Zašto Iran?

Prva stvar koju bi ljudi, poput neukog senatora Ted Cruza, trebali shvatiti jest da je Iran perzijski, a ne arapski, te da predstavlja neovisnu civilizaciju, koja seže još u doba stare Grčke. I da je islam vjera, a ne etnicitet, kao što je to judaizam. Također trebaju  ponovno pročitati svoju Bibliju, točnije Postanak 12:1-3, koji kaže:

"Tada Jahve reče Abramu: "Ostavi svoju zemlju, svoj rod i dom oca svojega, i idi u zemlju koju ću ti pokazati. Učiniti ću te velikim narodom i blagosloviti ću te; uveličati ću tvoje ime kao blagoslov. Blagosloviti ću one koji tebe blagoslivljaju i prokleti one koji tebe proklinju; i sva će plemena na zemlji biti blagoslovljena tobom."

Ovo je Abram, otac tri velike abrahamske religije; Islam, kršćanstvo i judaizam. Izrael se nikada nigdje ne spominje, a također se vrlo konkretno kaže kako će "sve obitelji na zemlji biti blagoslovljene tobom". Pogrešno citirati Bibliju, eksplicitno krivo prikazujući navedene riječi kršćanskog Boga, znači biti heretik. Teda Cruza treba podsjetiti da je izabran da služi Amerikancima, a ne da služi stranoj sili. Ovdje dolje pokazuje svoje krajnje neznanje i lažljivost, u službi strane sile:

Scofieldova Biblija, tj. Scofieldova heretička reinterpretacija Biblije kralja Jamesa, temeljni je tekst dispenzacionalističkog pokreta koji vjeruje u posljednja vremena u sadašnjosti (umjesto da na posljednja vremena gledaju kao na pad Rima, kako je prihvaćeno u glavnom kršćanstvu). Vrlo je upitno i samo podrijetlo, kao uvođenje Scofieldove Biblije, zajedno s povezanim uvođenjem 'Evanđelja prosperiteta', koje je naklonjeno kapitalizmu. Sve je to bio politički projekt, a ne vjerski.

Nakon što je Scofield umro, Oxford University Press je 1967. godine (godina Šestodnevnog rata) izdao dopunu, pod naslovom "Nova Scofieldova Biblija", koja je uključivala posebne dodatke i koji su uvelike povećali podršku državi Izrael, te njenim navodnim pravima da preuzme palestinske zemlje: “blisko odobravanju američke vanjske politike prema državi Izrael” (Donald Akenson, "Amerikanizacija apokalipse", str. 435). Scofieldova Biblija podržava ideju kako su pogani “blagoslovljeni u zajednici s Izraelom”, te kako Bog podržava otimanje palestinskih zemalja kako bi se stvorio Izrael. Također, podržava rušenje džamije al-Aqsa, trećeg najsvetijeg mjesta u muslimanskom svijetu, kako bi se ponovno izgradio Hram (temeljno uvjerenje najekstremnijih cionista); također, uz povratak židovskih vjerskih žrtava.

Upravo ovaj politički projekt širenja evanđelja, koje temeljito podržava kapitalizam i nadmoć zapadne civilizacije u SAD-u i koji na kraju Drugog svjetskog rata nije bio posebno religiozan (gdje je i bio religiozan, bio je nagnut prema društvenom evanđelju koje je podržavalo New Deal) - detaljno je opisao Kevin M. Kruse, u "One Nation Under God". To je izuzetno uspješan politički projekt koji je odražavao Razvrstavanje Sovjetskog Saveza i Kine kao “bezbožnih komunista”, i kasnije Razvrstavanje “muslimanskih terorista”.

Poremećeni neoliberalni armagedonski kultist Mike Huckabee, američki veleposlanik u Izraelu, samo je jedan od težih primjera uspjeha ovog projekta kršćanskog cionizma i evanđelja prosperiteta, u stvaranju značajnog vjerskog fundamentalističkog dijela stanovništva SAD-a i koji savršeno služi američkim imperijalnim ciljevima. Klasičan slučaj Gramscijeve kulturne hegemonije, koja se koristi za kognitivno natjeravanje velikog dijela stanovništva neka podržava američku oligarhiju protiv vlastitih političko-ekonomskih interesa, kroz stvaranje lažne svijesti.

Židovska zajednica u SAD-u se okrenula političkoj desnici zbog napada na njihovu zajednicu, tijekom McCarthyjeve ere, 1950-ih. Prihvaćanje američkog carstva, kapitalizma i zadržavanje u blizini centara moći SAD-a kao obrambenog mehanizma; projekt koji se metodički provodi tijekom sedam desetljeća. To je strategija koju provodi i vlada Izraela, čineći se nezamjenjivom na Zapadu, a istovremeno traži sve veću moć, unutar zapadnog političkog poretka, uz pomoć značajnih dijelova židovske dijaspore. To je uvelike odgovaralo Zapadu koji je bio sretan što ima vlastitog neokolonijalnog slugu u tako važnoj regiji, koji obavlja zapadne  prljave poslove, i to ne samo na Bliskom istoku nego i diljem svijeta, uz moguće uvjerljivo poricanje Zapadnjaka. Kao što je rekao Joe Biden - da Izrael nije postojao, SAD bi ga morale izmisliti.

Theodor Herzl, djed cionizma, bio je ateist. Baš kao što ateist ne može biti kršćanin ili musliman, ne može biti ni Židov ako prihvatimo da je židovstvo religija, a ne etnička pripadnost (pri čemu je potonje opovrgnuto osnovnom genetikom). Herzl je bio otvoren za različite lokacije za svoju židovsku državu, kao politički i sekularni projekt. Netanyahu je odgojen u sekularnoj obitelji, a iz njegovih izjava i postupaka može se vidjeti i da je ateist. Bio je osobni tajnik Ze’eva Jabotinskog, ateističkog utemeljitelja revizionističkog cionizma, čovjeka koji je s Netanyahuovim ocem, ateistom, imao golem utjecaj na njegovu političku filozofiju.

Ali, vrijeme ističe i za SAD i za Izrael u pogledu ovih političkih projekata. Od 2007. do 2021. godine je evangeličko (jezgra vjerskog cionizma u SAD-u) štovanje palo s 30% na 24% stanovništva, dok nedavno ovaj broj je 23%; ovdje ima samo 14% onih od koji imaju 18 do 29 godine, naspram 30% onih od 30 i više godina. Evangeličko bogoslužje polako, ali sigurno odumire. Do kraja 2025. godine bi tih 14% moglo biti onih u dobi ispod 39 godina, dok oni koji trenutno imaju 50 i više godina ulaze u godine kada se ubrzava stopa smrtnosti. Većina američkih Židova mlađih od 50 godina već sada nisu cionisti. Jezgru američkog cionizma financira mala skupina starijih židovskih cionističkih bogataša. U isto vrijeme, sekularni projekt Izraela razdire građanski rat između sekularnih (uglavnom aškenaskih) liberalnih europskih Židova i ultraortodoksnih (pretežno europskih Haredi Židova i neeuropskih Mizrahi) Židova, koji su povijesno bili rasno diskriminirani unutar Izraela. Svi rado kolju Arape i kradu im zemlju, ali potonjih dvoje žele uspostaviti istinski židovsku fundamentalističku državu koja bi odbacila cijeli liberalni projekt Aškenaza.

Prema ovim potonjima, Izrael bi trebao postati židovska verzija ISIS kalifata. Državni i politički projekt, a koji neiskreno i agresivno gura svoje "židovstvo" naprijed, sve zato da bi tvrdili kako je njihova žrtva u holokaustu sada, ironično, ugrožena nametanjem stvarne židovske vjerske države; naglašavajući time činjenicu da cionizam nije religijski projekt, te da je odvojena stvar od judaizma. Sve to vrijeme, globalna moć SAD-a i Zapada koja je dosegla svoj vrhunac 1990-ih godina, u sekularnom je  opadanju, a time i sposobnost izraelskog "velikog brata" da održi i zaštiti svoju tvorevinu.

Antagonizam Zapada prema Iranu uvijek je bio oko energije i geopolitike, a ne nikako oko vjere ili "ljudskih prava", ili bilo kojeg drugog sličnog neiskrenog brbljanja. Kao i s Rusijom i Kinom, Iran se opirao izravnoj kolonizaciji, iako jest u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća postojalo ogromno unutarnje uplitanje i utjecaj Ujedinjenog Kraljevstva. Iran posjeduje goleme količine fosilnih goriva i strateški zemljopisni položaj na Bliskom istoku, a istovremeno su zadržali vlastitu kulturu i civilizaciju. U godinama nakon Drugog svjetskog rata je i njihova politika postala demokratskija. Početkom 1950-ih godina je nacionalistički vođa Mosaddegh došao na vlast i preuzeo kontrolu nad golemim izvorima 'fosilnih goriva' za dobrobit Iranaca. Zapad to nije mogao dopustiti i MI6/CIA su namjestili državni udar 1953. godine, postavljajući nakon toga Mohammada Rezu Pahlavija (iz prethodno poslušne vazalne dinastije Pahlavi), diktatora kao iranskog šaha. Upustio se u uništavanje socijalističke oporbe opsežnim uhićenjima, mučenjima i nestancima ljudi, koje je provodila brutalna tajna policija Savak. Propagandno korištenje slika iz ovog doba, a koje prikazuju "prosperitetni" i "zapadni" Iran - pokazuju kako su živjele elite, a ne velika većina Iranaca . To također pokazuje koliko su neiskreni toliki zapadni "kritički" znanstvenici, koji guraju "kritičke" i "feminističke" zaposlenike u službi imperija, dok u potpunosti ignoriraju političko-ekonomske, imperijalne i neokolonijalne stvarnosti. Nakon 26 godina šaha, jedina prava opozicija koja je ostala je bio vjerski establišment. Oni su dominirali revolucijom, 1979. godine, kada je svrgnut šah.

Naravno, ovom revolucijom nije došlo do čišćenja kapitalističke elite i drugih oporbenih snaga, kao što je to bilo u slučaju Sovjetskog Saveza i Kine. Točno jest da je značajan dio njih pobjegao, ali velika većina je ipak ostala. Oni danas predstavljaju  liberalnu i zapadnjačku manjinu, koja je otvoreno naklonjena zapadnoj dominaciji i izdaji svoje države. Zapad ih naziva "progresivcima", dok se zapravo radi o tvrdokornim neoliberalima, koji bi rado pretvorili svoju naciju u zapadnog vazala, koji bi time olakšali uspostavu njihove unutarnje dominacije i kleptokraciju; baš kao što je to bilo pod šahom. Dakle, taj neovisni Iran nije bio kao takav prihvatljiv Zapadu, pa su gurnuli Irak neka izvrši invaziju na Iran. Time se trebao srušiti uspostavljeni novi režim, što je rezultiralo Iransko-iračkim ratom i koji se protegao od rujna 1980. do kolovoza 1988. godine. Iran nije poražen, ali su ogromne količine resursa, koje su trebale biti upotrebljene za izgradnju novog Irana, potrošene su u ovom ratu. Iračani su tijekom rata naširoko koristili otrovni plin, a koji je bio napravljen od sastojaka kojima su ih svjesno i rado snabdjevali Zapadnjaci. Ovo se donekle može promatrati kao neka vrsta paralele zapadnjačke invazije na Sovjetski Savez, gdje su bili kao navodna potpora snagama Bijele Rusije, uz istodobnu poljsku invaziju, i nakon ruske revolucije 1917. godine. To je bio navodni pokušaj da se uguši novi režim, prije nego što se stvarno i uspostavi. Oba pokušaja su propala, ali uz veliku cijenu za nove režime. I da, sve do 1988. godinu, Irak je obavljao prljavi posao za Carstvo SAD-a. Ogromnu cijenu koju su plaćali, zbog tog prljavog posla, nagnala je Saddama Husseina da napadne Kuvajt (nakon što mu je SAD odobrio) - kako bi stekli nove prihode.

Tijekom 1990-ih i 2000-ih godina je SAD zaglavio u svojim ratovima na Bliskom istoku. Doživo je neuspjeh na prvoj iračkoj prepreci, pri ostvarenju svog projekta "sedam nacija u pet godina": Irak, Sirija, Libanon, Libija, Iran, Somalija i Sudan; dok su istovremeno zaglavili u Afganistanu. Dok je fokus američkog imperija bio uperen negdje drugdje, Iran je dobio malo manevarskog prostora i relativno prosperirao. Korištenjem pariteta kupovne moći, iranski BDP po glavi stanovnika je porastao  sa 7260 američkih dolara (1990.) na 18490 američkih dolara (2010.). Zatim je uslijedio pad cijena nafte, sredinom 2010-ih godina, uz sankcije koje su uvedene protiv iranskih legalnih aktivnosti nuklearnog obogaćivanja. To je uključivalo američkog vazala, Europsku Uniju, da isključi Iran iz međunarodnog platnog sustava SWIFT. Niti u jednom trenutku nije bilo poziva na sankcije protiv Izraela, koji otvoreno krši ugovor o neširenju nuklearnog oružja. Pitanje Irana nema nikakve veze s njegovim civilnim nuklearnim programom. Da Iran stvarno ima nuklearno oružje, bio bi u jačoj poziciji, a koju danas uživa nuklearno naoružana Sjeverna Koreja. Neuspjela američka okupacija Iraka, od 2003. godine naovamo, zapravo i jest dovela do značajnog iranskog utjecaja u Iraku, koji mu je prethodno bio neprijatelj, što je vjerojatno bio razlogom SAD-a i eskalacije sankcija protiv Irana; posebno gdje je Iran imao ulogu i protivio se zapadnjačkoj destabilizaciji Sirije i kada su zapadne sigurnosne službe stvorile i provode projekt ISIS.

Iran je 2015. godine pristao na Zajednički sveobuhvatni akcijski plan (JCPOA), uz pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (Kina, SAD, Rusija, Francuska, Ujedinjeno Kraljevstvo), te Njemačkom i EU-om, kako bi ograničili svoje aktivnosti obogaćivanja urana u zamjenu za ukidanje sankcija i druge odredbe; stupilo je na snagu u siječnju 2016. godine. U svibnju 2018. godine se Trumpova administracija povukla iz JCPOA-e, uz krajnje lažne osnove, iako je IAEA potvrdila kako Iran slijedi uvjete sporazuma. To je Iran i nastavio činiti do srpnja 2019. godine, kada je postalo jasno da američki vazali neće nastaviti s ublažavanjem sankcija, obzirom na američki stav. Prethodne sankcije, plus pojačane sankcije, uvedene su od svibnja 2018. godine, nadalje. Bidenova administracija neiskreno je sudjelovala u novim pregovorima, ali je eskalirala uvjete prema Iranu, znatno iznad onih u JCPOA.

Iran se uspješno odmaknuo od Zapada. Potpisali su 25-godišnji program suradnje s Kinom 2020. godine, gdje su obećana  dugoročna ulaganja i trgovinu. Kina je dominantni kupac iranske nafte (iranske rezerve plina koriste se za potrebe domaće potrošnje energije) u proteklim godinama. Zatim, masovnim sankcioniranjem Rusije nakon početka rusko-ukrajinskog rata, Iran je mogao razviti mnogo bliže odnose s Rusijom, koja nije imala što izgubiti, kroz suradnju s drugom sankcioniranom nacijom. U siječnju 2025. godine su Iran i Rusija potpisali Ugovor o sveobuhvatnom strateškom partnerstvu, čiji je cilj jačanje bilateralnih gospodarskih i trgovinskih veza. Rusija gradi niz nuklearnih reaktora u Iranu, kako bi im pomogla riješiti problem nedostatne opskrbe električnom energijom. Godine 2024. je Iran također postao punopravnom članicom BRICS-a. Krajem svibnja 2025. godine je krenuo prvi vlak na željezničkoj pruzi Urumqi (Kina) - Teheran (Iran), pružajući time izravnu željezničku teretnu vezu između dviju nacija; usput i razvoj Irana kao prometnog čvorišta, učvršćujući veze s Kinom i Rusijom.

Iran je već gotovo povratio najveću razinu PPP BDP-a po glavi stanovnika iz 2011. godine, uz rast BDP-a od 5% u 2023. i 3% u 2024. godini, te sada prijeti postati razvojno totalno neovisna o Zapadu. Povrh toga, uspostavili su miroljubive diplomatske odnose s državama Vijeća za suradnju u Zaljevu, dok su SAD sramotno izbačene iz Afganistana. Sve to vrijeme, globalna moć SAD-a je u opadanju i njegova je meka moć značajno potkopana podrškom cionističkom genocidu; uz Izrael koji sve više postaje parija čak i među populacijama (ali ne i oligarhijama) Zapada. Sirija je potčinjena i pod vladavinom je bivšeg vođe ISIS-a, kojega su zapadne obavještajne agencije preoblikovale u političara. Siriju su značajno okupirali i Izrael i Turska, ali to također predstavlja i novi izazov kod izraelske regionalne dominace, u Turskoj. U isto vrijeme, izraelsko gospodarstvo i društvo iscrpljeni su tekućim genocidom, ratom niskog intenziteta s Hezbollahom i Ansar Allahom, kao i unutarnjim građanskim ratom. Izrael je u opasnosti od pada, dok se istovremeno Iran uzdiže kao integrirani i važan dio BRINCISTANA, zemalja Bjelorusije, Rusije, Irana, Sjeverne Koreje, Kine, Iraka i "Stanova".

Dok Rusija odbija prihvatiti bilo kakve američke uvjete u vezi s ukrajinskim ratom koji bi predstavljali "poraz za pregovaračkim stolom", i dobiva na snazi, ​​umjesto da je uništena zapadnim sankcijama i posrednom vojnom agresijom. Istodobno je Trumpova administracija napravila TACO ('Trump Always Chickens Out') u svom trgovinskom ratu s Kinom i nakon što je Kina pokazala svoju relativnu ekonomsku i financijsku moć - dogodio se fijasko vojne procesije povodom Trumpovog rođendana i administracija nije uspjela natjerati ostatak svijeta na trgovinsku predaju. Ovome treba dodati i potpunu nesposobnost hvaljene američke vojske da uguši pokret Ansar Allah u Jemenu. Ansar Allah još uvijek djeluje kako bi kontrolirao promet u Crvenom moru i bombardirao Izrael. Uz rastući građanski otpor protiv novog autoritarizma kod kuće, koji nema nikakve veze s ilegalnom imigracijom koja bi se mogla brzo riješiti uhićenjem nekolicine izvršnih direktora koji zapošljavaju ilegalne imigrante, kao i sve većom psihološkom razbarušenošću samog 79-godišnjeg Trumpa - SAD sve više tone u probleme. Današnji Trump nije Trump iz njegovog prvog mandata, pa čak nije niti Trump iz 2024. godine, koji je i tada već izgledao kao sjena njega bivšeg. Možda još nije pao na onu nisku Bidenovu razinu (imao 81 godinu u posljednjoj godini svoje administracije), ali sasvim je sigurno kako svakodnevno propada; ne pomaže ovdje njegov povijesni nedostatak tjelovježbe, pretilost i prehrana. Ne smijemo nikako podcijeniti spremnost njegove administracije kako bi prikrili ovaj pad, obzirom na to koliko je prethodna administracija uložila velike napore da prikrije i negira Bidenov pad u demenciju. Paralele s krajem Sovjetskog Saveza, s drugim bolesnim i ostarjelim vođama, su nekako primamljive. 

SAD postaje sve više razdiran sukobima, međunarodno ga se ismijava i mnoge zemlje pružaju otpor nametnutoj američkoj hegemoniji. U takvoj situaciji, promjena režima u Iranu bila bi "Zdravo Marijo" propusnica, koja bi onda Irak i Iran predala u ruke zapadnoj dominaciji, dok bi uvelike potkopala pozicije Rusije i Kine. Također, pokazalo bi svijetu da SAD-a "još uvijek ima".

To je bio pravi razlog napada na Iran, bez ikakve veze s njegovim nuklearnim programom i za koji je nedavno potvrdila Tulsi Gabbard (američka direktorica Nacionalne obavještajne službe) kako nije vojne prirode - ponavljajući nalaze IAEA-e. Čak je i Jon Stewart prozvao krajnju BS o "hitnoj" potrebi za napadom na Iran (kao i fijasko Trumpove rođendanske vojne parade, paralele između američkog imperijalnog diskursa i novog domaćeg autoritarnog diskursa).

To nema nikakve veze s Iranom koji "podržava teroriste", jer je to samo zapadna šifra za Iran koji podržava skupine koje se opiru imperijalnoj agendi Zapada. To nema nikakve veze s vjerom, pogotovo zbog toga što je Iran dom židovske zajednice koja nikada nije bila progonjena. Riječ je o geopolitici i održavanju američke/zapadne globalne moći što je duže moguće. Radi se također o preživljavanju Netanyahua, koji zna kako će u zatvor zbog svoje korupcije i genocida nakon što izgubi vlast, čovjeka kojemu treba vlastita "Zdravo Marijo" propusnica.

Ali, opet se sve ovo temeljilo na uobičajenim zapadnjačkim fantazijama, koje uvelike podcjenjuju neprijatelja, kao i što uvijek  precjenjuju vlastite sposobnosti. Iran nije Sirija koja je desetljeće i pol bila potkopana agresijom Zapada (uključujući zaljevske države) i blokadom putem sankcija i kojom je vladao nesposoban i korumpirani Assadov režim, koji je sjedio između Izraela kojim dominira zapad, Jordana i Iraka, te pohlepne Turske, ali i uništenog i infiltriranog Libanona. Iran je snažna nacija od 93 milijuna stanovnika, opremljeni su vlastitim neovisnim industrijskim i vojnim sektorima, uz kolosalni planinski zemljopis, smješteni između muslimanskih zemalja na istoku, sjeveru i zapadu. Također ima sposobnost uništavanja naftne i plinske infrastrukture koja je ključna za svjetsku opskrbu energijom.

Dokaz kako su SAD i druge zapadne nacije bile u potpunosti uključene u "izraelski" iznenadni napad na Iran 13. lipnja, zasljepljujuće je očito onima koji pomno gledaju i slušaju izjave zapadnih političara. Predsjednik SAD-a je aktivno uključen kroz neiskrene pregovore s Iranom, i svojim izjavama kako je on protiv bilo kakvog izraelskog napada do sljedećeg kruga pregovora,  a koji bi se trebao dogoditi nakon početka izraelskog napada. Ovaj napad je isplaniran najmanje osam mjeseci prije (ako ne i dulje) i osmišljeno je aktivno korištenje iranskih izdajničkih elemenata kako bi se obezglavilo iransko vodstvo i destabilizirala  nacija do te mjere da se može podijeliti i pokoriti.

Ali, ništa od ovoga se nije dogodilo. Ubijeni iranski čelnici brzo su zamijenjeni novijim (i najvjerojatnije tvrđim) kadrovima, iranski sustav protuzračne obrane brzo je vraćen u funkciju, umjesto da je bio neispravan mnogo duže (kako su predviđali napadači), veliki dio izdajničke mreže su brzo smotale iranske sigurnosne snage, dok iranske vojne sposobnosti nisu ozbiljno potkopane,  jer se čini kako su mnogi izraelski ciljevi bili lažni modeli i pogođene su samo nuklearne instalacije iznad zemlje. Osim toga, Iran nije ispalio tisuće projektila na Izrael, koji se ponovno prodaje kao žrtva, koja zahtijeva spašavanje Zapada od posljedica svojih zločinačkih poteza, nego su radije krenuli u sporo ekonomsko, financijsko i društveno krvarenje, uz relativno mali broj raketa svaki dan. Obje taktike računaju na razbijanje hvaljenog "željeznog sita", istovremeno krajnje destabiliziraju Izrael koji nema stratešku dubinu, te je potpuno ovisan o uvozu i spremnosti produktivnih liberalnih Aškenaza da ostanu u zemlji.

Netanyahuov pokušaj spriječavanja Izraelaca da napuste svoju zemlju je znak uspjeha iranske kampanje, i to nakon samo nekoliko dana. Liberalni Aškenazi žele Brooklyn-on-the-Mediterane, uz genocid koji provode "tamo", ali svakako ne žele osjetiti ni dio straha koji Palestinci osjećaju svaki dan. Definitivno ne unutar fundamentalističke vjerske države. Nisu se preselili u okupirane zemlje Palestine kako bi doživjeli ovo:

Oni su više nego spremni pobjeći u domove svojih predaka u inozemstvo, ukoliko njihov liberalni projekt Brooklyn-on-the-Mediterane propadne. Kao što mnogi već i jesu, jer nemaju želudac za kazne, koje tako lako i s entuzijazmom dijele drugima.

Pokušajem "šoka i strahopoštovanja" koji je doživio potpuni neuspjeh, kao i Iranom koji sada polako krvari Izrael, Netanyahuova jedina opcija je potpuno uključiti Zapad u sukob. Nešto što Zapad nije želio, već je želio imati svoj smokvin list „porecivosti“,  dok je u potpunosti sudjelovao u pokoravanju destabiliziranog Irana (a la Libija i Sirija) pod okriljem „humanitarne intervencije“ i marionetskog Pahlavijevog režima, koji se drži u rezervi na Zapadu. Dakle, sada se moraju: ili povući i narediti Izraelu neka prestane sa svojim napadima, što vjerojatno znači uklanjanje Netanyahua i drugih izraelskih vođa i time izazvati zaprepaštenje među američkom cionističkom donatorskom klasom; ili zasukati rukave i spustiti se u još jednu bliskoistočnu močvaru, koja će iscrpiti njihovu snagu. Upravo ova zadnja mogućnost trenutno koči Trumpovu administraciju od izravnog napada na Iran, zajedno s najnovijim - vjerojatno mnogo točnijim, ali i manje optimističnim od obmanjujuće i sebične izraelske obavještajne službe - američkim obavještajnim izvješćima o iranskim sposobnostima i stabilnosti režima.

Trump također stoji na rubu provalije, mora se odlučiti između cionističke donatorske klase koja ga je dovela na vlast i financijski ga spasila nekoliko puta, ili MAGA koalicije koja ga je izabrala da se usredotoči na to da Ameriku ponovno učini velikom tako da se bavi domaćim pitanjima i završi (pogotovo ne da započne) nove strane ratove. Uz više glasača republikanaca nego glasača demokrata, a koji se protive izravnoj umiješanosti SAD-a u rat s Iranom, izbori na sredini mandata mogli bi vratiti demokrate i RINO (republikanci samo po imenu) većinu u Zastupnički dom i Senat. Oni bi bili više nego sretni ponovno pokrenuti postupak opoziva protiv njega. Svaka financijska i gospodarska kriza koja proizlazi iz izravne upletenosti SAD-a bi  također uništila njegov ekonomski plan. On bi doista postao 'lame duck' predsjednik, mrzili bi ga demokrati, ali isto tako i republikanci. Ovo je dilema s kojom se suočava Trump, koji je toliko očito u padu i pod pritiscima predsjedništva, u životnoj dobi od 79 godina.

Putin i Xi puno su mlađi i naizgled zdraviji (72), obojica ipak imaju iznimno visoku razinu domaćeg i međunarodnog legitimiteta. Putin se može ponovno kandidirati 2030. godine, dok se drugi niti ne zamara liberalno-demokratskim ukrasima. Za njih je Trump prolazna pojava, kojom se treba pozabaviti, tijekom propasti sekularnog Zapada. Oni pobjeđuju ako Trump odluči izravno intervenirati (sa Zapadom koji je uvučen u bliskoistočnu močvaru i vjerojatno zahvaćen ekonomskim i financijskim vrtlogom, dok dodatno gubi podršku u ostatku svijeta) i pobjeđuju opet i ako on to ne učini (s Iranom i BRINCISTANOM koji jačaju, dok je Izrael bačen u domaću krizu i s Trumpovom administracijom koja je u sukobu s cionističkom klasom donatora); i neće se izravno uključiti u sukob. Trump i Zapad upali su u zamku i nema vidljivog pozitivnog ishoda.

U osnovi, SAD i njegovi zapadni vazali su suočeni s porazom, što im je otvorena zagonetka. Pogoršano vrlo stvarnim mogućim pitanjem financijskog kolapsa, obzirom na vjerojatno zatvaranje Hormuškog tjesnaca, i izglede za još masivnije ratne troškove američke vlade koji se mogu dobiti samo novim zaduženjem. Hoće li izgubljena borba Zapada za održanje dominacije poprimiti razmjere još veće vojne agresije, koju će samo dodati Ukrajinskom posredničkom ratu i cionističkom genocidu? Ili će zadržati donekle miran napredak? Za Izrael postoji egzistencijalna prijetnja, jer nastavak ratne kampanje bez izravne intervencije Zapada jednostavno nije održiv, posebno obzirom na iransku inteligentnu strategiju sporog krvarenja. Obrnuto, prestanak njihovih  napada na Iran bi vrlo lako mogao dovesti do pada vlade i još intenzivnije faze unutarnjeg sukoba. Njihova jedina pozitivna opcija jest izravna intervencija SAD-a i Zapada. Stoga, američka cionistička donatorska mreža radi punom parom i do kraja se  koristi u obliku izravnog stranog uplitanja (zajedno s AIPAC-om, itd.), što zapravo i jest.

YouTube kanal “The Mizrahi Perspective” pruža izvrstan uvid u unutarnje političko djelovanje Izraela, njegove kolosalne unutarnje i vanjske propagandne strojeve, kao i kolosalno stanje poricanja. Poricanje koje je slomljeno 07. listopada, ponovno je slomljeno iranskim raketnim napadima, poricanje koje će se konačno slomiti pod snagom geopolitičke stvarnosti, jer vrijeme mu je ograničeno. Također, daje uvid u širi utjecaj izraelskog genocidnog i agresorskog stava. Ovdje govori o dilemi s kojom se sada suočavaju Netanyahu i Trump:

Danas se čini kao da je Trump napravio korak unatrag, rekavši kako će diplomaciji dati još nekoliko tjedana. Ali, tko može ikada više vjerovati Trumpu, koji je toliko namjerno lagao i zaveo Irance prije napada? Može se pretpostaviti kako će se iransko polagano krvarenje Izraela nastaviti. Razaranje koje je toliko razorno da je Izrael proglasio snimanje i izvještavanje o iranskim raketnim napadima zabranjenim i kažnjivim. Također, zabranio je Al Jazeeri izvještavanje iz Izraela.

Hvala na čitanju. 

BY: Roger Boyd; 19.06.2025. 

Eto, ljudi, zaglavili smo sa tim cionistima. Mislim da je ovo jedan kvalitetni geopolitički pogled na stanje stvari i zato ga prenosim. U međuvremenu se dogodilo: iranski parlament je odobrio zatvaranje Hormuza i danas je objavljeno da su Iranci napali - američke baze. Prvo je javljeno da je napadnuta baza u Siriji, onda u Kataru; može biti obje i može biti da Iran nije napao niti jednu. Ipak, američki vojnici su tamo "sjedeće patke" u ime velikog američkog saveznika u regiji. Iako ima smisla i nafta, i plovni put (odnosno mislim da je zatvaranje Hormuza izvrsni okidač za uvođenje Novog Svjetskog Poretka) - ipak navala na Iran, i to je samo moje mišljenje - ipak ima i druge dodatne razloge za toliku navalu. Kao npr. ove koji su na slikama dolje: