Zašto su apostoli 'nestali' iz zabilježene povijesti?

Mnogi kršćani danas tumačenje posljednjih vremena, a posebno herezu kršćanskog cionizma, pogrešno povezuju sa Scofieldovom referentnom Biblijom (prvi put objavljena 1909. godine) i djelima Johna Nelsona Darbyja (smatra se ocem modernog dispenzacionalizma i futurizma). No, sve današnje činjenice upućuju na drugačije stanje stvari. Infiltracija je započela mnogo ranije. Zapravo, crkva se suočavala sa neumoljivom infiltracijom od samog početka.

Ovo je jedan od tekstova koji istražuje doktrinarnu subverziju kroz stoljeća.

Tišina u centru

Što se tiče konvencionalne povijesti, Novi zavjet završava tišinom. Djela apostolska završavaju sa Pavlom, koji je u kućnom pritvoru u Rimu, dok propovijeda "sasvim otvoreno i nesmetano" (Djela 28,31). Ali, Biblija nam ne govori kako njegova priča završava. Petar, stijena na kojoj je Krist obećao sagraditi svoju crkvu, nestaje iz pripovijesti nakon što se savjetuje sa drugim apostolima u Jeruzalemu (Jeruzalemski sabor). Jakova, sina Zebedejeva, pogubio je Herod (Djela 12,2), dok njegov brat Ivan, voljeni učenik, jednostavno nestaje iz teksta. Andrija, Filip, Toma, Bartolomej.... Dvanaest muškaraca koji su hodali sa Isusom, koji su vidjeli uskrsnuće, kojima je rečeno neka hodaju do kraja zemlje - ne ostavljaju svog traga u kanonskim zapisima.

Pa, ipak, danas postoje glavne crkve čiji autoritet počiva na navodnom konceptu apostolskog nasljeđa. Ako je to nasljeđe toliko važno, zašto nisu sačuvali autoritativni, originalni sažetak o životima i djelima apostola?

To je pitanje proganjalo teologe kroz stoljeća. Što se dogodilo sa onima koji su vidjeli Gospodina? Sjetimo se, apostoli su, zajedno sa Pavlom, bili oni koji su "preokrenuli svijet naglavačke" (Djela 17,6). Sigurno su kršćanski kroničari iz 01. i ranog 02. stoljeća - ljudi koji su osobno poznavali Dvanaestoricu, Sedamdesetoricu i njihove obitelji - mogli zabilježiti nešto za potomstvo.

Umjesto toga, sve što nam je ostalo su tradicije i legende. Stoljećima su se one prenosile kroz nekanonske tekstove, poput Djela Petrova, Djela Pavlova, Djela Tomina i Djela Ivanova. Prema tradicijama koje su ovi tekstovi uspostavili, Petar je razapet naopačke u Rimu, Toma je otputovao u Indiju, Andrija je umro na križu u obliku slova X, samo je Ivan izbjegao mučeništvo i doživio starost u Efezu.

Ove izvještaje pisali su, od kraja 02. stoljeća i kasnije, autori koji nisu imali osobni kontakt sa stvarnim protagonistima. Ako se rana crkva toliko potrudila stvoriti i sačuvati ove legende, zašto njihovi prethodnici nisu potražili izvještaje onih koji su zapravo sreli apostole, njihove obitelji i potomke?

Imam teoriju o ovom teškom pitanju. Možda su bili previše zauzeti potregom za "židovskim basnama", ili za "izvornim  hebrejskim tekstovima", napisani od onih koji su odbacili Krista kao Mesiju i koji još uvijek vjeruju, do danas, da se Isus kuha u izmetu u paklu. Ovo je ozbiljan oblik nazadovanja, ali upravo i zamka na koju je Pavao upozoravao u Titu 1:13-14:

"Ovo je svjedočanstvo istinito. Zato ih oštro prekori da budu zdravi u vjeri, i da se ne drže židovskih bajki, i zapovijedi onih koji se odvraćaju od istine."

Judaizatori su već uzrokovali probleme u ranoj crkvi, kako je Pavao više puta upozoravao. Petar Stijena nije bio izuzet od njihovog pokvarenog utjecaja (Galaćanima 2:12). Duh judaizma i danas podriva crkvu, odvraćajući ljude od istine. Samo pogledajte proratne "evangelike" koji okružuju Bijelu kuću.

Apostolska kronika je, stoga, ključna praznina koju rana crkva nije uspjela popuniti. To je praznina koja i danas frustrira poštene teologe. Ali, čekajte....

Možda ne znate da je doista postojala crkvena osoba koja jest kroničarila neka od djela apostola. Papias (Papije) iz Hijerapolisa.

Tko je bio Papije?

Papije je bio biskup Hijerapolisa, grada u rimskoj provinciji Aziji (današnja Turska), i pisao je oko 110.-130. godine. Njegovi datumi su značajni. Kada je bio mladić, uništenje Jeruzalema (70. godine) je još bilo sačuvano u živom sjećanju. Generacija, koja je poznavala apostole je lagano izumirala, ali još nije nestala. 

Papije nam govori nešto o svojoj metodi što bi trebalo zaustaviti svakog povjesničara:

"Nisam pretpostavljao da će mi stvari iz knjiga koristiti koliko stvari iz živog i preživjelog glasa." 

Putovao je, intervjuirao, progonio svakoga tko je poznavao "starješine", tj. one koji su i sami poznavali apostole. Njegovi izvori nisu bili rukopisi, već ljudska bića: kćeri Filipa evanđelista, Aristion (imena Ivan, kojega je razlikovao od apostola), ali i drugi  neimenovani starješine koji su osobno poznavali Andriju, Petra, Filipa, Tomu, Jakova, Ivana i Mateja.

Papije je napisao pet svezaka i naslovio ih "Izlaganje Gospodinovih riječi". To je bio prvi pokušaj kroničarenja apostolske generacije. Bio je prvi koji je postavio pitanje: Što su apostoli zapravo učinili nakon što su napustili Jeruzalem?

A onda je njegovo djelo nestalo.

Što je Papije sačuvao?

Ne posjedujemo Papijevo djelo. Ono što je preživjelo su fragmenti u obliku citata, koje su sačuvali (korištenjem) kasniji pisci. Najznačajniji su Irenej Lionski i, ironično, Euzebije Cezarejski, isti koji je odbacio Papijevu "inteligenciju". Ali, ti fragmenti su dovoljni, i pokazuju kako je Papije znao stvari o apostolima koje će kasnija tradicija zaboraviti ili potisnuti.

O Marku: Papije je čuvao tradiciju kako je Marko, "postavši Petrov tumač, točno zapisao sve čega se sjećao, iako ne po redu". Ovo bi bilo najranije vanjsko svjedočanstvo o podrijetlu Markovog Evanđelja i dobro se slaže sa znanstvenom analizom. Govori nam nešto i o Petru, čije propovijedi nisu bile sustavna biografija, već niz "pojedinačnih točaka" koje bi bile izrečene "kako je nužda zahtijevala". Petar je improvizirao, vođen Duhom Svetim. Govori nam o Marku da je bio vjeran zapisivač Petrovog svjedočanstva.

Protivnici Evanđelja često ističu navodne kronološke razlike između sva četiri teksta, ali Papijevo svjedočanstvo sugerira da uočene razlike proizlaze iz korištene književne metode, i da se ne radi o konkretnim pogreškama.  

O Mateju: Papije je zabilježio: "Matej je sastavio izreke (logia) na hebrejskom jeziku (aramejskom) i svaku je protumačio najbolje što je mogao". Poreznik se u Marku 2:14 i Luki 5:27 naziva Levi, ali se zove Matej u Mateju 9:9. Ima li ovdje ikakvih neslaganja? Ne. Istočni kršćani obično imaju rodno ime i dodijeljeno ime ili nadimak. Isus je promijenio Šimunovo ime u Kefa (aramejski), koje je na kraju helenizirano u Petros (Petar).

Papijeva izjava, međutim, izazvala je stoljetne rasprave o tome je li Matejevo Evanđelje pisano na aramejskom ili grčkom? No, da li je uopće toliko važno? Proturječi li izbor aramejskog ili grčkog jezika samoj Kristovoj službi? Ali, čak i danas, crkvu rastrgavaju međusobne optužbe oko prijevoda Biblije na moderni engleski.

To je ono što rade ljudske tradicije!

O Judi: Papije je sačuvao slikovit prikaz Judine smrti, te dodaje detalje koji nedostaju u Mateju i Djelima apostolskim. U Papijevoj verziji, Juda se doista objesio kako je zabilježeno, ali kroničar je dodao neke nakaradane detalje o fizičkom truljenju izdajice. To predstavlja potpuniju predaju i Papije je tvrdio kako ju je primio od starješina.

O dvojici Ivana: Najznačajnije je što je Papije razlikovao Ivana apostola i Ivana starijeg. U svom popisu izvora on bilježi "što je rekao Andrija, ili Petar, ili Filip, ili Toma, ili Jakov, ili Ivan, ili Matej"; zatim još odvojeno "što su govorili Aristion i stariji Ivan, učenici Gospodinovi". Ova razlika između apostola koji je bio jedan od Dvanaestorice, i zasebnog "starješine" koji je također bio učenik, sugerira da je Papije imao složenije razumijevanje Ivanove tradicije od kasnije tradicije koja ovo dvoje spojila.

Papijev neprijatelj: Euzebije

Da su Papijeva djela preživjela, vjerojatno bi spriječila bezbrojne raskole i hereze. Ali, Papijev problem je bio u tome što je vjerovao u Kristovu tisućljetnu vladavinu. Učio je da će Krist vladati na zemlji tisuću godina, i tu je vladavinu opisivao doslovnim, materijalnim terminima, npr. vinova loza sa deset tisuća grana, od kojih svaka grana daje dvadeset pet mjera vina. To nije bilo neobično za biskupa početka 02. stoljeća, koji je čuo takve opise od samih starješina. Ali, kasnije to više nije bilo 'moderno'.

U 03. stoljeću, Origen iz Aleksandrije je bio pionir u alegorijskom tumačenju Svetog pisma, koja je produhovila tisućljeće. Nije loše zapamtiti: Origen bio još jedna crkvena osoba koja se redovito konzultirala sa židovskim rabinima i znanstvenicima.

Obrazovanim kršćanima 04. stoljeća se Papijev doslovni pristup činio primitivnim, čak i neugodnim. Euzebije iz Cezareje, čovjek koji će postati poznat kao Otac crkvene povijesti, bio je origenist. Euzebije je imao pristup Papijevom djelu. Citirao ga je, ali ga je i odbacio. U svojoj "Crkvenoj povijesti" je napisao o Papiju:

"Čini se da je bio čovjek izuzetno niske inteligencije."

Optužba je jednako osuđujuća koliko je i razotkrivajuća. Evo što "Židovska enciklopedija" (1901.) navodi o Euzebiju:

"Čini se da je Euzebije imao židovskog učitelja koji ga je podučavao hebrejskom, i preko kojega se upoznao sa mnogim hagadotima i židovskim tradicijama; njima se koristio u svojim djelima o biblijskoj egzegezi."

Hebrejski? "Hebrejski" iz 01. stoljeća nije bio ništa drugo nego aramejski. Ali, ovo postavlja dublje, temeljno pitanje: Zašto se crkveni starješina treba konzultirati sa Sotoninom sinagogom? Prema mom mišljenju, ovdje započinje problem sa svakom kršćanskom zajednicom ili narodom. Što svjetlo ima sa tamom? Kako se Krist slaže sa Belijalom? (2. Korinćanima 6,14-15).

Ništa dobro neće izaći iz toga.

Nijedna nacija, zajednica ili "crkva", koja se duhovno ujarmila sa talmudistima - nikada nije bila blagoslovljena - u prošlosti, niti u sadašnjosti. Jedini plodovi ovog sotonskog međusobnog dogovora su nesloga, zbunjenost i samouništenje. Tako je od dana rane crkve, i to se nastavlja sve do danas.

Što je izgubljeno?

Euzebije nije u potpunosti potisnuo Papijevo djelo. No, kako je postao autoritativni izvor za ranu crkvenu povijest, njegov je zaključak postao gotovo dogma. Papijevo djelo, u pet svezaka, na kraju je izgubljeno. Gubitak Papijevog djela je neprocjenjiv. Bio je najbliži kroničar kojeg imamo apostolskoj generaciji, nakon samih apostola.

Što je Papije zabilježio o apostolima? Ne znamo. Fragmenti koje imamo su primamljivi, ali izuzetno rijetki. Je li sačuvao predaje o Petrovoj smrti? Nijedan sačuvani fragment to nigdje ne spominje. Je li zabilježio da je Ivan doživio starost u Efezu? Moguće, jer njegova razlika između dva Ivana sugerira da nije poistovjetio apostola sa 'starješinom', i moguće je kasnija predaja izmislila mirnu efešku smrt da bi objasnila zašto Ivan, jedini među dvanaestoricom, nije bio mučenik.

Gubitak njegovog djela je posebno dirljiv, jer je Papije učinio ono što nitko drugi u ranoj crkvi nije učinio. Sustavno je tražio osobne izvještaje. Tražio je živi glas. Budući su kasnije njegove kronike izašle iz mode, njegovo djelo je 'propalo'. 

Ali, najviše u svemu intrigira rabinski utjecaj na rane crkvene povjesničare, poput Origena i Euzebija. Jesu li oni odigrali suptilnu ulogu u gašenju fizičkog sjećanja na apostole? Neki rabini, čak i danas, tvrde da nemaju problema s Isusovim učenjima, nego imaju problem sa "pavlovskim kršćanstvom". Da, ovo jest stvarno područje istraživanja.

Je li "pavlovsko kršćanstvo" fundamentalno drugačije od djela Mateja, Tome, Andrije, Filipa?

Nadalje, rabini koje su konzultirali rani crkveni povjesničari su, u ona doba, već radili na paralelnoj "hebrejskoj" Bibliji (poznato kao Stari zavjet), a koja je dovršena tek oko 1000. godine, odnosno punih tisuću godina NAKON Krista. Ova verzija naziva se masoretski tekst i iskvarila je mnoga proročanstva o Kristu, uključujući i njegovo djevičansko rođenje. Ironično, ali to jest  starozavjetna verzija koju i danas koriste protestanti (od KJV do ESV), donekle i latinska (katolička) Vulgata.

Papijevo "Izlaganje Gospodinovih riječi" ("Logion Kyriakon Exegesis"), u pet tomova, navodno je još uvijek postojalo u kasnom srednjem vijeku. Dokazi upućuju na to da je primjerak postojao u knjižnici cistercitskog samostana u Tirolu sve do 1341. godine. Nakon toga, cjeloviti tekst nestaje iz povijesnih zapisa. Ne možemo biti sigurni da li je tekst uništen, izgubljen, ili jednostavno nikada više nije kopiran.

Vjerujem da su tekstovi uništeni ili zauvijek negdje zaključani. Nezgodni su za crkvenu tradiciju. Uostalom, da su Papijina djela preživjela, bolje bi razumjeli kako su apostoli vodili ranu crkvu, ili kako su postavili temelje nadnaravnog tijela Kristova (Rimljanima 12; 1. Korinćanima 12) u jedinstvu, umjesto denominacijskog ludila koje imamo danas.

Zašto je ovo važno?

Novi zavjet, kakav danas poznajemo, nije sastavljen u jednom trenutku nadahnute jasnoće. Nastajao je stoljećima, kroz raspravu, spor, kroz namjerni odabir. Po mom mišljenju je trebao biti sastavljen najkasnije do 120. godine.

Muratorijev fragment (170. godine) navodi većinu, ali ne i sav trenutni kanon. Atanazije Aleksandrijski je dao prvi popis koji odgovara današnjih 27 knjiga, u svom "Svečanom pismu" iz 367. godine. Ali, čak i tada se rasprava nastavila. Istočne crkve su  oklijevale oko Otkrivenja; zapadne crkve su dovodile u pitanje Pavlove poslanice Hebrejima, kao i Jakovljevu i Judinu poslanicu. Martin Luther će kasnije Jakova nazvati "slamnatom poslanicom", uz naknadne optužbe kako on želi da se poslanica ukloni iz Biblije. Slučajno je Martin Luther bio još jedna crkvena osoba koja se redovito konzultirala sa židovskim znanstvenicima. Oni su preporučili "hebrejski" masoretski prijevod, umjesto grčke Septuaginte, za ažurirani Stari zavjet. Tako je dispenzacionalizam ušao u protestantizam. Stari zavjet se sada mogao iskoristiti za poticanje onoga što će kasnije biti poznato kao cionizam.

U ovom spornom procesu, Papijino djelo u pet svezaka jednostavno nije uzeto u obzir. Zašto? Je li njegovo djelo već bilo izgubljeno u Lutherovo vrijeme?

Jedno objašnjenje jest da je Papijino djelo smatrano nedovoljno apostolskim. On sam nije bio apostol, pa su njegovi milenaristički stavovi pali su u nemilost. Ali, ovo objašnjenje se urušava pod lupom. Marko nije bio apostol, a ipak je njegovo Evanđelje prihvaćeno. Luka nije bio apostol, a ipak su njegovo Evanđelje i Djela apostolska prihvaćeni. Kriterij nije bio autorstvo apostola, već apostolski autoritet, tj. osjećaj da tekst vjerno prenosi ono što su apostoli propovijedali.

Papijevo izlaganje nije bilo ništa drugo nego prijenos apostolskog propovijedanja. Putovao je, intervjuirao, bilježio točno ono što su apostoli rekli i učinili. Po bilo kojoj poštenoj mjeri, njegovo djelo trebalo je biti među najvrjednijim dokumentima u posjedu rane crkve. Osim, naravno, ako ono što je zabilježio nije bilo nešto jako 'nezgodno'.

Cijena šutnje. Danas živimo sa posljedicama. Denominacijske podjele, doktrinarna zbrka, beskrajno širenje "kršćansko-cionističkih" pokreta, koji nemaju gotovo nikakvih sličnosti sa crkvom apostola - sve ovo dijelom proizlazi iz činjenice što smo 'izgubili' upravo one kronike koje bi nam pokazale kako su se sami apostoli snalazili u pitanjima koja nas sada dijele.