Ozljede koje su dovodile do mozgovnog sakaćenja su nekoć bile dobro poznata komplikacija cijepljenja. Što se promijenilo?
Priča ukratko:
•Jedna od najčešćih komplikacija cijepljenja jest neurološka ozljeda. Otkako se cjepivo protiv malih boginja pojavilo na tržištu, prije više od dva stoljeća, u medicinskoj literaturi zabilježene su ozbiljne i neobične ozljede.
• Umjesto da ove ozljede otkriju javnosti, medicinska ih je profesija odlučila sakriti, pod pogrešnim uvjerenjem kako javno dobro koje dolazi od cijepljenja opravdava skrivanje svega što bi stvorilo oklijevanje oko cjepiva. Taj se okrutni narativ još uvijek koristi za promicanje nesigurnih i neučinkovitih cjepiva.
•Mnoge od ovih ozljeda, poput širenja paralize na tijelo, odražavaju ozljede "jedne u milijun" koje još uvijek vidimo od cijepljenja, ali kako bi se očuvala mitologija o cjepivima koja su "sigurna i učinkovita", stoljeća toksičnosti cjepiva su izbrisana iz sjećanja, čime je dopušteno ponavljanje istih katastrofalnih učinaka cjepiva.
• Ova zabrinutost dosegla je vrhunac 1980-ih, što je dovelo do široke pozornosti o štetnosti cijepljenja i donošenju saveznog zakona za sprječavanje ovih neuroloških ozljeda. Kako bi se zaštitila industrija, sve su njegove ključne odredbe namjerno prekršene, a ozljede koje je prepoznao (npr. teška oštećenja mozga) su preimenovane, kako bi se mogle pomesti pod tepih.
• U tandemu je donesena široko rasprostranjena cenzura, pri čemu su mediji i medicinski časopisi odbijali objavljivati daljnja izvješća o ozljedama, stvarajući tako društvenu iluziju kako su ozljede rijetke, ili čak i nepostojeće.
•Zahvaljujući trenutku MAHA, imamo priliku koja se pruža jednom u životu - promijeniti ovu disfunkcionalnu paradigmu. Ovaj će članak stoga pregledati te zaboravljene ozljede i točno ono što ih je uzrokovalo, jer bez tog znanja će se ozljede nastaviti ponavljati, a ozlijeđeni će nastaviti patiti u tišini, dok im se govori kako su njihove ozljede "izuzetno rijetke" ili "nisu povezane s cijepljenjem", umjesto da dobiju pomoć koja im je potrebna.
BY: Ovaj tekst, kao i mnoge druge izvrsne tekstove je napisao Doktor sa Srednjeg zapada i objavio na svom Substacku, "The Forgotten Side of Medicine". Prošli tjedan je napisao iscrpni tekst o povezanosti cjepiva i autizma, zaista je vrijedno čitanja. Doktora i njegove tekstove možete pronaći na: https://www.midwesterndoctor.com/. Ja nastavljam dalje, zaranjamo u ovaj fascinantni i dubinski pregled - namjerno zaboravljenoga.
Od rođenja nas uče kako su cjepiva jedno od najznačajnijih otkrića u povijesti, te da su toliko sigurna i učinkovita i mnoge su, sada nezamislive pošasti, nestale s malo ili nimalo nuspojava, koje su se pojavile u ovom procesu. Istina je u tome da je svaki djelić te mitologije pogrešan; budući da mitovi nikada nisu raspršeni, nevjerojatno slične katastrofalne ozljede od cjepiva se događaju svakih nekoliko desetljeća.
Veliki dio svega ovoga proizlazi iz činjenice da je vrlo teško napraviti sigurna cjepiva, zbog načina na koji djeluju i načina na koji se proizvode. Kao takvo: najbolje "rješenje" koje se moglo pronaći za ovaj problem bilo je inzistirati na tome kako su cjepiva sigurna, kao i izbrisati svako sjećanje da su se katastrofe putem cijepljenja zaista događale, čime je omogućeno da se pomete svatko tko je bio ozbiljno ozlijeđen cjepivom, pa onda tvrde kako je ta ozljeda samo anegdota ili rezultat histerije protiv cjepiva.
Npr. nedavno sam raspravljao o tome kako cjepiva uzrokuju autizam i usredotočio sam se na središnji argument koji se koristi za raskrinkavanje veze između to dvoje: jedini razlog zašto ljudi vjeruju da cjepiva uzrokuju autizam jest u tome što je osramoćeni britanski liječnik objavio lažnu studiju, 1998. godine, tvrdeći kako to samo cjepiva jesu. Nakon toga je natjerao sve neka dalje haluciniraju kako dolazi do ozljeda od cjepiva.
Međutim, ova mitologija zanemaruje činjenicu kako su ozljede mozga dugotrajni problem cijepljenja. Npr. program vijesti NBC-a iz 1982. godine je otkrio kako su mnogi roditelji imali djecu koja su razvila "encefalopatiju nakon hripavca", tj. nakon uzimanja DPT cjepiva i da je većina liječnika to odbila prijaviti:
"Medicinska saznanja o teškim reakcijama na cjepivo protiv hripavca sežu u rane 1930-e godine. Od tada se u medicinskim časopisima objavljuju izvještaji za izvještajima. Godine 1948. su dva američka liječnika izvijestila o povijesti bolesti mnoge djece, koja su imala oštećenje mozga ili su umrla od DPT cjepiva u Bostonu. Slijedeće je godine drugi liječnik anketirao pedijatre diljem zemlje i otkrio još i više. Te studije su zaboravljene."
https://jamanetwork.com/journals/jama/article-abstract/303298
Isto tako, 1985. godine, jedan od najpopularnijih talk showa u Americi (Donahue show) ugostio je segment u kojem su liječnici s obje strane (ali, i neurološki ozlijeđeni članovi publike) raspravljali o rizicima i dobrobitima cijepljenja i etičnosti mandata. Koliko mi je poznato, ovo je bio zadnji put da je otvorena debata o cijepljenju emitirana na mainstream televiziji, nešto za što sumnjam kako je bilo zbog priznanja i dopuštanje javne rasprave samo bi povećalo skepticizam prema cjepivu, zbog toga koliko su dokazi protiv cjepiva bili jaki (npr. Peter Hotez nedavno je odbio 2,62 milijuna za debatu sa RFK Jr.):
https://x.com/danmurrays/status/1671127520584794113
Dijagnostičko zamagljivanje
U oba ova TV programa iz 1980-ih, ali i mnogim ranijim studijama citiranim u ovom članku, djeca oštećena mozga zbog cjepiva su opisana kao da postaju "mentalno retardirana" ili "teško retardirana". Isto tako, poznati vladin film iz 1964. godine (gore; sa potpunom namjerom da bude suosjećajan) nosio je naslov: "Predstavljamo mentalno retardirane".
Od sredine do kasnih 1990-ih godina - izraz "retardiran" se počeo postupno ukidati, jer se smatrao previše stigmatizirajućim, stvarao se zamah za postupno korištenje manje uvredljive terminologije. Na kraju je, 2010. godine, Obama potpisao zakon koji je zamijenio sve slučajeve u saveznim zakonima "mentalno retardiran" i "mentalna retardacija" - u "intelektualnu retardaciju" (što je jedini put da su SAD donesen zakon koji je tako ciljano izbrisao riječ). Kao takav, ovaj se izraz danas rijetko koristi i možete imati problema ako ga izgovorite naglas (iako će mnogi liječnici koje poznajem neformalno koristiti izraz "MR" kako bi kolegama objasnili kliničku situaciju pacijenata s mentalnim invaliditetom).
S druge strane, jedan od klasičnih trikova u propagandi jest neprestano manipuliranje i redefiniranje riječi, kako bi njihov klijent mogao opravdati njihove česte kontradiktorne i neopravdane stavove. U slučaju autizma, obično se tvrdi kako njegov porast nije posljedica toksina iz okoliša (nego samo npr. od cjepiva), i sada već sve više i više "normalnih" stvari se reklasificiraju kao autizam. Jedna od primarnih studija koja je poduprla taj argument, studija iz Kalifornije, iz 2009. godine, doista pokazuje kako jest došlo do reklasifikacije, ali ono što je zapravo pokazala - 26,4% djece - koja su prethodno bila dijagnosticirana kao "mentalno retardirana" su postala "autistična" (kao i druga često citirana studija).
Budući da je autizam namjerno nedefiniran, on sažima i duboki (teški) autizam (25-30% slučajeva) i autistične osobine (npr. neurološke nedostatke koji se mogu kontrolirati, odnosno "biti u spektru"). Iako postoje određene osobine koje dijele ove dvije skupine, one su vrlo različite (npr. biti neverbalan ili minimalno verbalan, imati intelektualne teškoće i zahtijevati značajnu cjeloživotnu potporu za svakodnevni život, u odnosu na to da su društveno neugodni s hirovima osobnosti ili imaju visoko funkcionalni autizam poput Elona Muska).
Ključna točka koju sam naglasio u cijeloj ovoj publikaciji jest - kada većina toksina šteti ljudima, onda se ozljede raspoređuju po zvonastoj krivulji, gdje su ozbiljnije ozljede mnogo rjeđe od onih manje teških (i teško uočljivih), pa ako vidite skupinu teških ozljeda, to vam onda govori kako se mnogo više toga skriva ispod površine; isto tako da ako vidite mnogo umjerenih ozljeda, onda su sigurno prisutne i teže. Dakle, od onih s "autizmom": otprilike 26,7% djece ima "duboki autizam". Isto tako, dok su obje dijagnoze porasle u tandemu s povećanjem cijepljenja, onda je, prema CDC-u, blagi autizam rastao većom brzinom (slika dolje).
https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC10576490/
Ova igra riječi zatim dovodi do toga da se obje dijagnoze pomiješaju, kako bi se odvratile sve kritike teškog autizma (npr. napadanjem svakoga tko kaže da je teški autizam "problem", oni napadnu tvrdnjom kako je to stigmatizirajuće za sve ljude s visoko funkcionalnim autizmom), također do argumenta da je bilo koja tvrdnja kako cjepiva uzrokuju autizam zapravo posljedica toga što je osobama s autizmom postavljena dijagnoza autizma (čime se uklanja povećanje ozljeda teškog autizma iz rasprave). Isto tako, blaža oznaka autizma (i pro-autističke riječi, poput "neurorazličitih" ili "neurodivergentnih") za kapsuliranje i normaliziranje ovih ozljeda - čini mnogo lakšim držati neugodnu temu podalje od očiju i misli, osobito od onih koji se ne moraju izravno suočiti sa stvarnošću ovih ozljeda (npr. roditelj djeteta s teškim autizmom). To stoga sprječava dovoljno ljudi neka javno progovore o problemu kako bi nešto konkretno moglo i učiniti.
Sve ovo spominjem iz dva razloga:
• Vjerujem kako je zamagljivanje ovih definicija namjerno učinjeno da bi se prikrila prava epidemija ozljeda od cjepiva.
• U velikom dijelu ranije literature, oštećenje mozga, koje sada povezujemo s teškim "autizmom" je točno opisano, ali umjesto toga je danas označeno izrazima kao što su: "mentalna retardacija", "encefalitis" ili "encefalopatija".
Napomena: budući da imam veliku publiku, smatram kako imam odgovornost koristiti odmjeren jezik, kojim se izbjegava nepotrebno nanošenje štete drugima ili nenamjerno podržavanje zlonamjerne jezične propagande. U isto vrijeme, mrzim ovo, djelomično zato što duboko cijenim osobnu slobodu i mrzim da mi se jezik kontrolira, a djelomično zato što smatram da je korištenje eufemizama za izbjegavanje otvorenog obraćanja neugodnoj temi odgovorno za ogromnu količinu pokolja i patnje kroz ljudsku povijest (kao što kritične teme nisu dovoljno zastupljene, treba ih široko razumjeti, kako bi se spriječila katastrofa, jer ih nitko ne želi izravno opisati na neugodan način i da svi možemo jasno razumjeti). Na trenutak zamislite koliko bi cijela rasprava o cjepivu bila drugačija da su ljudi jednostavno izrekli stvari poput "cjepiva vas mogu učiniti teško retardiranim", ili "Billov sin je postao mentalno retardiran nakon cjepiva s kojim je i Sueina kći imala problema", ili "u samo osam godina, broj teško retardirane djece se udvostručio"; umjesto toga je to zamagljeno dvosmislenom oznakom "autizma".
Isto tako, "teorije zavjere" su namjerno etiketirane za bilo koje stajalište koje se ne slaže sa standardnim narativom (stoga je ta oznaka postala nužna za koncizno prenošenje skeptične pozicije širokoj publici), ali je u isto vrijeme ta oznaka omogućila zamaglivanje jasno dokazivih kritika korporativnog zlostavljanja, visoko spekulativnim i zapaljivim uvjerenjima, čime je omogućeno: dvosmisleno primijeniti etiketu "teoretičara zavjere" na bilo kojeg disidenta; zatim ekstremne "teorije zavjere", kao svjesno ili podsvjesno diskreditiranje njihova stajališta (iako je, srećom, i zato jer se ovaj pristup toliko pretjerano koristio, taktika sada mnogo manje učinkovita, a od COVID-a mnogi su se počeli identificirati kao "teoretičari zavjere" i oslobođeni su stigme koja je prije bila vezana uz etiketu).
Izostavljanje oštećenja mozga
Zakon o ozljedama od cjepiva iz 1986. godine je donesen kao odgovor na pritisak javnosti protiv ozljeda od cjepiva i imao je brojne odredbe namijenjene pomoći roditeljima djece ozlijeđene cjepivom. Jedan je bio taj da je, budući da je tužbe za DPT ozljedu mozga bilo teško (ali ipak moguće) dobiti na sudu, sustav "bez krivnje" financiran porezom na cjepiva i stvoren da ih zamijeni (koji je štitio proizvođače cjepiva od odgovornosti).
Za ovaj sustav i prilikom donošenja zakona (kroz opsežne pregovore) je napravljena tablica ozljeda. Zatim, ako je dijete zadobilo ozljedu na stolu i nedugo nakon cijepljenja, dosuđena je odšteta. Konačno, budući da je prepoznato da će se pojaviti nova znanost i cjepiva, H.H.Secretary je dobio ovlast dodavati nove ozljede na tablicu, kako znanost napreduje.
Nažalost, na ovaj ili onaj način, većina korisnih odredbi zakona je potkopana. Npr. budući da savezna vlada, u konačnici, plaća za te ozljede, ona potiče:
• Uklanjanje upisa ozljeda sa stola ili smanjivanje njihovog prozora;
• Tajnik HHS-a nikada neće dodavati ništa više u raspored;
• Nikada nijedna "nepokrivena" ozljeda nije izrečena od strane suda za cijepljenje;
• Uklanjanje "cjepiva sa stola" sa skupim ozljedama iz rasporeda cijepljenja, iste ozljede nisu pokrivene njihovim zamjenama.
U vrijeme kada je napravljena originalna tablica ozljeda, svako cjepivo na rasporedu (isključujući inaktivirano cjepivo protiv dječje paralize) pokrivalo je ozljede, od kojih je većina bila neurološke prirode:
Ovdje je trenutna tablica: https://www.hrsa.gov/sites/default/files/hrsa/vicp/vaccine-injury-table-01-03-2022.pdf
Od tada je 12 novih cjepiva dodano rasporedu, dok su sva (osim MMR) zamijenjena alternativnim cjepivima. Međutim, ako pogledate trenutnu tablicu (link gore), usprkos gotovo 40 godina "znanosti" i osim Guillain-Barréovog sindroma od gripe, brahijalnog neuritisa od acelularnog DPT-a i nesvjestice unutar sat vremena od cijepljenja (od nekoliko cjepiva) - u tablicu nisu dodavane neurološke ozljede. Gornja je tablica smanjena; npr. rezidualni poremećaji napadaja su uklonjeni iz MMR-a, vremenski prozor za encefalitis je sužen.
Tako se dogodilo:
• Ogromna literatura (koja je bila dobro poznata 1980-ih godina) i koja pokazuju kako cjepiva uzrokuju neurološka oštećenja postala je "zaboravljena".
• Postalo je gotovo nemoguće dobiti naknadu za većinu neuroloških ozljeda. Zapravo, jedini put kada je slučaj regresivnog autizma dobio odštetu bilo je 2010. godine, jer je otac bio prestižni neurolog. Tamo je sud zaključio kako je skup cjepiva (uključujući MMR) "značajno pogoršao temeljni mitohondrijski poremećaj, koji ju je predisponirao za deficite u metabolizmu stanične energije, a manifestirao se kao regresivna encefalopatija sa značajkama poremećaja iz autističnog spektra."
• Postojao je snažan poticaj da se preostala pokrivena ozljeda mozga (MMR-ova encefalopatija) ukloni iz kolokvijalne upotrebe, zamijeni s nenadoknadivim "autizmom" i zatim trajno demonizira svakoga tko ustvrdi kako je MMR uzrok autizma (što se dogodilo Andrewu Wakefieldu).
Napomena: Peter Marks, glavni dužnosnik FDA-e koji je nemilosrdno zataškavao sva izvješća o ozljedama od cjepiva protiv COVID-a (koje su zaprimili) i koji je poticao FDA vrhunske stručnjake za cjepiva neka požure s formalnim odobrenjem za cjepivo i pojačivače (tako da se nesavjesni mandati mogu provesti), nedavno je izašao na nacionalnu televiziju i dao mnoge lažne izjave o MMR-u, uključujući i to da "ne uzrokuje encefalitis".
Dodatno, uložen je sustavan napor kako bi se spriječilo bilo kakvo daljnje istraživanje ovih neuroloških ozljeda, ili objavljivanja. Npr. usađena je dogma kako su cjepiva toliko sigurna i učinkovita, te kako je "neetično" provoditi placebom kontrolirano ispitivanje cjepiva (jer bi to djeci uskratilo cjepivo koje "spašava život"), dok su istovremeno sva istraživanja, koja su pokazala štetnost ozljeda od cjepiva, proglašavana "bezvrijednom znanošću" - jer ti podaci nemaju placebo kontrole.
Kao takvo, u svakom slučaju, gdje su istraživači ipak proveli znanstvenu analizu (npr. pregledom velikog broja kartona pacijenata), njihovi su podaci blokirani za objavljivanje, a u mnogim slučajevima su se istraživačima gadno osvetili (npr. pedijatar iz Oregona izgubio je liječničku licencu). Kao što možda pretpostavljate, svi ti skupovi podataka (koje sam ovdje sažeo) pokazuju ogroman porast uobičajenih zaraznih, autoimunih i neuroloških bolesti u dječjoj dobi. To su, na primjer, bila povećanja neuroloških bolesti, koja su utvrđena u tim studijama (gdje bi u kontekstu: povećanje od 1,1-1,2 [10-20%] bilo najnormalnije i dovoljno da proizvod dobije crvenu zastavu, osobito onaj koji se daje velikom broju ljudi).
https://www.midwesterndoctor.com/p/how-much-damage-have-vaccines-done
Konačno, postoje brojne i velike baze podataka koje sadrže i cijepljene i necijepljene pojedince, i bilo bi "etički" dobiti na uvid te podatke bez uskraćivanja cjepljenja. Ali, unatoč desetljećima pravnih peticija, ovi su podaci dosljedno uskraćivani neovisnim istraživačima, jer nije bilo "etično" davati (iako anonimne) osobne zdravstvene informacije. RFK je zauzvrat vodio kampanju za stvarno proučavanje ove baze podataka, ali nevjerojatno, neposredno prije nego što je njegov tim dobio pristup ovoj bazi - djelatnici H.H.S-a su je izbrisali: https://x.com/HighWireTalk/status/1914760167088160901
“Rijetke” nuspojave cjepiva
Budući da su sve ove taktike često nedovoljne za prikrivanje stvarnih ozljeda od cjepiva - drugi uobičajeni pristup jest odbaciti ozljede, inzistirajući kako su one "rijetke" i pogađaju samo "jednog od milijun".
Klasičan primjer je Guillain-Barréov sindrom (GBS), neurološki poremećaj kod kojeg imunološki sustav napada periferni živčani sustav, što dovodi do slabosti mišića, obamrlosti i (u teškim slučajevima) paralize. Otprilike su 2-10% slučajeva smrtonosni. Simptomi često počinju u nogama i mogu brzo napredovati, ponekad zahtijevaju hospitalizaciju. Većina ljudi se oporavi uz liječenje, ali oporavak može trajati tjednima, češće i mjesecima.
U medicinskoj školi učenike uče kako je većina slučajeva GBS-a uzrokovana određenim infekcijama. Ali, također može biti i "jedan u milijun" nuspojava cjepiva protiv gripe - rizik, koji se dodatno umanjuje napomenom kako su infekcije gripom veći rizik od GBS-a, pa je u vašem najboljem interesu da se cijepite ako želite spriječiti GBS - slično kao što se tvrdilo kako je COVID-19 gora opasnost od cjepiva (koje će vam pokloniti npr. miokarditis).
Stoga sam primijetio činjenicu: stalno slušamo o "jednom u milijun" slučajeva GBS-a (npr. nedavno je Tucker Carlson otkrio dr. Mary Bowden kako je njegov mladi sin dobio GBS od cjepiva protiv gripe). Slično, u maloj bolnici u kojoj sam radio, upoznao sam dvije medicinske sestre kod kojih se u pacijenata ili suradnika razvio GBS nakon cijepljenja protiv gripe. Kasnije sam saznao za zajednicu s otprilike 100 000 ljudi, gdje je samo jedan pacijent s GBS-om identificirao najmanje 20 različitih ljudi (od kojih su većina bili zdravstveni radnici), a koji su razvili GBS nakon cijepljenja protiv gripe. Ovakva iskustva pokazuju kako otprilike 1 od 1000 cijepljenih protiv gripe dobije GBS, i tako sam posumnjao da je brojka "jedan od milijun" netočna.
Napomena: slično tome, na početku uvođenja cjepiva protiv COVID-a, kao i mnogi, vidio sam izuzetno visoku razinu ozljeda od cjepiva. Stoga sam zaključio kako su ljudi koji su nam govorili da su ozljede "vrlo rijetke" lagali, a zatim su također lagali kada se to promijenilo u "ozljede se povremeno događaju, ali COVID uzrokuje mnogo više problema, pa se morate cijepiti." To je zatim potvrđeno naknadnim anketama koje su pokazale da je 34% primatelja cjepiva prijavilo manje nuspojave; dok je 7% prijavilo one velike, koje ozbiljno utječu na njihovu kvalitetu života (ponovno demonstrirajući zvonastu krivulju toksičnosti). Velika studija pokazuje kako cjepivo povećava vjerojatnost da ćete dobiti COVID.
Fijasko sa svinjskom gripom
Cjepivo koje se najviše povezuje s GBS-om bilo je cjepivo protiv svinjske gripe iz 1976. godine, potpuno nepotrebno eksperimentalno cjepivo, koje je žurno pušteno na tržište unatoč upozorenju vlastitog znanstvenika iz FDA-e (koji je kasnije sudjelovao u raspravi u Donahue Showu, 1985.) da nije sigurno. Na to je CDC odgovorio tako što nije testirao cjepiva koja se daju javnosti. To je cjepivo Izazvalo značajan broj ozljeda, a uslijedili su i brojni politički potresi (npr. poput Bidena i cjepiva protiv COVID-a, fijasko s cjepivom protiv svinjske gripe odigralo je ključnu ulogu kod gubitka Forda na izborima, 1976. godine).
Budući da tisak još nije bio potkupljen od strane farmaceutske industrije (što se dogodilo 1997. godine, nakon što je Clintonov FTC legalizirao reklamiranje lijekova), bilo je mnogo oštrih članaka o tom cjepivu (npr. New York Times je napisao jedan članak o "Fijasku svinjske gripe"; drugi članak o bezbrojnim ozljedama, zajedno sa svim farmaceutskim tvrtkama koje su "zaprijetile da će potpuno zaustaviti proizvodnju, dok ih Kongres ne zaštiti od tužbi ljudi koji su imali nuspojave cijepljenja”). Među svima, najpoznatiji i najzapamćeniji bio je program '60 minuta' iz 1976. godine:
Iako su razne ozljede i brojni smrtni slučajevi bili povezane s cjepivom, svi standardni izvori govore kako je jedini problem bio "blagi porast GBS-a, koji je zahvaćao otprilike 1 od 100 000 primatelja" (npr. postojao je jedan slučaj u kojem su 3 starije osobe, koje su primile injekcije unutar istog sata i u istoj klinici, doživjele smrtonosne srčane udare, ali su se njihove smrti smatrale "nepovezanima" sa cjepljenjem).
Ako na ovo gledate kritički, fiksacija na brojku 1 od 100.000 GBS nema smisla, jer da su ozljede "toliko rijetke", ne bi se pretvorile u nacionalni fijasko. Vjerujem da je to najbolje pokazao liječnik (s kojim sam nedavno pretresao ovu kronologiju), koji je:
• U liječničku praksu ušao 1976. godine;
• Imao je između 50-100 ukupno pacijenata u vrijeme kada je 1976. godine pušteno cjepivo protiv svinjske gripe;
• Upozorio je svoje pacijente neka odgode uzimanje cjepiva, jer se previše žuri i moglo bi doći do nepoznatih nuspojava;
• Otprilike polovica pacijnata ga je i dalje uzimala, jer je vlada agresivno forsirala cjepivo;
• Dva njegova pacijenta su razvila GBS.
Napomena: 45 godina kasnije, taj je isti liječnik imao gotovo identično iskustvo s cjepivom protiv COVID-a, pri čemu su mnogi dugotrajni pacijenti (koji su imali veliko povjerenje u liječnika) ipak podlegli vladinom pritisku za cjepivom protiv COVID-a i sada ima šokantan broj vrlo bolesnih pacijenata, s karakterističnim ozljedama uzrokovanim cjepivom protiv COVID-19 (npr. turbo karcinomi). Isto tako, jedan pacijent kojeg sam susreo tijekom uvođenja cjepiva protiv COVID-19 rekao je da je odbio primiti cjepivo protiv COVID-a, jer je pretrpio trajnu ozljedu pluća od cjepiva iz 1976. i da "neće ponovno nasjedati na vladine laži".
https://www.thieme-connect.com/products/ejournals/abstract/10.1055/s-0028-1112954
Veliki dio svega ovoga je sadržan u njemačkom dokumentu (link na dokument gore) iz 1961. godine, koji je istaknuo da je variolacija (ono što je prethodilo cijepljenju protiv velikih boginja) imala stopu smrtnosti od 2%; kako su cjepiva protiv velikih boginja također imala visoku stopu komplikacija, te kako su medicinska struka i zdravstvene vlasti "previdjele", "minimizirale" ili "odbacile" komplikacije, kako bi održale povjerenje javnosti u cjepiva, jer je bilo najvažnije da će velike boginje biti iskorijenjene. Kao takve, ozljede su se počele priznavati tek kada velike boginje više nisu predstavljale prijetnju (npr. dokument iz 1913. godine je ozljede nazivao "anomalijama", dok se 1927. godine započeo koristiti izraz "ozljeda od cjepiva"). Iskreno priznati rijetke opasnosti bilo je neophodno kako bi se osiguralo povjerenje javnosti u cijepljenje.
Opasnosti imunizacije
Godine 1966., eminentni je bakteriolog napisao "Opasnosti imunizacije", koja je otkrila veliki broj zaboravljenih katastrofa vezanih za cjepiva, koje je prikupio (i putem svog tima, koji je pregledavao opširnu medicinsku literaturu, kao i putem insajdera, koji su s njim dijelili svoje privatne dosjee). Sve je našravljeno u nadi kako bi to moglo dovesti do sigurnijih cjepiva, jer se iste katastrofe ponavljaju i vjerojatno će se nastaviti, osim ukoliko njegova profesija ne prizna te rizike (što nažalost još uvijek nisu učinili).
Dodatno, mnoge od ovih zaboravljenih ozljeda su se dogodile kod vojnika diljem svijeta, koji zbog prirode svog zanimanja nisu imali priliku odbiti cijepljenje, uz ograničene mogućnosti za prijavu ozljeda.
Napomena: Wilson je naglasio da je, unatoč svim naporima, mogao pristupiti samo malom uzorku ukupnog broja ozljeda uzrokovanih cjepivima i serumima. Stoga su ozljede koje je predstavio predstavljale samo vrh ledenog brijega, odražavajući situaciju koju vidimo i danas (gdje se procjenjuje kako više od 99% ozljeda od cjepiva ostaje neprijavljeno).
Kako su lekcije iz ove knjige bile jednako relevantne tada, kao što su i sada, postupno sam ih izdvajao u čitljive članke i do sada sam pokrio:
• Za koliko cjepiva se pokazalo da uzrokuju supresiju imuniteta, učine da latentne infekcije postanu ozbiljne i onda se iznenada pojave.
• Kako mentalitet, koji stoji iza proizvodnje cjepiva, čini vruće situacije gotovo neizbježnima i dovodi do mnogih katastrofa vezanih uz cjepiva kroz povijest; problem koji je nažalost "riješen" jednostavnim davanjem imuniteta proizvođačima cjepiva od tužbi za ozljede.
Landryjeva paraliza
Druga ključna tema na koju se Wilson usredotočio bila je sklonost cjepiva da uzrokuju neobične neurološke ozljede.
Guillain-Barréov sindrom (GBS) skovan je 1916. godine, nakon što su dva neurologa (po kojima je GBS dobio ime) napisala detaljnu povijest bolesti, vezano uz dva francuska vojnika kod kojih se razvio GBS.
https://www.scirp.org/reference/referencespapers?referenceid=1827760
Međutim, ono što mnogi ne znaju je:
• Objavili su rad 1919. godine, koji govori o francuskom vojniku koji je dobio smrtonosni GBS od cjepiva protiv tifusa. Počelo je s utrnulošću i ukočenošću u nogama dan nakon injekcije, a zatim sljedeći dan u rukama. Paraliza je postupno nastupala i do 9. dana je bila potpuna u nogama, rukama i licu. Bulbarni simptomi (npr. disfunkcija kranijalnih živaca) razvili su se 7. dana, a 10. dana pacijent je umro.
• Prije usvajanja GBS terminologije, ovaj uzlazni paralitički sindrom nazivan je Landryjevom paralizom (npr. tako se zvao u radu Guillaina i Barréa iz 1919. godine).
https://www.sciencedirect.com/science/article/abs/pii/S0264410X24011253
• Iste godine, prijavljen je još jedan slučaj Laundryjeve paralize od cjepiva protiv tifusa.
• Kao što je Wilson pokazao, bilo je mnogo slučajeva u ranoj literaturi, vezano uz cjepiva koja uzrokuju Landryjevu paralizu (i isto tako, druga cjepiva uzrokuju GBS; npr. upoznao sam ljude koji su dobili GBS od cjepiva protiv COVID-a). Članak NYT-a iz 1976. godine je priznao kako je GBS povezan i sa cjepivom protiv bjesnoće.
Rani dizajni cjepiva
U vrijeme kada su se proizvodila prva cjepiva nije postojala suvremena biološka kontrola kvalitete (zato su cjepiva često bila kontaminirana drugim bolestima). Npr. cjepivo protiv velikih boginja je stvoreno uzimanjem kožnih pustula od krave s kravljim boginjama, struganjem u ruku osobe, a zatim zaražavanjem drugih ljudi pustulama iz ruke te osobe (dok je kasnije jednostavno proizvedeno u stoci, umjesto da se prenosi s čovjeka na čovjeka).
Naknadna rana cjepiva (npr. protiv tetanusa, difterije, hripavca, tifusa) napravljena su uzgojem bakterija, njihovim ubijanjem, a zatim filtriranjem do bakterijskog načina ili toksoida (koji je zatim inaktiviran formaldehidom) - proces koji je imao mnogo prilika da nešto pođe po zlu (što se često događalo). Isto tako, virusna cjepiva zahtijevala su kemijsku deaktivaciju (npr formaldehidom) ili opetovano prolaženje kroz stanične kulture kako bi ih oslabili tako da virus više ne ugrožava primatelja, ali da još uvijek bude dovoljno intaktan kako bi stvorio snažan imunološki odgovor (što je kod bakterijskih cjepiva često dovodilo do vrućica koje su uzrokovale "spriječavanje" bolesti).
Konačno, antiserumi (uvedeni 1890-ih) naširoko su korišteni kao terapeutici (ili profilaktički terapeutici) za bolesti. Oni su djelovali tako što su konju ubrizgavali infektivni agens ili toksin, natjerali konja da razvije imunološki odgovor na njega, a zatim grubo filtrirali njihovu krv u potrazi za antitijelima - koja su nastala kao odgovor na agens i ubrizgavali filtrat u ljude. Zbog njihove toksičnosti, pojave antibiotika i mogućnosti izrade seruma iz skupljene ljudske plazme, njihova je uporaba opala u 1940-im i 1960-ima, a do 1970-ih i 1980-ih (kada je postalo moguće napraviti monoklonska protutijela uz pomoć bioinženjeringa) uvelike su ukinuti, osim u siromašnijim područjima koja si nisu mogla priuštiti moderne tehnologije i za ciljane namjene, poput pravljenje anti-otrova.
Svaki od ovih agenasa imao je značajnu toksičnost (što je dovelo do toga da su mnoge druge škole medicine kritizirale njihovu upotrebu), s jednom glavnom zajedničkom komplikacijom - oštećenjem živaca.
Napomena: obično kada su ljudi izloženi profitabilnom, ali toksičnom agensu, bez obzira na dokaze i desetljeća javnog prosvjeda protiv njega, njegova uporaba obično prestaje tek kada se pronađe ekonomski isplativa alternativa (npr. serumi, ultrazvuk, koji zamjenjuju rutinske prenatalne rendgenske snimke) ili vanjski pritisci koji prisiljavaju industriju da ulaže u razvoj alternative (npr. znanstvenici su gotovo 50 godina pokušavali ukloniti neurotoksično olovo iz benzina, ali tek je uvođenje katalitičkih pretvarača koji su učinili da olovo više ne djeluje u benzinu potaknulo razvoj olovnih alternativa, ili Zakon o ozljedama od cjepiva iz 1986. godine, koji je prisilio razvoj manje toksičnog DTaP cjepiva da zamijeni DTwP).
Ozljede živaca
Živčani sustav je podijeljen na dva dijela: središnji zaštićeni dio (mozak i leđna moždina) i živce koji se granaju od središnjeg živčanog sustava prema periferiji (poznati kao periferni živčani sustav). Budući da središnji živčani sustav (SŽS) kontrolira veliki dio tijela i obično se neće regenerirati nakon oštećenja (osim ako se ne koristi agens poput DMSO-a), njegove ozljede obično su mnogo opasnije po život i onesposobljuju. Isto tako, kako su funkcije živčanog sustava opsežno mapirane, nečije područje neurološke ozljede često se može zaključiti iz njihovih simptoma. Na primjer:
• Paraliza jedne strane tijela (hemiplegija) obično ukazuje na oštećenje jedne strane mozga (npr. uslijed moždanog udara), dok potpuna paraliza (paraplegija) označava širu ozljedu CNS-a.
• Gubitak automatskih funkcija tijela (npr. disanje, kontrola temperature, svijest) često ukazuje na problem u moždanom deblu.
• Gubitak normalnih funkcija lica (npr. pokreta očiju) ukazuje na problem s perifernim kranijalnim živcima. Kako gotovo svi ti živci potječu iz moždanog debla, problem s njima često ukazuje i na problem unutar moždanog debla (npr. opušteno lice koristi se za dijagnosticiranje moždanog udara).
•Gubitak kontrole ispod određene razine tijela često ukazuje na ozljedu leđne moždine iznad te točke.
•Drugi sistemski neurološki problemi (npr. napadaji i konvulzije) također ukazuju na probleme u mozgu.
Dodatno:
• Kada su problemi sa živcima (npr. utrnulost, slabost, gubitak refleksa ili atrofija mišića) lokalizirani u jednom području i svemu što se od njega grana, obično se radi o problemu perifernog živca.
• U nekim slučajevima problem s perifernim živcem može se proširiti (npr. GBS) i na kraju utjecati na veliki dio tijela, poput problema sa središnjim živčanim sustavom.
• I središnji i periferni živci za funkcioniranje se oslanjaju na izolacijski omotač (mijelin). Često, autoimuni procesi (npr. oni izazvani cjepivom) mogu izazvati napad na mijelin, što zauzvrat može uzrokovati ili središnji problem (npr. multipla skleroza ili transverzalni mijelitis kralježnice) ili periferni problem (npr. GBS).
U većini rane literature, sljedeći izrazi su se često koristili:
• Neuritis—problem perifernih živaca.
• Encefalitis—upala mozga koja je često opasna po život
• Encefalopatija—oštećenje mozga ili smrt tkiva (često posljedica encefalitisa).
• Meningitis—upala zaštitne ovojnice oko središnjeg živčanog sustava (koja se često javlja istodobno s encefalitisom).
• Mijelitis—upala izolacijske ovojnice oko živaca.
U mnogim od tih slučajeva, budući da su ozljede bile ozbiljne, višestruki problemi su se javljali istovremeno (npr. encefalomijelitis), dok je u nekim slučajevima diskutabilno gdje se točno pojavila živčana ozljeda. Na kraju, mnoge od tih ozljeda dovele su do mučne smrti. Ipak, zbog broja razmotrenih slučajeva, nema prostora da se u potpunosti opiše ogromna patnja povezana s ovim ozljedama.
Napomena: Wilson je pronašao većinu neuroloških komplikacija nakon što su cjepiva bila mijelitičnog ili encefalitisnog tipa. Iako se općenito slažem s ovom tvrdnjom, često se viđaju i periferne ozljede kranijalnih živaca (osobito akutne).
Ozljede od seruma
Kao i cjepiva, serumi mogu uzrokovati ozljede središnjih i perifernih živaca. Npr. jedna vrsta ozljede, Erbova paraliza, koja proizlazi iz oštećenja nekih od ključnih živaca koji kontroliraju ruke je bila dobro poznata komplikacija, vezana uz primjenu konjskih seruma (osobito onih protiv tetanusa). Ne samo da je [brahijalni neuritis] izuzetno bolan i često ga karakterizira dugotrajno oštećenje mišića, već u otprilike 20% slučajeva za sobom ostavlja trajnu slabost ili paralizu.
U svojoj knjizi, Wilson navodi izvještaje pojedinačnih slučajeva serumskog neuritisa koji su se pojavili 1897., 1904., 1908., 1912., 1917., 1918., 1949. i 1963. (od kojih su četiri zahvatila ruku, jedan zahvatio nogu, a jedan je označen kao "polineuritis"):
• Slučaj iz 1924. godine: obilježen raširenom boli, utrnulošću, trncima (uglavnom u nogama), gubitkom ravnoteže, poteškoćama u osjetanju položaja tijela, problemima s mokrenjem i gubitkom refleksa, gdje su šest mjeseci kasnije njeni problemi s ravnotežom i dalje bili ozbiljni.
• Slučaj iz 1926. godine: serum je nakon 12 dana izazvao skoro smrtonosnu Landryjevu paralizu u sva 4 uda i lica, pri čemu je paraliza lica trajala dulje vrijeme.
• Slučaj iz 1929. godine: serum uzrokovao mjesec dana teškog meningizma kod dječaka, obostrano oticanje optičkih diskova (što ukazuje na oticanje mozga), gubitak sposobnosti govora i djelomičnu paralizu desne strane.
• Slučaj 8-godišnjeg dječaka iz 1931. godine: 11 dana nakon što je primio profilaktičku dozu antiseruma protiv tetanusa za ranu, razvio serumsku bolest [alergijsku reakciju na serum] praćenu simptomima meningitisa, totalnom paralizom desne ruke, djelomičnom paralizom lijeve ruke i parezom obaju donjih ekstremiteta. Na kraju se oporavio (u roku od tri godine).
• Slučaj iz 1935. godine: sumnjivi serum paralizirao obje pacijentičine noge i ubio ju tri dana kasnije s diseminiranim encefalomijelitisom koji je prikazan na autopsiji.
• Slučaj iz 1950. godine: serumska bolest napredovala u djelomičnu paralizu, gubitak svijesti, a potom i smrt, sa značajnim oštećenjem mozga i demijelinizacijom otkrivenim na autopsiji.
• Slučaj iz 1957. godine karakterizira slabost i obamrlost tijela, zadržavanje mokraće i promijenjenu svijest (npr. nejasan govor i pospanost), što ukazuje na encefalomijelitis, koji se počeo popravljati za 2-3 tjedna.
• Slučaj iz 1960. godine: antiserum protiv tetanusa izazvao smrtonosnu komu 8 dana nakon injekcije.
• Slučaj iz 1961. godine: antiserum protiv tetanusa izazvao serumsku bolest, a zatim fatalnu komu 13 dana nakon injekcije, gdje je autopsija pokazala brojne precizne lezije perivaskularne demijelinizacije u mozgu.
• Slučaj iz 1962. godine: antiserum protiv tetanusa izazvao neurološke simptome 15 dana kasnije, a zatim 8 dana kasnije smrt (popraćeno opsežnim demijelinizirajućim oštećenjem mozga i nekrozom leđne moždine).
Wilson je također citirao razne radove koji su procijenili više slučajeva, sve zato da bi spojili uobičajene (i često ozbiljne) simptome ovog stanja. Uključivali su:
• Izvješće iz 1919. godine: tri slučaja serumskog neuritisa (koji uzrokuju brahijalnu paralizu s teškim gubitkom mišića zbog živčanih korijena C5 i C6), zajedno s izvješćem iz 1923. i 1924. koje također sadrži po tri slučaja i zbirkom iz 1929. od pet slučajeva, izvješćem iz 1932. od šest slučajeva.
• Izvješće iz 1922. godine: tri slučaja optičkog neuritisa, zajedno s izvješćem iz 1929. o lijevostranoj ambliopiji (smetnje pokreta oka) i oticanju optičkog diska.
• Pregled iz 1924. godine, koji je identificirao 25 slučajeva polineuritisa nakon injekcije seruma (sa 18 iz antiseruma protiv tetanusa i 4 iz antiseruma protiv difterije).
• Doktorska teza iz 1925. godine: 39 slučajeva od kojih je 21 karakteriziran motoričkim poremećajima (npr. paraliza i mišićna atrofija), 5 senzornim poremećajima (npr. utrnulost, bol ili preosjetljivost) i 13 s motoričkim i senzornim problemima. 27 od ovih slučajeva dolazi iz antiseruma protiv difterije, 3 iz antiseruma protiv pneumokoka, 6 iz antiseruma protiv streptokoka i 2 iz antiseruma protiv tuberkuloze. Nije se mogao identificirati nikakav obrazac u kojim je područjima zahvaćeno, osim da su se dijelovi tijela koji se najčešće koriste (zbog zanimanja) činili najosjetljivijima.
• Pregled 36 slučajeva u literaturi iz 1931. godine, i još jedan slučaj koji je autor promatrao. 23 su uključivala radikularni neuritis koji je zahvatio korijene živaca C5 i C6, šest je uključivalo jedan živac. Trinaest ih je bilo polineuritično, s raširenom boli, motoričkom slabošću, ataksičnim hodom ili hodom u koraku te smanjenim refleksima i distalnim osjetom. Također je zabilježeno dodatnih šest slučajeva serumskog encefalitisa, uključujući četiri karakterizirana simptomima kao što su hemipareza, papiloedem, ambliopija, afazija, aleksija i meningizam. Ovaj pregled je također uključio slučaj neuritisa cjepiva protiv tifusa.
• U pregledu iz 1932. godine: opisani su brojni slučajevi u kojima su pacijenti, nakon primanja seruma, doživjeli teške reakcije nakon sljedeće doze, obično 3 dana do mjesec dana kasnije, uključujući sedam u kojima je došlo do oštećenja mozga (od kojih je polovica bila fatalna). Simptomi su uključivali generaliziranu urtikariju, praćenu konvulzijama, mišićne grčeve slične tetanusu, komu, ubrzan nepravilan puls, a ponekad i smrt, zajedno s rezidualnom paralizom i mišićnom atrofijom kada je zahvaćena kralježnica. Taj je pregled također obuhvatio 40 slučajeva (plus jedan promatrani autor), uključujući dva slučaja neuritisa zbog cjepiva protiv tifusa i jedan zbog cjepiva protiv stafilokoka.
• Rad iz 1937. godine je raspravljao o poremećajima CNS-a nakon intraspinalne injekcije seruma, karakteriziranim ili nuhalnom rigidnošću, konvulzijama, komom, pleocitozom (imunološke stanice u likvoru) i smrću, ili bizarnim manifestacijama kao što su urtikarija, afazija, djelomična hemiplegija, hemianopsija i edem papile.
• Rad iz 1942. godine: 7 slučajeva polineuritisa nakon injekcije antiseruma. Simptomi su uključivali paralizu dijafragme (zahvaćenost freničnog živca) u jednom slučaju i jedan slučaj Landryjeve paralize koja je uzrokovala paraplegiju. Pregled 120 slučajeva (uključujući 30 iz Njemačke, 1927. – 1942.) pokazao je paralizu pleksusa nadlaktice u 58 slučajeva, paralizu mišića ruke u 20, paralizu nogu u 2, opsežnu perifernu paralizu u 4, paralizu kranijalnih živaca u 17, paralizu dijafragme u 3, poremećaje CNS-a u 15 i insuficijencija nadbubrežne žlijezde u 1. Tri slučaja bila su fatalna zbog paralize tipa Landry. Otprilike polovica slučajeva uključivala je paralizu ramenog obruča, jedna šestina je imala dodatne paralize, jedna šestina je imala lokalizirane paralize bez zahvaćanja nadlaktice, a jedna šestina je imala opsežnu paralizu, često Landryjevog tipa. Većina pacijenata se oporavila, iako su nekima bile potrebne godine.
Napomena: respiratorna paraliza često je način na koji Guillain-Barré obično postaje smrtonosan.
• Pregled iz 1942. godine je identificirao 4 slučaja paralitičke zahvaćenosti središnjeg živčanog sustava, koja je bila posljedica nespinalnih injekcija seruma (uključujući onaj koji je na kraju bio fatalan zbog paralize dišnog sustava).
• Sažetak iz 1944. godine: 3 bolnička pacijenta koji su razvili serumski neuritis (dva od tetanusa i jedan od tifusa), sa slučajem tifusa koji je razvio središnji tip karakteriziran paralizom polovice tijela. Pregled iz 1942. koji je identificirao 4 slučaja paralitičke zahvaćenosti SŽS-a koja je rezultat nespinalnih injekcija seruma (uključujući jedan koji je na kraju bio fatalan zbog paralize dišnog sustava).
• Izvješće iz 1953. godine: 20 slučajeva, od kojih su 2 imala značajke cerebralnog neuritisa i zapažalo da je "bol kod serumskog neuritisa često toliko jaka da su rana paralitička obilježja maskirana."
• Izvještaj iz 1953. godine: 3 slučaja encefalopatije nakon antiseruma protiv tetanusa, od kojih su dva uključivala paralizu lijeve strane tijela i bila su fatalna.
• Pregled 150 dokumentiranih slučajeva iz 1954. godine (100 iz seruma, 50 iz cjepiva protiv tifusa) koji je uključivao 74 slučaja radikulitisa (uključujući brahijalni pleksitis), 16 slučajeva polineuritisa, GBS-a, Landryjeve paralize i mijelitisa, 10 slučajeva gdje su bili zahvaćeni mozak, oči ili moždane ovojnice. Mnogi od njih odražavali su akutni diseminirani encefalomijelitis koji se vidi nakon cijepljenja protiv velikih boginja ili komplikacija relevantnih infekcija (npr. konvulzije uzrokovane pertusisom) i smatralo se da su povezani s reakcijama anafilaktičkog tipa u vaskularnom stablu i žarišnim edematoznim upalnim reakcijama u tkivima.
• Izvješće iz 1955. godine: 2 slučaja, uključujući jedan gdje je bila zahvaćena ruka nasuprot injekcije i jedan gdje se razvio bolni, difuzni polineuritis.
• Pregled literature iz 1962. godine, gdje je pronašao oko 130 slučajeva neuritisa nakon uporabe antiseruma protiv tetanusa (zajedno sa slučajem koji je autor promatrao).
"Ono što je vrijedno pažnje je da, dok se čini da je periferni neuritis mnogo češći nakon seruma [antiseruma] nego nakon cjepiva, neurološke posljedice koje pogađaju središnji živčani sustav su [češće] nakon cjepiva nego nakon seruma."
Neurološke ozljede od cjepiva
Wilson je u svojoj knjizi pokušao sastaviti svako dokumentirano izvješće o ozljedama koje je mogao identificirati, s iznimkom ozljeda od cjepiva protiv velikih boginja, jer su se toliko često prijavljivale da nije bilo izvedivo imati svaku u tekstu. Isto tako, iako je sastavio mnoga izvješća o ozljedama od hripavca, budući da je cjepivo DTwP ostalo u uporabi desetljećima nakon objavljivanja njegove knjige, pojavilo se mnogo više izvješća, a isto tako, drugi su autori uspjeli identificirati rana izvješća o ozljedama na koja Wilson nije naišao (neke od njih sam uključio). Osim toga, u mnogim su slučajevima također prijavljene neneurološke ozljede, ali da bi se fokusiralo, one će biti izostavljene.
Napomena: koliko sam mogao, pokušao sam locirati svaki slučaj koji je Wilson naveo. Neki od njih potječu iz starih izvora poput starih francuskih medicinskih časopisa koji nisu naširoko indeksirani, i unatoč mojim najvećim naporima, nisam mogao locirati svaki slučaj. Ipak, otkrio sam da Wilson točno predstavlja nalaze publikacije, koje sam i ja pregledao. Citati za sve Wilsonove reference mogu se vidjeti ovdje: http://whale.to/c/wilson_vac.haz.ref.pdf
Tifus
Prije antibiotika (npr. u doba rovovskog rata) epidemije trbušnog tifusa bile su čest izazov za vojske. Kao takvi, vojni zapovjednici često su masovno cijepili vojnike, unatoč tome što je cjepivo često imalo značajne komplikacije.
Najranije (iako neuvjerljivo) izvješće o neurološkim ozljedama od cjepiva protiv tifusa (ili paratifusa) napravio je autor 1915. godine (uključujući gubitak refleksa i probleme s mokrenjem).
https://pmc.ncbi.nlm.nih.gov/articles/PMC2301357/
Nakon toga, prijavljeno je još mnogo toga:
• Slučaj polineuritisa iz 1916. godine kod vojnika nakon druge runde cijepljenja koji je započeo bolovima u ramenu, koji su se proširili na koljena i druge zglobove nogu. Godinu dana kasnije dijagnosticiran mu je polineuritis koji je imao poremećen duboki osjet, nesigurne i spore pokrete, probleme s ravnotežom pri stajanju ili sjedenju i stalnu bol u mišićima i oko zglobova otpornu na liječenje, pogoršanu hodanjem. Također je imao prekomjerno znojenje na desnoj strani lica i lijevoj šaci, izbočeno desno oko i paralizu mišića u lijevom oku.
• Novine iz 1919. godine su izvijestile o dvojici vojnika koji su imali reakcije. Jedan je odmah imao tešku reakciju s temperaturom koja je trajala preko tjedan dana, a treće noći je oslijepio na 10 dana (zbog optičkog neuritisa i djelomičnog oštećenja vidnog živca), nakon čega mu se vid samo djelomično vratio. Drugi je imao snažnu reakciju koja je trajala četiri dana i nakon dva tjedna razvio je ponovljene konvulzije u lijevoj ruci i licu, ponekad šireći se cijelim tijelom, sa stiskanjem čeljusti, krvavom slinom, gubitkom kranijalnih refleksa i nesvjesticom. Godinu dana kasnije, njegova je lijeva ruka bila slaba i još uvijek je imao česte konvulzije koje su se pripisivale iritaciji mozga u desnom rolandovom korteksu.
• Izvješće iz 1920. godine pokriva 10 dokumentiranih slučajeva neuroloških ozljeda tri autora između 1918.-1920. Simptomi su obično počeli nekoliko sati do dana nakon injekcije. Uključivali su jake glavobolje, povraćanje, vrućicu, ukočene vratove, napadaje, sinkopu, slabost ili paralizu jedne strane tijela (hemiplegiju), probleme s govorom (afazija) ili nesigurne pokrete (ataksija). Jedan je razvio znakove Gravesove bolesti (s izbuljenim očima i drhtavim rukama), drugi je pretrpio fatalni slučaj akutne uzlazne paralize slične GBS-u, drugi je imao maniju (koja je primijećena u drugim ozljedama od cjepiva) i oštećenje pamćenja, treći je izgubio sposobnost da ima erekciju, a jedan je djelomično izgubio sposobnost svojih zjenica da se prošire (prilagode).
• Slučaj nekoordinacije nogu iz 1924. godine, koji je doveo do teturajućeg hoda.
• Slučaj iz 1928. godine opisuje slučaj stalne paralize nogu i privremene inkontinencije koji je dijagnosticiran kao dječja paraliza.
• Slučaj iz 1929. godine, kada je 34-godišnji muškarac nakon drugog cjepiva imao tešku reakciju s visokom temperaturom i koprivnjačom. Razvio je obamrlost u stopalima koja se proširila na struk i prste, probleme s fokusiranjem na bliske predmete, djelomični gubitak osjeta u obrascu "rukavica i čarapa", slab i nespretan stisak i ekstremni umor. Simptomi su trajali osam tjedana prije nego što su se polako popravili.
• Izvješće iz 1932. godine o tri pacijenta s djelomičnom ili potpunom paralizom udova, od kojih je jedan također pokazao gubitak vida na jednoj strani, nemogućnost govora i gluhoću na desno uho.
• Fatalni slučaj Laundryjeve paralize 1933. godine.
• Rad iz 1937. godine govori o pacijentu koji je razvio mlohavu paralizu nogu 3,5 mjeseca nakon cijepljenja.
• Izvješće JAMA-e iz 1939. godine: 5 slučajeva, s autorom koji navodi da je do sada u literaturi zabilježeno oko 115 slučajeva autentičnog neuritisa uzrokovanog cjepivom, od kojih je 20% rezultiralo trajnom slabošću ili atrofijom mišića.
• Slučaj iz 1941. godine koji je započeo slabošću, nakon čega nisu mogli sjediti ili hodati, zatim problemima s disanjem, nakon čega su kolabirali i umrli od encefalitisa osam dana nakon injekcije.
• Slučaj iz 1942. godine: groznice, glavobolje, mučnine, delirija, napadaja, kome, nakon čega je uslijedila smrt 26 dana nakon injekcije, s obdukcijom koja je pokazala krvarenja u mozgu i hemoragičnu nekrozu (smrt tkiva).
• Izvješće o akutnoj paraplegiji iz 1943. godine.
• Sažetak četiri slučaja neuritisa uzrokovanih cjepivom iz 1944. godine. Tri slučaja su uslijedila nakon cijepljenja protiv tifusa: jedan pacijent je dobio paralizu desne ruke deset dana kasnije, oporavio se unutar tri mjeseca; dvoje drugih osjetilo je slabost ramena 10 i 14 dana kasnije - jedan se potpuno oporavio, drugi je imao uporno trošenje mišića. Uz to, jedan, deset dana nakon injekcija toksoida tetanusa, razvio se nejasan govor, trzanje očiju i slabost lijeve strane, s djelomičnim oporavkom nakon četiri mjeseca.
• Slučaj iz 1945. godine kada je vojnik razvio slabost desne ruke, bol i trnce tjedan dana nakon pojačanja (što je bilo praćeno slabljenjem mišića ramena). Izvješće iz 1948. godine o smrtonosnom slučaju paralize (hemiplegije) i encefalitisa izazvane cjepivom protiv tifusa, s autopsijom mozga koja je pokazala mnoge lezije uključujući oligodendralnu proliferaciju u bazo-frontalnoj regiji, raširenu i potpunu demijelinizaciju u desnom okcipitalnom režnju s perivaskularnim nakupinama velikih fagocita natovarenih masnoćom u omekšanim područjima.
• Rad iz 1954. godine koji je pregledao više od 50 slučajeva neuroloških ozljeda uključujući 12 slučajeva upale živaca (radikulitis, plexitis ili mononeuritis) nakon cijepljenja protiv tifusa, 10 slučajeva raširenog oštećenja živaca (transverzalni mijelitis ili GBS) i 20 slučajeva u kojima su uočene različite manifestacije cerebralnih ili meningealnih poremećaja.
Uz organsku bolest živčanog sustava, cijepljenje protiv trbušnog tifusa ponekad prate funkcionalne smetnje od kojih su astenija i opća živčana depresija među najčešćima. Simptomi mogu nestati za 2 ili 3 tjedna, ili mogu potrajati mjesecima.
Napomena: mnoga će cjepiva uzrokovati supresiju imuniteta, što uzrokuje da latentne infekcije izmaknu kontroli. Budući da trbušni tifus često nije pokazivao simptome jer se prenosio kroz vojsku, cjepiva protiv tifusa često bi se masovno raspoređivala kako bi se vidjelo tko je obolio od tifusne groznice kako bi mogli biti izdvojeni iz vojne karantene.
Žuta groznica
Postojali su dugotrajni problemi s cjepivom protiv žute groznice, od kojih su mnogi, vjerujem, proizašli iz poteškoća u pravilnom atenuiranju (što je dovelo do proizvodnje brojnih vrućih serija):
• Smrtonosni slučaj iz 1934. godine: započeo je groznicom, glavoboljom, vrtoglavicom i neurološkim simptomima u donjim udovima, uključujući umor, grčeve, osjećaj hladnoće i osjećaj da kukci gmižu po njegovoj koži. Oni su nestali, a zatim se ponovno pojavili zajedno s ozbiljnom slabošću nogu, gubitkom težine, urinarnim i fekalnim poteškoćama i progresivnim gubitkom osjeta koji se proširio na bedra i podlaktice, da bi na kraju ostao vezan za krevet i preminuo 14 mjeseci nakon cijepljenja. Autopsija je pokazala opsežnu degeneraciju mijelina, vaskularne lezije u leđnoj moždini i citolitičke promjene u moždanim stanicama (encefalomijelitis).
• Slučaj iz 1936. godine, gdje je nakon cjepiva protiv žute groznice (i seruma) 11 dana kasnije uslijedio akutni meningitis, limfocitoza, promijenjena koloidna benzoinska reakcija, visoka temperatura, glavobolja, opće konvulzije, epilepsija, narkolepsija, mentalna konfuzija i intrakranijalna hipertenzija, a oporavak je trajao 1-2 mjeseca. Drugi je rad otkrio da je količina koju je pacijent primio izazvala živčani poremećaj kod najmanje tri druge osobe.
• U izvješću iz 1936. godine se govori o 5699 ljudi koji su primili cjepivo protiv žute groznice između 1934. i 1935., od kojih je otprilike trećina imala reakcije od kojih su ozbiljne bile neurološke ili visceralne prirode i odražavale su neurološke reakcije uočene u drugim izvješćima o cjepivu protiv žute groznice.
• Izvješće iz 1943. godine je pokazalo kako je jedna serija dana u Brazilu izazvala encefalitis kod 1,65% primatelja, dok je druga izazvala 0,06% encefalitisa.
• Izvješće WHO-a iz 1953. godine, navodi da su kampanje cjepiva protiv žute groznice uzrokovale 12 slučajeva encefalitisa s 3 smrtna slučaja u Kostariki (1951.), 83 slučaja encefalitisa s 32 smrtna slučaja u Nigeriji (1952.), 254 slučaja encefalitisa ili meningoencefalitisa (npr. jake glavobolje, somnolencija koja napreduje do tromosti, mučnina, povraćanje, delirij, vrtoglavica, fotofobija, hiperekscitabilnost, konvulzije i 1 smrt) među 69 843 primatelja u Brazilu (1941.) i mogućim slučajem meningitisa 1938. godine.
• U dokumentu iz 1953. godine se raspravljalo o (vjerojatno vrućem) cjepivu protiv žute groznice koje se daje za izbijanje epidemije u Nigeriji, pri čemu 0,3-0,4% primatelja razvija encefalitis koji često počinje groznicom nakon koje slijede konvulzije svakih sat vremena, razdražljivost, dezorijentiranost, gubitak govora ili nejasan govor, a 40% oboljele djece umire. Dva slučaja također su pokazala zaostalu parezu i mentalno pogoršanje, dok su autopsije pet fatalnih slučajeva pokazale žarišnu nekrozu, začepljenje krvnih žila (imunološke stanice koje oblažu vanjsku stranu žile) i zagušenje u mozgu zajedno s virusom cjepiva protiv žute groznice koji je bio prisutan u tri od četiri testirana mozga.
Konjski encefalomijelitis
Rad iz 1954. godine je raspravljao o vrućem venezuelanskom cjepivu protiv konjskog encefalomijelitisa koje je uzrokovalo da 14 od 327 primatelja razvije simptome kao što su iznenadna groznica, zimica, jaka glavobolja, bol u mišićima, letargija, prostracija, zamućenje vida i povremeno mučnina, povraćanje i proljev bez smrtnih ishoda.
Bjesnoća
"Nedugo nakon što je Pasteurova metoda zaštite od bjesnoće uvedena u rutinsku upotrebu, pozornost su privukli slučajevi neuroparalize koji su se pojavili tijekom ili neposredno nakon liječenja. O njima se malo govorilo u tisku. Među direktorima Pasteurovih instituta zavladala je zavjera šutnje, uzrokovana strahom da djelomično ne dovedu Pasteurovu metodu na loš glas, a djelomično da ne okrive sebe."
Napomena: ova situacija je uglavnom postojala, jer je bilo teško pronaći dozu cjepiva protiv bjesnoće koja je bila dovoljno jaka da spriječi bjesnoću, ali dovoljno slaba da ne izazove paralizu.
Osim lokalnih reakcija, gotovo sve ozljede od cjepiva protiv bjesnoće bile su neuroparalitičke prirode, s prosječnom stopom smrtnosti od 10-16,85% i bile su jedna od četiri sljedeća tipa:
• Dorsolumbalni mijelitis, najčešći, karakteriziran slabošću, malaksalošću i nesvjesticom, koji ima stopu smrtnosti od 5%, a neke ostavlja s invaliditetom (npr. djelomična paraliza nogu ili poteškoće u kontroli mjehura).
• Encefalomijelitis, drugi najčešći, karakteriziraju vrućica, poremećaji svijesti i različita količina paralize, koja često zahvaća kranijalne živce, s otprilike 5% smrti.
• Landryjeva paraliza, koja ih u roku od dan ili dva paralizira od glave do pete, zatim se povlači kratko prije pacijentove očekivane smrti. Ima stopu smrtnosti od 30% i može ostaviti zaostalu slabost (osobito na licu).
• Periferni neuritis (obično zahvaća jedan ili više kranijalnih živaca— facijalni, okulomotorni, glosofaringealni i vagus tim redoslijedom).
Godine 1927., istraživač je prikupio 329 slučajeva paralize među 1.164.264 ljudi koji su bili liječeni, te je procijenio kako je stvarna brojka vjerojatno između 500 i 1.000. Nakon toga, prikupljeni su nizovi drugih skupova podataka, koji su, poput cjepiva protiv velikih boginja, uvelike varirali u stopi neuroloških ozljeda (u rasponu od 86 do 2367 slučajeva paralize na milijun cijepljenih pojedinaca):
Napomena: na ove stope također je utjecala vrsta korištenog cjepiva i broj danih injekcija (npr. oni koji su primili 14 injekcija imali su pet puta veću vjerojatnost da će je dobiti od onih koji su primili 7 ili manje). Dodatno, uočeno je da su oni koji se bave intelektualnim radom izloženi većem riziku.
- Rad iz 1926. godine je raspravljao o osam smrtonosnih reakcija na cjepivo protiv bjesnoće, od kojih su tri pregledane (vjerojatno transverzalni mijelitis, uz dvije koje su imale karakteristike i mijelitis i bjesnoće).
- Rad iz 1952. godine je izvijestio o 30 slučajeva paralize uzrokovanih nedovoljno atenuiranim cjepivima protiv bjesnoće.
- Godine 1960. je vruće (nedovoljno inaktivirano) cjepivo protiv bjesnoće uzrokovalo da 18 od 66 razvije akutni encefalomijelitis i umre sa simptomima kao što su malaksalost, bol u mišićima, bol u vratu, visoka temperatura, glavobolja, grčevi, konvulzije, poteškoće s gutanjem, dvoslike, povraćanje, paraliza, poteškoće s disanjem, prekomjerno lučenje sline, mokrenje inkontinencija, letargija, koma i smrt. Autopsija je pokazala upalu mozga i leđne moždine s perivaskularnom infiltracijom i oštećenjem živčanih stanica.
- Studija iz 1950. godine: na 50 primatelja cjepiva protiv bjesnoće otkrila je da je 17 od 34 koji su primili cjepivo tijekom 14 dana razvilo antitijela koja su mogla reagirati s tkivom mozga. Ipak, niti jedan od pacijenata koji su ga dobili samo 7 dana nije, a kod dva od tri pacijenta koji su razvili encefalomijelitis, te su razine antitijela bile visoke.
Napomena: postojeća cjepiva protiv bjesnoće, iako nisu potpuno sigurna, proizvode se na mnogo napredniji i sigurniji način, nego što su bila u Wilsonovo vrijeme.
Ospice
- Slučaj iz 1966. godine se dogodio kod 14-mjesečnog djeteta koje je dobilo encefalitis 11 dana nakon cijepljenja, prvo se pokazalo trzanje na lijevoj strani lica, zatim groznica, drhtava lijeva ruka, prestalo je jesti i postalo polusvjesno. Do 15. dana dijete je imalo temperaturu od 103°F, slabost na lijevoj strani, bilo je vrlo bolesno i letargično. Meko mjesto na glavi malo je ispupčeno, s trzanjem prstiju lijeve ruke, mlitavom lijevom rukom i nogom i smanjenim refleksima. U bolnici je dijete imalo česte teške napadaje. Nakon četiri mjeseca dijete je otpušteno, ali je i dalje imalo slabost lijeve strane i moguće mentalno oštećenje.
Dječja paraliza
Wilson (i mnogi autori) smatrali su da cjepivo protiv dječje paralize, posebno ono inaktivirano, ima vrlo nisku stopu ozljeda (isključujući ozloglašene vruće događaje, kao što je incident u Cutteru, gdje je velikom broju ljudi ubrizgan nepropisno aktiviran poliovirus i .... razvila se dječja paraliza).
Iako se ovo čini točnim (iz podataka koje je prikupio Wilson), proturječi mom vlastitom iskustvu (prije odlaska na medicinsku školu poznavao sam dvoje ljudi koji su razvili dječju paralizu nakon cijepljenja u djetinjstvu) i čestim (i velikim) izbijanjima dječje paralize koja slijede nedavnu primjenu oralnog (živog) cjepiva protiv dječje paralize u zemljama s niskim prihodima (npr. Gateova nedavna kampanja uzrokovala je 491 000 dječje paralize - slučajevi u Indiji). Wilsonovi podaci bili su sljedeći:
• Slučaj iz 1963. godine kada je brahijalni neuritis uslijedio nakon teške lokalne reakcije na Salkovo polio cjepivo.
• Godine 1963. godine: tvorac cjepiva protiv dječje paralize izvijestio je o dvije smrtonosne neurološke ozljede, diseminirani mijelitis od inaktiviranog cjepiva i paralitički diseminirani encefalomijelitis od oralnog cjepiva.
Dva rada iz 1963. godine su analizirala neurološke komplikacije uočene nakon cijepljenja živim protiv dječje paralize. U 150 slučajeva paralize mišića, bila su 23 slučaja paralize ili abakterijskog meningitisa—svi koji su bili povezani s cijepljenjem, 22 slučaja izolirane paralize lica—od kojih se 3 smatralo povezanima s cijepljenjem, i 10 slučajeva poliradikuloneuritisa ili encefalomijelitisa gdje se veza nije mogla dokazati. Dodatno, u uzorku od 22 milijuna primatelja, prijavljene su 52 ozljede povezane s cijepljenjem za koje se činilo da su povezane s cijepljenjem. U 21 od njih simptomi su bili slični onima poliomijelitisa; pojavili su se 3-82 dana nakon cijepljenja, uglavnom 5-15 dana. U 31 od 52 slučaja simptomi su bili paraliza lica, poliradikuloneuritis ili encefalitis.
Izvješće iz 1964. godine je govorilo o 13 neuroloških ozljeda (uglavnom u djece) otkrivenih među 6 milijuna inaktiviranih primatelja cjepiva protiv dječje paralize, uključujući Laudryjevu paralizu, GBS, meningomijeloradikulitis s paraplegijom nogu i meningitisom, paralizu lijevog stopala, tri polineuritisa koji zahvaćaju posebno donje udove i šest neuritisa s parezom jednog stopala i jedan smrtni slučaj (meningomijeloradikulitis, s fibrinoidnim promjenama u stjenkama malih krvnih žila u meduli i leđnoj moždini). Budući da su ti slučajevi bili prilično rijetki, to bi moglo značiti da nisu bili povezani s cjepivom, da su iznimno rijetka komplikacija ili da su mnoge ozljede u uzorku promakle. Godine 1965. dva su druga autora izvijestila o pet neuroloških ozljeda nakon tog cjepiva (paraliza očnih mišića, dvije akutne psihoze i dvije opće konvulzije), od kojih su dvojica prethodno patila od neurološkog poremećaja (koji je možda pogoršan cjepivom).
Osim toga, vjerujem da su mnoge ozljede uzrokovane cjepivom netočno označene kao "dječja paraliza" ili bulbarna dječja paraliza (opasno oštećenje moždanog debla), budući da mnogi od ovih neuroloških sindroma imaju slične simptome (npr. da citiram Wilsona: "Diferencijalnu dijagnozu encefalomijelitisa [malih boginja] nakon cijepljenja nije uvijek lako odvojiti od poliomijelitisa koji se javlja nakon cijepljenje.”). Tek kada je cjepivo protiv dječje paralize izašlo na tržište, uspostavljeni su strogi kriteriji za ono što čini dječju paralizu (što je dovelo do velikog pada slučajeva dječje paralize), dok su prije toga postojali brojni financijski poticaji da se teške neurološke komplikacije klasificiraju - kao "zarazne" dječje paralize.
Primjena epidemiološkog nadzora i statističkih metoda omogućila je istraživačima da prate stalan porast incidencije dječje paralize, zajedno sa širenjem programa imunizacije protiv difterije, hripavca i tetanusa. (Lancet, 2014.)
Ovo je osobito važno budući da su mnoge epidemije dječje paralize uslijedile nakon kampanja cijepljenja protiv dječje paralize, a gledajući stvari retrospektivno, smatram da se mogu iznijeti jaki argumenti da su te epidemije bile krivo dijagnosticirane neurološke ozljede od cjepiva, ili su bile posljedica imunološke supresije izazvane cjepivom. ili neuralnog punktiranja koje je uzrokovalo benignu polio infekciju koja je postala poliomijelitis.
Pedesetih godina prošlog stoljeća napisano je mnogo radova (ovdje sažeto prikazanih) o izbijanju dječje paralize u New Yorku i Engleskoj. Svi su otkrili kako je cijepljenje, posebno protiv hripavca od cijele stanice (koji je još uvijek rasprostranjen diljem svijeta u razvoju), značajno povećalo rizik od kasnijeg razvoja dječje paralize, pri čemu je vjerojatnost razvoja paralize u zahvaćenom udu 1,5-3 puta veća. Ti su dokumenti uključivali dokument iz 1950. (82 slučaja), dokument iz 1950. (14 slučajeva), dokument iz 1950. (30 slučajeva), dokument iz 1950. (31 slučaj), dokument iz 1951. (31 slučaj), dokument iz 1952. (53 slučaja), dokument iz 1952. (1300 slučajeva), dokument iz 1953. (13 slučajeva) i izvještaj iz 1956. (355 slučajeva). Wilson je podijelio da je Ministarstvo zdravstva primilo 31 izvješće o cijepljenju prije dječje paralize između 1941. i 1946. godine.
Nadalje, statistička analiza iz 1950. godine, koju je napisao epidemiolog zaslužan za stvaranje standarda za utvrđivanje uzročnosti 410 pacijenata s poliomijelitisom, mlađih od pet godina ima poveznicu na cijepljenja. Isto tako, rad iz 1952. godine: pregled 2137 pacijenata oboljelih od dječje paralize u New Yorku, otkrio je da je nedavno cijepljenje udvostručilo rizik od dječje paralize; rad iz 1952. godine o epidemiji u Engleskoj otkrio je da cijepljenje četiri puta povećava rizik od dječje paralize; rad iz 1953. godine je otkrio je da se to dogodilo 1 od 1800 cijepljene djece (0,056%).
Konačno, 1956. godine, povjerenstvo je istražilo veliki broj slučajeva, zaključivši kako je 13% paraliza u male djece uzročno povezano s cjepivima, te da je postojao otprilike 0,005% rizika od nje nakon cijepljenja:
Napomena: više puta je prijavljeno da hripavac najvjerojatnije uzrokuje dječju paralizu (postajući još štetniji, jer su se istodobno davali drugi antigeni), a isto tako, nedavno je u Africi otkriveno da uzrokuje 4-10 puta veću vjerojatnost umiranja djece, pri čemu je većina tih smrti rezultat imunološke supresije DTwP-a, koja ih uzrokuje, da podlegnu opasnim endemskim bolestima.
Na kraju, rad iz 1950. godine je testirao petero djece koja su razvila paralizu nakon cijepljenja (sastoji se od meningoencefalitisa i paralize facijalnog živca nakon cijepljenja protiv velikih boginja, paralize obje ruke nakon DPT-a, paralize u cijepljenoj ruci nakon DPT-a, "prehlade" pa paralize ruke nakon DPT-a i paralize mišića vrata nakon DPT-a). U svih pet slučajeva, aktivni polio virus je pronađen u stolici, ali kao što je autor primijetio, nije bilo jasno je li polio uzrokovao paralizu ili je jednostavno bio endemičan i stoga prisutan u stolici.
Napomena: prije 1900. godine je dječja paraliza bila izuzetno rijetka, no tada je iznenada eksplodirala učestalost što sugerira da je nešto virus učinilo patogenijim (npr. postojale su populacije, poput Xavante Indijanaca u Brazilu, koje su imale široko rasprostranjene poliovirusne infekcije, ali nije bilo slučajeva dječje paralize).
Difterija
Postojalo je nekoliko objavljenih izvješća o cjepivima protiv difterije, koja uzrokuju neurološke ozljede:
• Poglavlje iz 1965. godine o proizvodnji cjepiva protiv difterije, koje uključuje nekoliko slučajeva paralize zbog neuritisa, nakon cjepiva protiv difterije.
Slučaj aseptičnog meningitisa iz 1948. godine (s oporavkom za tjedan dana) koji se pojavio 2-3 dana nakon injekcije.
• Slučaj iz 1954. godine, kada je dječak koji je primio cjepivo protiv difterije kasnije dobio Schickov test (gdje se mala količina toksina difterije ubrizgava u kožu kako bi se testirala nečija osjetljivost na njega) imao je reakciju preosjetljivosti koja je uzrokovala akutnu bulbarnu encefalopatiju i ostavila ga s zaostalim gubitkom lijevog masetera i temporalnih mišića, što je dovelo do poteškoća u kretanju čeljusti.
Osim toga, Wilson je podijelio kako je Ministarstvo zdravstva primilo izvješće o djetetu koje je razvilo encefalitis i koje je umrlo u dva dana, uz dva slučaja u kojima su djeca razvila bilateralni optički neuritis (od kojih je jedno imalo i diseminirani encefalomijelitis) nakon cijepljenja protiv difterije.
Međutim, većina neuroloških problema nakon cijepljenja protiv difterije je rezultat: provociranja poliomijelitisa, ili iz žarišta difterije (o kojima se ovdje govori), gdje toksin difterije nije bio dovoljno inaktiviran prije injekcije, ili je toksin difterije davan umjesto antitoksina, što je rezultiralo teškim ili smrtonosnim slučajevima difterije, kao što su:
- Incident iz 1919. godine, u Dallasu, Teksas, gdje je dano nekoliko stotina doza hot lota, pri čemu je većina primatelja imala ozbiljne reakcije, a 8,33% ih je umrlo. Većina je slijedila dosljednu progresiju koja je u trećem tjednu uključivala paralizu cijelog tijela (uključujući zjenice, kapke i jezik).
• Incident u Massachusettsu iz 1924. godine, gdje su dvije vruće osobe teško ozlijedile 43 od 54 primatelja, sa simptomima uključujući proširene zjenice i pretjerane ili odsutne reflekse (ali bez smrti).
•Incident iz 1927. godine u SSSR-u, gdje je 14 djece primilo toksin difterije, od kojih je 12 umrlo. Čini se da je tamo davanje antitoksina spriječilo neposrednu smrt i umjesto toga uzrokovalo njihovu smrt od progresivnog paralitičkog poremećaja, koji je zahvatio meko nepce, noge i dijafragmu.
• U Columbiji, 1930. godine, 48 djece je slučajno dobilo toksin difterije, mnoga su se teško razboljela (često su pali u komatozu ili imali konvulzije), a njih 16 (od kojih je 14 umrlo u 1-3 dana, a ostali su umrli od progresivnih neuroloških simptoma).
• U Italiji je 1933. godine nekoliko stotina dojenčadi i djece teško oboljelo (30 ih je umrlo). U početku su imali probleme s kranijalnim živcima (npr. gubitak vizualnog fokusiranja i akomodacije, strabizam, spušteni kapci), umor i slabost udova, nakon čega je uslijedila paraliza cijelog tijela (uključujući ponekad i dijafragmu), gubitak propriocepcije i neobični osjećaji u cijelom tijelu. Osim toga, jedan od njihovih najranijih simptoma bilo je pojačanje okulokardijalnog refleksa gdje je kod nekoliko stotina pacijenata uočeno da je kompresija očne jabučice dovela do zastoja srca.
• Godine 1948. u Kyotu i Shimaneu (Japan) stotine dojenčadi i djece teško su se razboljeli, a preko sto ih je umrlo od paralize mišića (npr. dijafragme).
Hripavac
O mnogim cjepivima o kojima je Wilson govorio, smatrao je da su njihovi stvarni rizici uravnoteženi dobrobitima koje pružaju. Iako se ne slažem s ovim argumentom (npr. zato što su ozljede bile masovno nedovoljno prijavljene i cjepiva nisu bila 100% učinkovita u sprječavanju bolesti, mnoga ih bez obzira na to nikad ne bi primila), mogao sam razumjeti njegovo razmišljanje. Međutim, Wilson je drugačije mislio o cjepivu protiv hripavca, kako zbog visoke stope vrlo neuobičajenih ozljeda, tako i zbog činjenice da hripavac više nije značajna briga koja opravdava rizično cjepivo:
"Nema sumnje da je cjepivo protiv hripavca jedno od najotrovnijih cjepiva u trenutnoj općoj uporabi. Ova se izjava temelji na objavljenim i neobjavljenim dokazima. U pokusima koje je provelo Vijeće za medicinska istraživanja u Liverpoolu [od 501 djeteta] oko 70% je patilo od lokalnih ili općih reakcija."
Nažalost, usprkos tome što je to rečeno 1966. godine, nisu poduzeti nikakvi napori da se cjepivo ukloni ili proizvede novije, sve dok nije izazvalo toliko ozljeda da je došlo do raširenih tužbi, kritički medijsko izvještavanje (npr. gore spomenuto) i zakon iz 1986. godine je natjerao na njegov razvoj.
Napomena: davane su mnoge različite kombinacije cjelostaničnog cjepiva protiv pertusisa (DTwP) (npr. s difterijom i tetanusom [DPT], samo s difterijom ili također s dječjom paralizom). Ubuduće, zbog kratkoće, sve ću slučajeve nazivati DPT čak i ako to nije točna kombinacija pertusisa.
Sada ću pregledati slučajeve koje su prikupili Wilson i nekoliko drugih:
• Dosjei Ministarstva zdravlja za 1963., 1964. i 1965. godine su sadržavali pisma liječnika i službenika iz svih dijelova Engleske i Walesa koji su se žalili na neželjene reakcije na DPT. Reakcije uključuju anoreksiju, vrućicu, razdražljivost, dugotrajno plakanje ili vrištanje, povraćanje, kolaps, ukočenost vrata, pospanost i epileptične konvulzije. Osim toga, između 1958. i 1965. Ministarstvo zdravstva zabilježilo je sedam smrtnih slučajeva encefalitisa, meningoencefalitisa ili encefalopatije uzrokovane DPT-om.
• U radu iz 1954. godine je navedeno da su konvulzije bile najčešća neurološka komplikacija DPT-a i da, za razliku od drugih cjepiva, ima tendenciju samo ozljeđivanja središnjeg živčanog sustava, ali ne i perifernog (npr. encefalitis je viđen, ali GBS nije).
• Slučaj iz 1933. godine kada su dojenče mlađe od tjedan dana uhvatili konvulzije trideset minuta nakon prve injekcije i potom umrlo unutar prve dvije minute bio je najraniji slučaj fatalne encefalopatije koji je Wilson mogao identificirati iz DPT-a.
Napomena: postoji stoljeće opsežnih dokaza koji pokazuju da DTwP cjepivo (i u manjoj mjeri druga) uzrokuje iznenadnu smrt dojenčadi, koja je najvjerojatnije neurološke prirode (zbog mikroudara u moždanom deblu koji potiskuju respiratorni pogon). Budući da većina tih slučajeva navodi samo smrt, a ne neurološke znakove koji su joj prethodili (npr. napadaje ili strabizam), nisam ih uključio u ovaj članak, ali mogu se pregledati ovdje: https://www.midwesterndoctor.com/p/the-century-of-evidence-that-vaccines
Napadaji (često ukazuju na encefalitis) dugo su bili povezani s DPT cjepivom (npr. izvješće iz 1936. godine je govorilo o tri slučaja, dok je izvješće o slučaju iz 1938. govorilo o još jednom).
• Zbirka brojnih slučajeva stvaranja apscesa nakon DPT-a iz 1945. godine, zajedno s jednim slučajem angioneurotičnog edema vjeđa i usana povezanog s prolaznom anurijom, te dva slučaja povraćanja, proljeva i konvulzija
• Slučaj iz 1947. godine govori o bebi, koja je vjerojatno bila bolesna od nedijagnosticiranog hripavca, primila je DPT cjepivo i dva tjedna kasnije imala blagi encefalitis, koji se pogoršao tjedan dana kasnije nakon drugog cjepiva, ponovo se pogoršao nakon trećeg cijepljenja, a zatim nakon spontanog pogoršanja encefalitisa, primili četvrto cijepljenje niskom dozom koje je unutar 12 sati dovelo do ozbiljnog mlitavu paralizu koja je sedam tjedana kasnije zaključena jer je dijete umrlo od fatalne bronho-pneumonije.
• Izvješće iz 1948. godine detaljno opisuje 15 slučajeva u bolnici dojenčadi u dobi od 5-18 mjeseci bez povijesti napadaja koja su razvila konvulzije koje su trajale nekoliko minuta do dana, nakon čega je uslijedila pospanost ili koma. Dvoje je umrlo od upale pluća, petero je imalo paralizu, dvoje je imalo ozbiljno oštećenje mozga (decerebracija i gubitak većine svjesnih moždanih funkcija), petero je imalo mentalne ili neurološke probleme (npr. teškoće u razvoju), a samo se jedan potpuno oporavio.
• Izvješće iz 1949. godine detaljno opisuje dva slučaja encefalopatije, od kojih je jedan bio smrtonosan (sa široko rasprostranjenom dezintegracijom mozga koja se vidi na autopsiji).
• Izvještaj iz 1949. godine napisao je liječnik koji je pisao nekolicini liječnika i saznao za 38 slučajeva teških DPT reakcija, uglavnom konvulzija, od kojih su najmanje dvije bile fatalne, a najmanje 12 pokazalo je ireverzibilne promjene živčanog sustava.
• Slučaj iz 1950. godine govori o dvogodišnjem dječaku koji je imao napadaje nakon DPT-a. Osam mjeseci kasnije, liječnici su otkrili proširenu lijevu srčanu komoru i smanjenu aktivnost u lijevoj strani njegovog mozga, a godinu dana kasnije dijagnosticirana mu je "mentalna retardacija".
• Članak iz 1953. godine je sadržavao 84 slučaja problema povezanih s mozgom nakon DPT (prvenstveno u dojenčadi) koje je identificirao autor (uključujući dva gdje su bili svjedoci). Od onih koji su sažeti (mnogi nisu), 11 ih je umrlo, 24 je imalo trajne komplikacije poput napadaja, spastične paralize ili zaostajanja u razvoju ili promjena osobnosti. Nakon toga, drugi je autor pregledao 107 slučajeva neuroloških ozljeda od DPT cjepiva (uključujući one iz članka iz 1953.) i otkrio da je 8 bilo smrtonosno unutar 48 sati, ukupno 15% bilo je smrtonosno, 30% je imalo dugotrajne komplikacije, a otprilike polovica se oporavila.
• Izvješće iz 1958. godine zaključuje da je 1 od 3000 primatelja DPT-a razvio konvulzije,
• Pregled 107 prijavljenih DPT ozljeda iz 1958. godine (koji uključuje i one u zbirci iz 1953. godine) otkrio je da je 8 bilo smrtonosno unutar 48 sati, sveukupno 15% umrlo, 30% je imalo značajne dugotrajne komplikacije, a oko 50% se oporavilo. Također su podijelili slučaj kojem su svjedočili kada je zdravo dijete dobilo temperaturu i neobičan plač neposredno nakon DPT-a, izgubilo interes za sve, razvilo konvulzije koje su napredovale u elipsiju i postalo trajno "mentalno retardirano".
Kao odgovor, drugi je liječnik 1958. godine izvijestio da su u posljednjih 10 godina imali 6 pacijenata koji su imali teške neurološke reakcije unutar 24 sata od DPT-a, od kojih je jedan umro, a tri su imala trajno oštećenje mozga (npr. "mentalna retardacija" i motorička oštećenja). Ostale neurološke ozljede koje su vidjeli uključivale su konvulzije (u svim, s nekim slučajevima koji su napredovali do epileptičkog statusa), hemiplegiju (u 2), kongestiju i edem mozga (nađen obdukcijom), produljenu komu (u 3), ataksiju (u 3), nemir i destruktivno ponašanje (u 2), stupore i letargiju.
• U izvješću iz 1960. godine iz Švedske navodi se da je 36 slučajeva neuroloških komplikacija prijavljeno nakon cijepljenja DPT-om, od kojih je većina imala konvulzije, pri čemu su četiri umrla, a devet ih je patilo od ozbiljne encefalopatije (npr. mentalne retardacije), što iznosi 1 od 6000 cijepljenja.
• Studija o 1700 dojenčadi iz 1961. godine je pokazala da se njih 40 razboljelo unutar 30 minuta do 4 sata nakon cijepljenja. Reakcije su uključivale teške lokalne i opće reakcije, dok su drugi patili od generaliziranog ekcema (kojemu je, za razliku od ostalih, trebalo nekoliko dana da se razvije), generaliziranog makularnog osipa, upornog povraćanja, upornog nekontroliranog vrištanja ili kolapsa.
Napomena: nekontrolirano vrištanje je klasičan simptom encefalitisa, koji mnogi roditelji također prijavljuju nakon ozljeda cjepivom. Nažalost, to se često jednostavno (pogrešno) dijagnosticira kao kolik i pripisuje se normalnoj životnoj činjenici ili nečemu što uključuje probavu (npr. u knjizi Petera Hoteza o tome zašto "Cjepiva nisu uzrokovala Rachelin autizam" on navodi da je "vjerojatno Rachelina najistaknutija značajka dok je bila beba, osim što nije željela da je grle, bio njezin glasan i prodoran plač").
• Izvješće iz 1962. godine, koje govori o prijavljenim neurološkim ozljedama od DPT cjepiva pokazalo je da su one spadale u tri kategorije. Najblaži uključuje kratke napadaje, slične onima uzrokovanim vrućicom, koji obično prolaze bez trajnih posljedica. Drugi, teži tip nalikuje encefalitisu, što dovodi do nesvjestice, dugotrajnih napadaja i velike šanse za trajno neurološko oštećenje, ponekad čak i smrt. Treći tip uključuje postupno mentalno propadanje, sa ili bez napadaja, koji mogu nalikovati infantilnim grčevima.
Wilson je također poznavao američkog liječnika koji je poslao 104 upitnika sveučilišnim i državnim zdravstvenim odjelima o reakcijama na DPT, između 1955. i 1960. Unutar 75 odgovora, 14 je prijavilo 21 cerebralnu komplikaciju, uglavnom u dojenčadi mlađe od jedne godine, od kojih je 14 imalo trajno mentalno oštećenje ili trajne konvulzije, 3 su se potpuno oporavila, a 4 su imala nepoznat ishod (ponovno pokazujući masovno javno neprijavljivanje ovih ozljeda).
- Studija iz 1965. godine je otkrila kako je intraperitonealno ubrizgavanje štakorima leđne moždine štakora ili zamorca, pomiješano s komercijalnim DPT-om, uzrokovalo akutni encefalomijelitis, s paralizom udova koja je napredovala do kvadriplegije za 6-11 dana, nakon čega je uslijedila smrt 1-2 dana kasnije. Autopsija je pokazala opsežne perivaskularne lezije u središnjem živčanom sustavu s ogromnim brojem polimorfonuklearni leukociti i demijelinizacija oko žila.
• Rad iz 1965. godine, također je cjepivu pripisao nekontrolirano vrištanje (koje je počelo unutar sat ili dva i obično je trajalo do 24 sata). Taj je autor također rekao da je tijekom prethodnih nekoliko godina nekoliko dojenčadi primljeno u bolnicu pod njegovom skrbi koja su kolabirala i postala blijeda, šokirana i očito beživotna ubrzo nakon što su primila DPT cjepivo.
• Na kraju, iako se ne radi o neurološkoj ozljedi, smatram da je važno uključiti slučaj iz 1966. godine, jer pokazuje mnoge patologije koje su u pozadini neuroloških ozljeda. U njemu se 45-godišnjak dobrovoljno prijavio za hiperimunizaciju kako bi donirao antiserum protiv hripavca. Prvo je dobio 7 injekcija tijekom 6 tjedana (koliko ja mogu reći, nije osjetio nuspojave), a zatim 2 mjeseca (kada se razvila alergija) kasnije, dobio je svoju 8. injekciju i tjedan dana kasnije se razbolio. U početku je imao vrućicu, noćno znojenje, artralgiju i adenopatiju, zatim iskašljavanje krvi i grčevite bolove u trbuhu. Stanje mu se pogoršalo i umro je za oko 3 mjeseca. Autopsija je pokazala vaskulitis u velikim i malim arterijama koje su hranile unutarnje organe, a brojni ugrušci pronađeni su u arterijama i venama bubrega (što je bilo kobno).
Velike boginje
Cijepljenju protiv malih boginja prethodila je variolacija velikih boginja (davanje male doze velikih boginja za stvaranje imuniteta), a slučajevi ove prakse koja uzrokuje encefalomijelitis su opisani još 1768. godine. Do 1800.-tih, redovito su prijavljivani za cjepivo (npr. u Češkoj je između 1801. i 1802. prijavljeno 35 slučajeva od 10 090 osoba cijepljeno protiv malih boginja). Wilson je pak smatrao da cjepivo protiv malih boginja ima najveću stopu komplikacija i smrtnih slučajeva.
"Perivenozni demijelinizirajući mikroglijalni encefalitis nastupa 5-15 dana nakon cijepljenja protiv velikih boginja i može biti u obliku akutnog mijelitis ili encefalitisa. Karakteriziraju ga iznenadni simptomi uključujući zbunjenost, delirij, napadaje, nesvjesticu ili paralizu [zajedno s ponekad zahvaćenim kranijalnim živcima] i ima otprilike 35% stopu smrtnosti u prvih sedam dana. U dojenčadi mlađe od dvije godine obično nalikuje encefalopatiji, ima brži i teži početak (i eksplozivnije napadaje), više od 50% može umrijeti prvog dana, a preživjeli mogu imati trajno oštećenje mozga ili paralizu."
Napomena: Wilson je prikupio desetke studija iz cijelog svijeta. Otkrio da je od 8 milijuna ljudi, 0,0015-0,0754% (ovisno o dobi) razvilo encefalomijelitis (konkretno nazvan "post-vakcinalni", jer je "vakcinalni" bio još jedan izraz za cjepivo protiv velikih boginja), dok je od 18 milijuna ljudi, 0,0063% razvilo post-vakcinalni encefalitis—brojke su vjerojatno niske, jer mnogi slučajevi nisu prijavljeni (npr. jedna studija je otkrila stopu encefalitisa nakon cijepljenja od 0,144%). Zatim je pregledao 2398 slučajeva encefalitisa nakon cijepljenja, od kojih je 34% umrlo (u rasponu od 9-57%, ovisno o studiji), te da je mnogo veća stopa smrtnosti uočena kod mlađe djece.
Budući da je objavljeno toliko literature o tome što uzrokuje oštećenje živaca, Wilson nije imao prostora citirati mnogo toga. Međutim, citirao je:
• Preglede: iz 1931., pregled WHO-a iz 1947., pregled iz 1960. i pregled iz 1965. o encefalitisu i encefalomijelitisu nakon cijepljenja, zajedno s izvješćem iz 1907. o slučaju iz 1905., izvješćem iz 1924. o 3 smrtna slučaja, još jednim izvješćem iz 1924., izvješćem o 34 slučaja između 1924. i 1925. Izvješće iz 1928. i 1930. od Engleskog ministarstva zdravstva (MoH) koje se sastoji od 120 slučajeva, izvješće iz 1959. o još jednom slučaju i izvješće iz 1963. gdje su bile zahvaćene samo oči (obostrano) (s neuroretinitisom).
• Izvješće iz 1926. godine o povijesti bolesti i patološkim nalazima (npr. središnjeg živčanog sustava) iz disekcija sedam ljudi (počevši od 1912.) koji su umrli od cjepiva protiv velikih boginja (u kojem se navodi da encefalitis ima određene značajke koje podsjećaju na poliomijelitis) nakon čega je uslijedilo patološko izvješće tri pacijenta iz 1928. koje je potvrdilo izvješće iz 1926. i izvješće iz 1960. koje se slagalo s tim nalazima, ali je tvrdilo da se kod djece mlađe od dvije godine koja su umrla dogodio odvojeni proces koji je primarno bio vaskularne prirode.
• Izvješće iz 1948. godine o 222 teška slučaja (uključujući 110 smrtnih slučajeva) encefalomijelitisa nakon cijepljenja koji su prijavljeni Ministarstvu zdravlja. Gotovo polovica slučajeva i smrti dogodila se kod djece školske dobi (5-15 godina), dok je dojenčad imala dvostruko veću vjerojatnost da će umrijeti, 75% je palo u komu ili imalo oštećenje mozga, a 10% imalo je probleme s leđnom moždinom.
• Njemačko izvješće iz 1956. godine u kojem se navodi da je prelazak na metode životinjske proizvodnje cjepiva protiv velikih boginja (ili opetovano prolaženje kroz stanice i tkiva kao što su dijelovi životinjskog mozga i leđne moždine) povećao njegovu virulentnost i učinio encefalitis nakon cijepljenja 4-6 puta češćim (npr. između 1945.-1951. u Zapadnoj Njemačkoj zabilježena su 263 slučaja encefalitisa nakon cijepljenja prijavljenih, od kojih je 106 bilo smrtno).
• Izvješće iz 1961. godine o 265 slučajeva oštećenja mozga nakon cijepljenja (dokazano autopsijom) pokazalo je da je bilo potrebno između 4-18 dana da se simptomi pojave, i da je u prosjeku encefalomijelitis bio smrtonosan 12 dana kasnije, dok je encefalopatija bila smrtonosna za 10 dana.
• Izvješće iz 1964. godine o 39 pacijenata koji su razvili neurološke poremećaje nakon kampanje cijepljenja protiv malih boginja 1962. godine, uključujući 5 koji su patili od polineuritisa i 2 od brahijalnog neuritisa.
• U izvješću iz 1965. godine je navedeno da je, između 1960.-1962. godine, Bavarska primila 36 izvješća o encefalitisu nakon cjepiva protiv velikih boginja i 15 slučajeva pogoršanja oštećenja mozga.
• Izvješće iz 1965. godine koje govori o 60 slučajeva encefalomijelitisa nakon cijepljenja od cjepiva protiv velikih boginja koji su prijavljeni između 1951.-1958., sa simptomima kao što su glavobolja, povraćanje, pospanost ili koma praćena mlitavom, a zatim spastičnom paralizom, koja obično zahvaća noge. Ovaj završni stadij može biti popraćen širokim rasponom problema s očima (a ponekad i sljepoćom) kao što su proptoza, nistagmus, fotofobija, devijacija očiju prema gore, bilateralni neuritis optičkog živca, optička atrofija, spazam središnje retinalne arterije, keratitis, korioretinitis, središnja serozna retinopatija, tromboflebitis, nistagmus, proširene zjenice, fotofobija, male zjenice i zamućenje optičkih diskova.
Napomena: ovo izvješće također spominje da je došlo do upale optičkog diska nakon cijepljenja protiv tetanusa, širenja oka nakon cijepljenja protiv žute groznice, sljepoće nakon DPT i optičke atrofije nakon cijepljenja protiv prehlade.
Wilson je također podijelio info kako je nakon cijepljenja encefalitisa u Austriji (1927.) u sljedećih 8 godina prijavljeno 270 slučajeva, od kojih je 240 smatrano pravim.
Na kraju, kao što sam pokazao u ovom članku, mnogi su liječnici (osobito u ranim danima cijepljenja protiv velikih boginja) primijetili različite vrlo neobične i teške neurološke simptome cjepiva protiv velikih boginja. To je osobito izraženo kod onih koji nisu imali jake neposredne reakcije na cjepiva - nešto što se također vidi kod reakcija na difteriju, što je obuhvaćeno Heringovim zakonom o izlječenju: https://www.midwesterndoctor.com/p/steroid-dangers-and-safe-autoimmune
"Većina praktičara će se složiti da je neuralgija sada raširenija nego ikada prije, a iskustvo me natjeralo da mnoge takve slučajeve pripišem cijepljenju." (J.C. Burnett, dr. med)
Burnett je zauzvrat opisao mnoge neobične slučajeve teške neuralgije (bol u živcima) u cijelom tijelu, u svojoj knjizi iz 1884. godine. Isto tako, on i drugi autori iz tog vremena primijetili su da cjepivo izaziva različite neurološke probleme kao što su glavobolje, razne vrste paraliza (npr. pareza, hemiplegija, opća paraliza), probleme s kranijalnim živcima (npr. paraliza lica, trzaji, oštećenje vida), zajedno s autonomnom disfunkcijom (npr. hiperhidroza ili erektilna disfunkcija), poremećaji napadaja, intenzivna nervoza, gubitak pamćenja, zbunjenost, gubitak svijesti. Naposljetku, kao i mnogi nakon njih, također su često opažali encefalopatije i mijelitis.
Osim toga, primijetili su niz drugih problema (npr. mnogo različitih problema s kožom). Najznačajniji od njih je bilo to što su mnogi različiti liječnici isticali opći gubitak vitalnosti nakon cijepljenja protiv velikih boginja, što je njihove pacijente činilo i slabijima i podložnijima raznim drugim bolestima (i za koje sada vjerujem da je bilo točka preokreta u općem padu zdravlja čovječanstva).
Osjetljivost na ozljede od cjepiva
Zanimljiva točka koju Wilson stalno spominje je da su drugi liječnici tijekom desetljeća primijetili kako su konstitucionalno osjetljivi pojedinci (ili oni koji pripadaju konstitucionalno osjetljivim obiteljima) imali mnogo veću vjerojatnost da će biti ozlijeđeni cjepivom protiv velikih boginja. Ovo zapažanje dovelo je do toga da su mnogi autori poticali davanje cjepiva u kasnijoj dobi, a bavarsko ministarstvo zdravstva naposljetku je odgodilo cijepljenje protiv malih boginja do dobi od 2 godine, kako se prirodne bolesti ne bi pogrešno zamijenile s komplikacijama cjepiva. Isto tako, studija koja je uspoređivala 16 pacijenata s teškim reakcijama na cjepivo protiv bjesnoće s 45 koji nisu reagirali, otkrila je da je 80% onih koji su reagirali u prošlosti imalo alergijsku bolest, dok je kod onih koji nisu reagiralo samo 30%.
Slično tome, autor članka iz 1953. godine o DPT encefalitisu, zaključio je da nije mudro cijepiti bilo koje dijete s poviješću konvulzija ili alergija, živčanih ili alergijskih bolesti u obitelji, lošeg općeg zdravlja, koje boluje od zarazne bolesti ili je snažno reagiralo na prethodnu injekciju DPT-a. Tijekom desetljeća, mnogi su kroz svoja opažanja ozljeda od cjepiva također ponudili slične savjete o cijepljenju (budući da je veća vjerojatnost da će se osjetljivi pacijenti ozlijediti cjepivom). Ipak, vlasti uvijek odbijaju ta medicinska izuzeća (što bi smanjilo prodaju cjepiva), budući da su jedine kontraindikacije odobrene od strane CDC-a za većinu cijepljenja - anafilaktička reakcija (do te mjere da liječnici često gube svoje licence za pisanje izuzeća za bilo što drugo).
Napomena: Wilson je također rekao da se neuritis nakon cijepljenja (poput serumskog neuritisa) obično pojavljuje 7-10 dana nakon injekcije i da je češći nakon druge nego prve injekcije.
Mehanizmi neurotoksičnosti
U pregledu ovih slučajeva pojavilo se nekoliko zajedničkih tema:
• Simptomi slični moždanom udaru (npr. paraliza kranijalnog živca ili jedne strane tijela).
• Širok raspon demijelinizirajućih sindroma, koji su vjerojatno bili posljedica autoimunosti.
• Aktivni virus (npr. bjesnoća ili male boginje) ili toksin (npr. difterija) izravno ozljeđuju tkiva.
S druge strane, nekoliko mehanizama je predloženo u to vrijeme (kada se većina našeg modernog patološkog znanja još nije pojavila).
Prvo, paraliza perifernih živaca (koja je pretežno zahvaćala ruke) često se smatrala uzrokovanom:
• "Manifestacija alergije", kao serumski neuritis, rijetko se javljala u odsutnosti (alergijske) serumske bolesti i bilo je potrebno 4-12 dana da se pojavi (ali u isto vrijeme, ponekad taj alergijski odgovor nije prethodio serumskom neuritisu.
Napomena: u to vrijeme većina našeg modernog razumijevanja autoimunosti nije postojala, pa se često opisivala širokim pojmovima poput "alergije".
• Upalni edem koji komprimira živčana vlakna (bilo na radijalnom žlijebu na spinalnim živčanim stablima). Također se raspravljalo o tome je li edem bio u području koje okružuje živac (perineuralno) ili unutar njega, između pojedinačnih živčanih vlakana (interfascikularno).
Dodatno, u težim slučajevima koji su također uključivali mozak, jedan je rad izvijestio o edemu, malim krvarenjima i intersticijskom neuritisu mozga, pupčine i korijena živaca, dok je drugi o smrtonosnim slučajevima infektivnog polineuritisa izvijestio o davljenju živaca na mjestima njihova izlaska iz dura mater.
U slučajevima gdje je mozak bio izravno zahvaćen, osim širokog raspona teških neuroloških oštećenja koja su se dogodila, mnoge su promjene odražavale ono što bi se očekivalo od moždanog udara (npr. polovica tijela paralizirana, gubitak sposobnosti govora) i poput moždanog udara mnogi od njihovih simptoma trajali su godinama nakon događaja, dok je prilikom obdukcija, koje su provedene, većina pokazala opsežnu demijelinizaciju.
Od oblika cijepnog encefalitisa najviše je proučavan postcijepni (male boginje) encefalitis. Izvorno se to smatralo povezanim s encephalitis lethargica, bolešću mozga koja je zahvatila svijet između 1915.-1926. godine (pogodila je otprilike milijun ljudi i usmrtila pola milijuna)—čiji uzrok još uvijek ostaje jedna od najvećih medicinskih misterija 20. stoljeća. Značajno, promjene osobnosti i poremećaji ponašanja uočeni kod preživjelih bili su vrlo slični onima uočenim nakon DPT ozljeda mozga (npr. briljantna knjiga o kojoj sam ovdje raspravljao dala je snažan slučaj široko rasprostranjenog DPT encefalitisa u potpunosti je promijenila američko društvo i stvorila mnoge nove bolesti poput ADHD-a, a koji je prije naširoko dijagnosticiran kao "minimalno oštećenje mozga").
Naknadna istraživanja su pokazala da se moždane lezije nakon cijepljenja encefalitisa "ne mogu razlikovati" od onih koje se vide kod virusa poput velikih boginja, vodenih kozica, ospica i gripe. Pokušaji izolacije virusa cjepiva protiv malih boginja (kravljih boginja) iz zahvaćenog tkiva mozga ili leđne moždine nisu uspjeli, što je dovelo do zaključka da se aktivirao nepoznati latentni virus ili da je došlo do neke vrste alergijske senzibilizacije.
Ključne promjene otkrivene obdukcijom uključuju:
•Velike zone ekstraadventivne perivaskularne infiltracije (imunološke stanice koje se nakupljaju na vanjskoj strani krvnih žila).
• Široke perivaskularne zone omekšavanja u bijeloj tvari gdje je stanična infiltracija bila relativno slaba (što znači da je živčano tkivo umiralo ili postajalo demijelinizirano, vjerojatno zbog gubitka protoka krvi u krvnim žilama u blizini koje su bile infiltrirane). Naknadna studija je to potvrdila, zaključivši da je karakteristična lezija post-cijepnog encefalitisa perivaskularna demijelinizacija. Puno kasnija studija zaključila je da ova bolest (perivaskularni mikroglijalni encefalitis) pretežno pogađa one starije od dvije godine, da se također može pojaviti nakon prirodnih zaraznih bolesti u djetinjstvu (ali to je bilo puno rjeđe), te da je također postojala blaga difuzna infiltracija imunoloških stanica pia mater, ali bez edema.
Napomena: encefalitis uzrokovan cjepivom protiv bjesnoće sličio je demijelinizirajućem encefalitisu nakon infekcije (ili nakon cijepljenja), s blagom nepravilnom upalom moždanih ovojnica, zajedno s perivaskularnom demijelinizacijom i imunološkim stanicama u perivaskularnom prostoru i različitim stupnjevima smrti tkiva u bijeloj i sivoj tvari (a ponekad i povišenjem imunoloških stanica i proteina u CSF). Na kraju, nikakvi znakovi virusa bjesnoće nisu pronađeni u mozgu ili nakon injekcije moždanog tkiva životinjama (koje su umjesto toga umrle od kongestije, krvarenja, perivaskularne infiltracije, difuznih ili žarišnih glijalnih i neuronskih lezija i demijelinizacije).
•Kod djece mlađe od dvije godine oštećenje je bilo primarno vaskularno (npr. prekomjerna količina krvi u mozgu, zagušenje krvi, perivaskularni edem, opći edem, a ponekad i perivaskularna krvarenja) zajedno s raširenim degenerativnim promjenama ganglijskih stanica—sve se to tipično klasificira kao encefalopatija, a ne encefalitis. Ova encefalopatija je tipično bila iznenadna, brzo je napredovala s teškim neurološkim simptomima, i u više od polovice slučajeva smrtonosna unutar prvog dana, u kojoj je točki također često pronađen širok raspon drugih lezija. Međutim, iako je virus iz cjepiva izoliran iz cijelog tijela, obično se ne nalazi u zagušenom moždanom tkivu.
Napomena: druge vrste encefalitisa (npr. subakutni sklerozirajući leukoencefalitis) također su povremeno viđene.
Nekoliko drugih istaknutih opažanja napravljeno je za ozljede koje nisu uzrokovane cjepivom protiv malih boginja:
• “U dva ili tri slučaja [tifusa] izgleda kao da je cjepivo aktiviralo latentnu ili početnu [rani stadij] bolesti kao što je multipla skleroza”, što je u skladu s dugotrajnim promatranjem cjepiva koja pogoršavaju već postojeće autoimune poremećaje (npr. znam da se brojnim ljudima koji su imali MS ili Lupus stanje znatno pogoršalo nakon cijepljenja protiv COVID-a).
• Dok je vidljiv akutni encefalitis uzrokovan virusom u mozgu, on se obično javlja nakon cjepiva protiv žute groznice.
• Kod DPT encefalitisa, kliničke povijesti upućuju na oblik encefalitisa posredovanog alergijom, au izvješću iz 1982. o 70 smrtnih slučajeva (i potencijalno encefalitisa ili encefalopatije) nakon DPT, uočen je edem mozga uz petehije (mikrokrvarenja) unutarnjih organa. U jednom eksperimentu na životinjama, encefalitis je izazvan štakorima ubrizganim leđnim moždinama štakora gvinejskog pika pomiješanim s cjepivom protiv hripavca, što je uzrokovalo opsežne perivaskularne lezije u središnjem živčanom sustavu s ogromnim brojem polimorfonuklearnih leukocita i demijelinizacijom oko krvnih žila, ali s obzirom na dizajn eksperimenta, to se nije moglo konačno pripisati cjepivu.
Napomena: modernija istraživanja o "neobjašnjivim" smrtima nakon cijepljenja utvrdila su da se često viđaju kongestija i edem mozga (npr. studija iz 2014. to je otkrila u svih 13 obdukcija moždanog debla, a studija iz 2008. promatrala je cerebralni edem), dok se rjeđe uočava otvoreno oštećenje (npr. u jednoj od tih 13 obdukcija, nekroza, uočena je degeneracija mijelinskih ovojnica i pucanje živčanih vlakana). Osim toga, jedna je studija otkrila mala intraparenhimska krvarenja slezene i nadbubrežnih žlijezda.
Mikroudari izazvani cjepivom
U ovim nalazima ističe se slijedeće:
• U mnogim slučajevima, oštećenje mozga dogodilo se bez prisustva virusa, što je dovelo do toga da nije jasno koji je mehanizam ozljede.
• Često su primijećeni edemi, a ponekad i kongestija krvnih stanica.
• Često su uočeni nedostaci kranijalnih živaca.
• Kongestija je često vidljiva u drugim dijelovima tijela.
• Čini se da je neka smrt stanica u mozgu nastala zbog nedostatka protoka krvi u okolno tkivo.
• Uočena su mala krvarenja iz krvnih žila koje su curile.
• Mnoge opažene patološke promjene odražavale su ono što je viđeno kod određenih teških virusnih infekcija.
Zajedno, vjerujem da se sve to može objasniti kroz zeta potencijal—koncept koji kaže da će tekućine sa suspendiranim česticama (koloidima) imati različite stupnjeve disperzije (razdvajanja) ili agregacije (grudanja), na što snažno utječe neto naboj svake prisutne čestice, posebno ako postoji velika gustoća negativnih naboja koji se međusobno odbijaju.
Napomena: koncept zeta potencijala nalazi se u osnovi mnogih bolesti (osobito ozljeda od cijepljenja) i stoga je ovdje obrađen mnogo detaljnije (npr. poboljšanje liječenja zeta potencijalom ili poboljšava mnoge složene bolesti): https://www.midwesterndoctor.com/p/what-makes-all-vaccines-so-dangerous;
https://www.midwesterndoctor.com/p/how-to-improve-zeta-potential
Budući da je ovo sistemski učinak, pojaviti će se u mnogim dijelovima tijela, a obično ga je najlakše uočiti kroz promjene na kranijalnim živcima (budući da su neki posebno osjetljivi na gubitak protoka krvi zbog sistemske vaskularne kongestije).
Dodatno:
• Ovaj proces nije isključivo i samo za cjepiva, također će se vidjeti kod teških infekcija (iako je mnogo češće uzrokovan cijepljenjem).
• Budući da krvne žile također ovise o vlastitoj opskrbi krvlju za prehranu, ako se ta opskrba krvlju prekine, krvne žile će postupno odumrijeti, a zatim će doći do malih krvarenja.
• Kada dođe do autoimunog odgovora (koji je također u podlozi mnogih od ovih encefalitičkih procesa i također je povezan s mnogim cjepivima), to će pogoršati postojeću vaskularnu kongestiju, jer su bijele krvne stanice veće od crvenih krvnih stanica i stoga začepljuju male krvne žile kada uđu u njih.
• U kineskoj medicini, "loš zeta potencijal" jest ekvivalentan "zastoju krvi", stanju koje se u tisućljećima dugoj povijesti kineske medicine iznenada počelo smatrati temeljnim uzrokom bolesti, nedugo nakon što je cjepivo protiv velikih boginja ušlo u Kinu. Klasičan simptom zastoja krvi su neobični oštri bolovi, identični vrlo neobičnim neuralgijama koje su primijetili Burnett i drugi.
Konačno, jedan autor (za kojeg vjerujem da se oslanjao na rad dr. Andrewa Mouldena), nakon što je primijetio koliko su ozlijeđena lica ljudi česta, primijetio je kako su na fotografiji od prije jednog stoljeća te asimetrije prilično rijetke i ustvrdio je kako su one uzrokovane ozljedama cjepivom koje oštećuju kranijalne živce (budući da kranijalni živci upravljaju mnogim aspektima lica, čak poput centriranosti očiju i mišića lica):
Osim toga, primijetio je kako su te asimetrije češće kod djece s autizmom i mogao je predložiti logične veze između neobičnog ponašanja autistične djece i specifičnih disfunkcija kranijalnih živaca (s mnogima od kojih sam se složio).
Napomena: zbog načina na koji su liječnici obučeni, kada se dijagnostički znakovi moždanog udara pojave kod djece, često ih se ne promatra kao takve (budući da djeca ne "dobivaju moždani udar") i umjesto toga im se daju druge dijagnoze koje prepoznaju asimetriju, ali ne daju objašnjenje za njezin uzrok (npr. strabizam). Moulden, nakon što je shvatio da mnoga djeca razvijaju znakove moždanog udara nakon cijepljenja (koji su često bili u korelaciji s kasnijim neurološkim ozljedama), zaključio je da su se moždani udari doista događali i da su te promjene na licu kritično sredstvo za rano dijagnosticiranje ozljeda mozga. Oba se dotiču kritične točke. Autistična djeca često imaju širok raspon drugih neuroloških poremećaja (npr. studije pokazuju da između 10-30% njih pati od napadaja), ali to se uvijek prešućuje kako bi se odvratilo od ozljede mozga (i zauzvrat se većina konvencionalnog "liječenja" autizma usredotočuje na terapiju modifikacije ponašanja i psihijatrijske lijekove, čime se poremećaj preoblikuje kao psihijatrijski, a ne neurološki).
Ponovni posjet 1986. godini
Mnogi smatraju da je Zakon o ozljedama od cijepljenja iz 1986. godine, bio prekretnica u američkom zdravlju. Uklanjanjem zakonske odgovornosti za proizvodnju opasnih proizvoda, potaknula je zasićenost cjepiva pri ulasku na tržište (npr. prije tog čina davana su tri cjepiva [DPT, dječja paraliza i MMR], dok ih je sada petnaest—od kojih se mnoga daju više puta, a u nekim slučajevima čak i godišnje).
U zamjenu za ovo izuzeće od odgovornosti - obećane su razne stvari - kako bi se osigurala sigurnost cjepiva. Nažalost, na ovaj ili onaj način, gotovo uvijek na isti način, vrlo je malo novih ozljeda dodano u tablicu ozljeda od cjepiva, osim zakonskog zahtjeva koji je pokrenut da zapisi o cjepivima uključuju brojeve serija (budući da su se tvrtke za cjepiva izvukle iz pravnih osuda navodeći da dokumentacija ne može definitivno dokazati da je to njihovo cjepivo) praktički nijedna od odredbi tužbe nije poštivana.
Na primjer:
• Budući da su liječnici i zdravstvene vlasti obično odbijali prijaviti ozljede od cjepiva, a zatim su nedostatak tih izvješća koristili kako bi tvrdili da nečija ozljeda nije povezana s cijepljenjem, ili nema dokaza, stvorena je VAERS, baza podataka kojoj se javnost mogla izravno prijaviti i koju je svatko mogao analizirati, a koju su liječnici zakonski dužni prijaviti. Budući da je to bio veliki problem za industriju, CDC je namjerno smanjio broj osoblja u VAERS-u (tako većinu prijava nije bilo moguće obraditi), otežavalo je prijavu u sustav (tako da većina liječnika nikada nije imala vremena za to) i nikada nije nametnulo obvezno izvješćivanje. U isto vrijeme, u tandemu su vlada, medicinska struka i mediji desetljećima ocrnjivali VAERS tvrdeći kako su "anegdotalna" i često lažna izvješća (dok su u stvarnosti opsežne studije pokazale da VAERS bilježi manje od 1% ozljeda od cjepiva - uglavnom na isti način objavljena izvješća koja sam ovdje citirao vjerojatno su mali dio ozljeda koje su se stvarno dogodile).
Napomena: da VAERS nije bio dostupan i da nije omogućio način da se zaobiđe široko rasprostranjena cenzura ozljeda od cjepiva protiv COVID-19, bilo bi puno teže zaustaviti cjepiva budući da su gotovo svi drugi podaci o sigurnosti bili skriveni od javnosti. Nevjerojatno, naknadno smo uspjeli pokazati da je CDC prekršio zakon i ili nije unio VAERS izvješća, ili je izbrisao one koji su bili u sustavu (dok su članovi React19 zajednički revidirali što se dogodilo s njihovim izvješćima o ozljedama).
• Pojedinci koji nisu mogli biti obeštećeni kroz program za ozljede, u određenim slučajevima (npr. zbog neispravnog cjepiva koje se proizvodilo i koje ih je tada ozlijedilo), trebali su moći tužiti putem konvencionalnih sudova. Međutim, 2011. godine je Vrhovni sud učinkovito uklonio ovu odredbu iz zakona, čime je praktički nemoguće tužiti opasno cjepivo.
• Nacionalni savjetodavni odbor za cjepiva (koji je zahtijevao da barem jedan član dolazi iz skupine za sigurnost cjepiva) trebao je biti osnovan, dijelom i zato da bi se olakšala proizvodnja sigurnih cjepiva. Pregledavajući njihovu cjelokupnu povijest od 1987. godine, primijetio sam da su učinili mnogo na promicanju cijepljenja i potvrdili svoju sigurnost, ali vrlo malo da bi osigurali sigurnost u slučaju ozljede od cjepiva. Konkretno, jedini primjeri koje sam mogao pronaći bili su prijedlog iz 1996. godine, kojim su predložili dodavanje poreza od 0,05 USD na cjepiva za plaćanje sigurnosnih studija (što nikada nije provedeno); odluka iz 2002. godine kako je cjepivo protiv rotavirusa (koje je povučeno 1999. zbog izazivanja invaginacije) uzrokovalo invaginaciju; kao i objava bijele knjige iz 2011. godine, uz vrlo osnovne prijedloge za poboljšanje sigurnosti cjepiva.
Napomena: obratio sam se aktivistu za sigurnost cjepiva, koji je tamo radio u dva pododbora i koji je rekao: "Okarakterizirao bih svoje iskustvo u tim odborima kao prosvjetljujuće i razočaravajuće, jer je uključivalo puno rada, stresa i suočavanja s neprijateljskim okruženjem (bilo je to kao biti tvor na vrtnoj zabavi). U konačnici, rad na Bijeloj knjizi iz 2011. godini je bio frustrirajući i činilo se da nije vodio nikamo. Koliko ja znam, pomoćnik državnog tajnika nikada nije odobrio dokument za zdravstvo i čini se da su preporuke ignorirane.”
• Godine 1986. je postojala značajna zabrinutost da je antigen hripavca povezan s hemolitičkom anemijom, hipsaritmijom, infantilnim grčevima, Reyeovim sindromom, perifernom mononeuropatijom, SIDS-om, aseptičnim meningitisom, juvenilnim dijabetesom, autizmom, poteškoćama u učenju i hiperaktivnošću. Dok su dokazi podržavali ove poveznice, znanstvena zajednica ih je odbacila, jer nisu bili dovoljno "robusni". Kao takav, zakon je nalagao da H.H.S. provede studije o svojoj povezanosti sa svakim od njih. Koliko mi je poznato, nijedna od tih studija nikada nije provedena, a umjesto toga za svako stanje, Institut za medicinu (IOM) procijenio je vezu i zaključio (na temelju dostupne literature) - kako nema nikakve veze. Budući da sam bio opsežno upoznat s literaturom o SIDS-u i autizmu, pregledao sam ta izvješća. Postoje ozbiljna neslaganja s njihovom metodologijom i zaključcima, i stoga sam pretpostavio da se nešto slično dogodilo s drugim IOM-ovim izvješćima o cjepivima.
Napomena: zakon je također zahtijevao istraživanje veze između radikuloneuritisa i MMR-a (za koju je IOM također zaključio da se ne može povezati s cijepljenjem).
•Zahtijevana izvješća svake 1-2 godine, koje šalje H.H.S. vodstvo (npr. tajnik H.H.S.) Kongresu, o napretku koji je postignut prema sigurnosti cjepiva. Godine 2018. godine su ICAN i RFK Jr. tužili H.H.S. kroz Zakon o slobodi pristupa informacijama, a nakon 8 mjeseci H.H.S. je i dalje odugovlačio. Saznao sam da nikada nisu napravljena izvješća.
Nova nada
Ako pogledate povijest cijepljenja, isti problemi su se ponavljali otkada su prvi put stvoreni; npr. neobične, ali slične neurološke ozljede, svi robotski ponavljaju kako su "sigurni i učinkoviti", čak iako su potpuno svjesni dokaza koji govore suprotno, a medicinska zajednica čini sve što može da prikrije većinu njih za "veće dobro". S druge strane, ovaj nedostatak odgovornosti doveo je do sve više i više drskih pokušaja da se ovi profitabilni proizvodi još i više proguraju na tržište.
Budući da je to dovelo do oslobađanja sve više i više toksičnih proizvoda (što je kulminiralo kada su cjepiva protiv COVID-a uzrokovala prethodno nezamisliv stupanj neuroloških i autoimunih ozljeda) - bile su potrebne sve agresivnije mjere cenzure kako bi se očuvala njihova iluzija sigurnosti. Međutim, nažalost, COVID-19 nije bio prvi put da je ova knjiga šutnje bila potrebna:
...smrti od cijepljenja i ponovnog cijepljenja se prešućuju... G. Henry May, pišući u Birmingham Medical Review, siječanj 1874., u "Potvrdama o smrti," kaže: "Kao primjere slučajeva koji mogu govoriti protiv samog liječnika, spomenuti ću erizipele od cijepljenja i puerperalnu groznicu. Smrt od prvog uzroka dogodila se ne tako davno u mojoj praksi, i iako nisam cijepio dijete, ali u želji da cijepljenje sačuvam od prijekora izostavio sam ga u svojoj smrtovnici.
Jedno dijete, Elizabeth Sabin, 4 godine, sa šest dobrih ocjena uspješnog cijepljenja, dobila je boginje tri tjedna i tri dana nakon cijepljenja i umrla. Njezin je slučaj isključen s popisa cijepljenih u statistici dr. Bonda. Tako skuhana statistika nije se mogla prihvatiti kao točna. Sjetio se slučaja u Birminghamu gdje je čovjek po imenu William Wood Warner umro od zloćudnih velikih boginja u osam dana, a bolnički ga je liječnik klasificirao kao necijepljenog. Pukim slučajem doznao je od čovjekove udovice i sestre da ga je potonja vidjela cijepljenog."
Napomena: sprječavanje "oklijevanja za cjepiva" kontinuirano se koristi kao izgovor od strane liječnika i zdravstvenih vlasti za prikrivanje ozljeda od cjepiva (npr. da citiram nedavni članak NYT-a COVID vaccine injuries: "a pobornici cjepiva, uključujući savezne dužnosnike, brinu da čak i šapat mogućih nuspojava hrani dezinformacijama koje širi oštri pokret protiv cjepiva”).
Da je implementirana osnovna razina odgovornosti, katastrofa sa cjepivom protiv COVID-a vjerojatno se nikada ne bi dogodila. To pokazuje požurno odobrenje FDA-e iz 2006. godine, vezano za neprovjereno, nepotrebno i već poznato kao vrlo opasno, cjepivo protiv HPV-a, koje je brzo ozbiljno ozlijedilo veliki broj djece sa širokim spektrom neuroloških i autoimunih poremećaja. Međutim, kao odgovor na poplavu ozljeda od cjepiva i javni prosvjed protiv tih ozljeda, FDA je jednostavno rekla "sigurno i učinkovito", a zatim je kao odgovor na pritisak javnosti je 2009. godine provela studiju o relativnoj stopi nuspojava, u usporedbi s drugim cjepivima. Ta je studija otkrila kako je više od tri puta više ozljeda prijavljeno za Gardasil, nego za sva druga cjepiva zajedno, nalaz koji je FDA tada odlučila smatrati "nepovezanim" i ignorirala.
Srećom, COVID-19 je konačno prešao prijelomnu točku i zbog toga koliko su obvezna "100% sigurna i učinkovita" cjepiva bila štetna i neučinkovita, rođen je politički pokret koji je RFK-a, kao netko tko je vodio parnicu protiv H.H.S. godinama zbog neuspjeha da osigura sigurnost cjepiva - sada je zadužen za to.
Budući da su neuspjesi zakona iz 1986. godine, u biti, bili posljedica H.H.S. nebrige. Državni tajnik, koji je imao diskrecijsko pravo provoditi odredbe usmjerene na sigurnost cjepiva (što nijedan tajnik nikada nije učinio), RFK-ova nominacija je egzistencijalna prijetnja industriji koja se oslanjala na opći imunitet i nikakav državni nadzor. Kao takvog, tijekom saslušanja za njegovu potvrdu, demokrati su ga nemilosrdno napadali zbog njegovih stavova o cijepljenju.
Unutar te razmjene istaknuto je nekoliko točaka:
• RFK je rekao da neće zabraniti cjepiva, već želi bolje istraživanje njihove sigurnosti. Kao odgovor, svi njegovi klevetnici rekli su da su sva istraživanja već obavljena, da je sigurnost cjepiva utvrđena znanost, tako da nema potrebe za više toga - dok u stvarnosti osnovne (i potrebne) studije potrebne za konačnu procjenu sigurnosti cjepiva još uvijek nisu provedene.
• RFK je opetovano optužen za veliki sukob interesa kako bi se “olakšalo tužiti proizvođače cjepiva”, budući da je prethodno radio u parnicama u vezi s cjepivima, dok, nasuprot tome, nikada nisam vidio izvršnog direktora farmaceutske tvrtke koji je kritiziran, jer je tada vodio H.H.S. (i nevjerojatno, RFK je zapravo bio kritiziran od strane neprijateljski nastrojenog senatora, jer nije izvršni direktor farmaceutske tvrtke).
• Te "sukobe" je zatim iskoristilo više senatora da izvrše pritisak na RFK i pristane na to da ne mijenja ništa u vezi H.H.S. politika cjepiva koja bi mogla olakšati podnošenje tužbi; npr. Elizabeth Warren je ratoborno napala RFK zbog mogućnosti da bi učinio ono što zakon iz 1986. izričito zahtijeva od H.H.S. tajnika da učini, i opetovano je tvrdila kako bi bila nacionalna katastrofa ako bi RFK učinio bilo što da olakša tužbe za ozljede cjepivom, jer bi to dovelo do bankrota ["vrlo sigurnih"] industrija.
•Cassidy, liječnik koji se zalaže za cjepiva i republikanski senator, iskoristio je svoje ključno glasovanje za potvrdu kako bi prisilio RFK Jr.-a neka pristane na niz vrlo neobičnih odredbi (koje su uvelike onesposobile njegovu sposobnost poboljšanja sigurnosti cjepiva), kao što su: RFK Jr. da mora upravljati svojim osobama koje je imenovao Cassidy, održavati mjesečne sastanke kako bi osigurao usklađenost RFK Jr.-a, zabranjujući RFK Jr.-u da popravlja VAERS ili stvara drugi sustav praćenja cjepiva, zahtijevajući da sve promjene koje je napravio na cjepivima odobri povjerenstvo u koje bi Cassidy mogao nekoga uvrstiti, i održavanje saslušanja u Kongresu kada god RFK Jr. promijeni nešto što utječe na cjepiva.
Kao takav, otkada je postao tajnik HHS-a, RFK Jr. je morao zauzeti mnogo sporiji pristup osiguravanju sigurnosti cjepiva, te se umjesto toga usredotočio na "manje kontroverzne" aspekte MAHA (npr. sigurnost hrane), dok je golema količina posla uložena u pronalaženje pravih političkih imenovanja koji mogu proći i Senat i Cassidyja, tako da unatoč bjesomučnom radu, RFK Jr. se tek sada počeo doticati sigurnosti cjepiva.
Npr. 30. travnja je najavio da će sva nova cjepiva morati biti testirana u odnosu na placebo, što se nikada ne događa, jer cjepiva imaju toliko nuspojava da korištenje pravog placeba koji ne skriva ozljede može uzrokovati neuspjeh u ispitivanju (npr. polovica sudionika ispitivanja Gardasila razvila je "nova medicinska stanja", od kojih su mnoga bila autoimuna ili neurološka, pa da bi to sakrili, dali su im otrovni "placebo", koji je također uzrokovao iste ozljede). Ova naizgled razumna odluka izazvala je buru u svim medijima (što je na sreću mnoge probudilo, vezano uz činjenicu da cjepiva, za koja pretpostavljaju da su robusno ispitana, zapravo nikada nisu testirana i provjerena putem placeba).
Medicinski i javnozdravstveni stručnjaci također su izrazili užasnutost činjenicom da bi promjena testiranja mogla zahtijevati da cjepiva protiv koronavirusa, a potencijalno i druga, prođu skupe i, po njihovom mišljenju, nepotrebne studije, koje bi vjerojatno ograničile proizvodnju i pristup cjepivima....i naravno, ostavile više Amerikanaca u opasnosti od bolesti koje se mogu spriječiti.
Šef HHS-a Robert F Kennedy rekao je kako će ovaj potez povećati povjerenje u cjepiva i povećati transparentnost, ali neki stručnjaci strahuju da bi to moglo dovesti do neetičkih praksi. Iako se cjepiva za nove bolesti često testiraju s placebom, ona se ne koriste za postojeće patogene koji se mogu liječiti, poput virusa ospica i dječje paralize. Stručnjaci kažu kako je neetično nezaštićene ljude svjesno izlagati bolesti koja se može spriječiti.
Napomena: u placebo ispitivanjima ispitanici nisu bili izloženi infekciji, dok je u posljednjih 30 godina zabilježen samo jedan slučaj dječje paralize u Sjedinjenim Državama (koji je nastao cjepivom).
Zaključak
Jedan od glavnih problema, i u vladi i u medicini, jest u tome, budući da se sve temelji na prošlim postupcima (uključujući kako su ljudi obučeni za pristup problemima) - loše odluke imaju nevjerojatan stupanj inercije i često se održavaju generacijama, unatoč široko rasprostranjenom negodovanju protiv njih. Npr. u nedavnom sam članku pokazao kako prvi šef FDA-e nije mogao ukloniti otrovne prehrambene aditive s tržišta, za koje se godinama borio da ih zabrane, jer se Teddyju Rooseveltu nije sviđalo da se njegov omiljeni umjetni zaslađivač pomno promatra. Zauzvrat, tek sada, više od jednog stoljeća kasnije, RFK Jr. rješava taj fijasko.
Slično tome, u slučaju cjepiva i seruma, u vrijeme kada su razvijeni, nije bilo (glavnih) alternativa za liječenje mnogih od ovih smrtonosnih bolesti. To je stoga dovelo do ukorijenjenog mentaliteta: oštre nuspojave cjepiva ili seruma su opravdane za liječenje tih po život opasnih bolesti, ispalo je etično lagati o tim štetama, samo kako bi ljudi dobili terapije koje spašavaju život. Sada su cirkulirajuće bolesti daleko manje smrtonosne i imamo mnoštvo drugih terapija koje ih mogu liječiti (i ostaviti primatelju snažan prirodni imunitet), ali opet zbog inercije - ovaj zastarjeli i pogrešan mentalitet i dalje postoji.
U ovom trenutku imamo priliku da prekinemo ovu inerciju samo jednom u životu. Koalicija MAHA bila je dovoljno velika da pobijedi na izborima 2024. godine. Ne samo da je zaradila RFK Jr.-u mjesto za stolom, nego je, kao što priznaju glavni izvori, dovela do toga da je Trumpova administracija RFK Jr.-u dala izniman stupanj slobode neka provede MAHA agendu, jer će ispunjavanje MAHA biti neophodno za pobjedu na međuizborima 2026. godine.
U cijeloj američkoj povijesti nikada nije postojao predani javni službenik na poziciji na kojoj se danas nalazi RFK. Međutim, čak i uz to, još uvijek postoje ogromna ograničenja onoga što on može učiniti. Npr. Cassidy je od RFK-a zahtijevao "čvrste uzročne znanstvene dokaze, koji se mogu prihvatiti i braniti pred glavnom znanstvenom zajednicom i Kongresom" - ukoliko bi RFK zatražio povlačenje cjepivo s tržišta, ili čak samog prestanka preporuke tog cijepiva.
Budući da je taj standard nemoguće ispuniti (npr. mnogi u Kongresu nastavili su forsirati cjepivo protiv COVID-a, čak i nakon što je ubilo njihovu djecu ili im zadalo teške neurološke ozljede), postoje samo dvije mogućnosti. Prvo je potrebno nastaviti graditi zamah za MAHA (npr. političkim pobjedama na mekšim temama, poput boja za hranu). Drugi je stvaranje široke podrške za politiku koju svi pokušavamo implementirati (osobito potpunu transparentnost podataka oko cijepljenja) sve dok dovoljno ne naraste (npr. zbog skupih bojkota farmaceutskih proizvoda), te da su čak i oni koji se drže u industriji prisiljeni to priznati.
To će zahtijevati razumijevanje točno onoga što nam je lagano o cjepivima, što je i razlog zašto sam toliko naporno radio da napišem ovaj članak. Mnogi ljudi s kojima sam blizak tijekom desetljeća pretrpjeli su slične teške neurološke ozljede od cjepiva, a sada je vrijeme kada moramo raditi zajedno kako bismo to okončali. Isto tako, dok se mnoge duboko iscrpljujuće ozljede cjepivom mogu liječiti (npr. poboljšanjem zeta potencijala ili rješavanjem stanične reakcije na opasnost), ti tretmani nikada neće postati dostupni u širem spektru, osim ako se ozljede ne priznaju na prvom mjestu (što nije nikada dosad učinjeno, jer bi to stvorilo skepticizam prema cjepivu i smanjilo prodaju cjepiva).
Vaša je nevjerojatna podrška ono što mi omogućuje da odvojim vrijeme za izradu ovih članaka (ovaj je potrajao). Duboko vam zahvaljujem što ste mi dali priliku da konačno mogu dati glas svima onima koji su povrijeđeni ovim proizvodima i konačno omogućiti prekid ovog gnusnog kruga koji je definirao naše društvo stoljećima.
Hvala na čitanju.
Napomena - ja: Moja je osobna vodilja, kod prevoda ovog teksta i njegove objave, bila - ne toliko medicinski aspekt problema (iako je u tome cijela bit) - nego pokazati kako ipak postoje prepreke u brzom rješavanju nekih problema, ali i kako postoji mnoštvo (još uvijek dostupnih) dokaza starih gotovo i cijelo stoljeće, koji nam mogu jako puno pomoći. Svako izvješće navedeno u ovom tekstu ima svoju poveznicu u originalnom tekstu. Stoga pozivam sve koje zanima isključivo neki posebni dokaz, neko od navedenih izvješća, posjetite originalni tekst:
https://www.midwesterndoctor.com/p/the-forgotten-history-of-neurological
Add comment
Comments