Jer je mnogo ovaca vani, a mnogo je vukova unutra...
"29 Jer znam da će nakon moga odlaska među vas ući okrutni VUKOVI, koji neće štedjeti stada.
30 A i između vas samih ustati će ljudi koji će govoriti iskrivljene stvari, kako bi privukli učenike za sobom."
(Djela apostolska 20,29-30)
Još od samih početaka kršćanske pravovjernosti, pogubne su hereze vrebale na rubovima, nastojeći potkopati nepatvorenu istinu Evanđelja. Apostol Petar upozorio nas je još u ranim danima Crkve da će lažni proroci pokušati prodrijeti u redove vjernika, potajno uvodeći učenja koja vode u propast i koja potkopavaju same temelje naše vjere:
"Bilo je, doduše, i lažnih proroka u narodu, kao što će i među vama biti lažnih učitelja koji će potajno uvoditi pogubna krivovjerja; nijekat će Gospodina koji ih je otkupio i tako na sebe navući brzu propast." (Druga Petrova poslanica 2,1)
Ta pogubna krivovjerja, zaogrnuta obmanom, oduvijek prijete da će zavesti one koji su neoprezni i kojima nedostaje razboritosti.
U današnjem, opasnom teološkom ozračju, opomena koju je apostol Pavao uputio Korinćanima odjekuje novom hitnošću:
"3 Bojim se, međutim, da bi se – kao što je zmija svojom lukavošću zavela Evu – i vaše misli mogle iskvariti i udaljiti od jednostavnosti koja je u Kristu.
4 Jer ako tko dođe i propovijeda nekog drugog Isusa, kojega mi nismo propovijedali, ili ako primate nekog drugog duha, kojega niste primili, ili neko drugo evanđelje, koje niste prihvatili – vi to, čini se, rado podnosite." (Druga poslanica Korinćanima 11,3-4)
Apostol Juda također nas potiče da se postojano "borimo za vjeru", čuvajući se podmuklih spletki onih koji bi jednostavnost Kristove poruke otkupljenja izopačili širenjem svojih đavolskih nauka.
Apostoli se nisu bojali suprotstaviti hereticima svoga vremena, osobito apostol Pavao. Budući nije okolišao i uvijek otvoreno imenovao one o kojima je govorio, Pavao je bio toliko revan u obrani vjere da je bacio prokletstvo sljepoće na vračara Elimasa, jer je ovaj pokušavao zavesti druge (Djela apostolska 13,8–12). Takav beskompromisan stav prema "vukovima" unutar zajednice bio je obilježje apostola i ranih crkvenih otaca. Kada se suočio sa ozloglašenim heretikom Marcionom, Polikarp nije oklijevao, te ga je oštro osudio:
"Sam Polikarp odgovorio je Marcionu, koji ga je jednom prilikom susreo i upitao: "Poznaješ li me?"
"Poznajem te, prvorođenče Sotonino."
Toliko su apostoli i njihovi učenici zazirali od bilo kakve, pa i verbalne, komunikacije s onima koji iskrivljuju istinu; kao što i Pavao kaže: "Čovjeka heretika, nakon prve i druge opomene, odbaci; znajući da je takav čovjek zastranio i da griješi, te da je sam sebe osudio." (Irenej: "Protiv krivovjerja", III. knjiga)
Naime, pojava lažnih učitelja neizbježno donosi širenje "drugog Isusa", "drugog Duha" i "drugog evanđelja" – blijedih imitacija koje hvataju u zamku one koji ništa ne slute, zavode neupućene, odvodeći ih sa puta Istine i pravednosti.
Stoga smo, vođeni vječnom Božjom mudrošću, pozvani "govoriti istinu u ljubavi", odbaciti zavodljive glasove lažnih učitelja i nepokolebljivim uvjerenjem zastupati neoborive istine Evanđelja. Smatram potrebnim naglasiti kako to ne činim iz neprijateljstva, već iz duboke zabrinutosti. I sam sam odrastao usvajajući mnoga od tih učenja, te iste, navodno objavljene istine. No, ondje gdje se ljudska učenja kose sa jasnim riječima Svetog pisma, moram se čvrsto držati one čiste vjere. Dobri ljudi mogu imati različita mišljenja o prirodi ili vremenu nastupa Milenija, ali ne možemo pristati na neslaganje kada je riječ o temeljnoj naravi Evanđelja ili o tome kome je ono namijenjeno.
Upravo me to potiče da progovoriti protiv teologije koja je nanijela veliku štetu Kristovoj stvari; teologije koja nastoji izopačiti jednostavnost Evanđelja ponovnim uspostavljanjem prepreka koje je Krist srušio svojom žrtvom (Efežanima 2,13–16); teologije koja ponovnu uspostavu žrtvovanja životinja ne smatra gnusobom, već blagodati. Ta se teologija naziva različitim imenima: kršćanski cionizam, darbijanizam, teologija dvaju saveza ili skofildijanizam.
Možda je najpoznatija pod nazivom dispensacionalizam.
U ovom ćemo serijalu razmotriti teološke korijene tog sustava, njegovo mjesto u širem kontekstu eshatologije i razloge zbog kojih je dispensacionalizam uistinu "drugo evanđelje". Također ćemo istražiti dvojicu ljudi koji su najzaslužniji za njegov nastanak i širenje – John Nelson Darbyja i Cyrus Ingerson Scofielda – kao i njihove brojne veze sa okultnim. Uspon te ideologije odvija se paralelno sa pojavom političkog cionizma, a njezin utjecaj na to kako američka crkva promatra nacionalni Izrael neraskidivo je povezan sa usponom ove ideologije. Kao što ćemo također pojasniti u ovom serijalu, riječ je o vrlo svjesno postavljenom cilju.
"Kult definiramo kao religiju koja tvrdi da je kršćanska, a pritom iz kršćanstva uklanja ono što je za njega bitno. Ako to čini dispenzacionalizam, onda je dispenzacionalizam kult, a ne ogranak kršćanske crkve. Stvar je toliko ozbiljna.
Nemoguće je pretjerati u opisivanju ozbiljnosti te situacije."
(John H. Gerstner: "Wrongly Dividing the Word of Truth: A Critique of Dispensationalism")
U analima kršćanske eshatologije i tumačenja, isusovački teolog Francisco Ribera ističe se kao iznimna ličnost, čija je teološka inovacija ostavila neizbrisiv trag na krajoliku kršćanske misli. Franciscu Riberi često se pripisuje zasluga što je bio jedan od prvih teologa koji je uveo ideju o budućoj obnovi nacionalnog Izraela tijekom eshatona, čime je postavio intelektualne temelje za kasnija dispenzacionalistička i premilenijalistička tumačenja. Njegova je strategija bila jednostavna: opovrgnuti shvaćanje da su se događaji opisani u Otkrivenju već zbili (što je bilo prevladavajuće uvjerenje među kršćanima), ili da se upravo odvijaju. Glavni Riberin pothvat sastojao se u oblikovanju znanstvenog protuargumenta protiv tadašnjeg protestantskog uvjerenja da se apokalipsa, prorečena u Knjizi Otkrivenja, odvija upravo u njihovo doba. Umjesto da Katoličku crkvu poistovjeti sa "Bludnicom babilonskom", Ribera je ustvrdio da su ti događaji predodređeni za daleku budućnost.
U svom opsežnom djelu, "In Sacrum Beati Ioannis Apostoli, & Evangelistiae Apocalypsin Commentari", Ribera je detaljno izložio okolnosti koje prethode posljednjim vremenima. U njemu navodi da do kraja svijeta može doći tek nakon ponovne izgradnje Salomonova hrama, uz pretpostavljeni povratak Židova u njihovu domovinu. Riberin spis služi kao znanstveni bedem koji učvršćuje teološka stajališta Katoličke crkve, istovremeno odbacujući prevladavajuća protestantska eshatološka tumačenja. Tako je Riberino ključno djelo iznijelo novi narativ prema kojem bi se znakovi eshatona pojavili tek u kontekstu ponovnog uspona Izraela – narativ koji će kasnije pronaći plodno tlo u teologiji dispenzacionalizma, koja je tada bila u usponu.
Četiri jahača Apokalipse (1887.), ilustracija Viktora Vasnjecova.
Prije istraživanja povijesti dispensacionalizma, važno je u potpunosti razjasniti na koji se način ovaj sustav razlikuje od povijesnih kršćanskih učenja, kako o Kristovom tisućljetnom Kraljevstvu, tako i o prirodi Crkve (Ekklesije). Temeljitija analiza ovih doktrina biti će iznesena poslije, ali ih je važno navesti već na samom početku:
1. Dosljedno, doslovno tumačenje Biblije.
a) Bibliju treba shvaćati doslovno u SVIM slučajevima, osim ako kontekst jasno ne ukazuje na suprotno. To posebno vrijedi za proročanstva, gdje Božja obećanja dana nacionalnom Izraelu i Njegovi planovi za budućnost trebaju biti shvaćeni kao izravne objave Njegovih namjera.
b) Stari zavjet treba koristiti za tumačenje Novoga zavjeta.
2. Povlači se jasna razlika između vjernog Izraela i Crkve (Ekklesije) (Matej 16,18).
a) Bog ima zasebna obećanja i naume kako za nacionalni Izrael, tako i za Crkvu. Dok su obećanja dana nacionalnom Izraelu prvenstveno zemaljska i nacionalna, obećanja dana Crkvi su nebeska i duhovna.
b) Stoga se doba Crkve promatra kao "parenthesis" (umetnuto razdoblje) u Božjem planu.
3. Povijest je podijeljena na proizvoljan broj razdoblja, nazvanih "dispensacije" (ili rasporedbe), tijekom kojih Bog bitno mijenja način na koji djeluje u odnosu na čovječanstvo.
a) Scofieldove bilješke navode 7 dispensacija, počevši od Stvaranja pa sve do Kraljevstva, iako je točan broj predmet žestokih rasprava među sljedbenicima ove teologije.
4. Pod Mojsijevim savezom spasenje se postizalo putem Zakona.
"Kao posebna dispensacija, doba milosti započinje Kristovom smrću i uskrsnućem. Pritom poslušnost Zakonu više nije uvjet spasenja…" (Scofieldova referentna Biblija)
5. Postoje različita evanđelja za različite narode; spominju se različite varijante, od dva do pet različitih evanđelja.
6. Abrahamov savez ispunjava se kroz fizički (nacionalni) Izrael.
7. Obnova nacionalnog Izraela i ponovna izgradnja Trećeg hrama prethoditi će Posljednjim danima.
a) Često, iako ne uvijek, to je popraćeno ponovnim uvođenjem levitskih žrtvovanja životinja.
8. Doslovna, sedmogodišnja "Velika nevolja" će se odvijati pod vlašću jednog jedinog Antikrista, koji će vladati iz obnovljenog Salomonova hrama u Jeruzalemu.
a) Tomu će prethoditi "tajno uznesenje" Crkve.
b) Nacionalni Izrael će biti nemilosrdno progonjen, budući Crkva više nije prisutna na Zemlji.
Doista, kada promotrimo zapise iz kršćanske teološke povijesti, u spisima ranih crkvenih otaca možemo razaznati slabe odjeke iščekivanja koje odgovara premilenijalizmu. Ipak, tu prestaju sličnosti između tih sustava – zajedničko im je tek vjerovanje u zemaljsko tisućgodišnje kraljevstvo. Alan P. Boyd, i sam zagovornik dispenzacionalizma, napisao je temeljnu tezu o ključnim razlikama između povijesnog premilenijalizma i dispenzacionalizma:
"Tvrdnja dr. [Charlesa] Ryrieja [da je dispenzacionalizam bio stajalište ranih crkvenih otaca] povijesno je neutemeljena u kronološkom okviru ove teze. Razlozi za takav zaključak su sljedeći:
1) autori, odnosno spisi koji su analizirani, uglavnom nisu dosljedno primjenjivali doslovno tumačenje; 2) u pravilu nisu pravili razliku između Crkve i Izraela; 3) nema dokaza da su općenito zastupali dispenzacionalno shvaćanje objavljene povijesti; 4) iako su Papijas i Justin Mučenik vjerovali u tisućgodišnje kraljevstvo, tih 1000 godina jedina je temeljna sličnost sa modernim sustavom (štoviše, oni se i dispenzacionalni premilenijalizam radikalno razlikuju u pogledu temelja na kojem počiva to tisućgodišnje kraljevstvo); 5) nisu poznavali koncept neposrednosti (skorog dolaska), niti uznesenja Crkve prije Velike nevolje; 6) njihova eshatološka kronologija, općenito govoreći, nije istovjetna onoj u modernom sustavu.
Doista, ova teza zaključuje da su eshatološka vjerovanja proučavanog razdoblja uvelike nespojiva s onima iz suvremenog sustava (možda bi u eshatologiji tog razdoblja trebalo prepoznati začetke amilenijalizma, a ne zametke dispenzacionalističkog premilenijalizma)."
(Alan P. Boyd: "Dispenzacionalističko-premilenijalistička analiza eshatologije postapostolskih otaca (do smrti Justina Mučenika)")
Od spisa Justina Mučenika pa sve do razmišljanja Ireneja, među ranim crkvenim ocima postojao je malen, ali značajan broj onih koji su zastupali vjerovanje u buduću Kristovu vladavinu na Zemlji. No, kako je primijetio g. Boyd, njihova se eshatologija znatno razlikovala od one dispenzacionalističke. Stoga tvrdnja, koju često ponavljaju dispenzacionalistički teolozi – da je njihova eshatologija povijesno stajalište crkvenih otaca – jednostavno ne drži vodu.
Za razliku od doktrinarnog sustava koji su izgradili Ribera i njegovi intelektualni sljedbenici, ovi drevni teolozi nisu povlačili oštre granice između Crkve (Ekklesia) i Izraela, niti su predviđali ponovnu izgradnju trećeg Hrama na tlu zemaljskog Siona. Umjesto toga, njihova viđenja posljednjih vremena bila su prožeta skladnim sjedinjenjem Kristove Crkve i Njegova Novog saveza, u kojem je Mojsijev zakon pronašao svoje ispunjenje kroz Kristovo otkupiteljsko djelo (Matej 5,17; Hebrejima 8). Dakle, iako su možda u ranoj kršćanskoj misli posijane klice premilenijalizma, teološki sustav koji su razvili Ribera i njegovi nasljednici predstavlja osebujno odstupanje unutar kršćanske eshatologije.
"Ono što su 'Plymouth Brethren' (Plimutska braća) učinili u provincijskim mjestima mogu posvjedočiti samo oni koji su dobro upoznati sa životom tamošnjih crkava. Nema nijednog pastora – bilo baptista ili neovisnog kongregacionalista – koji ih ne bi osudio kao najveće narušitelje mira u 'Izraelu' još od vremena kralja Ahaba.
U današnje se vrijeme mnogo govori o jezuitima, no 'Plimutska braća' mogu se s njima mjeriti – kako po svojoj prikrivenoj lukavosti, tako i po ustrajnim nastojanjima da pridobiju nove sljedbenike."
(James Grant: "The Plymouth Brethren: Their History & Heresies")
Usred burnih struja vjerskog žara, koji je kipio tijekom 19. stoljeća, 'Plimutska braća' pojavljuju se kao snažan pokret pod vodstvom Johna Nelsona Darbyja. Koristeći svoj specifičan oblik teoloških inovacija poput dvosjeklog mača, odvažnim su žarom zadirali u samo tkivo tradicionalne ortodoksije. Među njihovim podupirateljima i dobročiniteljima našli su se mnogi pripadnici britanske aristokracije:
"Ova skupina nikada nije brojala više od nekoliko stotina članova, no dvojica od njih kasnije su postala vrlo poznata: sir Robert Anderson, šef kriminalističke istrage u Scotland Yardu – čovjek koji je vodio notorno neuspješnu istragu o Jacku Trbosjeku – te Aleister Crowley, nekoć pobožno dijete koje je kasnije postalo najpoznatiji sotonist na svijetu. Darbyjev utjecaj nije počivao na broju njegovih neposrednih sljedbenika, već na širokom dosegu njegovih evanđeoskih turneja diljem Europe i Amerike, njegovim knjigama te, osobito, na potpori koju je uživao u najvišim krugovima engleske aristokracije."
(Mike Minnicino: "Darby Made ‘Christian Zionism’ for the Empire")
U središtu tog doktrinarnog labirinta stoji karizmatični i vatreni Darby – čovjek čija su teološka oštroumnost i retorička vještina služile kao putokaz ovoj tada još mladoj vjerskoj zajednici. Ipak, kada dublje zaronimo u njihovo teološko tkivo, pred nama se otvara jasna slika doktrinarnih odstupanja.
Temelj teološke arhitekture 'Plimutske braće' čini Darbyjeva inovacija – dispenzacionalizam; riječ je o hermeneutičkom okviru koji povijest spasenja dijeli na zasebna razdoblja (dispenzacije). Ova razdoblja, ili "dispenzacije", obilježena su vlastitim, jedinstvenim skupom božanskih naloga. Ipak, ispod tog privida teološke profinjenosti krije se pogubno sjeme razdora; ono unosi neslogu u Tijelo Kristovo podizanjem umjetnih prepreka između Crkve i vjernog Izraela. U Darbyjevoj eshatološkoj shemi, Crkva i Izrael zauzimaju odvojene sfere božanske naklonosti, pri čemu svaka ima vlastitu saveznu sudbinu i eshatološku putanju – koncept koji je u izravnoj suprotnosti sa povijesnom kršćanskom ortodoksijom i jasnim naukom Svetoga pisma.
Godine 1856., Darbyjevi, kako je sam tvrdio, proročki uvidi otkrili su mu da je Rusija zlokobno utjelovljenje Antikrista – ponovno rođeni Magog. Usred vrtloga međunarodnih spletki toga desetljeća, Darby je također promatrao dramu Američkoga građanskog rata kao zloslutan znak "posljednjih vremena" – proročki navještaj apokaliptične propasti. Pokazujući zapanjujuću teološku odvažnost, Darby je savjetovao svojim američkim sljedbenicima da se drže podalje od sukoba, upozoravajući ih na uzaludnost sklapanja zemaljskih saveza u svijetu koji srlja prema kataklizmi. Za Darbyja, put do spasenja nije vodio kroz burnu arenu zemaljskih sukoba, već kroz spokojno iščekivanje nebeskih zbivanja. Tada, baš kao i danas, novinski naslovi diktirali su tumačenje svetih tekstova.
Darbyjeva neostvarena proročanstva njegovi su sljedbenici u kasnijim naraštajima samo dodatno umnožili.
John Nelson Darby (1800.–1882.)
Poput Marciona prije njega, i Darby je sastavio vlastitu verziju Biblije kako bi je širio među svojim sljedbenicima. Doktrinarna iskvarenost u njoj je zapanjujuća, stoga temeljito istraživanje i pobijanje njezinih pogrešaka nadilazi opseg ovog serijala. Ipak, jedna od izmjena u tekstu posebno je zabrinjavajuća i vrijedna spomena. Prijevod kralja Jakova (King James Version, KJV) donosi 6. poglavlje Evanđelja po Ivanu, stih 69, na sljedeći način: "I mi vjerujemo i znamo da si ti Krist, Sin Boga živoga."
Darbyjev prijevod je: "I mi smo povjerovali i spoznali da si ti Svetac Božji."
Tu titulu, "Svetac Božji", apostoli ili Krist nikada ne koriste. Koriste je, međutim, demoni:
"Govoreći: ’Pusti nas! Što mi imamo s tobom, Isuse Nazarećanine? Jesi li došao da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji.’" (Evanđelje po Luki 4,34, KJV)
U prijevodu Biblije kralja Jakova (KJV) ta se titula za Krista pojavljuje samo dvaput – i oba je puta koriste isključivo demoni!
John Nelson Darby bio je plodan pisac i komentator. Tijekom života nije samo izradio vlastiti prijevod Biblije, već je napisao i više od 50 knjiga, uz brojne rasprave. Iako su Darbyja često optuživali da je slobodni zidar, on u svojim spisima odbacuje te optužbe:
"'Božja mudrost u otajstvu' – izraz koji označava ono što razumiju samo upućeni; što se tiče slobodnog zidarstva, o tome ne znam ništa jer nisam upućen." (John N. Darby: "Oslobođenje od zakona grijeha")
Ipak, za nekoga tko je navodno neupućen u masonske običaje, čini se da zna mnogo o unutarnjem funkcioniranju loža:
"Kada bismo bili skupina slobodnih zidara, a neka bi osoba bila isključena iz jedne lože prema pravilima reda – te kada bi, umjesto da se od te lože traži preispitivanje slučaja (ako se smatra nepravednim), svaka druga loža samostalno odlučivala hoće li tu osobu primiti ili ne – tada je jasno da jedinstvo masonskog sustava nestaje. Svaka loža postaje neovisno tijelo koje djeluje za sebe…" (John N. Darby: "O crkvenoj neovisnosti")
Za čovjeka koji navodno nije upoznat sa slobodnim zidarstvom, čini se iznimno neobičnim uspoređivati funkcioniranje mjesne crkve sa masonskom ložom.
Jednako zabrinjavajuća je Darbyjeva učestala, metodična i obilna uporaba okultnih i gnostičkih pojmova u njegovim spisima. Uzmimo, npr. njegovu uporabu izraza "The Absolute" za opisivanje Svemogućega:
"Bit Božanstva ne može se promijeniti, što je očito – Apsolut, kako ljudi govore…" (John N. Darby: "Poniženje Kristovo")
Taj izraz, "Apsolut", vrlo se često koristi u teozofskoj i okultnoj literaturi:
"Apsolut: sveprisutno, vječno, bezgranično i nepromjenjivo NAČELO…" (H. P. Blavatsky: "Tajni nauk")
Osim toga, Darby je opetovano koristio naziv "Arhitekt" kako bi označio Gospoda:
"To je život; to jest, Krist – koji kao Sin ima život u sebi i iz života živoga Boga, božanski život, život u samome sebi (što je potvrđeno uskrsnućem) – koji je temelj i sigurnost zajednice koju je izgradio nebeski Arhitekt…" (John N. Darby: "Božja kuća; Tijelo Kristovo; i krštenje Duhom Svetim")
"Vidimo Boga u prirodi, to je istina, ali sve to znanje ne vodi čovjeka k Bogu. Čovjek je sve pokvario. Tragovi Boga, Arhitekta, postoje; no to su samo ruševine." (John N. Darby: "Krist, vjerni svjedok")
Arhitekt, poznat i kao Veliki arhitekt, masonski je naziv za njihova boga koji se u Svetom pismu uopće ne spominje.
Ovo zasigurno nisu jedini okultni "kodirani signali" (tzv. "dog-whistles") koje je Darby koristio u svojim spisima. Njegov opsežan okultni leksikon uključuje, između ostalog, sljedeće pojmove:
- Dovršenje vjekova
- Božansko biće
- Božanski nauk
- Božanska bit
- Božanska energija
- Božanska inteligencija
- Božansko načelo
- Energija vjere
- Energija ljubavi
- Univerzalna istina
- Univerzalno načelo
- Životna sila
- Životno načelo
- Životna energija
- Gospodar ljubavi
- Onaj koji dolazi (gnostički eufemizam za navodnog budućeg Antikrista).
Nijedan od ovih pojmova nećete pronaći u Svetom pismu, ali ćete ih zato naći u gnostičkoj literaturi. Istina, Madame Blavatsky objavila je svoje ključno djelo, "The Secret Doctrine"), tek godinama nakon Darbyjeve smrti. Međutim, teozofija je modernizirano preoblikovanje drevnih gnostičkih vjerovanja i učenja. Stoga je Darbyjeva upotreba tih pojmova još više kompromitirajuća, obzirom na to da su u vrijeme nastanka Darbyjevih spisa oni imali isključivo gnostičko podrijetlo.
Iako Darby može neiskreno glumiti neupućenost u unutarnje funkcioniranje masonerije, sasvim je očito da je bio prilično dobro upoznat sa terminologijom i literaturom "religije misterija".
"Knezovi su njezini usred nje kao vukovi koji razdiru plijen: prolijevaju krv, uništavaju duše i stječu nepoštenu dobit."
(Ezekiel 22,27)
Kada zavirimo u povijest kršćanske misli, preteča premilenijskog dispenzacionalizma jasno se nazire u spisima isusovačkog teologa Francisca Ribere. Ovu novu teološku paradigmu, koju su dalje razvili Darby i njegova skupina "braće iz Plymoutha" ("Plymouth Brethren"), u vjerničkim je redovima nedvojbeno potaknula opasnu uljuljkanost, njegujući pritom mentalitet bijega od stvarnosti. Ta se apokaliptična teologija usredotočuje na "skorašnje" uznesenje i kataklizmičku nevolju koja tek dolazi, povlačeći se pred izazovima današnjice.
Dispenzacionalizam je, prema svojoj prirodi, modernistička teologija unutar kršćanske tradicije. Ipak, ne zabrinjava me toliko njegova novost. Svojom podjelom povijesti spasenja na zasebna razdoblja, kao i umjetnim razgraničenjem između vjernog Izraela i Crkve (Ekklesije), ovo učenje svjedoči o teološkom jazu koji je pokušao razdvojiti Kristovo tijelo. Kada se sagleda cjelokupni okvir ove teologije, nemoguće je ne uočiti jasne znakove hereze koja je u potpunosti oblikovana.
Eshatološki fatalizam, koji proizlazi iz dispenzacionalizma, vodi u duhovnu letargiju i moralnu ravnodušnost. Mnogi su vjernici uljuljkani u lažni osjećaj sigurnosti, mentalno izolirani od surove stvarnosti svijeta koji stenje pod teretom grijeha. Umjesto da se suoče sa gorućim društvenim, moralnim i etičkim izazovima današnjice, Darby i sljedbenici njegova učenja povlače se u zatvorene okvire svoje eshatološke enklave. Oni su sasvim zadovoljni čekanjem apokaliptičnog raspleta iz udobnosti svoje teološke "kule bjelokosne". Situaciju dodatno pogoršava gotovo ropska odanost fizičkoj državi Izrael; zanesenost koja u mnogim evanđeoskim krugovima zapravo predstavlja oblik idolopoklonstva. Upravo se događaju teški zločini, financirani američkim novcem, a pripadnici zračnih snaga spaljuju sami sebe pred izraelskim veleposlanstvom da ne bi sudjelovali u genocidu u Gazi, koji podupiru Sjedinjene Države. Pritom, prevelik broj sljedbenika Kneza Mira opravdava te zločine, vodeći se pogrešnim uvjerenjem da je tjelesno potomstvo Izraela na neki način prožeto Božjim vječnim blagoslovom; unatoč činjenici što se već gotovo 2000 godina nalaze u otvorenoj pobuni protiv Njegova Sina.
"Razmislite što znači činjenica da se jedan razrađen, razgranat i sveobuhvatan sustav – koji obuhvaća radikalna učenja o tako ključnim temama kao što su propovijedanje i služba Isusa Krista, karakter i "dispenzacionalni položaj" četiriju evanđelja, narav i razdoblje Kraljevstva Božjeg, Govor na gori, Evanđelje o Kraljevstvu, te druge biblijske teme od prvorazredne važnosti; sustav nauka koji je u suprotnosti sa onim što su zastupali i poučavali svi kršćanski tumači i svi Kristovi službenici od samih početaka kršćanske ere – iznenada pojavio u drugoj polovici 19. stoljeća, te da su ga prihvatili mnogi istaknuti pojedinci unutar skupina kršćana koje za sebe tvrde da su najortodoksnije!
Doista, riječ je o zapanjujućem fenomenu."
(Philip Mauro: "Evanđelje o Kraljevstvu")
Uspon dispensacionalizma, njegovo širenje i popularizacija, neraskidivo su povezani sa Cyrus I. Scofieldom i njegovom "Biblijom" sa bilješkama (tzv. "Scofield Reference Bible"). Unatoč tome što je njegova knjiga bila i ostala iznimno popularna, sve do posljednjih nekoliko desetljeća bilo je dostupno vrlo malo informacija o ranom životu tog "diva vjere". Tek zahvaljujući neumornom radu istraživača, kao što su Joseph Canfield i David Lutzweiler, veliki dio dokumentacije izašao je na vidjelo. To zasigurno nije slučajnost, već pomno osmišljen potez Scofieldovih apologeta kako bi prikrili problematičnu prošlost jednog vrlo problematičnog čovjeka. Također ćemo otkriti da su snage koje stoje iza kršćanskog cionizma – isti oni koji su financirali i podupirali Scofielda – zapravo iste okultne sile koje neprestano muče kršćanski svijet još od 1717. godine.
Obitelj Scofield vuče podrijetlo od puritanskih doseljenika koji su osnovali koloniju Connecticut, sredinom 17. stoljeća. Djed Cyrusa Scofielda, Elisha Scofield, služio je kao osobni pratitelj Georgea Washingtona tijekom prve godine Američkog rata za neovisnost. Činjenica što je to obavljao sa svega 16 godina otkriva nam nekoliko važnih stvari: prvo, obitelj Scofield bila je dovoljno dobro povezana da njihov muški nasljednik služi najutjecajnijem slobodnom zidaru u američkoj povijesti. Drugo, obzirom na navedeno, vjerojatno su bili imućni; što potvrđuje i činjenica da je mladi Elisha znao čitati i pisati, što mu je omogućilo da zapisuje ono što je diktirao general Washington.
Roditelji Cyrusa Scofielda, Elias i Abigail Scofield, početkom 19. stoljeća potražili su financijske prilike uz obale rijeke Raisin, u okrugu Lenawee, u saveznoj državi Michigan. Cyrus Ingerson Scofield, najmlađe od petero djece, rođen je 19. kolovoza 1843. godine. Idiličan mir obiteljskog imanja narušen je preranom smrću Abigail, zbog čega je Elias morao samostalno preuzeti brigu o djeci u surovim uvjetima pionirskog života na granici.
Cyrus Ingerson Scofield
Dok su ratni vihori ubrzo zahvatili naciju, Cyrus se našao usred meteža tzv. Građanskog rata. Predstavljajući se kao 21-godišnjak, Scofield je regrutiran u 7. pukovniju pješaštva iz Tennesseeja. Njegovi ratni pothvati, koji su i dalje obavijeni velom tajne, kulminirali su zahtjevom za izuzeće od vojne službe nakon bitke kod Antietama. Taj je zahtjev odobren u rujnu 1862. godine.
Scofield je tijekom cijelog svog života tvrdio da je tijekom cijelog rata služio u Vojsci Sjeverne Virginije. No, u skladu sa obrascem koji će postati i previše poznat, povijesni zapisi izravno opovrgavaju Scofieldove tvrdnje. Vojska Sjeverne Virginije vodila je vrlo preciznu dokumentaciju, sve do posljednje godine rata. Ime Cyrusa Scofielda se ne pojavljuje niti u jednom vojnom dokumentu nakon rujna 1862. godine (Canfield, str. 28). To jasno dokazuje neistinitost tvrdnje koju je on iznosio tijekom cijele svoje propovjedničke karijere.
Poslijeratna obnova donijela je Cyrusu nove prilike i njegova su ga lutanja naposljetku dovela do živahnih ulica St. Louisa u Missouriju. Pod okriljem Sylvestera Papina (tadašnjeg velikana pravne struke), Cyrus je zakoračio u svijet prava, zamijenio je akademsko okruženje praktičnom obukom u sudnici. Budući nije bio osobito nadaren za akademski rad, niti sklon akademskoj strogosti, ostaje nejasno čime je Scofield privukao pozornost Papina, kao uostalom i mnogih drugih, vrlo brojnih dobročinitelja.
Usred kozmopolitskog ozračja St. Louisa, Cyrusov se put isprepleo sa putem Leontine Cerre. Njihov brak, sklopljen nedugo nakon susreta, označio je novo poglavlje u Scofieldovu životu. Ubrzo nakon vjenčanja rodile su im se dvije kćeri. Kasnija selidba obitelji Scofield u Atchison u Kansasu uvela je Cyrusa u vrtlog lokalne politike.
"Tajna šestorka" ("Secret Six" – abolicionisti sa Sjevera i financijeri masonskog terorista Johna Browna.
Dok istražujemo zapise o burnom životu Cyrusa Scofielda, uočava se jedna upadljiva značajka: dvojakost utjecaja – jedan zlokoban, a drugi posve ljudski. Politički krugovi, oduvijek zaraženi pošasti korupcije, za Scofielda su bili istodobno primamljivi i opasni. Povezanost sa političarima iz Kansasa, brzo ga je dovela u zakonodavna tijela savezne države. U dobi od 29 godina postao je najmlađi savezni tužitelj u SAD-u. Ipak, optužbe za nedolično ponašanje su ga pratile na svakom koraku, bacajući sjenu na njegove političke ambicije. Pritisnut istragama, Scofield je bio prisiljen na naglo povlačenje iz javnog života.
U pozadini, djelovanje "Tajne šestorke" osiguravalo je financijska sredstva za Ingallsa i njegova štićenika Scofielda, podmazujući mehanizme političkog utjecaja novcem stečenim na nezakonit način. John Brown, masonski luđak koji je pomogao potaknuti sukob – koji se teško može nazvati "građanskim ratom" – tijekom većeg dijela 1850-ih godina jest bio financiran upravo od strane "Tajne šestorke". Zbog toga su susreti Samuela Howea, jednog od članova te skupine, sa John Wilkes Boothom – svega nekoliko mjeseci prije Boothova navodnog atentata na Lincolna – iznimno sumnjivi. Biograf Otto Scott je o tom razdoblju zapisao: "Upitno je može li itko tko je u to vrijeme bio uključen u politiku u Kansasu ikada postati istinski učitelj Biblije." (Canfield, str. 38)
Ljudski utjecaj i raskoš očitovali su se i u velebnom pročelju koje je Cyrus podigao, skrivajući dom koji je odavao dojam neviđenog bogatstva. Sa njima su živjeli i Henry Cerre, 19-godišnji brat Cyrusove supruge Leontine; irska sluškinja Catharine McGuire (36), te 10-godišnja crnkinja Mary Brice, upisana kao služavka. Popis stanovništva SAD-a iz 1870. godine pruža jasnu sliku: unutar zidova doma Cyrusa i Leontine nije živjela samo njihova uža obitelj, već i čitava posluga. U razdoblju Rekonstrukcije, sve čvršći stisak sjevernjačkih banaka gušio je američko gospodarstvo, izlažući stanovnike teškim financijskim nedaćama. Ipak, usred tih previranja, Cyrus je zadržao vanjska obilježja bogatstva i sve to dok je studirao pravo i nije obavljao nikakav posao. Stoga se nameće pitanje: odakle Cyrusu bogatstvo? Kako je uspijevao neprestano nailaziti na naklonost u svojim pothvatima i pravnim problemima?
Pred sam kraj 19. stoljeća, život Cyrusa Scofielda utonuo je u vrtlog pravnih zavrzlama i obiteljskih razmirica. Optužbe za krivotvorenje narušile su dotad besprijekoran ugled. Nakon skandaloznog odlaska sa dužnosti, Scofield je napustio Leontine i kćeri, te je živio samačkim životom sve do "čudesnog" obraćenja 1879. godine.
Pojedinosti o njegovu navodnom obraćenju ostaju obavijene nejasnoćama i nagađanjima. Budući se dogodilo u njegovoj 36.-toj godini, njegovo obraćenje je i danas predmetom spora u analima vjerske povijesti. David Lutzweiler, biograf C. I. Scofielda, detaljno iznosi brojne različite verzije Scofieldova obraćenja:
"Nisam siguran jeste li upoznati sa postojanjem pisma upućenog Scofieldu, koje je moj brat James pronašao u arhivu misije "Central American Mission" (CAM). Pismo je napisao jedan misionar iz te organizacije, prisjećajući se kako je čuo Scofieldovo svjedočanstvo o obraćenju u jednoj misiji za pomoć potrebitima u St. Louisu. To se u potpunosti razlikuje od: (1) verzije koju je Scofield iznio Trumbullu, gdje ga je 28-godišnji kršćanski odvjetnik, Tom McPheeters, potaknuo neka prihvati Krista kao svog Spasitelja; te (2) verzije objavljene u novinama "Topeka Daily Capital", prema kojoj ga je, dok je bio u zatvoru zbog krivotvorenja, jedna kršćanka koja je dolazila u posjet navela na ispovijed vjere. ...a vjerojatno postoje i druge verzije – za koje je sam Scofield priznao Trumbullu da ih ima "mnogo"..."
(David Lutzweiler: "Pogreške proizašle iz pristranosti o C. I. Scofieldu")
Nitko tko se doista obratio ne bi morao izmišljati priču o vlastitom obraćenju – točka. Budući se taj navodni preokret navodno zbio negdje između 19. kolovoza i 25. studenoga 1879. godine, za njega ne postoji nikakva potvrda u javnim zapisima.
Štoviše, još 06. studenoga 1879. godine, Scofield je bio upleten u slučaj krivotvorenja. To je, naravno, u oštroj suprotnosti sa prikazom čovjeka koji se promijenio i nastoji ispraviti pogreške iz prošlosti. Unatoč tvrdnjama o novostečenoj vjeri, pravni postupci povezani sa krivotvorenjima otkrivaju čovjeka na kojeg njegovo "duhovno prosvjetljenje" očito nije ostavilo nikakva traga, što baca sumnju na iskrenost njegova obraćenja:
"Cyrus I. Scofield, nekad iz Kansasa – odvjetnik, političar i, općenito govoreći, varalica – ponovno se pojavio u javnosti. Čini se da će oko sebe opet okupiti onaj oreol zloglasnosti koji ga je u prošlosti učinio tako istaknutim. Posljednja saznanja koja su stanovnici Kansasa imali o ovom liku – jednom od mnogih nitkova – datiraju od prije otprilike četiri godine, kada je, nakon niza krivotvorina i prijevara, napustio saveznu državu, ostavivši obitelj u bijedi, te potražio utočište u Kanadi. Neko je vrijeme živio povučeno, a o njemu se nije čulo ništa sve do prije dvije godine, kada se pojavio u St. Louisu. Ondje je živjela njegova imućna sestra, udovica, koja je redovito uskakala u pomoć i "peglala" Cyrusove nestašluke i slabosti, plaćajući pritom pozamašne svote novca. Međutim, tijekom protekle godine, Cyrus je u St. Louisu počinio niz krivotvorina koje se nisu mogle tako lako riješiti, pa je taj nepredvidivi mladi gospodin bio prisiljen provesti šest mjeseci u zatvoru u St. Louisu." ("Topeka Daily Capital")
Iako Krist nudi oproštenje svima, nedostatak konkretnih dokaza o značajnoj promjeni u ponašanju potiče ozbiljne sumnje u autentičnost Scofieldove duhovne preobrazbe.
Scofieldov ulazak u kršćansku službu otvara dodatna pitanja o autentičnosti njegovih teoloških uvjerenja. Obzirom na oskudnu teološku pronicljivost i minimalan znanstveni rad, Scofieldov brzi uspon do istaknutog položaja u kršćanskim krugovima izaziva čuđenje. To bi, sasvim prirodno, trebalo potaknuti temeljito preispitivanje njegovih doktrinarnih doprinosa i teoloških inovacija, budući on nije imao vremena ili iskustva do njih doći samostalno.
Iako se obratio tek godinu dana ranije, a uz to nije uzdržavao niti vlastitu obitelj, Scofield je – uz pomoć velečasnog Jamesa Brookea – dobio dozvolu za propovijedanje. To je u izravnoj suprotnosti sa božanski nadahnutim uputama koje je Pavao dao o kvalifikacijama za pastirsku službu (Prva poslanica Timoteju 3,1–7):
"1 Vjerodostojna je riječ: tko teži za nadgledničkom službom, želi častan posao.
2 Nadglednik dakle mora biti besprijekoran, muž jedne žene, trijezan, razborit, pristojan, gostoljubiv, sposoban poučavati;
3 ne smije biti pijanac, niti nasilnik, niti lakom na prljav dobitak; nego mora biti blag, miroljubiv i nesrebroljubiv;
4 mora dobro upravljati vlastitim domom i imati djecu koja su poslušna i puna poštovanja;
5 (jer ako tko ne zna upravljati vlastitim domom, kako će se brinuti za Božju crkvu?)
6 Ne smije biti nov obraćenik, da se ne bi uzoholio i pao pod istu osudu kao i đavao.
7 Štoviše, mora uživati dobar ugled i među onima koji su izvan Crkve, kako ne bi pao u sramotu i đavolsku zamku."
Bez obzira što netko misli o vrijednosti Scofieldove eshatologije, jedna je činjenica neosporna: Scofield je – prema Božjem sudu – bio i ostao potpuno nepodoban za pastirsku službu.
Nadalje, Scofieldovo osobno ponašanje je u oštroj suprotnosti sa moralnom ispravnošću koja se očekuje od pastira. To uključuje i neistine koje je Scofield uporno širio o svom drugom braku, sklopljenom svega tri mjeseca nakon završetka njegova razvoda. Scofield je pak tvrdio da je do njegova braka došlo šest mjeseci nakon razvoda, čime je ponovno proturječio službenim bračnim zapisima. Mogu samo pretpostaviti kako je smatrao da će to dodatno vrijeme učiniti brzinu kojom se sve odigralo prihvatljivijom. Razvod i njegovo brzo ponovno stupanje u brak, uz optužbe za napuštanje i financijsku neodgovornost, dovode u ozbiljnu sumnju njegovu prikladnost za pastoralnu službu.
Nesklad između Scofieldove javne slike i njegova privatnog ponašanja dovodi u pitanje navodnu duhovnu preobrazbu koju zagovara. Počevši od 1892. godine, Scofield se počeo nazivati "dr. Scofield". Iako je tvrdio kako posjeduje doktorat iz teologije, nijedna visokoškolska ustanova nema zabilježeno da mu je dodijelila takav stupanj. Kako se neprestano nižu priče o obmanama i dvoličnosti, ozbiljno se dovode u pitanje Scofieldov karakter i integritet. Zamislite drskost čovjeka koji bi lagao o svojim kvalifikacijama na naslovnici Božje svete Riječi!
Priča o grešniku koji se obratio i postao propovjednik djeluje isprazno pred sve brojnijim dokazima koji govore suprotno.
"Ne shvaćam kako bilo koji kršćanin, a pogotovo kršćanski službenik, može odlaziti u te tajne lože zajedno sa nevjernicima. Oni tvrde da tako mogu više utjecati na dobro, no ja kažem da mogu učiniti više dobra ako se drže podalje od njih, a zatim osuđuju njihova zla djela.
Nikada ne možete ništa popraviti ako se vežete sa BEZBOŽNIM ljudima." (D. L. Moody)
Unutar prostorija Scofieldove Prve kongregacijske crkve u Dallasu krila se skupina imućnih i utjecajnih pojedinaca, čija su imena zauvijek upisana u anale bogatstva i moći. Obitelji Craven, Dealey, Hawkes, Mosher i Jones; sama njihova prisutnost u jednoj te istoj zajednici dovoljno govori o njihovu utjecaju. Ipak, ispod krinke vjerske pobožnosti krila se mračna istina, tj. istina duboko ukorijenjena u ezoterične obrede slobodnog zidarstva (masonerije).
George Bannerman Dealey, potomak dinastije Dealey i nekadašnji upravitelj novina "Dallas Morning News", bio bi savršeni primjer te dvojnosti. Da, riječ je o onom istom Georgeu Dealeyu po kojem je nazvan Dealey Plaza, zloglasno masonsko stratište i lokacija prve masonske lože u Dallasu. Dealeyjeve tajne veze sa okultnim, uključujući njegov visoki položaj u Škotskom obredu i aktivno sudjelovanje u tajnovitom redu Crvenog križa Konstantina, upućuju na postojanje dublje i zlokobnije agende. Ne samo zamislivo, već je i vrlo vjerojatno kako je Dealey, sa svojim visokim masonskim počastima, odigrao ključnu ulogu u uvlačenju Scofielda u zamršene spletove masonskih intriga.
Nema sumnje da je Scofield upravo zahvaljujući Dealeyjevim vezama sa klubom Lotos (Lotos Club) prvi put ušao u taj ekskluzivni krug. Godine 1901. je Scofield primljen u taj ugledni njujorški klub uz odobrenje predsjednika književnog odbora, Samuela Untermeyera. Popis članova predstavlja pravi pregled istaknutih ličnosti iz reda "Novog poretka" (Novus Ordo), a među njima su, između ostalih, bili: Brooke Astor, Bernard Baruch, Andrew Carnegie, Walter P. Chrysler, Samuel Clemens (Mark Twain), Mario Cuomo, David Dinkins, Dwight D. Eisenhower, Solomon R. Guggenheim, William Randolph Hearst, Joseph Koch, Whitelaw Reid, Jacob Schiff, Charles M. Schwab, Abram Strauss, Stephen Sondheim, Arthur Hays Sulzberger. Samuel Untermeyer, Orson Welles.
Scofieldov ulazak u ovo ekskluzivno društvo, ostvareno pod okriljem Untermeyera i Dealeyja, izaziva ozbiljnu zabrinutost.
Svrha kluba navodno je bila promicanje intelektualne rasprave među novinarima, umjetnicima i ljubiteljima književnosti. Kako je, zaboga, onda Cyrus Scofield, opskurni fundamentalistički propovjednik, dobio pristup ovom kvazimasonskom bratstvu? Već sama činjenica pobuđuje krajnji skepticizam prema čovjeku, ili kako je uspijevao plaćati visoke članarine uz svoju prilično skromnu plaću. Članstvo, koje je potrajalo sve do njegove smrti, ukazuje na uznemirujući obrazac koji se opetovano pojavljuje u Scofieldovu životu – njegov je životni put, čini se, bio vođen silama koje nisu imale nikakve veze sa vjernošću Kristovu nauku.
Potaknut tim silama, Scofield je prelazio goleme udaljenosti, ostavljajući za sobom trag intriga i nagađanja. Skromna primanja poniznog propovjednika teško su mogla pokriti troškove njegovih čestih prekooceanskih putovanja, što otvara dodatna pitanja o pravom izvoru njegovih sredstava. Scofieldov put nije bio vođen isključivo vjerom, već nevidljivom rukom masonskog utjecaja.
Zamršeni putovi financijskih transakcija, kojima su vješto upravljali Scofieldovi tajnoviti nalogodavci, skrivaju pravi izvor bogatstva, čineći ga nerješivom zagonetkom. Riječ je o misteriju obavijenom velom tajne, koji su namjerno zamaglili oni koji vuku konce moći. Ipak, nameće se neizbježan zaključak – zaključak potkrijepljen neoborivim dokazima. Netko je, vrebajući iz sjene, utro put Cyrusu; popločao je njegov uspon zlatom i širom mu otvorio vrata prilika. Te su sile usmjerile Scofielda prema sudbini iskovanoj u žrvnju ambicije i moći: zlouporabi Božje riječi za ostvarivanje vlastitih ciljeva.
Cyrus Ingerson Scofield
Zbog narušenog zdravlja, Cyrus je napustio pastirsku službu u Northfieldu i vratio se u Dallas kako bi nastavio sa svojim crkvenim dužnostima. Ipak, teret pastirskih obveza došao je u sukob sa zahtjevnim zadatkom stvaranja njegova životnog djela – "Scofieldove studijske Biblije" (engl. "Scofield Reference Bible"). Ključni trenutak nastupio je 1904. godine, kada se Scofield suočio sa stvarnošću: morao je birati između svoje crkve i mukotrpnog posla sastavljanja Biblije. Početkom 1904. godine odlazi u Europu, u potragu za novim spoznajama. U pratnji supruge, Scofieldovi su krenuli na 9-mjesečno putovanje, navodno da bi prikupili uvide za svoj ambiciozan projekt. To je putovanje, međutim, bilo obilježeno Cyrusovom bolešću, zbog koje je dulje vrijeme bio nesposoban za rad. Proturječni izvještaji i nedosljednosti bacaju sjenu na točnu kronologiju događaja i potiču nagađanja o vjerodostojnosti Scofieldova vremenskog slijeda.
Nakon povratka u Sjedinjene Države, Scofieldovi su, ne obazirući se na financijska ograničenja, ipak započeli svoj golemi pothvat. Hettie Scofield pomno je prepisivala biblijske tekstove u bilježnice velikog formata sa širokim marginama, stvarajući tako podlogu za Cyrusove bilješke. Ipak, financijske poteškoće dovele su do povratka u Dallas, 1905. godine. Njegova crkva, svjesna Scofieldova rada, povećala mu je novčanu naknadu i tako omogućila nastavak znanstvenog istraživanja.
Zbog krhkog zdravlja, Cyrus se povukao u lječilište u Clifton Springsu (država New York), u mir i osamu da bi napredovao u pisanju knjige. Putovanja u Europu, isprepletena razdobljima osame i istraživanja, svjedočila su o njegovoj posvećenosti tom radu. Ipak, nedosljednosti i proturječnosti koje prožimaju ovu priču bacaju sumnju na taj navodni znanstveni pothvat. Kako je taj čovjek, koji je bio previše bolestan, toliko da samostalno fizički sastavi primjerak vlastite knjige – mogao imati snage, sredstava ili ustrajnosti prikupiti bilješke u opsegu jedne cijele Biblije? Kako je čovjek bez ikakvog akademskog ili teološkog obrazovanja mogao samostalno sastaviti jedno znanstveno djelo? Koliko je zapravo Scofieldove knjige napisao sam Scofield? Naposljetku, vrhunac Scofieldova "truda" je bilo potpisivanje prijelomnog ugovora sa izdavačkom kućom "Oxford University Press" 1907. godine, što je sporazum koji će trajno učvrstiti Scofieldovu ostavštinu. U sutonu života, Scofield je potražio utočište u Douglastonu, u državi New York. Njegova smrt, 1921. godine, označila je rasplet jedne burne priče; priče ispunjene trijumfima, kao i teškim iskušenjima.
U to je vrijeme izdavačkom kućom "Oxford University Press" upravljala skupina fabijanskih socijalista, čopor bjesomučnih šakala koji mrze Boga, baš poput jakobinaca ili karbonara prije njih. Scofieldova referentna "Biblija", prvi put objavljena 1909. godine, nedvojbeno je najavila novo razdoblje u teološkom diskursu. No, obzirom na partnerstvo, moramo ponovno postaviti ključna pitanja: što je Oxford University Press vidio u tom neznatnom seoskom pastoru? Zašto bi uložili tako veliku svotu novca u autora koji se još nije dokazao?
Cui bono?
Scofieldov prvi biograf hvalio je Scofieldovu "Bibliju" kao djelo koje je "Božjom voljom planirano, vođeno, prosvijetljeno i osnaženo". Ali, Scofieldov život i njegova savezništva ozbiljno dovode u pitanje takvu procjenu. Uspon dispenzacionalizma svjedoči o podmuklom utjecaju okultnih sila unutar kršćanskog svijeta. Od Scofieldove zagonetne prošlosti do njegova sumnjivog obraćenja, kao i od njegova meteorskog uspona u teološkim krugovima do njegovih tajnovitih veza sa judeomasonerijom - nazire se jasan i neizbrisiv obrazac. Riječ je o obrascu koji obilježavaju poluistine, obmane, manipulacije i skriveni motivi.
Podrijetlo obitelji Scofield, isprepleteno sa krugovima moći još od vremena osnutka nacije, kao da je pripremilo teren za Cyrusov uspon. Njegovo sudjelovanje u Građanskom ratu (i danas obavijeno proturječnostima) postavilo je temelje za čitav niz izmišljotina koje su obilježile njegov život. Njegove veze sa istaknutim političkim ličnostima i masonskim elitama, poput Georgea Dealeyja i Samuela Untermeyera, nameću ozbiljna pitanja o pravoj prirodi Scofieldove odanosti. Od njegove sumnjive pravne karijere u St. Louisu do skandaloznih pothvata u politici Kansasa, Scofieldov je put neprestano bio usmjeravan rukama – kako onima vidljivima, tako i onima skrivenima.
Scofieldova "Biblija sa bilješkama" se, u mnogim krugovima, još uvijek smatra temeljnim teološkim djelom. Zapravo, riječ je o grubom izopačenju i komercijalizaciji Božje riječi. Objavljivanje nosi sva obilježja "faustovske pogodbe", tj. pakta sklopljenog u vatri prevare i izdaje. Zamršeni putovi financijskih transakcija, nažalost, prikrili su pravi izvor Scofieldova bogatstva i potpore. Stoga preostaje samo jedan zaključak: netko tko se krije u sjeni utro je put Cyrusu, pripremivši pozornicu za njegov eshatološki uspon.
Suočeni sa ovim zapanjujućim dokazima, priča o grešniku koji se obratio i postao propovjednik ruši se pod teretom pomnije analize. Cyrus Scofield postaje poučan primjer, kao upozorenje na najamnike koji se prikazuju kao ovce, dok su u svojoj nutrini grabežljivi vukovi. Na kraju, ostaje pitanje: U čiju korist? Tko je imao koristi od širenja dispenzacionalizma? Iako odgovor postaje jasniji - razotkrivanje mora biti popraćeno valjanim pobijanjem ovog heretičkog nauka.
Tek kada shvatimo implikacije ove teologije, postaje posve očito tko ima koristi od njezina promicanja.
"Ako je propovjednik kulturan, blag, ozbiljan, intelektualan i široko tolerantan, Božje ovce trče za njim. On, naravno, lijepo govori o Kristu i koristi stare riječi: otkupljenje, križ, pa čak i žrtva te pomirenje –
Ali, kakvo je njegovo EVANĐELJE?"
(Cyrus Ingerson Scofield)
Nastavlja se....
Add comment
Comments