3. Russell Gmirkin i biblijska prevara

Za vrijeme vladavine kralja Jošije (639.–609. pr. Kr.), tijekom popravaka u Hramu, veliki svećenik Hilkija otkrio je "svitak Tore".  Donesen je i pročitan kralju. Kralj je zatim sazvao sve svoje podanike, "svećenike, proroke i cijelo pučanstvo", te im naglas pročitao "cijeli sadržaj Knjige Saveza pronađene u Hramu Jahvinu". Kralj je ovu knjigu učinio Zakonom kraljevstva i, kako bi ispunio njezinu najvažniju zapovijed, naredio je svećenicima "da uklone sve kultne predmete koji su bili napravljeni za Baala, Ašeru, cijeli nebeski niz". 

Ta je priča ispričana u 22. i 23. poglavlju 2. Knjige o kraljevima. Većina znanstvenika danas to smatra propagandom koju su osmislile kraljevske i svećeničke vlasti da bi predstavile svoj novi zakonik, formaliziran uglavnom u Ponovljenom zakonu i Levitskom zakoniku, kao obnovu starog i izgubljenog zakonika. Konzervativni znanstveni konsenzus jest: Tora nije "otkrivena", već napisanam ili barem uređena, za vrijeme vladavine Jošije. Budući su knjige o Jošui, Sucima, Samuelu I. i II., Kraljevima I. i II. uokvirene istom ideologijom kao i Ponovljeni zakon, pretpostavlja se da su sastavljene i uređene u istom razdoblju.

Skeptičniji znanstvenici, međutim, ukazuju na ozbiljan problem sa tom teorijom: nezamislivo je da su Ponovljeni zakon i deuteronomistička povijest napisani i promovirani pod monarhijom, jer omalovažavaju kraljevsku instituciju. Kralj je potpuno odsutan iz Petoknjižja, osim u Ponovljenom zakonu 17, i samo zato da bi mu se nametnula ograničenja moći, odjeće, bogatstva, konja i harema. Ideja da bi kralj odobrio zakonik i nacionalnu historiografiju koja prikazuje kraljevsku vlast kao nešto što je Bog nevoljko ustupio nevjernom narodu (u 1. Samuelovoj 8:7), uopće nema smisla. Deuteronomska ideologija bolje odgovara teokratskom režimu koji su zamislili Ezra i Nehemija: vladavina kaste svećenika, sa slabim kraljem ili čak bez kralja. Riječima Philipa R. Daviesa, autora knjige U potrazi za "Drevnim Izraelom" (1992.): "Ideološka struktura biblijske književnosti može se objasniti samo u krajnjoj analizi kao proizvod perzijskog razdoblja." To znači da se sama "reforma Jošije", a ne samo inscenirano "otkriće" Tore, "mora smatrati pobožnom legendom, možda i mogućom, ali izuzetno nevjerojatnom." Ovu Toru je navodno napisao Mojsije, napuštena je i zatim oživljenu dva stoljeća kasnije od strane Jošije, zatim je ponovno zastarjela dok je zemlja bila opustošena, te je konačno vraćena iz Babilona narodu koji je više nije pamtio. Ova Tora zapravo nikada nije bila poznata prije nego što ju je Ezra izmislio. To je laž unutar laži unutar laži.

Philip Davies može se nazvati "niskim minimalistom", u usporedbi sa Niels Peter Lemcheom i Thomas L. Thompsonom, osnivačima Međunarodnog seminara u Kopenhagenu, koji idu korak dalje i teoretiziraju da je Tora napisana nakon perzijskog razdoblja, u helenističkom razdoblju. Dominikanski svećenik, Étienne Nodet, pridružio se njihovim redovima i tvrdi: "Konačni oblik većeg dijela hebrejske Biblije nastao je u Aleksandrijskoj knjižnici i u dva glavna koraka: prvo Pentateuh u 03. stoljeću prije Krista za sve Izraelce, a zatim židovska knjižnica koja uključuje Proroke i mnoge spise u 02. stoljeću prije Krista." 

https://www.routledge.com/Copenhagen-International-Seminar

Još jedan važan doprinos pokretu daje Philippe Wajdenbaum, sa svojom knjigom "Argonauti pustinje" (2011.), detaljnim prikazom sličnosti između Biblije i grčke književnosti, što se može objasniti samo grčkim utjecajem tijekom helenističkog razdoblja. Wajdenbaum smatra da je najznačajniji utjecaj bio od Platonovih "Zakona" i piše:

"Prema rezultatima moje analize, autor(i) Biblije željeli su prenijeti - u obliku vlastitog nacionalnog epa - Idealnu državu Platonovih zakona, politički i teološki projekt koji je započet u Republici. Biblijska priča, koja podsjeća na osnivanje 12-plemenske države, i koja je obdarena božanskim zakonima koji joj omogućuju idealan život, čini se kao da je inspirirana Platonovim zakonima... U Postanku - Kraljevima postoji suprotnost između 12-plemenske Idealne države, tj. države kojom upravljaju samo zakoni, za koju je plan navodno predao sam Bog, a koju je osnovao Jošua - i monarhije. Monarhija naroda u Postanku i Izlasku, te ona Izraela u Knjigama o Samuelu i Kraljevima, jest ona čiji će ekscesi prvo dovesti Izrael do podjele, a zatim do njegovog konačnog pada." 

Wajdenbaum se prisjeća "[svog] zaprepaštenja što prije nije provedena potpuna i neutralna komparativna studija Biblije sa  Platonom", ali, razmišljajući o negativnim reakcijama koje je doživio od akademske zajednice, zaključuje: "Ovaj otpor, ovo a priori odbacivanje teze, koje dolazi i od vjernika i od nevjernika, svjedoči o potpunom uspjehu biblijskog projekta i dubokoj privrženosti zapadnjaka svetosti teksta." 

(Philip Davies: "In Search of 'Ancient Israel': A Study in Biblical Origins", Journal of the Study of the Old Testament, 1992.

Étienne Nodet, “Editing the Bible: Alexandria or Babylone?”, in Thomas L. Thompson and Philippe Wajdenbaum, eds., "The Bible and Hellenism: Greek Influence on Jewish and Early Christian Literature", Routledge, 2014. 

Philippe Wajdenbaum: "Argonauts of the Desert: Structural Analysis of the Hebrew Bible", 2011., Routledge, 2019.)

Russell Gmirkin nadogradio je djela Wajdenbauma i drugih. U svojoj prvoj knjizi, o kojoj sam raspravljao u dva prethodna teksta, pokušao je dokazati da su Postanak 1-11 i Izlazak posuđeni iz povijesti Babilona i Egipta, i napisano u 270-ima i 280-ima. U svojoj drugoj knjizi, "Platon i stvaranje hebrejske Biblije" (Routledge, 2017.), on se osvrće na zakonodavne dijelove Pentateuha (hebrejske Tore) i tvrdi da oponaša grčki ideal, iako sa nekoliko nacionalnih osobitosti: društvo slobodnih i jednakih građana, svi zemljoposjednici (osim putujućih Levita) nad kojima vlada zakon i gdje su dužnosti (uključujući i kraljevsku) dostupne svima. Gmirkin ukazuje na upečatljive paralele između biblijskih i grčkih ustavnih institucija, zakona, zbirki zakona, uz legende o zakonskim aktima, a koje su uglavnom odsutne iz drevne bliskoistočne pravne tradicije. Konkretno, on tvrdi da su pisci Pentateuha izravno posuđivali iz Platonovih "Zakona".

Budući je grčka književnost postala poznata židovskom svijetu tek nakon Aleksandra Velikog, nepogrešiv utjecaj grčke pravne i političke filozofije potvrdio bi helenistički datum stvaranja Petoknjižja, što je Gmirkin već branio na drugim osnovama, u svojoj prvoj knjizi.

"Takve je paralele izuzetno teško objasniti pod hipotezom da su se biblijske pravne tradicije razvile u perzijsko doba ili ranije, kada se izravni atenski utjecaj na židovske pravne spise može isključiti, čak i prema teoriji istočnomediteranske kulturne sfere. Međutim, židovski pristup pravnim zbirkama, koje su se nalazile u Velikoj aleksandrijskoj knjižnici, pruža izravan mehanizam kojim su se biblijski autori mogli upoznati i sa atenskim zakonima i sa Platonovim zakonima." 

Implikacije su ogromne. Ako je Biblija nadahnuta Platonom, onda nije nadahnuta Bogom na način na koji sama tvrdi da jest. Ako su autori Biblije prilagodili Platona, onda su tvrdnje Filona Aleksandrijskog, Josipa Flavija i mnogih drugih, prema kojoj je Platon plagirao Mojsija - očita židovska laž. Ne znamo niti za jednog Grka koji je povjerovao u tu laž, ali znamo za jednog, Apiona iz Aleksandrije, koji je napisao knjigu (naravno, izgubljenu) kako bi razotkrio laž. Rimljani su se morali prisilno preobratiti na kršćanstvo da bi počeli vjerovati u židovsku laž. Crkveni oci, poput Klementa Aleksandrijskog, Justina Mučenika, Origena i Euzebija, ponovili su Filonovu i Josipovu optužbu o "krađi od strane Grka". Crkva je jamčila za prioritet Biblije. Sve dok Voltaire nije ismijao tu tvrdnju, općenito se vjerovalo kako je Biblija prva knjiga ikada stvorena u ljudskoj povijesti; to je bila "Knjiga". Budući je samo biblijska tvrdnja o drevnosti uvod u židovsku tvrdnju o odabranosti - kršćani su postali najbolji zagovornici Židova, svjedoci Božje posebne zaljubljenosti u Židove, ali su postali i čuvari Hrama, jer Biblija jest židovski prijenosni hram još od 70. godine. 

Hebrejska Biblija kao helenistički program

Tora je, u biti, pravni ustav. Ustavi su bili grčka inovacija. Ustav grčkog polisa definirao je uređenje najviših vladinih dužnosti, te je ocrtao njihove dužnosti i način njihovog imenovanja. "Ustavna definicija pravnih institucija i njihovog funkcioniranja", kaže Gmirkin, "bila je bitna za građansku samoupravu polisa, u kojem su sami građani držali uzde vlasti. Iz tog razloga, ustav se pojavio kao zaseban žanr među Grcima, ali je bio nepoznat na drevnom Bliskom istoku. Pod apsolutnom vlašću, a koja je karakterizirala i velika carstva i manje gradove-države drevnog Bliskog istoka, vršenje vladine vlasti nije zahtijevalo formalni ustav, jer je država u biti bila produžetak moći kralja i onih pod njegovom zapovjedništvom. Kralj drevnog Bliskog istoka bio je vladar nad podanicima, sa vlašću koja se prenosila unutar dinastičke kraljevske loze, a čija je vlast bila izraz sirove moći. Drevni bliskoistočni kraljevi vršili su vrhovne vojne, sudske, ekonomske, izvršne i (kao zaštitnici hramova) kultne ovlasti." Opis kraljevske službe, u Ponovljenom zakonu 17:14-20, nije u skladu sa kraljevanjem kakvo se prakticiralo na drevnom Bliskom istoku. "Na primjer, čini se da su kralja iz Deuteronomija imenovali njegovi sugrađani, odnosno građanska skupština; kraljeva vladavina trebala je biti podložna pisanim zakonima, iz kopije pripremljene pod svećeničkim nadzorom; kralju nisu dodijeljene nikakve vojne, sudske, kultne ili izvršne odgovornosti, a doista su dužnosti kraljeve službe potpuno nejasne u Tori."   

Nisu svi zakoni u Petoknjižju grčke inspiracije (npr. zakoni koji dopuštaju poligamiju i cijenu nevjeste, ili svećeničke žrtvene postupke), ali mnogi jesu. Prema Gmirkinu: 

"Biblijska povezanost sa grčkim pravom čini se neospornom u statutima o nasljednicama, nasljeđivanju i levitskom braku, koji su izvanredno detaljno odgovarali grčkim epikleratnim zakonima. Grčki zakoni bavili su se upravo istim pravnim pitanjima koja su se javljala kada bi glava kućanstva umrla bez muškog nasljednika: očuvanje obiteljskog imena, uloga nasljednika u raspolaganju predačkim imanjima, potencijalni gubitak takvih imanja za srodničku skupinu i pleme. Rješenja, koja su usvojena za ove probleme unutar biblijskog i grčkog pravnog sustava, bila su gotovo identična." 

Slično tome, "biblijski zakoni o ubojstvu gotovo nemaju ništa zajedničko sa drevnim Bliskim istokom“, gdje nije bilo zakona o krvnoj osveti ili ulozi srodničke skupine u vođenju slučajeva. Krv ubijenog čovjeka koja poziva na osvetu, oskvrnuće grada uzrokovano nevinom krvlju, uloga rođaka osvetnika u sudskom optuživanju i progonu ubojica nalaze se u grčkom mitu, poeziji i tragediji, kao i u Platonovim "Zakonima" (9.872d-e). Također, zauzimaju istaknuto mjesto u biblijskoj mitologiji.

Dekalog je prilagođen grčkom modelu, prema Gmirkinu. Nema paralele u drevnoj bliskoistočnoj književnosti, ali nalikuje Zapovijedima sedam mudraca, zbirci etičkih maksima (Slijedi Boga, Poštuj zakon, Poštuj roditelje, Poznaj sebe, Prezri klevetnika, Čuvaj prijateljstvo, itd.), koje se predajom pripisuju sedam mudraca arhaične Grčke, i što je bilo upisano u Apolonovom hramu u Delfima, domu poznatog proročišta. "Istaknuti prikaz Zapovijedi sedam mudraca, u najpoštovanijem od svih grčkih hramova,  dao je ovim mudrim zapovijedima auru božanskog odobrenja, slično ploči sa ugraviranim Deset zapovijedi za koju se kaže da se nalazi u Kovčegu saveza unutar židovskog hrama (Izl 25,16; 40,20; Pnz 10,5; 1 Kr 8,9)." 

Ne samo Mojsijevi zakoni, već i narativni okvir njihovog donošenja, jest inspiriran Grčkom. Prema Gmirkinu: "Grčka književnost obiluje primjerima ustavnih i pravnih tema o kojima se raspravlja u proznim narativima, a koji pružaju bogate i uvjerljive paralele sa biblijskim pravnim narativima. ... Formalni uspon izraelske nacije predstavljen je unutar narativnog konteksta formulaične grčke priče o osnivanju, sa uvođenjem demokratskog ustava i zakona od strane oikista Mojsija." 

Zaključno:

"Zbirke zakona iz Pentateuha evociraju potpuno drugačije vrijeme i drugačiju kulturu od drevnog Bliskog istoka, onu u kojoj je zemlja bila podijeljena među svim građanima, koji su bili braća, sa jednakim udjelom u vlastitoj vladi; gdje se jedan zakon primjenjivao na sve, od siromašnih do kralja, ne jedan zakon za vladajuću klasu i jedan za kmetove; u kojoj su i zakoni i pravosudni sustav bili u rukama građana, a ne kralja; u kojoj se poslušnost zakonu nije osiguravala terorističkim prijetnjama, već apelom na građanske vrijednosti, poput ljubavi prema slobodi, zajedničkih tradicija predaka, pobožnosti i društvene savjesti; ukratko, svijet koji je bio stran drevnom Bliskom istoku do dolaska demokratskih egalitarnih grčkih vrijednosti u helenističko doba. Nekoliko biblijskih pravnih žanrova susrelo se diljem grčkog svijeta, ali ih nije bilo u antici." 

Ovisnost o Platonovim zakonima

Gmirkin primjećuje da brojni biblijski zakoni "sadrže značajke koje nisu bile samo općenito grčke, već specifične za Atenu." Štoviše, "mnoge značajke petoknjižnih pravnih institucija više se podudaraju sa sustavom opisanim u Platonovim "Zakonima" nego sa  povijesnim atenskim institucijama, što dovodi do zaključka da su biblijski autori bili upoznati sa ovim specifičnim tekstom iz oko 350. pr. Kr., Platonovim posljednjim djelom". 

Na primjer, "biblijska preokupacija kamenovanjem, kao preferiranom metodom pogubljenja prijestupnika od strane zajednice,  čini se kao da odražava Platonove Zakone. Iako je kamenovanje bilo dobro poznato u grčkom svijetu, ono se u postojećim izvorima pojavljuje isključivo kao izvanpravni izraz ogorčenja zajednice, sa jedinom iznimkom Platonovim Zakonima 9.872c-873c, gdje se izvanredni zločin ubojstva oca kažnjavao kamenovanjem. Gotovo isključiva pravna specifikacija pogubljenja kamenovanjem u Pentateuhu stoga se najbolje objašnjava književnom ovisnošću o Platonovim Zakonima." 

Nekoliko zakona koji se nalaze i u Platonovim Zakonima i u Petoknjižju inače su poprilično jedinstveni. Na primjer, "Platon je bio prvi koji je uveo pravnu razliku između ubojstva sa predumišljajem i ubojstva bez predumišljaja, kao što se nalazi i u Zakoniku Saveza [Izlazak 20:22–23:19]. ... Biblijski zakoni o podjeli zemlje na jednake dijelove, i neotuđivosti građanskih zemljišnih posjeda kao lijeka za siromaštvo, također su nalikovali pravnim odredbama u Platonovim Zakonima, ali ne i u Ateni." 

Platonovi "Zakoni" raspravljali su o izradi ustava i zakona za zamišljenu koloniju na Kreti, pod nazivom Magnezija. Predviđali su da početni skup kolonista bude podijeljen ždrijebom u 12 plemena (Zakoni 5.745d). "Ključni zadatak osnivača bilo je dodijeliti zemlju novim kolonistima. Prvi zadatak bio je pronaći prikladno mjesto za glavni grad i odvojiti sveti temenos na akropoli za hramove, te ga okružiti čvrstim zidovima (5.745b). Zatim je zemljište premjereno i označeno na jednake parcele, za podjelu među kolonistima (5.737e, 745c)." Gmirkin ističe kako je to zapanjujuće slično načinu na koji knjiga o Jošui opisuje osvajanje zemlje, stvaranje plemenskih teritorija i dodjelu zemlje kolonistima.

Prema Gmirkinu je sama knjiga Ponovljenog zakona "napisana prema uputama iznesenim u Platonovim 'Zakonima', kao govor okupljenim kolonistima nacije koja će se uskoro osnovati, prepričavajući njihove zakone koji su prikladno uokvireni poučnim uvodima i drugim edukativnim i retoričkim sadržajem. To pokazuje vrlo izravan utjecaj Platonovih Zakona na stvaranje Tore, od strane biblijskih autora." Samo stvaranje Petoknjižja čini se kao da slijedi upute zabilježene u Platonovim Zakonima: "Platonovi Zakoni sadrže mnoge primjere predloženih mehanizama kojima bi se novi zakoni i institucije polisa mogli uvjerljivo prikazati kao drevni i božanski." 

Platon također preporučuje stvaranje nacionalne književnosti sustavnim prikupljanjem starijih himni i književnih tekstova, njihovom konačnom revizijom, i stvaranjem novih tekstova koji su u skladu sa državnom ideologijom i teologijom, - upravo ono Petoknjižje jest. Tako se pojavljuje slika u kojoj su autori Petoknjižja koristili Platonove Zakone kao nacrt za obnovu židovske nacije na temelju nacionalne književnosti i skupa zakona kojima je pripisana lažna starina.

"Primarni cilj Tore bio je postaviti ustavni i zakonodavni okvir za naciju, prikladno predstavljeno i u uvjerljivom formatu koji bi potaknuo njegovo usvajanje od strane građana. Drugi cilj bilo je dati tim zakonima auru starine, božanskog autoriteta i nepromjenjivosti, u skladu s grčkim pojmovima štovanih zakona predaka da bi se poslušnost zakonu povezala sa duboko ukorijenjenim pojmovima pobožnosti i tradicije. Treći cilj bilo je stvoriti mit o povelji za te božanske zakone u dramatičnom narativnom obliku temeljne priče, koja bi stvorila snažan osjećaj nacionalnog identiteta kod onih koji su usvojili ovaj književni narativ kao vlastitu povijesnu prošlost i kao potomci drevne djece Izraela." 

"Sada se može početi shvaćati puni opseg reorganizacije - moglo bi se reći ponovnog izmišljanja - židovskog nacionalnog života koju su poduzeli zakonodavci otprilike 270. pr. Kr., slijedeći ambiciozni program izložen u Platonovim Zakonima. Njihov zadatak započeo je stvaranjem novog ustava i zbirke zakona, napisano uvjerljivim značajkama kako su Platonovi Zakoni diktirali, i ispričano unutar povelje mita koji je opisivao drevno i božansko podrijetlo nacije. Osim toga, kao "zakonodavci umjetnosti", nadgledali su stvaranje i odobravanje nacionalne književnosti usredotočene na knjigu zakona, ali koja obuhvaća svaki književni žanr, osmišljeno da bi mitovima o temeljima nacije dala prividnu činjeničnu snagu povijesti i promovirala zakone i etičke vrijednosti nacije kroz pjesme, priče i diskurse usmjerene i na racionalno i na iracionalno, sve kako bi oblikovali um, emocije i impulse svakog građanina, mladog i starog. Zakonodavci su također uspostavili novi sustav univerzalnog obrazovanja da bi širili zakone i nacionalne mitove među građanima, putem pisanih tekstova odobrene nacionalne književnosti, i usmenim i dramskim predstavljanjem istih tih zakona i mitova kroz novi festivalski sustav koji je osmišljen da bi ojačao njihovu nacionalnu baštinu u pojačanoj atmosferi raskoši i slavlja, koja bi uključivala sva osjetila i emocije. Stvaranje svih ovih novih nacionalnih institucija - uspostavljanje novih zakona, odobrene književnosti i ponovno izmišljenih festivala - predstavljalo je ponovno utemeljenje židovske nacije prema načelima utvrđenim u Platonovim 'Zakonima', osobitom pažnjom posvećenom usađivanju građanstva na svaki mogući način žestokom odanošću svojim zakonima, svojoj zemlji i svojoj mitskoj prošlosti." 

Lažna starina

Ovisnost Pentateuha o grčkoj književnosti, a posebno Platonu, "ukazuje na židovski pristup tekstovima pohranjenim u Velikoj knjižnici u Aleksandriji nakon otprilike 290. pr. Kr. Tradicija koja je židovske pravne stručnjake smještala u Aleksandriju oko 270. pr. Kr., na poziv Ptolomeja II. Filadelfa, i sa ciljem dodavanja teksta o židovskim zakonima u zbirku Velike knjižnice, pruža povijesni kontekst za spajanje židovske i grčke kulture, što je potaknulo stvaranje zbirki zakona u Pentateuhu." 

Osim formiranja nacionalne svijesti među Židovima, autori Pentateuha imali su ambiciju dati židovskoj naciji, u očima Grka, prestižnu starinu, božanski pečat, i neku vrstu autorskog prava na idealni pravni sustav. Tako, u Ponovljenom zakonu 4:6-8,  Mojsije tvrdi da će, kada narodi čuju za njegove zakone i presude, prepoznati veličinu Izraela. "Čini se kao da to ukazuje na to da su deuteronomisti... očekivali da će zbirka deuteronomskih zakona biti zanimljiva međunarodnoj čitalačkoj publici, ukazujući na intelektualno okruženje gdje su usporedbe relativnih vrlina različitih pravnih sustava bile temom od širokog interesa." 

Tvrdnja o starini Biblije i Mojsijevom autorstvu, ugrađena u samu Bibliju, "postala je široko prihvaćena, zdravo za gotovo, unutar nekoliko kratkih generacija." U djelu "Protiv Apiona", Josip Flavije je prepoznao da židovski zakoni jako nalikuju Platonovom idealnom polisu. Ali, potom je izjavio, budući su židovski zakoni uspostavljeni 2000 godina ranije, nužno utjecali na Platonova djela, kao i na djela drugih grčkih filozofa. Šarada, koju su jednoglasno ponavljali židovski znanstvenici, a kasnije i kršćanski apologeti, bila je izvanredno uspješna.

"Vezanost Židova, kao religije i kao naroda, za njihovu književnost bila je, i jest izvanredna. Nijedan drugi narod u antici nije bio tako temeljito definiran svojom književnošću. U kasnijim vremenima, Židovi će postati poznati kao "ljudi knjige". Prikladan opis, jer su Židovi u izvanrednoj mjeri izveli svoju prepoznatljivu kulturu, religiju, etiku, zakone, povijesne tradicije i osjećaj etničkog identiteta iz svoje dragocjene nacionalne književnosti. Značajno je da su židovski narod, religija, književnost i način života dugo nadživjeli čak i katastrofalan pad židovske nacije i hrama 66. godine. Iako se mora osporiti pretjerana starina židovskih zakona i smjer utjecaja između Mojsija i Platona, kako je tvrdio Josip Flavije, povijesna postojanost židovskih zakona i književnosti nakon Josipovog vremena podudara se, čak i nadilazi Josipove ekstravagantne tvrdnje. Ako se sudi prema "testu vremena", sveti biblijski tekstovi mogu se shvatiti kao možda najuspješniji svjetski eksperiment društvenog inženjeringa, gdje su stvorili ne jedan, već dva etnosa - Samarijance i Židove - koji su uspješno opstali više od 2000 godina, sa nesmanjenom odanošću svojim temeljnim nacionalnim književnostima, baš kao što je Platon i predvidio. Tora i hebrejska Biblija, shvaćene kao drevne književne implementacije programa iz Platonovih Zakona, pokazuju koliko su Platonove zakonodavne i književne strategije za izgradnju nacije bile izvanredno uspješne, kada su primijenjene u stvarnom svijetu." 

Ironija je, međutim, u tome što ustavni sustav koji je Platon zamislio u "Zakonima" nisu usvojile lagidske ili seleukidske grčke dinastije, dok je njegova židovska adaptacija, Tora, postala sam temelj židovske nacije i ostala je takva više od dvije tisuće godina. Prošlo je još i bolje, jer polovica planeta židovsku Toru smatra "Knjigom".

Međutim, treba naglasiti da su Židovi koji su sastavili svoju svetu knjigu u Aleksandriji imali mnogo veći geopolitički plan od Platona. Platonovi Zakoni su zamišljeni za grad-državu, dok je Tora bila prilagođena naciji sa imperijalnim ambicijama. Ako se pokoravate Zakonu, napisao je deuteronomist, "Jahve, Bog tvoj, uzdići će te više od svakog drugog naroda na svijetu" (Ponovljeni zakon 28,1). Ali, ambicija da se Jeruzalem učini glavnim gradom regionalne supersile, koja vlada od Eufrata do Nila, nije se iznenada pojavila u helenističkom razdoblju. Zemlja Židova nalazi se usred Plodnog polumjeseca, između Mezopotamije i Egipta. Oduvijek je bila bojno polje između to dvoje, a židovska elita je razumjela da Izrael nikada ne može postići svoju nacionalnu neovisnost, osim ako ne postane regionalna supersila sama po sebi. Već nakon osvajanja Sjevernog kraljevstva od strane Asirije, Jahve se zavjetovao na osvetu preko proroka Izaije (Izaija 1-39), predviđajući dan kada će "Zakon izaći sa Siona i riječ Jahvina iz Jeruzalema. Tada će suditi među narodima i presuditi među mnogim ljudima" (2,3-4). Ovo je definicija carskog glavnog grada. I to je bio program već u 08. stoljeću prije Krista (osim ako ovi stihovi nisu kasnije umetnuti). U helenističkom razdoblju, nakon što je Aleksandar Veliki osvojio i Egipat i Perziju, židovska elita vidi svoju priliku. Sa urbanom dijasporom od milijun ljudi u Aleksandriji, voljom i vještinom utjecaja na politiku Ptolemeja (slijedeći Josipove zamišljene stope), židovska elita imala je sve razloge vjerovati da mogu proširiti svoju vlast iz Judeje-Samarije na ostatak Sirije, pa i dalje. Najvjerojatnije se tada rodio proročki san o Velikom Izraelu, kao i njegov zamišljeni prethodnik, Solomonovo kraljevstvo. Međutim, ambicije Jeruzalema sukobile su se sa ambicijama susjednih naroda, poput Idumejaca ili Nabatejaca, koji su kontrolirali trgovačko središte Petru (povijesne knjige nam govore da su Nabatejci zamijenili Idumejce, ali prema Strabonu, "Geografija 16.2.34" je to isti narod). Administrativne granice između Samarije, Judeje i Idumeje pod Ptolemejima nisu jasne. No, Judejci jesu gajili i osjećaj srodstva, kao i snažno neprijateljstvo, prema Idumejcima, koje su nazivali Edomcima. To neprijateljstvo, koje seže do saveza Edomaca sa Asirijom, obilno je opisano u  Petoknjižju: Edom je drugo ime za Ezava, brata Jakovljeva, čije je drugo ime Izrael. Prema toj priči: Izraelci nisu krili kako žele ukrasti pravo prvorođenstva od Edomaca. Idumejci/Nabatejci bili su Arapi i njihovo kraljevstvo se otprilike podudaralo sa teritorijem današnjeg Jordana. Povijest zapisana u rimi!

(Laurent Guyenot)