Red iz kaosa?!

Uvodna riječ: Ne zamjerite mi što ću opet pozvati u pomoć Mitru. Koliko god se trudila, nisam pronašla ništa lošega u liku i djelu Mitre, makar u njegovom prvotnom obliku i onako kako su to činili prvi Indoeuropljani. Iskrivljenje i simbolika, koja je kasnije korištena, jest odvela do iskrivljenja samog Mitre i pogodovala pričama tipa Postanak ili Izlazak ili Knjige Zakona - priče koje su postale danas, nevjerojatno, ali istinito - niti "vodilje" današnje zapadne civilizacije. Puno se voli govoriti protiv starog Rima. No, tko su bili ti stari Rimljani? Pa, bili su naši pretci, a njihovi su pretci stigli iz stepa. Imali su uspone i padove, bili su dobri i loši, i možda im je najveća greška bila to što su olako prihvatili u svoje redove druge, tuđince koji nikako nisu bili slični njima i koji su se integrirali sa namjerom uništenja upravo Rimljana. Puno naših ljudi, iz ovih krajeva humskog poluotoka, su bili nekako vezani sa svojim daljim rođacima, starim Rimljanima. Čak je Dioklecijan bio iz ovih krajeva. Dakle, Rimljani su postali inkluzivni, pored toga što ih je pojeo hedonizam i ostale nevolje. Zapravo, ovaj slijedeći niz tekstova samo, većinom, citira druge autore i pokušava objasniti zašto i kako smo stigli ovdje gdje jesmo. I da se jasno razumijemo: i dalje mi je nit vodilja ranokršćanski nauk. Iz dna duše prezirem ubijanje, napadanje slabijih od sebe, silovanja, nametanje stava manjina na štetu većine, i još mnogo toga, zapravo se apsolutno slažem i trudim se kroz život držati nauka i djela Isusa Krista. Ali, kada vremena postanu dovoljno zla i kada nema druge nego podići batinu, ehh... onda ću pozvati u pomoć Mitru. Ne zato što je nekakvi manijakalni bog, nego zato što su to radili i oni prije mene. Nekad je pomoglo, nekad nije. Žele nam nametnuti i prikazati kaos, ali to što trenutno hijerarhija radi - nije kaos. Oni samo žele promijeniti jednu vlast drugom. Mitra se takvih kroz vrijeme nagledao, i možda može pomoći. Svaka pomoć je dobrodošla. Naši su stari gledali na svijet drukčije od nas. Mi smo postali toliko oholi i gledamo sve kroz svoje iskrivljene leće; sve onda tumačimo kroz taj pogled. Možda treba svijet pogledati očima drugih, onako kako je bilo, kroz astronomiju, saznanja drevnih, kroz osvajanja i bitke koje su im pomogle u preživljavanju. Druga vremena, a opet dosta slična....  

Dobro. Dosta mog naklapanja. Slijedeći niz tekstova će biti nekakva kombinacija svega. Ničemu nemojte povjerovati, sve redom propitajte i ako, samo ako, vam bilo koji dio bilo kojeg teksta pomogne u bilo čemu - moja je zadaća ispunjena. Hvala svima na čitanju. Uživajte i dalje. I uvijek budite zdravi i veseli...  

Danas živimo među ruševinama svijeta koji je nekoć tvrdio da je koherentan. Institucije koje su prije njegovale ljudski duh, vjeru, obitelj, pleme i tradiciju nisu samo propale - pretvorile su se u rudimentalne organe, više nego ceremonijalne, komodificirane i prazne. Ono što je nekoć udahnulo život duši je postalo muzejski eksponat, a kojim danas upravljaju tehnokrati i prodaju algoritamski avatari. Danas se štuju novi idoli: što jači udari dopamina, digitalni eskapizam, potrošnja maskirana kao sloboda. Ovo nije sumrak civilizacije, ovo je trulež. "Pad Zapada", baš onako kako je Spengler opisivao, trenutno se ispunjava, metastazira. Naše društvo ne propada; sada se raspada. Današnje tzv. elite, samoprozvani tehnokrati i "moralni" poduzetnici, zagovaraju slogane jednakosti, održivosti i oslobođenja; dok istovremeno šire kulturu koja je protunatalna, ekonomski krhka i duhovno prazna. Za prosječnu osobu je samo postojanje postalo gotovo neodrživo: jadno, besciljno i izolirajuće.

Poput završnih desetljeća Rimskog Carstva, Asteka prije Cortésa, ili Sovjetskog Saveza pod Brežnjevom nadalje, naša civilizacija pognuto šepa prema naprijed, animirana inercijom, dok je um proždiran proturječjem. Naša civilizacija stvara distopije kako bi održala autoritet, čak i ako takakv impuls ubrza raspad. Povratak tradicionalnom poretku, organskom društvu - zahtijevao bi demontiranje samog ideološkog temelja na kojem sadašnji režim počiva. Samuel Francis je ovo stanje nazvao "anarho-tiranija"; paradoks gjde se zakoni urušavaju, dok državna moć postaje sve proizvoljnija i sveprisutnija. Naše današnje društvo ne potiče razvoj zdravih obitelji, osiguranje budućnosti ili smislenih života. Strukturirano je oko upravljanja tijelima, a ne oko uzdizanja duša. Ovaj moderni poredak jest krajnji rezultat prosvjetiteljskog utopizma, kršćanskog moralnog egalitarizma i progresivnog univerzalizma. Njegovi animirajući principi, nekada vitalni, postali su autoimuni i napadaju samu svoju strukturu. Budimo realni: zapadna civilizacija više nije živa. Balzamirana je. Paradira, te se tako i štiti - ne kroz zajednički mit ili vjeru, nego kroz spektakl, nadzor i birokratsku prisilu. Svakodnevno nam se govori kako sve funkcionira, čak i napreduje, ali emocionalna i duhovna pustoš stanovništva odaje jasnu laž. Ne slagati se sa nametnutim izmišljotinama danas, ne znači samo biti u krivu, već biti patologiziran, dijagnosticiran, oklevetan, digitalno ekskomuniciran, uz sve ostale nesreće koje te mogu snaći. Filozof Daniel Quinn, u knjizi "Onkraj civilizacije", nudi uvjerljivu alegoriju: civilizacija kao piramida, duhovna patologija, a ne samo politička ili ekonomska struktura. U bazi piramide, mase izvode rituale pristanka, zavedene su i vjeruju u svoju moć djelovanja. Na vrhu, menadžerska kasta vrši kontrolu kroz ovisnost, propagandu i ideološku pompu. Piramida nije samo slika stratifikacije. To je  nacrt svijeta koji je počeo vjerovati u vlastitu trajnost i neizbježnost. Ulomak iz Quinnove knjige "Onkraj civilizacije": 

"Može se zamisliti koliko su očajnički pape, moćnici, dinasti, prinčevi, pendragoni, kneževi, radže, hijerofanti, svećenici, svećenice i dvorski čuvari svih ovih klimavih civilizacija, željeli usaditi u umove svojih kolebljivih podanika jedan vrlo jednostavan koncept: Civilizacija se mora nastaviti pod SVAKU cijenu i ne smije se napustiti NI POD KOJIM okolnostima. Ne možete ljude nagovoriti da prihvate apsurdnu ideju poput one, u nekom trenu njihovih života. Moraju je slušati od rođenja. Mora im doći iz svih smjerova i biti zakopana u svakoj komunikaciji, baš kao što je to bilo s nama." 

Stoga, pobuna se mora predvidjeti i prepakirati. Neslaganje se brendira i prodaje. Čak se i kritika komodificira, pa se onda vraća u sustav, kao još jedan oblik poslušnosti. Tradicionalistički filozof i mistik, Julius Evola, usporedio je ovu fazu civilizacije s tigrom, divljim, moćnim, ali koji se urušava pod vlastitom iscrpljenošću. Kraj nije katastrofalan događaj, nego kronična metastaza. Mnogi to intuitivno naslućuju, ali režim je uspostavio mehanizme obuzdavanja. Reforma se neutralizira iluzijama i učešćem.  Glasanje je ritual, a ne lijek. Ernst Junger u "Šumskom prolazu" navodi: 

"Diktature ne mogu preživjeti na čistoj afirmaciji, potrebna im je mržnja, a s njom i teror, kako bi se istovremeno osigurala protuteža. Sa sto posto dobrih glasova teror bi postao besmislen; svugdje bi se susreli samo dobri i uspravni." 

Populizam, lijevi ili desni, samo potvrđuje legitimnost piramide, koju nastoji srušiti. Vladajući poredak je jako vješt u upravljanju narativom. Opozicija je vrlo često kooptirana ili konstruirana. Populistički vođe su, ili apsorbirani u birokratski mulj, ili izloženi,  pa onda zgnječeni kao primjer. Izbori funkcioniraju kao pažljivo orkestrirani spektakli, koji daju legitimitet prevladavajućem poretku. Daleko od toga da nude istinske puteve za sistemske promjene, oni isključivo služe jačanju iluzije demokratskih agencija, dok istovremeno osiguravaju kontinuitet struktura moći. Svaki glasački listić ne potvrđuje kandidata, nego potvrđuje  svetost same piramide. Kao što je Junger primijetio, društvo ovisi o neprovjerenom pristanku svojih članova; izbori su ritual kroz koji se taj pristanak ceremonijalno obnavlja: 

"Nesudjelovanje je jedan od stavova koji uznemiruje Levijatana, iako njegov potencijal autsajderi lako precjenjuju. U suočavanju sa opasnošću brzo nestaje. Stoga se uvijek može računati na gotovo savršeno sudjelovanje birača, a glasovi u korist onoga koji postavlja pitanje teško će biti manji... Za birača će biti važno da ga se vidi na biračkom mjestu. Kako bi bio apsolutno siguran, on će također dati nekolicini poznanika neka vide njegov glasački listić, prije nego ga ubaci u kutiju... Sada, povrh svega, izjava koja se od njega traži jest odjevena u vrlo respektabilne formulacije: poziva se da sudjeluje u glasovanju za slobodu, ili možda u mirovnom referendumu. Ali, tko ne voli mir i slobodu? Samo čudovište. Glas protiv već ovdje zadobiva kriminalni karakter; a loš birač nalikuje kriminalcu, koji se prikrada mjestu zločina... Transparenti vise sa svake kuće i svakog prozora. Njega (birača) u dvorištu biračkog mjesta dočekuje orkestar, koji svira marševe. Glazbenici su u uniformama, a nema manjka uniformi niti u biračkoj dvorani. U svom entuzijazmu, dobrom biraču će promaknuti da se ovdje još uvijek teško može govoriti o glasačkim kabinama. Glasački listić na koji sada usmjerava svoju pažnju također zrači sugestivnom snagom. To je proizvod pažljivog razmatranja. Ispod riječi "Glasajte za slobodu" stoji veliki krug, sa suvišnom strelicom koja označava: "Vaš Da ovdje". Mali krug za Ne - gotovo nestaje pored njega." 

Akceleracionističke strategije ne prolaze ništa bolje. Zapravo, mogu služiti državi učinkovitije od otvorenog poštivanja propisa. Postoji prirodni poriv nezadovoljnih kada demokratska politika ne uspije, ili kada jednom vide iza zavjese. Tada impuls i sa lijeve i sa desne strane počinje racionalizirati nasilje, kao način okončanja sustava, kada se promjene ne uspiju postići na glasačkim kutijama. Ali, ova piramida je sve ovo već predvidjela. Povijesni presedani pružaju jezive dokaze: radikalni pokreti, i sa lijeve i sa  desne strane su najčešće infiltrirani, manipulirani ili izravno potaknuti od strane saveznih agencija. Država je iz povijesti naučila i savezne su agencije usavršile umijeće preventivne subverzije: infiltracije, poticanja i uništavanja pokreta, dok istovremeno legitimiziraju vlastitu rastuću moć. Bryan Burrough otkriva u knjizi "Dani bijesa": "Do kasnih 1970-ih, FBI je usavršio taktiku dopuštanja formiranja grupa, čak ih naoružavajući putem doušnika, samo da bi ih kasnije demontirali u dramatičnim racijama,  koje su služile i kao propaganda i kao odvraćanje." Ovaj sustav zaista napreduje na sukobima i paranoji. Forenzička studija Timothyja McVeigha, u knjizi "Aberration in the Heartland of the Real" sugerira kako čak niti najnasilniji otpor nije izvan manipulativnog dosega obavještajnih agencija, i istraga Timothyja McVeigha prikazuje milje u kojem su savezni provokatori zamaglili granicu između promatranja i orkestracije. Wendy Painting piše: "McVeigh je bio i predator i plijen, glumac u nacionalnoj drami koju je napisao obavještajni aparat, sa vlastitim tajanstvenim ciljevima."

Država, u takvim slučajevima, ne samo prati ekstremizam u korak, nego ga usmjerava i pažljivo njeguje. Neslaganje se ne samo u, nego se i koreografira. Svaka neuspjela pobuna, svaki radikalizirani akter, postaje opravdanje za daljnje upade u slobodu, dodatno pojačanje snage piramide. Evola je, u djelu "Zajahati tigra", upozorio - u takvom su okruženju tradicionalni načini djelovanja, ne samo neučinkoviti, već i suicidalni. Javnost se, u međuvremenu, drži udobnosti i rutine. "Posljednji čovjek", Nietzscheovim riječima je zamijenio svoju težnju za anesteziju. Nietzsche piše "Tako je govorio Zaratustra": "'Što je ljubav? Što je stvaranje? Što je čežnja? Što je zvijezda?' - pita posljednji čovjek, i trepće. Otkrili smo sreću - kažu posljednji ljudi i trepću."  Posljednji čovjek preferira više sigurnost od borbe, dopamin od transcendencije. Liberalna demokracija ne preživljava ideološkom predanošću, nego kroz nisku razinu zadovoljstva i beskonačnu distrakciju. Kao što Evola primjećuje, ova duhovna inercija nije samo dekadencija, nego je i deformacija. Stanovništvo nije pokoreno, nego je uvjetovano: 

"Za druge, to je stvar potpuno privilegiranih materijalnih uvjeta, koji su iz dana u dan sve rjeđi. Svejedno, ovo je drugo moguće rješenje. Dodao bih da postoji vrlo malo onih, u intelektualnom polju, koji još uvijek mogu afirmirati "tradicionalne" vrijednosti izvan bilo kojeg neposrednog cilja, kako bi izvršili "zadržavanje". To je svakako korisno zato da bi se spriječilo da trenutna stvarnost zatvori svaki horizont, ne samo materijalno, nego i idealno, te uguši sve mjere drugačije od svojih. Zahvaljujući njima, mogu se održavati udaljenosti - druge moguće dimenzije, druga značenja života, naznačena onima koji se mogu odvojiti od gledanja, samo ovdje i sada." 

Čak i ako bi radikalni pokret uspio - prosječni građanin, koji je programiran za pasivnost, bi se povukao i pokušao vratiti stari poredak. Moderno 'ja' više nije sposobno za žrtvu. Više se boji borbe, nego jarma. Pobuna ne uspijeva, ne zato što joj nedostaje istine, nego zato što nema karakter. Ovo nije manifest za pobunu, niti je nacrt za političko osvajanje. Samo poziv na metafizičku izdržljivost, baš kao što je i Evola poticao: "Čovjek mora ostati stajati usred ruševina." Put naprijed nije time što ćeš kontrolirati tigra, nego time što ćeš ga zajahati, zato da bi održao duhovni integritet u svijetu koji je poludio: pritom nastanjivati ​​pustinju i ne biti njenim dijelom. To je strategija Anarha Ernsta Jüngera, mentalne tvrđave stoika i noetičke odvojenosti budizma. Biti duhovno cjelovit, u ovakvom dobu, znači odbaciti i glasačku kutiju i bombu. Znači njegovati viši oblik otpora: onaj koji nije ukorijenjen u fantaziji ili fanatizmu, samo u discipliniranom suverenitetu duše. Režim se ne može pobijediti njegovim vlastitim uvjetima. Ne može se jurišati na njega, niti ga zavesti. Međutim, može se nadživjeti. Zapadna civilizacija nije uspavana. Ona je terminalna. Njeno gospodarstvo je zabludjelo, ljudi su atomizirani, kultura je sintetička i njeni su mitovi mrtvi. Ovo nije tragedija. To je tranzicija. U prostorima gdje se građevina urušava, kod onih koji još uvijek jasno vide i još uvijek čuju urlik, moraju se pripremiti - ne obnoviti ono što je propalo, nego preživjeti pad sa dostojanstvom, jasnoćom i nepokvarljivim duhom. Zapadna civilizacija nije uspavana, ili čeka nekakvo ponovno rođenje poput Rima nakon pada Republike; naprotiv, naša civilizacija je gotova. U terminalnoj je fazi. Naša gospodarstva su izgrađena na dugu i zabludi. Naša demografija se urušava, sa opadajućim natalitetom u svakoj zapadnoj naciji. Naše crkve su prazne, naše su obitelji fragmentirane, naša kultura je prazna. Društvo, za koje nas konzervativci poziva da ga "spasimo" je društvo gdje značenje algoritamski uređuju megakorporacije, gdje je zajednica zamijenjena potrošačkom demografijom, gdje se duhovnost ismijava kao zastarjelo praznovjerje. Posljednji čovjek trepne i vraća se svojim distrakcijama. Biti konzervativac danas znači pokušati oživjeti leš, usput se nadati kako će neki čudotvorni lijek izborne politike, ili masovnog pokreta, donijeti nekakvo spasenje.

Mi moramo proći i prevladati pet faza tuge, i "zajahati tigra". Faze su:

1. Poricanje – Vjerovanje kako će se stvari vratiti u normalu; ili će novi politički ciklus ili tehnološka inovacija popraviti ono što je pokvareno. To je laž.

2. Ljutnja – Bijes na sustav, elite, kulturu, čak i na bližnjega. Ali, ljutnja, iako nakratko daje energiju, ne mijenja ništa.  

3. Cjenkanje – Glasajte još jače i više. Pridruživanje novom pokretu. Nada u populističkog spasitelja. Očajnički pokušaj odgađanja neizbježnog.

4. Depresija – Crna pilula. Priznanje da je sve izgubljeno, ali bez svrhe ili smjera. Ovdje mnogi upadaju u nihilizam.

5. Prihvaćanje – Nikako ne pasivna rezignacija, već jasnoća. Spoznaja da Zapad umire, i da ga moramo pustiti neka umre. Samo u tom prihvaćanju možemo ponovno početi graditi.

Stoici nas podsjećaju: Memento mori, zapamtite da ste smrtni. Ali, to vrijedi ne samo za pojedince, već i za civilizacije. Budizam uči sličnu istinu: vezanost je izvor patnje. Prianjanje uz umirući svijet samo produljuje bol. Odvajanje nije predaja; to je oslobođenje. Svijet u kojem ste rođeni je već bio Kali Yuga. Pravi Zapad, Zapad srednjovjekovnih gotičkih katedrala, renesansnih slika i carskih ambicija 19. stoljeća je umro puno mnogo prije vašeg rođenja; izdahnuo je kada su rovovi Prvog svjetskog rata progutali dušu Europe. Ne pobjeđujemo razdoblje Kali Yuge, jer to jednostavno ne možemo. Nismo organizirana elita; raspršeni smo, tihi i  fragmentirani otpor. Nijedan popularni pokret ne može popraviti ovaj svijet, jer zadatak danas više nije obnova, već očuvanje istine, ljepote i sebe. Otpustite od sebe ovo doba. Neka padne. Tek tada se nešto veće može uzdići vremenom, možda za života naše djece ili unučadi. Put naprijed počinje u odvojenosti, ne angažmanu pod državnim uvjetima. Započinje u suverenom povlačenju životom nepotkupljive jasnoće, i izvan dosega propagande, nadzora i prisile. Mudri ne pokušavaju ukrotiti tigra, niti raspravljaju sa zvijeri, niti skaču pod šape tigra u znak protesta. Uče ga zajahati, mirno i uspravno. Vrijeme je za prestati tugovati za leševima koji vas mrze, kao i vaše tradicije, te krenuti u težak put prema ponovnom rođenju.

Anarch: Jüngerov model unutarnjeg otpora

U svijetu koji se spiralno kreće prema upravljanom kaosu i duhovnoj anesteziji, Anarh Ernsta Jüngera se pojavljuje kao idealan model za unutarnje suverenog pojedinca. Najsnažnije je predstavljen u njegovom romanu "Eumeswil" (1977.). Anarha se ne smije miješati sa anarhistom. Tamo gdje anarhist nastoji uništiti vanjski poredak, Anarch je već povukao svoj unutarnji pristanak iz svijeta, jer on postoji u njemu, ali ne od njega. "Anarh je", piše Jünger, "suvereni pojedinac koji se povlači iz društva,  dok fizički ostaje unutar njega". Jünger je proživio slom Wilhelminske Njemačke, krvoproliće dvaju svjetskih rata, kao i ciničnu rekonstrukciju poslijeratnog poretka. Iz prve ruke je vidio da su masovni pokreti, ideologije i politika, čak i oni odjeveni u idealizam, često bili nešto malo više od sredstava moći i uništenja. Njegov odgovor nije bio eskapizam, već nešto daleko radikalnije: duhovna secesija. U "Eumeswilu": protagonist Manuel Venator je povjesničar, koji živi pod blagim autoritarnim režimom. On obavlja svoje dužnosti, klima glavom kada je potrebno i konformira se izvana, ali iznutra je slobodan. "Anarh nije neprijatelj monarha", objašnjava Jünger, "već njegov antipod. Anarh je za anarhista ono što je monarh za tiranina." 

Ovo je put naprijed za one od nas koji žive pod duhovnom truleži i društvenom iscrpljenošću kasne modernosti. Anarh ne traži pobunu u uzaludnom činu prkosa. Ne pridružuje se osuđenim populističkim križarskim ratovima, niti se nada da će zauzeti institucije koje je već zauzela tehnokratska elita. On zna bolje. On bira nevidljivost umjesto spektakla, suverenitet umjesto masovnog identiteta, svjesnu odvojenost umjesto performativnog otpora. U tome, Jüngerov Anarch dijeli krv sa stoičkim filozofom i budističkim mudracem. Poput Marka Aurelija, Anarch njeguje vlastiti moralni i duhovni život, bez obzira na vanjski svijet. "Imate moć nad svojim umom - ne nad vanjskim događajima. Shvatite to i pronaći ćete snagu", piše Marko Aurelije u "Meditacijama". Poput Bude, on prepoznaje da prianjanje uz iluzije trajnosti, politike ili moći vodi samo do patnje. "Korijen patnje je vezanost", učio je Buda. Anarh se odvaja, ali bez odvajanja od stvarnosti. Važno je da Anarch ne postane apatičan. On održava svijest i djelovanje. Njegova odvojenost nije nihilizam, nego oblik pripreme. On postaje posuda za ono što bi moglo doći nakon pada, čuvar sjećanja i duha, dok se trenutni svjetski sustav urušava pod vlastitom težinom. Jünger je napisao: "Sloboda nije dar; mora se osvojiti." Za Anarha, osvajanje je unutarnje. To je borba protiv uvjetovanog uma, protiv ovisnosti o propadajućim institucijama i protiv potrebe za pripadanjem gomili. On je također realist u pogledu moći. Anarh shvaća da je masovna politika uglavnom kazalište. Menadžerska elita je vrlo učinkovita u raspršivanju revolucionarne energije, kooptirajući i ljevicu i desnicu u kontroliranu dijalektiku. Posljednji Čovjek, zadovoljan užicima i digitalnom sedacijom, aktivno bira ropstvo u udobnosti. Stoga se Anarch ne rasipa pokušavajući spasiti ono što se ne može spasiti. Umjesto toga, Anarch je "slobodan agent u svijetu kmetova".  Radi tiho, često anonimno, gradeći paralelnu unutarnju arhitekturu (izgrađenu na tradiciji, duhu i autonomiji). Možda još uvijek ima posao, odgaja obitelj ili čak služi u institucijama, ali iznutra je negdje drugdje. Jünger piše: "Anarch je netko tko, čak i ako nosi uniformu, ostaje slobodan." Ovo je nužan stav za one koji pokušavaju preživjeti razdoblje Kali Yuge netaknutom dušom. Moramo njegovati mentalni i duhovni stav Anarcha. 

Praksa:

   - Odvojite se od političke histerije i masovnih pokreta. Shvatite da je mainstream politika uglavnom spektakl, osmišljen kako bi stvorio emocionalno ulaganje u sustave koji više ne služe niti istini, niti transcendenciji. Kao Anarh, možete promatrati, čak i glasati ako želite, ali ne smijete dati svoju dušu kazalištu. Vaša odanost ne leži uz privremene režime, već uz vječni red.

   - Održavajte anonimnost, privatnost i duhovnu neovisnost. Ne tražite pažnju u kulturi koja je ovisna o vidljivosti. Vježbajte digitalnu diskreciju, ograničite svoju izloženost i čuvajte svoj unutarnji život. Kao što Jünger implicira: sloboda počinje tišinom. Budite poznati svom bliskom krugu, ali ne gomili.

   - Čitajte, trenirajte, meditirajte, gradite svoju obitelj - tiho. Izgradite sebe kao instrument očuvanja i regeneracije. Čitajte stare knjige. Trenirajte svoje tijelo za teškoće. Meditirajte kako biste utišali buku doba. Prije svega: gradite i zaštitite svoju obitelj ili pleme, jer u ruševinama carstva, ognjište ponovno postaje sveto.

   - Malo govorite; puno promatrajte. Obuzdajte svoj impuls da podijelite svaku misao. Govorite samo kada je potrebno i neka tvoja šutnja postane snaga. Nauči čitati znakove, raspoloženja i sustave. Anarh je promatrač ciklusa i proučavatelj propadanja.

   - Ne očekujte spašavanje; pripremite se za kolaps. Napustite nadu da će neki pokret, politička figura ili duhovni preporod popraviti svijet. Pripremite se mentalno i duhovno za produbljivanje krize. Otpornost započinje tamo gdje nada završava.

   - Ne držite se leša; sačuvajte ono što je vrijedno. Ne pokušavajte spasiti trenutni sustav. On je izvan iskupljenja. Umjesto toga, tiho spasite fragmente tradicije, mudrosti i vrline koji su preostali. Neka siju svijet koji dolazi.

   - Budite nevidljivi, ali i aktivni. Krećite se svijetom poput duha sa težinom. Djelujte, ali bez spektakla. Gradite, ali bez pohvale. Utječite, bez da budete primijećeni. Ovo nije kukavičluk, ovo je strategija.

   - Njegujte unutarnju plemenitost. U svijetu koji uzdiže vulgarno i profano, držite se višeg standarda. Živite prema vječnim načelima, a ne društvenim trendovima. Anarh nosi dostojanstvo zaboravljenog poretka.

   - Vježbajte strateško povlačenje. Odmaknite se od kulturne buke, besmislenih rasprava i medijske histerije. Ne odvajajte se iz slabosti, već da biste izoštrili svoj vid i sačuvali energiju za ono što je važno.

   - Prihvatite samoću. Anarh često hoda sam. Prigrlite to. Samoća nije usamljenost, već jasnoća. U tišini i odvojenosti čujete ono što svijet prigušuje: glas svetog, sjećanje na ono što mora opstati.

Anarh se ne bori da bi pobijedio u trenutnoj igri; zna da je namještena. Priprema se za sljedeću epohu. U ruševinama zapali svijeću i čeka. U tom čekanju postoji svrha. Anarh zna da se ciklusi okreću, da ono što umre oplođuje ono što dolazi sljedeće. Nema iluzija o obnovi svijeta, ali se čvrsto drži vječnih principa: istine, ljepote i svetog. Ako se budućnost treba ponovno roditi, onda će se roditi iz tišine onih koji su te stvari sačuvali u sjeni. Ovo nije očaj, samo priprema.

Jünger podsjeća: "Ne želimo mijenjati svijet. Ono što želimo jest ostaviti svijet nepromijenjenim, a ipak živjeti drugačije." 

Stoicizam i budizam: Red u kaosu i mir kroz nevezanost

Ostati zdrav u ludom svijetu nije mali podvig. Moderni Zapad postao je kazalište ometanja i zablude, gdje buka zamjenjuje misli, udobnost zamjenjuje značenje, a duša se polako anestezira beskrajnom konzumacijom. Pa ipak, usred ovog raspada, drevne tradicije nude alate, ne za obnovu svijeta, već za obnovu sebe. Stoicizam i budizam, iako rođeni u vrlo različitim kulturama, slažu se u jednoj ključnoj točki: mir ne dolazi iz svijeta, već iznutra.

Stoici antike, Epiktet, Seneka i Marko Aurelije, živjeli su u Rimu previranja, korupcije i propadanja. Nisu pobjegli od svijeta, već su naučili ostati neometani njime. Marko Aurelije, rimski car i filozof-kralj, pisao je svoje "Meditacije" tijekom kampanja i kriza, koristeći ih ne za diktiranje politike nego kako bi ukrotio vlastitu dušu: "Imaš moć nad svojim umom, a ne nad vanjskim događajima. Shvati to i pronaći ćeš snagu." Središnji je uvid stoicizma: kontroliraš svoj um, svoje postupke, svoje prosudbe, ništa drugo. Sve vanjsko: ugled, bogatstvo, politika, čak i propadanje civilizacije - izvan je tvoje nadležnosti. Epiktet kaže: "Neke stvari su pod našom kontrolom, a druge nisu." Shvatiti sve ovo znači otključati vrata unutarnjoj slobodi. Ali, stoici nisu bili roboti bez emocija. Nastojali su uskladiti dušu sa logosom (racionalni poredak svemira). Stoički mudrac prakticira četiri kardinalne vrline: mudrost, hrabrost, pravdu i umjerenost. To nisu reaktivne vrijednosti; to su discipline koje se njeguju protiv plime emocionalnog kaosa.

Slično tome, budizam se pojavio u svijetu patnje i prolaznosti. Siddhartha Gautama, ili Buda je odustao od bogatstva i udobnosti, ne iz prezira prema životu, nego iz potrage za njegovim korijenskim značenjem. Ono što je otkrio: vezanost je uzrok patnje. Sve stvari su prolazne: zdravlje, bogatstvo, odnosi, čak i civilizacije. Prianjati nečemu znači patiti. U "Dhammapadi", Buda izjavljuje: "Sve uvjetovane stvari su prolazne, kada se to mudro vidi, okreće se od patnje." Moderni svijet prodaje suprotnu iluziju: trajnost se može kupiti, užitak je beskrajan i identitet je nešto fiksirano. To su duhovne laži. Budistički put nije odbacivanje svijeta, već pogled kroz njega.

Stoicizam i budizam zahtijevaju disciplinu, odvojenost i jasnoću. To nisu mekane duhovnosti za joga studije i korporativne retreate, ne. To su drevne tehnologije duše, iskovane u teškoćama i dokazane u slomu. Nisu osmišljene zato da bi se netko osjećao dobro, već da bi ga učinile nesalomljivim. Ove su prakse razvijene u okruženjima vrlo sličnim našem: društvima na rubu, preplavljenim dekadencijom, korupcijom i egzistencijalnom tjeskobom. Na taj način, one nisu samo mudre, već su prijeko potrebne. Stoički filozof nije sanjar, samo je čovjek koji stoji na rubu carstva smirenom odlučnošću. Budistički redovnik ne bježi od svijeta; on svladava i odbacuje iluziju da je svijet čvrst, trajan i pravedan. Zajedno, ove tradicije opremaju nas razmišljanjem i metodom za suočavanje sa psihološkim ratom modernosti. Također, naučava odvajanju od toksične inercije digitalnog svijeta.

Morate se prestati hraniti strahom, ogorčenjem i tjeskobom, onim što se danas naziva "vijesti", "diskurs" ili "svijest". Stalno listanje kroz mamce za bijes, pornografiju kolapsa ili kulturni očaj - ne čini vas informiranima; samo vas čini više tjeskobnima, otupjelima i zarobljenima. Prestanite tražiti stalnu potvrdu od propasti. Prestanite čitati 200. članak o tome koliko je beznadno moderno upoznavanje, zašto natalitet pada, kako će se dolar srušiti i apokalipsa je pred vratima. Nakon što prihvatite činjenicu da je svijet gadno bolestan, ne morate stalno mu stalno kopati ranu. Niste general koji zapovijeda vojskom. Niste milijarder bankar koji može pomicati tržišta. Niste zakonodavac koji budućnost upisuje u zakon. Shvatite: taj digitalni strah nije oblik budnosti, samo je oblik duhovne sedacije. Tjeskoba vas drži zaglavljenima. Morate prihvatiti: Da, svijet je slomljen! Da, institucije se urušavaju i ne postoje! Da, ljudi su zbunjeni, ljuti i sve više izgubljeni! Međutim, vi ste jedna duša, i vaša je duša ono što je isključivo vaša jurisdikcija, vaše bojno polje, vaše carstvo suvereniteta. Da, svijet propada. Onda se zapitate: Pa, šta onda?

Stoik i budist ne čekaju utopiju. Ne žude za boljom vremenskom linijom, niti se mole za mesiju ili reforme. Oni biraju spokoj u oluji. Njihov fokus nije na promjeni svijeta, već na ostanku cjelovitima. Oni podnose vatru, bez da se postanu pepeo. Naša vlastita civilizacija ulazi u svoju dugu noć. Nismo Rimljani iz doba Cezara Augusta: trenutno smo Rimljani iz 05. stoljeća, te gledamo kako stupovi pucaju i akvadukti presušuju. Ovo nije prolazna kriza, već sporo raspadanje svijeta. Mit o beskrajnom napretku se urušio. Tehnologija nije donijela mudrost. Udobnost nije donijela smisao. Praznina koja je iza svega ostala se neće brzo ispuniti, vjerojatno ne za naših života. Neće biti iznenadnog ponovnog rođenja. Nema globalnog buđenja. Nema čudesnog povratka zdravom razumu. Postoje samo izolirane ispostave, samostani bez zidova koje su izgradili i sačuvali oni koji su odbili dopustiti da im se osvoje umovi. U takvim vremenima, vaše jedino bojno polje jest vaš vlastiti um. Vaša duša mora postati samostan. Vaš život mora postati praksa. Svaki dan mora biti liturgija zdravog razuma u doba ludila.

Prakse:

   - Meditirajte svakodnevno. Promatrajte svoj um. Otpustite sve. Bilo da se radi o budističkoj svjesnosti ili stoičkoj introspekciji, sjedite u tišini. Promatrajte svoje misli. Pustite ih neka prođu. Naučite da niste svoje želje, strahovi ili mišljenja.

   - Pojednostavite svoj život. Odreknite se digitalne ovisnosti i konzumerizma. Svaki algoritam je lanac. Svako kompulzivno povlačenje ili kupnja oblik jest ropstva. Posjedujte malo, trebajte manje i oduzmite svoju pažnju od stroja.

   - Vježbajte suosjećanje bez iluzije. Volite druge, ali ne očekujte da će ih razumjeti. Pomozite gdje možete, ali nemojte postati mučenik svijeta koji odbacuje istinu. Kao što stoici kažu, vaša vrlina mora biti sama sebi nagrada.

   - Dnevno vođenje dnevnika i memento mori. Noću razmislite. Što ste učinili? Što ste izbjegli? Koje su vas misli ovladale? Zapišite to. Sjetite se smrti svakodnevno - ne kao morbidne fiksacije, već kao oslobođenja. Umrijet ćete. Zato živite smisleno.

   - Vježbajte dobrovoljnu nelagodu. Postite. Budite hladni. Budite tihi. Redovito si uskraćujte udobnost kako bi zapamtili da udobnost nije vaš gospodar. Kao što je Seneka učio: "Odvojite određeni broj dana... tijekom kojih ćete biti zadovoljni najoskudnijom i najjeftinijom hranom, grubom i grubom odjećom, govoreći si cijelo vrijeme: Je li ovo stanje kojeg sam se bojao?"

   - Njegujte umjerenost, hrabrost, mudrost i pravdu. To nisu teorijske vrline. To su vježbe. Umjerenost u konzumaciji. Hrabrost u govoru. Mudrost u tišini. Pravda u privatnim, a ne performativnim djelima.

Ovako ostajete zdravi u svijetu koji umire. Ne pokušavate ga spasiti, već odbijajate da vam deformira dušu. Svijet može poludjeti. Dopustite mu. Ali, kroz drevnu disciplinu, svakodnevnu praksu i nepokolebljivu odvojenost, možete ostati cjeloviti. Još jednom Buda: "Kao što čvrstu stijenu ne potresa vjetar, tako mudre ne gane ni pohvala ni kritika." Marko Aurelije: "Ako te uznemirava nešto vanjsko, bol ne dolazi od same stvari, već od tvoje procjene o njoj, a to imaš moć opozvati u bilo kojem trenutku." Zadatak sada nije obnoviti svijet. To je izgraditi vrstu duše koja će izdržati svoj pad, unutarnju citadelu i nositi sjeme sljedećeg doba.

Evolino jahanje tigra: Kako se ne otuđiti i ustrajnost na tradiciji 

Roman Juliusa Evole, "Zajahati tigra", nije politički program, niti je revolucionarni nacrt. To je metafizički priručnik za preživljavanje onima koji žive u terminalnim fazama civilizacije, u Kali Yugi. U ovom dobu kaosa i raspadanja, gdje je tradicija izgubila svoj stisak i sve institucije trunu iznutra, Evola poziva na novu vrstu herojstva. Ne onu koja nastoji popraviti ili spasiti umirući svijet, nego onu koja ga nadilazi. Njegov put jest unutarnjeg neutvrđivanja, duhovnog ratništva i nepokolebljive vjernosti višim principima. Piše Evola: "Moderni svijet se nalazi u procesu raspadanja. Ono što je potrebno, nije pobjeći od njega ili ga reformirati, već ostati stajati u njemu." Slika jahanja tigra je neobično oštra: tigar je modernost; divlji, destruktivan, nekontroliran. Suočiti se direktno sa njim je čisto samoubojstvo. Bijeg je kukavičluk. Jedini održivi put jest skočiti na njegova leđa, zajahati kaos jasnoćom, vještinom i unutarnjim smirenjem. To je duhovna borilačka vještina našeg vremena. Za razliku od aktivizma ili reakcionarne nostalgije, Evolin put ne zahtijeva iluzije. Niste Cezar i legije koji će svrgnuti republiku. Moderni svijet je izvan spašavanja. Ali, vi sami niste izvan spašavanja. Vaš je zadatak ostati iznutra nedodirljiv. To odražava poziv stoika da se ovlada sobom usred vanjskih previranja i budističko odricanje od vezanosti za prolazno. Evola dodaje transcendentalni vektor. Njegova vizija nije samo mentalna otpornost, već metafizička vjernost. On zahtijeva da postanemo. ne samo mirni, nego i solarni ljudi, oni blistave tišine, koji u sebi nose bit Tradicije, čak i dok se svijet oko njih ruši. Tradicija nije muzej starih vrijednosti. To je metafizička stvarnost i veza sa vječnim. Tradicionalni čovjek nije antikvar. On je graditelj. Njegova vjernost nije prošlosti koja se može vratiti, već vječni red koji će se uzdići, kada za to dođe vrijeme: "Nije važno 'pobijediti' ili 'uspjeti' u modernom svijetu. Važno je potvrditi se iznutra, ostati na nogama i djelovati bez nade od bilo koga." U doba kada mase jure sjene i tonu u očaj, čovjek Tradicije se povlači u disciplini. Njeguje tišinu, jasnoću i prisutnost. Ne živi u otporu, već u transcendenciji. Evolina vizija je saturnovska. Hladna. Zahtjevna. Ne obećava nagradu. Nudi samo jasnoću ispravnog djelovanja u pogrešnom svijetu. Jahati tigra znači postati saturnovski arhitekt sljedećeg ciklusa, postaviti nevidljive temelje za budućnost koja bi mogla procvjetati tek u vrijeme vaših unuka. Ali, svejedno gradite.

Prakse:

   - Otpustite nadu u svjetovno spasenje. Shvatite da nijedna politička stranka, ideologija ili pokret neće preokrenuti tijek propadanja. Prihvatite Kali Yugu. Nadiđite lažnu nadu u reformu. Uložite svoju energiju u unutarnju citadelu.

   - Njegujte solarno 'ja': usredotočeno, tiho, suvereno. Poput sunca, ne reagirajte, zračite. Izgradite svakodnevnu praksu meditacije, kontemplacije i smirene svjesnosti. Upravljajte svojim impulsima. Ojačajte svoju volju. Postanite iznutra sjajni.

   - Obnovite tradiciju tiho. Niste ovdje da biste preobratili stado ili pobijedili u raspravama. Ovdje ste da biste bili tihi čuvar svetih oblika. Vježbajte svoju vjeru u bogove i svoju kulturu u tami. Odgajajte obitelj. Savladajte zanat. Živite liturgijski. Zaštitite plamen dok ga oni oko vas glupo gase.

   - Izgradite što možete, čak i ako neće procvjetati u vaše vrijeme. Prava tradicija nije utilitarna. Ona je sakramentalna. Posadite hrastove za buduće katedrale. Govorite istinu, čak i ako je nitko ne čuje. Držite liniju, čak i ako vam se nitko ne pridruži. Vjernost je sama po sebi pobjeda.

   - Postanite saturnovski arhitekt i odbacite sentimentalnost. Prihvatite kolaps sa stoičkim mirom. Osmislite svoj život kao da postavljate temelje sljedećeg zlatnog doba. Budite strogi. Budite strpljivi. Budite precizni.

Jahati tigra ne znači preživjeti po svaku cijenu, samo ostati iznutra suveren u dobu kolapsa. Nećete promijeniti ovo doba. Ali,  možete ga nadživjeti. Ako dovoljno muškaraca i žena može nositi vječnost u sebi, kotač će se ponovno okrenuti. U ovim mračnim dobima rađaju se heroji. Samo prevladavanjem ovog svijeta (kroz prevrednovanje šupljih vrijednosti modernosti) možemo ponovno pronaći put do Tradicije. Nije dovoljno izdržati; moramo postati mitraistički jahači tigra, žestoki, a opet iznutra mirni, noseći sveto naprijed, kroz ruševine ovog ciklusa. Bez skrivenih heroja, nema povratka redu, nema izlaska sunca izvan Kali Yuge. Evola zaključuje: "Kada je svijet u tami, plamen pojedinca mora sjati jače."

Povijesni obrasci anarhotiranije: Pouke iz kolapsa

Kako bi shvatili razdoblja civilizacijskog pada, korisno je, ne gledati samo na političku teoriju ili apstraktnu filozofiju, već i na zapise iz povijesti. Fenomen anarho-tiranije, paradoks pretjerane birokratske kontrole koja koegzistira sa bezakonjem i neredom, pojavio se u brojnim trenucima kolapsa društava i tranzicije kroz vrijeme. Kada se sustavi, koji su nekoć pružali stabilnost, počnu raspadati - države često udvostručuju nadzor, prisilu i ideološku rigidnost - gubeći pritom sposobnost održavanja pravog reda ili postizanje prosperiteta. U tim razdobljima opstanak nije angažman sa propadajućim sustavom, već adaptivno povlačenje, odvojenost i jasnoću svrhe. Umjesto romantiziranja otpora ili kolapsa, povijest nas uči strategijama izdržljivosti onih koji su proživjeli takva vremena.

1. Slom Novog kraljevstva Egipta

Nakon propasti egipatskog Novog kraljevstva, oko 1069. pr. Kr., civilizacija je prešla u Treće međurazdoblje, produljeno razdoblje obilježeno fragmentacijom, decentralizacijom i vjerskom manipulacijom. Ono što je pokrenulo ovu tranziciju bila je kombinacija sistemskih propusta. Kolaps međunarodnih trgovinskih mreža diljem istočnog mediteranskog dijela i šireg kolapsa brončanog doba, uz ekološku degradaciju i dugotrajne suše, izazvao je ekonomski slom i raširenu glad. Kako je poljoprivredna proizvodnja padala i regionalna trgovina se raspala, egipatska država postajala je sve nesposobnija osigurati hranu, sigurnost ili koherentno vodstvo. Barbarski upadi i unutarnji građanski nemiri su dodatno destabilizirali kraljevstvo. Nekada moćna faraonska država, sada je bila iscrpljena, ali je odgovorila još čvršćom centralizacijom vlasti u svojim posljednjim uporištima. Posljednji faraoni Novog kraljevstva, suočeni sa raspadom svijeta koji su poznavali, postajali su više despoti, nastojeći zadržati vlast oštrim autoritarnim mjerama, vladali su poput zarobljenih životinja, očajni, reaktivni i slijepi za dubinu sistemskog kolapsa. Umjesto da riješe temeljne krize, oni su samo pojačali patnju onih koji su još uvijek živjeli pod njihovom sve manjom domenom. Na kraju su se gradovi ispraznili. Infrastruktura je propala. Organizirana religija i birokracija (koje su održavale faraonski Egipat) više nisu bile sposobne održati red ili legitimitet. Ono što se pojavilo bio je fragmentirani krajolik regionalnih centara moći, sitnih vojskovođa, ili lokaliziranog svećenstva sa ograničenim dosegom. Tada nisu preživjeli visoko organizirani urbani stanovnici ili birokratska elita. Umjesto toga su ojačale skupine (poput Habirua), polunomadski i dotada marginalni ljudi, koje su često smatrali banditima ili autsajderima, ali su oni pokazali otpornost potrebnu za opstanak. Ove antifragilne zajednice nisu se oslanjale na centraliziranu infrastrukturu, niti na carsku zaštitu. Njihov fluidan, decentraliziran i mobilan način života, učinio ih je daleko prilagodljivijima svijetu gdje su strukture carstva nestajale. U mnogim aspektima, oni predstavljaju rani arhetip Anarha, ne rušioca, nego onoga koji tiho preživljava kolaps.

2. Pad Zapadnog Rimskog Carstva

Slom Zapadnog Rimskog Carstva u 05. stoljeću je slijedio je sličan obrazac sporog propadanja, isprekidanog dramatičnim događajima. Carstvo, koje se protezalo preko golemih teritorija i opterećeno ogromnom administrativnom složenošću, počelo je posrtati pod vlastitom težinom. Ekonomska stagnacija, devalvirana valuta, pad poljoprivredne produktivnosti, rastući vojni troškovi - opterećivali su carsku riznicu. Istodobno, valovi germanskih i drugih plemena prelazili su porozne granice Rima; ponekad su bježali od drugih sukoba, ponekad su bili pozivani kao plaćenici, a ponekad i kao osvajači. Carstvo je pokušavalo održati kontrolu, te je odgovorilo sve većom birokratskom rigidnošću i agresivnim oporezivanjem. Prebacivanje poreznog tereta na male zemljoposjednike je postao nepodnošljiv i mnogi su potražili utočište predajući slobodu velikim zemljoposjednicima, najavljujući time uspon feudalizma. U međuvremenu, carska vlada postajala je sve udaljenija od potreba stanovništva. Država je bila sveprisutna u svom nadzoru i oporezivanju, ali nemoćna osigurati osnovni red i obranu za veliku većinu stanovništva. Pa ipak, u tom razdoblju kaosa, određene su zajednice razvile osobite metode kontinuiteta i izdržljivosti. Među njima su najvažniji bili kršćanski monaški redovi, koji su se povukli iz gradskog života i carske politike, kako bi i dalje njegovali duhovnu disciplinu, poljoprivredu, i najbitnije, pisano znanje. Njihovi samostani su u tim vremenima postali središta stabilnosti, očuvanja i tihog otpora prema okolnom raspadanju. Oni predstavljaju jedan oblik "šumske staze", kako ju je opisao Junger, gdje se pojedinci i male skupine isključuju iz urušavajućeg javnog svijeta kako bi sačuvali nešto više i trajnije.

3. Raspad Sovjetskog Saveza

U 20. stoljeću, Sovjetski Savez predstavlja modernu iteraciju anarho-tiranije. Dok je projicirao sliku potpune kontrole; tj. države koja je nadzirala svoje građane, kontrolirala informacije i diktirala ekonomski život - SSSR je bio prepun neučinkovitosti, nestašica i raspadajuće infrastrukture. Fasada ideološke uniformnosti je prikrila sustav, koji je bio sve nesposobniji zadovoljiti materijalne i duhovne potrebe svojih ljudi. Do 1980-ih je sovjetski sustav bio gotovo iscrpljen. Reforme pod Gorbačovom, glasnost i perestrojka, imale su za cilj revitalizaciju režima, ali su nenamjerno ubrzale njegov raspad. Cinizam se proširio. Tajna policija je i dalje promatrala, ali sve je manje ljudi vjerovalo. Tvornice su više radile samo na papiru, nego u praksi. Korupcija je bila endemska; vjera u marksističku ideologiju je uvenula. Kada se SSSR formalno raspao, 1991. godine, bila je to manje revolucija, više masovno izmiranje. Ali, ipak, ono što je uslijedilo nije bila sloboda, već kaos. Tijekom 1990-ih je Rusija doživjela nekontroliranu inflaciju, kolaps javnih službi, te ogromni uspon oligarha i organiziranog kriminala. Država je bila slaba i nasilna, odsutna i prisilna; bila je to anarho-tiranija u praksi. Dmitrij Orlov je, u knjizi "Pet faza kolapsa", identificirao raspad Sovjetskog Saveza kao model sistemskog sloma u fazama: financijski kolaps, komercijalni kolaps, politički kolaps, društveni kolaps i konačno, kulturni kolaps. Prema Orlovu: sovjetska država je postigla uznapredovale faze sloma mnogo prije svog službenog kraja. Ljudi su preživjeli, ne kroz političku opoziciju, već izgradnjom paralelnih struktura: neformalnih ekonomija i mreža trampe, zajedničkih poljoprivrednih parcela, vjerskih institucija i proširenih srodničkih skupina. "Sustavi povjerenja, obitelji, religije, lokalne trampe zamijenili su urušavajući se državni aparat", piše Orlov, naglašavajući da je za opstanak potrebno lokalno znanje i fleksibilnost, a ne ideološka čistoća ili utopijska vizija.

Ove povijesne epizode, od brončanog doba do Hladnog rata, ilustriraju otrežnjujuću istinu: civilizacije se ne urušavaju uredno, niti završavaju oslobađajućim revolucijama. Umjesto toga, one erodiraju polagano. Kolaps je često popraćen paradoksalnim intenziviranjem državne kontrole, usred njihove rastuće nemoći. Upravo u tim graničnim prostorima se razotkriva pravi značaj odvojenosti, apoliteje i unutarnje snage. Oni koji prežive pad nisu oni koji polažu nadu u izbore, stranke, ili ideološke spasitelje. Niti su to oni koji se bacaju u destruktivnu pobunu. To su oni koji prepoznaju granice djelovanja, opasnosti vezanosti za umiruće sustave, uz pomoć tihe izdržljivosti. Jahanje tigra ili biti Anarh, u ovom povijesnom svjetlu, nije poetska apstrakcija. To je strateški, utemeljen pristup preživljavanju u doba raspadanja. U vremenima kada se piramida raspada i tigar udara, opstanak ne leži u reformi ili pobuni, nego u duhovnoj otpornosti, zajedničkom integritetu i filozofskoj jasnoći.

Pouke povijesti ne govore nam kako spasiti civilizacije, samo kako ih preživjeti kada padnu.

Put naprijed kroz tamu

Iskreno pogledati današnji moderni svijet znači pogledati u golemi ponor duhovne erozije, civilizacijske entropije i metafizičke zbunjenosti. Drevni stupovi vjere, plemena, vrline, reda su se urušili i ostavili za sobom ostatke konzumerizma, nihilizma i tehnokratske kontrole. Mnogi će se izgubiti u ovoj magli. Drugi će pokušati spasiti ruševine nostalgijom, bijesom ili iluzijom. No, oni koji su hodali zajedno sa Jüngerom, sjedili sa stoicima ili meditirali sa Budom, te konačno zajahali sa Evolom znaju da put naprijed nije prema van, već prema unutra. Zapad ne samo da propada, Zapad umire. Ovo nije ciklus zime prije ponovnog proljeća, nego je raspad i ubrzan je našom vlastitom nemogućnošću imenovanja bolesti. Kao što je ranije rečeno, ono što doživljavamo nije Spenglerov sumrak, već terminalna degeneracijska faza; sam pad Zapada, Spenglerovim riječima, bila je Europa prije Prvog svjetskog rata, a ne naše sadašnje doba. Kali Yuga nije simbolična, događa se sada. Svijet se ne raspada u dramatičnim ruševinama. Raspada se u fluorescenciji i udobnosti. Zato se sbe ovo čini toliko nestvarnim, toliko teškim za oduprijeti se: zavodi nas neka sudjelujemo. Ali, ako vanjski svijet ne nudi nadu, onda unutarnji svijet mora biti naše utočište, naš hram i naša tvrđava. To je središnja poruka: pravi buntovnik nije onaj koji viče na sustav, već čovjek koji odbija da ga sustav duhovno slomi. Anarh nije apatičan, samo je imun. Nije nemoćan, nego je skriven. Stoik ne čeka političko spasenje, svaki dan vježba kako bi izdržao. Budist se ne drži, on gleda kako svijet gori, a da ne bude progutan. Dok se čovjek Tradicije ne povlači u fantaziju, on kleči pred vječnim i postaje njegova posuda.

U tom smislu, predstavljena praksa nije strategija, nego je sveta disciplina. Dnevna meditacija. Jednostavnost. Tišina. Dobrovoljna teškoća. Vrlina. Strpljenje. Odbacivanje digitalne buke i lažnih hitnosti vremena. Nikakve rutine samopomoći. Obredi otpora. Oni su kostur nove unutarnje civilizacije. Niste ovdje kako bi popravili svijet. Ovdje ste da preživite i posijete tlo za nešto više. U tami Kali Yuge - ostati razuman, uspravan i iznutra suveren znači biti istinski heroj. Mitraistički put nije grandiozan, nego je ponizan. To je svakodnevna borba za održavanje vrline kada vas nitko ne nagrađuje, borba za zaštitu svetog kada ga svi oko vas oskvrnjuju, kao i borba za izgradnju struktura koje mogu donijeti plodove tek nakon što vas više nema. Jednog dana, na mračnom vrhuncu ovog doba, doći će konačni obračun između reda i kaosa. Svaki indoeuropski mit govori o ovoj kulminaciji: od Ragnaroka do Frashokeretija, od grčko-rimskog povratka Titana do keltske Druge bitke kod Mag Tuireda. Svijet će ponovno drhtati, a Mitra će pozvati ratnu družinu suočiti se sa arhidemonom, ali samo će dostojni odgovoriti. Sljedeće zlatno doba će biti otkupljeno krvlju heroja, baš kao što je svako prethodno doba svjetla kovano borbom protiv tame.

Modernost nas je oslabila. Udobnosti su nam otupile oštricu. Naučeni smo poslušnosti, a ne izvrsnosti; naučeni smo potrošnji, uz ignoriranje žrtvi. Ali, samo kroz teškoće, samo odbacujući našu vezanost za dekadenciju ovog umirućeg doba, možemo se ponovno roditi. Zajahati tigra ne znači povlačenje, nego sukob. To je Nietzscheova volja za moći u akciji, usmjerena ne prema van u dominaciju, već prema unutra u transformaciju. Kako se doba Posljednjeg Čovjeka raspada, Übermensch će se pojaviti u  tišini, noseći Tradiciju kao sveti teret. Baš kao što su germanska plemena razbila dekadentni Rim zato da bi postavila temelje kršćanstva, tako će i budućnost nastati iz sloma postmodernog Zapada....

Evola zaključuje u svom djelu "Pobuna modernog svijeta": 

"Ovaj opasan put može biti utaban. To je pravi test. Da bi bio potpun u svojoj odlučnosti, potrebno je ispuniti sljedeće uvjete: svi mostovi moraju biti presječeni, ne smije se pronaći podrška, povratak nije moguć; također, jedini izlaz mora biti naprijed. Tipično je za herojski poziv suočiti se sa najvećim valom znajući da su pred nama dvije sudbine: sudbina onih koji će umrijeti sa  raspadom modernog svijeta i sudbina onih koji će se naći u glavnoj i kraljevskoj struji nove struje. Prije vizije željeznog doba, Heziod je uzviknuo: "Da se makar nisam rodio u njemu!" Ali, Heziod je, uostalom, bio pelazgijski duh, nesvjestan višeg poziva. Za druge prirode postoji drugačija istina; za njih se primjenjuje učenje koje je bilo poznato i na Istoku: iako je Kali Yuga doba velikih razaranja, oni koji žive tijekom nje i uspiju ostati na nogama, mogu postići plodove koje ljudi koji su živjeli u drugim dobima nisu lako postigli."