Limeni bogovi Zapada

Živimo u eri koju karakterizira svojevrsno ludilo. Izloženi smo grandioznim vizijama koje nitko ne želi. To je vrijeme preosjetljivosti, gdje čak i blaga nelagoda izaziva neprimjerene razine ljutnje kod cijelih dijelova društva.

Ovaj bijes nadopunjuje proizvedeno ogorčenje zbog dalekih problema koji na nas ne utječu, uključujući događaje iz prošlosti koje nitko ne može promijeniti.

Suvremeni život sve više gubi smisao običnim ljudima.

Pokretači ovoga su otuđeni vođe, koje malo brinu stvarni problemi, koji nas pogađaju. U svakom većem području društva, od politike i medija do korporativnog svijeta i velikih institucija, svjedočimo paradi klaunova koji marširaju uglas, konstelaciji slomljenih ljudi koji predsjedavaju propadajućim feudima.

Većina se čini ravnodušnom prema normalnom životu i raspravlja o istom nizu bizarnih tema, često dajući identične objave o svemu, od klime do prava homoseksualaca, čak i kada su te teme daleko izvan njihove nadležnosti.

Organizacije koje kontroliraju često su disfunkcionalne, nesposobne dobro obavljati svoje dužnosti, i vidljivo propadaju.

Mnogo se priča o zavjerama. Vođe su pažljivo odabrani sluge neke daleke elite, tu su da promiču ambicije moćnih. Velika zavjera za porobljavanje svih nas. Globalne organizacije, poput Svjetskog ekonomskog foruma ili Ujedinjenih naroda, imaju zlokobne planove i koriste institucije naše zemlje kako bi ih provele.

Koliko god to bilo istinito, možemo iznijeti još jedno zapažanje. Odabrani pojedinci su tip koji prirodno stvara sukobe i zbrku.

Postoji određena vrsta likova, koji uživaju u nesposobnosti i uspijevaju ne samo preživjeti, već i djelovati smireno, samouvjereno, pa čak i impresivno, unatoč svojoj nemogućnosti da obave stvari.

Takav tip osobe je narcis.

Legija poremećenih pojedinaca

Našim svijetom sve više vladaju pojedinci očitog poremećaja osobnosti i mentalno bolesni. To se odražava u politikama koje provode, kao i u njihovom vlastitom ponašanju.

Maligni narcizam je najvidljiviji od ovih poremećaja. Psihopatija je gotovo sigurno također prisutna, ali mnogi psihopati su dobro prikriveni. Mogu se uklopiti i često se otkrivaju tek s vremenom, ako uopće. No, nije tako za narcise.

Narcisi su duboko poremećene osobe, dubokih nedostataka u ponašanju. Čini se kao da se sam narcizam pojavljuje kao mehanizam suočavanja u djetinjstvu, gdje dijete usvaja lažnu personu da bi se prilagodilo nekoj teškoj situaciji, iz koje ne može pobjeći. Npr. dominantni roditelj koji inzistira na tome da mu dijete bude nemoguće savršeno. Ta lažna persona se zatim nosi,  kao krinka, tijekom cijelog života.

Odrasli narcis nastavlja sa lažiranjem. Usvaja psihološki kostim kako bi prošao kroz život i zaštitio ranjeno dijete u sebi. To dijete se nikada ne razvija, jer se svijetu predstavlja lažna persona, dok dijete, prava osoba, ostaje sakriveno i zaštićeno.

Razvija se ta lažna osoba, sa ozbiljnim posljedicama po njihovo mentalno zdravlje, ali i kasnije ponašanje. Lažne persone je teško održavati i imaju ozbiljan nedostatak samim time što nisu stvarne.

Narcisi se stoga pretvaraju kroz život. U svakom smislu su lažni. Malo toga kod njih je stvarno. Zbog svih ovih laži, njihova glavna motivacija je traženje potvrde za njihovo djelovanje, fenomen poznat kao traženje narcisoidne poivrde. 

Ova aktivnost dominira njihovim životom do tolke mjere da je neupućeni ne uspijevaju shvatiti. Svaki aspekt života narcisa usmjeren je na potrebu zadobivanja potvrde za njihov čin, i odupiranja kritikama, samo kako se ne bi morali suočiti sa stvarnim životom i njegovim posljedicama.

Sve što vidite kod narcisa jest konstrukcija, iako se osobine koje se obično nalaze kod malignih narcisa lako uočavaju iskustvom.

Svi narcisi projiciraju vrlo snažnu sliku o sebi kao superiornima. Bez obzira na područje djelovanja, narcis će sebe doživljavati kao ključnu figuru. Vođu mišljenja, pionir koji ima impresivne uvide, pokretača koji ostavlja rulju iza sebe.

Narcisi žele kontrolirati svoju okolinu, uključujući ljude. Ovo je jedan od ključnih znakova i zapažanja da imate posla sa narcisom. Njihova potreba za kontrolom i mikroupravljanjem svega jest samo jedan od razloga zašto su loši vođe.

Zbog svoje nesigurnosti, oni ne podnose izazove. Svaki pokušaj pokreće duboke obrambene mehanizme, koji su prisutni zato da zaštite njihov krhki osjećaj samih sebe. Sve osim neobuzdane pohvale - narcisi tretiraju kao prijetnju svom položaju.

Odgovor na stvarne prijetnje je neprimjerena ljutnja. Čak i u profesionalnim okruženjima, narcisi često iznenade druge ekstremnošću svojih reakcija. Manje stvari mogu izazvati bijes.

Narcisi su emocionalno otuđeni, i ne sudjeluju u normalnim vezama. Ljudi su im korisni samo ako narcisa opskrbe onim što mu je potrebno. Oni koji su u osobnim vezama sa takvim ljudima su često šokirani koliko brzo krenu dalje kada dođe do prekida.

U profesionalnom okruženju, narcis na poziciji autoriteta brzo isfiltrira one koji su mu spremni pružiti potvrdu i one koji to neće. Oni koje prozru kao neistomišljenike, uklanjaju kad god je to moguće i čim brže.

Ove zajedničke osobine, uočene kod većine narcisa, vidljivije su i na društvenoj razini.

Naše institucije odražavaju ograničenja narcisa

Narcisi provode azil. Dokaze je teško sakriti. Naše institucije postaju disfunkcionalne, a čak se i osnovne usluge urušavaju.

Ništa ne funkcionira, jer su na vlasti pogrešni ljudi.

Npr. u našim gradovima postaje sve teže živjeti. Čini se kao da ni policija nije zabrinuta zbog porasta nasilnog kriminala, dok se ljudi zatvaraju zbog objavljivanja memeova. Gdje god idemo, osjećamo slabašan trag marihuane u zraku, čak i tamo gdje je navodno ilegalna. Grafiti su posvuda.

Većinu zapadnih zemalja sada karakteriziraju nesposobni vođe, koji su ravnodušni prema problemima sa kojima se suočavaju stvarni ljudi, a umjesto toga usredotočeni su na globalne inicijative (od kojih nitko nema pravo glasa).

Naše institucije pokazuju patološke osobine, koje su u suprotnosti sa njihovom navedenom misijom, što je odraz ljudi koji ih vode. To su iste osobine koje vidimo kod svih malignih narcisa.

Napuhan osjećaj vlastitog "ja" jest zapanjujuće uobičajen. Sada imamo malena vijeća, općinske knjižnice i škole, koje nam govore kako im je prioritet broj jedan borba protiv klimatske nejednakosti ili rasizma. Čak i kad bi te stvari bile stvarne, dotični subjekti često nemaju očitu vezu sa uzrokom. Ovo je sredstvo za postizanje cilja, a cilj je grandiozan osjećaj važnosti.

Narcisi imaju potrebu za kontrolom, te duže vrijeme gledamo mnoge organizacije i tvrtke da se, ponekad misteriozno, kreću u jednom smjeru. Podrška za nadzor, digitalni identiteti, validacija, potvrda, više praćenja, više birokracije. Licenciranje, papiri, obrasci. Sve je kontrolirano, često do točke ludila. Čini se kao da za sve treba dozvola, dokaz o identitetu, neki komad papira.

Institucije sada loše reagiraju na izazove. U Britaniji policija se rutinski kritizira zbog istrage rasističkih ili seksističkih tweetova, dok strani muškarci koji siluju djecu prolaze nekažnjeno. Kada netko objavi šalu, npr. da bi nekoliko terapijskih vješanja zaustavilo cijelu stvar, kao što se prije događalo, progoni se zbog rasističkog zločina iz mržnje.

Kako se na te neravnoteže upućuje vrlo široka pozornost, odgovor nije razmišljanje, niti isprika, nego ogorčenje. Netolerancija i emocionalnost jesu odraz nezrelosti, uobičajene među narcisoidnim osobnostima. Viši rukovoditelji ne mogu se nositi sa izazovima koji prkose njihovom autoritetu.

Konačno, distanciranje. Stalno te podsjećaju kako nisi važan. Kada uđeš u knjižnicu, ukrašenu ludilom gay drag queen u duginim bojama, za koga oni to rade? Za drag queens koji vole čitati? Provodi li lokalna queer zajednica puno vremena u knjižnicama  čitajući knjige? Posjećuju li oni uopće knjižnice? I zašto im se obraćaju? Gdje su izlozi za druge skupine koje češće posjećuju knjižnice, poput cjelovitih obitelji ili vjerskih skupina?

Što kažete na posjet banci, gdje ste prinuđeni poslušati predavanje o vašem ugljičnom otisku? Što se ovdje može događati, osim toga da se vas iskoristi za potvrdu njihovih uvjerenja. Vidljivo pate zbog kozmičke pravde, dok vas ostavljaju u svakodnevnoj bijedi normalnosti. Ali, oni vide puno dalje. Brinu se za Velika Pitanja. Uopće ih nije briga zato što mislite da su ludi. Za vas je to banka, za više vodstvo je to platforma za svakodnevno emitiranje vlastitog veličanstvenog osjećaja veličine.

Sve je to, više i više, način na koji mnoge institucije sada funkcioniraju. One su disfunkcionalne, pokvarene i nesposobne, a njihova je pažnja očito usmjerena negdje drugdje, ne na posao koji je pred njima. Sve je to zato što odražavaju osjećaje narcisoidnog vođe, koji ih vode. I oni su izgubljeni u beskrajnoj potrebi da pronađu potvrdu za svoj slomljeni osjećaj sebe. Sve ostalo je samo rekvizit, koji je osmišljen da im pomogne u potrazi.

Šuplji ljudi stvaraju šuplje institucije

Narcisi posjeduju patološki nagon stalno se baviti strahom od neadekvatnosti, fenomen koji prožima većinu naših institucija.

Kao rezultat toga, pojedinačni se narcisi uklanjaju razumno iz svoje sfere djelovanja, u slučaju kada se nađu u problemima. Ostavite ih dovoljno dugo u organizaciji, i ona počinje odražavati istu nemilosrdnu uskogrudnost. Ne ostaje više nitko tko može donositi razumne odluke.

To sada vidimo posvuda. Gotovo svaki veća tiskovina na Zapadu je u terminalnom padu, i čini se kao da ne razumiju zašto. Pa ipak, nijedan od njih ne dopušta iskrenu raspravu o klimatskim promjenama, niti o masovnoj imigraciji, dok nas istovremeno podsjećaju na žrtve koje moramo podnijeti za ostvarenje ovih velikih ciljeva.

Tijekom Covida, mediji su se uglavnom ponašali kao jedno, dok je neslaganje dočekano otkazivanjem i ogorčenjem. Nedostatak samosvijesti je neizbježan. Očito je da oni to ne shvaćaju.

Izazovi njihovom modelu, čak i drevni zahtjev za dopuštanjem otvorene rasprave, smatraju se doslovnim fašizmom. Zahtjev da se npr. čuje druga strana transrodnog argumenta se odbacuje kao prijetnja nasiljem, ili čak i nečega puno goreg. Mnoga pitanja se predstavljaju na ograničen ili pristran način, jer novinari vjeruju kako su stavovi koji su suprotstavljeni njihovima, nekakvi stavovi puni mržnje. Čini se kako se takva mišljenja iskreno zagovaraju. Oni žive u drugačijem svijetu.

Kako se to može događati? Narcisi su loši vođe, no žude za vodećim ulogama, jer to jača njihovu projiciranu sliku superiornosti,  nad svima onima oko njih. Budući je njihov život gluma i može se lako prilagoditi okolnostima, mogu se brzo popeti po hijerarhiji, na kraju i doseći više pozicije, dok je njihov površni šarm dovoljno uvjerljiv da uspije u područjima gdje su vještine manje važne, poput medija ili politike.

Njihov fokus uvijek ostaju samo oni sami; i kada su na pozicijama moći, zapošljavaju i unapređuju one koji podržavaju ovu njihovu jedinstvenu ambiciju.

Suprotno tome, neće tolerirati izazivače. Ako su u poziciji to učiniti, oni će odbaciti problematične. Obzirom na njihovu nesposobnost, narcisi su često posebno osjetljivi na sposobne, jer se njihova kompetentnost doživljava kao prijetnja.

Organizacija, gdje narcisoidne osobe zauzimaju više pozicije, može se vrlo brzo naći lišena sposobnih djelatnika, te ih  zamjenjuju ulizicama, koji su očarani uvjerljivošću vođe unatoč nesposobnosti.

To ima sličan učinak kao kvote, gdje se promiču nekvalificirani radnici. Ali, ima i dodatni utjecaj kod aktivnog uklanjanja kompetentnih. To brzo prazni organizacije i ostavlja strukture nalik kultu, gdje su kritike iznutra rijetke.

Vrlo malo i povremena izvješća koja primamo o nekada velikom organu društva, koji je propao ili se urušio, često to potvrđuju. Čitamo anegdote o vođama, sličnim Svengaliju, koji su stvorili neki bizaran kult gdje nitko nije mogao ništa osporiti, čak niti u momentu kada je cijela organizacija propadala ili gubila bogatstvo.

Mi ostali se pitamo kako se to događa? Zar nitko nije vidio pad? Zar nitko nije bio spreman osporiti ove nespretne odluke? Od globalnih medijskih tvrtki do međunarodnih banaka, ovakva klaunovska predstava, svjetsko cirkusko sranje - postalo je norma. Zgroženo gledamo kako se rutinski donose pogubne odluke, koje neminovno vremenom uništavaju organizaciju.

Postavite nekoga na čelo, nekoga tko pati od poremećaja osobnosti, nekoga kome treba posvetiti svu pažnju, i uskoro će jedini preostali ljudi biti oni koji su spremni podupirati njihove zablude.

Laskanje će vas odvesti svugdje

Sve veća nesposobnost definira Zapad. Ništa ne funkcionira kao nekada. Teorije zavjere, koje sugeriraju kako transnacionalne organizacije, poput Svjetskog ekonomskog foruma, imenuju svoje sluge - imaju pravo. A narcisi su savršeni kandidati koji će uništiti sve. Dovoljno su lakovjerni i povjeruju u gotovo sve, samo ukoliko ih to prikazuje u pozitivnom svjetlu.

Svi ti veliki planovi za spašavanje planeta, ili promjenu zaliha hrane, upravo su ona vrsta opasnih gluposti u koju se upuštaju mentalno kompromitovani. Svaki ozbiljan otpor nailazi na agresivni otpor zbog egzistencijalne prijetnje koju predstavlja, i to najviše za narcisoidne pojedince i njihov slab osjećaj identiteta.

Tko bi bio bolji za srušiti neku instituciju od ljudi čiji se vlastiti abnormalni misaoni proces bori protiv njihovih kritičara do smrti, samo zato da bi spasili vlastiti krhki imidž? Narcis nema drugog izbora nego potonuti sa brodom, što ga čini savršenim kapetanom za bilo koju nepopularnu misiju.

Obilježja narcisoidnog društva vidimo posvuda. Nesposobni, slomljeni vođe, čiji je unutarnji preokret sve vidljiviji svima koji malo bolje pogledaju. Ništa što rade ne funkcionira, jer njihov um ne funkcioniraja kao naš. Čin koji projiciraju jest sveobuhvatna predstava, i ona nadmašuje svaki drugi aspekt njihovih života, od osobnih odnosa do osnovnih kompetencija, ili interesa za postizanje ciljeva.

Sve je to porobljeno umu, koji je zaglavljen u vječnoj dječjoj dobi. To su naši vođe i, u njihovom umu nalazimo briljantne ideje, ali  čiji su ciljevi izvan našeg dohvata. Ne shvaćamo veliku viziju, niti potrebu za žrtvom, jer nam nedostaje njihova neljudska veličina.

To su ljudi koji su zarobljeni u izmišljenom svijetu, koji su sami stvorili. Ali, oni djeluju i u našem svijetu, koliko god ih to zbunjivalo. Možda jesu kapetani broda, koje je nepromišljeno odabralo slomljeno društvo, ali moramo se sjetiti da je brod vječan, dok kapetani dolaze i odlaze.

Ti si oružje

Narcisi se, po svojoj prirodi, opiru stvarnosti. Imaju razrađene metode za to. Moraju. Njihov život je uvježbana predstava. Stoga se čini kao da imaju veliku snagu, sve dok se opiru svim kritikama i plove kroz teška vremena, netaknuti ničim oko sebe.

Nepažljivima to može dati nekakvu auru nepobjedivosti. Svi smo svjedočili političarima, pa čak i poslovnim ljudima, koji teturaju od jedne nesreće do druge, te nekako odlaze neozlijeđeni. To je učinak narcizma. Njihovo energetsko polje je snažno. Ništa nikada nije njihova krivnja. Neki od onih koji se nalaze u njihovoj orbiti također vjeruju u sve ovo, jer nikada ne odustaju od čina, a čin je projiciranje vlastite veličine i vizije. Kažu: "Uspjelo bi da nisam bio/bila okružen(a) nesposobnjakovićima". Ovo suočavanje je sama bit narcizma. Ne mogu pogriješiti, jer "ja sam bog među ljudima".

Pucanje ovog apsurdnog balona je velika nada za društvo. Stvarnost je njihov kriptonit. To je jedina stvar sa kojom se ne mogu nositi. I to je jedina opcija za zapadne nacije, koje je opustošila vojska abnormalnih lažnjaka, koji predvode naše zemlje.

Narcisoidima nikada ne padne na pamet da stvarnost, na kraju, uvijek pobjeđuje. Ne može se od nje pobjeći. Njihovi su životi predstava, igra koju trebaju dobiti. Često osjećaju kao da pobjeđuju, jer odbacuju nesreću i tumače je kao tuđu krivnju.

Njihovi umovi nisu zatrpani sumnjama protiv kojih se bore, stoga, jesu u prednosti. To im pomaže da napreduju u životu, brzo prevladavaju neuspjehe, koje mi ostali koristimo za napredak.

Pravo oružje jest kompetencija. Narcisi su rijetko kompetentni. Oni se kreću po površini života, upijaju tek toliko da prođu provjeru. Ali, iznova i iznova, vidimo kako ispadaju iz takta kada se stvarni život nametne.

Boje se superiornosti, jer ih pokreće osjećaj inferiornosti, kojega cijeli njihov um mora izbjegavati. Istinski sposobni se užasavaju narcisa. Smireni, iskusni profesionalci, koji sa narcisima povremeno moraju imati posla. Izbjegavaju ih kada god mogu, te će ih uništiti ako su u poziciji to učiniti. 

To je sposobno društvo u kojem narcisi ne mogu djelovati. Meritokracija. Okruženje u kojem se očekuje sposobnost, također i  procjenjuje i nagrađuje, i gdje se nesposobnost kažnjava. Sposobni brzo nadmaše slomljene i nesposobne narcise, ali ih to onda natjera na suočavanje sa vlastitim nedostacima. To uništava njihovu pažljivo odnjegovanu lažnu personu.

Kako ovo pomaže? Teško je pobijediti vojsku lažnjaka, koji svaki budni sat smišljaju kako se popeti na masni stup uspjeha. Gdje je njihova paranoja trajno na okidaču DEFCON 1, uvijek spremni.

Ipak, postoji nada. Potrebna nam je kompetencija. Pravi ljudi sa stvarnim iskustvom. To su prirodni neprijatelji lažnjaka. Ljudi koji mogu postići ciljeve bez nagradnog pljeska. Oni kojima ne treba klub obožavatelja za obavljanje osnovnih zadataka. Normalni ljudi koji teže vještini, a ne nagradama.

Svi mi ostali, drugim riječima. Obična ljudska bića. Mi smo korektivna mjera za ludilo. Svi to osjećamo, čak i ako ne možemo zamisliti sebe kao predsjednika ili izvršnog direktora.

Ali, možemo se oduprijeti padu, tako što ćemo biti kompetentni i cijeniti sposobnosti. Podržavati i slaviti sposobne. Prozivati ​​prevarante, netalentirane društvene penjače, bilo gdje ih sretnemo. Učiti uočavati obrazac. 

Sve je ovdje zbog neprimjerenih vizija, ogorčenju zbog izazivanja i atmosferi nesposobnosti. Nejasan osjećaj zablude, koji vodi njihove odluke. Klimatske sheme, društveni inženjering, opsjednutost seksualnom orijentacijom, uništavanje gospodarstava, zabrana novca i automobila, petljanje sa opskrbama hrane i vode. Sve su to besmislice.

Izbjegavamo to. Većina ljudi je ljubazna. Ali, tako i jesmo oslobodili narcise i vidimo kamo nas to dovodi. 

Mi, dakle, moramo biti oni kompetentni, oni kojih se boje.

Moramo biti neprijatelji preplašenih mališana, koji demontiraju naše velike nacije, samo zato da bi ojačali krhki osjećaj identiteta. Potrebna je samo jaka doza stvarnosti i gotovi su. Moramo zato biti stvarnost sa kojom se suočavaju.

Tekst napisao: Spaceman Spiff; 18.11.2025.

Objavljeno na: Political Ponerology, Harrison Koehli