Prisutnost budizma u Srednjoj Aziji, na području istočnog Irana, od prije 150 godina do nedavno, bila je uglavnom zanemarivana i od strane znanstvenika budizma i od strane iranologa, odnosno ljudi koji se bave iranskim studijama. Sada postoji novi fokus na kulturnoj matrici za uspon budizma u istočnom Iranu i ispitivanje života Gautame, u kontekstu skitskog društva.
Godine 334. pr. Kr., Piron iz Elide je pratio Aleksandra u istočni Iran, regiju poznatu kao Gandhara, što je u suvremenoj geografiji južni Afganistan unutar Pakistana. To je bio istočni Iran većim dijelom svoje povijesti. Ovi Grci, jer Magasten je bio još jedan od njih koji je putovao sa Aleksandrom i bili dijelom skupine helenističkog osvajanja Perzijskog Carstva, susreli su se s onim što su nazivali iranskim philosophoi. Zapravo, mnogi rani grčki pisci tvrdili su da filozofija dolazi od barbaroi, ili od barbara, općenito. Ali, to se često povezuje sa zoroastrijskim utjecajem na uspon filozofije u Joniji.
Međutim, postoji još jedna grana iranske obitelji koja je doprinijela usponu filozofije, a to je istočna ili skitska grana. Zapravo, jedan od predsokratskih filozofa bio je čovjek po imenu Anakarsis; Skit po očevom podrijetlu, a Grk po majčinom. Anakarsisa su toliko štovali arhaični i rani klasični Grci da su ga ubrajali među sedam mudraca antike. Anakarsis je glasnikom nekih ideja, koje se ponovno pojavljuju u učenju Gautama Bude. On je također bio glasnikom svojevrsne anarhične metafizike i epistemologije, koju nalazimo kod drugog predsokratskog mislioca, Heraklita iz Efeza.
Anakarsis je bio poznat po problemu kriterija, pitanju kako mogu postojati apsolutne smjernice, legitimne smjernice za prosuđivanje pragmate (ili stvari raznih vrsta), te pitanju tko je kvalificiran primijeniti te kriterije. Dakle, čak i prije nego što su ovi Grci putovali sa Aleksandrom, kao dio helenističkog osvajanja Gandhare od Irana, Grci su bili upoznati sa skitskom mišlju preko Anakarsisa. Kada su stigli u Gandharu, susreli su se sa philosophoi, koje su nazivali Šramanama. Ovaj izraz, Šramana, pronalazi se u brojnim iranskim jezicima središnje Azije. Njegovi srodnici u drugim iranskim jezicima su: Šamana i Samana. Naziv samanske dinastije u iranskoj povijesti dolazi od Samana. Naravno, Šamana je prepoznatljiva engleskom uhu kao Šaman, u šamanizmu. Skiti su bili mitraistički šamanisti. Bili su polunomadski narod, nomadi u kvintesencijskom smislu riječi, ljudi koji su lutali u potrazi za pašnjacima, i bili su praktičari šamanizma, i to šamanizma koji je posebno štovao Mitru.
Međutim, Šramane ili Šamanisti, koje su susreli Grci kada su bili dio helenističke kolonizacije istočnog Irana, bili su sljedbenici Gautame Sakamunija. Grci su ih opisivali kao tragače za bodhijem i sljedbenike Dharme. Ovi Grci opisuju najraniji oblik budizma. Bez upotrebe termina budizam, čak i bez upotrebe termina Buddhina Dharma, oni opisuju najprimitivniji oblik budizma oko 250 godina, prije nego što je Pali kanon zapisan. Kanon Pali je zapisan samo nekoliko stoljeća nakon Budinog vremena. Drugim riječima: izvještaji koje dobivamo od ovih Grka mnogo su bliži životu Gautame, nego onome što nalazimo u Pali kanonu.
Skiti su jedna grana iranske etnolingvističke obitelji. Nikada ih nije uspješno osvojilo nijedno od perzijskih carstava. Kira Velikog ubio je Skit, ratnička kraljica Tomiris – koja je bila vođa Ma-Saka-Ta (grčki Masageta), ili "Velike skitske horde". Žene su imale prilično istaknut položaj u onom društvu, čak i kao vojskovođe. Ti su ljudi ubili Zaratustru, tijekom skitske invazije na središnji Iran. Ubili su Kira Velikog. Darija su porazili u dvije bitke. Opirali su se centraliziranoj vlasti. Njihove središnje baze su se nalazile negdje između Pontske stepe, oko Crnog mora, sve do središnje Azije. Ali, protezali su se na istok sve do pustinje Gobi u Kini, a na zapad sve do dijelova Europe. Izraz Sak dolazi od imena Skita na staroiranskom jeziku, što je Saka. Saka-sinovi su potomci Skita, "Saksonci" (saksonski, "sasanidski".) Najraniji zapis imena Gautama nije kao Shakyamuni, što je kasnija iskvarenica, već kao Sakamuni. Saka-muni znači "skitski mudrac".
Obzirom na to da je Gautama bio Skit, što znači Iranac, vrijedi napomenuti da je izvorni naziv za Četiri plemenite istine zapravo Arya Chatvari Satyani, a izvorni naziv za Osmostruki put jest Arya Ashtanga Marga. Drugim riječima: Arijske četverostruke istine i Arijski osmostruki put. Svatko tko je barem malo proučavao iranizam zna da su pojmovi Arijski i Iranski zamjenjivi. To je samo stariji oblik riječi Iranski. Posljedično, to su Iranske četiri istine i Iranski osmostruki put. Ljudi nisu navikli razmišljati o tome na ovaj način, ali to je ono što budisti nazivaju temeljnim načelima svog učenja ali na sanskrtskom jeziku, koji je vrlo usko povezan i sa avestanskim i sa staroperzijskim jezikom.
Kaže se da je Gautama bio iz Kapila. Pa, u iranskim jezicima, slova p i b su često zamjenjivi. Npr. u sasanidskom razdoblju imamo kraljicu koja se često naziva Purandokht, ali njezino ime je zapravo bilo Burandokht, i što usput znači plavuša. Imala je plavu kosu. Zatim Mani, kada piše traktat posvećen caru Shapuru, umjesto da ga nazove Shapurgan, naziva ga Shaburgan. Neki od znanstvenika, koji su nedavno ponovno ispitivali Gautamin život, sugerirali su da je Kapil zapravo Kabul. To bi imalo smisla, obzirom na geografski opseg skitske kulture, i budući je najniža grana Skita, Indo-Skiti, bila smještena u Afganistanu i dijelu suvremenog Irana poznatom kao Sistan. Današnje iranske provincije Sistan i Balučistan. Najveći junak iranskog nacionalnog epa, Rostam, također potječe iz ovog područja. Samo ime Sistan jest skraćenica od Sakastana, što znači skitsko carstvo; Rostama se često nazivalo Rostamé Sagzi (ili Sakzi) - "Rostam, Skit". Sakastana, koja je nekada bila poznata i kao Germania (ili Kermania, odakle je suvremeni Kerman dobio ime), područje je Irana koje se proteže do suvremenog Pakistana, najsjevernije Indije i dijelova Afganistana. Kabul nije daleko odatle.
Priča o rođenju Lumbinija i slično, datira iz stotina godina nakon vremena Gautama Bude. U povijesti religija postoje mnogi slučajevi kada su izmišljene biografije za nepoznate povijesne ličnosti, među kojima su ne najmanje važni: Isus; ali i gledajući povijest samog Irana, Zaratustra. Imamo vrlo malo biografskih detalja o Zaratustri, koji potječu iz samih Gatha. Kasniji vrlo detaljni prikazi Zaratustrinog života, koje vidimo u Avestu ili na srednjoperzijskom jeziku, najvjerojatnije su izmišljeni. Neki od njih su u velikoj suprotnosti jedni sa drugima, čak i u točnom smislu gdje je u Iranu ovaj čovjek živio. Vrlo je uobičajeno u povijesti religije vidjeti, stotinama godina kasnije, kako ljudi izmišljaju biografiju osnivača tradicije. Ali, u konkretnom slučaju Gautame - postoji dobar razlog zašto je za tog čovjeka izmišljena lažna biografija.
Najfascinantnija stvar, u vezi s izvještajem koji primamo od Grka, koji govore o načinu života Šramana i njihovom svjetonazoru, jest da je puno bliži ranom daoizmu, nego institucionaliziranom budizmu. Sada postoje određena preklapanja između budizma i daoizma, koja su omogućila da se zen na kraju razvije u Kini, kao sinteza ove dvije filozofske škole. Npr. radikalnost naglaska na anatmanu, tj. kako ništa nema inherentnu bit; i anityi, da su sve stvari prolazne i u stanju promjene. Također, ideja kako je razlog toga zašto doživljavamo dukkhu - nezadovoljstvo ili patnju - taj što stalno pokušavamo pristupiti svijetu koji je u stanju promjene, sa fiksnim kategorijama i očekivanjima savršenstva i trajnosti, kojima prkosi priroda stvarnosti. Riječ dukha doslovno znači: nešto što se ne okreće ispravno. Sukha je poput glatko okrećućeg kotača, dok je njen antonim dukha poput kotača koji je izvan svoje osovine. Takav vam život postaje, ukoliko pokušate pristupiti svijetu koji je u stanju promjene, sa fiksnim idejama i u smislu binarnih opozicija, koje ne odražavaju stvarnost. Ako ništa nema inherentnu bit i sve je u stanju promjene, to također znači da je sve međuovisno. Stvari su fundamentalno međuovisne i imaju ovisno porijeklo. Ove ideje u budizmu vrlo su bliske svjetonazoru koji nalazimo u Tao Te Chingu.
Problem je u tome što ovakva vrsta radikalno anarhične metafizike i epistemologije ne odgovara baš institucionaliziranim aspektima budizma. Npr. pravila koja upravljaju monaškim redom, odnosno razni dogmatski propisi za monaški život i opća institucionalna struktura Sanghe, zajednice monaha i časnih sestara, koji žive prema nekim vrlo strogim smjernicama. Čini se kao da su ta pravila u suprotnosti sa Gautaminim naglaskom na činjenici gdje je vjerovanje da je bilo koji put apsolutno istinit put i da je jedini put zabluda. Grčki autori, koji putuju sa Aleksandrom, tvrde da u to vrijeme nije postojalo nešto poput Sanghe. To nije bio dijelom Sramaninog načina života. Gautamino učenje, kako ga možemo rekonstruirati iz tih grčkih tekstova, bilo bi učenje da je put besputni put, a pravi put uopće nije put. To je mnogo više u skladu sa učenjem Lao Cea, u Tao Te Chingu.
U knjizi "Grčki Buda", Christopher Beckwith se oslonio na široki raspon nedavnih znanstvenih radova, uključujući nova revolucionarna istraživanja vedske tradicije, i tvrdi kako je zapravo struktura učenja, koju možemo rekonstruirati iz grčkih izvještaja o Sramaninom načinu života i svjetonazoru, mnogo jasniji i kritički odgovor na zoroastrizam, nego kada je smještena među termine vedske filozofije. Također, tvrdi da nema dobrih dokaza da su Upanišade uopće bile zapisane prije Gautaminog vremena. Drugim riječima: hinduističke filozofske škole nastale su istodobno sa Budom, ili su nastale nakon Budinog vremena. Obje su bile odgovori na uspon zoroastrizma i njegovo nametanje od strane Perzijskog Carstva, do sjeverne Indije na istoku.
Kada se primitivno budističko učenje stavi uz zoroastrizam, vrlo se jasno vidi kako Gautama upušta u kritiku zoroastrijskog svjetonazora. Npr. ideja o carstvu savršenih arhetipova koji prethode stvaranju materijalnog svijeta, te kako ćemo tijekom povijesti doći do točke u kojoj će se materijalni svijet preobraziti tako da postane savršeno utjelovljenje iskonskih arhetipova. Ova zoroastrijska ideja potpuno je dekonstruirana uvidom kako ništa nema inherentnu bit. Ideja o fravašima (ili savršenim arhetipovima koji prethode stvaranju svijeta) i o frašgardu (na kraju vremena, koji će preoblikovati ovaj svijet u savršen odraz arhetipske stvarnosti), također je dekonstruirana uvidom kako ništa nema inherentnu bit, te da je krajnja priroda stvarnosti shunya ili praznina. Tada imate ideju Ahura Mazde, kao savršenog, vrhunski mudrog boga. Opet, ova ideja o entitetu koji je trajan, čije je postojanje vječno i koji je samoidentičan, također je kritizirana idejama anitye ili prolaznosti svih fenomena, i anatmana ili kako ništa nema inherentnu bit.
Jedno od temeljnih Budinih učenja jest da ne postoji bog u univerzalističkom, apsolutnom i kozmičkom smislu, te da su, u mjeri u kojoj postoje bogovi, baš poput nas. Oni su humanoidna bića sa više sposobnosti, više siddhija, a u mnogim slučajevima su čak i više zavedeni od ljudskih bića. Jedna od najfascinantnijih točaka u Budinim učenjima jest njegova tvrdnja da je bogovima mnogo teže postići bodhi nego ljudskim bićima, jer su sve te živote proveli u nebeskim područjima, stalno se zabavljajući u svojim kupolama užitaka, također se prepuštaju svom gnjevu i žudnji za kontrolom i moći, tako da - kada se konačno ponovno rode kao ljudska bića, vrlo im je teško ponovno težiti prosvjetljenju, u kontekstu ljudskog stanja.
Druga važna suprotnost jest: zoroastrijanci imaju ideju o besmrtnoj duši i da će ta besmrtna duša biti nagrađena za svoja djela u ovom životu nakon smrti. Prema Gautami Budi, nemamo ja (anatman). Filozofski je vrlo složeno razumjeti kako netko može poučavati doktrinu o nepostojanju ja, i istovremeno tvrditi da postoji ponovno rođenje. Drugim riječima: da elementi nečijih sjećanja i persone mogu preplitavati iz života u život, ali bez postojanja ikakvog esencijalnog ja, bilo kakvog temeljnog mjesta svijesti koje ostaje identično, od jedne inkarnacije do druge. Predlažem da se o ovome razmišlja u smislu duše kao softvera, koji se može kopirati i čiji se kod može mijenjati. Također, dio Budinog učenja jest da ne postoji temeljno ja. Svaka persona ima ovisno porijeklo, koje će se tijekom vremena, na kraju, rastopiti u nirvani. To je u suprotnosti sa naglaskom zoroastrizma na besmrtnosti ljudske duše.
Sve ovo sugerira da postoji alternativna arijska tradicija, alternativna iranska duhovna baština, koja je postala eksplicitni rival zoroastrizmu, i to u najstarijem razdoblju iranske povijesti, što je najstariji oblik Buddhine Dharme. Ova alternativna arijska tradicija također uključuje rani taoizam. Neki od ovih znanstvenika, koji ponovno ispituju život Gautame, proučavali su etimologiju njegovog imena i primijetili su kako ime Lao Tzu (u taoističkim tekstovima) zapravo nije osnivač taoizma, jer je Tzu počasni naziv za učitelja. Tzu ili Tsi znači mudrac ili mudri učitelj. Njegovo ime, u taoističkim tekstovima, zapravo je Lao Tan. Ali, mandarinski Lao Tan, u ranom srednjem kineskom, bio je Kao Tam. Očito su, u još arhaičnijem kineskom dvosložni morfemi, poput Kao Tam, imali završetak -a, koji je kasnije izostavljen; Kao se izgovaralo Gao. Drugim riječima, postaje Gao Tama.
Ova etimološka analiza temelji se na komentaru dinastije Tang o ranim taoističkim tekstovima, gdje komentator poziva na raniji izvor, iz 100. godine nove ere, kada opisuje kako se ime Gao Tama transformiralo u Lao Tan. To je učinjeno zato da bi se ovom imenu, nepoznatom kineskom uhu, dalo poznato značenje na kineskom, budući Lao Tan očito znači "stare duge godine". Ovo je još jedan dokaz u prilog tezi kako je Lao Tzu zapravo Gautama u starosti. Buda je prikazivan sa dugim ušima, na skulpturama i rezbarijama, koje nalazimo. Čini se da je u starosti ovaj lutajući skitski mudrac boravio na granici sjeverozapadne Kine, što ima savršenog smisla, obzirom na kulturnu geografiju tog vremena jer, kao što malo tko zna, ovu kinesku regiju, u to vrijeme - nisu naseljavali Han Kinezi. Sjeverozapadna četvrt Kine je, u to doba, bila skitska i toharska. To su bili bijelci iranskog podrijetla, čiji su ostaci pronađeni u pustinji Taklamakan. U taoističkim tekstovima se navodi kako je "Lao Ce" bio prisiljen zapisati 'Tao Te Ching' od strane graničara, dok je prelazio iz Kine natrag u Srednju Aziju. Drugim riječima: vraćao se u Skitiju, kući, i umro u starosti. To je još jedan dokaz u prilog činjenici da nije bio Kinez. Bio je stranac. Lao Ce je Gautama, u posljednjoj fazi svog života.
Drugi zanimljiv etimološki dokaz, u tom smislu, jest da su riječi Tao i Dharma ista stvar. Tao je degeneracija ranije kineske Darwe. Prešlo je od Darwe preko Dawe do Dao (ili Tao). Darwa je prilično jasno Dharma. Dakle, imamo Gautamu koji podučava Darwu u sjeverozapadnom kutu Kine. Legitimno je misliti da je to Gautama, skitski mudrac. Osim metafizičkog i epistemološkog preklapanja između Tao Te Chinga i Šramana učenja, ono kako ga grčki putnici prepričavaju - postoje i zanimljivi detalji u samom 'Tao Te Chingu', koji sugeriraju iranski identitet ovog čovjeka. Npr. postoji ponovljeni naglasak kako je nemoguće vladati svijetom silom, držati svijet na okupu oštrim oružjem, itd. Ova ideja o vladanju cijelim svijetom se više puta pojavljuje. To nema smisla za Kineza, jer Kinezi toga razdoblja, Han Kinezi, nisu bili u poziciji govoriti o vladanju svijetom. Postojala je samo jedna skupina ljudi u toj poziciji, a to su bili vladari Perzijskog Carstva i koji su zapravo bili upravitelji svijeta u to vrijeme.
U knjizi "Buda iz Babilona", Harvey Craft je preuzeo ideju o Gautami kao Skitu, odnosno Irancu, i stavio je uz priču o vladaru po imenu Gaumata koji je svrgnut u puču koji je predvodio Darije Veliki. Taj puč dovodi Darija Velikog, drugog najznačajnijeg vladara Perzijskog Carstva, na vlast. Priča govori, u osnovi, o tome da je u vrijeme vladavine sina Kira Velikog došlo do krize nasljeđivanja. Perzijski car Kambiz bio je na putu za osvajanje Egipata. Bila je to duga odsutnost. U njegovoj odsutnosti bilo je mnogo dvorskih intriga, u koje je bio uključen njegov brat, uz razne spletke za preuzimanje prijestolja, uključujući i varalicu koji se predstavljao kao njegov brat. U svakom slučaju, važno je bilo da usred ove krize Red mudraca preuzme vlast. To je savršeno logično. Bili su svećenička elita i u savezu s kraljevskim dvorom. Ako bi upravljanje carstvom bilo u opasnosti, ako bi postojao vakuum moći, ima smisla da bi teokratska vlast intervenirala. Kada bi Red mudraca intervenirao, istaknuli su maga zvanog Gomata. Darije, u svojim natpisima o Gotami, vrijeđa ga, nazivajući ga promatračem zvijezda. Drugim riječima: ovaj nije bio samo mag, nego je bio obučen po uzoru na mage, kao astrolog i astronom. Harvey Craft sugerira da je Gomata, mag, zapravo Gautama ili Gotama. Argument je kako slijedi:
Darije naređuje neka se napravi ogroman natpis, urezbaren u stijeni na mjestu zvanom Bisutun u Iranu. Bisutun, ili Behistun, potječe od staroperzijskog Bagastane, mjesta bogova. To je planina u Kermanshahu, kurdskoj regiji Irana. To je i UNESCO-va svjetska baština. Kada su saveznici okupirali Iran, tijekom Drugog svjetskog rata, iskoristili su je za vježbu gađanja meta. Ova ogromna kamena rezbarija prikazuje Darija Velikog kako veže 19 pobunjeničkih vođa, vođa separatističkih pokreta, koji su se pobunili protiv njegovog puča i preuzimanja vlasti. Nakon što je Gomata svrgnut, ovih 19 vođa se pobunilo protiv Darijeve vladavine. Na ovoj rezbariji je Gomata prikazan veći od ostalih 19 pobunjenika. Svi su u lancima. Zanimljivo je što Gomata nosi šiljastu kapu, što je poznati skitski šešir. Tigra khoda, šiljasta kapa, karakteristika je Skita. Vrh budističkih stupa izgleda poput skitske šiljaste kape. Izgledaju kao tigra khoda. Ali, i sama stupa jest kurgan. Izrađena je po uzoru na skitski grobni humak. Drugim riječima: postoje dva različita elementa u dizajnu budističke stupe i oba se odnose na skitsku kulturu, što je još jedan značajan dokaz u prilog skitskom kulturnom kontekstu za Gautamu ili Gotamu.
Iako zapisi identificiraju Gomatu kao Medijca, jer je većina mudraca bila iz Medije, ono što ljudi ne shvaćaju jest: od 700-ih do 600-ih godina pr. Kr., medijsko kraljevstvo bilo je masovno preplavljeno Skitima. Mnogi Skiti postali su dijelom administrativne elite medijskog kraljevstva. Posljedično, Medijac Gomata, koji nosi skitsku šiljastu kapu, lako je mogao biti i Skit.
Postoji pravi problem sa izvještajem koji nam daje Darije, jer je javno nabio na kolac ovih 19 pobunjeničkih vođa. U nekim slučajevima, čak je i progonio njihove obitelji u znak odmazde. Zatim nam kaže da je ubio glavnog organizatora, glavnu metu svog državnog udara, Gomatu, u tvrđavi bez svjedoka, osim suučesnika koji su mu pomogli da dođe na vlast. To je skupina generala i visokorangiranih vojnih časnika, koji su se zajedno s njim urotili zato da bi preuzeli prijestolje. To su jedini ljudi koji su navodno svjedočili Gomatinoj smrti. Njegovo tijelo nikada nije javno izloženo.
Ako pogledamo Darijeve interakcije sa nekim od tih drugih ličnosti, poput Otana, koji su mu najbliži suborci, vojni časnici, koji su njegov unutarnji krug, vidimo da se on bavi savjetovanjem korištenja obmane i laži kao strategije u ratovanju. U jednom trenutku kaže svom bliskom drugu, Otanu: "Kada je potrebno reći laž, reci je." Također, u drugoj prilici kaže da kada je potrebna lukava i suptilna sila, onda prava sila nije potrebna. Dakle, ovo je čovjek koji je u stvarnoj praksi koristio koncept koji Platon naziva plemenitom laži. To čini čak i kada preuzima vlast. Izvodi državni udar sa unutarnjim krugom vojnih suradnika. Tada se postavlja pitanje tko će od njih zapravo postati iranski šah. Odlučuje se natjecanjem, gdje sudjeluju konji koji se postroje prije izlaska sunca, tako da mogu vidjeti koji će od konja prvi zarzati kada sunce izlazi. Darije se dogovara sa timariteljem svog konja, čovjekom po imenu Oiber, da upotrijebi spletku, plan, gdje Oiber odlazi i trlja rukav o ženskog konja, za koju je Darijev konj privezan. Dok sunce izlazi, prolazi pored Darijevog konja, pušta konju neka mu pomiriše rukav da bi umjetno izazvao to rzanje. Darije mu izričito nalaže neka provede ovaj plan. Dakle, on je spletkaroš, čak i u svom usponu na vlast.
Darije Veliki smatra se oličenjem idealnog zoroastrijskog monarha. U istom tom natpisu, gdje se hvali porazom 19 vođa, on ih više puta karakterizira kao lažljivce. Ovo je referenca na "Laž" (Druj), veliko L, koju također spominje u ovom natpisu, pri čemu je Druj ili "Laž" sinonim za Ahrimana, velikog varalicu. U etici zoroastrizma, najgore stvari su laži - a ipak, ovaj čovjek zagovara korištenje laži kao strategije, te mu nije ispod časti koristiti lukavu obmanu zato da bi došao na vlast i održao svoju moć. Dakle, je li Darije tip čovjeka koji bi, umjesto da ubije Gomatu u toj tvrđavi bez ikakvih svjedoka osim svojih najbližih suradnika, zapravo njega pustio i prognao, umjesto da ga ubije kako tvrdi da je učinio? Mislim da jest.
Ključ za razumijevanje zašto bi to bio slučaj jest poziv koji je Darije Veliki uputio Heraklitu iz Efeza. Diogen Laertski, u svojoj biografiji Heraklita, čuva prepisku između Darija i Heraklita. Darije poziva Heraklita neka dođe i bude dvorski filozof Irana, a Heraklit u osnovi uljudno odbija. Ali, ono što je iz ovoga jasno jest da je Darije duboki mislilac. To ne umanjuje veličinu Darija, koji je koristio obmane kao strategije. Bio je briljantan vođa, odgovoran za stvaranje prvog interkontinentalnog sustava autocesta, dao je isklesati Sueski kanal, izgradio most preko Bospora, izumio prvi poštanski sustav, uspostavio standardizirani novac umjesto trampe, postavio temelje za privatno bankarstvo i financijski sustav utemeljen na kreditima. Čovjek je bio apsolutni genij. Vjerojatno je bio među najvećim državnicima u svjetskoj povijesti. Ali, bio je i duboko filozofski nastrojen, jer čovjek koji pozove Grka da bude dvorski filozof carskog Irana očito je i sam pročitao fragmente, a nije lako, ako se obrađuje ono što se izražava u fragmentima Heraklita.
Ako se sačuvani fragmenti Heraklitove knjige "O prirodi" postave pored 'Tao Te Chinga' - postoji ogromno preklapanje, u smislu metafizike i epistemologije kod Heraklita i kod 'Lao Cea', za kojeg pretpostavljam da je bio Gautama. To znači da bi se Darije identificirao sa velikim dijelom Gautaminog svjetonazora i pogleda na svijet, te bi pomislio da je smiješno ubiti ovog čovjeka, jer bi mogao imati vrlo produktivan život kao mudrac, ali nikako ne na poziciji političke moći. Kada je Gaumata vladao carstvom, bio je poznat po vrlo pasivnoj politici laissez-faire, prepuštajući satrapije samima sebi. Ukinuo je zahtjev za vojnom službom. Bio je vrlo popustljiv u pogledu poreza, općenito je težio decentraliziranoj vladavini, što nagovještava stav koji Lao Tzu zauzima prema politici u Tao Te Chingu. Moglo bi se zamisliti kako Darije misli da je metafizički i epistemološki pogled ove osobe pohvalan i izražava dubok uvid, ali imati takvog čovjeka na poziciji upravljanja ovim ogromnim carstvom, moglo bi biti politički pogubno. Stoga mu je dao drugi život kao mudracu, prognanog na margine, rub Perzijskog carstva u sjevernoj Indiji.
Tradicionalna povijest Gautame sugerira da je bio princ. Ove biografije, nastale stotinama godina nakon Gautaminog vremena, odražavaju stvarnost njegova života kada ga opisuju kao kraljevsku osobu, onu koja se odrekla prijestolja za život mudraca. Druga zanimljivost, vezano uz postojeće biografije Gautame, jest da je navodno bilo devet pokušaja atentata na ovog čovjeka. Zašto bi bilo devet pokušaja atentata na nekog lutajućeg mudraca? Mnogo je logičnije da je sam Darije ili, vjerojatnije, dužnosnici na ahemenidskom dvoru poslali ubojice neka se riješe ovog tipa, prije nego što ljudi shvate da je on zapravo Gomata, iranski šah, jer bi to razotkrilo Darija kao lažljivca. Možda je Gautama stekao veću slavu nego što se očekivalo, u njegovom novom životu mudraca, u sjevernoj Indiji. Možda su postojali dvorski dužnosnici koji su bili zabrinuti da će ljudi na kraju otkriti obmanu koja je izvršena, pa su poslali ubojice da očiste posao. Ovaj izvještaj o devet pokušaja atentata mnogo je dosljedniji životu političkog bjegunca, nego životu običnog mudraca.
Gautama Buda se, naravno, naziva i Siddhartha Gautama, a važno je napomenuti da je Siddhartha također iranski izraz, počasni naziv. Znači moć kozmičkog reda, moć istine. Artha ili Arta jest drevni iranski koncept, pojavljuje se na svim natpisima Perzijskog Carstva, a označava kozmički red i istinu. U međuvremenu, Sidd, kao na sanskrtskom Siddhi, znači moć ili sposobnost. Ovo ime, Siddhartha Gautama, također je zabilježeno na pločicama koje su otkrivene u Perzepolisu.
Gautama redefinira ono što je kozmički red, u smislu dekonstruktivnih koncepata, poput shunyate, praznine bez inherentne biti, ili Anitye, prolaznosti i tako dalje. Ne odbacuje postojanje Arthe, već radikalno redefinira što je Arta. U vezi s tim, vrijedi istaknuti da je simbol jin-jang pronađen na raznim obrtničkim radovima sarmatske kulture. Sarmati i Skiti bili su isprepletene skupine sjevernih Iranaca. Često su bili dio istih konfederacija; njihove geografske regije bile su potpuno međusobno prožete. Simbol jin-janga nalazi se na raznim sarmatskim zlatarskim radovima. Ovaj je simbol savršen prikaz ideje međusobne ovisnosti prividnih suprotnosti. Kritika razmišljanja u smislu binarnih kategorija, poput svjetla i tame, dobra i zla, kategorija koje su temeljne za metafiziku zoroastrizma, i koje se odražavaju u načinu života zoroastrizma.
Npr. u zoroastrizmu postoji ideja da su cijeli niz stvorenja bezbožne i demonske štetočine. Oni su demonsko potomstvo. Razni insekti, glodavci i slično, smatraju se Ahrimanovim tvorevinama koje treba istrijebiti, i zapravo ne pripadaju dobrom stvaranju Ahura Mazde. Ovo je doista opipljiva posljedica metafizike koja povlači oštru razliku između dobra i zla, svjetla i tame, čistog i nečistog. Može se vidjeti prava, opipljiva razlika u smislu načina života, koji se temelji na dekonstrukciji ove vrste metafizike u budizmu, gdje postoji poštovanje prema svim životinjama i svim osjetilnim bićima, u usporedbi sa zoroastrijskim nalogom gdje se istrijebe cijele klase živih bića. Gautama je ponovno, u osnovi, kritizirao zoroastrijsku kulturu, a ne vedsku kulturu.
Ovo je doista važna točka u smislu iranskih studija i našeg razumijevanja iranske baštine. Ono što ovdje piše jest da postoje barem tri glavne iranske škole mišljenja: zoroastrizam, budizam i nešto starije od obje, mitraizam. Mitraistička škola mišljenja bila je najstarija od iranskih škola mišljenja. Ali, nakon toga postojale su barem dvije druge, koje su proizašle iz te mitraističke matrice. Jedna je bila zoroastrizam, ali druga je ono što danas nazivamo budizmom, ili rani daoizam. Ova budistička ili rana daoistička škola mišljenja bila je vizija iranskog mudraca i bila je izravna kritika zoroastrizma.
Druga stvar koju ljudi trebaju zapamtiti jest da nije Gautama samo smislio ovaj svjetonazor, a zatim je postao nasljeđe darovano Aziji, bez kasnije povijesti u Iranu. Pisci iz partskog i sasanidskog doba govore nam da je istočni Iran bio budistički. Zapravo, istočni Iran bio je, u to vrijeme, budističkiji od sjeverne Indije, ili bilo gdje u Aziji. Najraniji budistički spisi u Kini puni su partskog vokabulara, što sugerira da su prevoditelji koji su prevodili budističke spise na kineski bili govornici partskog pahlavija, iranskog jezika tog vremena. Ljudi koji su pisali putopise iz tog razdoblja, također nam govore da su se najveći budistički hramovi nalazili u Iranu. Hram Now Bahar u Balkhu, sa svojom 93 metra visokom zlatnom kupolom, bio je najveći budistički hram ikad izgrađen u povijesti. Najveći Budini kipovi ikada isklesani nalazili su se u istočnom Iranu. Bamiyan u Afganistanu bio je dio Irana do prije 150 godina (što je kao jučer, na višemilenijskoj skali iranske povijesti). Dakle, ti Bamiyanski Bude, koje su talibani tragično uništili 2001. godine, to jesu, ili su bili, iranske skulpture. To znači da smo imali najveće budističke hramove na svijetu u Iranu, najveće budističke skulpture u Iranu, i čini se kao da su misionari koji su prenijeli budizam u Kinu, a zatim dalje na istok u Aziju, putujući Putem svile - svi dolazili iz istočnog Irana.
Kako se džainska škola mišljenja počela oblikovati, i kako su se vedske filozofske škole organizirale, tada su osnivale redove redovnika i redovnica, a u slučaju vedskih filozofskih škola i svećeničke hijerarhije. Budisti, sljedbenici Gautaminog učenja, vjerojatno su se osjećali pod pritiskom kako bi sačuvali svoj društveni utjecaj, organizirajući se na discipliniraniji način. No, tijekom budističke povijesti se primjećuje, nakon ove faze sektaške institucionalizacije, poznate kao Theravada, postoji svojevrsni pomak natrag prema antinomičnijem, anarhičnijem učenju, u nekim vrstama mahayana budizma.
Nadalje, u tom smislu, vrijedno je spomena kako su prvaci mahayana budizma bili Kušanska dinastija. Kušanska dinastija sjeverne Indije i današnjeg Afganistana također su bili Iranci. Bili su Indo-Skiti. Oni su bili dijelom istočne grane iranske etničke zajednice, koja je organizirala prve kongrese, na kojima su sastavljeni tekstovi mahayana. Kralj Kaniška, a posebno Kaniška Veliki, bio je prvi zaštitnik mahayana budizma. Kasnije je još jedan Iranac, Padmasambhava, razvio Vajrayanu iz Mahayane. Ono što ja pretpostavljam jest: postoji stariji oblik Buddhine Dharme čak i od Theravade. To je onaj koji se također može izvući i obnoviti kao učenje Bude budućnosti (Maitreye), naime Mithrayana (ili Maitreyana). Učenje skitskog mudraca.
BY: Jason Reza Jorjani
Add comment
Comments