Zašto Wellsov 'Svjetski mozak' i Hararijev 'Hakirani Čovjek' neće uspjeti

2018. godine je Yuval Harari održao prezentaciju na skupu WEF-a, naslova: "Hoće li budućnost biti ljudska?". U svojoj prezentaciji, Harari kao da je potvrdio naše najgore strahove, distopijsku budućnost iz nekog znanstvenofantastičnog filma. Kaže Harari kako mi riskiramo svoje uništenje ako nastavimo putem kojim smo krenuli, dok napredujemo u doba napredne tehnologije.

Ova oštra Hararijeva predviđanja su primljena poput proročanskih riječi novog proroka. On je bio siguran da će se njegove vizije budućnosti ostvariti, ali nije jasno opisao niti jedan detalj njegove budućnosti, kada i kako će se ostvariti i, što je najvažnije, da li je ikako moguće izbjeći takvu sudbinu? Kada su Hararija ispitivali, nakon njegove proročanske prezentacije, ili u drugoj sesiji pitanja i odgovora na istom sastanku WEF-a, Harari je neprestano ponavljao vlastiti algoritam za vrlo općenito proročanstvo sudnjeg dana. Na sva ostala pitanja, koja su se odnosila na specifičnosti ili mehaniku njegove distopijske budućnosi, jedino je mogao odgovoriti da ne zna.

To bi svakome tko razmišlja svojom glavom trebalo biti dosta problematično. Naime, trebamo li saslušati Hararija kao učenjaka ili proroka? Ako ćemo Hararija shvatiti kao učenjaka, treba objasniti uvid u teme o kojima raspravlja, iii iz kojih studija je to zaključio. Zapravo je problem što on ne može raspravljati o takvim specifičnostima, jer izbjegava pitanja.

Zapravo, dok analiziramo Hararijeve algoritme, koje on koristi za oblikovanje svoje vizije distopijske budućnosti, vidimo ih prepune osobnih pretpostavki, prosudbi i zaključaka, koji su maskirani kao objektivni algoritmi.

(Napomena: Algoritam je proces ili skup pravila, kojih se treba pridržavati u izračunima ili drugim operacijama rješavanja problema, posebno od strane računala.) 

Prije nego pregledamo neke od Hararijevih bioloških algoritama (tvrdi da se ljudi mogu hakirati), trebali bi brzo pregledati kako je takvo matematičko i evolucijsko gledište uopće bilo prihvaćeno unutar akademske zajednice, osobito što se tiče definicije  ljudske prirode i svemira u kojem živimo.

Harari se, u cijelom svom radu, uvelike oslanja na djela Darwina, Bertranda Russella i H.G. Wellsa. Stoga je korisno pogledati kako su njihova djela utjecala na razumijevanje ljudske prirode i svemira, odnosno kako je stvorena moderna znanost, a zatim i moderna religija, koja bi nam zauzvrat obećala modernu utopiju. Ako vam ovo zvuči neobično, smijem li vas podsjetiti da su H.G. Wells, kao i Russell, Aldous Huxley, ali i sam Harari - pisali i raspravljali o potrebi da se takvo što stvarno ostvari.

U Hararijevoj prezentaciji na WEF-u 2020. godine, moderator je spomenuo paralele između Orwellovog romana "1984.", i romana "Vrli novi svijeta", Aldousa Huxleyja, u odnosu na Hararijeva predviđanja o budućnosti.

Ovo je svakako relevantno, ali ne na način na koji možda mislite...

Donji ulomak iz Huxleyjevog "Vrlog novog svijeta" dotiče se same srži opravdanja zašto je potrebna znanstvena diktatura, te kako se ona održava. Naime, čistim nijekanjem svrhe i nijekanjem namjere. To se ne odnosi samo na našu raspravu o evoluciji i ljudskoj prirodi, već i na to kako sam svemir funkcionira.

https://cynthiachung.substack.com/p/the-war-on-science-and-the-20th-century

Zapravo, Huxley je samo nastavak ostavštine poricanja svrhe u znanostima. Njegov djed, T.H. Huxley, koji se samoproglašavao 'Darwinovim buldogom', podigao je Darwinovu teoriju evolucije do tolikih visina da cijelo područje znanosti više nikada neće biti isto, već će postati 'moderne znanosti'. To je značilo da su stoljeća i stoljeća znanstvenika iz cijelog svijeta, iz različitih kultura,  koji su uglavnom smatrali da svemir ima namjeru i svrhu sa stvoriteljem, sada odbačeni u smeće beznačajnosti.

Darwin je očito dokazao da svemir nema svrhu i kako ne postoji stvoritelj inteligentnog dizajna. Međutim, to nije istina, jer Darwin nikada nije dokazao tako nešto...

Darwinova teorija evolucije nastala je nakon čitanja Malthusovog djela, "Esej o principu populacije", što će zauzvrat skovati termin "maltuzijanizam" ili "maltuzijanski" - u odnosu na politiku kontrole populacije.

Točka katastrofe, kao što je prikazano na grafikonu, izračunava se kao točka u kojoj će ljudska populacija premašiti svoj nosivi kapacitet. Međutim, što određuje nosivi kapacitet?

(Napomena: Nosivi kapacitet je izračunati broj organizama koje ekosustav može održivo podržati.)

Thomas Malthus, stvoritelj Malthusovog modela rasta, nikada nije odredio točan broj kada će ljudska populacija dosegnuti svoj nosivi kapacitet. To je zato što se podrazumijevalo da nosivi kapacitet nije nešto fiksno, već se može povećati ili smanjiti, ovisno o inovacijama koje je stvorio čovjek (npr. u poljoprivredi). 

Thomas Malthus je, međutim, izrekao proročanstvo da ćemo dosegnuti svoj nosivi kapacitet do 1890. godine, otprilike 100 godina od trenutka kada je dao predviđanje. To je, naravno, bilo vrlo netočno. Treba napomenuti da je Malthus bio potpuno uvjeren da je njegovo proročanstvo točno i da je jedini način da se izbjegne takva katastrofa odmah ozbiljno obuzdati rast ljudske populacije. To je uključivalo uskraćivanje medicinske skrbi i hrane potrebitima, jer su Malthusovi sljedbenici smatrali da će odgoda njihove smrti samo potrošiti daljnje resurse bez ikakvog doprinosa društvu. Zvuči pomalo poznato, zar ne?

Razlog zašto je Malthus bio toliko daleko od istine jest u tome što se takva točka u budućnosti, koja se tiče ljudskog kapaciteta nosivosti, ne može odrediti linearnom ekstrapolacijom, kao što Malthus pokušava u gornjem grafu. To je zato što ljudske inovacije mijenjaju naš odnos prema resursima koje koristimo na kvalitativan, a ne samo kvantitativan način. Kvalitativna promjena oduvijek je bila noćna mora matematičara pri stvaranju modela, koji će navodno predvidjeti trendove u budućnosti. Kako matematički model može predvidjeti sve kvalitativne promjene koje će se dogoditi u budućnosti? Što bi značilo predviđanje svih budućih oblika inovacija, izuma i otkrića? Je li to uopće moguće? Do sada je odgovor bio uvijek - ne.

https://cynthiachung.substack.com/p/what-determines-a-limit-to-growth

Kao što ćemo vidjeti, ovo će biti uobičajena tema pri analizi matematičkih modela koji pokušavaju predvidjeti daleku budućnost.

Godine 1838., nakon što je pročitao djelo Thomasa Malthusa "Esej o principu populacije" - Darwin je formulirao svoju teoriju "evolucije", utemeljeno na "prirodnoj selekciji" najsposobnijih. Skovao je taj termin kao analogiju onoga što je nazivao "umjetnom selekcijom" selektivnog uzgoja, posebno se osvrnuo na praksu uzgoja konja. Darwin je uočio sličnost između poljoprivrednika (koji biraju najbolju stoku u selektivnom uzgoju) i malthuzijanske "prirode" (koja odabire iz 'slučajnih' varijanti).

Točnije: Darwinove ideje o "prirodnoj selekciji" i "preživljavanju najsposobnijih" nisu implicirale nikakvu usmjerenost evolucije, već su se temeljile na prirodnom odabiru 'slučajnih' varijanti. Ali, kako se onda jedan dio organizma razvija bez utjecaja na druge dijelove tog organizma?

Suprotno onome kako nas danas potiču na razmišljanje o raspravi o evoluciji, do prve polovice 19. stoljeća znanstvena zajednica se prvenstveno slagala da su živi procesi i njihova okolina doista "evoluirali". Charles Darwin bio je jedan od mnogih znanstvenika, u to vrijeme, koji su bili zagovornici evolucije. Nije se radilo o raspravi jednog čovjeka. Stoga se rasprava nije vodila o tome događa li se evolucija doista, već o tome kako se događa.

Opet, suprotno onome kako nas se danas potiče razmišljati o ovoj raspravi, postojali su mnogi istaknuti i cijenjeni znanstvenici u ovom području, koji nisu smatrali da proces evolucije proturječi postojanju stvoritelja sa inteligentnim dizajnom.

Georges Cuvier i Etienne Geoffroy Saint-Hilaire su dvojica istaknutih primjera. Njihov pionirski rad na području evolucije je cijenjen do danas, a otvorio je pitanja o tome što oblikuje evolucijske promjene koja još nisu riješena.

Prema Étienneu Geoffroyu Saint-Hilaireu: u evoluciji postoji inherentni "potencijal". Potencijal za promjenu je inherentan organizmu, a oblikovanje njegovih mnogih dijelova događa se na harmoničan i koherentan način. Promjena se odvija na svrhovit način, a ne nasumično. Evolucija krila za let, očiju za vid, živčanog sustava za razmišljanje: Geoffroy je tvrdio da to nije rezultat bezbrojnih sitnih mutacija koje se događaju (i onda odabiru) odvojeno jedna od druge, već da se transformacije događaju sa namjerom stvaranja drugačijeg oblika leta, vida i razmišljanja.

Odbacujući ovu tezu, Darwin je stvorio paradoks unutar vlastite teorije. Ili je potencijal za promjenu inherentan organizmu u kojemu se mnogi dijelovi mogu mijenjati na harmoničan/koherentan način, ili nije moguć. Međutim, ako je ovo drugo (kako to  Darwin tvrdi), onda bi slučajna promjena bilo kojeg dijela, sama po sebi, bez priznavanja cjeline najčešće dovela do smrti organizma, kao što se vidi u studijama formiranja embrija, ili bi stvorila Dr. Moreauov Otok nakaza (što je usput još jedan roman našeg antijunaka, H.G. Wellsa).

Elegantne kreacije koje vidimo da nastaju kroz evolucijske procese bile bi izuzetna rijetkost u svijetu slučajnosti.

Sa svime što danas znamo o nevjerojatno zamršenim detaljima biokemije, koordinacija metaboličkih procesa koji se odvijaju u tisućama njihovih "dijelova", morala bi se razvijati kao nasumično odvojeni procesi, a ipak bi se morala odvijati istovremeno i u kombinaciji sa drugim funkcionalnim dijelovima. To bi Darwinov koncept odabira slučajnih varijanti, unutar koordinirane funkcionalne cjeline, učinilo nemogućim.

Evolucija oka nije samo jedno od čuda evolucije, već ima i bezbrojne varijacije, tako da ne postoji jedan standardni model za ono što je "oko". Trebamo li stoga vjerovati da se to nasumično dogodilo, i to ne samo jednom, već tisuće puta kod svake vrste sa svojom vlastitom varijacijom onoga što je "oko"?

U to vrijeme postojalo je snažno protivljenje Darwinu i Huxleyu u Europi i Sjedinjenim Državama. James Dwight Dana, suvremenik T.H. Huxleya, bio je među američkim vodstvom koji se protivio ovom stajalištu i tvrdio kako evolucija napreduje  određenim smjerom. Koristio je primjere, npr. opažanje da biološki organizmi napreduju prema većoj "cefalizaciji", tj. evolucija formira opći trend prema sve sofisticiranijim živčanim sustavima, koji onda mogu reagirati i komunicirati sa svojim okolišem. Dakle, evolucija je išla prema većim oblicima složenosti sa sofisticiranijim oblicima funkcioniranja.

Međutim, Thomas Huxley, "Darwinov buldog", žestoko se protivio ovom pogledu na svrhovitu usmjerenost u prirodi. Nije bilo važno što je Darwinova teorija bila samo to, teorija, koja i dalje nije uspjela objasniti mnogo toga što se promatralo u evolucijskom procesu. T.H. Huxley će pobijediti u uzdizanju Darwinove teorije na prihvaćenu dogmu, uz uspješna zaobilaženja brojnih rupa u Darwinovoj teoriji u odgovoru na to kako se život formira i razvija. Unatoč tome što su ta pitanja ostala neodgovorena do danas, Darwinova teorija evolucije slavljena je kao najava novog doba znanosti - moderne znanosti.

Iz toga su se dogodile dvije velike promjene (kao rezultat T.H. Huxleyjevog žarkog promicanja Darwinove teorije evolucije): 1. Priroda, a time bi se moglo reći i Svemir, nije vođena svrhom već slučajnošću; i 2. Čovjek je samo zvijer, više nije trebao biti među Božjom djecom, više se nije smatrao sudionikom ničega što je božansko ili sveto.

Ako je čovjek samo zvijer, što ga briga za više istine? Što je zvijeri potrebno više od jednostavnih oblika udobnosti i sreće, kakve je Mustapha Mond promovirao u Vrlom novom svijetu?

Želim samo dodati da je štovanje DNK nastavak i rezultat Darwinove teorije evolucije, način na koji smo došli do cijele ove transhumanističke ideje, te kako smo prešli od toga da nas usporedbe sa majmunima na današnju usporebu sa računalima.

Očito nam je dopušteno o sebi razmišljati kao o bilo čemu drugome osim kao o ljudima, čini se.

Otkriće molekularne strukture DNK je proglašeno Svetim gralom, kada su je prvi put otkrili Watson i Crick, 1953. godine. Sve što jesmo, očito je već sadržano u navodnim molekularnim uputama koje smo imali u sebi, koje ne samo da su upućivale kako bi trebali biti fizički oblikovani, već su postavile takozvani nacrt za to kako bi se naše osobnosti, naši temperamenti, naše želje, naše ovisnosti, naše izopačenosti - trebale programirati u nama.

Oni koji su do krajnosti podržavali ovo gledište su počeli poricati da postoji nešto poput slobodne volje, govoriti kako smo svi programirani od rođenja, i stoga predodređeni u svakoj akciji i ishodu u našim životima. Kao što vidimo: Harari je nastavio prenositi ovo uvjerenje u svojoj tezi o ljudima kao algoritmima koje je moguće hakirati. 

Projekt ljudskog genoma, koji je imao za cilj mapirati cijeli ljudski genom, mislio je kako će moći pronaći determinističke gene, koji navodno stoje iza neželjenih osobina, poput ovisnosti o kockanju, nabijanju dugova, alkoholizma, beskućništva, itd. Primjene za sterilizaciju i eugeniku ovdje ne bi smjele proći nezapaženo - sve pod krinkom "medicine".

Dovoljno je reći da do danas ne postoji dokaz da geni određuju takve stvari. Projekt je uspješno prikupio ogromnu količinu podataka, ali su podaci uglavnom bez ikakvog značenja (svrgnuli su otprilike 90% naše DNK kao tzv. "smeće DNK"). Projekt ljudskog genoma nije uspio u postizanju svojih postavljenih ciljeva, ali se u akademskoj zajednici i dalje vjeruje kako su geni ono što kodira cijelo ljudsko postojanje. Dawkins je to otišao nešto dalje i dodao koncept tzv. "sebičnog gena", tj. gena koji sadrži program za specifične ishode, ishode kojih mi kao pojedinci nismo svjesni, i stoga im se ne možemo suprotstaviti.

Watson i Crick prvi su zagovarali ideju da DNK određuje sve o organizmu. Nazvali su je Središnjom dogmom biologije. Posljednjih 70 godina su gotovo svi sveučilišni udžbenici i financiranje nesumnjivo slijedili ovu dogmu. Crick je izjavio kako je on, kao običan čovjek, eliminirao potrebu za Bogom ili bilo kojom drugom inteligencijom u svemiru, jer sve o nama proizlazi iz naše DNK.

Međutim, danas, posebno u području elektromagnetizma, ovo štovanje DNK kao konačnog nacrta za sav život dospjelo je pod ozbiljnu provjeru. U 15-minutnoj prezentaciji na YouTube, "Električno oblikovanje biologije", dr. Michael Clarage obrađuje neke od ključnih problema sa podržavanjem DNK kao nacrta za život: 

Jedan slučaj, koji citira, bio je iz eksperimenta koji su vodili biolozi sa Sveučilišta Tufts. Plosnati crvi imaju sposobnost da im ponovno naraste glava ili rep, kada se odrežu. Međutim, u ovom eksperimentu, znanstvenici su odsjekli glavu jednoj vrsti plosnatog crva i potom, promjenom elektromagnetskog polja koje okružuje odsječeno područje, uspjeli izazvati stvaranje nove glave, koja je bila od druge vrste plosnatog crva.

Elektromagnetssko polje moralo je biti specifično da bi se formirala glava jedne vrste u odnosu na drugu. DNK se nije mijenjao, samo elektromagnetsko polje, stoga sposobnost usvajanja oblika druge vrste očito nije ograničena na tzv. "determinističku" strukturu DNK.

Možda je to cijelo vrijeme bila namjera?

Od uspoređivanja sa majmunima, sada nas uspoređuju sa računalima, dok postoji jasno izbjegavanje rasprave o tome što znači biti jednostavno čovjek.

Uz biološke studije u darvinizmu 20. stoljeća su postojale i matematičke studije, koje bi podržale iste temeljne darvinističke principe ljudske prirode i svemira, kako je promjena bila slučajna, a ne svrhovita, barem ne onakva svrha koju bi mogli razumjeti kao obični smrtnici.

Na samom početku 20. stoljeća, utjecajni Međunarodni kongres matematičara je organizirao konferenciju u Parizu, 1900. godine.

Na toj je konferenciji, David Hilbert, vodeći matematičar Sveučilišta u Göttingenu, pozvan govoriti o budućnosti matematike. Naglasio potrebu da područje matematike "dokazuje da su svi aksiomi aritmetike konzistentni", te da "aksiomatizira one fizikalne znanosti gdje matematika igra važnu ulogu". Ono što je Hilbert tražio u svom izazovu za budućnost matematike je da se sve "znanstveno znanje" može prevesti na oblik matematičke "logike", te da bude sadržano unutar minimuma prihvaćenih istina i pravila izvođenja, što se može dokazati konzistentnim i potpuno formalnim matematičkim dokazima.

Dakle, 'sve znanstveno znanje' bi se u budućnosti izvodilo iz matematičkih modela, nije preostalo ništa za "otkriti" (u tipičnom smislu onoga što je definiralo znanstvena istraživanja tijekom 19. stoljeća i ranije) i znanstvenici su se sada samo trebali pozvati na odgovarajući matematički model.

Godine 1900., Bertrand Russell i Alfred North Whitehead, krenuli su u susret Hilbertovom izazovu, što je rezultiralo djelom "Principia Mathematica", koje je objavljeno 13 godina kasnije.

Iako je Kurt Gödel svojim "teoremima o nepotpunosti" opovrgnuo cijelu premisu djela "Principia Mathematica" - ovo je djelo ipak ostalo jedno od najutjecajnijih djela 20. stoljeća, ne samo u oblikovanju moderne logike, već i kao osnova za kasniji razvoj kibernetike i sistemske analize Russellovog učenika, Norberta Wienera, tijekom Drugog svjetskog rata. To je iskorišteno kao operativni sustav na kojem se temelji - transhumanizam.

Drugim riječima: "Principia Mathematica" je iznijela argument kako se sve znanje može svesti na matematičku logiku. Unatoč tome što je opovrgnuta, i bez obzira na to, smatra se glavnim osloncem filozofije i matematike do danas, što je upravo i dovelo do razvoja kibernetike.

Prije nego što zaključimo da sam Russell nije osobno vjerovao da je iracionalnost temeljna sila u Svemiru samo zato što je pokušao formalizirati taj Svemir, vrijedi pročitati dio njegovog gorko mizantropskog pogleda na čovječanstvo, predstavljeno u njegovom djelu "A Free Man’s Worship" iz 1903. godine:

Barem Russell ne poriče rezultat tzv. 'obožavanja slobodnog čovjeka', što je prema Russellu poricanje postojanja voljenog stvoritelja, stoga vjerovanje da čovjek u konačnici može i mora zamijeniti boga.

Kao što smo nedavno otkrili, ideja o "ogromnoj smrti svemira, nečemu toliko gotovo sigurnom da se nijedna filozofija koja to odbacuje ne može nadati da će opstati" također je postala pretpostavka, koja je sada na vrlo klimavom tlu. Russell je bio toliko siguran u Teoriju Velikog praska, kao još jedan trijumf nad onima koji su se zalagali za svemir sa smjerom, svrhom i sa voljenim stvoriteljem, da je zapravo bio ponosan na svoje prividno "obožavanje slobodnog čovjeka", koje je izgrađeno na "čvrstom temelju nepopustljivog očaja"!

Međutim, ispostavilo se kako je Teorija Velikog praska također pogrešna i sada to možemo dokazati.
https://mindmatters.ai/2022/12/james-webb-space-telescope-shows-big-bang-didnt-happen-wait-2/

Dakle, Russell izgleda prilično smiješno u svojoj verziji obožavanja slobodnog čovjeka.

Izgleda kao da je Russell cijelo vrijeme jeo iz kante za smeće, dok je pokraj njega bila postavljena obilna gozba...

Bez obzira na to je li cilj bio deterministički ili slučajan, on je bio isti, tj. nepošteno promovirati koncept Svemira koji nema upravljačku svrhu, usmjerenost i moral, da je u biti mehanizam, koji se može otkriti pomoću nekoliko jednostavnih matematičkih zakona.

Kroz njihovo gledište naša povezanost sa Svemirom postaje nevažna, i Svemir se doživljava kao nešto hladno, nepoznato, i time  mrtvo ili umiruće. Takav koncept samo dodatno naglašava kako nema pravog značenja ničega; nema nikakve svrhe; barem ne nekakva svrha u kojoj mi imamo ikakvo mjesto.

Međutim, kao što smo do sada vidjeli, nijedno od ovih dogmatskih uvjerenja u "moderne znanosti" - odnosno isključivi fokus na materijalističke redukcionističke znanosti - nije dokazano kroz rigoroznost stvarnog znanstvenog istraživanja, iako se pretpostavljalo kako to jest slučaj. Zapravo, ove dogme su bile na prilično klimavom tlu kada su stavljene pod iskrenu znanstvenu provjeru, ili bile potpuno opovrgnute. Pa ipak, vjerovanje se nastavlja pod krinkom "moderne znanosti".

Ispada da Harari nije jedini koji se više oslanja na proročanstva nego na znanstvenu ili filozofsku strogost. Nakon detaljnijeg pregleda čini da je Harari potomak škole mišljenja koja kao da se sastoji prvenstveno od lažnih proroka i onih koji žele biti polubogovi, a ne od onoga što bi se iole kvalificiralo kao znanstvenik. Na kraju, prije nego što raspravimo o Hararijevim algoritmima, osvrnimo se na matematički model koji je počeo upravljati svim razinama funkcioniranja društva.

Teoriju igara mnogi smatraju bitnim alatom pri modeliranju ekonomskog, političkog, sociološkog i vojnog ponašanja i ishoda, te se kao takva predaje na mnogim prestižnim sveučilištima kao nešto što je gotovo nepromjenjivo. Teoriju igara, matematičku teoriju strategija, razvio je John von Neumann u svojoj knjizi "Teorija igara i ekonomsko ponašanje", koju je napisao u koautorstvu sa Oskarom Morgensternom.

Suština teorije je u tome što će ponašanje pojedinca uvijek biti motivirano postizanjem optimalnog ishoda, koji je određen njegovim sebičnim interesom.

John von Neuman u svojoj knjizi priznaje da se cijelo funkcioniranje njihova modela oslanja na pretpostavku da nama upravlja racionalno sebično ponašanje i da su sigurni u tu pretpostavku, jer im je stvarnost očito potvrdila tu činjenicu.

Razlog zašto se matematičari osjećaju sigurno u ovakvim pretpostavkama, poput pretpostavki kojima su napunjeni Hararijevi algoritmi, jest kontinuirano dogmatsko vjerovanje u darvinizam, i zato njihovu pretpostavku, koja se stavlja u utjecajni matematički model - više ne treba dovoditi u pitanje. U svijetu matematike se to smatra činjenicom. Međutim, to u stvarnosti nije činjenica i stoga je cijeli model beskorisni alat predviđanja.

Međutim, to je vrlo koristan alat u uvjetovanju, u programiranju željenog ponašanja, koje bi kontrolor poput Mustafe Monda iz Vrlog novog svijeta želio vidjeti primjenjeno na ljudima.

U slučaju teorije igara, oni više niti ne pokušavaju dokazati da smo mi u konačnici ti predvidljivi računalni programi, koji će raditi na temelju najoptimalnijeg ishoda, motivirani sebičnim interesom. Cijela hipoteza temelji se na pretpostavci. To je ono što nazivamo "modernom znanošću", koja je očito oslobođena dogmatskih sustava vjerovanja?!

Takvo pojednostavljenje ljudske prirode pokazuje smjelost iza pretpostavki, koje čine formulacije, poput teorije igara. Prema njihovom gledanju na stvari: Vi niste ništa više od virtualnog avatara u njihovom sintetičkom svijetu, sa programiranim ograničenjima onoga što možete, a što ne možete učiniti - u igri koju su oni stvorili za vas.

Teorija igara ne predstavlja motivaciju ljudske prirode. Ona nameće ograničenja jer, kako sami priznaju, lakše je predvidjeti i kontrolirati odabrana sebična ponašanja, koja se umjetno potaknu i nagrađuju "poticajima" unutar tih igara.

To je sustav porobljavanja, koji potiče svoje robove neka se međusobno bore za "ostatke sa stola" i nikada ne dovode u pitanje ruku koja im nešto uskraćuje, sustav koji stvara lažnu oskudicu, ili potiče antagonizam nad umjetnim stresorima.

Uče nas da nikada ne dovodimo u pitanje pravila koja su nam dana u ovim scenarijima teorije igara, već samo neka reagiramo u skladu sa onim što nam je definirano kao ograničen skup opcija u umjetnom scenariju.

Industrija zabave promovira ovu ideju, jer bi bilo najbolje što možemo učiniti (dok nam se govori kako idemo prema apokaliptičnoj budućnosti) jednostavno se prilagoditi i preživjeti. "Preživljavanje pod svaku cijenu":  

Uvjetovani smo na ideju preživljavanja pod svaku cijenu, odnosno preživljavanja najsposobnijih u postapokaliptičnom svijetu. Naučili smo to smatrati svojim 'oslobođenjem', lažnom i iluzornom idejom, prema kojaj se isplati živjeti život sve dok se može preživjeti. Uvjetovani smo ne propitivati svoje okolnosti ili kako smo došli ovdje. Uvjetovani smo misliti kako nema rješenja, i jedino što možemo učiniti jest prihvatiti sve tmurniju budućnost za koju nam se govori da je nužna i neizbježna. Naš život postaje sličan životu laboratorijskog štakora, koji nema drugog izbora nego se pridržavati parametara igre u koju je stavljen, gdje treba pronaći bilo kakve načine za preživljavanje. I u takvom životu, uvjetovani smo smatrati da se sloboda i oslobođenje mogu postići ako osvojimo zlatnu medalju na takvim apokaliptičnim Olimpijskim igrama.

Sloboda više nije propitivanje, otpor i osporavanje ugnjetavanja i ropstva društva, već se usredotočuje na njegove 'najbolje podanike', ili na njegove 'najbolje preživjele' koji su najbolje primijenili vrstu ponašanja koju kontrolori žele nametnuti. 

To je Darwinovo "preživljavanje najsposobnijih" - u svom konačnom obliku. 

Budimo iskreni prema sebi.

Postoji li ikakva distopijska vizija budućnost, a koja nije slika koju smo prikupili iz nekog holivudskog sf filma ili romana?

Upravo slike u našoj glavi o važnim problemima i temama, uključujući i one o budućnosti, sve više nam se nameću kroz industriju zabave: 

Možete li zaista reći kako imate kontrolu nad svojim mislima ako dopuštate da vama zavladaju slične distopijske slike?

Stoga, ne treba nas iznenaditi što je Harari izjavio da je najbolja namjena za tzv. beskorisne ljude "drogirati ih i dati im igrati  videoigre". To je u biti ono u čemu već živimo - ukoliko ste sljedbenik teorije igara, kibernetike i transhumanizma.

Međutim, ovo nije superiorni čovjek, niti je nekakvo humanoidno računalo, samo je čovjek koji se ograničava pravilima igre koja je umjetno stvorena kako bi ga porobila i koji se pridržava umjetnih parametara (stvorenih isključivo za njega) unutar igre, usput vjeruje kako je to stvarnije od same stvarnosti.

Pogledajmo neke od Hararijevih formulacija kojima promovira svoju teoriju da se ljudi mogu hakirati: 

Harari sklon je koristiti seksualnu orijentaciju i generalizirane političke sklonosti, svedene na navijanje određenog tima, kao primjer Kontrolora koji znaju što mislimo. Moguće je da Harari stvarno misli da su ljudi toliko jednostavni, budući je i sam toliko jednostavan. Međutim, ovdje smo mi niži red postojanja, postojanje nalik zvijeri, gdje Harari tvrdi da će Kontrolori svih podataka znati što vas uzbuđuje, uzrokuje vam strah ili požudu, tako redom sve samo na temelju biometrijskih podataka. Ali, mogu li znati vaše dublje misli?

Ako sebe smatrate pukom zvijeri, kojom upravljaju vaša osjetila, onda sustav jednostavno temeljen na biometrijskim podacima može predvidjeti vaše buduće ponašanje, kao i potaknuti ili odvratiti određena ponašanja, ali pritom  se ipak morate dobrovoljno svesti na postojanje zvijeri koja živi iz trenutka u trenutak, dan za danom, samo kako bi to funkcioniralo.

Baš kao i lažni proroci teorije igara, Hararijev tzv. "čovjek koji se može hakirati", u stvarnosti je netko tko se na nekoj razini dobrovoljno smanjio da bi se uklopio u parametre takve stvarnosti. Drugim riječima, ako sebe vidite kao roba ili samo pijuna gospodarima igre, ponašati ćete se kao rob ili pijun, ali ovakva sudbina nije neizbježna.

Ovo je stoljećima stara igra. Oni koji kontroliraju ekonomiju, koja upravlja životima ljudi, sposobni su stvoriti iluziju lažne oskudice i time nedostatak prilika i izbora u onome što nam se događa u životu.

Koncept Hararijevih bioloških algoritama, poput teorije igara, namijenjen je kao opravdanje za naše samonametnuto ropstvo. Ono što se tvrdi kao svemoć biološkog algoritma, u biti, je ista stvar kada se govorilo o DNK i "sebičnom" genu, gdje ne možete promijeniti svoju sudbinu, jer je ona unaprijed određena. Također, nemate slobodnu volju.

Zato žele da budete što jednostavnijeg uma. Zato žele da povjerujete kako ste samo grudvica mesa koja je programirana tako da poželi zadovoljstvo i izbjegava bol.

Ako se pristanete spustiti na ovo jednostavno postojanje - biti ćete najlakše predvidljivi i kontrolirani.

Detektori laži koriste mnogo istih mjerenja koje mjere biometrijski senzori, poput krvnog tlaka, otkucaja srca, ritma disanja, itd.

Međutim, rezultati poligrafskog testiranja nisu prihvatljivi na sudu, jer nisu dovoljno znanstveno pouzdani za upotrebu onda  kada su ulozi toliko visoki (kao što jesu na sudu). To je zato što je jako dobro dokumentirano da određene osobe mogu proći test dok lažu, a druge koje govore istinu mogu pasti na testu.

Pa ipak, Harari tvrdi kako će nam biometrijski senzori, koji mjere gotovo iste stvari kao i poligraf (osim pokreta očiju), nekako reći što se događa u našem mozgu, što on izjednačava sa umom.

Ako poligraf nije ni dopušten na sudu, zašto bi vjerovali Hararijevim predviđanjima za budućnost kao nečemu mogućem?

Oni zapravo žele da mislite kako imaju maksimalnu kontrolu nad vama, jer ste poraženi u vlastitim zamišljenim parametrima,  koji u stvarnosti ne postoje. U mentalnom zatvoru nema potrebe za četiri stvarna zida koja bi vas ograničila.

Ako vjerujemo u naš mentalni zatvor, onda nema potrebe za stvarnim zatvorom.

Ako vjerujemo da su sposobni za sve te nevjerojatne stvari, onda prihvaćamo da smo izgubili.

Poraženi unutar mentalnog konstrukta koji je samo - iluzija.

To je ultimativni alat za apsolutnu kontrolu. Pobijediti nekoga u vlastitom umu prije nego što uopće može razmisliti o pobuni.

Takva tehnika je već opisana u scenariju Jeremyja Benthama, "Panoptikon". Koncept je omogućiti da sve zatvorenike u ustanovi nadzire jedan zaštitar, a da zatvorenici ne znaju da ih se nadzire. Iako je fizički nemoguće da jedan zaštitar istovremeno nadzire sve ćelije zatvorenika, činjenica da zatvorenici ne mogu znati kada ih se nadzire - motivira ih da se ponašaju kao da ih se cijelo vrijeme nadzire. Učinkovito su prisiljeni na samoregulaciju.

Na gornjoj slici desno, da, to je mumificirana glava između nogu Jeremyja Benthama. Zapravo je to Benthamova vlastita glava za koju je on očito posebno zatražio da se mumificira i stavi između njegovih nogu, kao dio svoje oporuke. Vjerujem da je prije nekoliko godina mumificirana glava stavljena u vlastitu kutiju, jer je previše promatrača bilo zbunjeno i zgroženo ovim prikazom.

Dakle, na temelju ovog sumornog Hararijevog proročanstva, što on konačno nudi kao rješenje za distopijsku neizbježnost, dvije godine nakon svoje prve prezentacije na Svjetskom ekonomskom forumu?

Pa, svjetsku regulaciju, naravno!

A tko će biti svjetski regulatori ove tehnologije? Pa, WEF pokušava biti suzdržan po tom pitanju, ali očito su to oni sami.

Očito je naša budućnost osuđena na propast ne izaberemo WEF kao svjetske nadzornike.…

Sada se vratimo na pitanje:

Rađa li moderna znanost modernu religiju koja rađa modernu utopiju?

H.G. Wells bio je među prvima koji je raspravljao o potrebi za modernom religijom, onda kada je već i znanost postala moderna. Religija se i dalje smatrala korisnim alatom, ali sada njezin fokus ne bi bio na stvoritelju nebesa, već na štovanju čovjeka kao stvoritelja, koji bi preuzeo zadatak stvaranja budućeg čovjeka i sveg živog života za svu budućnost.

T.H. Huxley bio je mentor H.G. Wellsa. Stoga su na Wellsa snažno utjecali i Malthusovi i Darwinovi radovi.

Wells će u svojoj "Otvorenoj zavjeri" napisati:

Wellsovo spominjanje komunizma i socijalizma najbolje se razumije kroz rad Georgesa Sorela, koji je istraživao kako se socijalizam i komunizam mogu iskriviti da bi se podržao fašistički pogled na svijet. Talijanski fašisti uvelike su preuzeli Sorelov rad, i zato su se nazivali nacionalsocijalistima prije nego što ih je svijet upoznao kao talijanske fašiste. H.G. Wells je također bio uključen u socijalističke i komunističke krugove oko Fabijanskog društva, kao i u profašističke krugove u Britaniji. Oswald Mosley javno je podržavao Wellsovu viziju znanstvene diktature. 

Wells zaključuje u svojoj "Otvorenoj zavjeri":

H.G. Wells je, među svojim brojnim sf romanima, napisao i "Prvi ljudi na Mjesecu", gdje je opisao ono što je zaključio kao da je  najsuperiorniji oblik organizacije zajednice, modeliran po uzoru na kolonije mrava. Svaka podvrsta imala bi fizičke i mentalne atribute koji najbolje odgovaraju njihovim specijaliziranim uskim zadacima, u svom služenju zajednici mrava.

H.G. Wells je bio opsjednut izjednačavanjem veličine glave sa inteligencijom, pa stoga vidimo najinteligentnije članove kolonije mrava sa gomoljastim glavama, jer što je mrav pametniji, to je glava veća, kao "klimavi želee znanja":  

To je bio Wellsov san o tome što bi moglo formirati stabilan i miran sustav za ljude; to je ono što je inspiriralo rad Aldousa Huxleyja u njegovom "Vrlom novom svijetu", uz njegovu biološku hijerarhiju ili biološki sustav kasti, stvoren u laboratoriju za proizvodnju Epsilona, ​​Delta, Beta, Alfa, Alfa+ i oko 13 Kontrolora svijeta - vjerojatno zamišljeni sa velikim i izbočenim glavama.

Ukidanje čovjeka

Za one koji ne znaju, C.S. Lewis je napisao odgovor na Wellsov roman "Prvi ljudi na Mjesecu" - u obliku sf trilogije: 

Lewis je također napisao odgovor na transhumanistički trend - u obliku eseja pod naslovom "Ukidanje čovjeka", što je zaključni (treći) dio trilogije. Prethodna su dva dijela: "Muškarci bez prsa" i "Put/Tao".

U "Ukidanju čovjeka" piše:

Sve te uzvišene ambicije, koje imaju kao samoproglašeni novi bogovi svijeta, neće ostvariti svoj cilj - jer teže postići nemoguće. Ne možete iznova stvoriti zakone svemira. Dakle, daleko od postizanja statusa boga, baš poput Ikara i njegovih voštanih krila, oni su uzrokovali vlastito samouništenje.

Stoga, nemojte se zavaravati današnjim samozvanim mađioničarima, Čarobnjacima iz Oza, koji tvrde da imaju toliko uzvišene moći. Sve to sjedi na brdu pijeska i samo je puka iluzija o tome što znači biti svemoćan.

Poricati da je išta plemenito proizašlo iz civilizacije, poput divnih otkrića koja su učinjena u raznim područjima, koja su ne samo uzdigla naš život, već su nam ponudila čuda kao što je sposobnost utvrđivanja ljepote, koja može doći samo kroz više učenje. Ako to poričemo, poričemo taj civilizirani dio u sebi i uklanjamo svoju bolju prirodu.

Schiller je u svojim "Estetičkim pismima" govorio o divljaku i barbaru. Napisao je: "Čovjek se može suprotstaviti samom sebi na dva načina; ili kao divljak, ako njegovi osjećaji vladaju njegovim načelima, ili kao barbar, ako njegovi principi uništavaju njegove osjećaje."

Ako sebe uvjerimo da smo najplemenitiji kao divljak ili kao barbar, tada će nas najlakše kontrolirati kroz naše niske želje i porobljeni. Što je naša priroda plemenitija, to smo slobodniji. Stoga, nije slučajno to što sustav carstva ne bi želio da se poistovjetimo sa pravednim i lijepim konceptom naše civilizacije. To je najraširenija i najučinkovitija cenzura koju netko može imati. Nema potrebe cenzurirati knjige i slobodu govora - kada ljudi uopće nemaju želju čitati ih ili govoriti.

Problem sa zlouporabom tehnologije je, zapravo, u tome koja je namjera vladajuće strukture za takvo društvo. Danas naš svijet prvenstveno živi u korist tiranije. Naš financijski sustav, obrazovni sustav, kultura, naše prepisivanje povijesti ili potpuna cenzura povijesti, naše znanosti, sve redom je preuzeto.

Dakle, ne živimo samo u tehnološkoj krizi, već živimo, prije svega - u egzistencijalnoj krizi.

Egzistencijalnu krizu nećemo riješiti jednostavnim uklanjanjem određenih materijala iz naših života. Moramo se ponovno povezati sa našim boljim ja i ne pristati služiti sustavu koji podržava tiraniju. Tiraniji nije potrebna napredna tehnologija da bi postojala. Tiranija vlada gdje god nađemo ljude koji sebe ne smatraju slobodnima, snažnima i dostojanstvenima.

To je naša današnja kriza.

U najboljem je interesu onih koji žele biti Kontrolori to da ovu situaciju smatramo beznadnom i neizbježnom, jer se nećemo protiviti njihovoj budućnosti ako smo mentalno poraženi. Nećemo riskirati ništa kako bi se izborili za bolju budućnost, ukoliko smatramo da bolja budućnost nije moguća. Jednostavno ćemo biti zadovoljni životom iz trenutka u trenutak nadajući se da možemo što više odgoditi tamne oblake koji se nadvijaju.

Naša priroda nije onakva kakvu nam nameću oni koji promoviraju doktrinu moderne znanosti i moderne religije. Mi smo bića koja su sveta i sudjeluju u dobru, istini i lijepom. Lagali su nam, i ponižavali nas, samo zato da bi nas lakše kontrolirali. Na svakom je pojedincu hoće li odlučiti izaći iz ove umjetne stvarnosti, koja je i stvorena zato da porobi njegov um, unutar mentalne konstrukcije. Na svakome je odluka hoće li sudjelovati u onome što znači biti istinski čovjek.

Naša sloboda i spasenje od duhovne muke naše egzistencijalne krize - može se jednostavno postići, samo ako prepoznamo svoju pravu prirodu, ne kao divlju ili barbarsku - nego kao našu najbolju i najplemenitiju prirodu. 

Kao što je Schiller napisao u svojim "Estetičkim pismima": Kroz Ljepotu, to jest Plemenitu Dušu, dolazimo do Slobode.

Hvala na čitanju. 

Ovo predavanje možete pogledati ovdje: