Vodič kroz masonske lože grada Zagreba

Najstarija zagrebačka masonska loža nalazila se u zgradi na adresi Vlaška ulica broj 5. Kuća je sagrađena još 1733. godine, a slobodnozidarska loža je u njoj osnovana 1773. godine. Loža se zvala 'Prudentia'. Osnovao ju je hrvatski grof i pukovnik, Ivan VIII. Drašković, iz velike obitelji Draškovića Trakošćanskih, koji se istaknuo u Sedmogodišnjem ratu. Doba je to kada je Josip II. Habsburgovac u slobodnim zidarima vidi saveznike u provođenju svojih reformi.

Na zaglavnom kamenu portala je isklesana muška bradata glava i inicijali tadašnjeg vlasnika: I(van) L(acković). Spomenuti Lacković je bio časnik, koji je služio u Vojnoj krajini gdje je upoznao Draškovića, te kasnije ustupio na korištenje prostorije svoje kuće loži slobodnih zidara. Bradata glava na luku iznad ulaznih vrata predstavlja Ivana Krstitelja, zaštitnika Ivanjskih loža, kojima je 'Prudentia' očigledno pripadala. U današnjoj ostavi nalazi se zazidani tajni prolaz za koji se smatra kako je vodio do biskupskog dvora i da su se njime koristili biskupi i kanonici. Članovi lože bili su tadašnji zagrebački biskup Josip Galjuf, kao i budući biskup Maksimilijan Vrhovac, koji je bio jedan od najvažnijih članova lože Prudentia. Postao je član kada je imao 21 godinu, prolazio je kroz formativne godine koje su ostavile neizbrisiv trag na njegovo buduće djelovanje. U loži Prudentia bio je zamjenik starješine i govornik, tajnog imena Publicola.

Kasnije, loža Prudentia mijenja ime u “Mudrost”. Na njenom pečatu su vidljivi temeljni simboli slobodnog zidarstva – trokut, šestar, čekić, zidarska žlica, ljudska lubanja i zmija. Pečat prikazuje žensku figuru zagledanu u zrcalo, a geslo lože je bilo: “Mudrost je veća od sudbine.” Posljednji put se spominje 1786. godine.

DVORAC BREZOVICA

"Hrvatska velika loža", kao vrhovna loža u Hrvatskoj, utemeljena je 1775. godine, u dvorcu Brezovica, pokraj Zagreba. Taj dvorac je bio vlasništvo grofa Ivana Draškovića. Ideja da se postojeće lože udruže u samostalno tijelo, neovisno o drugim velikim ložama, bilježi svoj začetak na generalnoj skupštini u Brezovici, 1775. godine. Te su godine hrvatske lože proglasile neovisnost od ugarskih,  tako što su utemeljile Veliku ložu Hrvatske. Na skupštini su sudjelovale četiri lože: glinska L’Amitié de Guerre, zagrebačka Prudentia, varaždinska L’Union Parfaite – Libertas i loža iz Križevaca. Na čelu je bio prvi veliki meštar, grof Ivan VIII. Drašković.

Zbog spriječene urote od strane slobodnih zidara, pod vodstvom Ignjata Martinovića, car Josip II. 1795. godine zabranjuje slobodno zidarstvo u Habsburškoj Monarhiji, što označava kraj javnog djelovanja prve generacije loža.

HOTEL ROYAL

Dana 14. rujna 1892. godine, konstituirana je u Zagrebu slobodnozidarska loža, pod imenom "Hrvatska vila". Prvi starješina lože bio je Ivan Bojničić, a drugi osnivači su bili: Spiridion Špiro Brusina, Ivan Balaško, Robert Fischbach, Anton Dutković, Adolf Mihalić, Edmund Kolmar i Fran Folnegović. Godine 1893. su izbile razne nesuglasice u loži. To sve dalo je povoda tome da je 1894. godine  jednoglasno izabran novi starješina, Špiro Brusina. Budući su članovi ove lože većinom bili unionisti (mađaroni), pod mađarskim masonskim vrhovništvom, bezrezervno su se stavili u službu tada izrazito protuhrvatske mađarske politike. U časopisu 'Obzor', 1896. godine je izašao članak o masonskim ložama: Hrvatska vila, Zur Nächstenliebe i Stella orientalis. U njemu su točno navedeni (iako ne svi) članovi lože Hrvatska vila, i posebno je naglašeno da su masoni neprijatelji kršćanstva. O zagrebačkim ložama je u tekstu napisano kako su one "pokrajinska filiala velike ugarske lože, koja ima zastupati interese Mađara i pomaganje Židova". 

19. travnja 1903. godine je sazvan sastanak sisačkih masona, na kojem je jednoglasno zaključeno da se sjedište njihove lože "Ljubav bližnjega", premjesti u Zagreb. Nakladom iz radionice lože “Ljubav bližnjega”, izdana je u Zagrebu 1907. godine, Lessingova knjižica “Razgovori o slobodnom zidarstvu”, sa predgovorom Adolfa Mihalića. U predgovoru ovoga izdanja, dr. Mihalić, tada prvi čovjek hrvatskog masonstva, ističe kako su Hrvati i Srbi jedan narod "po krvi, rodu i jeziku", a podijeljeni su samo po imenu i vjeri, pa se dalje tvrdi kako je masonska ideja kadra "da premosti ove jaze… te stvori sretan, slobodan narod". U rujnu 1913. godine, pojavio se Glasnik lože “Ljubav bližnjega”. To je bilo posebno važno, jer je to prvi masonski list na hrvatskom jeziku, usprkos tomu što je  promicao ideju ujedinjenja Južnih Slavena i politiku južnoslavenske tendencije.

NAZOROVA ULICA 24 (MOŠINSKOG 22)

Dana 2. veljače 1912. godine, kod svečanog otvaranja novog hrama lože “Ljubav bližnjega” u Zagrebu, u tadašnjoj ulici Mošinskoga 22, i u nazočnosti velikoga meštra ugarske Simbolične lože, bili su nazočni i predstavnici loža: Pobratim, Šumadija, Ujedinjenje iz Beograda, lože Triluminat 767 (Chicago), Onore e giustizia (Bari), Sirius iz Rijeke i mađarske lože: Korvin Matyas, Komuves, Deak Ferencz, Reform, Philanthropia, Martinovics, Minerva.  Iz ovoga nedvojbeno proizlazi kako jest postojala intenzivna suradnja hrvatskih i srpskih masona sa masonskim središtima drugih država, što upućuje na međunarodni karakter njihovog programa. Program lože temeljio se na promoviranju južnoslavenske ideje, liberalnog svjetonazora, ateizma, borbe protiv kršćanstva i katoličke crkve. No, i okultizam je bio ugrađen u program djelovanja lože. Okultnoj biti masonstva ostao je do kraja vjeran Adolf Mihalić. On je 02. veljače 1912. godine, na otvaranju prvoga slobodnozidarskog objekta u Hrvatskoj (u Zagrebu, tada ulica Mošinskoga 22) otvoreno istaknuo kako je to hram masonske religije. U umjetničkom uređenju ovoga hrama, posebno na slikama Bele Csikosa, očitovao se masonski duh, o kojemu je propovijedao Mihalić. Na velikoj Csikosevoj slici je Krist prikazan između Bude i Mojsija, dakle, on nije predstavljen u kršćanskom smislu, kao Bog, nego kao jedan od osnivača religija – jednak Budi i Mojsiju. Na lijevoj strani slike su prikazani, između ostalih: Homer, Muhamed, Zarathustra, Konfucije, Hamurabi, Sokrat, Pitagora, Platon, Salamun. Na desnoj strani slike su prikazani: Giordano Bruno, Kolumbo, Gutenberg, Komenski, Cervantes, Leonardo da Vinci, Galileo Galilei, Rousseau, Voltaire, Shakespeare, Washington, Goethe, Mozart, grof Ivan Drašković, Kopernik, Dositej Obradović, Francisco Ferrer, Dante, Montesquieu, Lincoln, Franklin, Lessing, i mnogi drugi.

U ovom hramu bilo je i masonske simbolike židovskog podrijetla.

Dana 09. lipnja 1919. godine je održana, u masonskom hramu na adresi Mošinskog 22 (danas Nazorova 24) u Zagrebu, izvanredna skupština svih loža Srba, Hrvata i Slovenaca. Na tom sastanku je proglašeno ujedinjenje svih loži u jednu ložu. Tako je osnovana  "Velika loža Jugoslavije", kojoj su sve druge lože bile podređene i predstavljaju njene ogranke. Ova loža oslanjala se na konvent "Velikog orijenta" Francuske, u Parizu. Veliki majstor lože je bio Dušan Miličević, njegov zamjenik je bio dr. Vladimir Katičić, dok je tajnik lože bio dr. Viktor Novak.

Odmah pošto je bila osnovana Velika loža, započeli su sukobi u hrvatskom masonstvu. Članovi lože "Ljubav bližnjemu", Julije i  Branko Domac, nisu se slagali da njihova loža pristupi pod okrilje velike lože "Jugoslavije", te su postavili niz uvjeta, među ostalima je bilo da njihova loža uđe u spisak kao najstarija, t.j. prva loža, među onima koje pristupaju pod okrilje velike lože "Jugoslavija". Zaoštravanjem odnosa između srpske i hrvatske buržoazije, ta neslaganja su postajala sve veća. Tako, ova loža nije normalno radila sve do 1926. godine, kada je njen starješina Ivan Fišer sazvao skupštinu, gdje je odlučeno da loža počne aktivnije raditi. Pošto nije mogla postojati bez okrilja velike lože, a sa velikom ložom "Jugoslavije" se nije mogla sporazumjeti...26. travnja 1926. godine, loža “Ljubav bližnjega” nastavlja raditi samostalno, protivno volji Velike lože Jugoslavije. Obrazloženje je glasilo kako loža nikada nije oficijelno ukinuta, odnosno raspuštena, te su članovi ove lože i još neki pripadnici drugih loža iz Zagreba, koji se nisu slagali sa politikom Velike lože Jugoslavije, osnovali 1926. godine još dvije nove lože, i to: "Prometej" i "Amicitia". Ove dvije novo osnovane lože, zajedno sa ložom "Ljubav bližnjemu", osnovale su 1929. godine svoju Veliku ložu "Libertas". 

Loža Prometej

Dana 17. lipnja 1926. godine, temeljem prethodnog odobrenja Upravnog i Saveznog Vijeća Velike lože Jugoslavije, u Zagrebu je instalirana loža 'Prometej'. U njenoj deklaraciji je istaknuto kako ne postoji nadnacionalno, pa tako niti jugoslavensko masonstvo, već samo masonstvo u pojedinim zemljama. Takva načelna izjava je zapravo bila kritika političkog angažiranja Velike lože "Jugoslavija". Sukob između lože Prometej i Velike lože Jugoslavije je dostigao vrhunac kada je "Veliki besednik", Damjan Branković,  u Velikoj loži, 21. listopada 1926. godine, napao Židove. Potrebno je istaknuti da se u loži 'Prometej' nalazio veći broj hrvatskih Židova masona. Nakon daljnjih sukoba je Velika loža donijela akt o suspenziji lože 'Prometej' u Zagrebu. Ali, loža Prometej je  odgovorila na ovaj akt 26. prosinca 1926. godine, tvrdnjom kako je sama Velika loža Jugoslavije ilegalna po svom postanku, te kako  nije osvijetljena niti od jedne masonske vlasti. Dana 27. ožujka 1927. godine, na glavnoj skupštini Velike lože Jugoslavije je odlučeno o definitivnom ukidanju lože 'Prometej', odnosno da se briše iz matrikule Velike lože. U zapisniku iz lože Prometej, vezano uz odluku o istupu ispod zaštite Velike Lože Jugoslavije, od 11. studenog 1926. godine, napadaju se metode Velike lože: "Bez obzira na vjerski karakter, te poruke, valja ujedno konstatirati, da je to od narodnoga ujedinjenja ovamo prvi slučaj u masonskim redovima, da se javno i s oficijelne strane, a bez povoda i potrebe, pravi razlika između braće sa ove i sa one strane Save i Dunava."

Simbolička Velika loža Libertas

Slobodni zidari iz lože 'Prometej', te dio braće iz lože 'Ljubav bližnjega', osnovali su novu ložu pod nazivom "Amicitia". Tako je stvorena mogućnost da se od postojeće tri lože (Ljubav bližnjega, Prometej i Amicitia), koje nisu bile pod zaštitom Velike lože Jugoslavije, stvori nova Velika loža.

Već 29. svibnja 1927. godine je održana osnivačka skupština u Zagrebu, na kojoj je proglašena "Simbolička Velika loža Libertas".  Nakon ubojstva Radića, 1925. godine, i naročito nakon uvođenja diktature od 06. siječnja 1929. godine - bilo je pojedinaca i među masonima koji su tražili osnivanje Velike lože u Zagrebu, koja bi okupljala sve ostale hrvatske lože. Tako je Velika loža Libertas postala žarištem hrvatskog rodoljublja i "u njoj su se okupljali Hrvati, koji su gajili nadu u bolje dane". Hrvatsko domoljublje, bar u pojedinaca, u ložama koje su radile pod zaštitom Velike lože Libertas, moralo se pomno sakrivati, pogotovo za vrijeme diktature. Prikrivanje je bilo moguće isticanjem intenzivnog zanimanja za ezoteriju, ali i činjenicom da je među tim masonima bio relativno veliki broj Židova, koje masonska vlast u Beogradu nije niti za vrijeme diktature mogla optužiti kao hrvatske nacionaliste, odnosno zbog protu-državnosti.

Velika loža "Libertas" nije se oslanjala niti na jednu drugu veliku ložu u Jugoslaviji, niti se vezivala na koju slobodno zidarsku ložu u inozemstvu, nego je imala specifično hrvatsko obilježje, bila je takozvana divlja loža. Loža Libertas je okupljala oko sebe "divlje lože", kao i disidente iz svih ostalih loža. Divlje masonske lože nisu priznavale Veliku Ložu "Jugoslavija" u Beogradu, koja je spadala pod opservaciju Grand Orienta iz Pariza, kao svoju maticu.

Lože 'Ljubav bližnjemu', 'Amicitia' i 'Prometej' su djelovale do 20. studenog 1938. godine, t.j. do stvaranja zaključka o likvidaciji Velike lože "Libertas", i njenih triju gore spomenutih sastavnih loža.

Loža Maksimilijan Vrhovac

Loža Maksimilijan Vrhovac je započela sa već 17. ožujka 1914. godine, a svečano je ta loža "osvijetljena" tek 05. travnja 1919. godine, u masonskom domu društva 'Ljubav bližnjega', u ulici Mošinskoga 22, u Zagrebu. Za starješinu lože bio je izabran jedan od njenih osnivača – Davorin Trstenjak, a za zamjenika starješine izabran je Roko Joković. Njegova posebna osobina, u masonskom radu,  obilježena je jugoslavenskim nacionalizmom i vjerom u jedinstvo južnoslavenskih naroda. U vrijeme Prvog svjetskog rata loža se politički aktivirala i postaje centrom revolucionarne nacionalne propagande za stvaranje ujedinjene države Slovenaca, Hrvata i Srba. Tu se odlučivalo o štampi koja treba pripravljati narod za ujedinjenje, pa tako, inicijativom iz lože i sredstvima koja su se tamo sabrala, izlaze listovi: 'Glas Srba, Hrvata i Slovenaca' u Zagrebu, 'Novo doba' u Splitu, 'Riječki novi list' u Rijeci. Posebno je bila istaknuta borba ove lože protiv Isusovačke družbe. Nakon osnivanja Velike lože Jugoslavije u Beogradu, glavna masonska baza u Zagrebu, na koju se oslanjalo vodstvo jugoslavenskog masonstva u Beogradu - nalazila se u loži Maksimilijan Vrhovac. Iz ove lože širilo se masonstvo u Dalmaciju, ali posebno i u Sloveniju. Kao članovi, prošli su kroz ovu ložu, između ostalih, i slijedeći istaknuti masoni: Antun Barac, Ante Bonifaĉić, Fran Bubanović, Ramiro Bujas, Mirko Deanović, Juraj Demetrović, Hinko (Henrik) Krizman, Tomislav Krizman, Grga Novak, Viktor Novak, Milan Prelog, Radenko Stanković, Jovan Stefanović, Srećko Šilović, Ferdo Šišić, Oskar Tartaglia, Ljubomir Tomašić.

Kralj Aleksandar je prije proglašenja šestojanuarske diktature dobio potporu jugoslavenskog masonstva, koje je spadalo pod Veliku ložu Jugoslavije. Kralj je osobitu potporu dobio od Ante (Toni) Schlegela, koji je imao vodeću ulogu u zagrebačkoj loži Maksimilijan Vrhovac. Sve lože, pod okriljem Velike lože Jugoslavije, pozdravile su kraljev manifest i uvođenje diktature. Loža Maksimilijan Vrhovac je sve do svoga prestanka rada, godine 1940., zadržala je svoje prostorije u hramu, u ulici Mošinskoga 22.

FRANKOPANSKA ULICA 2

Loža Ivan grof Drašković

Dana 23. siječnja 1919. godine je nova loža, Ivan grof Drašković, održala svoj prvi sastanak pod vedrim nebom, na kojemu je dogovoren osnutak lože i izabrana privremena uprava. Nakon što je 29. siječnja 1919. godine, Velika loža udovoljila molbi ove lože,  ova je konačno, 06. veljače i konstituirana. "Osvjetljenje" lože je obavio veliki majstor A. Mihalić, 28. ožujka 1919. godine, u prisutnosti članova Saveznog vijeća, kao i članova loža Vrhovac, Pobratim i Šumadija. Njeno prvo članstvo potječe, što od afiliranih članova drugih loža (najviše iz lože 'Ljubav Bližnjemu'), a što od novih članova i osnivača.

Loža "Drašković" je imala poteškoća i sa svojim hramom. Prvih godina su sve tri lože radile zajedno, u masonskom hramu u ulici Mošinskoga 22. Hram je bio izgrađen još prije Prvog svjetskog rata, prema nacrtu masona, arh. Ignaca Fischera, a oslikan po slikaru masonu Csikos-Sessiji. Zajedničku upravu i brigu za troškove oko uzdržavanja je vodio posebni odbor.

Međutim, najednom nalazimo ložu "Drašković" u Ilici 55. Nakon toga, posredovanjem masona i odvjetnika, dr. Nikole Frangeša, loža dobiva prostorije u Frankopanskoj ulici 2, gdje 1933. godine "pali hramsku vatru". U te prostorije pridolazi kasnije i loža "Pravednost". Stari masonski dom, u Mošinskijevoj ulici, zadržale su lože Maksimilijan Vrhovac i Velika loža Libertas – takozvani "divlji" masoni, koji su bili organizirani pod raznim imenima.

Loža Pravednost

U godini 1922. se odvojilo nekoliko ponajjačih i starijih članova iz lože "Drašković". Među njima je bio i sam dr. Adolf Mihalić, koji se smatrao masonskim pionirom. Isti su osnovali novu ložu, "Pravednost", koja je ostala (kroz prve godine svoga rada) pod istim krovom u hramu Mošinskoga 22, sa ostale dvije lože. 1932. godine su, zajedno sa ložom "Ivan grof Drašković", preselili u Frankopansku 2.

JURIŠIĆEVA ULICA 4