Vampiri Europe

Nietzsche je usporedio rane kršćane sa anarhistima svog vremena: "Oboje su dekadenti; oboje nisu sposobni za bilo kakav čin koji nije dezintegrirajući, otrovan, degenerirajući, krvopijajući; oboje imaju instinkt smrtne mržnje prema svemu što postoji, što je veliko, što ima trajnost i obećava životu budućnost. (...) Kršćanstvo je bilo vampir Imperium Romanum" ("Antikrist").

Nietzsche je možda posudio metaforu vampira od Ernesta Renana, koji ju je upotrijebio nekoliko godina ranije: "Tijekom trećeg stoljeća, kršćanstvo je poput vampira usisavalo antičko društvo, iscrpljujući svu njegovu snagu i donoseći opći nemir, protiv čega su se patriotski carevi uzalud borili. Crkva je iscrpila je građansko društvo." 

Tvrdnju da kršćanstvo iscrpljuje energiju i samopoštovanje rimskog društva je bio istaknuo Celzo ​​krajem 02. stoljeća. Početkom 05. stoljeća su ovo izgovarali i rimski pogani, kojima je Augustin odgovorio u prvoj knjizi "O Božjoj državi". Ideja je postala tabu, sve do nove slobode govora renesanse, kada je Machiavelli ponovno izražava, sa dužnom rezervom, u svojim "Raspravama o Liviju" (II,2). "Kršćanstvo je", napisao je, "nagrizlo rimsku ljubav prema slobodi" (pod kojom nije mislio na individualnu slobodu, već na nacionalni suverenitet). "Naša religija slavila je više ponizne i kontemplativne ljude nego ljude djelovanja. Također, najviše dobro stavlja u poniznost, skromnost i prezir prema ljudskim stvarima", dok religija starih "slavi veličinu duše, snagu tijela, i sve ostale stvari, koje ljude čine vrlo hrabrima." 

Zatim je došlo prosvjetiteljstvo. Voltaire je u "Eseju o umovima i duhu naroda" (1756.) izjavio: "Kršćanstvo je osvojilo nebo, ali je izgubilo carstvo." Zatim je došao Edward Gibbon i njegova monumentalna "Povijest propasti i pada Rimskog Carstva" (1819.):

"Ovo lijeno, ili čak kriminalno zanemarivanje javne dobrobiti, izložilo je [kršćane] preziru i prijekorima pogana, koji su vrlo često pitali kakva mora biti sudbina carstva, napadanog sa svih strana od strane barbara, ako cijelo čovječanstvo usvoji malodušne osjećaje nove sekte. Na ovo uvredljivo pitanje kršćanski apologeti su davali nejasne i dvosmislene odgovore, jer nisu bili voljni otkriti tajni uzrok svoje sigurnosti; očekivanje da će, prije nego što se završi obraćenje čovječanstva, rat, vlada, Rimsko Carstvo i sam svijet nestati." 

U novije vrijeme, francuski znanstvenik, Louis Rougier, Renanov student, iznio je temeljit argument u ovom smislu, u svom  strastvenom eseju o Celzu, objavljenom 1925. godine:

"Kršćani sigurno nisu bili pobunjenici koji su kovali zavjeru za uspostavu zasebnog kraljevstva ovdje na zemlji. (...) Ali, svojim odvajanjem od javnih poslova su formirali stranku dezertera. Domovina i građanski zakoni su majka i otac koje pravi gnostik, prema Klementu Aleksandrijskom, mora prezirati da bi sjedio sa desne strane Bogu (Stomata 4.4). "Za nas", napisao je Tertulijan, "ništa nije tako strano kao republika. Čovjek mora živjeti, kažu, za domovinu, za Carstvo, za svoj narod. To je bilo mišljenje starih. Nitko se ne rađa za druge, budući da umiremo samo za sebe" (Apologija 38.3). Proglašavati kako je potrebna samo jedna stvar, a to je osiguranje osobnog spasenja - individualistički je princip, i u prvom redu antisocijalan, koji mijenja svjetonazor i ekonomiju društva. Ima još toga: kršćani moraju željeti i prizivati ​​kraj ovog svijeta, veliku katastrofu koja će srušiti Urbe i Carstvo, samo zato da bi napravili mjesta za "Jeruzalem odozgo, stvoren od Boga i koji dolazi sa neba". Što prije dođe čas pada Rima, to će kršćani sretnijima smatrati same sebe. "Moramo željeti dolazak naše vladavine, a ne produženje našeg ropstva", piše Tertulijan. "Gospodine, neka Tvoja vladavina dođe što prije! Takva je želja kršćana, takva je zbunjenost pogana, takav je trijumf anđela. Za Tvoju vladavinu patimo, za Tvoju vladavinu molimo" (De Corona 13). Javne katastrofe ne utječu na kršćane; oni ih vide kao potvrdu proročanstava koja osuđuju svijet na propast od strane barbara i vatre. Grad Božji, nastao zajedništvom vjernika i izabranih, odvodi čovjeka iz njegove zemaljske domovine, čije strasti i interese prestaje prihvaćati.

Međutim, političke stvarnosti, koje kršćani zanemaruju kao strane stvari i bez važnosti za spasenje, jesu, u vrijeme Marka Aurelija, nakon 40 godina rimskog mira, na obalama Rajne i Dunava, zastrašujući pritisak barbara, koji prodiru sve do Akvileje, dok se na istoku granice savijaju pod pritiskom Parta. Dužnost se nametnula svim bistrim umovima: treba obuzdati barbare, čija je prijetnja svakodnevno rasla. To nije bilo samo pitanje osiguranja materijalne sigurnosti Carstva, već i očuvanja najdragocjenije baštine čovječanstva od nepopravljive katastrofe. (...) Oko velikih careva iz 02. stoljeća, Hadrijana, Antonina Pija, Marka Aurelija, Septimija Severa, a kasnije i Dioklecijana, svi intelektualci i patriciji udružili su se da bi odvratili zajedničku opasnost. (...)

Kako bi se odvratila opasnost za rimsku civilizaciju, Carstvu je bila potrebna aktivna predanost svih građana, magistrata i vojnika, a ne idealista koji su se postavili "iznad sukoba". Ali, tko je, prema Tertulijanu, odgovorio na carev hitan poziv u vrijeme kada su barbari, robovi i razbojnici regrutirani u vojsku? "Pomoć koju pružamo državi je božanska pomoć, opremljenost svim Božjim oružjem. Što smo pobožniji, to više pomažemo svom vladaru svojim molitvama; i ta je podrška mnogo učinkovitija od podrške vojnika koji idu u rat i ubijaju što više neprijatelja. Nije li ispravno da, kada drugi ljudi uzmu oružje, kršćani ga uzmu samo kao ministri i sluge Božji? Kada naše molitve otjeraju demone, koji izazivaju ratove i potiču kršenje ugovora, mi činimo mnogo veću uslugu knezovima nego vojske koje kao da ratuju za njih" (De Oratione 5). 

Celsus nije pogriješio kada je u kršćanstvu uočio vrenje raspada Carstva i vidio u njegovom trijumgu mogući signal za velike invazije i slom civilizacije: "Kada bi vas svi oponašali, car bi uskoro ostao sam i napušten, tako da bi cijelo Carstvo palo u ruke svirepih i divljih barbara, a štovanje vaše religije, poput slave istinske mudrosti, nestalo bi sa zemlje." 

Kao što vidimo, teza da su Rimljani prvo poraženi od strane kršćanstva nikada nije imala nedostatke, prema svojim pristašama. Ipak, argument psihološke prirode - gubitak motivacije za borbu za Carstvo - ostaje upitan i neuvjerljiv. Također se suočava sa  prigovorom da je istočna polovica Carstva nadživjela zapadnu polovicu za jedno tisućljeće, unatoč tome što je bila temeljitije pokrštavana.

Međutim, ono što se može tvrditi na temelju povijesnih činjenica jest: pad Zapadnog Carstva je prvenstveno posljedica građanskih ratova iz 04. i 05. stoljeća, koji su, u velikoj mjeri, bili vjerski ratovi, koje su pokrštavajući carevi vodili protiv poganskog otpora. Peter Brown, najpriznatiji povjesničar kasne antike, stavio je veliki naglasak na razaranje u građanskim  ratovima, u djelu "Uspon zapadnog kršćanstva":

"Iznova i iznova - doista devet puta u 83 godine (od 312. do 395.) - rimski vojnici su masakrirali svoje kolege u ubilačkim građanskim ratovima. Carevi su plakali (ili su se barem pobrinuli da svi vjeruju da su plakali) dok su gledali hrpe rimskih leševa, koji su prekrivali bojno polje nakon takvih sukoba. Kao što je Brent Shaw pokazao [u knjizi "Sacred Violence"], prava "polja smrti" iz 04. stoljeća nisu bila uz granice. Bila su u sjevernoj Italiji i na Balkanu, gdje su se redovito vodile krvave bitke između suparničkih careva.

Ono što se dogodilo u 05. stoljeću jest da se građanski rat proširio i uključio "posrednički rat", korištenjem barbarskih skupina. Pažljive studije kronologije i logistike građanskih ratova, sa ​​početka 05. stoljeća, pokazale su da su svi veći proboji barbara bili dio manevara koji je izravno povezan sa građanskim ratovima, ili su barem omogućeni odvraćanjem pažnje koje je uzrokovano građanskim ratovima. Daleko od toga da su jurili iz šuma Njemačke u srce Mediterana, većina barbara je bila praktično "prevezena" tamo gdje treba, od strane suparničkih rimskih uzurpatora - prvo u jugozapadnu Galiju, a zatim preko Pirineja u Španjolsku. Nisu same barbarske invazije promijenile lice Europe. Bila je to sinergija barbarskih skupina, duga rimska praksa građanskog rata i oportunizam kojim su lokalni Rimljani iskorištavali i barbare i uvjete građanskog rata za vlastite svrhe." 

Kako Brown vidi, masovni priljev barbarskih ratnika u Carstvo bio je posljedica, a ne uzrok građanskih ratova: 

"Carevi su uvijek trebali trupe za borbu u ogorčenim građanskim ratovima, koji su karakterizirali 03. i 04. stoljeće. Ta potreba za vojnicima, koji bi se borili u građanskim ratovima, uvukla je Nijemce preko granice u ratove gdje su Rimljani, u redovitim intervalima, ubijali Rimljane, u smrtonosnom sukobu potpuno profesionalnih vojski, i u daleko većem broju nego što su ikada očekivali da će ubiti ili biti ubijeni boreći se protiv 'barbara'." 

Postoji dodatni argument da su građanski ratovi iz 04. stoljeća bili vjerski ratovi, i to od samog prvog, koji je Konstantin vodio protiv Maksencija. Moderni povjesničari uglavnom ignoriraju religijski faktor ovog rata, jer vjeruju da Konstantin još nije izrazio svoje kršćanstvo, te zato što Maksencije nije bio progonitelj kršćana. No, 312. godine, kada su se Konstantin i Licinije ujedinili, Maksencije se udružio sa Maksiminom Dazom, još jednim članom Tetrarhije, koji je bio predani tradicionalist, odnosno "poganin" i koji je izdao reskript protiv kršćana koji su, kako je izjavio, "svojim neznanjem i uzaludnim uvjerenjima, došli do toga da pogode gotovo cijeli svijet svojim sramotnim praksama". Maksimin je pozvao vojsku od 70000 ljudi. No, šest mjeseci nakon što je porazio Maksencija kod Milvijskog mosta, pretrpio težak poraz u bitci kod Tziraluma od Licinijeve vojske. Nešto više od mjesec dana kasnije, pobjednički Licinije i Konstantin supotpisali su Milanski edikt, kojim je legalizirano kršćanstvo.

Ako su građanski ratovi iz 04. i 05. stoljeća bili prvenstveno vjerski ratovi zbog pokrštavanja, onda se može zaključiti kako je  pokrštavanje uzrokovalo strukturni slom Carstva, uz dodatne pukotine koje su omogućile 'barbarima' preplaviti Carstvo. Kršćanstvo nije Rimljane učinilo preslabima za borbu. Natjeralo da se bore za Boga, umjesto za Rim. Umjesto borbe za grad ljudi, kršćanski carevi su se počeli sve opsesivnije boriti za grad Božji. Okrenuli su legije od granica, natjerali ih neka se bore protiv neprijatelja "Istine" iznutra, i pritom mobilizirali čak i barbare neka idu protiv Rimljana. 

Religijski ratovi - nepoznati u poganskom svijetu - programirani su u genetskom kodu kršćanstva, jer su bit Ljubomornog Boga. Iako je posredovanje Sina možda, na neki način, ublažilo karakter biblijskog Boga, ipak Njegova ljubomora nije bila ukroćena, nego upravo suprotno. Zato, čim su kršćani ostali bez poganskih neprijatelja, okrenuli su svoj gnjev jedni protiv drugih, u građanskim ratovima između kršćana različitih vjeroispovijesti. To je kulminiralo u 06. stoljeću, kada je fanatični Justinijan opustošio Italiju, i uzrokovao pravi slom rimskog poretka na Zapadu, kako sada tvrde novi povjesničari. Razlog zašto se Justinijan obično smatra obnoviteljem jedinstva Carstva, a ne njegovim rušiteljem - jednostavno je stoga što povijest piše pobjednik. Jedinstvo Crkve, koje je Konstantin pokušao (ali nije uspio) postići radi Carstva, postalo je samo sebi cilj. Na štetu Carstva i rimske civilizacije - Crkva je uništila rimsko Carstvo.

Dan kada je prefekt Rima, Gregorije Anicije, postao papa Grgur I. (590.-604.), označava početak papinstva kao "duha pokojnog Rimskog Carstva, okrunjenog na njegovom grobu", riječima Thomasa Hobbesa ("Levijatan"). Pod Grgurovim nasljednikom,  Honorijem, Senat je pretvoren u crkvu, carska rezidencija Laterana postala je sjedište papinstva, i sve carske zgrade postale su vlasništvo Crkve. Tako je započelo ono što bi renesansni povjesničari nazvali "medium ævum", odnosno "srednji vijek". Tijekom tog razdoblja, papinstvo se čvrsto držalo carskog plašta koji je osvojilo. Istovremeno je sprječavalo svog konkurenta, Germansko Rimsko Carstvo, da postigne političko ujedinjenje Europe, što je dovelo do fragmentacije Europe na nacionalne države, koje su stalno ratovale jedna protiv druge.

Kršćanstvo se hvali kao temelj zapadne civilizacije, iako ne uspijevam shvatiti što mu to zapadna civilizacija duguje u smislu znanosti, filozofije, umjetnosti i političke tradicije. Ljudi me često pitaju: "Što je s katedralama?" Odgovorim: "Mislite li na one koje su izgradili crkvenjaci, ili na one koje su izgradili cehovi slobodnih zidara?" Jedna je osoba nedavno istaknula gregorijanski koral. Odgovor: "Gregorijanski koral je najbolje što možete učiniti kada Crkva zabrani instrumente i polifoniju." Skolastika? Najsterilniji intelektualni eksperiment ikada, baš kako je Louis Rougier tvrdio u jednoj od svojih knjiga.

Prema mom skromnom mišljenju, najvažnije nasljeđe kršćanstva europskoj civilizaciji su vjerski ratovi. Vode se i danas. 

Kristijanizacija Znanja 

2003. godine je Cambridge University Press objavio pronicljivu knjigu mladog profesora Marka Letteneya, naslova "Kršćanstvo znanja u kasnoj antici: Intelektualne i materijalne transformacije". Knjiga se bavi utjecajem radikalne kršćanske frakcije, koju je predvodio Atanazije Aleksandrijski, a koji je pobijedio na Nicejskom saboru, 325. godine. Kasnije su ih marginalizirali ostarjeli Konstantin, njegovi sinovi i nasljednici, a samo da bi ponovno zadobili carsku naklonost pod Gracijanom i Teodozijem, nakon četrdeset godina borbe sa umjerenim, protunikenskim biskupima, koji su inzistirali na podređenosti Sina Ocu. Konačno, uspjeli su očistiti Crkvu od svojih neprijatelja i nametnuti - ne samo svoju dogmu, nego i svoj koncept istine, kao i svoju metodu za traženje istine. "Skup znanstvenih praksi, osmišljenih za teološke rasprave, postao je generaliziran i središnji, tijekom kasnog 04. do sredine 05. stoljeća, kao rezultat nicejske kršćanske dominacije." Agregacija i destilacija autoritativnih tradicija, temeljenih na svetim spisima, postala je standardni postupak za postizanje znanja čak i u svjetovnim stvarima, što je dovelo do sterilizacije znatiželjnog duha helenizma tijekom dugog tisućljeća - sve do renesanse.

Letteney primjećuje kako su novi paradigmatski koncept i praksa istine zapanjujuće slični talmudskom načinu razmišljanja, koji je istovremeno trijumfirao u židovskom svijetu (palestinski Talmud je sastavljen u Galileji, krajem 04. i početkom 05. stoljeća). Letteney tumači ovu rezonancu kao dokaz "načina na koje neobično teodozijanska struktura znanja influksira palestinski Talmud". To nije nemoguće, budući je, prema Jacobu Neusneru, "judaizam kakav danas poznajemo rođen u susretu sa trijumfalnim kršćanstvom". Međutim, Letteney se ovdje referira na židovsku književnu tradiciju, poznatu kao midraš, koja se u potpunosti razvila početkom 02. stoljeća. U tom razdoblju se kršćanstvo tek počelo izdvajati iz svoje židovske matrice, a proces još uvijek nije bio završen u teodozijansko doba. Ivan Zlatousti, koji je postao carigradski nadbiskup 397. godine, gorko se žalio na to da kršćani još uvijek oponašaju Židove. Dakle, ukoliko je argumentacijska metoda nicejske inteligencije toliko slična Talmudu, onda ovo samo potvrđuje da kršćanstvo nije samo rođeno, nego je i odraslo u židovskom okruženju. Tako je "kristjanizacija znanja" zapravo bila judaizacija zapadnog duha.

Za razumijevanje ovog procesa, prvo moramo ponoviti kako je pokrštavanje teklo od Konstantina.

Homoousios i luđaci

Povijest pokrštavanja - od Konstantina do Justinijana - može se podijeliti u četiri faze. 

Prva faza pokrštavanja obuhvaća vladavinu samog Konstantina, koji je legalizirao i uzdigao kršćanstvo, te učinio biskupe utjecajnim političkim figurama. Također je pokušao okončati njihove doktrinarne svađe, iz straha da bi ovi "možda mogli pobuditi Najviše Božanstvo,  ne samo protiv ljudskog roda, već i protiv mene, čijoj je brizi On svojim nebeskim klimanjem glavom povjerio regulaciju svih stvari" (Konstantin, citiran od strane Optata u "Protiv donatista"). U tu svrhu pozvao je biskupe u Niceju 325. godine i prisilio ih neka se usaglase oko Izjave vjere. Rezultat je bio poznati Nicejski simbol vjerovanja, koji je inzistirao da su Otac i Sin homoousios, tj. iste biti ili supstance (ousia). To je bila pobjeda za protuarijevsku stranku koju je predvodio mladi Atanazije Aleksandrijski. On je postao aleksandrijski biskup tri godine nakon Nicejskog sabora i bio aktivan sljedećih 45 godina. Ali, to nije okončalo svađe. Do kraja svog života, Konstantin se razočarao arogancijom, beskompromisnim stavom i nasiljem Atanazija i njegove stranke. Prognao je Atanazija i stao na stranu umjerenog Euzebija iz Nikomedije. Ovaj se zalagao za odbacivanje terminologije homoousios u korist konsenzualnije, i sa Evanđeljem kompatibilnije formule, koja tvrdi da je Sin jednostavno "kao", ili "sličan" (homoios) Ocu. Konstantin je primio krštenje od Euzebija.

Druga faza pokrštavanja je trajala tijekom 42 godine, za vladavine Konstantinove i Valentinove dinastije (oduzmimo 18 mjeseci vladavine "otpadnika" Julijana). Homoijansko kršćanstvo je bilo ortodoksija, koju su branili carevi. Godine 357., u Sirmiju (danas u Srbiji), sazvan je sabor koji je formalno osudio upotrebu aristotelovskog koncepta ousije i potvrdio da je "Otac veći od Sina u časti, dostojanstvu, sjaju, veličanstvu i u samom imenu Oca, kao što je sam Sin svjedočio: 'Onaj koji me poslao veći je od mene'." U siječnju 360. godine, Konstantinov sin, Konstancije, koji je do tada bio jedini vladar Carstva, predsjedavao je saborom u Carigradu, gdje je navedeno:

"Što se tiče izraza "bit" (ousia), koji su oci usvojili bez odgovarajućeg razmišljanja, a budući da je bio nepoznat ljudima, uzrokovao je uvredu, jer ga Sveto pismo ne sadrži. Odlučeno je da se ukloni i da se u budućnosti uopće ne spominje, budući Sveto pismo nigdje ne spominje bit Oca i Sina. Niti se izraz "hipostaza" smije koristiti u vezi sa Ocem, Sinom i Duhom Svetim. Izjavljujemo da je Sin poput (homoios) Oca, kako to božanska pisma objavljuju i uče." 

Na tom je saboru bio prisutan Ulfila, biskup Gotije, kojega je posvetio Euzebije iz Nikomedije, koji je navodno osmislio pismo i preveo Bibliju za Gote. Sljedeći carevi, Valens i Valentinijan, ostali su vjerni homojanskom vjerovanju. Valens je taj koji je dopustio Tervinzima Gotima neka se nasele južno od Dunava, pod uvjetom da pređu na religiju Carstva. Nakon toga, homojansko kršćanstvo su prihvatili svi germanski narodi koji su se naselili unutar Carstva, sa izuzetkom kasnije doseljenih Franaka.

Međutim, tijekom tog razdoblja, nicejska stranka ostala je jaka i aktivna u Aleksandriji i Antiohiji, te je dobila podršku rimskog biskupa (koji još nije bio "papa"). Iz raznih gradova u kojima je boravio u egzilu (bio je prognan pet puta), Atanazije je napisao i distribuirao bezbrojna pisma i knjige protiv homoijanaca, koje je uvijek nazivao "Arijancima" (nepravedno, budući je sam Arije naglašavao "nesličnost" Sina i Oca, a homoijanci ga nikada ne spominju). Njegova najutjecajnija rasprava bila je "Pismo o odlukama Nicejskog sabora, potpuni prikaz i obrana sabora u 32 poglavlja", koja je vjerojatno sastavljena tijekom njegovog trećeg progonstva. 

Ubrzo nakon Atanazijeve smrti, 373. godine, nicejska stranka konačno je ponovno osvojila uzvišeni položaj, pod mladim zapadnim carem Gracijanom, Valentinijanovim sinom. Gracijanova odluka je možda dijelom bila motivirana šokom zbog  ponižavajućeg poraza Rimljana od Gota, u bitci kod Hadrijanopola, 378. godine. Tamo je Gracijanov ujak, Valens, poginuo.  Gracijan je, na Istoku, imenovao pronikenskog Teodozija. Ovo označava početak treće faze pokrštavanja. Može se nazvati i  Teodozijevim dobom, jer će Teodozije vladati Istokom i Zapadom nakon Gracijanove smrti, a njegovi potomci će vladati do 457. godine. 27. veljače 380. godine, Gracijan i Teodozije izdali su Solunski edikt, kojim nicejsko kršćanstvo postaje jedini legalni oblik kršćanstva. Atanazije je kanoniziran, i svi njegovi neprijatelji su rastjerani ili pobijeni. Homoijansko vjerovanje nazvano je "bogohuljenjem iz Sirmija". Homoijanci su se počeli nazivati ​​"arijancima", što je izraz koji se kasnije primjenjivao na mnoge heretike, uključujući i katare u 13. stoljeću. Nicejska crkva, danas poznata kao Katolička crkva, postala je izuzetno bogata i moćna. Riječima Petera Browna: "Upravo je ubrzani tempo ulaska bogatih u kršćanske crkve, u razdoblju nakon 370. godine - a ne Konstantinovo obraćenje 312. godine - označavao pravi početak trijumfalnog katoličanstva srednjeg vijeka." To je bilo doba Ambrozija, Jeronima, Augustina, Paulina iz Nole, Martina iz Toursa, Priscilijana Avilskog, i drugih plodnih autora, čija je književnost postala sveta baština Crkve, dok su spisi njihovih protivnika postali žrtvom kulturnog čišćenja. O pobjedničkim klericima, Peter Brown piše:

"Ovi su ljudi bili ultrasi. Bili su poznati po svojoj beskompromisnoj odanosti Nicejskom vjerovanju - onome što su smatrali izvornom izjavom kršćanskog vjerovanja, izrađenom na Nicejskom saboru 325. godine. Bili su spremni odbaciti crkveni establišment, koji su uspostavili Konstantin i njegov sin Konstancije II., kao zastarjelu i oholu tiraniju. (...) Iako ih je bilo malo, bili su poznati po vezama sa bogatim i moćnim osobama." 

Kraj Teodozijeve dinastije ubrzo je na Zapadu popratio i politički preokret, koji nam je općenito poznat kao "pad Rimskog Carstva", dok se istočni dio Carstva (u našim povijesnim knjigama) magično pretvorio u "Bizantsko Carstvo". Zapravo se rimski poredak i civilizacija nisu urušili na Zapadu, nego su prešli pod političku vlast njemačkih kraljeva (uglavnom Gota) i vjersku brigu homoijskog kršćanstva (netočno nazvanog "arijanstvom"). To je završilo pod Justinijanovom dinastijom, što je četvrta i posljednja faza pokrštavanja, ako pod time mislimo na trijumf nicejskog kršćanstva. 

Teologizacija Znanja

Kada su izumitelji i promicatelji Nicejskog vjerovanja došli na vlast kao vladajuća elita, nametnuli su svoj koncept znanja i svoja pravila za njegovo postizanje. To će dominirati zapadnom kulturom tijekom tisuću godina, tisućljeće koje nije izrodilo niti jednu znanstvenu inovaciju. "Kršćanstvo carstva nije utjecalo samo na javni diskurs o tome što bi moglo biti istina, već i na to kako su znanstvenici dokazivali te tvrdnje", kaže Mark Letteney. "Nicejski kršćani, uspinjući se na pozicije moći, promijenili su način na koji je cijela skolastička kultura pristupala stvaranju, provjeri i širenju činjenica." U roku od nekoliko desetljeća, "kršćanska književna kultura postala je rimska književna kultura." 

Nova metoda se sastojala u podređivanju istine autoritetu. U temelju znanja su spisi. Budući su spisi nadahnuti Bogom, istiniti su po samoj definiciji. Zatim dolaze tumačenja spisa ranih Otaca, koja se moraju sastaviti i sortirati, proces koji Letteney naziva "agregacija". Tumačenja, koja se proglase nadahnutima Duhom Svetim, ona su kojima se može vjerovati. Također, ona se ipak moraju destilirati u dogmatske formule, koje se potom objavljuju i postaju pravno obvezujuće. Ako se, kao što se neizbježno događa, te dogmatske formule podvrgavaju sukobljenim tumačenjima, tada novi autoritativni glasovi moraju potvrditi njihovo ispravno tumačenje. I tako dalje. "Pretpostavka o agregaciji, destilaciji i promulgaciji kao središnjim znanstvenim alatima proširila se nakon Nicejskog sabora, prvo među kršćanima, a na kraju i na cijeli spektar znanstvene produkcije Teodozijanskog doba." Ovakva metoda postizanja znanja prenesena je u svaku domenu. Od tada su se "izjave o univerzalnoj istini temeljile na skupljanju izvora, i na agregaciji prethodnih mišljenja o dotičnoj temi." 

"Ova neobično kršćanska struktura znanja nije dugo ostala isključivo u nadležnosti teologa. Način razmišljanja o istini, uključujući temeljni interes za samu univerzalnu istinu kao vrijednu potragu, pronašao je put iz rijetkog zraka teološke rasprave u druga područja znanja. Diljem ideološkog i intelektualnog krajolika Teodozijanskog carstva, znanstvenici su tražili univerzalne istine u svojim područjima stručnosti. To su činili koristeći metodu agregacije, destilacije i proglašavanja, koja je izvorno zamišljena da bi se riješio trnovit teološki spor. Kršćanski i tradicionalistički znanstvenici su podjednako prihvatili ovu metodu u pravnim, povijesnim i raznim drugim djelima. (...) Širenje skolastičkog režima, koji je započeo kao teološki alat i kroz "sekularne" domene - aspekt je kristijanizacije. Pokazuje nam da se dominantni načini mišljenja mogu prenijeti iz jednog područja istraživanja u drugo." 

Pravo, kvintesencija rimskog genija, bilo je prvo područje na koje je to utjecalo izvan teologije. "Nicejski sabor je utro put koji je doveo do mogućnosti izrade teksta poput Teodozijanskog zakonika", kompilacije zakona kršćanskih careva (od 311. do 437.), pripremljenih za Teodozija II. "Prvi korak, za Atanazija i za Teodozijanov zakonik, jest agregacija prethodnog znanstvenog materijala, bez obzira na njegovu valjanost ili autoritet. (...) Drugi korak je bila destilacija tog materijala u djelo univerzalne istine."

Kao što je već spomenuto, Letteney ističe da je nova metoda pronalaženja istine, koju su nametnuli kršćanski literati, slična rabinskoj tradiciji, sastavljenoj (tijekom teodozijanskog doba) u Jeruzalemski Talmud (nepravilno nazvan, budući je uglavnom potjecao iz Galileje). To Letteneyu dolazi gotovo kao naknadna misao, te on ne istražuje uzroke ove sličnosti, već samo nagađa da se utjecaj kršćanskog razmišljanja morao proširiti i na Talmud.

"Smještanjem palestinskog Talmuda u njegov teodozijanski skolastički kontekst, možemo ga prepoznati kao posebno rimski i teodozijanski projekt. Korelacija sugerira da su prakse razvijene unutar kršćanskog carstva, nudeći kristijanizirane intelektualne prakse diljem skolastičkog krajolika, počele utjecati čak i na znanstvenu produkciju "rabina [koji] su u svakom retku koji su napisali proglasili svoje otuđenje od normativne rimske kulture", kako to Seth Schwartz sa pravom tvrdi." 

Sumnjam, međutim, da je Letteney ispravno shvatio koja od židovske i kršćanske kognitivne strukture "potiče" drugu. Nazvati Talmud "rimskim projektom" je lakovjerno. Iako jest teoretski moguće da su talmudski znanstvenici bili pod utjecajem kršćanskih doktrinarnih kontroverzi u teodozijansko doba, ipak Letteney ne može pružiti nikakve dokaze za to i mislim da je to malo vjerojatno. Talmud je izgrađen na načinu tumačenja poznatom kao midraš, koji je razvijen u školama rabina Izmaela i rabina Akive početkom 02. stoljeća, tj. u razdoblju kada su kršćanski apologeti još uvijek koristili židovske egzegetske metode, kao što je ilustrirano u Justinovom "Dijalogu sa Trifonom Židovom" (oko 160.). Do kasnog 04. stoljeća, kako nas podsjeća Rodney Stark, kršćanske zajednice još su uvijek "sadržavale mnoge članove relativno nedavnog židovskog podrijetla, koji su zadržali obiteljske veze i povezanost sa nekršćanskim Židovima, i koji su, stoga, još uvijek zadržali izrazito židovski aspekt svog kršćanstva." Nije slučajno što je Atanazije, vođa nicejske stranke, bio iz Aleksandrije, grada sa najvećom, i intelektualno najaktivnijom, židovskom zajednicom. Pokazivao je temeljito poznavanje židovskih svetih spisa, i nije nevjerojatno da je bio židovskog podrijetla, kao uostalom i mnogi drugi kršćani iz Aleksandrije. U svakom slučaju, puno je logićnije da je talmudski osjećaj argumentacijske metode utemeljene na svetim spisima, i koja je dominirala intelektualnim životom kršćanstva, rezultat židovskog utjecaja na kršćanstvo, a ne suprotno.

Kao savršen primjer načina razmišljanja, koje je oblikovano nicejskim totalitarizmom, Letteney spominje redovnika Vincenta Lérinskog (umro oko 445. godine):

Vincent Lérinski napisao je za sebe dva commonitorija: 'aides-mémoiresa', koji jednostavnim jezikom iznose metodu "kako i kojim sigurnim (tako reći općim i zajedničkim) pravilom mogu razlikovati istinu katoličke vjere od laži izopačene hereze". Pregledavajući područje "ljudi istaknutih svetošću i učenošću", došao je do zaključka da može otkriti herezu i ostati čist u vlastitoj vjeri, pozivajući se na dva izvora: prvo, "autoritet božanskog zakona (divinae legis auctoritate)", i "drugo, tradiciju katoličke zajednice (deinde ecclesiae catholicae traditione)". 

To se može usporediti sa načinom na koji su "poganski" filozofi tragali za istinom, vjerujući Logosu, a ne bilo kojem knjiškom autoritetu. Letteney uzima kao primjer neoplatoničkog Prokla, "jednog od rijetkih otvorenih tradicionalista u orbiti dvora Teodozija II." Djelo "Deset pitanja o providnosti", napisano negdje u vrijeme smrti Teodozija II. (oko 450. godine), Proklo započinje isprikom, koja se čini kao izravna kritika kršćanske metodologije:

"Preispitajmo se, dakle, ako je to u redu, i pokrenimo probleme u tajnosti svoje duše, i tako pokušajmo vježbati u rješavanju tih problema. Nije važno raspravljamo li o onome što su rekli prethodni mislioci ili ne. Sve dok govorimo ono što odgovara našem vlastitom gledištu, može se činiti da govorimo i pišemo ta gledišta kao svoja." 

Proklo je bio posljednji platonist čija su djela preživjela. Kada je car Justinijan zatvorio Akademiju, 529. godine, preostali članovi potražili su zaštitu kod perzijskog kralja Horsaua I., te su sa sobom ponijeli sve dragocjene svitke koje su mogli. O njima gotovo ništa ne znamo, osim njihovih imena.

I djela samog Prokla bi vjerojatno nestala da nije bilo jednog od njegovih učenika, sa kraja 05. ili početka 06. stoljeća, koji je pisao pod imenom Dionizije Areopagit. To je ime lika kojeg je Pavao preobratio u Ateni, prema Djelima apostolskim 17:34, i stoga je  obmanuo čuvare kršćanske ortodoksije njihovim vlastitim kriterijima istine. Tijekom srednjeg vijeka, ovaj pseudo-dionizijski korpus je smatran gotovo apostolskim autoritetom. Budući kako i sam korpus uključuje veliki broj Proklovih metafizičkih principa, omogućio je Proklu proći kao protokršćanin, a njegovo djelo se prokrijumčarilo u kršćanske knjižnice.

Općenito govoreći, tijekom cijelog srednjeg vijeka nije postojala neovisna filozofija, budući je filozofija (koja je uključivala "prirodnu filozofiju", danas nazvano "znanost") bila podređena teologiji. Samo je nekolicina filozofa uspjela zaobići cenzuru,  prividnim klanjanjem kršćanskim dogmama, za razliku od velikog broja "heretika" čije su knjige i tijela pretvoreni u pepeo. Jedan izvanredni slučaj je Boetije, poznati teolog. On je, čekajući smrt u zatvoru gotskog kralja Teodorika zbog urote, u potpunosti odbacio privid teologije i povjerio svoju dušu Filozofiji, u "Utjehi filozofije", knjizi gdje je Krist upadljivo odsutan.