Kako pisati o stvarima koje se rijetko spominju?

Možda je na ovoj slici otkriveno ono što nam je inače nevidljivo...

Što duhovi i plazma imaju zajedničko?

Susret kozmologije i paranormalnih pojava

Plazma (poznato kao neatomska ili subatomska materija) je najzastupljeniji oblik materije koji postoji. Naš poznati oblik zemaljske materije je zapravo vrlo rijedak u velikoj kozmičkoj shemi stvari. Iako je poznato kao "četvrto" stanje materije, plazma je zapravo prvo i najosnovnije (koje je znanstveno prepoznato) i čini preko 99% materije u poznatom svemiru. Plazme ima u izobilju u cijelom tzv. "vakuumu" prostora, između Sunca i Zemlje.⁠

Naziv plazma skovao je, 1928. godine, američki znanstvenik Irving Langmuir (1881.- 1957.). Svi radovi, od 1879. godine nadalje, o "ioniziranim plinovima" ili "zračećoj materiji" (termin Sir Williama Crookesa) je retrospektivno poznato kao istraživanje plazme.⁠ Sunce i zvijezde su plazma, kao i munje i kuglaste munje, između ostalog; vjerojatno su i divovski vanjski planeti plazma. Većina plazme je nevidljiva.⁠

Postoje razlozi zašto vjerovati da se plazma, zbog svojih samoorganizirajućih svojstava, može na neki način smatrati živom (anorganskim životom), također i da se može razviti u inteligenciju. U svemiru, izvan zaštitnih omotača Van Allenovih pojaseva, to se može dogoditi mnogo brže, nego što je to moguće sa organskim životom.⁠

Robert Temple sugerira: život je, u svom osnovnom obliku, "anorganski" i sastavljen je od predatomske materije (elektrona, protona i pozitivno nabijenih nepotpunih atoma zvanih ioni, tj. plazme). Slijedeći isti narativ, kao i Jay Alfred, Temple sugerira da su duhovna iskustva kroz povijest zapravo bila susreti sa plazma fenomenima, ili entitetima.⁠

Poznato je da plazma proizvodi vlastitu "prašinu" i "molekule prašine", iz kojih se "mogu pojaviti nabijeni plazma entiteti", kroz samoorganizaciju.⁠ Upravo kroz taj proces, Temple tvrdi da plazma-ljudi (i druga plazma-bića), koja su neprimjetna našim fizičkim osjetilima, mogu postojati i prolaziti kroz našu gustu materiju poput duhova, baš kao što je poznato da to čini kuglasta munja (plazmoid), zajedno sa laboratorijski stvorenim plazmoidima.⁠ Sposobnost kuglaste munje da se kreće kroz našu gustu materiju primjer je kvantnog tuneliranja u makrosvijetu. Kuglasta munja se može kretati protiv jakog vjetra, kao da uopće nema vjetra.⁠

(Napomena: Temple također sugerira da kuglasta munja i NLO mogu biti tehnologija nadzora, koja je poslana iz obližnjih Kordylewskih oblaka (dva ogromna prašnjava plazma oblaka), ponekad nazvani i "mjeseci duhovi". Oni kruže oko Zemlje otprilike istom brzinom; na istoj udaljenosti kao Mjesec (u Lagrangeovim točkama L4 i L5 sustava Zemlja-Mjesec). Nadalje tvrdi kako vrlo vjerojatno posjeduju inteligenciju, uz neshvatljive kapacitete pohrane i obrade podataka, poput divovskih digitalnih računalnih mozgova; možda su čak i samosvjesni. Međutim, slijediti ove ideje u našem istraživanju ovdje je izvan našeg dosega.)

Većina fenomena povezanih sa duhovima, izvantjelesnim iskustvima (OBE), astralnim ravnima, čak i "izvanzemaljcima" - teoretski se može objasniti fizikom plazme - zajedno sa raznim fenomenima koji se odnose na područja zagrobnog života. Dodatno istraživanje područja M-teorije (koja obuhvaća različite teorije struna) i drugih relevantnih grana fizike i kozmologije, donijelo je zapanjujuće uvide, kako je istaknuo Jay Alfred. U posljednjih nekoliko desetljeća su istraživači sve više razvijali paralelne znanstvene koncepte zajedno sa mnogim ezoteričnim konceptima, uključujući način na koji se njihova pretpostavljena "tamna materija" ponaša, što se precizno podudara sa materijom vidljivih "suptilnih tijela" ezoteričara/metafizičara.

Radi pojašnjenja: glavna kozmološka ideja o "tamnoj materiji" (kako je trenutno uokvirena u popularnom modelu) uvelike je opovrgnuta, što su pokazali istraživači modela Električnog svemira, zajedno sa Dan Winterom. Poanta nije podržati ovu ideju kao takvu, već uočiti konceptualne paralele sa ezoteričnim fenomenima, a koji se odnose na bestjelesnu svijest i takozvana suptilna tijela (za koja znamo da zapravo postoje).

Prema Temple-u: tamna tvar je plazma u različitim stanjima (plinovito, tekuće, čvrsto, itd.) koja je u "tamnom načinu rada" i stoga nam je nevidljiva.⁠ (Temple: "A New Science of Heaven")

Prema znanstvenicima koji rade na tom području: tamna tvar (čitaj: tamna plazma) može prolaziti kroz običnu tvar, kao i kroz drugu tamnu tvar, baš kao što "duhovi" mogu prolaziti kroz zidove. Svojstva plazme omogućuju "duhovima", ili drugim bićima iz eteričnih ekoloških niša, promijeniti svoju neprozirnost i nestati po volji. Vjeruje se kako bestjelesni entiteti također mogu stvarati električni  vjetar, proizvodnjom obične plazme.⁠

Postoje razlozi zašto se u paranormalnoj literaturi ponavlja ideja da duhove privlači i/ili stimulira električna energija. Kao što sugerira teza Jay Alfreda: u okruženju sa električnom opremom ili dalekovodima (budući je već blago ionizirano), vjerojatno je takvim bićima lakše generirati vidljivu običnu plazmu putem procesa "tamne ionizacije". 

Hipotetski, povećanje gustoće eteričkog ili astralnog tijela bi povećalo brzinu sudara između običnih ioniziranih čestica u blizini i čestica tamne materije relevantne ravnine/dimenzije, pritom stvarajući vidljivije efekte u našem frekvencijskom spektru. Kada su čestice "tamne plazme" prisutne u visokoj gustoći, dolazi do više sudara sa česticama obične materije, čime se istiskuju elektroni i ioniziraju čestice obične materije - tako se stvara obična plazma, svjetlost, toplina i elektricitet.⁠

To potencijalno objašnjava mnoge tzv. "paranormalne" pojave, uključujući: iznenadne bljeskove svjetlosti ili udare zvuka "niotkuda", pa čak i razna religijska ukazanja, "vatrene" kugle i viđenja "duhova". 

Ima dosta dokaza o tome da nefizička bića mogu manipulirati elektronikom. Alfred objašnjava fenomene, poput EVP (electronic voice phenomena) i drugih "anomalnih" elektroničkih događaja, dijelom stoga što plazma ima sposobnost (posebno tamna plazma tijela) generirati ono što on naziva "tamnim" radiovalovima, koji se mogu pretvoriti u obične mjerljive radiovalove. Slično tome, obične fotone može generiratiti obična (mjerljiva), i to tijekom spomenutog procesa tamne ionizacije.⁠ Ako pretvorba tamnih radiovalova ili tamnih fotona u njihove mjerljive obične kolege zvuči spekulativno, ima eksperimentalni dokaz da um zaista može  generirati mjerljivu svjetlost.

U skladu sa Alfredovim radom, veteran paranormalnog istraživača i lovac na duhove, Joshua P. Warren, piše: višestruki "sablasni" fenomeni se mogu replicirati putem plazme i iona, uključujući "kosu koja se diže na glavi, hladne trnce, trodimenzionalne svjetlosne oblike, objekte u pokretu". Iznenadno hlađenje zraka, u prisutnosti duha u prostoriji, popularan je trop u filmu i televiziji, ali temeljen na stvarnim iskustvima ljudi kroz povijest. Sukladno tome, u tome postoji i znanost. Warren pojašnjava ulogu iona i objašnjava kako se ionski vjetar osjeća kao fizički dodir, ima taktilnu kvalitetu, kao i da je povezan s osjećajem hladnoće:

"Električni naboji koji jure po koži također stvaraju ionski vjetar. To stvara hladan osjećaj na tijelu... To bi svakako moglo objasniti hladne trnce, kada se susretne duh". 

Dodatne činjenice iz Warrenovog istraživanja, koje povezuju plazmu sa manifestacijama duhova, uključuju sljedeće:

   - Elektrostatička energija može pomicati/manipulirati objektima. Stoga, "duh" dovoljno jake prisutnosti može stvoriti silu, pritisak i potencijalno napasti nekoga (ovo je rijetko), ili stvoriti razne fizičke pojave poput onih dokumentiranih u seansama (kucanje, prevrtanje stola), prikaz "utvara", kao u slučajevima poltergeista, itd.

   - Više je događaja povezano sa duhovima tijekom sušnijih mjeseci, kada se električni naboji teže gube u zraku.

   - Snažne koncentracije iona donose sa sobom određene arome, a statički elektricitet također stvara ozon (koji ima aromu koja se različito opisuje kao metalna, čista, nalik kloru, poput električne iskre, ili goruće žice i blago slatka).

   - Procjenjuje se da 60 do 70% aktivnosti duhova čine preminuli ljudi ili životinje.

   - "Otisci" ili "utvare sjećanja na mjesto" (tj. utvare rezidualne energije povezane s određenom lokacijom ili zgradom) mogu činiti dodatnih 20 do 30% utvara.

Područje Zemljine magnetosfere okrenuto prema suncu (danju) je komprimirano i jako uznemireno, dok je nekomprimirana strana (noću) mirnija. Noću, kada se polje širi, ono podiže ionosferu, koja reflektira EM valove. U mirnijim noćnim EM uvjetima, lovcima na duhove poput Warrena, lakše je pronaći i pratiti spektralne manifestacije; bestjelesne materijalizacije bi trebale biti lakše, teoretski.

Brzine zatvarača kamere, koje su brže od "brzine zatvarača" ljudskog mozga (od oko trideset sličica u sekundi), omogućuju kamerama vidjeti manifestacije "duhova" više frekvencije, nego što ih ljudsko oko može primjetiti. Stroboskopska svjetla (ili što brže, to bolje), također nam mogu pomoći da lakše vidimo "duhove".⁠ (Joshua P. Warren: "Kako loviti duhove", 2003.). Knjiga Boba Johnsona, "Okultni istražitelj" (2004.), istražuje neke od dramatičnijih sablasnih fenomena poznatih iz ekstremnijih ukletih pojava, poput dima koji izlazi ispod vrata i kukaca koji se iznenada pojavljuju kao niotkuda, čak i "opsjednutih" računala.

Knjiga o Jobu, iz Ketuvima (trećeg dijela hebrejske Biblije; temelja Starog zavjeta), sadrži izvanredan primjer onoga što bi se moglo protumačiti kao susret sa bestjelesnim entitetom i ionskim vjetrom, koji je ovaj generirao:

"Tada je duh prošao pred mojim licem; dlake na mom tijelu su se digle." (Job 4:15)

U knjizi, "Nova znanost o nebu", Temple daje fascinantan pregled povijesti mislilaca i škola mišljenja, od Aristotela do taoista, čije su ideje i percepcije utjecale na današnju fiziku plazme. 

Wal Thornhill: Jednostavni električni svemir

https://www.holoscience.com/wp/the-simple-electric-universe/

"Neki ljudi, u svakoj sljedećoj generaciji, vjeruju kako je njihova ona zadnja, koja je konačno sve jasno vidjela, da njihovi uvidi upućuju na istinu, konačni odgovor. Pa ipak, znanstvena otkrića se nastavljaju i današnja istina postaju sutrašnje anegdote."

(Gerrit L. Verschuur, "Interstellar Matters")

Od svog posljednjeg izvješća bio sam u Engleskoj, gdje sam sazvao sastanak ljudi koji se aktivno bave Električnim svemirom i problemom edukacije javnosti. Privlačenje pažnje za jednostavan električni model svemira je problem, jer su mediji posvećeni znanstvenoj fantastici Velikog praska. Poznati astronom, Fred Hoyle, proročki je napisao u knjizi "O ljudima i galaksijama" (1964.):

"Sve više profesija prelaziti će u područje zabave. Oni od nas koji nisu izravno zaposleni u ovoj industriji, shvatiti će naknadno kako se zapravo bavimo 'šou biznisom'."

Mnogo ranije, Georg Christoph Lichtenberg je bio još pronicljiviji: "Čovjek ne može dovoljno snažno tražiti od Neba: ako mu ono želi dopustiti da nešto otkrije, neka to bude nešto što će proizvesti prasak. Odjeknuti će u vječnost."

Nadam se samo da nije zbog znanosti. Veliki prasak nije "otkriven", nego su ga izmislili matematičari, slijedeći prijedlog belgijskog rimokatoličkog svećenika i astronoma,  Georgea Lemaîtrea, koji objašnjava podrijetlo svemira iz "prvobitnog atoma" ili "Kozmičkog jajeta koje eksplodira u trenutku stvaranja". 

Ova teorija prkosi principima fizike i nerealna je, zahtijeva da većina materije u svemiru bude nevidljiva (čak niti tamna), ali i da postoji misteriozna 'tamna' energija. Čak i galaksije moraju imati matematičke figure (crne rupe) u svojim sržima, kako bi objasnile samo neke od svojih karakteristika. Hoyle je vjerovao kako jedno jedino, obično i jednostavno opažanje, može srušiti snažno utemeljenu predrasudu, kao što je ova Velikog praska. Ali, kada vjerujete u teorije poput Velikog praska, logika nema ovlast i bilo koje opažanje se može prilagoditi.

Električni svemir razvijen je na plazma kozmologiji, što je priznata disciplina unutar praktične elektrotehničke struke, putem Instituta za elektrotehničke i elektroničke inženjere (IEEE). Recenzirani radovi o plazma kozmologiji objavljeni su u 'IEEE Transactions on Plasma Science'.

Slobodna rasprava u ovom časopisu podsjeća na znanstvene časopise od prije više od stoljeća, a ne na monokulturu velikog praska danas. Moj rad o električnoj prirodi supernova i zvijezda je objavljen tamo 2007. godine. Zanimljivo je da astronomi prikazuju zvjezdane boje i sjaj (Hezsprung-Russellov dijagram) poput "Alice kroz ogledalo". Lijevo i desno su obrnuto, što otežava uočavanje očite veze između električne energije koja dolazi do zvijezde, i boje, veličine i sjaja zvijezde.

Za razliku od kozmologije velikog praska, kozmologija plazme podliježe eksperimentalnim ispitivanjima u laboratoriju i slijedi Lichtenbergovu eksperimentalnu tradiciju. Svi 'praskovi' koje stvara su stvarni i bučni. Kozmologija plazme može jednostavnim fizičkim principima pokazati električno formiranje i ponašanje spiralnih galaksija i zvijezda, bez pribjegavanja hipotetskoj tamnoj tvari i crnim rupama. Gotovo cijeli vidljivi svemir sastoji se od plazme, tj. plina u kojem su neki atomi izgubili elektron ili dva. Međutim, za razliku od plinova sa ​​kojima smo upoznati na Zemlji, plazma snažno reagira na prisutnost elektromagnetskih polja i bolji je vodič od bakra. Njeno ponašanje opisano je kao složeno i "životno". To bi trebao biti trag! Svemir je u osnovi fenomen električne plazme.

Elektricitet postoji u svemiru. Magnetska polja, koja su otkrivena u svemiru, mogu se generirati samo električnim strujama. Radioteleskopi rutinski mapiraju galaktička magnetska polja, i njihova se konfiguracija polja podudara sa onima pronađenima u eksperimentima kozmologije plazme. Kada bi znanost bila reklamirana i otvorena potraga za istinom, onda bi trebali očekivati ​​kako će kozmolozi Velikog praska požuriti u laboratorije zbog plazme. Ništa od toga. Oni su u osnovi teorijski matematičari. Udaramo u umjetnu modernu barijeru specijalizacije.

Kulturni povjesničar, Jaques Barzun, definirao je "specijalizam" kao:

"....dio bontona, koji nalaže da se nijedan stručnjak ne smije zamarati brigama drugoga, kako ne bi bio smatran nametljivim i prikazivan kao neznalica. Specijalizam je rođen iz onoga što je filozof Arthur Balfour nazvao 'pogubnom doktrinom, kada je površno znanje gore od nikakvog znanja'. Nekontrolirani specijalizam, proizvoljno i isključivo društveno zlo, ne prepoznaje se zbog mrzovoljnog cehovskog duha kakav jest, i malo tko je dovoljno smion da kaže kako izrezivanje malog područja i iscrpljivanje njegovog tla pruža jednako toliko mogućnosti za zaštićenu neodgovornost,  kao i za znanstvenu temeljitost." ("Znanost: slavna zabava")

Plazmološki kozmolog, Eric Lerner, autor knjige "Veliki prasak se nikada nije dogodio", kaže:

"Jedna od najdestruktivnijih značajki metodologije velikog praska jest što prenosi ideju kako samo ljudi upućeni u izuzetno kompliciranu matematiku mogu razumjeti svemir. To je, naravno, argument careve nove odjeće. Ako ne možete vidjeti carevu novu odjeću, onda morate biti ili glupi ili nesposobni."

Inženjeri nisu ni glupi, niti su nesposobni.

Veliki dio hvaljenog uspjeha znanosti, tijekom prošlog stoljeća, može se pripisati inženjerima. Upravo su inženjeri ti koji preferiraju jednostavnost električnog svemira u stvarnom svijetu u odnosu na metafiziku velikog praska i crnih rupa.

Jednostavni električni svemir

Potpis dobre teorije jest njena jednostavnost. Jedan od sudionika londonskog sastanka je zaključio:

"Mislim da je Električni svemir zapravo vrlo jednostavan.

U biti, sve ovisi o pitanju postoji li elektricitet u svemiru ili ne. Uobičajeno je mišljenje da ne postoji; mi tvrdimo da postoji. Sve ostalo proizlazi iz toga.

Ono što pokušavamo učiniti jest izazvati znanstvenu revoluciju: Električnu revoluciju. Ova revolucija imati će dalekosežne posljedice, kao i Kopernikanska revolucija, koja se također temeljila na jednoj jednostavnoj ideji: da li je Zemlja ili Sunce u središtu? 

...Na isti način, vjerujem da u biti sugeriramo kako je puno lakše objasniti opaženo ponašanje svemira, ukoliko se dopusti da elektricitet ima ulogu. Da, možete razviti model samo za gravitaciju koji daje točne odgovore, ali živjeti sa 96% rezultirajućeg svemira koji je taman i ne promatrati ga, nije ništa bolje od imati više razina epicikla kako bi se objasnilo planetarno kretanje oko Zemlje.

Zato je tako jednostavno. Samo pretpostavimo da postoji elektricitet i sve postaje puno lakše." (Bob Johnson)

Povijest će pokazati kako je naša sadašnja kozmologija Velikog praska nesretna slučajnost vremena.

Temelji priče o Velikom prasku postavljani su početkom 20. stoljeća. U isto vrijeme, električne lampe su tek bile uvedene, a proučavanje električnih pražnjenja u plinovima bilo je u povojima. Rezultat je bio da je Einsteinova nova, ezoterična geometrijska teorija gravitacije (koja tretira prazan prostor kao 'objekt' koji se može iskriviti), kombinirana sa zanimljivim tumačenjem crvenog pomaka slabih ekstragalaktičkih objekata (koje sam Hubble nije favorizirao kao fizičke, najvjerojatnije) samo zato da bi se stvorila ideja o širenju svemira. Činjenica što ovo prkosi principu fizike u stvaranju materije ni iz čega na početku, ili Velikom prasku, čini se kao da nije zabrinjavala teoretičare. Trebala je. Pozivanje na "ultimativni besplatni ručak" nije znanost. Sa druge strane, i na temelju promatranja, Električni svemir pretpostavlja svemir nepoznate starosti i opsega.

"Tko smo, uistinu, mi kao vrsta da se usuđujemo postavljati tako moćna pitanja koja se tiču ​​podrijetla svemira, i u jedinstvenoj aroganciji vjerujemo da bi mogli imati točan odgovor, unutar kozmičkih mikrosekundi od postavljanja pitanja". (Gerrit L. Verschuur, "Interstellar Matters", radioastronom).

Radioastronomija je ključni alat za mapiranje kozmičkih krugova u električnom svemiru.

Intelektualna oholost teoretičara velikog praska je šokantna, pogotovo kada otkrijemo da znanost ne može objasniti niti  najjednostavnije pojave vezane sa materijom. Masa, gravitacija, magnetizam i svjetlost su misteriji.

(Napomena: na drugom mjestu je Thornhill predložio da je "gravitacija" električno pokretan fenomen. Dan Winter objašnjava fiziku implozije naboja, tj. zašto manje tijelo mase privlači veće)

Imamo jednadžbe koje opisuju što se događa kada se nabijena čestica ubrza. Ispustite nešto sa visine, struja prolazi niz žicu, te  svjetlost udari u površinu. Ali, matematički opisi ne predstavljaju fizičko stanje.  ✅

Prošlo je stoljeće svjedočilo velikom napretku u razumijevanju fenomena elektriciteta u vakuumskim cijevima, lučnim lampama, aparatima za lučno zavarivanje, industrijskoj elektroerozijskoj obradi, i eksperimentima ultra visoke energije u Nacionalnim laboratorijima Los Alamos i Sandia. Elektroinženjeri su prvi uočili zapanjujuće paralele sa astronomskim fenomenima, počevši od Zemljinih aurora.

Norvežanin Kristian Birkeland je početkom 1900-ih postavio elektromagnetski opservatorij unutar Arktičkog kruga. Povezao je magnetske učinke aurora sa električnim strujama koje teku između Sunca i Zemlje. Njegovi električni eksperimenti "Terrella" ("mala Zemlja") uspjeli su reproducirati značajke aurora, sunčevih pjega, kometa, itd. VELIKA LEKCIJA iz ovih eksperimenata jest:  zahtijevali su VANJSKU ELEKTRIČNU ENERGIJU, GENERIRANU NA ODREĐENOJ UDALJENOSTI. Posljednjih godina je njegovo ime povezano uz električne struje otkrivene u svemiru - "Birkelandove struje".

Inženjeri lako osvjetljavaju naše gradove električnom energijom, generiranom na određenoj udaljenosti od grada. Astronomima nikada ne pada na pamet da priroda koristi istu jednostavnu metodu osvjetljavanja galaksija. Nikada nisu razmatrali da bi zvijezde mogle biti kozmički električni fenomen, poput uličnih svjetala, koja prate putanju dalekovoda. Dr. Charles Bruce, član Instituta elektroinženjera, i Kraljevskog astronomskog društva, čiji je rad na munjama omogućio identifikaciju električne aktivnosti na Suncu, zvijezdama i galaksijama. Dobitnik Nobelove nagrade, Hannes Alfvén, školovao se za elektroinženjera, ali je nastavio stvarati veliki dio teorijske osnove električnog ponašanja u Električnom svemiru. Članak o njegovom radu, "Alfvénov električni svemir",  objavljen je u Boston Globeu, 20. ožujka 1989. godine. Alfvén je inzistirao kako je od najveće važnosti razumjeti kozmički sklop.

Ali, astronomi su ga ignorirali.

Stoga, otkrića o munjama i aurorama nastavljaju iznenađivati ​​fizičare, čak i u ovom svemirskom dobu. Možda za to postoji dobar razlog. Naše zemaljsko iskustvo jest iskustvo krutih tvari, tekućina i plinova. Područje koje nastanjujemo, između ionosfere (oko 80 km iznad nas) i površine Zemlje - jedno je od najrjeđih okruženja u svemiru. Nastanjujemo oko 0,001% ili manje svemira, gdje se plazma ne može naći prirodno osim u munjama i povremenoj aurori. Plazma je nazvana "četvrtim stanjem materije", ali obzirom na njenu sveprisutnost, bolje bi je bilo nazvati "temeljnim stanjem materije". 

To je stanje u kojem su neutralni atomi pomiješani sa nabijenim česticama, pozitivnim i negativnim. Ove čestice mogu biti male,  poput elektrona i protona, ili mogu doseći veličinu molekula i čestica prašine. U plinovitoj plazmi, kakvu nalazimo u cijelom svemiru, nabijene čestice jače reagiraju na elektromagnetske sile, nego na mehaničke ili gravitacijske sile. Jedan od rezultata koji vidimo kod munja jest sužavanje električnih struja, kako bi se formirale duge niti. Nitasta priroda plazme u svemiru je dobro  dokumentirana. Nije potrebna tamna tvar, posuta ondje gdje je potrebno kako bi se spasila teorija.

Električni svemir pretpostavlja da priroda ne skriva namjerno svoje tajne. Složenost, koju opažamo u svemiru, dolazi od vrlo jednostavnih električnih principa, i neki se mogu testirati vrlo jednostavnim aparatima. Znanost je otvorena svima. Vidljivi svemir jest električni fenomen, od strukture subatomskih čestica do superklastera galaksija u dubokom svemiru.

Model Električnog svemira dovoljno je jednostavan i može se podučavati malu djecu, ali prvo zahtijeva da se kozmologija uključi u znanstveni kurikulum, a zatim da se s njom postupa sa razumnom razinom važnosti. 

Za zrelijeg učenika, znanstveni kurikulum bi trebao uključivati ​​proučavanje ponašanja elektriciteta u plinovima. Svi su upoznati sa  munjama. Većina je vidjela fluorescentna i neonska svjetla. Migoljave "životne" niti, u novoj 'plazma kugli', omiljene su djeci. Ali,  poznavanje munja i neonskih svjetala ne znači i razumijevanje. Munje i ponašanje plazme, unutar tih staklenih cijevi i kugli, misterij je gotovo svima. Pa ipak, okruženje unutar tih objekata se najviše podudara sa okruženjem ostatka svemira.

Odlazeća predsjednica Međunarodne astronomske unije (IAU), Catherine Cesarsky, nedavno je izjavila:

"Mislim da bi se mladi znanstvenici trebali čuvati ispiranja mozga. Trebali bi gledati dalje od putnih karata, čak i ako u njih uložimo najbolje što znamo. Također, trebali bi se oduprijeti prevelikoj specijalizaciji, na štetu šire slike. Najbolji način da se izbjegne efekt popularnosti jest gledati stvari sa distance, povezivati ​​različite ideje."

Vrijeme je za drugu ideju u astronomiji.

Električni svemir je nova 'velika slika' svemira, koja "gleda stvari sa distance i povezuje različite ideje". Ako je znanost postala 'show business', onda je široka panorama Električnog svemira prikladna za Imax kino predstavu, kao ništa prije. Električni svemir oslobađa nas ograničavajuće ljuske metafizike velikog praska, i pokreće nas u stvarni svemir. Naša budućnost ovisi o tome. Mogući znanstveni, tehnološki i kulturni napredak će biti, kako je to Arthur C. Clarke tako vješto izrazio, "nerazlučiv od magije". 

Novi uvid u "morfogeno polje"

Premošćivanje ezoteričnog i znanstvenog u kvantnoj biologiji

Morfogeneza kao holografija

Materijal u nastavku je izravni proizvod rasprave o studiji Geoffrey Hodsona, iz 1929. godine, o prenatalnom životu i procesu inkarnacije osobnosti/duše u fizičko tijelo. U svjetlu Hodsonovog materijala, razmotrimo sljedeći moderni materijal suvremenih istraživača, Richarda Alana Millera i Ione Miller. 

"U trenutku ovulacije dolazi do definitivnog pomaka u električnim poljima tijela žene. Membrana u folikulu puca i jajna stanica prolazi niz jajovod. Spermij je negativan u odnosu na jajnu stanicu. Kada se spermij i jajna stanica spoje, membrana oko jajne stanice postaje hiperpolarizirana, isključujući druge spermije. U tom trenutku se formira elektromagnetski entitet. 

Oplođena jajna stanica sadrži sve holističke informacije potrebne za stvaranje potpunog, funkcionalnog ljudskog bića. Naša je tvrdnja da DNK, u središtu svake stanice, stvara hologram višestaničnog stvorenja, izražavanjem i projiciranjem DNK u središte stanica.

Biohologram, koji projicira embrionalni živčani sustav, tvori trodimenzionalni uzorak rezonantnih struktura. Ove strukture ponašaju se kao akustični valovi ("Riječ"), djeluju kao vodiči polja za protok materije i energije. Holograme "čita" elektromagnetsko ili akustično polje, koje prenosi informacije genskih valova izvan granica kromosomske strukture, do ostatka tkiva fetusa.

U ovom novom razumijevanju, DNK i kromosomski aparat su sustav za snimanje, pohranjivanje, pretvaranje i prijenos genetskih informacija, na materijalnoj i fizičkoj razini polja." (Miller and Miller, From Helix to Hologram)

https://richardalanmiller.weebly.com/helix-to-holgram.html

Bez obzira na prigovore o legitimnosti koncepata DNK i genetike, bit spekulativne teze Millerovih, čini se kao da se vrlo dobro slaže sa Hodsonovim vidovitim opažanjima energetske dinamike, uključene u inkarnaciju "duše" u ljudsko tijelo.

Izvješća vidovnjaka i metafizičara, kako postoji suptilni energetski predložak za izgradnju oblika, a postoji prije fizičkog tijela, dobila su podršku od različitih istraživača. U 1940-ima, neuro-anatom, Harold S. Burr, sa Sveučilišta Yale, otkrio je da daždevnjaci posjeduju električno energetsko polje oblikovano poput daždevnjaka, kao i da taj energetski nacrt postoji čak i u neoplođenom jajetu. Burr je otkrio električna polja oko svih vrsta organizama, uključujući plijesni, daždevnjake, žabe i ljude.⁠ Vidovnjak Charles Leadbeater izrazio je, početkom 1900-ih, kako u slučaju ljudskog fetusa (za vidovnjake) ovo eteričko energetsko polje u početku izražava oblik i veličinu tijela bebe, koje mora izgraditi: "Vidovnjaci, vidjevši ovu malu figuru, nalik lutki, kako lebdi oko (a potom unutar) tijela majke, ponekad su je zamijenili za dušu buduće bebe." 

Promjene u električnim nabojima Burrovih električnih polja čine se u korelaciji sa rastom, snom, regeneracijom, svjetlošću, vodom, olujama, razvojem raka, čak i sa rastom i opadanjem Mjeseca. Npr. u svom eksperimentu sa biljnim sadnicama, Burr je otkrio električna polja koja su nalikovala stvarnoj odrasloj biljci.⁠ (McTaggart, The Field)

Zanimljivo, stručnjak za poligrafiju, Cleve Backster, otkrio je električne cikluse u elektrodiranom pilećem jajetu, koji su na poligrafskom grafikonu izgledali vrlo slično otkucajima ljudskog pulsa i javljali su se brzinom od oko 157 otkucaja u minuti, što je u literatuti utvrđena brzina otkucaja srca za pileći embrij, star oko tri dana, u inkubaciji.⁠

Barbara Brennan, bivša fizičarka i današnja vidovnjakinja, primjećuje kako fizička tkiva postoje isključivo zahvaljujući već postojećem vitalnom polju iza njih: "Ovaj odnos podržan je u promatranjima rasta biljaka od strane dr. Johna Pierrakosa i mene. Korištenjem visokoosjetne percepcije (vidovitosti), primijetili smo da biljka projicira matricu energetskog polja u obliku lista, prije rasta lista, a zatim list izraste u taj već postojeći oblik." 

U slučaju ljudi, neopipljivi utjecaj individualiziranog inkarnirajućeg "Ega" (koji biljke ne posjeduju), sigurno je potreban za oblikovanje eteričkog tijela iz opće "eteričke materije". Eterička materija, nalik plazmi, neće se sama oblikovati u potreban oblik,  iako ima vlastitu kvazi-inteligenciju. Eterično polje, "čini se kao da cijelo vrijeme predviđa rast fizičkog djeteta, te je djelomično utonulo u tijelo do trenutka zrelosti". (Sherwood, The Country Beyond)

Jay Alfred pomiruje suptilna tijela koja naziva bioplazmom, sa plazmom sastavljenom od izuzetno visokoenergetskih "superčestica", kako to postulira teorija struna: "Postoji međusobni afinitet između bioplazme i fizičko-biomolekularnih tijela. Bioplazma fetusa obavija fizičko-biomolekularni embrij dok prolazi kroz ubrzanu morfogenezu, u odnosu na fizičko-biomolekularni embrij. Fizičko-biomolekularno tijelo stoga je potaknuto bioplazma (eteričnim) tijelom, koje djeluje kao elektronička matrica i vremenski razlučeni hologram, koji vodi njegov razvoj..."⁠ (Alfred, Jay: Evolution of Dark Plasma Life Forms on Earth)

www.dapla.org/plasma_life_forms.htm

Bioplazma tijelo se može promatrati kao elektro-holografsko "morfogeno polje", koje pokreće izgradnju i održavanje oblika, predložak koji postoji u "kvantnom polju" ili "impliciranom redu", prije manifestacije biologije i unutar uskog prozora poznatog elektromagnetskog spektra. Kao koherentno informirajuće polje, ono veže kvantne događaje u korist morfogeneze.

Giuliana Conforto, bivša astrofizičarka, predavala je klasičnu i kvantnu mehaniku, istražila je ideju međuigre između elektroslabog polja fizike (za koje vjeruje da je svjesna sila) i "eteričnog tijela". 

Ona tvrdi kako elektroslaba sila, i to posebno njene neutralne glasničke čestice poznate kao Z bozoni - igra vitalnu ulogu u biologiji i svijesti. Bozoni se smatraju temeljnim "nosiocima sile". U trenutnoj fizici, Z bozon je jedan od tri nosioca slabe nuklearne sile, uz W⁺ i W⁻ bozone. Slaba sila igra ključnu ulogu u radioaktivnom raspadu, nuklearnim reakcijama i interakcijama temeljnih čestica, ali danas fizika ne priznaje vezu između Z bozona i biologije, a kamoli svijesti.

https://www.giulianaconforto.it/

Conforto nadalje sugerira kako ovi Z bozoni mogu utjecati na orijentaciju nuklearnih spinova unutar ljudskog tijela. No, ona ide dalje i tvrdi: elektroslabo polje - koje ujedinjuje slabu nuklearnu silu i elektromagnetizam - igra temeljnu ulogu u morfogenezi. Prema njoj, elektroslabo polje organizira atomske i subatomske čestice, upravljajući transformacijama na subatomskoj razini.

Z bozon, čestica koja posreduje slabu silu, ima jedinstvenu sposobnost interakcije sa česticama kojima nedostaje električni naboj, što ga čini potencijalnim medijem za utjecaj svijesti na materijalni svijet. Z bozon također može prodrijeti kroz materiju bez gubitka energije (za razliku od fotona), i zahvaljujući tom svojstvu, ona tvrdi kako bi Z bozoni mogli biti oblik "skrivene svjetlosti", koja povezuje fizičku materiju sa suptilnim energijama. Ljudsko tijelo je, također, strukturirano ovim suptilnim eteričnim poljem, koje djeluje kao nacrt za fizički oblik.

Jedna od Confortinih najuvjerljivijih ideja se odnosi na vrstu moždanih stanica zvanih astrociti. Ona tvrdi kako astrociti mogu interagirati sa elektroslabim poljem, omogućujući tako mozgu da se poveže, ili surađuje sa eteričnim poljem.⁠

Dr. Adrian Klein koristi koncept eteričkog polja, u svojoj teoriji, o tome kako funkcionira proces inkarnacije u paradigmu "fizičkog života". On navodi: "Dostupni eterični predložak, koji nosi implicitne redove informacijske esencije, može se povezati sa  fluktuacijama polarizacije elektromagnetske zigote, kaskadnim rezonantnim lancem harmonika, putem subkvantnih propagacija fluksa. Ovaj proces "informira" subkvantne genetske obrasce, kao rezultat superluminalne nelinearne fotonske oscilacije. Proces embriološke transkripcije odvija se pod koherentnom biofotonskom regulacijom…" 

Jednostavnije rečeno: eteričko polje/predložak "prenosi" ili rezonira sa informacijama o identitetu i nacrtu, iz dolazne "duše"/Ega u zigotu (oplođeno jajašce), i u konačnici informira "genetski" izraz, kojim upravljaju vlastiti koherentni biofotoni tijela, i oni bi "prenosili" ili odražavali kromosomske informacije kroz cijeli organizam, nelokalno i istovremeno.

Godine 2008., Paul von Ward, objavio je novu ideju nazvanu 'Genom duše'. Ova ideja ukazuje "na moguće proširenje dvojnog roditeljskog genetskog nasljeđa u složeniju genetsku trijadu", gdje dolazeće 'ja' (koje će se tek roditi) donosi vlastitu informacijsku bazu podataka u roditeljski "genetski" sustav i "time utječu na roditeljski sustav, daljnjim modulacijama u biokemijskim mapama DNK⁠11…"

Ovdje smo proširili koncept engramiranja (utiskivanja memorije u neuronsko tkivo) kako bi uključili transživotne informacije, koje proizlaze iz hiperprostora/impliciranih narudžbi/Izvornog polja. U skladu s drugim istraživačima, Klein sugerira kako je "kvazi-materijalni", eterični predložak/polje, posrednički princip, koji informira biokemijski proces morfogeneze (proces izgradnje oblika).

Kleinove riječi daju snažnu podršku Hodsonovim studijama vidovitosti kada navodi da se u trenutku oplodnje, onda kada se polarizacija stanične membrane promijeni, "treći genetski unos se ubrizgava u sustav izvan roditeljskog genetskog nasljeđa, zapravo izvan našeg fizičkog svijeta".

Izvor je vlastita informacijska baza podataka dolazne "duše" iz hiperdimenzija/etera/impliciranog reda/imaginalnih područja/Izvornog polja. Ovo je vezano uz informacije iz kolektivne/kulturne baze podataka.

Kao što je gore navedeno, Hodson je primijetio: u trenutku oplodnje bljesak svjetlosti proizlaui iz najviše razine inkarnirajućeg Ega u spermu/spermatozoid, opskrbljujući ga kreativnim impulsima i energijom iza morfogeneze. U Atwaterovoj knjizi, "Vječni anđeli", slučaj 53, Marianthi, dijeli sjećanje prije začeća o "intenzivnom sjaju", koji je obavijao njene roditelje u trenutku njenog začeća. 

Oblik fizičkog tijela, kako to vidi Hodson, određen je eteričnim kalupom. To je uglavnom akustične prirode (sastavljen od fonona?). Sam kalup formira nekoliko utjecaja: zvuk koji emitira zigota, zvuk koji emitira podatak predstavljen u fizičkom "trajnom atomu", i drugi čimbenici. Kada se spermij spoji sa jajnom stanicom i sada je prijemčiv za programiranje - pokreće se protok sile iz "astralne ravni", nakon čega odmah slijedi "fizički trajni atom", koji se veže za zigotu (oplođeno jajašce). To aktivira privlačnu silu stvaranja oblika, prema Hodsonu, koji je svoja vidovita istraživanja proveo početkom 1900-ih.

Kao što Klein navodi, koristeći leksikon biofizike 21. stoljeća: red se ubrizgava u proces izgradnje oblika iz nelokalnih informacijskih polja, vodeći morfogenezu. Kvazimaterijalni eterični predlošci grade mrežnu strukturu energetskih polja na kojima se razvija fizičko tijelo. "Par od 23 kromosomska seta klasične genetike postaje učinkovit atraktor za dolaznu, suptilno energijom posredovanu, informacijsku bit inkarnirajućeg entiteta", Kleinovim riječima.⁠

(Klein: "A Scientifically Acceptable Mechanism for the Reincarnation Process of the Self", International Journal of Creative Research Thoughts, Volume 8, Issue 7, July 2020.)

Još jedno fascinantno otkriće se odnosi na bljesak svjetlosti za koji je Hodson izvijestio da je vidio u trenutku oplodnje, a koji je proizašao iz najviše razine Ega u spermij. To se odražava u našoj paradigmi fizičke stvarnosti: u trenutku začeća opažen je mjerljiv (iako ultra-slab) bljesak, koji je snimljen prvi puta 2014. godine. Uzrokuje ga val kalcijevih iona, ili ono što bi se moglo nazvati protokom plazme, koji se kreće kroz oplođenu jajnu stanicu/zigotu. Poznato je da se javlja kod ljudi i drugih sisavaca.

Kako izvještava Klein (2020.): "Signal spermija pokreće u jajnoj stanici kratkotrajno povećanje unutarstaničnih Ca+2 iona, što rezultira 'potencijalnom oplodnjom' membrane. U trenutku oplodnje dolazi do nagle hiperpolarizacije, iznenadnog oslobađanja  paketa, bogatih cinkom, unutar stanice." Ovo iznenadno izbacivanje cinka unutar stanice je snimljeno fluorescentnom mikroskopijom kao "zapanjujući bljesak svjetlosti", sada poznato i kao "cinkova iskra", odnosno, potpis aktivacije jajne stanice. "Ovo je u skladu sa prvim unutarstaničnim prolaznim Ca, pokrenutim na mjestu ulaska spermija". 

Klein detaljnije objašnjava proces (re)inkarnacije kako ga on vidi:

"Dolazeće Ja, koristeći svoje suptilne energetske ovojnice, aktivira se kako bi prošlo barijeru (nulte točke energije) fotonskim signalom, koji emitira cinkova iskra jajne stanice. Snažni, pojačani biofotonski atraktor, tako isporučen kao interdimenzionalna veza, zapliće se sa dolaznom eteričnom strukturom, koja prenosi ogromnu informacijsku složenost Sebstva." 

Klein tvrdi kako je ova "hiperdimenzionalna" konfiguracija nabijena virtualnim fotonima, te se sposobna zaplesti sa svojim prijemnim polom i zatim djeluje na oplođenu zigotu od trenutka začeća. Kada je cijela dolazna struktura osobnosti (Ego) na svom mjestu, proces (re)inkarnacije je učinkovito dovršen.

Klein navodi da njegova teza ne krši klasične zahtjeve genetike, već ih proširuje u retrokauzalnu, hiperdimenzionalnu subkvantnu perspektivu, priznajući nedavna istraživanja koja ukazuju na drugi sloj (meta)genetskog koda, uz klasični genetski kod. Ovaj dodatni sloj informacija/koda proizlazi iz polja etera/nulte točke i smatra se da utječe na roditeljsko nasljeđivanje iz metagenetskog polja.

Iskustva bliske smrti i Kluverove konstante oblika

Što geometrijski uzorci tijekom smrti i promijenjenih stanja otkrivaju o duši?

Sredinom i krajem 1920-ih je Heinrich Kluver (1897.-1979.), rođen u Njemačkoj, sustavno proučavao učinke meskalina na njegove korisnike. Osim što je proizvodio snažne halucinacije, karakterizirano jarkim, "vrlo zasićenim" bojama i živopisnim slikama, Kluver je primijetio da meskalin proizvodi četiri ponavljajuća geometrijska uzorka, koje je nazvao "konstantama oblika". To su: 1. rešetke, uključujući saće, šahovske ploče i trokute; 2. paučine; 3. tuneli; i 4. spirale.⁠

https://en.wikipedia.org/wiki/Form_constant  (Također i: Keith Augustine, Near-Death Experiences)

Kluverove konstante oblika su se pojavljivale i kod drugih halucinacija izazvanih drogama, ali i prirodno nastalim halucinacijama, što možda sugerira sličan fiziološki proces koji leži u samoj osnovi "halucinacija" (proizlaze iz različitih okidača). Međutim, ovo je možda najmanje zanimljiv dio njegove priče.  Važno je napomenuti da se konstante oblika pojavljuju i u bliskim doživima smrti (NDE). Npr. jedan NDE je izvijestio kako je "tunel bio poput hlača prekrivenih najlonom" (što sugerira uzorak nalik mreži). Druga osoba je rekla da je tunel bio "nalik mreži", uspoređujući ga sa paukovom mrežom.⁠

Nakon srčanog udara, jedan je čovjek doživio blisku blisku smrt koja je uključivala viđenje rešetke ili paučine, što je opisao kao sveprožimajuću "mrežu moći". O Sličnoj bliskoj smrti je izvijestio Johann Christophe Hampe, gdje se osoba koja je doživjela NDE, "kretala velikom brzinom prema mreži velike luminoznosti. Niti i čvorovi, gdje su se svjetleće linije presjecale vibrirali su ogromnom hladnom energijom." 

Ovaj jezik sugerira centripetalnu, fazno konjugiranu električnu imploziju, kao npr. "ogromna hladna energija". 

Kao što Dan Winter ističe: rešetke, paučine/mreže, tuneli i spirale, "sasvim točno odražavaju slijed pletenica, samu DNK!". Čak i uzorci saća impliciraju konjugaciju valne faze, jer svaki šesterokut koji čini dio uzorka sadrži, tj. formiran je od strane Zlatnog reza (1:1,618), pri čemu je Zlatni rez matematička osnova optimizirane električne implozije, stoga i fraktalnosti.

Winter ponovno nudi izvanredan uvid tvrdnjom kako Kluverove konstante oblika čine geometrijski niz - kreću se od rešetke/mreže, preko paučine, do tunela, zatim do spirale (implozija i ubrzanje usavršenim Zlatnim rezom) - i otkrivaju ugrađivanje kompresije superponiranih spinova. Ovaj niz polja je "karta smrti i slijedeće dimenzije - to je niz superponiranih spinova." 

Ubrzo nakon što je Winterov prijatelj, Dan Schreiber, umro od agresivne leukemije, čini se kao da je potvrdio "kartu smrti", koju je Winter opisao kroz kontakt sa zajedničkom prijateljicom Phionom Gitsham, praktičarkom kineske medicine sa šamanskom obukom i razvijenim intuitivnim sposobnostima. Ona je rekla Winteru: "....prošao je kroz mene otprilike pet puta i spomenuo mi je vas u ovom procesu, kako bi me podsjetio na vaš rad. Također mi je pokazao nešto, nekoliko sati nakon što je preminuo, vezano uz fiziku konjugacije srca i bio je uzbuđen, rekavši: 'Konjugacija Dana Wintera!'“  Gitsham se osvrnula na "vrstu konjugirajuće merkabe", koja se pojavila pred njom, i dodala: "Ima i zvuk, poput dubokog basa koji ulazi i izlazi", za što Winter potvrđuje da je "heterodin - vrhunac u implozivnoj konjugaciji". Prema Gitsham, Schreiber je bio u blaženstvu.

Ove osjećaje odražavaju i razmišljanja stručnjaka za smrt nakon smrti, Lewisa Browna Griggsa, koji bezrezervno izjavljuje: "Točan trenutak smrti nije ništa drugo nego čisto blaženstvo."

Griggsovo prvo iskustvo bliske smrti se dogodilo u ožujku 1977. godine, u prometnoj nesreći. U trenutku udara, "duh je odmah napustio mjesto i poletio kao mali bijeli tornado. To je najbolja metafora koju imam."

Griggsov drugi NDE dogodio se 20 godina kasnije, 1997. godine, nakon što je drvo palo na njega tijekom raftinga, slomilo mu lubanju i uništilo lijevi frontalni režanj. Bio je u komi osam dana.⁠ Srećom, jedna zajednička stvar koju literatura o NDE-u jasno pokazuje jest da je većina ovih iskustava i posebno onih dubljih, u osnovi blaženo iskustvo.

(Osobna napomena: Ujutro 30. listopada 2022. godine, oko 6 sati ujutro, opuštao sam se u pospanom postmeditativnom stanju mira, kada sam primijetio zujanje koje je preplavilo moje tijelo. Kako se pojačavalo, primijetio sam da u mislima vidim uzorak rešetke/mreže, više kao mreža. Slijedeće čega se sjećam jest kako je moja svijest naizgled prevezena kroz mračni "tunel", i brzo ulazi u drugu (malo prigušenu/tamnu) percepciju piramide (lokacija nepoznata), koja se ocrtava na nebu. Sjećam se da gledam u zvijezde. Moje prve misli bile su o tome kako je "tunel" zapravo "zvjezdana vrata", i da smo mi naša vlastita zvjezdana vrata. Blaženstvo/mir je jedini put kroz ušicu igle.

3D crnilo: Čini se kao da je i ovo moje iskustvo uključivalo ono što je Bruce Moen nazvao "3D crnilo", ili ono što je Robert Monroe (prije njega) nazvao "baršunastim crnilom". Ovo nije bilo iskustvo Praznine. Ono što se događa: tama iza vaših kapaka (vaše vidno polje je obavijeno tamom) poprima trodimenzionalnu dubinu. Ovo "područje svijesti" su iskusili mnogi ljudi. Prema Moenu, može se smatrati "središnjim čvorištem u transportnoj mreži", kao da sadrži međudimenzionalne portale prema drugim područjima svijesti ili određenim ljudima, ako se tako želi.⁠ Ako me sjećanje dobro služi, susret sa dubinom 3D Crnila se dogodio ranije, prije  rada na Kluverovim konstantama oblika i putovanju kroz "tunel/Zvjezdana vrata/portal", u nedostatku boljeg izraza. Brendan)

Razumijevanje paralelnih stvarnosti i alternativnih "ja"  

Istraživanje kolektivnog informacijskog polja, izvantjelesna iskustva i gledanje na daljinu

Osnivač Monroe Instituta i pionir izvantjelesnog iskustva, Robert Monroe, koristio je široki pojam "Lokacija II", kako bi obuhvatio beskonačna prostranstva tzv. astralnih ravni; područja u kojima se nalaze nebesa i paklovi na koje utječemo vjerovanjem.

"Lokacija I", sa druge strane, bio je njegov izraz za ono što je doživljavao kao "konsenzualnu fizičku stvarnost", iz svog izvantjelesnog stanja, što je tehnički: obližnja astralna ili "zona stvarnog vremena". Dakle, pojmovi Lokacija I, II i III se odnose na izvantjelesna, eksomatska stanja svijesti, pri čemu se Lokacija I, općenito, doživljava kao gotovo točna replika obične fizičke stvarnosti, sa istim ljudima i mjestima.

Anthony Peake, u knjizi "Izvantjelesno iskustvo", sugerira kako su se odstupanja u Monroeovom izvještavanju događala zato što se Monroeova izvantjelesna iskustva zapravo nisu događala u fizičkoj stvarnosti, niti u astralnim ravnima Lokacije II, već u paralelnoj, alternativnoj zemaljskoj stvarnosti Lokacije III, tj. u unutarnjem prostoru. Drugim riječima (Bohmovim terminima): fizička stvarnost jest eksplicitni red; dok Lokaliteti I, II i III predstavljaju implicitni red, ili potencijalnu, alternativnu verziju, naše stvarnosti.

Monroe je otkrio kako je Lokalitet III izuzetno sličan našoj Zemlji, no njegovoj civilizaciji nedostaje elektronika, elektromagnetika i izgaranje goriva, tu je bio donekle anakronističan, jer je jedna od lokomotiva bila na parni pogon. (Monroe, Putovanja izvan tijela)

Ako je Lokalitet II, prema Monroeu, jednostavno ono "gdje" idemo svake noći tijekom spavanja i predstavlja dio zemaljskog astralnog iskustva zagrobnog života; Lokalitet III je možda manje prilagodljiv, bez novog načina gledanja na stvari.

Nick Sambrook, sa iskustvom u računarstvu i kibernetici, sugerira da su ti različiti "Lokalni položaji" samo način pojednostavljenja mnogo složenijeg i interaktivnijeg informacijskog sustava (u svijesti), slično kao što Google Earth ima različite oblike prezentacija i povijesti unutar sebe - proizvedeno i pohranjeno unutar operativnog sustava - a koji predstavljaju fizički svijet⁠.

Ovo je vjerojatno bolje objašnjenje, i moguće obuhvaća sve tri Monroeove različite Lokacije. .

Lokacija III se činila Monroeu kao neka vrsta paralelne/alternativne Zemlje, ondje gdje postoji druga verzija njega samog. Tu je osobu nazivao „Ja Tamo“. Monroe se spontano i nakratko zatekao kako preuzima, moglo bi se reći "opsjeda", tijelo "Ja Tamo", i pritom se pitao kakvu je nevolju mogao prouzročiti ovom paralelnom ja kao rezultat nasumičnih upada u njegovo tijelo i život.⁠

Kako piše pronicljivi Anthony Peake: njegov "Ja Tamo" morao je doživljavati ove događaje slično malim "odsutnostima", "paraleli temporalne epilepsije unutar paralelnog svemira". 

Graham Dack je još jedan OBE, koji je uočio dvojnika sebe u onome što se činilo kao paralelna stvarnost. No, zadržao se podalje,  samo kao promatrač, dok se njegovo drugo ja ondje sastajalo sa suprugom. Frederick Aardema jest još jedan koji je iskusio alternativne verzije svog života i kuće, također sa suprugom. 

Peake sugerira: izvantjelesna iskustva (OBE) Monroa su se zapravo dogodila na Lokaciji III, paralelnoj (možda i potencijalno) Zemlji,  koju je Monroe pronašao. To bi mogao biti razlog zašto su njegovi pokušaji da iz ovog stanja dobije vjerodostojne informacije, a koje se odnose na fizičku zemlju, ponekad davali razočaravajuće rezultate (barem je to jedna mogućnost).

Sambrookovo objašnjenje da sve Lokacije postoje kao različiti konstrukti, unutar interaktivnog sustava svijesti i informacija, čini se najrealnijim, te još uvijek objašnjava neslaganja.

Što se tiče malih "izostanaka" koje je Monroe nanio svom alternativnom ja na Lokaciji III, Peake primjećuje kako epilepsiju mogu izazvati ožiljci ili lezije na mozgu, nastale uslijed nesreća ili bolesti. Kada se epilepsija usredotoči na temporalne režnjeve, ljudi obično doživljavaju epileptičku "auru", potpuno je nepovezana biopoljem aure, koja djeluje slično sustavu ranog upozorenja da dolazi napadaj. U tom smislu, Peake smatra uvjerljivim što Monroe opisuje osjećaj, koji je neposredno prethodio njegovom prvom izvanbrodskom iskustvu (OBE), kao vibraciju koja prolazi kroz njegovo tijelo poput bezbolnog električnog udara, slično migreni. Monroe je pokazivao i druge simptome stanja aure, uključujući slušanje glasova (poput svojih "Pomagača"), kao i susret sa  govorećim svjetlom (sve u stanju OBE).

Ova vrsta iskustva datiraju iz vremena Starog zavjeta, čak i dalje. 

(Posjetio sam vlastitu Lokaciju III: Iskustvo koje sam imao oko 2020. godine, dok sam primao uzorak krvi, izravno govori o ideji paralelne stvarnosti. Ukratko, onesvijestio sam se dok sam sjedio na stolici; očito vrlo uobičajeno za zdrave mlade muškarce, iz meni nepoznatih razloga. Ono što me nakon toga uznemirilo nije bilo to što sam izgubio svijest, već to što sam se odmah našao kako živim drugi život u potpuno drugačijem svijetu, gotovo kao "neki prolaznik". Bilo je potpuno opipljivo, koherentno i stvarno, i osjećao sam se potpuno normalno i poznato; kao najprirodnija stvar na svijetu. Znao sam da imam život tamo i samo sam "nastavio obavljati svoje poslove". Sjećam se da sam izašao van, bio sam na putu negdje.

Međutim, za moju voljenu i uznemirenu Aimee (u liječničkoj ordinaciji), Brendan je još uvijek sjedio na stolici, zabačene glave. Prevrtao sam očima i treperio, kao da imam neku vrstu napadaja. Ali, bio sam potpuno nesvjestan Brendana D. Murphyja i njegovog tijela. Moje "ja" bilo je negdje drugdje i osjećao sam se dobro u tom drugom životu.

Jesam li nekako pomaknuo svoje mjesto svijesti na alternativno ja, negdje drugdje u kvantnom hologramu, tj. multiverzumu? Je li to bila "Lokacija III", još jedan prikaz ja i zemaljskog života izvan polja vjerojatnosti, dok je poznatija verzija Brendana D. Murphyja trenutno bila izvan mreže? Kakav god bio odgovor, drago mi je da nije dugo trajalo.)

Fizičar Tom Campbell, koji je radio sa Monroeom u ranim godinama, tvrdi kako su ovi "paralelni svjetovi", zajedno sa našim alternativnim ja - teorijske verzije videoigre zemaljskog života koje postoje samo kao potencijali, sve dok ih ne pokrenu različiti izbori slobodne volje. Drugo ja i njegov okvir stvarnosti nisu potpuno neovisna verzija, istog ontološkog statusa, iako se čine potpuno stvarnima, tijekom naših posjeta.⁠ (Campbell, My Big TOE) 

Po mišljenju Iana Lawtona: Monroeovi izleti na Lokaciju III sugeriraju da postoje divergentnije verzije ljudske "videoigre", koje se odvijaju zajedno "uz" našu, barem prema potencijalu. (Lawton, Afterlife)

Kako bi potkrijepio svoj argument, u korist "Lokacije III", koja objašnjava Monroeovu paralelnu stvarnost i nedostatke percepcije OBE, Anthony Peake također ukazuje na nedosljednosti u drugim istraživanjima, poput onoga koje je uključivalo pokojnog vidovnjaka, Inga Swanna (eksperimeni daljinskog promatranja (RV), koje je financirala CIA).

Jedan od Swannovih RV zadataka bio je daljinsko promatranje Jupitera, u vrijeme kada se o planetu malo znalo. Ispravno je uočio prsten oko Jupitera, protivno svim znanstvenim očekivanjima iz tog vremena. Ugledni vidovnjak, Harold Sherman, istovremeno je samostalno izveo vlastiti RV Jupitera i zabilježio gotovo identična opažanja.

Sherman je primijetio ogromne vulkanske vrhove, dok je Swann vidio masivne planinske lance - samo što do danas nema dokaza da je uopće moguće formiranje planina u Jupiterovoj plinovitoj atmosferi vodika i helija. Dakle, nešto od onoga što su vidjeli odnosilo se na Jupiter (prstenovi), a nešto nije (iako Jupiterov mjesec Io ima vulkane).

Peake sugerira: Sherman i Swann su, u gledanju na daljinu (RV), sudjelovali u zajedničkoj halucinaciji,⁠ što samo po sebi neki ljudi mogu smatrati izvanrednim, budući se pretpostavlja kako su "halucinacije" interno generirane iluzije, ograničene na nečiju glavu. 

Razlikujem se samo neznatno, i sklon sam misliti kako su percepcije ovih dvaju udaljenih promatrača bile mješavina činjenica (prstenovi) i fikcije, koja je vjerojatno utemeljene na očekivanjima i predrasudama (planine i vulkani). Ne vjerujem da su greškom vidjeli mjesec Io, jer Io nema prstenove, stoga vjerujem da je mješavina činjenica i fikcije u virtualnoj stvarnosti, kao rezultat pomicanja svijesti (ili sinkronizacije) sa kvantnim poljem informacija (vjerojatnosti ili mogućnosti) i njegovim sadržajem, a koji je generirao čovjek (što je vjerojatnije objašnjenje). Dobro je poznato kako nečija očekivanja mogu utjecati na vaše iskustvo u ovim iskustvima virtualne stvarnosti (svijeta uma). Dakle, oba promatrača jesu zaista vidjela djelomično točnu zajedničku "halucinaciju", jednog dijela našeg Sunčevog sustava, putem polja vjerojatnosti/mogućnosti/informacija.

Sambrook sažima ovaj zajednički proces gledanja na daljinu, te opisuje: "Naš kolektivni um očajnički pokušava stvoriti udaljenu percepciju stvarnosti na temelju snova, činjenica, vizija i mašte. Ovaj virtualni konsenzusni svjetonazor iz snova se dijeli, usavršava i projicira pojedincima, svedok se ne konsolidira na vrijeme, kako bi odražavao fizičku stvarnost kroz znanost i istraživanje⁠."

Ako trebate ovo ponovno pročitati nekoliko puta, samo naprijed. Ovaj način gledanja na percepciju, a koja proizlazi iz promijenjenih stanja svijesti, još nije dobro uspostavljen.

Mnogi "astralni projektori", koji istražuju kolektivno informacijsko polje, čini se kao da se u početnim fazama projekcije nalaze u fizičkom svijetu, "zoni stvarnog vremena" bliskoastralnih podravni. Međutim, prisutnost anomalija može ukazivati ​​na prelazak u astralne frekvencije (ili podravni). Prozaični detalji, poput boje zida ili položaja stolice, mogu biti pogrešni. Ove vrste stvari predstavljaju oblik "fluktuacije stvarnosti".

Iskusni "astralni projektor" i autor, William Buhlman, podijelio je: polako mu je sinulo kako izvantjelesno okruženje zapravo nije pravi fizički svijet, nego je to nefizički simulakrum, zbog čega su postojale male varijacije između nefizičkog i fizičkog namještaja, kao i drugih predmeta.⁠ Buhlman dodaje da je, kako bi mogao vidjeti ono što izgleda kao njegovo normalno fizičko okruženje, njegova unutarnja vibracijska stopa morala biti relativno gusta ili spora. Suprotno tome, otkrio je kako čin "zahtjeva za sviješću i jasnoćom,  automatski povećava unutarnju frekvenciju nefizičkog tijela". 

Stoga, da bi "duhovi" utjecali na fizičku materiju, ili stvorili "poltergeist" poremećaje, moraju dovoljno sniziti svoju svijest, točnije frekvenciju, kao bi se uskladili sa fizičkom materijom. Tek tada mogu djelovati kroz svoje impulse, želje i hirove, npr. bacati stvari ili premještati namještaj. Buhlmanov "eksperiment sa svijećom", u kojem je pokušao (u svom izvanzemaljskom iskustvu) ugasiti svijeću koju je zapalio prije projekcije, bio je neuspješan. Uspio je samo ugasiti astralni pandan. Teozof, Arthur Powell, napisao je 1927. godine: "Nitko ne može pomaknuti fizički objekt pomicanjem njegovog astralnog pandanta, kao što nitko ne može pomaknuti ružu pomicanjem njenog parfema." 

Kako bi utjecali na "fizičko", prvo morate pasti u fazu s njim ili generirati dovoljno "potpale" (termin Tom Beardena), tj. naboja i sile kako bi utjecali na fizičku materiju. Inače se čini kako da se samo igrate sa virtualnom stvarnošću astralne simulacije fizičkog.

Hvala na čitanju. 

BY: Brendan D. Murphy