Terorizam: židovska tradicija

BY: Binky LaRue; 23.07.2024. 

(Napomena: original tekst ima mnogo poveznica. Na kraju teksta je poveznica na original, kao i na Binkyjev blog na Substacku. Donosim samo prijevod. Hvala na razumijevanju. Uživajte ako možete.)

Sve do nedavno nisam bio svjestan koliku moć Židovi imaju nad svijetom. Doživljavao sam Židove kao malu skupinu bezazlenih ljudi sa nekoliko neobičnih vjerskih običaja i vjerovao sam da su stoljećima trpjeli brojne nepravedne progone od strane vjerskih fanatika. Smatrao sam ih žrtvama. Vjerovao sam u užasnu priču o Holokaustu, smatrajući ga jednim od najvećih zala modernog doba, te sam zagovarao Izrael kao odvažnog i srčanog američkog saveznika u našem ratu za opstanak protiv "muslimanskog ekstremizma". Nasjeo sam na svu tu propagandu – baš na svu. Ipak, zbog istraživanja koja sam proveo tijekom posljednjih nekoliko godina, moji su se stavovi donekle promijenili. Više ne vidim Židove kao vječne žrtve, već uglavnom kao nemilosrdne počinitelje zlodjela. Sada mi je jasno da zagovornici židovske nadmoći zapravo već dugo vode rat protiv ostatka čovječanstva. Iskreno sam zapanjen što to donedavno nisam znao. Taj rat zagovornika židovske nadmoći protiv nas uključuje, između svega ostalog: financijsko porobljavanje, brojne prijevare, kulturnu subverziju, teror i masovna ubojstva.

Slijedi ulomak iz besplatne internetske knjige "Masters of Deception: Zionism, 9/11 and the War on Terror Hoax" ("Gospodari obmane: Cionizam, 11. rujna i prijevara zvana Rat protiv terorizma"), autora Zander C. Fuerze. ONdje detaljno opisuje nekoliko primjera židovskih prijevara, terora i masovnih ubojstava u tom ratu protiv čovječanstva.

http://www.lesvisible.net/DOCS/MastersOfDeception.pdf

https://dn790001.ca.archive.org/0/items/TheSynagogueOfSatanAndrewCarringtonHitchcock

Poglavlje 2. Terorizam: Židovska tradicija

Židovski su ekstremisti u prošlosti mnogo puta počinili nasilne terorističke činove, čak i genocid, kako bi ostvarili svoje političke ambicije. Provodeći te monstruozne zločinačke aktivnosti, Židovi su se često lukavo predstavljali kao pripadnici drugih etničkih i vjerskih skupina. Nužno je navesti određene povijesne primjere kako bi se čitatelju pokazalo da su Židovi doista sposobni za gnusne činove terorizma i masovnih ubojstava. U ovom ću dijelu dati kratak pregled nekih zvjerstava koja su židovski ekstremisti počinili nad raznim narodima i skupinama diljem svijeta. Kako bi postigli određene političke ciljeve, židovski su ekstremisti osmislili mnoštvo napada pod tzv. "lažnom zastavom" ("false flag") kako bi svoje zločine obmanjujuće prikazali kao djela drugih. Najprije želim istaknuti da je židovski program terora, obmane i stvaranja mitova izložen u "Protokolima sionskih mudraca", gdje između svega ostalog stoji:

"Valja napomenuti da je ljudi s lošim nagonima više nego onih dobrih, te se stoga najbolji rezultati u upravljanju njima postižu nasiljem i zastrašivanjem, a ne akademskim raspravama. [...] Naša država, kročeći putem mirnog osvajanja, ima pravo zamijeniti ratne strahote manje uočljivim i zadovoljavajućim smrtnim presudama, nužnima za održavanje terora koji rađa slijepu pokornost. Pravedna, ali nemilosrdna strogost najveći je čimbenik snage države: ne samo radi dobiti, već i u ime dužnosti, radi pobjede, moramo se držati programa nasilja i obmane. … UPRAVO OD NAS POTJEČE TAJ SVEPROŽIMAJUĆI TEROR." ("Protokoli sionskih mudraca" 1:3; 1:23; 9:4)

Takva vrsta patološkog zločinačkog ludila prvi je put zabilježena u židovskoj Bibliji, Tanahu, prije više tisuća godina. Izjave o genocidu koje izriče židovski "Bog" često se pojavljuju u knjigama Ponovljenog zakona, Postanka, Izlaska, Izaije, Psalama, Samuelovim knjigama, Knjizi Brojeva, Mojsijevim knjigama, Knjizi o Jošui i drugim židovskim starozavjetnim tekstovima. Npr. obratite pozornost na ove psihopatske i gnusne odlomke:

"Kada ih Gospodin, Bog tvoj, preda tebi i kada ih poraziš, potpuno ih uništi! Ne sklapaj sa njima saveza i ne iskazuj im milosti!" (Ponovljeni zakon 7,2)

"Ali u gradovima onih naroda koje ti Gospodin, Bog tvoj, daje u baštinu, ne ostavljaj na životu ništa što diše." (Ponovljeni zakon 20)

"Izbriši spomen na Amaleka ispod neba; ne zaboravi!" (Ponovljeni zakon 25,19)

"… Idi sada, udari na Amaleka i uništi sve što je njegovo; ne iskazuj im milosti, nego pobij svakog muškarca i ženu, dijete i dojenče, vola, ovcu, devu i magarca." (1. Samuelova 15,3)

"Suditi će narodima, gomilati mrtvace i satirati vladare po svoj zemlji." (Psalmi 110,6)

"Natjerati ću tvoje tlačitelje da jedu vlastito meso; opiti će se vlastitom krvlju kao vinom." (Izaija 49,26)

"Jer narod ili kraljevstvo koje ti ne bude služilo propasti će; biti će potpuno uništeno." (Izaija 60,12)

"Djeca će im biti smrskana pred njihovim očima! Kuće opljačkane, a žene silovane... Smrskajte mladiće... ne žalite plod utrobe, djeca neće biti pošteđena." (Izaija 13,16-18)

"… Pasti će od mača: dojenčad će im biti smrskana, a trudne žene rasporene!" (Hošea 13,16)

Kako bi se rasvijetlila židovska sklonost krvoločnosti, nasilju i terorizmu, dovoljno je proučiti povijesne zapise. Evo nekoliko primjera:

1) Autor Juri Lina u svojoj knjizi "Under the Sign of the Scorpion" (str. 66–68) opisuje nekoliko krvavih i zvjerskih pokolja koje su Židovi počinili u davna vremena:

"Grčki povjesničar Dion Kasije detaljno je opisao kako su Židovi u istočnim pokrajinama Rimskog Carstva, tijekom pobune 116. godine, počeli ubijati pripadnike različitih naroda među kojima su živjeli. Židovi su ubijali žene i djecu, ponekad uz primjenu strahovitog mučenja. Najzloglasniji pokolji počinjeni su u gradu Cireni i pokrajini Kirenaici (u istočnom dijelu današnje Libije), te na Cipru, a osobito u njegovu glavnom gradu Salamini. To je potvrdio i grčki povjesničar Euzebije. Masovna ubojstva počinjena su i u Mezopotamiji, te Palestini. Samo u Kirenaici Židovi su ubili 220.000 Rimljana i Grka. Na Cipru je broj njihovih žrtava procijenjen na 240.000. Rimski car Marko Ulpije Trajan (53.–117.) poslao je vojsku da zaustavi pokolj. Rimu je bila potrebna godina dana da obuzda židovsku krvoločnost. Dion Kasije navodi da su Židovi čak jeli svoje žrtve i mazali se njihovom krvlju. (William Douglas Morrison, "The Jews Under Roman Rule", London i New York, 1890., str. 191–193). Najbrutalnija ubojstva počinjena su u Egiptu. Dion Kasije opisuje kako su Židovi čak napadali brodove kojima su ljudi, obuzeti strahom, pokušavali pobjeći." 

2) Tijekom Prvog svjetskog rata i neposredno nakon njega, Mladoturci – organizacija sastavljena od kripto-Židova i slobodnih zidara, koji su preuzeli vlast u Osmanskom Carstvu – predvodili su i omogućili pokolj gotovo 2 milijuna armenskih, grčkih i asirskih kršćana, u brutalnoj kampanji masovnih ubojstava unutar Osmanskog Carstva. Taj uglavnom nepoznat pokušaj genocida detaljno je analiziran u knjizi Christophera Jona Bjerknesa, "The Jewish Genocide of Armenian Christians" ("Židovski genocid nad armenskim kršćanima").

3) Židovski supremacisti — pod krinkom boljševizma — proveli su najveću kampanju masovnih ubojstava u ljudskoj povijesti, uništivši živote više od 40.000.000 ljudi u Sovjetskom Savezu u razdoblju od 1917. do 1991. godine. Koristeći robovski rad u gulazima, kao i logore smrti, umjetno izazvane gladi, masovna pogubljenja vješanjem ili strijeljanjem, te druge okrutne, barbarske i mučne metode masovnog ubijanja - židovski komunisti poklali su milijune da bi zadovoljili svoju žeđ za krvlju nežidova i težnju za svjetskom vlašću. Doista užasavajuća, tragična i deprimirajuća povijest komunističkog uništenja Rusije i njezina naroda detaljno je dokumentirana u djelu estonskog autora Jurija Line, u njegovoj izvrsnoj knjizi pod naslovom "Pod znakom škorpiona" ("Under the Sign of the Scorpion"). Druge knjige, poput "Iza komunizma" ("Behind Communism") Franka L. Brittona i "Vladari Rusije" ("The Rulers of Russia") Denisa Faheya, također na primjeren način obrađuju temu, otkrivajući židovsko podrijetlo i ciljeve komunizma, kao i sovjetskog eksperimenta.

4) Židovski cionisti, u svojoj opasnoj težnji da protjeraju sve nežidove sa tla Palestine kako bi osnovali vlastitu državu, sustavno su provodili genocidnu politiku etničkog čišćenja usmjerenu protiv autohtonih Arapa. Ta je politika, prema službenoj internetskoj stranici "Al Nakba", uključivala "masovno protjerivanje milijun Palestinaca iz njihovih gradova i sela, masakre civila, te sravnjivanje sa zemljom stotina palestinskih sela". Tijekom 1930-ih i 1940-ih godina, u Palestini, cionistički Židovi mobilizirali su ubojite terorističke skupine poput Irguna, Sternove bande (Stern Gang), Haganaha i Lehija. Ove skupine su počinile brojne bombaške napade i atentate, pustošile čitava sela, klale žene i djecu, čak i napadale snage britanskog mandata u bezobzirnoj kampanji, a sa ciljem protjerivanja svih nežidova iz Palestine. Izraelski povjesničar Ilan Pappe otkriva potpunu priču o cionističkom pustošenju Palestine u svom djelu "Etničko čišćenje Palestine" ("The Ethnic Cleansing of Palestine"). Ralph Schoenman također obrađuje temu
groteskne nepravde nanesene Palestincima u svojoj knjizi "Skrivena povijest cionizma" ("The Hidden History of Zionism").

5) Dana 22. srpnja 1946. godine se skupina židovskih terorista iz organizacije Irgun – pod zapovjedništvom i vodstvom Menachema Begina, koji će kasnije postati izraelski premijer – prerušila u Arape i izvela bombaški napad na hotel King David u Jeruzalemu, koji je u to vrijeme služio kao sjedište britanskog vojnog i upravnog zapovjedništva. Internetska stranica "Information Clearing House" je objavila kratak, ali snažan sažetak tog napada:

"Eksplozija u hotelu King David 22. srpnja 1946. (Palestina), u kojoj je poginulo 92 Britanaca, Arapa i Židova, a 58 ih je ranjeno, nije bila samo čin 'židovskih ekstremista', već unaprijed planiran masakr koji je proveo Irgun, u dogovoru sa najvišim židovskim političkim tijelima u Palestini – Židovskom agencijom i njezinim čelnikom, Davidom Ben-Gurionom. Prema riječima Yitshaqa Ben-Amija, palestinskog Židova koji je nakon osnutka Izraela proveo 30 godina u egzilu, istražujući zločine 'bezobzirne klike na čelu unutarnjeg cionističkog pokreta', Irgun je osmislio plan za napad na hotel King David početkom 1946., no zeleno svjetlo dobiveno je tek prvog srpnja. Prema dr. Snehu, operaciju je osobno odobrio Ben-Gurion, iz svog dobrovoljnog egzila u Europi. (...)
Motiv Židovske agencije bio je uništiti sve dokaze koje su Britanci prikupili, a koji su dokazivali da valovi terorističkih zločina u Palestini nisu bili tek djela 'marginalnih' skupina poput Irguna i Sternove skupine, već su počinjeni u dosluhu sa skupinama Haganah i Palmach, te pod vodstvom najvišeg političkog tijela samog cionističkog establišmenta, naime Židovske agencije."

BBC je producirao i emitirao dokumentarni film koji sadrži detaljnu rekonstrukciju bombaškog napada na hotel King David, gdje  Yitzhak Zadok, židovski pripadnik Irguna koji je sudjelovao u napadu, pokazuje snimateljskoj ekipi kako je unio bombu u hotel,  skrivenu u sanduku za mlijeko. Cereći se u kameru, Zadok je ponosno priznao: "Nisam bio odjeven kao civil, ni kao vojnik. Bio sam odjeven kao Arap, u džalabiju i sa kefijom, sa onim obručem na glavi, poput... Arafata." (YT: "Zionist Bombing In Jerusalem 1946.")

6) Dana 06. studenoga 1944. godine, lord Moyne, britanski ministar rezident u Egiptu, ubijen je u atentatu koji su izveli pripadnici židovske skupine Stern (Stern Gang). Dana 17. rujna 1948. židovski teroristi iz skupine Lehi ubili su švedskog diplomata i plemića, grofa Folkea Bernadottea, posrednika UN-a u Palestini.

7) Godine 1954., u događaju poznatom kao "afera Lavon", skupina egipatskih Židova (regrutirala ih izraelska vojna obavještajna služba AMAN) se prerušila u muslimane i izvela napade zapaljivim bombama na američke i britanske objekte u Egiptu, u sklopu operacije pod lažnom zastavom. Wikipedia, medij pod židovskom kontrolom, priznala je sljedeće u vezi sa aferom Lavon:

"Afera Lavon odnosi se na neuspjelu izraelsku tajnu operaciju kodnog naziva Operacija Susannah, provedenu u Egiptu tijekom ljeta 1954. godine. U sklopu te operacije pod lažnom zastavom, izraelska vojna obavještajna služba regrutirala je skupinu egipatskih Židova za postavljanje bombi na ciljeve u egipatskom, američkom i britanskom vlasništvu. Za napade su se trebali okriviti Muslimansko bratstvo, egipatski komunisti, 'neodređeni nezadovoljnici' ili 'lokalni nacionalisti', sa ciljem stvaranja ozračja nasilja i nestabilnosti koje bi potaknulo britansku vladu da zadrži svoje okupacijske snage u zoni Sueskog kanala u Egiptu... Operacija je postala poznata kao afera Lavon prema izraelskom ministru obrane Pinchasu Lavonu, koji je zbog tog incidenta bio prisiljen podnijeti ostavku..."

Internetska stranica "Mid East Web" detaljno obrađuje aferu Lavon, u članku "Afera Lavon – Izrael i teror u Egiptu". U članku kaže: 

"Godine 1954. je izraelska tajna služba uspostavila špijunsku mrežu u Egiptu, sa ciljem dizanja u zrak američkih i britanskih ciljeva. Operacija je nosila kodni naziv 'Susannah'.” Odgovornost za terorističke napade trebala se pripisati režimu egipatskog predsjednika Gamala Abdela Nassera, zato da se SAD i Britanija udalje od Egipta i Nassera, te da se nekako spriječi egipatska nacionalizacija Sueskog kanala. Skupina je otkrivena. [...] Skupina je aktivirana u srpnju 1954. godine. Prve bombe postavljene su u poštanske urede 15. srpnja, a zatim u knjižnice USIA u Kairu i Aleksandriji 14. srpnja. Dana 23. srpnja aktivirane su dodatne bombe u dvama kinima u Kairu, na željezničkom kolodvoru, i u glavnoj pošti. Cijela je skupina ubrzo uhićena, bilo zbog informacija otkrivenih tijekom ispitivanja, ili su bili izdani. Navodno su uhvaćeni kada su, pukim slučajem, zapaljive bombe eksplodirale u džepu Phillipa Nathansona, dok je 23. srpnja čekao u redu ispred kina Rio u Aleksandriji, koje je bilo u britanskom vlasništvu..."

Pet desetljeća arogantni Židovi, skloni vječnom obmanjivanju, odbijali su priznati odgovornost za napad, tvrdeći da je riječ tek o "antisemitskoj teoriji zavjere". Međutim, 2005. godine, izraelska vlada nije samo priznala odgovornost, već je održala i svečano odavanje počasti židovskim teroristima koji su sudjelovali u operaciji, tako što su im dodijeljene medalje zahvalnosti za njihovu "službu" židovskoj državi!

Reuters je o tome izvijestio:

"Egipat je zaprepašten izraelskim odavanjem počasti devetorici egipatskih Židova koje je židovska država regrutirala za izvođenje 'terorističkih operacija' u Kairu i Aleksandriji tijekom 1950-ih godina, izjavio je ministar vanjskih poslova. Izraelski predsjednik Moshe Katsav prošlog je tjedna odao počast egipatskim Židovima koje je Izrael regrutirao kao agente sa zadaćom da sabotiraju zbližavanje Kaira sa Sjedinjenim Državama i Velikom Britanijom, izazivanjem požara i eksplozija na mjestima koja su posjećivali stranci u tim gradovima. Izrael se nadao da će krivnja za napade, u kojima nije bilo ljudskih žrtava, pasti na lokalne pobunjenike. No, mladi cionistički bombaši su uhvaćeni, te su na javnim suđenjima priznali djela. Dvojica su pogubljena vješanjem, dok su ostali odslužili zatvorske kazne i potom emigrirali u Izrael..." ("Egipat dovodi u pitanje izraelsko odavanje počasti 'špijunima'", Ynet News, 03/04/2005)

8) 08. lipnja 1967. godine, dok je patrolirao međunarodnim vodama istočnog Sredozemlja, američki izvidnički brod USS Liberty (AGTR-5) bio je meta brutalnog napada izraelskih zračnih i pomorskih snaga. Koristeći borbene zrakoplove i torpedne čamce bez oznaka, Izraelci su više od sat vremena zasipali Liberty mitraljeskom paljbom, napalmom, torpedima i raketama. Kako bi osigurali da nitko od Amerikanaca na brodu ne preživi, ​​izraelski piloti pucali su i na splavi za spašavanje. Izraelci nisu uspjeli potopiti brod, što im je bila namjera, ali su prouzročili znatnu štetu. Kada su izraelske snage napokon prestale sa napadom na plovilo, bilo je mrtvih američkih mornara, a 174 člana posade bila su teško ranjena. Cijela priča o onome što se dogodilo brodu Liberty i njegovoj posadi opisana je u knjizi preživjelog člana posade Jamesa Ennesa Jr., "Assault On The Liberty" ("Napad na Liberty"). Autori Victor Thorn i Mark Glenn također detaljno obrađuju temu u svojoj knjizi "Ship Without a Country — Eyewitness Accounts of the USS Liberty Attack" ("Brod bez domovine – Svjedočanstva očevidaca o napadu na USS Liberty"). Kako bi se probili kroz cionističke interpretacije tog događaja, ljudi mogu posjetiti GTR5.com, internetsku stranicu posvećenu iznošenju istinite priče o napadu na USS Liberty iz perspektive onih koji su preživjeli taj smrtonosni izraelski napad.

9) Victor Ostrovsky, prebjeg iz Mossada, u svojoj je knjizi "By Way of Deception" (St. Martin’s Press, 1990.) izvijestio da je izraelski Mossad unaprijed znao za bombaške napade na vojarne američkih i francuskih marinaca u Bejrutu (Libanon) 1982. godine, gdje je poginulo 299 američkih i francuskih vojnika. Navodi da je Mossad namjerno prešutio informacije o planovima za napad na vojarne svojim američkim i francuskim "saveznicima" i tako omogućio da se napad izvrši. (Joe Sobran: "Je li Izrael namjerno dopustio smrt 241 američkog marinca?"). Ostrovsky je sklon iznošenju djelomičnih istina samo da bi prikrio veće i zlokobnije zločine svojih izraelskih sunarodnjaka, što me navodi na zaključak da i dalje radi za Izrael. Mossad nije samo unaprijed znao za bombaške napade na vojarne u Bejrutu, već je taj čin najvjerojatnije i sam počinio. Izvještavajući kako je Izrael imao "unaprijed stečena saznanja" o tim napadima, Ostrovsky pokušava prikriti uznemirujuću istinu: da je Izrael planirao i izveo taj napad. Članak pod naslovom "Mit o bombašu samoubojici" ("Liberty Forum", 19. srpnja 2005.) sažeto pojašnjava cionističku strategiju prikrivanja tajnih terorističkih operacija izmišljanjem i širenjem propagande o "samoubilačkim bombaškim napadima". Autor članka iznio je sljedeće mišljenje:

"Izrael koristi mit o bombašu samoubojici kao paravan za napad na one koji sebe smatraju njihovim saveznicima, ali to zapravo nisu – primjerice Ameriku, Španjolsku i Britaniju.

Izrael je 1983. godine izvršio invaziju na Libanon i okupirao ga. SAD i Francuska ondje su imale mirovne snage, smještene u blizini zračne luke u Bejrutu, a SAD je održavao i pomorsku prisutnost uz obalu. Jednog ranog nedjeljnog jutra su istovremeno bombardirane vojarne francuskih snaga i američkih marinaca. Prema tadašnjoj verziji događaja, kamion je velikom brzinom probio ulaz i eksplodirao, usmrtivši stotine marinaca. Budući su se oba napada dogodila istovremeno, nameće se pitanje zašto se tako malo govori o francuskoj vojarni – osobito ako pretpostavimo da je riječ o istovremenim napadima kamionima-bombama, što bi uistinu bio nevjerojatan pothvat.

U izvješćima iz 1983. godine samoubojstvo se nije spominjalo. No, u izvješćima povodom dvadesete obljetnice navodilo se da je napad na vojarnu američkih marinaca izveo "bombaš samoubojica", a drugdje su korišteni izrazi "teroristički samoubilački bombaški napad". 

Dakle, 2003. godine je običan bombaški napad prerastao u samoubilački bombaški napad. Smatram da je ta promjena značajna. 

Primijenimo li logiku profesora Papea o samoubilačkom terorizmu na situaciju u Libanonu, trebali bismo se zapitati zašto meta nije bila izraelska okupacijska sila, već Francuzi i Amerikanci koji su se ondje nalazili na marginama, kao mirotvorne snage. Sama činjenica da je neka meta lako dostupna ne znači da je ona i strateški vrijedna. Ako je planiranje bilo toliko precizno da su istovremeni napadi kamionima-bombama mogli pogoditi te dvije sporedne mete, zašto se ta stručnost i količina eksploziva nisu iskoristile za napad na onu jednu savršenu metu?

Izraelci su unaprijed znali da se jedan kamion oprema za prijevoz vrlo velike bombe, ali nisu upozorili Amerikance (déjà vu). O tome je izvijestio operativac Mossada, Victor Ostrovsky, u svojoj knjizi "By Way of Deception" ("Putem obmane"). Ono što je čudno u toj priči nije to što Izraelci nisu upozorili Amerikance, već to što su uopće mogli zamisliti da bi meta mogli biti Amerikanci, a ne oni sami. Zašto bi tako mislili? Izraelci koriste obmanu – priznanje određenih saznanja – kako bi skrenuli sumnju sa sebe kao počinitelja. U ovom slučaju, priznanje o prethodnim saznanjima otkriva više od pukog nemara; otkriva nedosljednost zbog koje vjerujem da su upravo oni izveli te bombaške napade.

(…) Ako je Izrael doista izmislio [mit o] samoubilačkoj bombi, zašto je toliko dugo čekao da tu taktiku primijeni kod kuće? Stvaranje mita ne događa se na sjednici Knesseta, niti proizlazi iz mašte jedne osobe ili skupine stručnjaka (tzv. think-tanka). Riječ je o organskom procesu koji predstavlja spoj stvarnosti, mašte i svrhovitosti.

Dobar primjer tog organskog procesa jest onaj koji sam ranije naveo, a tiče se bombaških napada iz 1983. na američke i francuske vojne objekte u zračnoj luci u Bejrutu. Vjerujem da je upravo Izrael izveo te napade. Izraelci nisu željeli da se SAD i Francuska miješaju u izraelski napad na Palestince koji su pobjegli u Libanon. SAD i Francuska bili su njihovi saveznici, stoga se nije smjelo činiti da napad dolazi od Izraelaca. Napad je izveden pod krinkom da su istovremeno aktivirana dva kamiona-bombe dok su se zabijala u vojne objekte. Naravno, kamioni – ako su uopće postojali – bili su uništeni, a vozači – ako ih je uopće bilo – razneseni. Priča o tome tko je izveo bombaški napad bila je u rukama Izraelaca, koji su cijelu stvar izmislili kako bi zaštitili sami sebe.

Izraelci su, naime, imali cilj potaknuti svoje saveznike – koji su se previše miješali u stvari – na odlazak. Stvarnost je bio sam bombaški napad, a fikcija je bila izmišljotina kojom se prikrivala istina. Danas bi se to nazvalo "samoubilačkim bombaškim napadom", no 1983. godine to nije bio slučaj. Vidi se, dakle, da se promijenila samo karakterizacija, ali ne i sam čin."

10) Godine 1986. su izraelski Mossad i njegovi pro-cionistički saveznici u CIA-i organizirali smrtonosni bombaški napad na diskoteku La Belle u Zapadnom Berlinu (Njemačka), mjesto koje su često posjećivali američki vojnici stacionirani u tom području. ("Njemačka televizija otkriva veze CIA-e i Mossada sa bombaškim napadom na berlinsku diskoteku 1986.", "Lebanon Wire", 27. kolovoza 1998.). Bomba postavljena ispod stola blizu kabine DJ-a eksplodirala je 05. travnja 1986. godine, u 1:45 ujutro, usmrtivši troje ljudi i ozlijedivši oko 230 drugih, uključujući i 79 američkih vojnika. Američki predsjednik Ronald Reagan odmah je za taj teroristički bombaški napad okrivio Libiju, te je deset dana kasnije poslao američke borbene zrakoplove koji su bacili više od šezdeset tona bombi na libijske gradove Tripoli i Bengazi. Uništili su dom libijskog vođe Moamera Gadafija i ubili najmanje 30 civila, uključujući mnogo djece. Sam Gadafi, glavna meta zračnog napada, nije bio ozlijeđen.

Neposredno prije bombaškog napada u Njemačkoj, Mossad je postavio uređaj tipa "Trojanac" u libijsku stambenu zgradu, u Tripoliju. U svojoj knjizi "Druga strana obmane" ("The Other Side of Deception"), Victor Ostrovsky je objasnio da je "Trojanac" poseban komunikacijski uređaj, koji pomorski komandosi mogu postaviti duboko na neprijateljski teritorij. Uređaj je služio kao relejna stanica za odašiljanje obmanjujućih poruka, koje bi pripremala Mossadova jedinica za dezinformiranje zvana LAP, a koje su trebale presresti američke i britanske stanice za prisluškivanje. Koristeći taj uređaj, Mossad je stvorio privid da libijsko vodstvo iz Tripolija šalje terorističke direktive svojim veleposlanstvima diljem svijeta. Ta podmukla židovska varka uspješno je navela Amerikance da bombardiraju Libiju nakon Mossadova napada pod lažnom zastavom na diskoteku u Zapadnom Berlinu, 1986. godine.

11) Prvi bombaški napad na Svjetski trgovinski centar (WTC) dogodio se 26. veljače 1993. godine. Kamion-bomba je eksplodirao ispod Sjevernog tornja WTC-a u New Yorku, usmrtivši šestero ljudi i ozlijedivši više od tisuću drugih. Za napad je okrivljena skupina islamističkih naivčina, koju su navodno predvodili Ramzi Yousef i tzv. "slijepi šeik" Omar Abdel-Rahman. No, svi dokazi upućuju na orkestriranu operaciju pod lažnom zastavom, kojom su upravljali izraelski Mossad i procionistički elementi unutar američkog FBI-ja. (Vidi: George Pumphrey: "Types of Terrorism and 9/11", Global Research, 19. lipnja 2003. / M. Amir Ali: "World Trade Center Bombing — Who Did It And Why?", Ilaam, 26. veljače 1993.)

Ovaj teroristički napad inicirala je operativka Mossada, a koja se predstavljala kao islamska radikalkinja pod imenom Josie (ili Guzie) Hadas. Angažirala je dvojicu Arapa, kasnije uhićenih (Palestinca Mohammeda Salameha i Nidala Ayyada), te im podmetnula krivnju za bombaški napad na WTC. Hadas je uputila Salameha da unajmi kombi za prijevoz tereta. Telefonski broj i adresa stana navedeni u ugovoru o najmu pripadali su upravo njoj. Nakon bombaškog napada, istražitelji su u stanu Hadasove pronašli kompromitirajuće materijale za izradu bombi, no ona je već nestala, najvjerojatnije natrag u Izrael. Istraživački novinar Robert Friedman otkrio je da je Ahmad Ajaj, Palestinac optužen kao jedan od "mozgova" operacije bombaškog napada na WTC 1993. godine, bio suradnik Mossada vrbovan u izraelskom zatvoru. (Michael Collins Piper: "Mossad Link To 1st WTC Bombing Raises Eyebrows", American Free Press, 16. rujna 2001.) FBI, pod kontrolom cionista, koristio je doušnika Emad Ali Salema (bivšeg časnika egipatske vojske) koji bi vrbovao islamiste i poticao ih na izvođenje napada na tunele Lincoln i Holland, WTC, sjedište UN-a i druge ciljeve. Salem je snimao sve razgovore sa svojim nadređenima iz FBI-ja. Te snimke otkrivaju da su oni svjesno dopustili izvođenje napada na WTC i spriječili Salema da zamijeni pravi eksploziv bezopasnim prahom, tijekom akcije za koju je on vjerovao da je tajna operacija hvatanja počinitelja na djelu. (Ralph Blumenthal: "Snimke otkrivaju prijedlog za sprječavanje bombe korištene u napadu na Svjetski trgovinski centar", New York Times, 28. listopada 1993.)
Židovski pisac, Ralph Schoenman, razotkrio je ulogu agentice Mossada Guzie Hadas i suradnika FBI, Emada Salema,kod  organiziranja tog napada pod lažnom zastavom, te otkrio da je izraelska obavještajna služba unaprijed znala za planirano bombardiranje. Izraelci nisu pokušali podijeliti informacije kojima su raspolagali sa američkim vlastima, a što je moglo spriječiti napad, jer je to bombardiranje od samog početka bilo njihovo djelo. Schoenman piše:

"I telefonski broj i stan bili su navedeni (u ugovoru o najmu kamiona tvrtke Ryder, u kojem se navodno nalazio eksploziv), a stan je doista unajmila "žena identificirana kao Josie Hadas". Njezino se ime isticalo, gotovo kao signal, "najnovije ime na poštanskom sandučiću bilo je Josie Hadas... koja se u stan uselila prije Božića" (Los Angeles Times, 7. ožujka 1993.).

Upravo su se tijekom njezina boravka u tom stanu ondje navodno čuvale kemikalije i dijelovi bombe. Štoviše, Salameha su "vodile" tajanstvene osobe, čiji će odnos prema ključnim dokazima postati važan. "Vlasti navode da je nekoliko suradnika gospodina Salameha, koji su možda bili uključeni u bombaški napad, nestalo iz vidokruga. ... Jedna od osoba koje se traže radi ispitivanja jest neidentificirani muškarac koji je pratio gospodina Salameha tijekom dvaju posjeta agenciji za iznajmljivanje vozila.

Druga je Josie Hadas, čije je ime bilo navedeno uz telefonski broj za stan na adresi Kensington Avenue 34
u Jersey Cityju" (New York Times, 8. ožujka 1993.). Ime navedeno u ugovoru o najmu kao referenca bilo je Josie Hadas. [...]

UNAPRIJED STEČENA SAZNANJA IZRAELACA

Tko je, dakle, bila žena na čije su ime bili registrirani telefon i stan, te gdje su "pronađeni" kompromitirajući dokazi? Josie ili Guzie Hadas nije bila nepoznata osoba.

List International Herald Tribune (8. ožujka 1993.) prenio je poznati odgovor glasnogovornika FBI-ja Joea Valiquettea, na upit njihova novinara, o ulozi koju je Hadas imala u izraelskoj tajnoj službi Mossad: "Čak i da je to istina, svejedno vam to ne bismo rekli." Londonski časopis "Impact" (u izdanjima od 12. ožujka i 8. travnja 1993.) objavio je članak pod naslovom "Tko je podmetnuo bombu u Svjetski trgovinski centar", u kojem se navodi da je 26. veljače – na dan eksplozije bombe – jedna izraelska obavještajna skupina poslala hitnu obavijest o tom događaju putem računalne mreže. Ta je obavijest otkrivena slučajnim pristupom povjerljivoj vladinoj "bazi podataka", poznatoj u izraelskoj obavještajnoj zajednici kao "Matara", koja služi kao službeni izvor klasificiranih podataka vezanih uz obavještajna i sigurnosna pitanja.

U toj se obavijesti – do koje su mediji došli bilo putem curenja informacija ili izravnim pristupom – navodi da je izraelska obavještajna služba unaprijed znala vrijeme i metu napada na Svjetski trgovinski centar, te da će se odgovornost za napad pripisati "poznatim aktivistima sa okupiranih područja". Tri dana nakon bombaškog napada, izraelski su novinari citirali "Anne", operativku Shin Beta (izraelske inačice FBI-a), gdje se "hvali sposobnostima izraelske obavještajne službe". Ona je izjavila da je Izrael unaprijed znao za napad, čime je potvrdila navode iz obavijesti otkrivene u sustavu Matara.

Sljedećeg je dana glasnogovornik Izraelskih obrambenih snaga odgovorio na izravan upit novinara iz Jeruzalema o umiješanosti izraelske vlade u napad na Svjetski trgovinski centar. Taj je novinar (čije će ime ovdje ostati zaštićeno) rekao Irfanu Mirzi, autoru članaka u časopisu "Impact", kako je potvrdio da "izraelska obavještajna služba zna više o bombaškim napadima nego što će u ovom trenutku ikada otkriti". Autor je o tim podacima razgovarao sa novinarkom Lorraine Mirza, koja je potvrdila da su istraživanja Irfana Mirze dovela do prijetnji bombom, koje su i snimljene. On je u međuvremenu napustio London. 06. ožujka, članak u londonskom "Timesu" je potvrdio da "izraelska obavještajna služba raspolaže detaljnim informacijama" o napadu na Svjetski trgovinski centar, uz napomenu da "FBI nije ponudio objašnjenje zašto Izrael nije američkim vlastima ustupio te informacije". Zafar Bangas, urednik časopisa "Crescent International" sa sjedištem u Ontariju (Kanada) – publikacije upućene u islamsku politiku i koja slovi za jedne od najčitanijih novina u muslimanskom svijetu – potvrdio je ovom autoru da je Guzie (Josie) Hadas bila dugogodišnja operativka Mossada. Infiltrirala se u islamske krugove u New Yorku, baš kao i drugi obavještajni operativac, Emad Ali Salem, pukovnik egipatske obavještajne službe.

Bangas je potvrdio nalaze istraživačkog rada Irfana Mirze o ulozi Emada Alija Salema. Upravo je on unajmio kombi na ime Mohammada Salameha, nabavio i rasporedio kemikalije i materijale za izradu bombi po raznim stanovima, te izvijestio svoje poslodavce, FBI, o vlastitim aktivnostima.

Serijski broj koji je agencija ATF objavila nakon što je – navodno – pronašla metalni fragment (koji je nominalno bio zatrpan ispod pet katova zgrade i tona ruševina) potjecao je od "tajnog operativca Emada Alija Salema" (isto). Salameh je pokušao prijaviti krađu kombija unajmljenog na njegovo ime prije samog bombaškog napada na Svjetski trgovinski centar. Unatoč velikom odjeku eksplozije u javnosti, Salameh – nesvjestan važnosti tog kombija – pojavio se i zatražio povrat pologa." (Ralph Schoenman: "Who Bombed the U.S. World Trade Center? — 1993 Growing Evidence Points to Role of FBI Operative", časopis "Prevailing Winds", broj 3, 1993.)

Godine 1991., dvije godine prije bombaškog napada, izraelski sigurnosni dužnosnici pregledali su garažu tvrtke Zim American Israeli Shipping Co., smještenu ispod tornjeva blizanaca, te zaključili da je ona ranjiva na napad automobilom-bombom. ("EarlyWarning", časopis Time, 22. ožujka 1993.) Taj sumnjivo pravovremen "inspekcijski pregled" podruma Svjetskog trgovinskog centra (WTC), neposredno prije bombaškog napada, 1993. godine, još je jedan značajan pokazatelj zlonamjernog izraelskog planiranja i orkestriranja, te provokacije pod lažnom zastavom.

12) Godine 1994., na dan židovskog blagdana Purima (koji potiče mržnju) je ortodoksni Židov, Baruch Goldstein, ušao sa  automatskom jurišnom puškom u prepunu džamiju u Hebronu na Zapadnoj obali, zaključao je vrata za sobom i otvorio vatru. Dok su klečali u molitvi, Goldstein je pucao u leđa svojim žrtvama iz vojne jurišne puške, sve dok ga preživjeli naposljetku nisu svladali i ubili. Nakon što je taj ubilački pohod završio, 29 palestinskih muslimana podleglo je Goldsteinovim mecima, a njih 125 bilo je teško ranjeno. Izraelski vojnici, koji su možda unaprijed znali za napad – brzo su se okupili ispred džamije i ustrijelili brojne
Palestince koji su bježali pred Goldsteinovim napadom. Ubrzo nakon toga izbili su neredi, a izraelski vojnici ubili su još 19 Palestinaca u roku od 48 sati. ("Baruch Goldstein", Wikipedia / "Cave of the Patriarchs Massacre", Wikipedia)

Zapanjujuće je što mnogi Židovi, u Izraelu i inozemstvu, i dan danas slave masovnog ubojicu Barucha Goldsteina kao heroja. ("Graveside Party Celebrates Hebron Massacre", BBC News, 21. ožujka 2000.) Prije početka njegove pogrebne povorke, poznati rabini održali su govore u čast Goldsteina i pohvalili njegov ubilački čin. Rabin Dov Lior iz Kiryat Arbe izjavio je: "Budući je Goldstein učinio to što je učinio u Božje ime, treba ga smatrati pravednikom", ustvrdivši da je Goldstein bio "Božji mučenik" (Auerbach, Jerold S.: "Hebron Jews", 2009., str. 128). Slična je stajališta izrazio i rabin Yisrael Ariel:

"Sveti mučenik Baruch Goldstein od sada je naš zagovornik na nebu. Goldstein nije djelovao kao pojedinac; čuo je vapaj zemlje Izraela, koju nam muslimani iz dana u dan otimaju. Djelovao je kako bi ublažio taj vapaj zemlje! Židovi neće baštiniti zemlju nikakvim mirovnim sporazumom, već samo prolijevanjem krvi!" (Israël Shahak, Norton Mezvinsky: "Jewish Fundamentalism in Israel", Pluto Press, 1999)

Zabilježeno je kako stotine fanatičnih židovskih doseljenika slave i hvale Goldsteinov masakr nad Arapima (YouTube: "Goldstein’s Massacre At The Mosque"). Jedan Židov, Leonard Goldberg, zamoljen je neka komentira incident i izjavio da je Goldstein "učinio golemo djelo, čin samožrtvovanja u pokušaju spašavanja židovskog naroda" (Isto). U tjednima nakon masakra su tisuće Izraelaca hodočastile na Goldsteinov grob da bi odali počast njegovu đavolskom činu. Neki su hasidi plesali i pjevali oko njegova groba. Drugi su posjetitelji ljubili i grlili nadgrobni spomenik, čak i ljubili zemlju pod kojom je Goldstein pokopan, proglašavajući ga "svecem" i "herojem Izraela" ("Hundreds Gather to Honor Hebron Killer", New York Times, 01. travnja 1994.)

13) Bombaški napadi na veleposlanstva SAD-a je niz napada od 07. kolovoza 1998., u kojima su poginule stotine ljudi, a tisuće su ranjene. R​radilo se o, kako se tvrdi, istovremenim eksplozijama kamiona bombi ispred američkih veleposlanstava u istočno-afričkim glavnim gradovima, Dar es Salaamu (Tanzanija) i Nairobiju (Kenija). Službeno, vlada SAD-a optužila je Osamu bin Ladena i Al-Qaidu da su usmjerili i omogućili te napade, ali nikada nisu ponuđeni čvrsti dokazi koji bi potkrijepili tu tvrdnju. Sa druge strane, na vidjelo su izašle neke zanimljive činjenice koje snažno upućuju na izraelsku umiješanost u ove okrutne dvostruke napade.

List "The Spotlight" je izvijestio da je izraelska tajna služba, tjednima prije bombaških napada, nagovorila američke vlasti neka zanemare obavještajna izvješća koja su upozoravala na neposrednu opasnost od napada na veleposlanstva. Posljedično, nisu poduzete nikakve dodatne mjere opreza da bi se veleposlanstva zaštitila od napada. Zbog zloslutnog "savjeta" Mossada da se zanemare sirovi obavještajni podaci o prijetećoj opasnosti, stotine nevinih ljudi ubijene su u dva teroristička bombaška napada.

Evo dijela zanimljivog izvješća lista "The Spotlight":

"'Još ne znamo tko je upravljao tim automobilima-bombama, ali znamo da je dugi fitilj koji je doveo do ovih terorističkih eksplozija zapaljen u Izraelu', ustvrdio je kapetan Aurelio dell Acqua, umirovljeni časnik talijanskih karabinjera. Prethodno specijaliziran za
sigurnost diplomatskih predstavništava, sada radi kao savjetnik za prevenciju gubitaka za skupinu europskih korporacija na Wall Streetu.

Mossad, izraelska tajna služba, doslovno je izložio američko veleposlanstvo u Nairobiju (Kenija) napadu kamionom-bombom 07. kolovoza, nagovorivši CIA-u i Bijelu kuću da zanemare američka obavještajna izvješća. Ta su izvješća upozoravala da je teroristički napad na taj objekt neizbježan, što se doznalo u trenutku odlaska ovog broja lista "The Spotlight" u tisak.

Američka veleposlanica u Keniji, Florence Bushnell, te obavještajni časnici Američkog središnjeg zapovjedništva (U.S. Central Command) tijekom četiri su mjeseca slali u Washington dojave i signale upozorenja da veleposlanstvu u Nairobiju prijeti  potencijalno katastrofalan napad eksplozivom. No, ništa nije poduzeto kako bi se zaštitio taj slabo osiguran objekt jer je, prema standardnoj operativnoj proceduri uvedenoj još u doba Reaganove administracije, FBI morao zatražiti konačnu procjenu tih ranih
upozorenja od Izraelaca.

'Zanemarite ih', uvjeravao je Mossad američku vladu, 'to je samo još jedna lažna uzbuna'.” Ova informacija, dostavljena Washingtonu samo nekoliko tjedana prije monstruozne eksplozije, bila je ključni čimbenik koji je naveo SAD da smanji stupanj pripravnosti, što je rezultiralo gubitkom života najmanje 250 žrtava, uključujući 11 Amerikanaca – izjavili su za "The SPOTLIGHT" ogorčeni obavještajni izvori iz Washingtona.

U razgovoru, vođenom neposredno nakon silovitih eksplozija koje su 07. kolovoza razorile američka veleposlanstva u Nairobiju (Kenija) i Dar es Salaamu (Tanzanija), uzrokujući strahovita razaranja i tragične gubitke života, dell Acqua je iznio zaključke koje dijele brojni stručnjaci za borbu protiv terorizma, diplomatski izvori i drugi stručni promatrači, kako je pokazalo ekskluzivno istraživanje lista "The SPOTLIGHT".

'U ovom trenutku Izrael je jedina zemlja koja može očekivati ​​korist od takvog gnusnog čina političkog ratovanja', komentirao je visoki dužnosnik za nacionalnu sigurnost iz jedne od vodećih zemalja Zaljeva, koji je želio ostati anoniman. 'Po prvi put u povijesti, [izraelska] vlada našla se usred istovremenih sukoba sa Bijelom kućom, CIA-om, cjelokupnom europskom zajednicom naroda i Arapskom ligom, pa čak i sa NASA-om (američkom svemirskom agencijom). Očajnički pokušava izaći iz te nezavidne situacije izazivanjem nove regionalne krize'." (Warren Hough: "Cionisti ciljaju na Iran", "The Spotlight")

Štoviše, zgrada američkog veleposlanstva u Dar es Salaamu nekoć je bila izraelski kompleks, a prvi vojnici koji su stigli na mjesto bombaških napada kako bi "kontrolirali" i "obradili" mjesto zločina su bile specijalne postrojbe izraelskih oružanih snaga i visokorangirani agenti Mossada ("Spašavanje budi nadu onima koji su još uvijek zarobljeni", "Milwaukee Journal Sentinel", 10. kolovoza 1998. / "Broj žrtava bombaškog napada raste dok se pojačavaju napori spašavanja u Nairobiju", New York Times, 09. kolovoza 1998. / Ralph Schoenman: "Oduprite se američkoj agresiji! Tko su pravi teroristi?"). Michael Ross, kanadski izdajnik koji se pridružio izraelskom Mossadu i služio toj terorističkoj instituciji gotovo desetljeće, priznao je na stranici 209. svoje bezvrijedne knjige "Dobrovoljac: Nevjerojatna istinita priča o izraelskom špijunu na tragu međunarodnih terorista" ("The Volunteer: The Incredible True Story of an Israeli Spy on the Trail of International Terrorists"), kako su dužnosnici izraelske službe Shin Bet prvi stigli na mjesto događaja, nakon bombaškog napada na američko veleposlanstvo u Nairobiju i snimili videozapis tog razornog pokolja. Na druge sumnjive okolnosti, povezane sa bombaškim napadima ukazao je George Pumphrey:

"Američki veleposlanik [simbol američke prisutnosti u inozemstvu] u Keniji u to vrijeme nije bio u zgradi, a veleposlanik u Tanzaniji bio je odsutan mjesecima ("Običan dan, a zatim užas", Washington Post, 10. kolovoza 1998.). Zgrada u Dar es Salaamu nekoć je bila izraelski kompleks (diplomatski odnosi bili su prekinuti nakon rata, 1973. godine). Kamion koji je prevozio bombu bio je kamion-cisterna za vodu u vlasništvu veleposlanstva, korišten za dostavu svježe vode osoblju veleposlanstva diljem grada, a zapravo je bio parkiran unutar kompleksa veleposlanstva ("Potvrđeno 149 mrtvih u eksplozijama u veleposlanstvima", Washington Post, 09. kolovoza 1998.). Nadzorne kamere niti u Dar es Salaamu, niti u Nairobiju, nisu bile uključene za snimanje. Tko je postavio bombu u kamion?

Tko je isključio kamere? Bin Laden? Teško." ("Bombardiranja američkih veleposlanstava u istočnoj Africi (1998.)", Global Research, 21. prosinca 2002.)

Ovaj kratak i sažet popis terorističkih zvjerstava i operacija pod lažnom zastavom (false-flag), koje su počinili Židovi i njihovi pomagači, nipošto nije potpun, no jasno pokazuje da su Židovi kroz povijest djelovali u skladu sa morbidnim geslom Mossada: "Putem obmane vodit ćeš rat." Sve te upečatljive činjenice potvrđuju mračnu povijesnu stvarnost židovskog terorizma i nasilja, te zorno prikazuju do kojih su krajnosti spremni ići kako bi podmetnuli krivnju svojim neprijateljima. Uzeti zajedno, ti primjeri židovskih smicalica i prijevara služe kao upozorenje svijetu, ne samo zato što pokazu za što su Židovi sposobni, već što im sve može proći nekažnjeno. Zanemarivanje važnosti povijesnih činjenica bila bi katastrofalna pogreška koja bi samo ohrabrila Židove da pojačaju svoje subverzivne planove, uvjereni da su nežidovi previše neupućeni, ili ravnodušni za istinu o tim događajima.

Židovski su ekstremisti redovito prijetili masovnim ubojstvima milijuna ljudi da bi ostvarili svoje ciljeve u svijetu. Npr. okrutni židovsko-boljševički vođa, Vladimir Lenjin, gorljivo je zagovarao terorizam i masovno istrebljenje čitavih populacija kao sredstvo za ostvarenje zlokobnih ciljeva komunizma, tj. nametanje međunarodne židovske prevlasti nad nežidovima. Lenjin je jednom izjavio da ga nije briga hoće li 90% ruskog naroda stradati tijekom njegove vladavine terora, sve dok mu preostalih 10% pomaže u ostvarenju "svjetske revolucije" ("Foreign News: The Trail of Lenin", časopis Time, 11. veljače 1924.). Godine 1918. je još jedan židovski komunistički vođa, Grigorij Zinovjev (rođen kao Radomislski), pozvao na istrebljenje 10 milijuna Slavena samo da bi se osigurala pobjeda boljševizma u Rusiji, izjavivši:

"Kako bi svladali svoje neprijatelje, moramo imati vlastiti socijalistički militarizam. Moramo na svoju stranu pridobiti 90 od 100 milijuna stanovnika Rusije, pod vlast Sovjeta. Što se tiče ostalih, nemamo im što reći; oni moraju biti uništeni." ("Russia No. 1: A Collection of Reports on Bolshevism in Russia", Velika Britanija: Foreign Office, 1919.)

Godine 1941. je poremećeni židovski fanatik iz New Jerseyja (SAD), Theodore Kaufman, napisao i objavio tekst pun mržnje, gdje je iznio zastrašujući plan za potpuno istrebljenje i nestanak Njemačke i njezina naroda. U svojoj genocidnoj knjizi, "Germany Must Perish!", Kaufman je pozvao na "konačno rješenje", što bi uključivalo sterilizaciju svih Nijemaca koji nisu Židovi, kao i teritorijalno komadanje njemačke nacije. Odlučno je izjavio:

"Konačno rješenje... Dakle, vidimo da nema srednjeg puta; nema mjesta posredovanju, nema mogućnosti za kompromis, niti se može razmatrati ikakva politička ili gospodarska podjela. Naposljetku, ne postoji drugo rješenje osim jednoga: da Njemačka zauvijek nestane sa lica zemlje!” ("Germany Must Perish!", Newark, NJ: Argyle Press, 1941.)

Godine 1986. je glavni vojni rabin (duhovni vođa) izraelske vojske, na okupiranim područjima, slijedio Kaufmanov primjer kada je naredio izraelskim vojnicima neka istrijebe sve Nijemce kao "neprijatelje Izraela". Taj rabin, zaslijepljen mržnjom, poticao je izraelsku vojsku neka pobije sve Nijemce, iako u okupiranoj Palestini nije bilo Nijemaca koji nisu Židovi. Novinar Christopher Hitchens svjedočio je tom događaju i pisao o njemu, u članku za časopis "Slate": 

"Sjećam se boravka u Izraelu, 1986. godine, kada je glavni vojni rabin na okupiranim područjima, Shmuel Derlich, svojim postrojbama uputio pastirsko pismo od tisuću riječi, nalažući im neka primijene biblijsku zapovijed o istrebljenju Amalečana kao 'neprijatelja Izraela'. 
Nitko se u posljednje vrijeme nije susreo sa Amalečanima, pa je glavni časnik za obrazovanje Izraelskih obrambenih snaga upitao rabina Derlicha bi li mogao pojasniti svoje riječi i reći na koga točno misli. Prilično izbjegavajući odgovor – no i prilično uznemirujuće – taj je Božji čovjek odgovorio: "Nijemce." U Judeji i Samariji – pa čak ni u Starom zavjetu – nema Nijemaca, stoga je rabinov poziv da se pobiju svi Nijemci, kao i vrlo vjerojatno svi Palestinci, proslijeđen Uredu glavnog vojnog pravobranitelja. 40 vojnih rabina je javno podržalo Derlicha, a prilično mlak zaključak vojnog pravobraniteljstva glasio je da on nije počinio nikakav zakonski prekršaj, no da bi se u budućnosti možda ipak trebao suzdržati od davanja političkih izjava u ime vojske." (C. Hitchens: "Vojska ekstremista: Kako neki vojni rabini pokušavaju radikalizirati izraelske vojnike", časopis "Slate", 23. ožujka 2009.)

Nedavno je jedan židovski profesor vojne povijesti, sa Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu, izrazio svoju đavolsku želju da se neutralizira svaki otpor cionističkom cilju etničkog čišćenja svih Arapa sa područja Palestine, i to aktiviranjem izraelskog nuklearnog arsenala protiv europskih prijestolnica. Martin Van Creveld zlokobno je izjavio:

"Mi [Izrael] posjedujemo nekoliko stotina atomskih bojevih glava i raketa, te ih možemo lansirati na ciljeve u svim smjerovima, možda čak i na Rim. Većina europskih prijestolnica mete su našeg ratnog zrakoplovstva. Dopustite mi da citiram generala
Moshea Dayana: 'Izrael mora biti poput bijesnog psa, preopasan da bi ga se diralo.' U ovom trenutku sve to smatram beznadnim... Naše oružane snage, međutim, nisu tridesete po snazi ​​u svijetu, već druge ili treće. Imamo sposobnost povući svijet sa sobom u propast. I mogu vas uvjeriti da će se to dogoditi prije nego što Izrael propadne.” (Hirst, David: "The Gun and the Olive Branch: The Roots of Violence in the Middle East", London: Faber, 2003.)

Ako se mi - koji nismo Židovi - ne pokorimo suludim globalnim ciljevima i ambicijama tih zlokobnih, vječnih neprijatelja čovječanstva, onda smo u njihovim očima praktički mrtvi. Štoviše, spremni su i sposobni uništiti cijeli planet ako zatreba, uključujući i same sebe. Nikakvi pozivi na razum neće ih odvratiti od njihova smrtonosnog djelovanja u ovom svijetu. Vjeruju kako polažu božansko pravo na dominaciju i kontrolu nad bogatstvima i resursima ovog planeta - zagovornici židovske nadmoći krenuli su putem potpunog globalnog kaosa i uništenja. Slavni svjetski prvak u šahu, Bobby Fischer, jednom je rekao da Židovi koji teže nadmoći guraju svijet prema izumiranju ("Bobby Fischer o Židovima", Internet Archive). 

Kontrolirani masovni mediji namjerno su ignorirali svaki od spomenutih povijesnih zločina i nastoje prikriti njihovu pravu prirodu, umanjiti njihovu važnost i skrenuti pozornost sa njih. Naizgled beskrajni primjeri krvavih židovskih nedjela sustavno su skrivani od javnosti. Ustrajno zataškavanje tih činjenica omogućuju iste one snage koje stoje iza svih tih monstruoznih zlodjela. Kontroliraju naše medije, vode izdavačku industriju i dominiraju akademskim krugovima zapadnog svijeta. Nakon što usvojite ove nevjerojatne informacije o doista astronomskim razmjerima nedjela koja su počinili Židovi, te o obmanjujućim taktikama kojima su se često služili da bi prikrili svoje zločine - iznenađuje li vas još uvijek što bi židovski supremacisti mogli biti dovoljno bezobzirni i lukavi da ubiju gotovo tri tisuće civila 11. rujna, a krivnju za to svale na svoje neprijatelje da bi unaprijedili svoju globalističku agendu? Ako su pod boljševizmom masakrirali desetke milijuna nevinih Rusa i drugih naroda, ako su pozivali na istrebljenje svih Nijemaca i nastojali ga provesti, vjerujete li doista da bi oklijevali ubiti tisuće Amerikanaca radi političke koristi?

https://binkylarue.substack.com/p/terrorism-a-jewish-tradition