Slaveni kao američki doseljenici

Na mračnom istoku Europe, daleko od okomitih zraka civilizacije, leži melankolični slavenski svijet, sa svojih 150.000.000 ljudskih bića, koja se množe dvostruko brže i umiru dvostruko brže od naroda Zapada. Otkad se zavjesa povijesti podigla, Slaveni su bili nakovanj, a ne čekić. Pokoreni od Gala u prvom stoljeću prije Krista, od Nijemaca rano u kršćanskoj eri, od Avara u šestom stoljeću, nisu igrali nikakvu vodeću ulogu u povijesti i samo njihovo ime je uvreda osvajačima. U naravi ove rase čini se kao da postoji nešto meko i popustljivo. Unatoč svoj svojoj hrabrosti, ovi miroljubivi poljoprivrednici pokazali su mnogo manje borbenog i osvetničkog instinkta od Britanaca i Nordijaca.

U vrijeme kada je zapadna Europa slala vojske da spase Sveti grob, veliki dio Slavena još je ležao u poganskom mraku. Ljudske žrtve i praksa suttee nisu nestali, sve do prihvaćanja kršćanstva. Helmold, svećenik iz Lübecka, koji je 1158. godine poslan neka  pokrsti Slavene, govori o njima kao o "izopačenom i perverznom narodu“, a njihova zemlja mu je "zemlja užasa i prostrane samoće“. Godine 1108., magdeburški nadbiskup piše u pastoralnom pismu: "Ovi okrutni ljudi, Slaveni, ustali su protiv nas ... Odsjekli su glave kršćanima i prinijeli ih kao žrtve.“

Za razliku od pomorskih naroda Zapada, Slaveni nisu imali koristi od kolonizacije Novog svijeta. Kada je svanulo doba strojne industrije, nisu mogli, kao Englezi, Francuzi i Nijemci, izaći na sunce zadovoljavajući svjetsku potražnju za jeftinom industrijskom robom. Štoviše, morali su podnijeti najveći teret orijentalnog napada. Južni Slaveni - Srbije, Bugarske, Hercegovine i Makedonije - pali su pod azijske Komanče, Turke, tako da su se tek u posljednjih trideset pet godina tornjevi i kule njihove potopljene civilizacije ponovno pojavili, iznad povlačeće osmanske poplave.

Dok su se Česi i Moravci, zahvaljujući velikom intelektualnom buđenju, gotovo izjednačili s Nijemcima, većina Slavena ipak ostaje na mnogo nižoj razini kulture. U neznanju i nepismenosti, u prevladavanju praznovjerja i svećeništva, u surovosti crkve i države, u podređenosti običnih ljudi višim klasama, u niskom položaju žene, u podređenosti djeteta roditelju, u grubosti ponašanja i govora,  te u niskim standardima čistoće i udobnosti - veliki dio slavenskog svijeta ostaje na razini naših engleskih predaka iz vremena Henrika VIII.

Fotografije by Hine. "Slavenske sestre" i "Slovakinja"

Prema materinjem jeziku: u ovoj je zemlji 1910. godine živjelo 941000 Poljaka, 228000 Čeha i Moravaca, 165000 Slovaka s južnih padina Karpata, 123000 Slovenaca s vrha Jadrana, 78000 Hrvata i Dalmatinaca, 56000 Rusa, 40000 Bugara, Srba i Crnogoraca, 30000 Slavonaca, 25000 Rusina, a da ne spominjemo 140000 Litavaca i Letonaca, koji inzistiraju da su zasebna rasa. Sveukupno, među nama ima 2000000 Slavena, a ako poslušamo procjene vođa slavenskih skupina, trebali bi računati na najmanje 3000000. Nema sumnje da je između pet i šest posto bijelaca u ovoj zemlji slavenske krvi.

Od slavenskih doseljenika, od 1899. godine, gotovo tri četvrtine su muškarci. Među imigrantima sa Balkana, muškarci su deset do dvadeset puta brojniji od žena. Trideset i dva posto su nepismeni, a udio se kreće od 1,7 posto među Česima, do 53,4 posto među Rusinima. Osim Čeha, malo ih je imalo ikakvo industrijsko iskustvo, ili je donijelo sa sobom ikakve vrijedne vještine. Kao da se među nama iznenada pojavio veliki broj Engleza iz šesnaestog stoljeća.

Zanimanja slavenskih imigranata

Kada je prije otprilike petnaest godina započela velika slavenska invazija, američka granica je bila daleka, mala i zastrašujuća. Pridošlice nisu toliko tražile jeftinu zemlju i neovisnost, koliko plaćene poslove kojima bi mogli nagomilati "veliki novac", te se vratiti bogati svojim domovima. Stoga su gravitirali prema rudarskim, metaloprerađivačkim i pakirnim centrima, gdje postoji potražnja za neograničenim količinama sirove radne snage, pod uvjetom da je uvijek jeftina. Tako su ovi snažni seljački momci postali Nibelunzi, "sinovi tame", koji su opsjedali naše rudnike ugljena, visoke peći, koksare, topionice, ljevaonice, čeličane i rafinerije metala, radeći pritom grube i teške poslove pod vodstvom vještih ljudi koji, kako mi je jedan predradnik rekao, "ne žele misliti, nego slušaju naredbe“.

Kakva ironija da ovi seljaci, ravno sa volovske zaprege i brazde, čine, koliko možemo suditi prema službenim podacima, tri petine radne snage u rafiniranju šećera, dvije petine radne snage u pakiranju mesa, tri osmine radne snage u kožarama i rafinerijama nafte, trećinu rudara ugljena i radnika u željezariji i čeliku, četvrtinu radnika u tvornicama tepiha i petinu radnika u trgovini odjećom! S druge strane, oni čine tek sedminu radne snage u tvornicama stakla i pamuka, devetinu zaposlenih u rudnicima i talionicama bakra (koji su uglavnom Finci), dvanaestinu naših željezničkih radnika i samo šačicu u industriji svile i vune.

Za ove hrabre Slavene nijedan posao nije previše naporan i opasan. Njihovo fatalističko prihvaćanje rizika ima puno veze sa  pretjeranom i krvavom cijenom nekih naših industrija. Oni nisu "stari" ljudi, prodavači otpada, šarlatani, ulični trgovci i grabežljivci nepromišljenih sitnica, kao što su neki od nas. Nemaju nos za male i parazitske obrte, ali sa izvrsnom radnom hrabrošću se hvataju u koštac s teškim i nužnim zadacima. Krupne građe, mišićavi i nevješti u tome da glave spašavaju gledajući u tuđe pete, Slaven neizbježno postaje nekvalificirani radnik u osnovnim industrijama.

Za razliku od Teutonaca i Skandinavaca iz osamdesetih, čije je glavno prebivalište bilo područje izvan Chicaga, kasniji su Slaveni privučeni u Pennsylvaniju, u polja kamenog ugljena i okrug Pittsburgha; odatle su se proširili u rastuća središta rudarstva i obrade metala, i to diljem zemlje. Toliko ih je samaca da čine izvanredno mobilnu radnu snagu, spremnu ići bilo gdje za dodatna dva centa na sat. Iako ne grade kuće i stoga su ovisni o smještaju koji mogu pronaći, ne stagniraju i ne zadržavaju se u sirotinjskim četvrtima, osim ako uvjeti njihovog zaposlenja ne nameću prenapučenost.

Česi Poljaci dolaze ovamo da ostanu, pa su oni ti koji su postali poljoprivrednici. Češka struja započela je još pedesetih godina prošlog stoljeća, a 1900. godine četvrtina svih češko-američkih stanovnika je radila na zemlji. Poljaci su došli kasnije i s manje novca, tako da je tada samo jedna desetina bila u poljoprivredi. Imigranti sedamdesetih tražili su divlju, jeftinu zemlju, i stoga su slavenska naselja najgušća na sjeverozapadu i jugozapadu. Trećina svih poljskih poljoprivrednika nalazi se u Wisconsinu, dok su u Teksasu češki uzgajivači pamuka toliko brojni, pa u nekim mjestima čak i crnci govore češki! Nedavno sirovi Poljaci, koji se izdižu kroz poljoprivredni rad i najam, dolaze u posjede "napuštenih farmi", u dolini Connecticuta. Zbijeni zajedno, sa nekoliko drugih obitelji, u staroj jenkijevskoj seoskoj kući, Poljak uz pomoć svog brojnog potomstva uzgoji nevjerojatne količine luka i duhana. "U starom Hadleyu“, izvještava profesorica Emily Balch, sa Wellesley Collegea, "svuda uzduž su prekrasne ulice, u sjeni brijestova stare kolonijalne vile zauzimaju Poljaci." U jednoj godini ovi Poljaci, koji su činili tek petinu stanovništva, činili su dvije trećine rođenih.

Prekomjerni alkoholizam među Slavenima

Dolazeći iz elizabetanskog svijeta, Slaven je otvoreno pijan, poput Falstaffa sa svojom "šalicom". On je štovatelj Bakha, koji se ne srami, a naša gadljivost prema alkoholu čini mu se licemjerjem ili stidljivošću. Također, misli da bez stimulansa ne može podnijeti iscrpljujući rad u tvornici i rudniku. Radnik u čeličani, kada su ga zamolili neka prestane piti, odgovorio je: "Nema piva, nema viskija, nema posla." Stoga nevjerojatan iznos njegove plaće odlazi na blagajnu vlasnika krčme. U gradu-čeličani od 30000 stanovnika, 60000 dolara ostaje vlasnicima krčme subotom i nedjeljom, nakon isplate plaće. Subotnja pivska kola kruže uokolo, a ugodne nedjelje se u dvorištu svakog pansiona vidi hrpa muškaraca širokih ramena i velikih lica, oko bačve tekućine za utjehu.

Na proslavama se dogode najgori ekscesi. Brigom za svoje velike obitelji i podstanare, žene obično dosta rano izgube svoju privlačnost, a time i moć da izvrše profinjeni utjecaj na svoje muškarce. Vjenčanje ili krštenje traje cijeli dan, a pred kraj slavlja,  muškarci pijani urlaju i tuku se u prisutnosti prestravljenih žena i djece. Tijekom festivala, stare svađe se ponovno rasplamsaju kroz piće i prerastu u brutalne i krvave svađe. 

Ipak, njihovo prekomjerno pijančenje je nekako grčevito i kaže se da zbog opijenosti izostaju manje vremena sa posla, nego neke druge nacionalnosti. Liječnik iz Jersey Cityja, koji prakticira svoju praksu među Rusinima, kaže: "Oni piju, ali malo tko umire kao pijanac, ili si narušava zdravlje alkoholom. Ako se muškarac napije, vjerojatno će biti nasilan. Ako udari svoju ženu, ona se brani ako može, ali se ne žali, jer zna da on ima 'pravo je udariti' i to čini veliku razliku." U slavenskim susjedstvima, američki utjecaj se prvo pokazuje u porastu zajedničkog osjećaja protiv alkoholnog pretjerivanja i u sve većoj profinjenosti svečanih običaja.

Zločini i primitivne strasti

Što se tiče kriminala, Slaven ne pokazuje takvu sklonost kriminalu kao južni Talijani. Osim sitnih krađa - zabilježenih u nekim slučajevima - pritužbe ljudi u blizini slavenskog naselja su usredotočene na sukobe, koji uslijede nakon druželjubivog pijenja. Česi imaju otprilike iste kriminalne sklonosti kao i Nijemci. Ostali Slaveni imaju sklonosti grubog, nerazvijenog naroda, nediscipliniranih primitivnih strasti. Motiv zločina je neprijateljstvo, a ne pohlepa. Kada Slaven traži nezakonitu dobit, on bira izravni put nasilja, a ne ide zaobilaznim; on počini pljačku ili provalu, a ne krađu, prijevaru ili iznudu. Od zločina protiv čednosti i odvratnih podvala, koje se usredotočuju na društveno zlo, on je jedinstveno slobodan. Moralno, loza je puno bolja nego što bi se to moglo prosuditi iz policijskih zapisa i po njihovom ugledu. Nema sumnje da će se potomci ovih imigranata, ako imaju odgovarajuću obuku i okruženje, pokazati urednima kao i stara američka loza.

Slavenska brutalnost i nepromišljena plodnost

Među Južnim Slavenima, "svaki oženjeni muškarac“, kaže Vrčević, kako ga citira profesor W. I. Thomas, "udari svoju ženu tako da bude plava barem jednom mjesečno, ili joj raširi udarac po uhu preko cijelog lica, inače smatraju da će ljudi vjerojatno govoriti kako se boji svoje žene.“ Njihove popularne poslovice to potvrđuju, kao npr: "Tko ne tuče svoju ženu, nije čovjek." "Udari ženu i zmiju po glavi." "Jedan vrag se boji križa, drugi (žena) štapa." "Pas može zavijati, ali žena mora držati jezik za zubima.“ U jednoj svadbenoj pjesmi mladenka moli muža: "Udari ženu samo s dobrim razlogom i kada te jako naljuti.“ U drugoj narodnoj pjesmi mlada žena pjeva: "Kakav si mi ti muž? Ne čupaš me za kosu, niti me udaraš!" 

Iako je premlaćivanje žene mokrim užetom izašlo iz prakse, galicijski seljak, kaže Von Hupka, "još uvijek je smatra stvari koja mu pripada, a koja je u prvom redu stvorena za njegovu službu." Nije ni čudo da slavenska majka u prosjeku rađa osmero djece! Nije ni čudo da postoji užasna smrtnost dojenčadi, dok je smrt na porodu prečesta sudbina napuštene majke. Malo je briga za tromog seljaka. Čemu služi žena? Niti je ovo gledište čudno u Novom svijetu. U Mađarskoj, Slovakinje "rađaju dijete godišnje - 'neprekidno  ili rađaju ili doje', kaže se." Ali, godišnje jedno dijete stiže i u slovačke obitelji u New Yorku. Slavenska supruga u ovoj zemlji rađa dva do dva i pol puta brže, od supruge američkih roditelja. Njena kći rođena pod zvijezdama i prugama, sedam je osmina plodnija od njene bosonoge majke imigrantice. Prosječni slavenski slučaj u dobrotvornim akcijama uključuje pet osoba, njemački ili skandinavski slučaj četiri osobe, američki slučaj tri i pol osobe. Pijani Poljak je sav ponosan rekao predstavniku dobrotvornog društva, koje je uzdržavalo njegovu obitelj: "Samo zamislite što sam učinio za državu! Dao sam joj desetero djece!" 

Lijevo: Slavenska žena i talijanski muž. Desno: slovačke sestre. 

Srednji vijek se počinje osjećati među nama. U dvadeset i jednom ruralnom okrugu Minnesote, Poljakinje su u prosjeku rodile sedmero djece, tijekom četrnaest i pol godina bračnog života. Puna priča, bez sumnje, dovesti će se do devet ili deset djece. Zahvaljujući našoj civilizaciji, koja sažaljeva i spašava djecu, poljska majka će čuvati svoje potomstvo gotovo jednako dobro, kao i njezina američka susjeda koja ima četvero ili petero djece. "Irci imaju puno djece", kaže se, ali je ipak jedna irsko-američka žena od trinaest ostala bez djece, a jedna englesko-američka žena od dvanaest. Ali, na farmama u Minnesoti samo je jedna poljsko-američka žena od pedeset osam neplodna!

U okrugu u kojem se nalaze Poljaci, iako su tek trećina stanovništva, bilježe 58 posto poroda. Jedan stari farmer mi je rekao: "Jenkiji ovdje su previše lijeni da bi imali djecu. Poljaci ih imaju od deset do petnaest u obitelji, a za sto godina svi ljudi ovdje biti će Poljaci." Sto godina? Čak i prije četrnaest godina je otac Kruszka izračunao da u ovoj zemlji postoji 700 takvih poljskih zajednica, sa prosjekom od stotinu obitelji u svakoj. Dakle, postoje stotine središta iz kojih se širi srednji vijek. Farma po farma, naselje po naselje, raseljavanje Amerikanaca se nastavlja - tiho osvajanje, bez koplja ili trube, osvajanje koje su počinile žene koje rađaju. Očevi sakupljaju hranu, ali majke su te koje se moraju suočiti s tjeskobom, iscrpljenošću, pa čak i smrću, kod kampanji u posjedovanju zemlje. Brutalno trošeći svoje žene, Slaveni napreduju; sažaljevajući se nad svojim ženama, Amerikanci se povlače.

Kako se ženska vrijednost može nastaviti uzdizati, dok se ova zemlja puni ljudima koji gledaju na svoje žene kao na kobile? Pa ipak, vođe u borbi za ženskost čine sve što mogu kako bi otvorili vrata upravo onim plemenima koja najviše preziru i zloupotrebljavaju svoj spol! S druge strane, nova imigracija bi mogla naći naklonost u očima onih koji rađanje desetero djece smatraju najboljom sudbinom žene, te samozadovoljno gledaju kako se rodovi sa niskim životnim standardima razmnožavaju i potiskuju u zaborav rodove sa visokim životnim standardima.

Spora asimilacija

Istočna Europa je prepuna polu-potopljenih nacionalnosti, koje tek u posljednje vrijeme vraćaju samosvijest. Česi, Slovaci, Poljaci, Litavci, Srbi i Bugari, svaki je doživio "buđenje", gdje su veliku ulogu odigrali jezični preporod, uz proučavanje nacionalne književnosti i povijesti. Imigranti, koji dolaze sa ovim ubrzano shvaćenim osjećajem nacionalnosti, smatraju kao da je stvar časti ne zaplutati sebično uz američku struju, imaju strah da ne izgube kontakt sa svojom braćom, koja se i dalje bore u starom domu. Nakon što je odbio biti germaniziran, rusificiran ili mađariziran u staroj domovini, domoljubni Čeh ili Poljak će se sigurno oduprijeti apsorpciji ovdje. Irsko-amerikanci su ostvarili prednost kod oslobađanje Irske. Sada se Česi ovdje nadaju da će osvojiti autonomiju za Bohemiju; dok poljski-amerikanci očekuju kako će sa ove strane bare pronaći dobro uporište za polugu koja će osloboditi Poljsku. Što je onda prirodnije nego držati se vlastitog govora i tradicija kod kuće, u crkvi i župnoj školi?

Narodni tisak, naravno, uvijek svira na struni "nacionalnog govora", kako druga generacija ne bi skrenula na čitanje američkih novina. Crkva, koja među Poljacima ima jak utjecaj, također drži imigrante podalje od amerikanizacije. Dobri svećenici se boje da se dio stada ne okrene od religije, dok pohlepni svećenici strahuju kako će stado postati nemirno pod svećeničkim diktatom.

Naših milijun Poljaka brojčano nadmašuje sve ostale Slavene u Americi, a Poljaci su vrlo klanovski povezani. Kada se nasele u skupinama, malo je povezanosti između njih i njihovih susjeda. "U posjećenim zajednicama“, izvještava Industrijska komisija, "zatečeni su poljoprivrednici njemačkog, skandinavskog, irskog, češkog, belgijskog, švicarskog i američkog podrijetla, kako žive u susjedstvu sa Poljacima. U gotovo svakom slučaju, Poljak se smatrao jednim stupnjem nižim od svojih susjeda. Ni Poljaci kao skupina, ni ostali, ne žele se društveno stopiti, a Česi su se osjećali kao da su znatno iznad svoje slavenske braće.“ Poljoprivrednici sa visoka gledaju na Poljake kao na nečiste, neumjerene, svađalačke, neupućene, opterećene svećenicima, stroge prema ženama i djeci. Kada neki  Poljaci stignu u susjedstvo, ostali poljoprivrednici postaju nemirni, prodaju imovinu i odlaze. Uskoro se organizira župa, nastaju crkva i župna škola, javna škola propada, a slavenstvo dobiva novo uporište.

Jezgra velikog naselja će vjerojatno biti užegli dio Starog svijeta. Klerička dominacija, do stupnja koji se ne tolerira među ostalim rimokatolicima, veličanstvena crkva sa pogledom na bijedne seoske kuće, brojni crkveni praznici, mala javna škola izgrađena u potpunosti od državnih sredstava, sa časnom sestrom u odori svog reda kao učiteljicom, velika župna škola gdje se govori samo poljski jezik i uglavnom se podučava vjeronauk, visoka nepismenost i veliko neznanje među mladićima koji su rođeni na američkom tlu, nasilni, a ne lukavi zločini, užas prema vodi koja se koristi i vani i unitra, odbojnost prema svježem zraku, bose žene koje rade na poljima, jadna domaćinstvom kao prirodni rezultat, salooni koje posjećuju oba spola, svećenik koji često potiče svoje stado neka "imaju onoliko djece koliko im Bog da", mnogo nemarnog majčinstva, rana smrt od prekomjernog rađanja, velike obitelji koje odgaja treća, četvrta ili peta žena, stroga disciplina kod odgoja djece, politička apatija, kontrolirano glasanje i otvoreni prezir prema Amerikancima i njihovim načelima.

Malo bolje su Slaveni okupljeni sami u nekom "rudniku", u ugljenokopima, ili u industrijskoj četvrti metalurškog grada. Opća populacija se sa njima ne druži, ali oni imaju vlastitu crkvu, školu, običaje i festivale. Muškarci uče malo engleskog, žene nimalo. Djeca su zapravo bojno polje starog i novog. Neka djeca se slobodno druže s mladom Amerikom, i nikakav pritisak roditelja neće ih učiniti drugačijima od svojih drugova u igri. Strahuju od nadimaka "Hun", "Hunkie" ili "Bohunk", kao da je otrov, i ništa ih neće natjerati da koriste svoj materinji jezik ili sudjeluju u organiziranom životu svoje nacionalnosti.

Međutim, u velikom ruralnom naselju, djeca se mogu držati podalje od stranaca, a roditelji, koji žele da se nasele na farmama,  obično ostvare svoje. Nekoliko nemirnijih izroni sa otoka u okolnu Ameriku. U dosta kratko vrijeme druga generacija djeluje progresivno; odijeva se blještavo i pokazuje se "sportski" izgled. Ali, nakon što se oženi, izgubi duh, smiri se, sluša svećenika i roditelja. Može li sustav izdržati treću generaciju, tek ćemo vidjeti.

Očito je da je ptica selica Slovak ili Hrvat, koji je ostavio ženu kod kuće i koji se grčevito nosi sa svojim sunarodnjacima, u "samačkom" pansionu, u tmurnoj "crnoj zemlji", što je loša osnova za asimilaciju. Njegov život je ograničen "šefom pansiona", vlasnikom krčme, privatnim bankarom i svećenikom, koji su većinom svi njegovi rođaci. Osim psovki predradnika, američki život dopire do njega samo kroz oči, i to samo ona najgora strana. Da nema dobre plaće, mrzio bi svoj život ovdje; vraća se kući sa malo dobrih ideja o Americi, osim da je to zemlja velikih prilika za zaradu.

Male sposobnosti slavenskih imigranata 

Bez dovođenja u pitanje vrijednosti slavenske rase, može se primijetiti da imigrantski Slaveni imaju malu reputaciju po pitanju sposobnosti. Mnogi promatrači, nakon što su uzeli u obzir njihovu nepismenost i nedostatak prilika, i dalje inzistiraju na tome da imaju malo toga za doprinijeti našem narodu. "Ti ljudi nemaju nikakvu prirodnu sposobnost prenošenja znanja“, rekao je jedan veliki poslodavac Slavena, "možete brusiti i polirati tupe umove koliko god želite u javnim školama, ali nikada ih nećete oštro primijeniti, jer je čelik loš.“ "Nisu dorasli američkoj razini“, inzistirao je upravitelj čeličane. "Imamo 'kutiju za prijedloge' i nagrađujemo vrijedne prijedloge naših ljudi, ali vrlo malo njih dolazi od imigrantske radne snage.“ Agent za rad iz velike tvornice alata ocjenjuje imigrantske sposobnosti sa 75-tinom ocjene, u usporedbi sa Amerikancima. Česki vođa stavlja svoj narod iznad Amerikanaca, bilo u glazbi i likovnim umjetnostima, ali priznaje superiornost Amerikanaca u konstruktivnoj mašti, organizacijskim sposobnostima i upornosti u postizanju cilja. "Česi“, kaže on, "su jaki u otporu, ali nisu agresivni.“

Nadzornik škola u gradu-čeličani smatra kako je većina slavenske djece "prilično intelektualno troma". Dobro napreduju u nižim razredima, gdje je pamćenje najvažnije; ali u višim razredima, gdje je potrebno druženje, zaostaju. Od 23000 učenika čiji očevi ne govore engleski, 43,4 posto je zaostalo za svojim razredom; postotak zaostalosti za djecu čeških očeva je bio samo 35,6 posto; ali za Poljake je zaostalost bila 58,1 posto, a za Slovake 54,5 posto. Iako je ovaj pokazatelj loš, postoje dobri školski radnici koji čvrsto tvrde da je još prerano suditi što slavenski-amerikanci mogu učiniti.

Alarmantna perspektiva slavenske imigracije

Priljev političkih prognanika prestaje kada dođe do okretanja političkog kotača; ali, tok koji je pod pritiskom stanovništva može teći zauvijek. Sve dok stopa nataliteta ostane visokom, matična zemlja neće biti iscrpljena krvarenjem. "Kakav je bio učinak emigracije u Ameriku, obzirom na uvjete u Češkoj?“ upitao sam inteligentnog Čeha. "Češka“, odgovorio je s naglaskom, "je i danas jednako prenapučena; borba je jednako teška, kao da nikada nijedan Čeh nije otišao u Ameriku.“ "Hoće li poljska emigracija ostati velika?“ upitao sam vođu poljsko-američkih imigranata. "Da“, odgovorio je, "nastaviti će se još dugo. Poljaci se množe ekstremnom brzinom i nema im mjesta za toliko širenje u Poljskoj.“

Ipak, te manje struje bi se mogle izgubiti u poplavi koja će nas vjerojatno zahvatiti, nakon što se iskoristi velika središnja slavenska masa od 80000000 "pravih Rusa“. "Ovo“, primjećuje Komisija za imigraciju, "pruža praktički neograničen izvor imigracije, i onaj za koji se razumno može očekivati ​​kako će uvelike doprinijeti preseljenju iz Europe u Sjedinjene Države,i u budućnosti. Ekonomski uvjeti, koji uvelike potiču emigraciju ovih rasa (ruskih Hebreja, Poljaka, Litavaca i Finaca), prevladavaju i među pravim Rusima, i oni već počinju tražiti olakšanje kroz emigraciju."

Tako bi plima Slavenstva mogla narasti, a superplodni Slaveni mogli bi pritisnuti uza zid Anglo-amerikance, Irce-Amerikance, Velšane-Amerikance, Nijemce-Amerikance i ostale, sve dok invazija na naše tržište rada, od strane hordi još jeftinijih Zapadnih Azijata, ne uzrokuje to da i Slaveni izgube interes za Ameriku, baš kao što su Britanci, Hibernci, Teutonci i Skandinavci izgubili interes za Ameriku.

Hvala na čitanju. 

Cijelu knjigu možete pronaći na: https://www.unz.com/book/e_a_ross__the-old-world-in-the-new

(Napomena: isprika, ali ovo je moja greška i ovo poglavlje prethodi "Istočnoeuropskim Židovima")