4. Russell Gmirkin i biblijska prevara

Jahve, sin Elov

Najstarija verzija hebrejske Biblije koju imamo, masoretski tekst, uređena je između 07. i 10. stoljeća. Grčka verzija, poznata kao Septuaginta, nastala je oko 170. pr. Kr. i pokazuje unutarnje dokaze kako je prevedena sa drugog hebrejskog originala, koji je izgubljen. Neki dijelovi tog hebrejskog originala nalaze se u svicima sa Mrtvog mora, koji su otkriveni sredinom 20. stoljeća. Npr.  jedan ulomak iz rukopisa označen kao 4Q Ponovljeni zakon, datiran u 01. stoljeće pr. Kr., daje ovakvo čitanje za Ponovljeni zakon 32:8-9:

"Kad je Svevišnji (Elyôn) dao narodima njihovu baštinu, kad je razdvojio čovječanstvo, utvrdio je granice naroda prema broju sinova Božjih (bene Elohim). Jer Jahvin je dio njegov narod, Jakov njegova dodijeljena baština."

Masoretski tekst ima "sinove Izraelove" (bene Yisrael) umjesto "sinove Božje", što nema puno smisla. Septuaginta ima "anđele Božje" (aggelon theou), što je standardni grčki prijevod za "sinove Božje". Biblijski prevoditelji se danas slažu kako su "sinovi Božji" izvorno čitanje, iako ga obično stavljaju u fusnotu.

Izvorni Ponovljeni zakon 32:8-9 stavlja Jahvu u ulogu jednog od sinova Elovih, ovdje nazvanog Elyôn. Svaki od Elovih sinova prima jedan narod, a Jahve prima Izrael. Prema starozavjetnom znanstveniku, Mark S. Smithu, autoru knjige "Rana povijest Boga" (1990.), to odražava drevnu koncepciju koja nije bila specifična za Izrael, već odražava drevnu teologiju Bliskog istoka. Neki od ugaritskih tekstova, napisanih u sjevernoj Siriji u 13. i 12. stoljeću prije Krista, a koji su otkriveni 1928. godine, nazivaju vrhovnog boga El, a ostale bogove "sinovima Elovim".

Neki od najstarijih psalama čuvaju tu drevnu koncepciju kozmičkog boga Ela, kojem pomažu njegovi potomci u zemaljskim stvarima, i Jahvea kao jednog od tih "sinova Elovih". U Psalmu 82, vrhovni Bog predsjedava velikom skupštinom: "Usred bogova (elohim) sudi, govoreći im 'vi ste bogovi [elohim], sinovi Svevišnjega [elyown], svi vi'." Drugi psalmi predstavljaju Jahvu kao jednog od sinova Božjih (bene elim), iako najbolje od njih: "Dajte Jahvi što mu pripada, sinovi Božji, dajte Jahvi što mu pripada, slava i snaga" (Psalam 29:1); i "Tko se na nebu može usporediti sa Jahvom? Tko se među sinovima Božjim može s njim takmičiti?" (Psalam 89:6).

Prema Smithu: "-el" u riječi Izrael, "sugerira da je El bio izvorni glavni bog skupine zvane Izrael". Juda je, sa druge strane, lingvistički povezan sa Jahvom. Druga Kraljevima 10 govori da je Izrael bio "obraćen" na kult Jahve kada je, 842. pr. Kr., judejski general Jehu svrgnuo kralja Omrija i pobio "sve njegove vodeće ljude, njegove bliske prijatelje, njegove svećenike; nije ostavio nijednog na životu". 

Proces spajanja Jahve sa Elom, čime je Jahve promaknut iz nacionalnog boga u kozmičkog Stvoritelja, trajao je mnogo dulje. U 08. stoljeću pr. Kr., Jahve je još uvijek opisan samo kao nacionalni bog u Miheju 4,5: "Jer svi narodi idu naprijed, svaki u ime svoga boga (elohim), dok mi idemo naprijed u ime Jahvea, Boga našega, uvijek i zauvijek." U Sucima 11,24, Izraelci izjavljuju Moapcima: "Zar nećete zadržati, kao svoje vlasništvo, ono što vam je Kemoš, bog vaš, dao? I, isto tako, mi ćemo zadržati kao svoje ono što nam je Jahve, bog naš, dao u baštinu od onih koji su bili prije nas!" 

Prije jahvističkog monoteizma, izraelski povjesničari identificiraju fazu jahvističke monolatrije, što znači isključivo štovanje Jahve. Tada je Jahve postao "ljubomorni bog", a sama njegova ljubomora implicira postojanje drugih bogova, te je kult drugih bogova asimiliran preljubom ili prostitucijom, kao u Izlasku 34:11-16:

"Drži što ti danas zapovijedam. Evo, ja ću ispred tebe protjerati Amorejce, Kanaance, Hetite, Perižane, Hivijce i Jebusejce. Pazi da ne sklopiš savez sa stanovnicima zemlje u koju ideš, da ti ne postane zamka usred tebe. Srušiti ćeš njihove žrtvenike, razbiti njihove stupove i posjeći njihove ašere (jer nećeš se klanjati nijednom drugom bogu, jer Jahve, čije je ime ljubomoran, ljubomoran je Bog), da ne sklopiš savez sa stanovnicima zemlje, i kada se oni odaju bludu za svojim bogovima i žrtvuju svojim bogovima i tko te pozove, jedeš od njegove žrtve i uzimaš njihove kćeri za svoje sinove, a njihove kćeri odaju bludu za svojim bogovima i navedu tvoje sinove da se odaju bludu za svojim bogovima."

"Ovaj odlomak tvrdi četiri točke o Izraelu", komentira Mark Smith u knjizi "Rana povijest Boga". "Prvo, etnički identitet Izraela izvorno je bio odvojen od drugih naroda zemlje. Drugo, Izrael izvorno nije bio među narodima u zemlji. Treće, specifični kultni predmeti bili su strani Izraelu. Konačno, Jahve je bio jedino božanstvo Izraela." Izlazak tako upozorava Izraelce na sinkretizam. No, Smith tvrdi, budući sada znamo da je osvajanje Kanaana književna konstrukcija, narativ o Izlasku mora se čitati kao inverzija povijesnog procesa: "Proces nastanka izraelske monolatrije bio je pitanje Izraelovog prekida sa vlastitom 'kanaanskom' prošlošću, a ne samo izbjegavanja 'kanaanskih' susjeda." 

Agresivna monolatrija ljubomornog boga teško je kompatibilna sa drevnim bliskoistočnim pojmom "vijeća bogova" (npr. neki su Egipćani prepoznavali boga Židova kao Seta, zlog boga, prognanog iz vijeća bogova). Prelazak sa monolatrije na monoteizam nije teško provesti, jer kada je ljudima dopušteno štovati samo jednog boga u jednom hramu, lako ih se uvjeri da je taj bog jedini pravi bog, a time i Bog. Kao što Mark Smith primjećuje: "Ako se drevna izraelska religija prvenstveno promatra kao stvar prakse, onda je moderna razlika između monoteizma i monolatrije problematična." 

Izričita identifikacija Jahve sa vrhovnim Bogom Elom konceptualizirana je tijekom helenističkog razdoblja. Čak je vjerojatno da je  finalizirana u hasmonejskom kraljevstvu. "Ja sam Jahve koji je stvorio nebo i zemlju" čitamo u Knjizi jubileja (32:18), tekstu hasmonejske propagande, koji potvrđuje nadnacionalnu sudbinu Izraela.

(Mark S. Smith: "The Early History of God: Yahweh and the Other Deities in Ancient Israel", William B. Eerdmans, 2002. 

Lukasz Niesiołowski-Spanò: "Origin Myths and Holy Places in the Old Testament: A Study of Aetiological Narratives", Copenhagen International Seminar, 2011.; citirano u: Thomas Thompson and Philippe Wajdenbaum: "The Bible and Hellenism: Greek Influence on Jewish and Early Christian Literature", Routledge, 2014. 

Polymnia Athanassiadi and Michael Frede: "Pagan Monotheism in Late Antiquity", Oxford UP, 1999.; Peter Van Nuffelen and Stephen Mitchell, eds.: "One God: Pagan Monotheism in the Roman Empire (1-4th cent. A.D.)", Cambridge UP, 2010.

John North: "Pagan ritual and monotheism", kod: Peter Van Nuffelen and Stephen Mitchell, eds.: "One God: Pagan...") 

Russell Gmirkin obilato citira Marka Smitha u svojoj trećoj i posljednjoj knjizi, "Platonov Timej i biblijski izvještaji o stvaranju: Kozmički monoteizam i zemaljski politeizam u prvobitnoj povijesti" (Routledge, 2022.). Njegova glavna teza jest da je "židovski monoteizam prvi put uveden relativno kasno, u ranom helenističkom dobu, pod utjecajem Platonovog Timeja." Nije prvi znanstvenik,  koji je krenuo tim putem, ali je usavršio komparativnu analizu između kozmogonije Postanka 1 i kozmogonije Platonovog Timeja. Međutim, po mom mišljenju, najzanimljiviji dio njegove knjige nisu komparativni argumenti, već Gmirkinova perspektiva o razvoju, od predsokratovaca do Platona, grčke teologije, koja kombinira "kozmički monoteizam i zemaljski politeizam". 

Budući se abrahamske religije definiraju kao monoteizam, one definiraju religije koje su kao zamijenile politeizam. To je polemička perspektiva koju povjesničari sada osporavaju. Nedavno su objavljene dvije zbirke eseja posvećene "poganskom monoteizmu", koje su objavili Oxford UP i Cambridge UP. John North piše u knjizi "Jedan Bog: Poganski monoteizam u Rimskom Carstvu": "Kroz klasično razdoblje i mnogo ranije na Bliskom istoku, monoteističke pretpostavke su prilično česte, bez očitog izazivanja ikakvog straha od slabljenja politeističke prakse." Takav koncept božanskog carstva, kao "obitelji bogova" (kozmički bog i njegovi zemaljski potomci), ili kao jedan Bog u više oblika, može se nazvati "inkluzivnim monoteizmom" i suprotstaviti židovskom "isključivom monoteizmu", a koji odbacuje postojanje bilo kojeg boga, osim njihovog vrhovnog Boga. Kao što smo gore vidjeli, taj isključivi monoteizam rezultat je promicanja "Jahve, boga Izraelova" na prijestolje vrhovnog stvoritelja neba i zemlje. Ljubomorni bog, na kraju, negira i samo postojanje svih svojih konkurenata, i time potvrđuje kako je on jedini pravi bog, dakle Bog. Jahveovo promicanje je, međutim, uzurpacija, u smislu da se vrhovni Bog sada smatra osobnim i prilično grubim entitetom, sa isključivom ljubavlju prema jednom određenom narodu. Židovski isključivi monoteizam, stoga, u stvarnosti je grubo varljiv oblik politeizma, točnije: monolatrija etničkog ljubomornog boga koji misli da je Bog.

Platonov Timej

Prema Russellu Gmirkinu: "Grčki prirodni filozofi bili su izumitelji monoteizma." Prvi od ovih "prirodnih filozofa" bili su fiziolozi iz Mileta, Tales i njegovi intelektualni nasljednici. Do svog monoteizma su došli pokušavajući razumjeti kosmos (grčka riječ, i izvorno znači "red" ili "harmonija"). Odbacili su mitske kozmogonije, poput Hesiodove "Teogonije", koja je objašnjavala stvaranje svijeta kroz borbe antropomorfnih bogova, i razvili su prve znanstvene kozmogonije. "Općenito govoreći", objašnjava Gmirkin, "mitske kozmogonije opisivale su podrijetlo postojećeg kozmosa unutar narativnog okvira složenih i šarenih priča o bogovima. (..) Znanstvene kozmogonije, nasuprot tome, nastojale su objasniti podrijetlo kozmosa kao rezultat običnih fizičkih procesa." Dok su razmišljali o jedinstvu i pravilnosti kozmosa, "prirodni filozofi" su formulirali načelo koje možemo nazvati "Inteligentnim dizajnom". Ksenofan iz Kolofona (oko 570.-478. pr. Kr.) je "kritizirao tradicionalne priče o antropomorfnim bogovima, ali je pretpostavio postojanje jednog, vrhovnog boga, koji vlada svemirom svojom sveznajućom i sveprisutnom inteligencijom." Heraklit iz Efeza (oko 544.-484. pr. Kr.) je "božansku inteligenciju, koja je uredila kozmos, i upravlja sadašnjim svemirom nazvao Logosom, što je izjednačavao sa božanskim elementom vatre." Anaksagora iz Klazomena (oko 500.–427. pr. Kr.) je "zaključio o postojanju kozmičke inteligencije, prisutne pri formiranju kozmosa". Anaksagora je artikulirao oblik monoteizma, definirajući Nous kao stvoritelja i pokretača svih stvari, "neograničeno, samoupravno, pomiješano niti sa čim" ("Fragmenti Anaksagore", fragment 12).

Platon je bio učenikom ovih "prirodnih filozofa". "Slažući se sa mnogim predsokratovcima, Platon je smatrao da je lijep i uredan raspored materije u promatranom svijetu mogao nastati samo djelovanjem jedinstvene vrhovne vječne božanske inteligencije. Poput Ksenofana i Anaksagore, čak je toj kozmičkoj svemoćnoj prisutnosti dao ime Nous ili Intelekt." Ali, Platon je bio i politički mislilac, te je razumio društvenu funkciju gradskih bogova i pomirio se sa njima.

U "Timeju" razlikuje kozmičkog Boga, Demiurga (demiourgos) koji je stvorio svemir - od njegovih potomaka, manjih bogova, koji bdiju nad silama prirode i ljudskim životom. Smrtni život stvorili su manji, zemaljski bogovi (Timaj 40d-47e). Gmirkin piše:

"Platon je smatrao nezamislivim da je smrtni život mogao oblikovati vječni kozmički bog Stvaranja (Timaj 41b-c). Niti je to vrhunsko dobro božanstvo moglo stvoriti ljude, sa njihovom sposobnosti i za dobro i za zlo (Timaj 30a, 42a-d, 71d-e; usp. 69d-e). Time što je Demiurg delegirao zadatak stvaranja smrtnog života svojim sinovima i kćerima, običnim grčkim bogovima iz mita, Platon je tako uspio osloboditi vrhovnog vječnog Stvoritelja odgovornosti za smrtnost i zloću, u urednom filozofskom rješenju problema teodiceje." 

U "Timeju" 40e-41a, Platon je bogove, navedene u Hesiodovoj "Teogoniji", potvrdio kao sinove i kćeri Jednog Boga, koji je bio izvan reprezentacije i iznad građanskih kultova. Stoga, kaže Gmirkin: "Platonov Timej je bio prvi tekst koji je kombinirao kozmički monoteizam utemeljen na filozofiji sa zemaljskim politeizmom utemeljenim na građanskoj religiji i popularnom mitu." Na taj platonski način, "filozofska vladajuća klasa, iako posvećena ezoteričnom proučavanju vječnog kozmičkog boga u sveučilišnom okruženju, istovremeno se predstavljala kao konzervativni branitelj tradicionalnih građanskih bogova, unutar polisa i njegovih hramova." Ova dvoslojna teologija, utemeljena na kompromisu između filozofije i kultova, postala je središnjom u helenističkom svijetu. Rimljani će je u potpunosti prihvatiti, što je Ciceron obilno dokumentirao.

Kozmički Bog, prema Platonu, stvorio je Kozmos na temelju vrhovnog Oblika ili Ideje, iz kojeg proizlaze svi ostali Oblici ili Ideje, Oblik Dobra: "Oblik Dobra je bio za ostale Oblike kao što je sunce za vidljivi svijet (Država 6.508a–509c) i krajnji je uzrok postojanja, kako u svijetu Oblika, tako i u nižim područjima." 

Utvrdivši da je Božja najbitnija kvaliteta njegova dobrota (Timej 29e; Fedar 247a; Država 2.381b–382e) i da Bog želi da kozmos sudjeluje u toj božanskoj dobroti - Platon je tvrdio kako bi cilj čovječanstva, i na individualnoj i na društvenoj razini, trebao biti postati poput Boga: inteligentan, uredan, pravedan i dobar. Budući su filozofi, a ne pjesnici ili službenici kulta, pravi stručnjaci za prirodu Boga i etiku, slijedilo je kako bi filozofi trebali preuzeti vodeću ulogu kao aktivna društvena snaga i predvoditi čovječanstvo u ispunjenju svoje božanske svrhe. 

Prema Gmirkinu: "Bitna dobrota kozmičkog boga svemira bila je ... dubok napredak u odnosu na Platonove filozofske prethodnike, koji nisu uspjeli izdvojiti intrinzično etičku prirodu vrhovnog boga kao božansku karakteristiku." 

Znanstvene vs. mitske kozmogonije

Gmirkinova teorija Platonovog utjecaja na Postanak 1 se temelji na razlikovanju 2 vrste kozmogonija: tradicionalne kozmogonije su mitske (poput Hesiodovih), dok su kozmogonije "prirodnih filozofa" znanstvene. Mitske kozmogonije opisivale su podrijetlo kozmosa u narativnom okviru, pričama o bogovima. Znanstvene kozmogonije nastojale su objasniti podrijetlo kozmosa kao rezultat fizičkih procesa. Takve kozmogonije često su bile popraćene teorijama o fizici i prirodnim pojavama. Njih je prva uvela  filozofska škola u Miletu, na zapadnoj obali Male Azije, i možda u određenom stupnju interakcije sa Perzijancima. Svjesno su odbacili Hesiodov mitološki pristup, i nastojali deduktivno rekonstruirati podrijetlo kozmosa bez pribjegavanja božanskim ili mitskim objašnjenjima.

Postojali su hibridni oblici kozmogonija, koji su kombinirali grčku znanost sa elementima mita. U Platonovim djelima, posebno u "Timeju", nalazimo ono što Gmirkin naziva "znanstveno-teološko-mitskim kozmogonijama", kao žanr koji je "sintetizirao znanost, teologiju i mitologiju, u narativ koji je kroničario podrijetlo kozmosa, bogova, smrtnog života i prvih političkih institucija mitološke prošlosti." Platonov "Timej" je bio prvi i najvažniji primjer takve hibridne kozmogonije u grčkoj književnosti.

Kozmogonija Prvog izvještaja o stvaranju (Postanak 1 do 2:3) je više znanstvena nego mitološka. "Umjesto da posjeduje elemente mitske kozmogonije, Prvi izvještaj o stvaranju pokazuje sustavnu brigu o podrijetlu prirodnih značajki kozmosa: dana i noći, zemlje i neba, mora i kopna, nebeskih tijela i života, u njegovim različitim manifestacijama." Iako Bog ima ljudske karakteristike, kozmos se opisuje uglavnom kao rezultat niza fizičkih odvajanja (svjetla od tame, zemlje od neba, mora od kopna). Pojava životnih oblika je  opisana kao proces spontanog nastanka, što je u skladu sa prihvaćenim znanstvenim teorijama, iako je to Božja volja (Postanak 1:20-24). Gmirkin stoga klasificira Postanak 1 kao znanstveno-teološko-mitičku kozmogoniju.

I to, za Gmirkina, dokazuje grčki utjecaj. Ideja da je Postanak 1 drugačiji od drevnih bliskoistočnih kozmoloških mitova i nalikuje grčkoj znanstvenoj kozmogoniji nije nova. No, do nedavno se sličnost shvaćala kao slučajna; izravan utjecaj grčke književnosti na Bibliju bio je zamisliv samo za prijevod Septuaginte. Martin Rösel je, 1994. godine, tvrdio da autori Septuaginte koriste "Timeja" pri odabiru nekih termina, npr. prijevod "tohu wabohu" ("bezobličan i prazan") u Postanku 1:2, što precizno odražava Timeja 51a-b.

Ali, Gmirkin tvrdi da je hebrejski tekst Postanka 1, koji su koristili prevoditelji Septuaginte, već bio napisan imajući Timeja na umu. Gmirkin ispituje "različite dokaze, koji ukazuju na to da se Postanak 1 doista temeljio na Timeju, uključujući: sličan slijed događaja stvaranja; mnoge zapanjujuće slične detalje u dva izvještaja; vrlo usporediv teološki prikaz uloge Stvoritelja u stvaranju sadašnjeg svemira; nekoliko jedinstveno platonskih filozofskih koncepata i tema, koje se istaknuto pojavljuju u Postanku 1." Obzirom na paralele,  "razumno je pretpostaviti da su autori kozmogonije Postanka 1 bile obrazovane elite, sa snažnom pozadinskim znanjem znanosti, filozofije i teologije." 

Prvi izvještaj o stvaranju, u Postanku 1, imenuje božanstvo El ili Elohim. Drugi izvještaj o stvaranju, u Postanku 2-3, imenuje ga Jahve. "Razlika ide dublje od imena", tvrdi Gmirkin. "Dok je u Postanku 1 El kozmički bog koji stvara svemir, u Postanku 2-3 Jahve je zemaljski bog koji prebiva na zemlji i komunicira sa ljudima".

Dokumentarna hipoteza, koja je prevladavala veći dio 20. stoljeća, prepoznala je da Postanak 1 i Postanak 2-3 predstavljaju dvije različite tradicije, koje su spojene nakon asirskog osvajanja Izraela. Smatralo se da Postanak 1 predstavlja sjevernu tradiciju, a  Postanak 2-3 je judejska tradicija. Gmirkin prihvaća ideju o dvjema spojenim tradicijama, ali datira proces u helenističko doba i nagađa o dvije konkurentske skupine unutar 70 starješina, koji su napisali Petoknjižje. Smatram da je ovaj dio Gmirkinove teorije uvjerljiv, ali nedovoljno utemeljen i time nema njegovo povjerenje.

https://en.wikipedia.org/wiki/Documentary_hypothesis

Zaključak

Zaključno, Gmirkinova treća knjiga je vrlo zanimljivo štivo, ali ne i njegov najveći doprinos argumentu o helenističkom datumu Petoknjižja. Smatram da je utjecaj Platonovog "Timeja" na Postanak 1 uvjerljiv, ali ne toliko uvjerljiv kao utjecaj Platonovih "Zakona"  na Ponovljeni zakon, o čemu je Gmirkin teoretizirao u svojoj drugoj knjizi. Ono što nedostaje jest rasprava o tome kako se ova nova teorija uklapa sa teorijom o utjecaju Berosa na Postanak 1-11, teoriji koju je Gmirkin branio u svojoj prvoj knjizi.

Gmirkinova smjela tvrdnja da se "podrijetlo židovskog monoteizma može pratiti do Platonova Timeja" se čini pomalo pretjeranom. Isto bih rekao i za njegovu tvrdnju da su "grčki prirodni filozofi bili izumitelji monoteizma". Gmirkin pripisuje Platonu izum teologije koja kombinira kozmičkog boga i njegovo potomstvo. I možda je istina da je Platon prvi koji je tu hibridnu teologiju predstavio Grcima. Ali, oslanjajući se na Marka Smitha, sam Gmirkin priznaje da je ovaj model bio poznat u Siriji, i to mnogo prije Platona, čak i predsokratskih "prirodnih filozofa". To znatno slabi slučaj Platonove uloge u izumu židovskog monoteizma.

Postoje različite faze i različiti putevi koji vode do čistog monoteizma. Neki znanstvenici pojam hijerarhije bogova, sa ​​jednim bogom na vrhu, nazivaju "superlativnim monoteizmom". Moglo bi se reći da to još nije monoteizam, ali se približava. U antičkom svijetu su nacionalni bogovi bili poput kraljeva. Kada bi jedno kraljevstvo osvojilo drugo, i prisililo ga na plaćanje danaka, bog osvajača smatrao se moćnijim, a time i višim u hijerarhiji bogova. Npr. Ašur je bio nacionalni bog Asiraca, i ime njihovog glavnog grada. No, kako su neoasirci osvojili cijeli Plodni polumjesec, odnosno kada je asirski kralj postao kralj kraljeva, Ašur je postao kralj bogova ili bog bogova. Prema nacionalnoj liturgiji: Ašur je uzdignut na najviši božanski status i ponekad mu se pripisivalo stvaranje neba, čovječanstva i drugih bogova.

Kada su Asirci osvojili Izrael, počevši od 740. godine prije Krista (što je također potvrđeno u asirskim kronikama), osvetoljubivi nacionalizam je proključao u Jeruzalemu, gdje su se sklonile tisuće Izraelaca, uključujući i svećenike. U proročanstvima Izaije (Izaija 1-39) se to manifestira kao mimetičko rivalstvo, gdje se Jahve proglasio najmoćnijim bogom, pozvao na obračun sa Asirijom i predvidio budućnost, gdje će ljudi iz okolnih naroda govoriti: "Dođite, pođimo na goru Jahvinu, u dom Boga Jakovljeva, neka nas nauči svojim putovima i da hodimo njegovim stazama" (Izaija 2,3).

Jahve Sabaot se zakleo: "Da, ono što sam naumio, zbiti će se, ono što sam odlučio biti će tako: slomiti ću Asiriju u svojoj zemlji, zgaziti ću ih na svojim gorama. (...) Ovo je odluka donesena prkoseći cijelom svijetu; ovo je ruka ispružena prkoseći svim narodima. Kada Jahve Sabaot odluči, tko će ga zaustaviti? Kada jednom pruži ruku, tko je može povući?" (Izaija 14:24–27).

"Približite se i poslušajte, narodi, obratite pažnju, ljudi. Neka čuje zemlja i što je na njoj, svijet i sve njegovo stanovništvo. Jer Jahve se gnjevi na sve narode, razjario se na sve njihove horde. Zavjetovao ih je na uništenje, predao ih je na klanje. Njihovi će se mrtvi baciti, smrad će se dizati iz njihovih leševa, planine će se natopiti njihovom krvlju. Cijeli će se nebeski niz raspasti. Nebesa će se smotati poput svitka i sav će njihov niz uvenuti, kao što vene lišće koje pada sa vinove loze, kao što vene ono što pada sa smokve. Jer je moj mač pio duboko u nebesima: pogledajte kako sada pada na Edom, na narod zavjetovan na uništenje, da ih kazni." (Izaija 34:1-5)

Iako nema potvrde da je Jahve stvoritelj Neba i Zemlje, posljednji stihovi ga predstavljaju kao gospodara kozmičkih fenomena. Mali je korak odatle do čistog monoteizma.

Gmirkinova tvrdnja da je Platonu kozmički monoteizam bio poznat mnogo prije nego što je Petoknjižje napisano ostaje valjana. Isto tako i njegov argument da je kozmogonija iz Postanka 1 bila pod utjecajem protoznanstvenog monoteizma grčkih prirodnih filozofa. No, mora se također reći da se grčki monoteizam nije pojavio ex nihilo. Sami Grci prepoznali su prioritet Egipćana, čak i Perzijanaca, u mnogim aspektima svoje kulture. Nema sumnje da su judejski prognanici u Babilonu upoznali monoteizam, koji su promovirali Ahemenidi. Izraz "Bog neba", u knjigama Daniela, Jone, Ezre i Nehemije (također i u Postanku 24:7), bio je uobičajena oznaka univerzalnog boga Ahura Mazde za Perzijance.

Na kraju, mislim da je pogrešno reći da su Židovi naučili monoteizam od Grka. Ljubomorni Bog Židova jest veliki razdjelnik (diabolos), što je potpuna suprotnost Kozmičkom Bogu grčkih filozofa, božanskoj Inteligenciji i Ljubavi koja sve ujedinjuje.

Ono što se dogodilo u helenističkoj Aleksandriji: Židovi su izmislili kozmogoniju koja zvuči grčki (Postanak 1), kao kartonski set za svoje sitno plemensko božanstvo, ali njihovo božanstvo ostaje i dalje isti genocidni manijak. Napravili su mimikriju zvjezdanog plašta Platonskog Kozmičkog Boga, te ga postavili na svog zlog, ljubomornog, sociopatskog demona. Ovo je Velika metafizička laž i tom Laži su Židovi začarali pola planeta. Čovječanstvo se mora odvojiti od ove Matrice da bi povratilo svoj razum.