Vjerujete li i dalje Planu, Paytrioti?

Inače ne komentiram američku politiku. Osjećam da bih mogao, ali bih time samo navukao nevolje na sebe. Osim toga, riječ je o temi za koju previše ljudi misli da je razumije, što znači da bi se protivili mojim daleko inteligentnijim stajalištima o toj temi – temi za koju oni vjeruju da je poznaju i razumiju, a zapravo je ne razumiju....

Tekst napisao Slavlander, 05. studenog 2026. godine

https://slavlandchronicles.substack.com/p/are-you-still-trusting-the-plan-paytriot

Kada ih komentiram, to je gotovo sigurno u kontekstu utjecaja na rat u Donbasu. U svojim posljednjim člancima, napisanim prije dvije godine, predvidio sam da će lažirani napad – u kojem je Donaldu Trumpu okrznuto uho – biti izraelska smicalica sa  ciljem pokretanja pravog rata protiv Irana. Tada sam također ustvrdio da će, nakon tog incidenta pod "lažnom zastavom", Ukrajina biti preplavljena američkom vojnom pomoći, dok će se istovremeno pojačati politički pritisak za smjenu Zelenskog.

I to se doista dogodilo.

Vidite, moj pristup politici potpuno se razlikuje od pristupa većine ljudi. Od mene, primjerice, nikada nećete čuti rasprave o ideologiji. Isto tako, politiku ne svodim isključivo na "novac", iako je on ključan element. Da biste shvatili kako razmišljam o politici, imajte na umu da cijeli taj proces promatram kao ekvivalent sukobima bandi u urbanim središtima – poput, recimo, sukoba između bandi Crips i Bloods.

A oko čega se one sukobljavaju?

Različite političke bande bore se za pravo na pljačkanje Amerike i drugih zemalja. Primjerice, bande Crips i Bloods su se, prema poznatim pričama, borile za pravo na preprodaju droge (koju je nabavljala CIA) u vlastitim četvrtima; time su osiguravale sredstva za "hareme", oružje i vjernost članova bande. U politici su, međutim, potencijalni profiti daleko veći, jer se ovdje ne pljačkaju očajni ovisnici – koji moraju ukrasti autoradio kako bi došli do nove doze – nego se prazne novčanici produktivnih slojeva cijele jedne industrijalizirane nacije.

Kada neka politička stranka (u kontekstu ovih izbora na sredini mandata, recimo, Cripsi) pobijedi na izborima, to znači da je došao njezin red za "korito". Jednom kada preuzmu vlast, mogu dodjeljivati ​​ugovore tvrtkama koje su ih financirale ili podržavale i zauzvrat primati provizije. Također, mogu osigurati prestižne i utjecajne položaje – koji donose i dragocjeno iskustvo – djeci i saveznicima svojih pokrovitelja. Takve se pozicije rutinski razmjenjuju i koriste kao poluga za stjecanje novca, obećanja i utjecaja. Nazvati to "korupcijom" značilo bi sugerirati da je riječ o odstupanju od norme, dok je to zapravo ne samo norma, već i sam smisao postojanja sustava u obliku u kojem je on postavljen. Ne samo da sami kandidati zgrću goleme svote novca, već i njihova stranka dobiva znatan udio u toj zaradi. Tvrtke koje nisu u milosti stranačkih šefova ne mogu računati na unosne državne ugovore – ugovore koji donose iznimno visoke profitne marže, a pritom ne podliježu nikakvoj stvarnoj kontroli kvalitete – jednom kada stranka ponovno preuzme vlast.

Bez pristupa takvim položajima, stranke ostaju bez prihoda, baš kao i oligarsi koji ih podupiru, a politički stroj koji su izgradili ostaje bez "goriva" nužnog za funkcioniranje.

Za veliku većinu stranačkih aparatčika, politika je sezonski posao. Kada su oni i njihovi na vlasti, "hranjenje" je obilno. Kada nisu, nastupaju gladne godine. Neki od tih političkih aparatčika uspijevaju prezimiti, hibernirajući u raznim "institutima", "think-tankovima", ili pak u medijsko-propagandnim glasilima tijekom tih dugih zimskih razdoblja.

Većina ih je, međutim, prepuštena vukovima.

Mnogi MAGA/MIGA aparatčici će gladovati u sljedećem razdoblju... pa, zapravo, u nedogled. Ovi su izbori označili zaokret koji je jednako temeljan i dalekosežan kao onaj iz 1976. godine. Teksas je sada "Crips" država i njihov će se stisak samo pojačavati kako u državu bude pristizalo sve više imigranata – čiji će status biti trajno zacementiran nakon što se, prije ili kasnije, usvoji amnestija... naravno, uz potporu Republikanske stranke (GOP-a).

Štoviše, na ovim je izborima na sredini mandata došlo do svojevrsne "izdaje" od strane glasača indijskog podrijetla.

Te su skupine masovno dovedene u Ameriku na inicijativu Republikanaca, a na zahtjev njihovih sponzora iz Silicijske doline. Indijci su trebali biti "uzorna manjina" koja glasa za "crvene" (republikance), protivi se šerijatskom pravu i podržava Izrael. Sa  druge strane, razne muslimanske skupine – poput Somalijaca, Pakistanaca i drugih – trebale su pouzdano glasati za "plave" (demokrate), čime bi se održala ravnoteža u izbornoj matrici. Primijetit ćete da suvremena američka politika slijedi obrazac politike iz vremena prije Građanskog rata i širenja Unije prema zapadu. U to je doba svaka nova država morala biti uključena u Uniju na određeni način, kako bi se očuvala politička ravnoteža između sjevernih i južnih država. Sve dok je u Kongresu vladala ravnoteža, nije bilo razloga za rat, a između Juga i Sjevera vladao je svojevrsni mirni suživot. Sjever bi dobio novu državu, a zatim bi je dobio i Jug.

Milo za drago. Tamo-amo. Nacije su živjele u skladu i ravnoteži. No, sve se to promijenilo kada je "Narod vatre" napao... odnosno, kada su izabrani Lincoln i njegovi radikalni republikanci. Prije toga je već izborna ravnoteža bila narušena, a Amerika je već bila na putu prema Građanskom ratu, jer je Jug pretrpio trajan gubitak utjecaja u odnosu na Sjever.

Pogledajmo današnju situaciju: ispada da su Indijci u ogromnom broju glasali za "Cripse", iako se očekivalo da će stati na stranu Republikanske stranke (GOP-a). A tu su i milijuni drugih Indijaca, koji u ovom krugu nisu glasali, jer još nisu dobili "zelene karte pričvršćene za svoje vize". A kada jednom dobiju pravo glasa – pa, ta će se krhka ravnoteža zauvijek pomaknuti u jednom smjeru. Žao nam je, povrat novca nije moguć! Isto tako, bijelci se nisu mogli natjerati glasati za onog indijskog prevaranta, koji se kandidirao u Ohiju.

Čini se, dakle, kao da je Identitet važniji od Ideologije – ili nešto u tom stilu.

************************

Dakle, zašto izbijaju ratovi među bandama?

Pa, gotovo uvijek je riječ o sukobima oko teritorija, a – iako se o tome rjeđe izvještava – može doći i do sporova oko opskrbe. Obično su upravo pripadnici jedinica SEAL, Delta snaga ili – danas sve brojnije – bande iz obavještajnih službi oni koji američkim bandama osiguravaju drogu i oružje. Sve više utjecaja stječu i mormoni, što će u budućnosti postati važan čimbenik u politici američke "duboke države". Ti monopolisti nabavljaju drogu iz zona sukoba, koje je Pentagon namjerno stvorio diljem svijeta, opravdavajući ih nekakvom besmislenom ideologijom – koju se onda "Paytiots" osjećaju dužnima braniti. Angažiraju se propagandisti kako bi osmislili narative koje će ti "Paytiots" ponavljati, osjećajući se pritom dobro zbog toga.

Siguran sam da ste čuli za neke od najvećih hitova tih propagandista:

   - Demokratske vrijednosti "vatrenih, ali mirnih" prosvjeda pokreta BLM i njihove tolerancije; 

   - Izgradnja nacionalnih granica kako bi se zaustavilo širenje COVID-a... i Putina; 

   - Veliki teroristički rat za slobodu; 

   - Ne smijemo dopustiti da Iran dođe do nuklearnih kodova; 

   - Bog im je obećao tu zemlju; 

   - Kineski komunisti provode holokaust nad Ujgurima; 

   - Zapadne križarske vrijednosti faustovskog kapitalizma; 

   - BUM! Bocvana je upravo legalizirala analni seks – #MAGA!

Kratka povijest modernog sukoba bandi

Dakako, Afganistan je odabran zbog svog opijuma. No, američkoj je javnosti rečeno da je razlog taj što je Osama bin Laden ondje imao "jazbinu" punu ilegalnog hentaija ili nečeg sličnog, te zato što su afganistanske žene bile spremne "razuzdano" stupiti na slobodno tržište i više nisu željele nositi burke.

U stvarnosti, američke su trupe poslane kako bi eliminirale talibane, koji su – uslijed trgovinskog spora zbog povoljnijih uvjeta sa svojim zapadnim partnerima – bili obustavili uzgoj opijuma. Američki vojnici poslani su čuvati ta novozauzeta polja i povećati proizvodnju, kako bi cijena opijuma znatno pala, a on mogao nesmetano teći prema sjeveru u Rusiju, prema zapadu u Europu, te u velikim količinama stizati i u Ameriku – na raspolaganje obitelji Sackler, koja drži značajan udio u američkoj farmaceutskoj industriji lijekova.

Prije toga, postojao je "narko-trokut", koji su činili sjeverni Tajland, Laos i Burma. Zatim, Kolumbija i Venezuela bile su (sa prekidima) u dugotrajnom sukobu, jer su bande iz Caracasa prijetile narušavanjem kolumbijskog monopola na kokain, pokretanjem vlastite proizvodnje. Taj je monopol kartelu iz Medellína bio obećan od strane Izraela i Amerike, u zamjenu za blisku suradnju i sudjelovanje u trostranoj trgovini oružjem, drogom i naftom između Izraela, Irana i Kolumbije (afera Contras). Upravo je zato venecuelanska vlada morala biti "dovedena u red", što se u više navrata i dogodilo. Posljednja intervencija, otmica glavnog šefa kartela Madura, bila je osobito spektakularna. Iz istog je razloga srušeno i narko-carstvo klana Assad, koje se protezalo kroz Siriju, Tursku, Odesu, Sibir i šire.

Što se tiče same Sjeverne Amerike, razlog zbog kojeg su federalne vlasti krenule protiv skupina poput "Arijevskog bratstva" i irsko-američkih motociklističkih bandi, leži u činjenici što su one ugrožavale monopol obavještajnih službi nad tokovima droge. Te su skupine ovladale metodama samostalne proizvodnje narkotika, čime više nisu ovisile o uvozu iz Azije ili Južne Amerike; izvorima do kojih ionako nisu imale pristup. Val metamfetamina koji je pogodio Ameriku potkopao je opskrbu i utjecaj etabliranih i moćnijih bandi, koje su imale državnu podršku i odobrenje. Stoga, unatoč njihovim početnim i uspješnim pokušajima osiguravanja dijela teritorija ciljanim nasiljem i eksploziji popularnosti metamfetamina, ove domaće i bijele američke bande brutalno su i nemilosrdno ugušili federalci. Njihovo naknadno prikazivanje u holivudskim medijima kao negativaca gotovo svakog filma, od 1980-ih nadalje, učvrstilo je pobjedu Duboke države. Etablirane obavještajne agencije radije su poslovale sa MS-13 i crncima. O ovom dogovoru bi se moglo reći mnogo više, vjerujte mi.

Ipak, cjelokupna povijest obavještajnih službi i njihovih "ratova protiv droge" izlazi iz okvira ovog eseja.

Vratimo se nakratko na politiku izbora na sredini mandata (tzv. "midterm") kako bi istaknuli nešto važnije.

Baš kao što su američke bande zadužene isključivo za distribuciju tih droga i osiguravanje stalnog priljeva kupaca – pri čemu svoj dio plijena prosljeđuju "prema gore", pripadnicima postrojbi SEAL ili CIA-i, koji su im tu robu i dostavili – tako su i demokrati i republikanci zaduženi samo za provedbu politike tz. Duboke države. Naravno, oni se pritom mogu međusobno sukobljavati oko toga tko će najviše profitirati od provedbe te politike. Hoće li, primjerice, građevinske tvrtke koje financiraju Republikansku stranku, ili one bliske demokratima, dobiti posao izgradnje podatkovnih centara? Riječ je, dakle, isključivo o borbi za teritorij i utjecaj. Bore se oko toga tko će dobiti pristup "drogama" i prgrabiti svoj dio profita. U ovom scenariju, "droge" predstavljaju državni novac – novac koji dijelom dolazi od američkih poreznih obveznika, dijelom od petrodolara, dijelom od "danaka" koje Američko Carstvo ubire od svojih kolonijalnih satrapija.

Zapadna Europa, na primjer, plaća prirodni plin otprilike deset puta skuplje nego što to čine Amerika ili Rusija. Zašto? Pa, kada naiđete na takvu neobjašnjivu i nečuvenu cjenovnu arbitražu, budite sigurni da je riječ o pljački koja je u punom jeku. Europljane se prisiljava kupovati američki ukapljeni prirodni plin (LNG) po apsurdnim cijenama; doslovno pod prijetnjom oružja, odnosno američke vojske. Kako bi opravdali tu pljačku, europski čelnici pribjegavaju ideologiziranju krađe, tvrdeći da se sve to radi iz "moralnih" i ekoloških razloga, valjda zato da bi se spasili prokleti lemuri u Amazoni ili nešto slično, tko zna. Dok se smrzavaju, europski građani mogu se tješiti osjećajem moralne nadmoći nad Amerikancima i Rusima, a pljačka iz godine u godinu postaje sve intenzivnija.

Na kraju su, pretpostavljam, svi zadovoljni.

Kulturni rat je obična prevara

Pljačka, borba za teritorij, cjenovna arbitraža, korupcija... to je ono o čemu se u toj borbi zapravo radi, i SAMO o tome.

Gledajte: ni ja ne volim homoseksualce, crnce ili te "libtarde" (liberalne idiote) ništa više nego što ih vi ne volite. No, pitanja iz tzv. "kulturnog rata" zapravo su lažna. To ne znači da temeljni problemi ne postoje, niti da crnci ne postoje kao kategorija objektivne, uočljive stvarnosti u središtima gradova; stvarnosti koju obilježavaju krađe, ubojstva i hip-hop kultura. Nažalost, oni postoje. Međutim, ideja da se izborna politika svodi na to da se crnce navede da podignu hlače i prestanu visjeti na rukohvatima u podzemnoj željeznici ili autobusima poput kakvih primata – potpuno je zabludjela.

Politika se uopće ne svodi na to.

Politika se svodi isključivo na odlučivanje o tome koja će banda što opljačkati – i ništa drugo.

Politika nikada neće riješiti stvarne probleme i pitanja do kojih je tebi i meni stalo, a koji izravno utječu na naše živote.

To je zato što su ti problemi zapravo politike koje diktira Duboka država, a o njima "puk" ne može pregovarati.

Ali, vratimo se na slavenska područja....

Bog je Ukrajinu obećao demokratima... a Rusiju Trumpovoj kliki

Rat za Ukrajinu započeo je, u biti, kao borba za teritorij između suparničkih bandi: FSB-a i njihovih štićenika, oligarha iz Donbasa (sa jedne strane), te SBU-a i njihovih oligarha iz Dnjepropetrovska (sa druge strane). Sve je pokrenuto uhićenjem jednog od bliskih Putinovih prijatelja, čijoj je kćeri Putin kum. Zelenski i klika njegova pokrovitelja iz Dnjepropetrovska također su zaplijenili opsežnu imovinu Viktora Medvedčuka u Ukrajini. Što je najvažnije, Medvedčukovo uhićenje shvaćeno je kao kršenje dogovora o raspodjeli moći u Ukrajini, iza kojeg je stajala Moskva. Moskva je, naime, podržala Zelenskog i putem FSB-a mu pomogla uopće i preuzeti vlast u Kijevu. Od svojih su partnera dobili jamstva da će Zelenski – kao Židov iz velikog grada koji govori ruski i ima izravne veze sa kriminalnim mrežama u Donbasu – omogućiti da se nesmetano poslovanje između "ruskih" i "ukrajinskih" oligarha nastavi kao i dotad.

Morate shvatiti: umjetna granica između Ukrajine i Rusije donijela je kriminalnim šefovima toliko prihoda da ne bi povjerovali.

U suštini, ona omogućuje cjenovnu arbitražu.

Prije, u SSSR-u, tako nešto nije bilo moguće. Nakon raspada SSSR-a, "ukrajinskom" oligarhu (koji posjeduje i izraelsku putovnicu) bilo je dovoljno samo kupiti u Rusiji jeftine, obilne i snažno subvencionirane sirovine, te ih – zahvaljujući "magiji" umjetno postavljene granice – prodati uz maržu od 400% novom entitetu zvanom "Ukrajina". Ta je država bila potpuno energetski osiromašena i prisiljena plaćati bilo koji iznos koji bi od nje zatražili. Bila je to prava zlatna prilika za nove energetske barune u Ukrajini. Nitko od njih nije posjedovao plinska ili naftna polja, niti rudnike, a ipak su nekako zgrnuli sav svoj novac upravo na tim sirovinama. A da i ne spominjemo golema bogatstva koja su stečena kada je KGB podijelio goleme, najsuvremenije državne industrijske komplekse privatnim osobama židovskog podrijetla – kao da dijele bombone.

Što se tiče kriminalnih skupina u Ukrajini, one su još prije dvadesetak godina uspostavile veze sa Demokratskom strankom (DNC). Čini mi se da o ovome nisam detaljno pisao, ali, u biti, oligarsi iz Donbasa i Dnjepra su sklopili dogovor sa svojim rođacima u američkoj saveznoj vladi, čime im je omogućeno da počnu kupovati imovinu i ulagati u Americi. Ako me sjećanje dobro služi, rudnici ugljena u Apalačima poslužili su Ahmetovu kao ulazna točka. A američkom industrijom ugljena upravlja Demokratska stranka (DNC), što proizlazi iz starih veza demokrata sa tom industrijom, koje datiraju još od prije pola stoljeća.

Naravno, taj novac iz Donbasa nije ušao u industrije pod kontrolom Demokratske stranke (DNC) zato što su Ahmetov i njegova klika u posrnuloj američkoj industriji sirovina vidjeli priliku za veliku zaradu. Ne. On je uložio u te umiruće, oronule industrije kako bi postao igrač u američkoj politici. Bio je to, jednostavno rečeno, način plaćanja "ulaznice" za pristup tom krugu. Ukratko, njegova je ulaznica spremljena u džep i na Ahmetova je pušten FBI, zbog čega je bio prisiljen pobjeći i sakriti se, podvivši rep.

Neki oligarsi u Ukrajini (i Rusiji) osjećali su kako ih njihovi američki partneri neprestano zakidaju. Moskva je, konkretno, podržavala Hillary Clinton i štitila je, nadajući se da će putem njezinih mreža utjecaja dobiti određene usluge i poslove. Ali, oni zauzvrat nisu dobili ništa. Da. Dobro ste pročitali. Moskva je preferirala Hillary, a ne Trumpa, pa čak niti Bernieja Sandersa. Doista je ironično – i pomalo zabavno – to što se cijela afera "Russiagate" zapravo svodila na pokušaj Hillary Clinton da vlastite operacije trgovanja utjecajem pripiše prvo Bernieju, a potom i Donaldu Trumpu.

Međutim, Duboka država nije dopustila Deripaski ili Ahmetovu da se ubace u američku politiku i prošire svoje operacije pljačke i širenja utjecaja na područje Sjeverne Amerike. U međuvremenu, DNC je počela intenzivirati suradnju sa kriminalnim skupinama koje upravljaju Ukrajinom; pri čemu su oni preuzeli ulogu glavnih partnera, diktirajući pravila i demonstrirajući svoju moć.

Gotovo svi vodeći demokrati su uhvaćeni "sa prstima u pekmezu", a u ovom slučaju, u ukrajinskom "pekmezu". U medijima su se tada pojavila samo najpoznatija imena: Nancy Pelosi i njezin sin, koji su izvukli stotine milijuna iz nogometnih programa, te Hunter Biden, koji je iz industrije plina i ugljena izvukao milijarde (pri čemu je 10 % tog iznosa morao izdvojiti za "velikog šefa"). Za sve to znamo samo zato što su ukrajinski oligarsi ove informacije plasirali u medije - kako bi izvršili pritisak na svoje nove američke partnere.

Huntera Bidena bilo je posebno lako diskreditirati i provlačiti kroz medije, obzirom na to koliko je njegov način života bio apsurdan i bizaran. Osobno, smatrao sam da ima besprijekoran ukus kada su u pitanju prostitutke, a da je taj novac krao od bilo koje druge zemlje, vjerojatno me ne bi bilo briga – pogotovo zato što su mi neke od onih njegovih fotografija, na kojima pozira sa lulom za crack i pištoljem, bile simpatične i smiješne. Mislim, tko od nas nije poželio skinuti se u donje rublje – ili čak i više od toga – te prijeteći mahati pištoljem kalibra 9 mm, istovremeno urlajući prijetnje o počinjenju ekstremnog nasilja nad ovim svijetom zbog svih nepravdi koje nam je nanio?

Vrlo razumljivo.

Na osobnoj razini, definitivno mi odgovara energija koju bi Hunter Biden mogao unijeti u Bijelu kuću kada bude izabran 2036. godine. No, nekako je omekšao kroz te nedavne, "mekane" intervjue, u konzervativnim medijima; poput onoga koji je ovog ljeta platio kod Tuckera, gdje su razgovarali o njegovom oporavku, slikanju i svim tim glupostima. Više mi se sviđao "Mračni Hunter", i ako želi moju podršku u budućnosti, mora se vratiti provokativnoj energiji; u stilu lika "Shadow the Hedgehog" koji puši crack.

**********************

Razlog Trumpovih sukoba sa Zelenskim leži u tome što je Zelenski uskratio pristup Ukrajini ljudima iz Republikanske stranke (GOP). A razlog zašto demokrati vole Ukrajinu, i zašto angažiraju ideologe koji brane otvoreno neonacističke bande i rat koji se, u suštini, vodi za uspostavu čvrstih nacionalnih granica – jest taj što Ukrajinu doživljavaju kao svoj teren za pljačku.

Trump i njegov sindikat osobno ne zarađuju novac u Ukrajini.

A to ih je prilično razbjesnilo.

Umjesto toga, koriste ukrajinsku vojsku kako bi vršili sve veći pritisak na Putina i tako osigurali pristup ruskom plijenu. Imajte na umu, ovo je bez presedana. Čak i na vrhuncu 1990-ih, američkim bandama nije bio dopušten ulazak u lovišta KGB-a u Rusiji i većini zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Tijekom godina, teritorij pod kontrolom FSB-ove bande postupno se smanjivao, jer su gubili tlo pod nogama pred američkom Dubokom državom i njezinim bandama. Sada, kako bi kupio prekid vatre u ratu, Putin velikodušno nudi Trumpovoj kliki pravo na pljačku u Rusiji.

No, da bi Trumpu i njegovoj kliki dodijelio prava na pljačku, mora ih oduzeti nekome unutar Rusije, a kome su ona već bila obećana. Kolač ne raste – dapače, smanjuje se – a pritom se neprestano dijeli. Ako Putin pogrešno procijeni situaciju i preda previše Trumpovim ljudima, a pritom previše toga oduzme vlastitim bandama, mogli bismo svjedočiti još jednom pokušaju unutarnjeg državnog udara.

Nadolazeći "građanski rat" u Americi

Što se tiče stranačkih operativaca Republikanske stranke – onih ljudi koji pokreću politički stroj – mnogima su karijere praktički već mrtve. Njihova povezanost sa pokretom MAGA sada je mrlja u njihovim životopisima, koju nikada neće moći izbrisati... osim ako su bili tek diletanti koji su se poigravali populizmom, ali se i dalje mogu osloniti na ugled svojih imućnih i dobro povezanih očeva (po mogućnosti Židova). Drugim riječima, ako JD Vance nekako, čudom, unatoč svim izgledima i političkoj logici, ne pobijedi 2028. godine, ti će ljudi morati naučiti programirati, ili pronaći nešto slično.

Doslovno svatko tko se nalazi "nizvodno" od političkih jasala – od guvernera i senatora, pa sve do običnih medijskih glasnogovornika – ovisi o osvajanju tih dužnosti. Ako više nemaju nikakve realne šanse ponovno osvojiti te položaje, onda... pa, za njih – kao i za stotine ljudi koji su ovisili o njima i njihovim dobro plaćenim, a malo zahtjevnim pozicijama – igra je završena.

Dobra je vijest za nas da će mnogi od onih koji su bili plaćeni servirati nam najbesramnije i najdrskije laži – i pritom nas zadržavati na "političkoj plantaži" naših gospodara – sada ostati gladni.

No, još bolja vijest je da smo doista korak bliže nekoj vrsti pravog, "vrućeg", građanskog rata.

Kako se prašina bude slijegala, Republikanska stranka (GOP) mogla bi zaključiti da se sada, u odnosu na Sjever, zapravo nalazi u položaju Juga. Vjerojatno to neće shvatiti sve do 2028. godine, kada ne uspiju pobijediti sa Rubiom, ili onim debelim čudakom sa  tušem za oči koji sebe naziva "JD Vance". Nema sumnje kko će angažirati gomilu političkih „"stručnjaka" i milenijalaca vještih u korištenju društvenih mreža, ne bi li pokušali privući Indijce, Meksikance i Somalijce na svoju stranu, promovirajući ideološku platformu koja uključuje:

   - niske poreze za milijardere;

   - još više ratova za Izrael;

   - smanjenje besplatnog novca koji te skupine dobivaju od savezne i državnih vlada;

   - još veću imigraciju iz Indije;

   - i, možda, podjela besplatnog oružja tim ljudima – u ime vrijednosti Drugog amandmana.

Ipak, ta takozvana glupost Republikanske stranke samo je površinska.

Tradicionalno, i to u puno većoj mjeri nego Demokrati, Republikanska stranka je stranka iznimno moćnih oligarha, koji upravljaju vojno-industrijskim kompleksom, raznim multinacionalnim trgovačkim sindikatima, stvarnom i doslovnom trgovinom oružjem, drogom i ljudima. Tu spadaju monopoli nad alkoholom i kockanjem, mreža gej kupališta koja su nekad posjećivali Gingrich i Rubio, naftni baruni, stočarski baruni, poljoprivredni baruni. Hoteli, kasina, lutrija, "Kosher Nostra". Cijeli Las Vegas. Cijeli Miami. Da ne spominjemo ogromno mormonsko carstvo.

Što demokrati uopće imaju, osim farmaceutske industrije i sindikata zdravstvenog osiguranja sa sjedištem u Delawareu? Sindikati su mrtvi, a tvornice su sada u Kini; i to sve zahvaljujući oligarhijskim pokroviteljima Republikanske stranke (GOP) i uzastopnim republikanskim administracijama.

Usput rečeno, rat protiv duhanske industrije zapravo se dogodio samo zato što se još jedan sukob suparničkih skupina oko opskrbe duhanom i prava na njegovu distribuciju - prelio u sferu politike. To je fascinantna priča, no ona zaslužuje poseban esej i možda nekog drugog istraživača i pisca.

***********************

Jednostavno rečeno: pokrovitelji Republikanske stranke i dalje su iznimno moćni, ali istovremeno su iznimno nepopularni.

Trenutačna situacija vrlo je slična temeljnim linijama sukoba u Američkom građanskom ratu između Sjevera i Juga. Južnjačkim blokom dominirali su odvratni, oholi i pretjerano bogati oligarsi, vlasnici golemih imanja (latifundija), koji su osiromašili vlastite savezne države da bi glumili dekadentne rimske aristokrate. Posjedovali su opsceno bogatstvo i vlastite privatne vojske, a u rat su ušli sa elitističkim mentalitetom i političkom strategijom. Sjever je, nasuprot tome, imao mase siromašnih imigranata, širu podršku naroda i bolju ideološku retoriku; bio je manje defenzivan, spreman uvijek prijeći u ofenzivu i nametnuti rat i sve bitke koje su uslijedile.

Znamo kako je to završilo.

Danas ti republikanski oligarsi imaju velikih poteškoća u pokušaju da navedu ljude koje mrze, truju, potkradaju, zlostavljaju i kojima lažu, neka i dalje sa entuzijazmom glasaju za stranku koju oni preferiraju. Ako drastično ne promijene situaciju, prijeti im potpuni izborni debakl.

Na njihovu žalost, sumnjam da postoji skupina ljudi bilo gdje u svijetu koju bi mogli masovno dovesti u Ameriku i promijeniti  odnos snaga, koji bi svojim glasovima vratili savezne države pod kontrolu Republikanaca. Jedina američka savezna država, koja je od 1970-ih postala "crvenija", jest Florida, i to zbog velikog broja bogatih umirovljenih Židova i evanđeoskih kršćana iz generacije "baby boomera" koji su se tamo masovno doselili.

Što se tiče demokrata, oni se oslanjaju na druge oblike kriminala da bi napunili svoje blagajne. Ugljen, čelik i sindikati odavno su stvar prošlosti, ali je sa njima nestao i izvor prihoda za stranku. Stoga sve češće koriste uvezene etničke mafije, kako bi priskrbili novac za stranku. Primjerice, dovode somalske bande i prepuštaju im upravljanje Minnesotom. Odatle kradu doslovno milijarde dolara od države, jer somalski pirati zatim daju DNC-u njegov dio. Ako se netko pobuni – pa, najlakša stvar na svijetu je unajmiti ideološki ološ koji će žrtve proglasiti rasistima i nacistima, zar ne?

A zašto su demokrati toliko vješti u namještanju izbora? Jednostavno zato što crnci broje glasove u Americi. Oni su sastavni dio koalicije kriminalnih etničkih manjina, koja djeluje pod okriljem DNC-a.

Sada kada je DNC ponovno na vlasti, pljačka će se nastaviti (i to je neizbježno), ali će se također okomiti na oligarhe koji su podržavali Trumpa i Republikansku stranku. To znači da će Elon, Thiel, Zuckerberg i ostali "Rogan-oligarsi" morati platiti visoku cijenu za svoje "iskupljenje" prema DNC-u – i to, rekao bih, barem kroz sljedećih deset godina, budući Republikanska stranka više nema nikakve stvarne šanse za izbornu pobjedu.

Pogledajte: ako čak niti uvezeni Indijci ne žele glasati za republikanski cionizam, tko će onda? Jednostavno nema dovoljno Kubanaca na svijetu koje bi se moglo uvesti u Ameriku! Crnci nikada neće glasati za Republikance! Meksikanci su se masovno vratili demokratima! Muslimani će, unatoč svim svojim manama, uvijek mrziti Izrael"

Odgovor glasi: Kolumbijci (i Čileanci).

To je jedina skupina od koje bi Republikanci mogli očekivati ​​glasove. Stoga možemo očekivati ​​pokušaj masovnog preseljavanja Kolumbijaca u američke "kolebljive" savezne države ("swing states")... i odakle će, naravno, odmah glasati za "plave". LOL. Ali, onog trenutka kada GOP shvati da jednostavno ne može navesti nikoga da glasa za njihovu odvratnu, lopovsku, pljačkašku i ubojitu stranku – i njezinu grotesknu menažeriju klaunova – eh, pa, tek će tada u Americi postati zanimljivo.

U biti, jednostavno će početi suspendirati i ograničavati demokratski izborni sustav.

A najbolje objašnjenje tog plana, na koje sam naišao, jest koncept "mračnog prosvjetiteljstva", koji nudi nacrt i ideološki obrazac za povratak u neofeudalizam. U tom bi sustavu novi gospodari postali sami oligarsi, koji se više ne bi morali oslanjati na izborne igre i prikupljanje narodne podrške da bi prikrili svoju izravnu vlast.

No, za danas sam već dovoljno oduljio.

Gledam na budućnost sa velikim optimizmom. Mislim, optimističan sam po pitanju vlastite budućnosti. Sve dok me ne cenzuriraju i ne ušutkaju, nastaviti ću biti u pravu, i djelovati poput nekakvog pronicljivog političkog mesije, opijenog "začinima". I vi možete početi predviđati budućnost sa nevjerojatnom preciznošću – pretpostavljam da je dovoljno samo dopustiti si postaneti dovoljno ciničan u pogledu politike. 

Ali, glavu gore.

Evo jedan meme za kraj: