijeme smatralo užasno visokim gubitkom života. 

Lako je vidjeti koliko je strašnim Karlov pokolj kod Verduna izgledao njegovim suvremenicima, usporedno sa gubicima koje je pretrpjelo Bizantsko Carstvo nekoliko godina kasnije.

Povjesničari 18., 19. i 20. stoljeća dugo su smatrali Karlove postupke toliko strašnima, te su ih mnogi od njih pokušavali opravdati, ili bi tvrdili kako se nisu dogodili. Međutim, te su tvrdnje odavno opovrgnute. No, najupornija od ideja koja se zadržala jest da je pisar namjeravao napisati 'decolare' (deportirati), a ne 'decollare' (odrubiti glavu). Trenutno se najviše tvrdi da je brojka od 4500 'pretjerivanje'. Ali, kako Becher ističe, bez obzira na broj (i, kako Barbero primjećuje, nemamo stvarnog razloga ne vjerovati u tvrdnju o 4500) onih koje je Karlo Veliki poklao kod Verduna: to je bio užasan i namjeran čin masovnog ubojstva. 

Međutim, postoji presedan za to u obitelji Karla Velikog. Njegov ujak, koji se kasnije povukao u život molitve i kontemplacije u samostanu, Karloman (sin Karla Martela), imao je ono što se danas može opisati samo kao psihotična epizoda i ubio stotine,  možda čak i tisuće, nenaoružanih Alemana (onih koji bi danas bili Bavarci i Švicarci), u Cannstadtu, 747. godine. To se dogodilo nakon što im je obećao siguran prolaz da bi mogli sa njima pregovarati. Taj je događaj postao poznat kao Pokolj u Cannstadtu,  ili Krvavi sud u Cannstadtu. 

Karlo Veliki ne samo da je slijedio primjer svog ujaka Karlomana, već ga je i nadopunio slanjem svoje vojske na Saksonce tijekom zime 733. na 734. godinu, neka divljaju "kroz zemlju, ubijaju, pale i ruše poganska svetišta". 

Uz to je uslijedilo nametanje jednog od najbrutalnijih pravnih kodeksa u povijesti, 'Capitulatio de partibus Saxoniae', koji je proglasio da je u biti jedina kazna za bilo koji zločin - smrt, a mnogi od tih 'zločina' bili su isključivo vjerske prirode. Npr. ako bi jeli meso u korizmi iz bilo kojeg razloga, odmah bi bili pogubljeni. 

To je posebno strašno zato jer su Franci izazvali saksonske ratove, kada su namjerno posjekli ljude Irminsula, 772. godine, što je dovelo do saksonskih osvetničkih napada na crkve u Gornjem Hessenu, ali i franačkih protuodmazdi. 

Činjenica što je Karlo Veliki to radio svojim zapadnjacima, navodnim saveznicima u borbi protiv islama, govori nam da on sam po sebi nije bio 'branitelj Zapada'. Također, sugerira da je, kako Shakespeare kaže: "Nešto bilo trulo na franačkom dvoru". 

To "nešto" postaje sasvim jasno kada pogledamo kako je Karlo Veliki postupao sa drugim nevjernicima i primijetimo da nije bio baš fanatični kršćanin, kako bi mogli pomisliti. Najočitija prisutnost nevjernika u Franačkom kraljevstvu su bili Židovi. Oni su držali trgovinu luksuznim predmetima sa Istoka i preko muslimanske Španjolske, te su živjeli u gradovima uz rijeku Rhone. 

Doista, Barbero sažima opseg židovskog utjecaja na dvoru Karla Velikog na sljedeći način:

"Židovski trgovci su prosperirali pod Karlom Velikim, a još i više pod Lujem Pobožnim, opskrbljujući dvor vinom, začinima i tekstilom, te su uživali široke privilegije. To je uključivalo pravo da im se sudi samo u skladu s vlastitim zakonom, da imaju kršćanske zaposlenike i da prakticiraju svoju vjeru čak i unutar carske palače." 

Drugim riječima: Karlo Veliki i njegov sin Luj Pobožni dopustili su da ih židovski trgovci podmite luksuznom robom (vino, začini, tekstil) da bi im kasnije dodijelili posebna prava i privilegije (baš kao što se dogodilo u Rimskom Carstvu Julija Cezara i Augusta).

To je uključivalo učinkovit pravni imunitet od kaznenog progona, jer bi im se sudilo na temelju halake [židovskog vjerskog zakona] koji zauzima izrazito mračan stav prema nežidovima (npr. nežidovski svjedoci prema tome zakonu ne znače puno). Dakle, nije im se sudilo putem svjetovnog ili crkvenog zakona, što je bilo ugrožavanje vjere kršćanskog stada postavljanjem Židova na položaje izravne vlasti, gdje su ih mogli prisiliti/namamiti u judaizam (stara i trajna briga kršćanskog svećenstva).

To je bilo dopuštanje prakticiranja religije koja Isusa Krista smatra... pa... bludničkim ološem u vlastitoj palači. 

Karlo Veliki ne samo da je Židovima dopustio slobodnu vladavinu nad njegovim kraljevstvom i narodom, već je aktivno radio na povećanju židovskog utjecaja i bogatstva. Barbero opisuje Karlovo ponašanje u tom pogledu na sljedeći način:

"Zaštita subjekata, uključenih u međunarodnu trgovinu, bila je jedna od specifičnih dužnosti suverena. U pregovorima sa kraljem Offom od Mercije, Karlo Veliki je zatražio povoljne uvjete za "naše trgovce" pri poslovanju u Engleskoj. Kasnije je Luj Pobožni odobrio trgovcima, koji su opskrbljivali palaču, oslobođenje od svih poreza prikupljenih unutar carstva, sa izuzetkom carina u Quentovic i drugim dijelovima granice." 

Dakle, Karlo Veliki je zatražio od kralja Offe od Mercije neka njegovim trgovcima dopusti povoljne trgovinske uvjete, a već smo vidjeli da je značajan broj tih trgovaca bili Židovi, i koje su Englezi također izravno povezivali sa Židovima. Luj Pobožni je to dodatno pogoršao dopuštajući trgovcima koji su opskrbljivali carsku palaču (za koje smo već vidjeli da su bili prvenstveno Židovi) da budu oslobođeni svih poreza osim malog iznosa, tj. dali su značajne trgovinske prednosti prvenstveno židovskim trgovcima, što je izravno stavljalo većinu franačkih trgovaca u nepovoljan položaj.

Ove privilegije za Židove, štoviše, dodijeljene su unatoč otvorenom prosvjedu franačke crkve, koja je dugo pokušavala ograničiti židovsku moć. Ta je moć uključivala miješanje židovskih trgovaca u politiku franačke crkve, već gotovo dva stoljeća prije Karla Velikog, kako bi izabrali kandidata kojega su željeli, pritom koristeći svoj novac za podmićivanje neistomišljenog svećenstva u slučaju očite i otvorene simonije. 

U vrijeme Karla Velikog, antižidovski križarski rat predvodio je lyonski biskup Agobard.

Nije bio neuk; bio je čovjek od književnosti i cijenjeni teolog. Ironično, ali je bio i mladi štićenik Karla Velikog, onaj kojega je njegov gospodar očito odlučio ignorirati po pitanju izabranog naroda. Budući Agobard nije mogao učiniti ništa drugo nego samo očajnički pokušavati prosvijetliti um svog vladara o temi židovskog napada, i na Karlov narod i na samu franačku crkvu. Agobard nije bio kukavica. Napisao je barem tri žestoka antižidovska pisma za koja znamo (dva sam preveo na engleski, a treći ću uskoro prevesti), te se otvoreno suprotstavio Karlovom sinu i nasljedniku Luju Pobožnom u vezi sa njegovim preuzimanjem prijestolja. 

(Prijevodi: https://karlradl14.substack.com/p/an-english-translation-of-agobard-a22  i https://karlradl14.substack.com/p/an-english-translation-of-agobard)

Jedna stvar, koja je sugestivna, jest da je Agobard zahtijevao da Karlo Veliki nešto poduzme, i to je činjenica da su židovski trgovci prisilili kršćane iz Lyona neka promijene dan održavanja tržnice sa subote (tj. židovske subote) na drugi dan. Činjenica što su ti židovski trgovci bili sposobni, ali i osnaženi od strane Karla Velikog provesti toliku promjenu unatoč lokalnim običajima i izričitim željama franačke crkve, nužno sugerira da su imali znatno veći utjecaj na cara nego kršćanska crkva.

Stoga, ne čudi da 806. godine do Karla Velikog doprla vijest gdje se židovski trgovci hvale kako u njegovom kraljevstvu mogu kupiti sve što žele. 

Što je Karlo Veliki učinio u vezi sa nekadašnjim 'neprijateljima vjere', koji su otvoreno pokazivali svoju moć nad njim?

Upozorio je svoje biskupe i opate neka pomno paze na dragocjenosti Crkve da ih ne bi pokrali lutajući židovski trgovci, koje je on sam uzdigao iznad zakona zemlje, i koji su sada očito proglasili otvorenu sezonu lova na stanovnike Karlovog carstva. Očito Karla Velikog nije bilo briga što Židovi rade njegovom narodu, sve dok može ubijati još nenaoružanih poganskih Saksonaca.

Ispostavilo se da je Karlo Veliki neki kršćanski fanatik, koji je provodio sustavno masovno ubojstvo poganskih Saksonaca (koji su se protiv njega borili pošteno), dok pritom dopušta eksplicitnim neprijateljima njegove vjere (sjetimo se Evanđelja po Ivanu) neka divljaju kroz njegove posjede i zlostavljaju njegove podanike bez straha ili prepreka, ignorirajući pritom ogorčenje same crkve u koju je navodno toliko žarko vjerovao.

Jedino je pitanje koliko su Židovi utjecali na Karlove odluke o provođenju masovnog ubojstva poganskih Saksonaca, obzirom na to da bi Židovi savjetovali caru (da ih je pitao): "ako te netko namjerava ubiti, prvi kreni i ubij ga" (Babilonski Talmud, Sanhedrin 72a), jer "samoobrana" ipak nije "ubojstvo". 

Drugim riječima, Židovi su mogli reći Karlu Velikom: budući su vas saksonski idolopoklonici napali nakon što je vaš narod srušio Irminsul 772. godine, oni vas vjerojatno namjeravaju ubiti, pa vam Božji zakon nalaže da ih istrijebite, prije nego što vas oni uspiju (uopće i pokušaju) ubiti.

Stoga, nema sumnje da Karlo Veliki nije bio branitelj Zapada, već je vjerojatnije bio sluga Židova.

BY: Karl Radl; 15.01.2024.