Pogled u nadolazeću duhovnu prazninu

Sekularizam, nihilizam i seksualna degeneracija definiraju moralnu krizu u kojoj se Zapad nalazi. Za tradicionaliste, ovaj pad je pogoršanje koje se čini kao da je stiglo niotkuda, dok libertini to vide kao kulturnu apoteozu i oslobođenje Zapada od kršćanske moralne represije. Međutim, pad vjere, pa prema tome i morala, u modernoj civilizaciji, nije jedinstven samo za Zapad. Zapadna kultura, kao i sve prethodne visoke kulture, nakon što postignu kulturni, vojni, politički i ekonomski uspjeh, skliznuti će u oholost i dekadenciju, metafizičku i sociološku žetvu fenomena ateizma. Lažno, zlatno doba ateizma ne može trajati vječno. Poput parazita, mora konzumirati religijske i kulturne temelje civilizacije kako bi se održalo, što neizbježno dovodi do kulturnog kolapsa. Povijest pokazuje: kada društvo dosegne svoju najnižu točku - kada se društvena stabilnost raspadne i nestane smisao - ljudi traže utočište u vjeri, očajnički traže uspostavi reda u kaosu. Kao što je H.P. Lovecraft je u djelu "Poziv Cthulhua" primijetio:

"Najmilosrdnija stvar na svijetu, mislim, jest nemogućnost ljudskog uma da poveže sve svoje sadržaje. Živimo na mirnom otoku neznanja usred crnih mora beskonačnosti, i nije nam bilo suđeno da putujemo daleko. Znanosti, svaka u svom smjeru, do sada su nam malo naštetile; ali jednog će dana spajanje razjedinjenog znanja otvoriti tako zastrašujuće vidike stvarnosti i našeg strašnog položaja u njoj, te ćemo ili poludjeti od otkrivenja, ili pobjeći od smrtonosnog svjetla u mir i sigurnost novog mračnog doba."

U memetičkom kontekstu, Cthulhu simbolizira naš položaj u povijesnom ciklusu: kaos i ludilo vođeno ateističkim idealima i pogrešnom znanstvenom ambicijom.

Moderni sekularizam, rušeći duhovne i kulturne tradicije, prisiljava ljude da se suoče s ponorom nihilizma. Vremenom će društvo lišeno vjere i smisla neizbježno pobjeći "u mir i sigurnost novog mračnog doba", te će doći do ponovnog rođenja duhovnosti kao odgovor na civilizacijski očaj.

Taj povijesni proces, bijeg u zagrljaj novog mračnog doba vjere je ono što je Oswald Spengler nazvao "Drugom religioznošću", što je ključna komponenta njegove šire teze u djelu "Propast Zapada", gdje najavljuje konačni metafizički slom visoke kulture, prije njenog fizičkog pada. To je kulturna faza koja se pojavljuje nakon što civilizacije dožive preporod duhovnosti, a koji se pojavljuje nakon razdoblja sekularizma i racionalizma, tijekom kasne ili "zimske" faze civilizacije, nakon sloma tradicionalnih religijskih i ideoloških okvira. Kako navodi Oswald Spengler: 

"Svugdje se samo poigrava s mitovima, u koje nitko zapravo ne vjeruje, kušaju se kultovi za koje se nada kako bi mogli ispuniti unutarnju prazninu. Pravo vjerovanje je uvijek vjerovanje u atome i brojeve, ali zahtijeva ovaj visokoumni hokus-pokus, da bi ga dugoročno učinilo podnošljivim. Materijalizam je plitak i iskren, lažna religija plitka i neiskrena. Ali, činjenica da je ovo potonje uopće moguće nagovještava novi i istinski duh traženja koji se proglašava, prvo tiho, ali ubrzo i naglašeno i otvoreno, u civiliziranoj budnoj svijesti... Druga religioznost je jednostavno ona prve, istinske, mlade religioznosti - samo drugačije doživljene i izražene. Počinje s racionalizmom koji nestaje u bespomoćnosti, zatim oblici proljeća postaju vidljivi, i konačno se cijeli svijet primitivne religije, koji se povukao pred velikim oblicima rane vjere, vraća u prvi plan, moćan, pod krinkom popularnog sinkretizma, koji se može naći u svakoj kulturi u ovoj fazi." 

Ovaj tekst istražuje povijesne cikluse religijskog propadanja, sekularizma i konačne respiritualizacije u raznim civilizacijama, kako bi se povukle paralele sa trenutnom putanjom Zapada. Spenglerove ideje pružaju okvir za razumijevanje toga kako iscrpljivanje sekularnih ideologija i materijalizma može dovesti do oživljavanja duhovnih vrijednosti i pojave novih kulturnih oblika - ubijanjem starih kulturnih ideja. Analizira propast tradicionalne religije, uspon sekularnih ideologija, posljedično moralnu prazninu i predvidljiv povratak religioznosti.

1. Propast tradicionalne religije nakon svjetskih ratova

Era prosperiteta neminovno rađa dekadenciju i ateizam. Kulture kojima nedostaju religijski i moralni kodeksi suočavaju se s reformacijom i ateizmom. Ova dekadencija je predvidljiva, kao što pokazuje povijest. Glavni primjer su stari Grci, čija je pobjeda nad Perzijom i dominacija Atene iznjedrila klasičnu grčku civilizaciju. Ovo razdoblje mnogi su pozdravili kao jedno od izvanrednih dostignuća čovječanstva. Međutim, Atena je, osim svoje poznate arhitekture, bila prepuna seksualne degeneracije, političke korupcije i lošeg upravljanja. Ova je kultura davala prednost seksualnim šalama i erotskoj poeziji nad mitologijom, što je vidljivo u padu kazališta od Eshila do Aristofana, koji je pokrenuo komične trendove, nalik modernim sitcomima (kao Menanderova Nova komedija). Svjetovno plemstvo je prihvatilo ateizam i materijalizam, pod utjecajem Protagore - što je dovelo do fokusa na političke intrige, promiskuitet i komercijalne spekulacije. Zlatno doba je propalo kada je Sparta, poznata po svojim ratničkim vrlinama i preziru prema materijalizmu, porazila Atenu. Međutim, filozofska revolucija Sokrata, Platona i Aristotela dovela je u pitanje atomizam i materijalizam, revitalizirajući grčku religiju, koja je bila slična protestantizmu i odražavala Spenglerov pogled na racionalno osiromašenje vjere. Spenglerov fenomen intelektualnog osiromašenja vjere prisutan je i u pojavi konfucijanizma i Stotinu filozofskih škola u Kini, koje su zamijenile tradicionalnu mitologiju dinastija Xia i Shang, tijekom proljetnog i jesenskog razdoblja. Upanišade u Indiji bile su racionalistički pristup Vedama za osobno spasenje. Islam je zamijenio judaizam kao vjeru semitskih naroda. Pojava protestantizma, nakon dekadencije renesansnog razdoblja, urušila je prevlast skolastičkog rimokatolicizma.

Ipak, međudjelovanje vjere i razuma (u različitim tradicijama) ne učvršćuje njihova uvjerenja, nego ubrzava put prema ateizmu. Čini se, kada društvo počne racionalizirati religiju, ono je također počne rastavljati, tražeći odgovore na božanske misterije - ne kroz misticizam, nego kroz znanstveno istraživanje. Ova potraga za razumijevanjem obično dovodi do ateizma, čega je značajan primjer znanstvena revolucija. Iako je europska znanstvena revolucija u početku imala za cilj shvatiti Božje stvaranje, na kraju je dovela do stvaranja tajnih ateističkih skupina, poput masonstva i prosvjetiteljstva, koji su otvoreno zagovarali znanost i razum (materijalizam) - kao alternative vjeri. Kao što Julius Evola u svojoj knjizi "Jahanje tigra" navodi: 

"Kada se izgubi razina svetog, apsolutni princip se spušta na razinu čistog ljudskog morala - to definira racionalističku fazu "stoičke dužnosti" i "moralnog fetišizma", što je, usput rečeno, jedna od karakteristika protestantizma. U spekulativnoj filozofiji, ova faza ima za svoju oznaku, ili simbol, Kantovu teoriju kategoričkog imperativa, etičkog racionalizma i "autonomnog morala". Ali, kada moral izgubi svoj korijen, koji je izvorni i učinkoviti odnos čovjeka s višim svijetom, prestaje imati bilo kakav neranjivi temelj, a kritičari ubrzo imaju bolji tenelj od toga. "Autonomni moral", koji je sekularan i racionalan, jedini je otpor svakom prirodnom impulsu, te je prazna i kruta zapovijed, jer "trebaš" neki čvrsti sadržaj i da bi opravdao taj sadržaj, tlo popušta pod teretom. Nema podrške za one koji su sposobni promisliti do kraja. To je već slučaj i sa Kantovom etikom. U stvarnosti, u ovoj fazi ne postoji "imperativ" koji ne podrazumijeva pretpostavljenu, aksiomatsku vrijednost određenih neobjašnjenih premisa,  koje ovise jednostavno o osobnoj jednadžbi, ili o prihvaćenom stanju stvari u danom društvu. Faza raspadanja, koja slijedi nakon faze etičkog racionalizma, definirana je utilitarnom ili "društvenom" etikom. Odričući se bilo kakve intrinzične ili apsolutne osnove za "dobro" i "zlo", predloženo opravdanje za ono što je ostalo od moralnih normi jest ono što odgovara pojedincu za njegovu vlastitu korist, kao i za njegov materijalni mir u društvenom životu. Ali, nihilizam je već vidljiv iza ovog morala. Kada više nema nikakvog unutarnjeg ograničenja, onda svaka radnja i ponašanje se čine dopuštenima, sve dok se mogu izbjeći vanjske sankcije društvenih zakona, ili ako je netko prema njima ravnodušan. Ništa više nema unutarnju normu i imperativni karakter. Radi se samo o prilagođavanju društvenim kodeksima, koji zamjenjuju nadjačane zakone religije." 

Daljnji uzrok smrti filozofske religije dolazi onda kada visoka kultura osvoji svoju kulturnu sferu, postajući civilizirana sila. Kombinacija civilizacijske iscrpljenosti i centralizacije bogatstva, pobjedom nakon razdoblja svjetskog rata, ovo djeluje kao kulturna kiselina na moral starog poretka u korist mira, stabilnosti i obilja. Ratni užasi čine svaku sljedeću mlađu generaciju zainteresiranijom za ekonomiju i kulturne događaje, koji se temelje na užitku, nego za usredotočenost na vjeru i lakonsku vojnu spremnost. Pobjeda u razdoblju svjetskog rata nije posljedica vjerskih vrlina i zakona rata, što pokazuje kako Bog nije donio pobjedu - nego je posljedica razvoja tehnologije (industrije, znanosti, birokracije). Pomiješano s nadolazećom komercijalnom ekspanzijom, nakon razdoblja svjetskog rata, pogoduje tome da ljudi religiju vide kao previše krutu za moderni svijet. Stoga traže nove sekularne ideologije, kako bi si opravdali vrijednosti bez Boga, ili samo opravdali svoja materijalistička, hedonistička,  nihilistička uvjerenja. Europsko kršćanstvo nakon Drugog svjetskog rata, kao i pobjeda Rima nad helenističkim svijetom, dobri su primjeri. Krenuvši od prosvjetiteljstva, radikalnih ideologija liberalizma i socijalizma (koje su zapravo sekularni oblici kršćanstva), sve je nastojalo promijeniti Europu, što je na kraju dovelo do Francuske revolucije i Napoleonskih ratova. Kako katolički povjesničar, Christopher Dawson, u svom djelu "Dinamika svjetske povijesti" navodi: 

"Tri glavne zamjene za religiju u modernom dobu, demokracija, socijalizam i nacionalizam, tipične su za doba prijelaza iz religijskog u sekularno društvo, a svaka od njih temelji se na jednom od ovih temeljnih čimbenika. Demokracija temelji svoju privlačnost na svetosti Naroda - posvećenju naroda; socijalizam na svetosti rada - posvećenju rada; a nacionalizam na svetosti domovine - posvećenju mjesta. Ovi koncepti i dalje izazivaju istinski religioznu emociju, iako ta emocija nema osnovu u transcendentnim religijskim vrijednostima. To je religijska emocija odvojena od religijskog uvjerenja. Društvene aktivnosti više nisu posvećene dovođenjem u vezu s transcendentnim stvarnostima i vrijednostima, koje su pravi objekti religije. One su, takoreći, posvećene same sebi, uzdignute u zamjene za ciljeve kojima su prije bile podvrgnute." 

Iako Napoleon nije uspio uspostaviti liberalno carstvo demontiranjem starog poretka, liberalizam i socijalizam su se ponovo  pojavili, kao pandemijske revolucija sve do 1848. godine, kada je tradicija pobijedila revolucionarni duh. Tijekom 19. stoljeća, od 1815. do 1914. godine, unatoč značajnom napretku industrijske revolucije, kršćanstvo je opadalo kako su nove ideologije:  liberalizam, socijalizam, anarhizam, socijalni darvinizam, nacionalizam, nihilizam u Rusiji, rani fašizam - dobivali na snazi. Mnogi Europljani su se identificirali kao kršćani, iako su mnogi bili materijalisti. To su pravilno primijetili Dostojevski i Nietzsche, koji su prepoznali pravu prirodu tog doba. U djelima poput "Demona", "Zločina i kazne" i "Braće Karamazova", Dostojevski kritizira rusku duhovno bankrotiranu kulturu, koja se bori s nihilizmom i gubitkom istinske duhovnosti, uz barbarski poriv za nasiljem,  kako bi pronašlo smisao u sekularnim ideologijama. Nietzsche je promatrao smrt Boga, povezujući čovjekovu preokupaciju napretkom koji je potkopavao božansko i pojačani fokus na sigurnost i udobnost. Za razliku od Dostojevskog, koji je ovo razdoblje smatrao problematičnim, Nietzsche ga je vidio kao priliku da oslobodi arijevskog čovjeka od ograničenja kršćanskog morala, zalažući se za povratak aristokratskim poganskim vrijednostima, u "Antikristu" i "Tako je govorio Zaratustra". Ipak, Nietzscheov Übermensch nije bio nihilistička doktrina, poput Crowleyjevog "čini kako ti je volja", već sličan Dostojevskom i njegovoj podršci pravoslavnom kršćanstvu, s ciljem da se duhovna praznina na Zapadu ispuni novom svrhom i spriječi socijalistička katastrofa.

Unatoč svemu, kršćansko vjerovanje se zadržalo u značajnoj mjeri. U raznim segmentima europskog i ruskog društva, pojedinci su se iskreno pridržavali kršćanskih načela, unatoč kulturnim promjenama, jer su obje regije održavale duboko ukorijenjenu vezu sa svojom srednjovjekovnom kršćanskom baštinom, koja je bila povijesno sidro za njihov identitet. U europskom kontekstu, kršćanstvo je bilo vitalno načelo koje afirmira život. Međutim, suočilo se s erozijom usred razaranja putem dva  svjetska rata, što je dovelo do značajnog pada tradicionalnog kršćanskog autoriteta, i to diljem Europe. Prvi svjetski rat je uništio europski duh, dok je Drugi svjetski rat razorio njegove fizičke strukture. U međuvremenu su sekularni režimi - ruskog ateističkog doba (SSSR) i New Deala u Americi - dominirali svjetskim kulturnim krajolikom. U svom djelu "Nakon napretka: Razum i religija na kraju industrijskog doba", John Michael Greer ilustrira kako je rat uzrokovao slom civilizacijske vjere i prihvaćanje ateizma na Zapadu. On navodi: 

"U slučaju europskog društva u cjelini, moglo bi se snažno argumentirati kako se ista stvar dogodila otprilike pola stoljeća,  nakon Nietzscheovog vremena: slom Europe u vrtlogu rata, zablude i masovnih ubojstava, doba koje je uslijedilo nakon psihotičnog sloma cijelog kontinenta. Rat koji je započeo 1914. godine je okončan tek više od tri desetljeća kasnije, po cijenu jednakog kontinentalnog uništenja. Zapadne kulture 19. stoljeća su tako zamijenile svoj tradicionalni monoteizam -  novostvorenim monantropizmom - sustavom vjerovanja koji je bogatu raznolikost čovječanstva izravnao u jednu apstraktnu figuru, Čovjeka, i napunio tu figuru većinom titula i atributa božanstva, koje se očekivalo da će zamijeniti. Spisi iz 19. i 20. stoljeća koji su spominjali našu vrstu, gotovo su uvijek koristili ovu apstrakciju s velikim slovom, i proglašavali se gospodarom stvaranja, ciljem evolucije, nasljednikom kozmosa, itd., kroz cijelu litaniju samovažnih gluposti koje su okruživale ovaj ljudski projekt u to vrijeme. U to vrijeme, kao što sam sugerirao, to je bilo adaptivno, u čisto pragmatičnom smislu. Pomoglo je potaknuti brzi rast industrijskih sustava, namamiti kratku povijesnu epohu, onda kada su obilna fosilna goriva i drugi neobnovljivi resursi omogućili takve sustave. Nedostatak eksperimenta je bilo to što je ostavio vrlo malo prepreka barbarstvu refleksije, a te su se barijere odmah srušile nakon što bi ih udarile čizme."

Kršćanstvo je nekoć ujedinjavalo društvo, ali njegov autoritet je slabio kako su sekularizam i znanstveni racionalizam rasli. Ovaj pomak obilježen je davanjem prioriteta empirijskim dokazima nad vjerom, padom posjećenosti crkava u Europi i SAD-u, te kulturnim usponom egzistencijalističkih i materijalističkih stavova koji osporavaju religijske doktrine. Pokreti Nove ljevice iz 1960-ih, poput Weathermena i Crnih Pantera, bili su ključni u potkopavanju dominacije američkog kršćanstva. Zalagali su se za socijalnu pravdu - uključujući prava crnaca i feminizam - kako bi reformirali Ameriku u navodno pravednije društvo. Slični pokreti pojavili su se i po Europi, različitih utjecaja, ali ateizam je već bio uhvatio korijenje diljem starog kontinenta.

Za razliku od 19. stoljeća, kada se većina identificirala kao kršćani i radikala je bilo malo; 20. i 21. stoljeće svjedoče opadanju religije i rastućem ateizmu kao prevladavajućem uvjerenju. "Pokret Novog ateizma", iz 2000-ih godine, odražava ovaj kulturni pomak, favorizira sekularne ideologije, koje su često prikrivene nihilizmom i materijalizmom. Modernom Zapadu sve više nedostaje vjere i morala, zamagljuju se rodne razlike, prihvaćaju lažna obećanja o neograničenim resursima i sigurnosti, tako se ostvaruje Nietzscheova vizija robovskog morala. Povijesna paralela se može pronaći u rimskom osvajanju helenističkog svijeta i Kartage. Priljev robova i zlata je pojednostavio život i odveo rimski Senat u trivijalne zavjere. Visoki moralni standardi, koji su  vezani uz rimsku religiju, npr. kroz Marka Furija Kamila, Cincinata i Scipiona Afričkog - ustupili su mjesto mentalitetu usmjerenom na moć i gomilanje bogatstva. Republika se suočila s krizom, što je pridonijelo padu drevnog grčko-rimskog panteona i tradicionalnih kultova gradova-država. Ova vjerska praznina je potaknula nastanak ateističkih filozofskih pokreta, poput stoicizma, epikurejstva i cinizma - koji su prodrijeli u Rim iz Grčke, tijekom helenističkog razdoblja. Prijelaz sa obiteljskih kultova na sekularne filozofije, koje su davale prioritet osobnoj etici, olakšao je uspon utjecajnih osoba, poput: Marija, Sule, Cezara, Pompeja, Marka Antonija i Oktavijana (Cezar August). Oni su politici pristupali kao igri, nisu bili usmjereni na postizanje statusa velikih ljudi. U drugim dijelovima svijeta se pojavljivao isti trend:

   - Kina: Škola stotinu misli, osnovana tijekom razdoblja Zaraćenih država, osporila je konfucijansku ortodoksiju, utrla put legalizmu i drugim sekularnim filozofijama.

   - Islamski svijet: Čista Braća i sufijski pokret, u Abasidskom kalifatu, nastojali su uskladiti znanost, filozofiju, magiju i islamsku duhovnost, često se sukobljavajući s ortodoksnim islamom.

   - Indija: Ideologije, poput škola Samkhya i Charvaka, pojavile su se kao materijalističke alternative vedskim tradicijama, promičući ateizam i skepticizam.

Sekularne ideologije modernog doba - Novi ateizam, Lenjinizam i američki Konzumerizam - zamjenjuju religije i djeluju kao pseudoreligije. Iako izvana odbacuju tradicionalnu duhovnost, često oponašaju njene strukture. Npr. lenjinizam i staljinizam su u ruskoj kulturi zahtijevali ideološku odanost, nalik religijskoj ortodoksiji. Slično tome, materijalizam svojstven američkom konzumerizmu svodi život na potrošnju, odražavajući hedonističke sklonosti npr. Epikurejaca u grčko-rimskom društvu. Ovi sustavi naglašavaju neposredno zadovoljstvo i osobno zadovoljstvo nad dugoročnim ispunjenjem ili duhovnom svrhom. Poput ovih drevnih filozofija, američki konzumerizam njeguje perspektivu gdje materijalni uspjeh i osjetilna iskustva predstavljaju najveće dobro, potiskujući tako zajedničke i transcendentalne težnje u drugi plan.

2. Konačno iscrpljivanje tradicionalne religije

Ateizam negira Boga, filozofiju i metafiziku, čineći ga neodrživim za društvo. Znanost je metodologija, a ne ideologija. Stoga, prava zapadna religija obuhvaća nihilizam, hedonizam i materijalizam. Pretjerivanje kroz seks, hranu, alkohol, droge i konzumerizam - ne pruža istinsko ispunjenje. U prosperitetnim vremenima, ovakva ideologija prikriva takva svoje djelovanje kao pseudo-duhovno. Moderni pojedinac daje prioritet užitku i posjedovanju, često zanemaruje dublje vrijednosti, poput ljubavi, obitelji i kulture, odbacujući ih kao zastarjele. Potraga za smislom vodi pojedince do prihvaćanja alternativnih štovanja. U današnjoj kulturi, "probuđena ideologija" djeluje kao kvazireligija, usvajajući pritom kršćansku etiku poput jednakosti, ali ih iskrivljuje i odvaja od duhovnih temelja. Ova odvojenost može uzrokovati krutost, kao i umanjiti njihovu moralnu težinu. Probuđena ideologija odražava rane kršćanske ideale. Isus, radikalni rabin, osporavao je materijalizam i korupciju, poučavajući  jedinstvu među čovječanstvom i osuđujući pohlepu. Naglašavao je kako se Kraljevstvo nebesko treba ostvariti na zemlji, potičući time kraj svjetovne korupcije u potrazi za duhovnim socijalizmom.

Isus je odgovorio: "Ako želiš biti savršen, idi, prodaj svoje stvari i daj siromasima i imat ćeš blago na nebu. Zatim dođi i slijedi me." (Matej 19:21)

Ovaj koncept kršćanskog komunizma je vidljiv po povijesnim zapisima, od ranih crkvenih otaca (Origen), koji su prakticirali sakaćenje genitalija kako bi postigli ideološku čistoću, pa sve do ranih protestanata, poput valdenžana, katara i husita, koji su prihvatili socijalistički način života. Posebno za katare: nepotrebnost obitelji i veganstvo su postali temeljni principi. Thomas Moreova "Nova Atlantida", u biti, služi kao komunistička polemika, nada kako će se Amerika razviti u idealnu kršćansku utopiju,  oslobođenu razlika i tradicija Europe, koja je autentično kršćanstvo učinila nemogućom zbog dugogodišnjih europskih tradicija nacije, plemstva i grčko-rimske poganske prošlosti. Svojim seljačkim pobunama, protestantska reformacija je nastojala voditi rat protiv svećenstva i plemstva (odražavajući presliku francuske, poslije i ruske revolucije). Istovremeno, komunističko kraljevstvo, 'Novi Jeruzalem' u gradu Münsteru, predvođeno anabaptistima, promoviralo je ekonomski i seksualni komunizam. Protestantske sekte, poput Diggera i Levelera u Engleskoj, bile su protiv privatnog vlasništva, tu su i jansenističke hereze u Francuskoj, pokreti osnivanja komuna u Americi 19. stoljeća, pojava modernog pokreta za socijalnu pravdu unutar američkog protestantizma, teologija oslobođenja u Latinskoj Americi, te učenja Jima Jonesa koji je ispreplitao socijalističku ideologiju s kršćanstvom, pa sve do modernog Vatikana gdje je papa Franjo javno komentirao kako su kršćanstvo i komunizam bratske ideologije. Papa Franjo je izjavio: "Mogu samo reći da su nam komunisti ukrali zastavu. Zastava siromašnih je kršćanska. Siromaštvo je u središtu Evanđelja“, rekao je, navodeći biblijske odlomke o potrebi pomaganja siromašnima, bolesnima i potrebitima. 

Zapažanja u ovom tekstu ne predstavljaju iscrpan prikaz inherentno socijalističkih karakteristika kršćanstva, niti se radi o pokušaju iznošenja neutemeljenih tvrdnji. Umjesto toga, ovi pojmovi potječu od cijenjenog katoličkog povjesničara Christophera Dawsona, koji je pretpostavio kako postoji veza između marksizma i suvremene socijalne pravde s kršćanstvom, karakterizirajući ih kao sekularnu manifestaciju kršćanske vjere, što on objašnjava u raznim značajnim citatima: 

"Svoju jedinu paralelu u prošlosti pronalazi u pokretima najekstremnijeg religijskog tipa, poput anabaptista u Njemačkoj 16. stoljeća, te Levellera i Pete monarhije u puritanskoj Engleskoj. A kada proučavamo živote osnivača modernog socijalizma, velikih anarhista, pa čak i nekih apostola nacionalističkog liberalizma, poput Mazzinija, odmah osjećamo da smo u prisutnosti vjerskih vođa, bilo da se radi o prorocima ili herezijarsima, svecima ili fanaticima. Iza tvrde racionalne površine materijalističkog i socijalističkog tumačenja povijesti Karla Marxa gori plamen apokaliptične vizije. Jer što je bila ta društvena revolucija, u koju je polagao svoju nadu, nego verzija Gospodnjeg dana iz 19. stoljeća, gdje bi bogati i moćni ljudi na Zemlji trebali biti uništeni,  knezovi pogana poniženi, a siromašni i obespravljeni bi vladali u obnovljenom svemiru? Također, Marx je, unatoč svom proglašenom ateizmu, za ostvarenje te nade tražio ne, poput svetog Šimuna i njegovih kolega idealističkih socijalista, obraćenje pojedinca i ljudskih napora prema postizanju novog društvenog ideala, nego je tražio "ruku Gospodnju", nužno, neizbježno provođenje Vječnog Zakona, koji ljudska volja i ljudski napor ne mogu promijeniti ili zadržati."

"Kršćansko tumačenje povijesti neodvojivo je od kršćanske vjere. To nije filozofska teorija koja je razrađena intelektualnim naporom kršćanskih znanstvenika. To je sastavni dio kršćanske objave; doista, ta objava je u biti povijesna, tako da se njene najmetafizičkije dogme temelje na povijesnim činjenicama, i čine dio te velike dispenzacije milosti u kojoj cijeli vremenski proces života čovječanstva pronalazi svoj kraj i smisao. U tom pogledu, katolicizam i komunizam se slažu, unatoč apsolutnoj kontradikciji, koja karakterizira njihova različita tumačenja povijesti. Jer komunizam je također povijesna vjera, materijalističko tumačenje povijesti nije manje temeljno za komunizam, nego što je duhovno tumačenje povijesti za kršćanstvo. Ekonomske doktrine marksizma temelje se na povijesti, u gotovo većoj mjeri nego teološke doktrine katolicizma; socijalizam koji ispovijeda komunizam i materijalizam, bez povijesne doktrine Marxa, nema više prava nazivati se marksizmom, nego religija koja prihvaća etičko i teološko učenje kršćanstva, a odbacuje povijesne elemente vjere i ima pravo na ime katolicizam. Kršćanska filozofija povijesti nalikuje marksističkoj filozofiji utoliko što ima revolucionarni pogled na povijesni proces i apokaliptičku koncepciju kraja povijesti: poput marksizma, odbacuje statički idealizam liberalne tradicije i naivni optimizam humanitarne etike. S druge strane, dok je povijesna dijalektika marksizma u biti materijalistička, dijalektika kršćanstva je u biti duhovna, dijalog između Boga i čovjeka, a kraj povijesti se ne nalazi u samoj povijesti, već proizlazi iz uzdizanja povijesti na nadvremensku razinu... Jer otkupljenje čovječanstva nije, kako je protestantizam nastojao tvrditi, izolirani čin, koji stoji izvan povijesti i koji od strane čovječanstva uključuje samo goli čin opravdavanja vjere. To je vitalni proces regeneracije koji se očituje u korporativnoj stvarnosti božanskog društva. I formiranje ovog božanskog društva - stvaranje novog čovječanstva - daje povijesnom procesu onu apsolutnu vrijednost i onaj transcendentni cilj koji marksizam uzalud traži u društvenom milenijalizmu i koji nema stvarne veze s materijalističkom teorijom, na kojoj tvrdi da se temelji."

Dawsonovo propitivanje marksizma i ljevice, kao manifestacije sekularnog kršćanstva, otkriva uznemirujući aspekt psihološkog karaktera svojstvenog zapadnoj civilizaciji. Ova ideja poklapa se sa Spenglerovim konceptom da se propast civilizacije nalazi u nedostacima, unutar njena temeljnog duha. Ova ideja je složena i kontroverzna, ali i vrlo zanimljiva. Uspon socijalne pravde,  krajem 2000-ih i tijekom 2010-ih godine, nastojao je revitalizirati zapadnu kršćansku vjeru ponovnim povezivanjem s Isusovim socijalističkim i globalističkim učenjima, rekontekstualiziranim, kako bi se naglasila društvena svijest marginaliziranih zajednica. Slično kao što je rano kršćanstvo prihvaćalo žene i kulturne otpadnike, moderni pokreti za socijalnu pravdu ukorijenjeni su u istim demografskim skupinama; transrodna zajednica prikazana je kao sekularna monaška skupina, koja utjelovljuje progresivne vrijednosti. Trenutni pokret za socijalnu pravdu predstavlja ponovno oživljavanje apostolskog kršćanstva rane Crkve. Kao što je prethodno spomenuto, ono se usko poklapa s mnogim temeljnim Isusovim učenjima.

Iz Spengler-Toynbeeovog gledišta: probuđena ideologija, sekularno kršćanstvo i kulturni marksizam, tvore sintetički okvir koji predstavlja posljednji pokušaj tradicionalnih vjerovanja, osobito kršćanskog načela jednakosti, kako bi utjecalo na sekularne puteve i ujedinile društvo. Režim liberalne elite, predstavljen osobama u Davosu i UN-u, nastoji progurati ovakvu ideologiju, koja utjelovljuje Isusova učenja, ciljajući tako na društvo koje je lišeno bogatstva, rasnih, rodnih i kulturnih hijerarhija, posloženo  prema marksističkoj ili kršćanskoj utopiji, slično kao u 'Novoj Atlantidi' Thomasa Morea. Arnold Toynbee ovaj trend naziva "filozofijom dominantne manjine" - gdje intelektualci i tehnokrati nameću ideologiju kako bi kontrolirali stanovništvo, usput  reinterpretirajući temeljna religijska načela civilizacije, za potrebe svojih vladara. Nasuprot tome, vjera na lokalnoj razini pokazuju veću iskrenost i autentičnost, kako to primjećuje Arnold Toynbee u knjizi "Studija povijesti": 

"...zbližavanje filozofa dominantne manjine i sljedbenika proleterske religije, približavanje, na uzvišenoj razini, između Seneke i svetog Pavla...filozofija, podlegavši ​​manje poučnim religijskim utjecajima, spušta se iz pobožnosti u praznovjerje. Takav je bijedan kraj filozofija dominantne manjine, i to, čak i kada su se svim silama trudile izboriti svoj put do tog ljubaznijeg proleterskog duhovnog tla, koje je sjeme viših religija. Tim filozofijama ništa ne koristi što su i one konačno procvjetale, ovo sporo i nevoljko cvjetanje osvećuje im se - degenerirajući u nezdravu raskoš. U posljednjem činu raspada civilizacije, filozofije umiru, dok više religije žive i postavljaju svoje zahtjeve za budućnost. Kršćanstvo je preživjelo, istiskujući neoplatonsku filozofiju, koja nije pronašla eliksir života u odbacivanju racionalnosti. Zapravo, kada se filozofije i religije susretnu, religije se moraju povećavati, dok se filozofije moraju smanjivati; i ne možemo se odmaknuti od proučavanja njihovog susreta bez da se odmaknemo od proučavanja njihovog susreta bez filozofija, što je unaprijed zaključena odluka."

Dakle, socijalna pravda nije jedinstvena, nego je to zajednička značajka kultura u krizi, koje kopaju po prošlosti da bi spasile budućnost, predstavljajući stare ideje kao nove. Neke od povijesnih paralela su:

   - Neoplatonizam u Rimskom Carstvu: Kako je grčko-rimska religija slabila, neoplatonizam se pojavio kao mistični i intelektualni preporod, koji je ujedinio platonizam, stoicizam, pitagorejstvo i aristotelizam, s grčko-rimskom religijom, koja je tijekom rimske krize vjere u 03. stoljeću pokušala zadobiti carsko pokroviteljstvo. Neko vrijeme ovo uspijeva, vrhunac postiže neoplatonističkim filozofom Julijanom, koji postaje car. Neuspjeh neoplatonizma je bio posljedicom toga što je bilo prekasno da se zaustavi i preokrene uspon kršćanstva. Također, neoplatonizam je bio previše apstraktan za prosječnu osobu; filozofi se nisu mogli povezati s njima. Julijanova prerana smrt je rezultirala time da ova ideja nije uspjela obnoviti tradicionalnu duhovnost.

   - Mazdakizam i manihejstvo u Perziji: Ove su ideologije imale za cilj modernizirati zoroastrizam, kao odgovor na društvene promjene. Mazdakizam je zagovarao zajednički način života, pozivao na ukidanje privatnog vlasništva i društvenih hijerarhija. U međuvremenu, prorok Mani je nastojao spojiti kršćanska, budistička i zoroastrijska vjerovanja, što je rezultiralo gnosticizmom, koji je sasanidska vlada podržavala radi jedinstva i mira u svom carstvu. Ipak, oba pokreta je na kraju potisnula partska mitraistička aristokracija u sjevernim regijama, koja je odbacila ovakve koncepte robovskog morala.

   - Atonizam u Egiptu: Faraon Akhenaten se svojim pokušajem nametanja monoteizma suprotstavio ustaljenim politeističkim vjerovanjima, usmjeravajući štovanje na jednog boga, Atona. Međutim, narod i svećenstvo su odbacili ovu ideju monizma kao stranu i neobičnu. Akhenaten nije uspio stvoriti trajnu promjenu. Budući da je pokušao reformirati 2500 godina staru egipatsku vjeru, Akhenaten i njegova religija, kao i sam njegov fizički lik, bukvalno su izbrisani su iz povijesnih zapisa. 

   - Hinduistički utjecaji tijekom Budine ere: Rijetki povijesni dokazi ukazuju na to da je brahmansko svećenstvo pokušavalo asimilirati popularne budističke koncepte u hinduizam. Ovaj pristup bio je osmišljen zato da bi ojačao vedski tradicionalizam, a istovremeno umanjio rastuću privlačnost Bude. Posljedično, ovakva je fuzija razvodnila hinduizam i doprinijela sve većoj istaknutosti budizma.

Povijest pokazuje kako ideje socijalne pravde i sekularno kršćanstvo blijede. Zapadnjaci sada propituju "woke" ideologiju, koju uglavnom podržavaju elite, tj. birokrati, korporacije, nevladine organizacije, think tankovi i sveučilišta. To je gotovo paralela sa  atonizmom i manihejstvom, po strukturi i životnom vijeku. 2025. godine u SAD-u, ponovni izbor Donalda Trumpa sugerira pad "wokeizma" i neoliberalnog kršćanstva, što pokazuje i uvjerljiva izborna pobjeda, zajedno s izvršnim naredbama i demontažom DEI programa. Vrijeme će pokazati hoće li ova ideologija izdržati test vremena, ili će biti bačena u ropotarnicu povijesti. Trumpov izbor pokazuje opće razočaranje, tj. rastuće ogorčenje prema ovoj ideologiji. Kako Amerika uspije ostvariti političku autonomiju od ovog ideološkog nametanja, potražnja za radikalnim idealima se smanjuje i gase se vatrena uvjerenja. Ipak, Spenglerova-Toynbeejeva teza ipak stoji: pad wokeizma mogao bi biti usklađen sa opadanjem uloge kršćanstva na Zapadu, jer kulturni marksizam odražava posljednji izraz zapadnog kršćanstva, naglašava jednakost i globalizam.

3. Moralni kolaps i carsko jedinstvo

Kada reformistički pokreti, ili ideologije vladajuće manjine, počnu propadati, onda civilizacije obično prolaze kroz fazu moralnog raspada. Ova su razdoblja obilježena raznim civilizacijskim pritiscima, poput: ratova, demografskih promjena, kuge, ekonomskih problema, ekoloških izazova, političke korupcije, ustanaka, rastućeg antisocijalnog ponašanja i pada nataliteta. Ljudi, sada jako  daleko od zlatnog doba koje je poticalo ateizam, pomire se s teškim stanjem svog društva. Prepoznaju kako ih je stara religija (uključujući metafizičke koncepte) iznevjerila, što potiče potragu za zamjenom kako bi se popunila praznina, koju je za sobom ostavila smrt Boga. Na Zapadu, dominacija protestantskog kršćanstva i liberalnog katolicizma ustupa mjesto mnoštvu novih ideologija i religija, koje će se natjecati da popune prostor koji je ostavilo kršćanstvo. Možemo vidjeti slijedeće moguće pokrete:

1. Povratak tradicionalnim europskim poganskim idejama; 

2. Nietzscheanizam i vitalizam; 

3. Reakcionarno kršćanstvo, bilo tradicionalno katoličko ili pravoslavno; 

4. Dugotrajna prisutnost hinduizma i budizma (od New Age, 1960-ih) reinterpretirala je ove ideje u progresivnu ideologiju;

5. Santa Muerte; 

6. Kultovi NLO-a; 

7. Mormonizam; 

8. Transhumanizam; 

9. Štovanje božice i moguće ostalo.

Radikalni protestantski fundamentalizam, koji utjelovljuje judeokršćanski mit o Americi iz Drugog svjetskog rata, zajedno s ostacima woke ideologije - može opstati, ali će, poput pogana u Rimu, postupno propadati, zbog promjenjive demografije. Kako se budu pojavljivale nove ideje, one će pružiti alternativu, signalizirajući propadanje Kristovih protestantskih i sekularnih oblika. Ovaj trend odražava pojavu misterijskih škola u Rimu, tijekom krize 03. stoljeća, gdje su se novi mentaliteti natjecali za pažnju ljudi i obećavali spasenje iz materijalno osiromašenog svijeta, pogođenog stalnim ratovima, epidemijama i društvenim kolapsom. U Rimu su cvjetali razni misterijski kultovi, uključujući: Mitru, rano kršćanstvo, kultove Orfeja i Dionisa, Serapisa i Majke Božice Magne Mater, između ostalih.

Rimski mitraizam 

Kako zapadna liberalna ideologija propada, a kršćanstvo se povlači, nove religije (spomenute i neke druge) će se tek pojaviti, i nastaviti će se pojavljivati ​​sve dok jedinstveni modalitet ne uvede novu, drugu religioznost. Kako Evola navodi: 

"Na rubovima struktura barbarske veličine - racionalizma, praktičnog ateizma i materijalizma - pojavljuju se sporadični oblici duhovnosti i misticizma, čak i prodori iz nadosjetilnog, koji ne ukazuju na ponovni uspon, već su simptomi propadanja. Njihovi izrazi više ne nose pečat religije izvora, strogih oblika naslijeđenih od dominantnih elita, koje su stajale u središtu organske i kvalitativne civilizacije (upravo to nazivamo svijetom Tradicije). U dotičnoj fazi, čak i pozitivne religije gube svaku višu dimenziju; postaju sekularizirane, jednodimenzionalne i prestaju obavljati svoje izvorne funkcije. "Druga religioznost" se razvija izvan njih - često čak i u suprotnosti s njima, ali i izvan glavnih i prevladavajućih struja postojanja, te općenito označava fenomen eskapizma, otuđenja i zbunjujuće kompenzacije, koji ni na koji način ozbiljno ne utječe na stvarnost bezdušne, mehanističke i isključivo zemaljske civilizacije." 

Dok obični ljudi traže sljedećeg vizionarskog proroka koji će uvesti novo doba, moćni se suočavaju s izazovom: padom svoje temeljne intelektualne religije ili točnije: "filozofije dominantne manjine". Odgovor bi mogao ležati u imperijalnoj ideologiji, gdje se ocrtava kako bi Amerika mogla upravljati sve multikulturalnijim carstvom, onim koje postaje sve manje bijelo i sve manje pretežno kršćansko. Pretpostavljam kako će, pod utjecajem desničarske retorike, oni na vlasti vjerojatno težiti oživljavanju liberalizma i konzervativizma, iz ere građanskih prava 1990-ih. To odražava nostalgičnu želju za stabilnošću, često predstavljeno kulturnim simbolima, poput 'Najnovijeg princa iz Bel-Aira'. Trump utjelovljuje povratak mitu o rasno neutralnim i stabilnim 1990-ima. Sklonost ne-revolucionarnom liberalizmu, usmjerena na prikrivanje američkih podjela, naglašava neuspjeh u rješavanju dubljih društvenih problema, koji su i doveli Ameriku i Zapad do ove kritične točke. Umjesto rješavanja tih problema, postoji poticaj za stvaranje ideologije koja naglašava rasnu neutralnost i liberalni multikulturalizam, služeći pritom interesima američkog imperijalizma, pod krinkom zajedničkog imperijalističkog identiteta. U središtu ovog napora je američko kršćanstvo, koje će poduprijeti imperijalnu ideologiju američkog cezarizma, isključujući ekstreme wokea ili marksističkog kršćanstva ljevice, kao i reakcionarno gibelinističko ili gotičko kršćanstvo, povezano s misliocima poput Juliusa Evole i Francisa Parkera Yockeyja, kao i nacionalističke tradicije koje su bile ukorijenjene u Europi prije 1945. godine (težnje za tradicionalističkom monarhijom, koja podsjeća na Habsburško Carstvo ili fašizam) i sve ovo se prilagođava liberalizmu u stilu 1990-ih, koji ne mari za boje. Američko carstvo ima za cilj transformirati sekularne kršćanske ideale amerikanizma (ili američkog liberalizma) u univerzalnu vjeru, odražavajući time kako su i druga multikulturalna carstva povijesno razvijala svoje religije kako bi opravdale dominaciju nad raznolikim stanovništvom. Tako Toynbee primjećuje: 

"U tim okolnostima, vladar koji je već osvojio srca svojih podanika kao njihov ljudski spasitelj, može uspjeti uspostaviti kult u kojem su njegov vlastiti položaj, osoba i dinastija - predmeti štovanja. Klasičan primjer ovog tour de forcea jest obožavanje rimskih careva. Pa ipak, štovanje Cezara pokazalo se kultom lijepog vremena, potpunom suprotnošću od sadašnje, dok su  ratnički carevi, zbog okupljanja koje je uslijedilo, počeli tražiti neku nadnaravnu ideju, koja postoji iza i izvan diskreditiranog carskog genija. Aurelijan i Konstancije Klor su se pridružili zastavi apstraktnog i ekumenskog Sol Invictusa; generaciju kasnije je  Konstantin Veliki prenio svoju odanost Bogu unutarnjeg proletarijata, koji se pokazao moćnijim od Sola ili Cezara... Ispitivanje takvih tragova 'obožavanja Cezara', koji se mogu naći u drugim univerzalnim državama, andskim, egipatskim i kineskim, i koje su širili politički moćnici odozgo prema dolje. Čak i kada su takvi kultovi politički u svojoj biti, a religiozni samo po formi, pa čak i kada odgovaraju istinskom narodnom osjećaju, pokazuju malu sposobnost preživljavanja oluja."

Civilizacija reagira na krize pojavom karizmatičnih vođa, koji se pojavljuju kao kvazireligiozne figure, onda kada tradicionalne institucije posrnu. U sekularnim društvima, veliki ljudi postaju poštovani ne zbog inherentne božanstvenosti, nego zato što pružaju stabilnost tijekom previranja. Može li Trump (ili neki budući predsjednik) biti obožavan poput rimskih careva, prema američkoj građanskoj mitologiji? To ovisi o evoluciji građanskih religija. Pokret MAGA dijeli slične osobine s drevnim rimskim populističkim aristokratima, suprotstavljaju se tradicionalističkim optimistima, što je paralelno s današnjom kulturnom podjelom na republikance i demokrate. Poput Cezara, Trump kanalizira nade i strahove svoje baze, iskorištava populističku energiju protiv establišmenta. Povijesno gledano, likovi poput Martina Luthera Kinga Jr. su bili 'posvećeni' unutar američkog građanskog kršćanstva, a njihova ostavština stvara moralnu ortodoksiju. Slično tome, FDR, Lincoln i JFK, mitologizirani su kao svete figure unutar američke kulture. Amerikanizam odražava tradicionalne religije sa vlastitim svetim mjestima, poput Valley Forgea, gdje su se trupe Georgea Washingtona suočavale s teškoćama, služi kao hodočašće za sljedbenike amerikanizma. "Valley Forge" ima simboliku i značajnu težinu, sličnu vjerskim svetištima. Za razliku od tradicionalnih mjesta hodočašća, Valley Forge je sada običan nacionalni park, gdje se ljubitelji povijesti miješaju s promatračima ptica, biciklistima i obiteljima. Turistički ured ga je nekoć promovirao kao "Život, sloboda i potraga za zabavom", pokazujući kako je građansko poštovanje umanjeno u modernom sekularizmu. Pad kršćanstva na Zapadu stvorio je moralni vakuum koji nije ispunio vjerski preporod, već sekularni mesijanizam - kult "jakog čovjeka" - vođe, koji utjelovljuje nade stanovništva u borbi. U tom svjetlu, Trump se može smatrati prvim "Cezarom" američkog Carstva u nastajanju, koji je nadišao politiku i postao mitskim. Ovaj trend proteže se i izvan Amerike. Prelazak Rima iz republike u carstvo su obilježili karizmatični vođe, poput Julija Cezara, čije je ubojstvo dovelo do obožavanja od strane Augusta. Slično tome, Napoleon je post-revolucionarnu Francusku pretvorio u personalizirani režim, uspostavljajući novu građansku vjeru koja je usredotočena na njegovo vodstvo. Staljinizam je postao kvazireligiozna državna ideologija nakon Lenjinove smrti, ali je Lenjina (i njegovo balzamirano tijelo) koristilo kao sovjetsku relikviju. Mao Zedong ostaje duhovna ikona Kineske komunističke partije, i njegova "misao" im dođe kao sveto pismo. Do sada je Trump preživio dva pokušaja atentata. Pretpostavimo: Trump jest Julije Cezar američke politike. U tom slučaju, pitamo se da li bi uspješan treći pokušaj atentata ili smrtno ranjavanje, mogli navesti njegove nasljednike (povezane s MAGA) - da ga obožavaju kao mučenika, u novonastaloj američkoj građanskoj religiji, slično Augustu vs Cezara. Tko je onda američki August? Samo vrijeme će pokazati.

Jedno jest sigurno: Amerika prolazi kroz proces preuveličavanja svoje vrijednosti. Pad kršćanstva, kao dominantne moralne sile, označilo je da etički okvir - egalitarizam, univerzalizam, moralni apsolutizam - gubi utjecaj na kulturu. Pokret MAGA, unatoč tome što je nominalno kršćanski, predstavlja pomak prema vitalističkoj, nacionalističkoj i cezarističkoj ideologiji, odbacujući pritom kršćanski naglasak na krotkosti i samožrtvovanju u korist snage, moći i sudbine, u ime novog američkog građanskog liberalnog i imperijalnog kršćanstva, koje bi moglo poslužiti kao temeljna imperijalna ideologija za ratne i druge jedinske svrhe. Zato MAGA nije povratak bijeloj Americi 1960-ih, niti Konfederaciji, niti republici Osnivača - to je nova vjera. Vjera koja nastoji oživjeti duh američke veličine, sličnije rimskoj imperijalnoj veličini, nego idealima male vlade iz 18. stoljeća. To je univerzalna vjera, slično Kultu Cezara, i usmjerena je na osiguranje ideološkog jedinstva u eri fragmentacije. Kako se tradicionalne vrijednosti urušavaju, povijest pokazuje da centralizirani autoritet koji provodi ideološko jedinstvo, postaje neizbježan.

Neki primjeri cezarističkih i carskih teologija uključuju:

   - Rim: Carski kult počeo je obožavati cara s Augustom Cezarom, koji je uzdigao sebe i svog poočima, Julija Cezara. Ovaj potez je ujedinio rimsko carstvo pod kvazi-religioznom državnom ideologijom koja je štovala cara kao živog boga, promovirajući ideju Rima kao sile ujedinjenja po svijetu.

   - Kina: Legalizam i štovanje cara su uvedeni tijekom dinastije Qin i učvrstilo je moć tijekom dinastije Han i nadalje - uz cara kao "Nebeskog Sina".

   - Rusija: Staljinizam i moderni putinizam predstavljaju mješavinu političke ideologije i kulturnog nacionalizma, pokazujući elemente euroazijskih ideoloških težnji. 

   - Indija: Ašoka je prihvatio budizam, kao ujedinjujuću snagu, tijekom Maurjanskog Carstva.

   - Egipat: Tijekom Novog kraljevstva, kult božanskog faraona je predstavljao bogove na Zemlji.

4. Druga religioznost i pojava novih vrijednosti

U ovoj, završnoj fazi povijesnog procesa, dolazimo do srži Spenglerove teze o Drugoj religioznosti: konačno odbacivanje sekularnog materijalizma i ponovno rođenje novog duhovnog okvira. U ovom trenutku, carska ideologija ne uspjeva održati jedinstvo i nove misterijske religije izranjaju iz sjene, boreći se za prevlast nad uništenom civilizacijom.

Ovaj se proces ponavljao kroz civilizacije:

   - Rim: Slom grčko-rimskog poganstva i carskog kulta Cezara, rezultirao je kaotičnom vjerskom borbom. Mitraizam, podržan neoplatonizmom, borio se protiv kršćanstva za duhovnu dominaciju, što je kulminiralo: građanskim ratovima, političkim čistkama, pogromima, vandalizacijom svetih mjesta bogoslužja i atentatima. Kršćanstvo je prevladalo onda kada je Teodozije I. pobijedio posljednjeg poganskog cara, Eugenija, u bitci kod Frigida, 394. godine.

   - Indija: Budizam, koji je cvjetao za vrijeme dinastije Maurya, doživio je pad nakon Ašokine vladavine, i to je dovelo do oživljavanja hinduističkih tradicija. Ipak, autentična Druga religioznost Indije se pojavila 1206. godine, uspostavom Delhijskog sultanata, koji je stvorio trajnu indo-islamsku kulturu i koja je potrajala sve do britanskog osvajanja, 1857. godine. To je slično načinu na koji je kršćanstvo utjecalo na pravoslavnu bizantsku civilizaciju nakon pada Rima.

   - Perzija: Rašidunsko osvajanje Sasanidskog Carstva je označilo početak islamizacije Perzije i završilo je šijitskom revolucijom Safavida. Međutim, zoroastrijski i mitraistički utjecaji su ostali, integrirani u islamski misticizam, posebno sufizam.

   - Kina: Opresivnu ideologiju legalizma, koju je uspostavio Qin Shi Huang, zamijenio je konfucijanizam, tijekom dinastije Han. Konfucijanizam je oblikovao kinesku religijsku i filozofsku misao sve do pada dinastije Qing u 19. stoljeću. Nakon toga su se  pojavile sekularne vlade, poput Kuomintanga i NR Kine.

   - Rusija: Post-sovjetska Rusija svjedoči ponovnom uzletu pravoslavnog kršćanstva, te potencijalno doživljava vlastitu Drugu religioznost. Međutim, pojavljuju se i novi religijski pokreti, uključujući slavenski poganizam, koji odražava euroazijski karakter Rusije Putinova doba. Kako će rat u Ukrajini oblikovati rusku duhovnu svijest? Hoće li se pravoslavlje stopiti s lokalnim tradicijama, poput paganizma, islama i budizma, ili će se rusko kršćanstvo obnoviti kroz novi savez?

Ova faza Druge religioznosti predstavlja Nietzscheov koncept "Prevrednovanja vrijednosti", gdje se stari moralni okviri razbijaju i pojavljuju se novi. Kada se nova religija ukorijeni u staroj civilizaciji, onda djeluje kao rak koji ubrzava njenu propast, ali i kao temelj za novi kulturni identitet. Kao što Evola upozorava:

"Budući da se Zapad danas zaista nalazi u bezdušnoj, kolektivističkoj i materijalističkoj fazi, koja odgovara zatvaranju ciklusa civilizacije, nema sumnje da velika većina činjenica, koje su tumačene kao preludij nove duhovnosti, jednostavno pripada ovoj 'Drugoj religioznosti'. One predstavljaju nešto promiskuitetno, fragmentirano i subintelektualno; nalikuju fluorescenciji, koja se pojavljuje kada se leševi raspadaju. Dakle, dotične struje ne treba promatrati kao suprotstavljanje našoj sadašnjoj sumračnoj civilizaciji, već kao njezin pandan, i ako se učvrste, mogle bi čak biti preludij akutnijoj fazi regresije i raspadanja."

Uspon kršćanstva u Rimu ilustrira ovaj trend. Gibbon primjećuje kako su kršćanske vrijednosti, tj. anti-rimske, onostrane i teološki razdorne - ubrzale propast carstva. Resursi su se preusmjerili s vojne obrane na izgradnju crkava, dok su se carevi usredotočili na doktrinarna vijeća umjesto upravljanja. Kršćanstvo nije spasilo Rim, nego ga je pokopalo. To je dovelo do pojave dviju novih civilizacija: germansko-keltskog Zapada, te pravoslavne bizantske i istočnoslavenske tradicije, gdje je kršćanstvo bilo istinskim dijelom njihove kulture. Druga religioznost potkopava svaku civilizaciju. Zoroastrijska Perzija je postala islamska, drevni Egipat je potpao pod grčko-rimska vjerovanja, zoroastrizam je zamijenio sumersku religiju, grčko-rimska kultura je na kraju popustila pod kršćanstvom. Mezoameričke civilizacije, poput Maja i Azteka, također su nestale pod španjolsko-katoličkim utjecajem. Sada samo Kina i islam opstaju, iako su i oni u stagnaciji. Kina traži potvrdu svoje relevantnosti u modernom svijetu, dok islam i dalje stagnira. Zapad je također ranjiv. Ovaj tekst samo sugerira kako se krećemo prema Drugoj religioznosti. Pad kršćanstva će izazvati duboku kulturnu i moralnu krizu, prateći obrasce iz prošlih civilizacija. Pokušaji oživljavanja tradicionalnih zapadnih vrijednosti, kroz populističke pokrete ili nostalgiju za liberalizmom 1990-ih, neće uspjeti zaustaviti etičku propast.  Prema Spengleru, prevrednovanje je neizbježno: uspon gospodarskog morala odbaciti će kršćanski egalitarizam i prihvatiti će  hijerarhijski poredak. Kao duhovni temelj zapadne civilizacije, kršćanstvo se približava svom kraju unutar 150-200 godina, zbog svoje povezanosti s Američkim Carstvom. Povijesno gledano: nove religije nastaju kao protuteža propadajućem poretku, slično pojavi kršćanstva u Rimu. SAD brzo prihvaćaju nekršćansko stanovništvo. To stanovništvo će, jednostavno putem različitih kultura i religija, potkopati tradicionalne europske identitete i ubrzati ovu tranziciju. Kako Amerika gura ateizam i pluralizam, kršćanstvo će nastaviti kulturno i demografski propadati. Kako Greer navodi: 

"Kada se carstvo počelo raspadati, dakle, panegirike su prestale biti pristojna pretjerivanja i pretvorile se u loše šale, rimska građanska religija se odvojila i povukla u rimsko poganstvo. Slom vjerovanja u stare bogove nije bio ni približno tako nagao, ni potpun, kao slom vjere u komunizmu – cijelo vrijeme je bilo onih koji su nalazili duhovnu podršku u tradicionalnoj vjeri i mnogi od njih su se držali nje, sve dok nije došlo do nasilnog kršćanskog progona. Neuspjela obećanja, koja je rimska građanska religija natovarila starim bogovima, barem je olakšalo stvari kršćanskim evangelistima. Sasvim je moguće da slična sudbina čeka i građansku religiju amerikanizma. Ta se vjera već promijenila na načine koji sugeriraju neizbježnost ozbiljnih problema. Prije ne toliko godina, sve u svemu, velika većina Amerikanaca bila je jednostavno i nesvesno uvjerena kako je američki način i najbolji način, da će Amerika neizbježno prevladati sve nevolje koje joj njeni neprijatelji prirede i koje hirovi prirode bace na njih, te da je najveća nada svijeta u mogućnosti da ljudi u drugim zemljama konačno shvate koliko su stvari ovdje bolje, i tako će nas i inspirirani - oponašati. Lako je ismijavati ovakva mišljenja, posebno u svjetlu onoga što se dogodilo u desetljećima koja su uslijedila, ali jedna od osobitosti vjerskog uvjerenja, bilo kojeg vjerskog uvjerenja: građanskog, teističkog, ili bilo kojeg drugog, jest kako uvijek izgleda barem pomalo apsurdno onima koji ne dijele isto uvjerenje ... Danas nećete naći mnogo Amerikanaca koji imaju takva uvjerenja. Oni koji još uvijek iznose ovakve tvrdnje u javnosti uglavnom to čine ljutitim i obrambenim tonom, koji sugerira da ponavljaju vjerovanje u koje ni oni, ni njihovi slušatelji, više ne vjeruju. Američki patriotizam, poput rimskog patriotizma tijekom posljednjih godina Carstva, sve se više usredotočuje na prošlost: nije Amerika kakva je danas ona koja nadahnjuje vjersku odanost, već je to lebdeći duh ranijeg doba, koji sve više poprima boje utopije, dok blijedi iz vidokruga.

U međuvremenu, političari izgovaraju stare slogane i odlaze svojim veselim putem. Pitam se koliko ih je zastalo i razmislilo o posljedicama, ukoliko vjera koja je nekoć davala tim sloganima njihovo značenje, konačno jednom zauvijek nestane. Takve se stvari događaju civilnim religijama daleko češće nego teističkim vjerama." 

U nedostatku kršćanstva, američki imperijalni identitet suočava se s neposrednom opasnošću od fragmentacije, pod pritiskom tribalizma, što se manifestira unutar njegovog domaćeg bijelog stanovništva i među raznolikim imigrantskim zajednicama, vezano uz različite ciljeve. Ipak, ova kriza također može poslužiti kao ključna prilika za obnovu. Kao što je predvidio Nietzsche, Zapad se suočava s kritičnom prekretnicom: pridržavati se i dalje zastarjelog robovskog morala, ili usvojiti novi sustav vjerovanja utemeljen na snazi, hijerarhiji i osjećaju sudbine. Suvremeno kršćanstvo je završilo svoju transformaciju u globalističku, progresivnu inicijativu, koja je sve više odvojena od plemenitih srednjovjekovnih tradicija, poput: viteštva, feudalizma, skolastike, ratničkog etosa germanskih i keltskih naroda. Čini se kako crkve trenutno daju prioritet misionarskim naporima u Africi i Aziji, često na štetu održavanja moralnog integriteta europske civilizacije. Imperativ je u tome da zapadna društva ne podlegnu ovom teološkom padu. Umjesto toga, trebao bi postojati kolektivni napor oslobođenja ograničenja robovskog morala, težnje ili oživljavanja naših božanstava naših predaka, ili čak formiranju potpuno novog sustava vjerovanja. Koncept Druge religioznosti ne pomlađuje civilizaciju, radije označava njenu završnu fazu. Kršćanstvo i Amerika nisu vrhunac ljudske povijesti, nego su samo jedno poglavlje unutar te povijesti. Baš kao što su pad brončanog doba i raspad religija drevnog Egipta i Sumera olakšali pojavu grčke, rimske i perzijske kulture i vjerovanja, tako je slom Rima i Perzije potaknuo srednjovjekovnu zapadnu, pravoslavnu i islamsku civilizaciju, sve pod okriljem abrahamskih vjerovanja. Posljedično, pad američke dominacije i kršćanske ideologije će izazvati uspon nečega novoga - nove visoke kulture, uparene s inovativnim sustavom vjerovanja, čime se obnavlja ciklička priroda povijesti. Bitno pitanje nije u tome hoće li se dogoditi transformacija, nego što slijedi nakon toga?

Hvala na čitanju.