2. Pokušaj shvaćanja ruske duše

Za mnoge od nas, pravu djecu Hladnog rata, Sovjetski Savez, Istočni blok i bitka između kapitalizma i globalnog komunizma, bili su samo pozadinski zvukovi naše mladosti. Ali, barem u Sjedinjenim Državama, ono o čemu smo zapravo razgovarali nisu bili toliko Sovjeti ili komunisti, koliko "Rusi", poistovjećujući tako dominantnu sovjetsku etničku skupinu sa cijelom nacijom. Iako su Rusi činili samo 50% stanovništva Sovjetskog Saveza, ruski jezik i kultura dominirali su SSSR-om. Unatoč tome što je bio bedem međunarodnog komunizma, već do vremena kada ga je Josif Staljin vodio 1930-ih godina, Sovjetski Savez je u svim praktičnim svrhama bio nasljednikom Ruskog Carstva. Tako je istaknuti stručnjak Staljina mogao nazvati "Crvenim Carem".

Apstraktno rivalstvo između globalnih saveza i ideologija, između kapitalizma Prvog svijeta i komunizma Drugog svijeta, bila je konkretna bitka između Amerikanaca i Rusa. U filmu "Rocky IV" (1985.), kapetan Ivan Drago, kojega glumi Dolph Lundgren, kao  impozantna figura prepuna ruskih mišića, savršeni je negativac kojega Sylvester Stallone, hrabar američki autsajder Rocky Balboa, mora pobijediti. Nacionalno rivalstvo smatralo se toliko vječnim pozadinskim uvjetom postojanja da su čak i originalne "Zvjezdane staze", smještene stoljećima u budućnosti, morale imati svoj ruski lik, Pavela Čehova, kako bi ukazale na zbližavanje dviju velikih sila.

Kao dijete 80-ih godina, mogu posvjedočiti činjenici da je, iako je Hladni rat možda imao svoje uspone i padove, u to vrijeme većina nas američko-rusko rivalstvo smatrala trajnom činjenicom geopolitičkog krajolika. Unatoč optimističnoj retorici Ronalda Reagana o porazu "Carstva zla", brzina sloma komunizma, ali i raspad SSSR, bili su šok. Gotovo preko noći, "Rusija", tj. ono što je bio Sovjetski Savez - više nije bila ogromna nacionalna država koja se protezala od Europe do Pacifika i obuhvaćala unutar svojih granica dijelove Istočne Europe do Afganistana - nego skromnija, iako još uvijek ogromna, zemlja, Ruska Federacija. "Rusija" je konačno bila samo Rusija. To što se sada službeno nazvala Ruska Federacija bila je samo fusnotom. 

Tijekom 1990-ih godina je Rusija nestala iz američke svijesti, uz povremene iznimke koje su bile vrijedne vijesti, poput nasilja tijekom ustavne krize 1993. godine, ili svjetske panike koju je izazvao financijski kolaps 1998. godine (nemojte me pitati je li se išta posebno dobro dogodilo u Rusiji u tom razdoblju. Ne bih vam mogao reći, jer američki mediji nisu objavljivali te priče). Na geopolitičkom planu - na ruskom je frontu sve bilo tiho do intervencije NATO-a na Kosovu 1999. godine, kada se predsjednik Boris Jeljcin usprotivio ovom potezu Zapada protiv Srbije, povijesno ruskog saveznika. Ali, promjena je bila u zraku. Dana 31. prosinca 1999. godine je Jeljcin dao ostavku, i dotada nepoznati Vladimir Putin postaje predsjednik Rusije.

Jeljcin je bio reformator za vrijeme Mihaila Gorbačova. No, kao vođa Ruske Federacije, tijekom 1990-ih, nadgledao je uspon ruskih oligarha, koji su dominirali ovim društvom prožetim korupcijom, dok je država postala metom zapadnih društvenih inženjera, koji su eksperimentirali sa neoliberalnom ekonomijom. 

Ovo je bio brod predvodnik države i društva koji je Putin naslijedio. Njegovo gušenje nasilne islamističke pobune u Čečeniji, progon oligarha, kao i ideologija snažne i moćne države smatrani su dokazom zlokobnog zaokreta na Zapadu, krajem sna o liberalnoj i demokratskoj Rusiji. Ali, kao što to obično biva, nije sve toliko jednostavno. Gušenje čečenske pobune dovelo je do masovnih kršenja ljudskih prava, ali mnogi zapadnjaci ignorirali su pravi casus belli: islamisti, sa sjedištem u de facto neovisnoj Čečeniji, nasilno su napadali susjedne regije, šireći svoj teror sve do Moskve.

Na Zapadu su oligarsi, poput pokojnog Borisa Berezovskog, smatrani i "reklamirani" kao bedemi liberalizma i slobode govora. Također, Rusi su iste uglavnom smatrali korumpiranim gangsterima, koji nekažnjeno pljačkaju javne resurse i žive iznad zakona (Berezovski je bio navodni silovatelj sa sklonošću prema mladim tinejdžerima). Konačno, ponovni pojavak snažne središnje države je bio povratak tradicionalnom obrascu koji su Rusi poznavali, a ne nikakava nova autoritarna inovacija, koja je iznenada nametnuta stanovništvu. Putin je narastao u popularnosti diljem Rusije, jer je uveo red i okončao kaos za obične ljude. Ako vlada do 2030. godine, njegov mandat će biti jednak Staljinovom; možda će zapravo i cijeniti ovu paralelu.

Čak i Amerikanci sada priznaju kako u desetljeću nakon raspada Sovjetskog Saveza, kada je Rusija nestala sa većine američkih radara, nije postigla idiličan kraj povijesti. Slušali smo priče o liberalnoj demokraciji američkog tipa koja se uzdiže iz pepela komunizma, ali ne o obeshrabrujućoj vladavini mafijaša koju su trpjeli ruski građani. Uvijek je bilo znakova kako službenom  narativu, kojim je hranjena američka javnost, nešto nedostaje. Sjećam se da sam se u srednjoj školi pitao kako je slobodoljubiva, liberalno-demokratska Rusija, mogla imati očekivani životni vijek od 65 godina 1994. godine, što je za četiri godine kraće nego u posljednjim godinama komunizma. Ako im je bilo toliko bolje pod demokracijom i kapitalizmom, zašto su umirali u tolikom broju? Sada znamo da je taj slom uglavnom bio uzrokovan masovnim porastom alkoholizma među muškarcima.

Godine 2022., ruska samosvijest ponovno postaje važna; Putin je za svoju naciju ponovno zauzima geopolitičko središte. Postao je uistinu prezrena figura na Zapadu, personifikacija arhetipa zlog diktatora. Ali, u Rusiji je dugo imao široku bazu podrške. Čak je i Gorbačov, koji je okončao komunistički poredak, nastavio podržavati Putina 2007. godine.

U 20. stoljeću, mi u SAD-u smo pokušavali razumjeti Ruse, od njihove povijesti do njihove kulture, zbog globalne važnosti Sovjetskog Saveza. Proučavanje ruske povijesti i kulture nije bilo samo akademsko; imalo je bitnu primijenjenu relevantnost tijekom Hladnog rata. Zatim, veći dio desetljeća nakon pada komunizma, Rusija nije bila od dubokog interesa, akademsko polje je atrofiralo, a pozornost javnosti je oslabila (rusistkinja Condoleeza Rice je npr. morala prenijeti svoje vještine i stručnost na suočavanje sa bliskoistočnom geopolitikom). Godine 2012., Barack Obama je slavno odbacio tvrdnju Mitt Romneyja o važnosti Rusije i njenoj prijetnji američkim interesima. Unatoč tome što je Rusija petro-država, za većinu Amerikanaca 21. stoljeća ona je jednostavno bila zemlja votke, modela i oligarha.

Ali, Rusija je sebe ponovno učinila važnom. Od prije američkih izbora, 2016. godine, ruske propagandne operacije nevjerojatno su se ispreplele sa američkom politikom, dok široki slojevi američkog građanstva sa dubokom mržnjom gledaju na Putina i državu kojoj je na čelu. Invazija na Ukrajinu, 2022. godine, pokrenula je daleko strašniji val antiruskih osjećaja.

Ali, performativni javni odgovori poput dodavanja boja ukrajinske zastave na korporati logotip, zabrane ruskih predstava i uklanjanja ruskih filmova sa ​​festivala, ne približavaju nas razumijevanju krize u Ukrajini. Jasno je da moramo ažurirati svoje razumijevanje Rusije i Rusa. Tko su oni zapravo? Što nam njihovi korijeni govore o njihovoj prošlosti i očekivanjima budućnosti? Kako oni, u osnovi, gledaju na sebe? Ključ ruske samosvijesti očito se ne nalazi u 1991. godini, raspadom Sovjetskog Saveza. Niti će Oktobarska revolucija 1917. godina, koja je uvela komunističko doba, baciti mnogo svjetla. Podrijetlo Rusije kao nacije seže do dolaska švedskog Vikinga Rjurika u grad Novgorod, prije gotovo 1200 godina, kao i kasnijeg osvajanja Kijeva od strane njegovih sinova. Ruski identitet duboko je ukorijenjen u obraćenju njegovog praunuka, Vladimira, kijevskog kneza, na grčko kršćanstvo,  988. godine. Ruska duša zadržava traumu dolaska mongolskih hordi tijekom 1250-ih godina, dva stoljeća koja nazivaju "tatarskim jarmom". Slično tome, Rusi i dalje osjećaju ponos zbog širenja ogromnog Ruskog Carstva, koje se do 17. stoljeća protezalo od Poljske do Mandžurije.

Putinovo ponašanje je očito izvan granica dopuštenog, ali što učiniti iz njegove perspektive? Neki se izgube u katastrofalnoj pornografiji, koja se posljednjih tjedana slijeva iz opkoljene zemlje. Drugi odjednom razviju dubok interes za transliteracije sa  ćirilice i počnu nadzirati one kojima je nebitno pišu li Kijev ili Kyiv. U svakom slučaju, niti jedni, ni drugi, nisu pokazali veći interes za naš opkoljeni glavni grad, prije prošlog mjeseca. Teško je povjerovati da će naši izbori transliteracije na Instagramu i Twitteru utjecati na moral izbjeglica koje se slijevaju na zapad. Ali, mi smo navodno slobodna zemlja.

Na kraju, možda se može tvrditi kako je jedna besplatna gesta jednako dobra kao i svaka druga. Možda. Osjećate se malo manje pasivno, dok nažalost malo ili ništa ne mijenjate za dobre ljude Ukrajine. Moj osobni ukus zapravo ne ide prema ovim simboličnim gestama, ali dijelim potrebu učiniti nešto relevantno, čak i znam kako to neće napraviti nikakvu neposrednu razliku. Ono što slijedi je moj pokušaj da zapravo doprinesem novom analizom razgovoru o Rusiji i bivšim sovjetskim republikama, zaglavljenima u njenoj orbiti: bliži pogled na to što genomika 21. stoljeća može dodati našem razumijevanju posljednjeg tisućljeća, ili nešto više ljudske povijesti u Rusiji, Ukrajini i njihovim susjedima.

Vizualizacija genetske udaljenosti između populacija (Fst)

Ruski genetski gulaš 

Kako bi razumio položaj Rusa u kontekstu istočne Europe i Azije, kao i demografske sile koje su oblikovale njih i njihove susjede, želio sam istražiti obrasce genetske povezanosti u različitim populacijama. Počeo sam sa 478 Rusa i usporedio ih sa 419 Poljaka i 142 Ukrajinaca (koji su poslije Rusa slijedeće dvije najmnogoljudnije sjevernoslavenske skupine). Također sam želio istražiti odnos istočnih Europljana prema nacijama zapadno od njih, pa sam dodao 91 Engleza, 99 Finca i 13 Nijemaca, koji predstavljaju sjeverne Europljane; plus 20 Grka i 28 Sardinijaca koji predstavljaju južne Europljane. 19 Srba su južnoslavenska skupina i nude provjeru postoji li nešto posebno u vezi sa slavenskim podrijetlom. 15 Karelaca su finska skupina, na ruskoj strani današnje granice s Finskom; dok 15 Marijaca predstavlja finsku skupinu smještenu na zapadnim obroncima Uralskih planina. Dodao sam ove daleke sjeverne etničke skupine kako bi vidio postoji li uralski klaster analogan slavenskom, a također i kako bih testirao moguće doprinose ovog elementa ruskom podrijetlu. Konačno, uključio sam 30 Gruzijaca, 23 Tatara, 12 Mongola i 28 Jakuta,  kako bi otkrio moguće ne-europsko podrijetlo kod Europljana.

(Prije nego što nastavimo, želim napomenuti da sam uklonio sve Aškenaze iz skupa podataka, budući njihova povijest u sjeveroistočnoj Europi datira nakon 1000. godine, vrlo je različita i odvojena od susjednih populacija, jer su zadržali svoju endogamiju veći dio posljednjeg tisućljeća. Na kraju ovog teksta, nekoliko napomena o Aškenazima.)

Prvo sam izračunao parne genetske udaljenosti između svih populacija. Genetske udaljenosti predstavljaju varijacije između 200 000 značajnih genetskih markera (SNP) i razlikuju se između dvije populacije. Mapirao sam 105 jedinstvenih parnih usporedbi između populacija na gornje stablo. Populacije sa vrlo malom genetskom udaljenošću grupiraju se na stablu, dok se one sa  velikom udaljenošću čine daleko jedna od druge.

Poljaci, Nijemci i Ukrajinci su toliko blizu na ovom grafikonu, te je razlika jedva vidljiva (vrijednost za njemački jezik u odnosu na mongolski je 0,087; njemački u odnosu na sardinski 0,013; njemački u odnosu na Poljaka tek 0,0005). Karelci i Finci su slični, kao što bi i očekivali. Englezi i Srbi su pomaknuti prema južnim Europljanima, dok daleko lijevo vidite dvije azijske skupine, Mongole i Jakute, od kojih su potonji srednjosibirska populacija i najsjeverniji govornici turkijskog jezika na svijetu. Tatari, muslimani koji govore turkijski i koji su tradicionalno živjeli zapadno od rijeke Volge, pomaknuti su prema Azijatima, ali se grupiraju blizu europskih populacija. Mari, čija je glavna slava to što su jedina europska etnička skupina koja nikada nije u potpunosti pokrštena, znatno se više kreću prema azijskom čvoru nego njihovi zapadnofinski rođaci, ali to nije iznenađujuće, obzirom na to da se doslovno nalaze na najistočnijem rubu geografske Europe.

To nas dovodi do Rusa. Za razliku od Poljaka i Ukrajinaca, oni se ne grupiraju sa Nijemcima. Umjesto toga, više su pozicionirani prema istočnim populacijama. To je u skladu s činjenicom da su se Rusi širili prema istoku (i sjeveru) od svojih istočnoslavenskih susjeda. Pomaknuti su prema Tatarima, ali su jasno različiti; suprotno rusofobnim tvrdnjama zapadne Europe iz 19. stoljeća da ako "ogrebete Rusa, naći ćete Tatara". Ali, ovo je sažetak za cijelu populaciju, koji maskira i skriva varijacije unutar populacija. Zatim pogledajmo pojedince, koristeći analizu glavnih komponenti (PCA), gdje se genetske varijacije prikazuju u dvije dimenzije:

Ovaj grafikon je informativniji od stabla. Svaka je osoba pozicionirana na grafikonu temeljem genetske srodnosti, genetskom sličnošću (od osobe do osobe) predstavljeno i označeno bojama prema populacijskom skupu. X-os je geografski ravnina od zapada prema istoku (europski prema istočnoazijski, slijeva na desno); dok je y-os os sjever-jug, unutar Europe i Azije. Možete vidjeti kako se neke populacije pojavljuju čisto kao zasebni skupovi. To je slučaj s Gruzijcima i Sardincima, dok Grci i Srbi pokazuju rastegnuti raspon, promjenjive razine afiniteta prema sjevernim Europljanima. To odražava rano-srednjovjekovnu slavensku primjesu, koja je rezultirala time da su se Srbi pojavili kao slavensko-govorna balkanska populacija, fuzija domorodaca i migranata. Za razliku od toga, mnogi sjeverni Grci iz Tesalije imaju jasno slavensko podrijetlo, unatoč svojoj potpuno helenskoj kulturi.

Finci također pokazuju niz afiniteta prema drugim europskim skupinama, ali su i dalje prilično različiti zbog svoje genetske izolacije i povijesti uskih grla. Karelijski susjedi Finaca su im prilično im bliski, kao pojedinci, što pokazuje grafikon. Također, ono što je očekivano zbog geografske i etničke afinitetnosti - Tatari i Mari su (očekivano) pomaknuti prema istočnim Azijatima, iako su i dalje bliži Europljanima. Primijetite da se Tatari nalaze južno od Marija na y-osi. To odražava stvarnost: tursko podrijetlo unutar Tatara obično potječe iz južne regije Sibira, dok se dio njih miješa sa srednjoazijskim stanovništvom. Nasuprot tome, Mari, kao finski narod, imaju sibirsko podrijetlo od sjevernijih plemena, budući su drevni sakupljači hrane prelazili teritorij na samom rubu tundre.

Konačno, tri brojne slavenske skupine, Rusi, Poljaci i Ukrajinci, dominiraju lijevim rubom dijagrama, zajedno sa Englezima i Nijemcima (koji su relativno pomaknuti prema južnim Europljanima). Za razliku od Rusa, na individualnoj razini, Ukrajinci pokazuju vrlo male varijacije u udaljenosti od Azijata i prilično su sličniji Poljacima, kao što je pokazao i raniji dijagram genetske udaljenosti. Nedostatak ukrajinske genetske raznolikosti nije iznenađenje. Kao što je Ed West primijetio: u 19. stoljeću je Ukrajina bila u potpunosti seljačka kultura, što znači da nakon stoljeća strane vladavine zapravo nije bilo pravih etničkih ukrajinskih kulturnih, političkih i ekonomskih elita. Poljska i litavska elita tradicionalno je upravljala Ukrajinom, dok je osvajanje regije, od strane carske Rusije u 17. i 18. stoljeću, samo označilo novo doba vladavine stranaca (Katarina Velika, najpoznatija vladarica Ruskog Carstva u 18. stoljeću je bila Njemica). U zoru artikulacije nacionalizma 19. stoljeća, etos utemeljen na jezičnom afinitetu i elitnom sloju, koji je širio zajedničku književnu kulturu i povijest, bio je otežan u Ukrajini zbog toga što je vodeća klasa bila potpuno etnički strana (Litavci, Latvijci i Finci su se suočili sa istim problemom).

U međuvremenu, unatoč tome što potječu iz iste izvorne loze kao i njihovi južni i zapadni susjedi (Ukrajinci i Poljaci), Rusi su dugo vremena bili raznoliki po svom podrijetlu. U 16. stoljeću, Ivan Grozni se našalio kako on sam nije Rus, jer mu je baka sa  očeve strane bila Grkinja, dok je njegova majka potjecala iz moćne plemićke kuće mađarskog i mongolskog podrijetla. Skupina etničkih Rusa (sa jakim afinitetom prema Tatarima) je također vidljiva u ovim podacima i to nije iznenađujuće, jer postoje mnogi povijesno potvrđeni slučajevi, gdje su oportunistički doseljenici iz stepa prešli na pravoslavno kršćanstvo i asimilirali se u elitu Moskovske kneževine. Prvi ne-Rjurikovski car, Boris Godunov, bio je iz plemićke kuće tatarskog podrijetla, kao i majka Petra Velikog.

No, brzi pogled unatrag na PCA dijagram pokazuje: još su brojniji od Rusa sa jasnim tatarskim afinitetom, oni koji su se primakli  prema finskom stanovništvu. Dodavanje ove komponente ruskom podrijetlu vjerojatno je posljedica migracije slavenskih seljaka i trgovaca krznom prema sjeveru, u hladne tajge, koje su tada naseljavala autohtona finska plemena. Iako je odnos između Tatara i Rusa često bio nasilan, finska plemena subarktičkih zemalja komunicirala su sa južnjacima uglavnom putem trgovine. U srednjovjekovnom razdoblju, šumoviti sjever je opskrbljivao krznom veći dio svijeta. Upravo je iscrpljivanje ovog prirodnog resursa potaknulo rusko osvajanje Sibira, kao i konačno širenje na Aljasku. Rusi su postupno apsorbirali i integrirali lokalne finske populacije, izvan središta pozornosti povijesti, kroz svakodnevni kontakt "kamion, trampa, razmjena". 

Kako bi dodatno ilustrirao ruske genetske varijacije, stvorio sam dijagram primjesa, kako bih modelirao mješavinu predaka svih pojedinaca. Softver za modeliranje zahtijeva pretpostavku o broju populacija predaka, koju sam postavio na "najviše četiri". Algoritam jednostavno gleda genetske varijacije cijele populacije, dijeli ih na onoliko klastera koliko odredite, a zatim dodjeljuje pojedinačne proporcije svakom klasteru, temeljem gena uzorka. Za potrebe ove grafike odabrao sam četiri klastera, vjerujući kako će to izdvojiti azijsko podrijetlo, kao i različite smjerove u europskom podrijetlu (južno, sjeverno i istočno): 

PRIMJESA K = 4 populacije, svaka uska linija je jedinka, grupirana po populaciji

Dao sam okvirne oznake četirima širim klasterima, temeljeno na populaciji gdje se najčešće pojavljuju. Zapamtite, ovo su čisto  apstrakcije koje je generirao algoritam, ali relativni obrasci članstva u klasterima korisni su u istraživanju komparativnih razlika u sastavu predaka.

Baš kao i na PCA i stablu genetske udaljenosti, Ukrajinci i Poljaci su vrlo slični. Većina Rusa je ista kao Ukrajinci i Poljaci, ali mnogi pojedinci jako nalikuju Fincima, dok drugi imaju više "istočnoazijskog" podrijetla.

Ova opća slika ruskog kozmopolitizma, u usporedbi sa Ukrajincima i Poljacima, također je vidljiva u očinskim lozama, koje se prenose sa oca na sina. Gledajući mnogo širi skup podataka (od mojih samo 500 Rusa): gotovo 25% Y-kromosoma iz Ruske Federacije su haplogrupa N. Ova haplogrupa je povezana sa finskim narodom (npr. 80% učestalost kod finskih muškaraca); dok samo 5% muškaraca u Poljskoj i Ukrajini nosi ovu lozu. To ukazuje na to da su se cijele zajednice sakupljača kulturno asimilirale, uključujući i njihove elite. Nije se radilo samo o tome da su južnoslavenski muškarci pronalazili žene u propadajućim lokalnim zajednicama.

Kijevska Rus na svom vrhuncu

Od Rus do Rusije

Ako zapadnjaci i poznaju nekog cara po imenu, to je obično zapadnjački usmjereni Petar Veliki, poznat po tome što je Rusiju uvukao u zajednicu europskih naroda. Prije Petra, Rusko Carstvo gledalo je (i širilo se) prema istoku, a ne prema zapadu. Ali, to nije uvijek bio slučaj sa istočnoslavenskim svijetom, jer su vladari Kijevske Rusije iz 11. stoljeća njegovali bračne saveze sa zapadnoeuropskim silama (ruska princeza bila je majka francuskih kraljeva). 

Ono što je promijenilo Rusiju i odvojilo svijet Kijevske Rusije od zapada, bilo je mongolsko osvajanje 1250-ih godine, ali i kasniji tatarski jaram pod Zlatnom hordom. Kolumnist Bloomberga, Noah Smith, osvrnuo se na Rusko Carstvo koje se pojavilo u 16. stoljeću kao nasljednicu Mongolskog Carstva, i to nije potpuno nerazumna tvrdnja. Mongolsko osvajanje istaknulo je malo poznate knezove Rurikoviče iz Moskve, tada manjeg grada na sjeveroistoku, uzdižući lozu Danielović, koja će dati careve. Vladari Moskve zadržali su jezik i religiju svojih predaka, ali njihovo sudjelovanje u političkim igrama stepe (uključujući brak sa Zlatnom obitelji Džingis-kana) transformiralo ih je na način, koji je vjerojatno dao ruskom despotizmu jedinstven okus.

U međuvremenu, jugozapadni dio Kijevske Rusije, staro srce zemlje, krenuo je drugačijim putem. Mongoli su osvojili Kijev 1240. godine, ali su ga izgubili 1362. godine od Litvanaca, u bitci kod Plavih Voda. Godine 1385. se veliki knez Jogajla, vladar Litve, preobratio na zapadno latinsko kršćanstvo, ujedinivši svoje vojvodstvo sa Kraljevinom Poljskom. Time je uspostavljena čvrsta podjela, između teritorija koje je držala Poljska-Litva, i drugih kojima su dominirali pravoslavni vladari Moskovske kneževine. Dok je Kijev ostao pod Poljskom-Litvom do 1667. godine, novonastalo Rusko Carstvo se usredotočilo na gutanje država nasljednica Zlatne Horde, prodirući prema istoku u Sibir, u razmjerima koji američku fazu Manifest Destiny iz 19. stoljeća, čine neobičnom. Godine 1689., Nerčinski sporazum je uspostaviogranicu između Kineskog Carstva Qing i Rusa, u regiji doline Amur. Prodor na istok završio je tek kada su Rusi ostali bez zemlje na Tihom oceanu.

Kao što je jasno iz genetike, povijesti i geografije, za razliku od Ukrajine ili Poljske, Rusija je prostrana i raznolika zemlja, koja nadilazi ekologije i kontinente. Iako su njena glavna etnička skupina Istočni Slaveni, koji vuku iste korijene kao i Bjelorusi i Ukrajinci, Rusi su postali euroazijski influencijalna etnička skupina koja je bila asimilativna, apsorpcijska i ekspanzivna. Vladali su kozmopolitskim carstvom-državom (potvrđuje npr. izgradnja tibetanskog budističkog hrama u Sankt Peterburgu, 1915.). 

Rusija i Ukrajina imaju mnogo sličnosti, površnih i suštinskih, ali politička usporedba jest kategorička pogreška. U UN su oboje prisutni kao nacionalne države, ali Ruska Federacija je multietničko i multireligijsko carstvo, koje je očito nasljednica Carske Rusije. Putinova dugogodišnja djevojka je žena tatarsko muslimanskog podrijetla, koja je 2003. godine prešla na rusko pravoslavlje, što je klasičan slučaj u dugoj povijesti miješanja Rusa i turkijskih stepskih naroda. Rusija nasljeđuje burnu povijest,  različitih niti, koje sežu više od 1000 godina unatrag. Ukrajina je, nasuprot tome, samonikla nacija, novo prikazana svijetu u današnjem obliku. To je nasljednica europskog jezičnog nacionalizma iz 19. stoljeća u 21. stoljeću. Osjetljivost njenih elita kuje se u ovom stoljeću kroz egzistencijalni sukob sa Rusijom i savez sa Zapadom, jer svjesno napuštaju ruski jezik koji su učili u školama u korist ukrajinskog jezika.

Carstvo uzvraća udarac

U pripremi za rusku invaziju na Ukrajinu, Putin je ponovio svoj stav kako je Ukrajina jednostavno dijelom povijesne Rusije, i sa  zajedničkim korijenima koji sežu do Kijevske Rusije, kao i bez povijesti neovisnog političkog postojanja. Istina je da je Ukrajina nova nacionalna država, analogna modernoj Finskoj ili Litvi, kojima su stoljećima vladale etnički egzogene elite (Šveđani i Poljaci, prema tome tko je bio na vlasti). Ali, Putin prikladno ignorira činjenicu da moderni Ukrajinci dijele jednu stvar sa mnogim svojim zapadnim susjedima, koju Rusi ne dijele: nisu carski narod. Nakon kaosa Prvog svjetskog rata, brojne male i srednje etno-države su isklesane iz međuprostora, bivšeg Ruskog i Austro-Ugarskog Carstva. Stoga, Ukrajina više nalikuje njima, nego ogromnoj Ruskoj Federaciji, koja se dalje širi na sjeveru i istoku. To što je državni entitet, koji je relativno nov u svijetu, to ne znači da je manje stvaran. Putin možda namjerno miješa starinu sa autentičnošću.

Rusi su izrasli iz kulturnog i povijesnog pepela Kijevske Rusije. Dok su njihovi ukrajinski rođaci na zapadu patili pod vlašću poljskih i litavskih zemljoposjedničkih elita, rurikovski knezovi na sjeveroistoku primali su tutorstvo od kanova Zlatne Horde. Iako izraz car potječe od riječi cezar, hirovito ponašanje vladara poput Ivana Groznog, koji je u naletu bijesa pretukao vlastitog odraslog sina na smrt, odražava despotizam koji je različit od onog ranijih rurikovskih kijevskih vladara. Neoprezne tvrdnje da su Rusi ispod kože Tatari jesu lažne, ali jest, također, očito istina (i iz genetike i iz povijesti) kako su se tatarske elite trajno stopile sa ruskom carskom vladajućom klasom. To je vjerojatno imalo i kulturni učinak. Osim toga, dok Ukrajinci i Srednjoeuropljani na zapadu gotovo u potpunosti potječu od seljaka, znatan dio Rusa nosi pečat porijekla od finskih plemena, koja su se tisućama godina prostirala cirkumpolarnim zemljama, kulturna povijest koja je potpuno nepoznata kontinentalnim Europljanima.

Ispostavilo se da Putinovo često donkihotovsko zagovaranje euroazijske geopolitičke i kulturne vizije vjerno odražava tvrdoglavu povijesnu nit, koja je obilježila modernu rusku dušu. Ukrajina, unatoč snažnim etničkim, jezičnim i vjerskim sličnostima sa Rusijom, okrenuta je prema zapadu, i njen nacionalni identitet nikada nije postajao na oba kontinenta. Možda ne čudi, gledajući unatrag, što je globalni komunizam 20. stoljeća, sa svim svojim multietničkim i imperijalnim težnjama - imao sjedište u Sovjetskoj Rusiji. Unatoč predviđanju ortodoksnog marksizma koji bi se trebao prirodno pojaviti na kapitalističkom Zapadu, najimperijalnija ideologija 20. stoljeća je dobila najveći značaj na području bivšeg Ruskog Carstva. Iako Rusi (u svojoj osnovi) mogu biti i genetski i kulturno Europljani, povijest jest Rusiju pretvorila u civilizacijsku državu, sa imperijalnom ambicijom, koja će se uvijek sukobljavati sa skromnijim, kooperativnim, težnjama drugih naroda i nacija. Možda nije bilo sasvim neizbježno, ali pozicija gdje danas stojimo nas ne treba iznenaditi. Povijest možda nije klasični satni mehanizam, ali možemo računati na to da će prošlost odjekivati još ​​dugo u budućnosti. Hoćemo li odlučiti poslušati ili ne, ovisi o nama.

Dodatno: nekoliko napomena o Aškenazima

Negdje nakon 1000. godine, skupina Židova počela je migrirati prema istoku preko Europe, u kneževine Njemačke i Kraljevinu Poljsku, privučeni kombinacijom vjerske tolerancije i ekonomskih prilika. Ovi teritoriji bili su izvan granica Rimskog Carstva;  zemlje koje Židovi tradicionalno nisu naseljavali. Do vremena kada su ovi pioniri stigli u male gradove Njemačke i zaseoke Poljske, židovske zajednice već su bile uspostavljene u Perziji i Egiptu 1500 godina. Još misterioznije: Židovi koji su migrirali sa zapada u Njemačku su se susreli sa drugom zajednicom vjernika, koja je dolazila s istoka. To su bili Židovi koji su govorili slavenski, a čije je konačno podrijetlo još nejasnije. Iako kulturno sjećanje kasnijih Aškenaza crpi inspiraciju iz zapadnih Židova,  čiji su preci boravili u Francuskoj - otisak istočnih Židova nepogrešiv je alatima moderne genetike.

Sljedećih 800 godina, ovi Židovi, sinteza zapadne i istočne Europe, brojčano su se povećali zbog svog ključnog ekonomskog položaja u zemljama u razvoju istočne Europe. No, za razliku od Hebreja antike, postali su kulturno nevidljivi svojim nežidovskim susjedima, tiho se krećući zatvorenim društvenim svemirom, organiziranim oko pridržavanja vlastitih zakona i usredotočenim na vlastite tekstove. Njihovo krajnje podrijetlo bilo je misterij nežidovima oko njih, pa čak je i njima samima bilo zaboravljeno. Jesu li bili potomci drevnih Hebreja, obraćenici na ovu religiju, ili mješavina oboje? Te su mogućnosti bile skrivene od Židova istočne Europe kako im je sjećanje na prošlost blijedjelo, a pisana kultura usredotočena isključivo na pitanja religije.

Vrijedi zastati na ovdje. Aškenaski židovski velikani zabilježili su velike doprinose svakom aspektu ljudskog rada u kulturi i znanju tijekom posljednja dva stoljeća, pa je prirodno pretpostaviti kako poznati intelektualni nemir i nezasitna znatiželja istaknutih članova zajednice imaju i duboke kulturne korijene. Ali, ako je tekstualni zapis temeljen na ičemu, ništa ne može biti dalje od istine. Potraga za potvrđenim dokazima o aškenaskom židovskom prijelazu, od antike do 19. stoljeća, nalik je pokušaju da se ugleda tajnovit noćni stvor. Ne samo da su Židovi dobili malo medijske pozornosti od nežidovskih kroničara, već se čini kao da je i sama ova zajednica svoju znatnu pismenost i intelektualnu moć uvježbavala isključivo na talmudskim temama, potpuno isključujući sve druge povijesne zapise o raznim zajednicama.

Pa ipak, upravo su ti ljudi koji su procvjetali po nepoznatim i divljim zemljama istočne Europe, stvorili 80% moderne židovske dijaspore i pridružili se glavnom toku zapadne civilizacije, istaknuto nakon 1800. godine. To je više od deset milijuna Aškenaza, čiji su članovi ostavili neizbrisive tragove u svjetskoj povijesti i kulturi što je zaista nesrazmjerno njihovom broju, od Karla Marxa do Alberta Einsteina, i od njihove reintegracije u tok zapadne civilizacije nakon prosvjetiteljstva.

Velika sinagoga u Vilni, 1930. godine

Prema Bibliji je Aškenaz jedan od Noinih potomaka. Židovski su znanstvenici povezivali njegove potomke sa raznim točkama na sjeveru, isprva sa Skitijom, ali na kraju i sa Njemačkom. Dakle, Aškenazi su bili Židovi Aškenaza, Njemačke i dijelova istoka, a njihov materinji jezik, jidiš, bio je dijalekt njemačkog. Židovi Španjolske i Portugala, Sefardi, bili su vrlo prisutna europska skupina tijekom srednjovjekovnog razdoblja, između 1000. i 1500. godine. Oni su dali velikog rabina Mojsija Maimonida i polihistora Judu Halevija, ostali istaknuti i u ranom modernom dobu, sa filozofima poput Baruha de Spinoze. Tek je u 19. i 20. stoljeću povijest židovske istaknutosti i kulturnih postignuća postala toliko nesrazmjernom - pričom o Aškenazima - koji su odjednom, 1930. godine činili 92% svjetskih Židova i podijelili među sobom čak 20% svih dodijeljenih Nobelovih nagrada.

Ipak, iako su Židovi narod čija je povijest opširno dokumentirana, od Biblije do Josipovih Židovskih ratova iz rimskog doba -  podrijetlo Aškenaza ostaje pomalo enigma. Godine 1096. su kršćanski križari zloglasno masakrirali Židove u njemačkom Porajnju, kao zagrijavanje za pokolj koji će nanijeti ljudima na Bliskom istoku. Također, zemlje njemačkog govornog područja jesu doživjele raširene pogrome sredinom 14. stoljeća, na vrhuncu Crne smrti. No, u usporedbi sa njihovom sveprisutnošću u 19. stoljeću, Aškenazi se u povijesti ovog ranijeg razdoblja spominju samo površno. Postali su značajni svojim demografskim usponom, masivnim uplivom u vlasti Poljske i Litve, u vremenima dok je srednji vijek (prije 500 godina) ustupao svoje mjesto renesansi. A da niti ne spominjemo njihovu kasniju kulturnu eksploziju po modernom svijetu.

Obzirom na novostečenu istaknutost i misteriozno podrijetlo Aškenaskih Židova, krajem 19. stoljeća su europski intelektualci počeli istraživati ​​"hazarsku hipotezu" o podrijetlu Aškenaza: neobičnu ideju, po kojoj istočnoeuropski Židovi potječu od drevne turkijske stepske konfederacije, koju je uništila Kijevska Rus, prije 1000 godina. Hazari su značajni, jer se navodno veliki dio njihove elite preobratio na judaizam, dok su druge skupine prihvaćale kršćanstvo ili islam. Argument hazarske hipoteze bio je da su Aškenazi potekli od raspršenja hazarskih Židova prema zapadu u Europu. Tek je genetikom u 21. stoljeću ova teorija mogla biti testirana, te je na kraju utvrđeno da je uglavnom manjkava. Aškenazi su uglavnom sinteza drevnih levantinskih Židova i raznih mediteranskih europskih populacija, i to onih sa kojima su se prvima miješali. Njihovo podrijetlo datira od pada Rima, a ne od pada Hazarije. Ipak, sada postoji tračak svjetla, koji bi mogao omogućiti hazarsko podrijetlo: Aškenazi dijelom potječu od Židova koji su se, čini se, naselili u rano-srednjovjekovnoj državi Velikoj Moravskoj, u istočnoj Europi. Čini se da su ovi Židovi, koji govore slavenski, unijeli više sjeverno-europskog podrijetla u Aškenaze, i upravo je preko njih stigao najvjerojatniji vektor, za mali dio istočnoazijskog podrijetla, koji je pronađen kod modernih Židova.

Kako bi razumjeli otkada i odakle potječu Aškenazi, važno je razumjeti što su bili prije nego su postali prepoznatljiv narod, kakav poznajemo iz povijesti i fikcije. Drevni kralj David je bio pastir, dok babilonski Talmud opisuje kako se poljoprivrednici moraju pridržavati zakona Tore, bez obzira na cikluse poljoprivredne sezone. Prije 2000 godina su Židovi bili i pješaci i jedinstveni. Pješaci po tome što su bili nacija poljoprivrednika i pastira, što je opširno dokumentirano u Bibliji. Da, velike zajednice urbanih Židova jesu cvjetale u Aleksandriji, Rimu i drugim velikim gradovima, ali sve u svemu, Židovi nisu bili osobito urbani. Poput Židova, Grci izvan svoje domovine također su bili urbani, ali prosječni Grk je i dalje bio poljoprivrednik ili pastir, kao i velika većina ljudi u antičkom svijetu (da i ne spominjemo, usput rečeno, u svijetu u cjelini, do 20. stoljeća). Drevni Židovi bili su obrađivači zemlje i goniči stada, kao i svi njihovi suvremenici.

Ono po čemu su Židovi bili jedinstveni bilo je strogo pridržavanje skupa zakona, koje im je donio bog kojeg su smatrali jedinim pravim bogom iznad svih ostalih. Židovi su bili revnosni u svojoj vjerskoj posebnosti, stvarnost koja je dovela do oslobodilačkog rata protiv Grka 167. godine prije Krista, kada su se pobunili protiv nametanja poganskog sinkretizma, tj. kada su Grci podigli žrtvenik Zeusu u židovskom hramu. Danas o ovom ratu znamo uglavnom kroz njegovo obilježavanje na Hanuki. Nakon što se Rim uzdigao i osvojio istočni Mediteran, Židovi su se dva puta pobunili protiv rimskog imperija, jednom u 01., te u 02. stoljeću.  Ponovno, uzrok njihove pobune je bila njihova ljutnja na vlast vjerski tolerantnih, ali neskriveno, politeističkih Rimljana. Prvu pobunu izazvali su neredi koji su izbili 66. godine, kada su poganski Grci provokativno žrtvovali ptice ispred sinagoge, što je u očima Židova bio čin svetogrđa, koji je trebao rasplamsati napetosti u Jeruzalemu. Prva pobuna okončala je razdoblje kada su Židovi bili istaknuti u krugovima rimske elite, posebno zbog prijateljstva judejskog kralja-klijenta Heroda Agripe sa rimskim carem Kaligulom. Od tada nadalje, Židovi su bili tolerirani, ali su se smatrali drugačijima: narodom za sebe.

Židovski poljoprivrednici i ratnici, koji su karakterizirali ovu naciju u prvim stoljećima naše ere, na kraju će nestati iz žive povijesti, sjećanje će se protezati na legende u svetim spisima i usmenoj predaji. Do vremena kada su europski Židovi postali više od marginalnih kurioziteta (u ranom modernom dobu) - čista poljoprivreda za vlastite potrebe, kao i ratnički etos, postali su potpuno strani židovskom načinu postojanja modernijih urbanih i malih gradskih Aškenaza. Cionistički pokret uložio je eksplicitne napore da umjetno ponovno uspostavi etos kod novih doseljenika Palestine. Cionizam je proizašao iz socijalizma i nacionalizma 19. stoljeća. Zamišljao je snažno domoljubno građanstvo koje obrađuje zemlju na kolektivnim farmama, kibucima, spremno da se uzdigne kao nacija, te uzme oružje u ruke protiv neprijatelja blizu i daleko. Nasuprot ovom budućem idealu bio je suvremeni građanski život, koji je bio težnja i stvarnost za mnoge europske Aškenaze. Oni su već napravili udoban prijelaz na materijalnu sigurnost, nakon postupne židovske emancipacije koja je zahvatila kontinent tijekom 19. stoljeća.

No, ovi asimilirani Aškenazi ipak su potjecali iz ranijeg režima, gdje su Židovi bili razdvojeni od naroda među kojima su živjeli. Dok su njihovi biblijski preci bili poljoprivrednici, stočari i ratnici, Aškenazi, koje poznajemo iz kasne srednjo- i ranije novo-vjekovne povijesti, obavljali su zanimanja koja su kršćani izbjegavali. Skromniji članovi zajednice bili su ulični trgovci i obrtnici, koji su služili ruralnim selima; dok su židovska elita bili lihvari i poreznici, posrednici između aristokracije koja je vladala većim dijelom Europe i seljaka koje su iskorištavali. Neprijateljstvo prema Aškenazima, koje je bilo sveprisutno u većem dijelu Europe, u ranom modernom razdoblju, proizašlo je iz tog iskustva, jer je prljavi posao cijeđenja poreza od siromašnih poljoprivrednika pao na židovske zaposlenike seoskog plemstva. U međuvremenu, u području visokih financija, židovske obitelji, poput Warburg i Rothschild, ostavile su svoj trag kao zajmodavci kraljevima, uz rizike i likovanja u neočekivanim dobicima koji su uslijedili...

(Napomena: ovdje se trenutno zaustavljam, jer je za ova dva teksta bilo bitno objasniti zašto su Aškenazi izostavljeni iz analize Zapada, kao i Rusije. Narednih dana će biti prilika, gdje će puno detaljnije biti oslikana ova skupina današnjih svjetskih moćnika)